Pirovačke Kapelice I Poklonci: Mjesta Interakcije, Sjećanja I Identifikacije

Stud. ethnol. Croat., vol. 22, str. 255-282, Zagreb, 2010. M. Belaj, S.
Urem: Pirovake kapelice i poklonci: mjesta interakcije, sjeanja i identifikacije
PIROVAKE KAPELICE I POKLONCI: MJESTA INTERAKCIJE, SJEANJA I IDENTIFIKACIJE
MARIJANA BELAJ Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju 10000 Zagreb, Ivana Luia 3 SANDRA UREM Sveuilite u Zadru Odjel za etnologiju i kulturnu antropologiju 23000 Zadar, Dr. Franje Tumana 24i
UDK 394(497.5 Pirovac):726.52 Izvorni znanstveni rad Original scientific paper Prihvaeno / Accepted: 30. 6. 2010.
Izmiui oblikovnom i ne ograniavajui se religijskim aspektom, kapelice i poklonci u ovome se radu promatraju kao nain nastanjivanja i simbolizacije prostora, kao mjesta drutvene interakcije te kao spomenici, odnosno mjesta koja uvaju i generiraju sjeanja na dogaaje vane za zajednicu u kojoj su podignuti. Premda nisu monumentalni spomenici, nastali kako bi uvali sjeanja na velike dogaaje, nego su podizani uglavnom privatnom inicijativom iz religijskih motiva, gradivo pokazuje kako su u njima locirane ideje zajednice o sebi samoj koje u odreenim vremenskim razdobljima nadilaze okvire lokalnoga prostora i vremena i odraavaju procese nadlokalne identifikacije. Kljune rijei: kapelica, poklonac, simbolizacija prostora, identitet zajednice, sjeanje, spomenik, Pirovac
1. UVOD U objavljenim etnolokim studijama kapelice, poklonci i drugi oblici tzv. "male sakralne arhitekture" u pravilu se promatraju u povjesniarsko-umjetnikom kljuu kroz graditeljske oblike i likovnu opremljenost. Takav pogled ujedno inzistira i na jasnoj terminologiji koja prati razlikovanje ovih graditeljskih oblika: "kapelica" je, tako, zgradica
255
Stud. ethnol. Croat., vol. 22, str. 255-282, Zagreb, 2010. M. Belaj, S. Urem: Pirovake kapelice i poklonci: mjesta interakcije, sjeanja i identifikacije
u iju je unutranjost mogu pristup i u kojoj je obino ureen oltar, dok "poklonac" ima oblik stupa s niom u kojoj je smjeten kip, slika ili raspelo. ini se da je ovakvo terminoloko inzistiranje teko odrivo u radovima etnologa, svjesnih i terminologije "odozdo". Jadran Kale (1997), na primjer, poklonce naziva kapelicama, dok arko paniek kapelice uvrtava u tipologiju poklonaca (1995:1215) te, primjerice, sliku poklonca sv. Antuna u Otoku kod Vinkovaca (ibid. 40, sl. 16) potpisuje s "kapelica". paniek to objanjava etnoloki relevantnom injenicom kako je u Slavoniji, prostoru na kojemu je istraivao, izraz "poklonac" nepoznat i kako stanovnici ove graditeljske oblike nazivaju "kapela" ili "kapelica". Spomenut paniekov rad u Slavoniji, pisan u povjesniarskoumjetnikom duhu, ujedno je najsustavnija studija o ovim oblicima arhitekture u domaoj etnologiji. Motiviran injenicom kako se ti oblici "neopravdano izostavljaju iz prouavanja crkvene arhitekture" i u namjeri da upotpuni tu prazninu, paniek je, oito namjerno, primijenio pristup koji "dolazi u granino podruje s povijeu umjetnosti, dijelom i prelazi u njega" (ibid. 10). Oblikovno raznovrsne kapelice i poklonce u Slavoniji tipoloki je razvrstao smatrajui da tako ureeno gradivo moe dovesti do "zakljuaka dalekosenih za razumijevanje tradicijske kulture (ibid.)." I premda je ove graditeljske oblike odredio i kao "materijalni izraz vjerskih tenji i duhovnih potreba" (ibid.), odnosno kao "znamenje vjere" (ibid. 20), njegov je pristup naslijeen u kasnijim objavljenim etnolokim studijama o pukom sakralnom graditeljstvu (usp. Kale 1997; Kremeni 2005). Nepravedno bi bilo ne uoiti u svim spomenutim studijama i opise religijskih praksi koje se odvijaju oko pojedinih kapelica i poklonaca, no u interpretacijama religijskom aspektu nije pridana jednakovrijedna pozornost kao onom oblikovnom. tovie, ako je neki od spomenutih oblika izgubio svoju ulogu u pukoj religioznosti, stjee se dojam kako se on vie ne "koristi" meu pripadnicima zajednice na ijem se prostoru nalazi, osim kao eventualni smjerokaz, odnosno kao toka koja definira prostor mjesta (paniek 1995:17). No, Marijan Zadnikar, upravo (slovenski) povjesniar umjetnosti, ve samim odabirom skupnog naziva za ovaj i njemu srodne oblike arhitekture skrenuo je pozornost na druge dimenzije "ivota" kapelica i poklonaca, ne iskljuivo religijskog. Nazivajui ih znamenjem ("znak", "obiljeje") i shvaajui ih spomenicima, u svojoj knjizi (1991) navodi:
256
"Spomenike o kojima razmiljamo u ovoj knjizi, najopenitije nazivamo znamenjima, pri emu ne uvaavamo i ne razlikujemo njihove oblikovne posebnosti. () [U]vijek kaoznamenje oznaavamo sve ono to na neto podsjea, na neto upozorava ili posebno znai. Naa znamenja nisu zapravo nimalo drukija" (ibid. 9).
Zadnikar takoer pie kako ove graevine nisu samo pojedinani spomenici, ve gotovo uvijek i sastavni dio urbanistike cjeline i kulturnog krajolika (ibid.). Srodno tome pie i paniek istiui kako su "znaajno obiljeile prostore [] sela [] i gradova" (1995:10, 17). Ipak, miljenja smo kako je ovo obiljeje vie naelno istaknuto, nego to je argumentirano u navedenim dvama radovima, osobito u kontekstu shvaanja grada (ili sela) kao dinaminog prostora prostora u koji ljudi upisuju svoju prisutnost i iskustvo, s kojim grade znaenjske odnose i pregovaraju svoj identitet, i koji uva sjeanja na ljude i dogaaje (prema Low i Lawrence-Ziga 2007:13). Kakvu ulogu imaju kapelice i poklonci u tom kontekstu, odnosno kako ih se "koristi" u ivotu jedne zajednice i kakva se znaenja u njih upisuju, pitanja su koja smo si postavile. Poticaj za ovakvo istraivanje nalazimo u miljenju da kapelice i poklonci uvaju uspomene na minule dogaaje (Zadnikar 1991:9), a da "sjeanje" s "identitetom" vodi paralelni ivot koji se ogleda u njihovoj meuovisnosti (Gillis 2006:171), odnosno da su svako postojanje i oblici iskustva u sadanjosti uvjetovani sjeanjem (Connerton 2004:67, 11). U obzoru naega istraivanja1 nali su se pirovaka kapelica sv. Ante, poklonac Gospe od zdravlja, poklonac sv. Kria i kapelica sv. Nediljice. Oni su se pokazali ivo prisutnima u dananjem ivotu naih sugovornika, posebice u odravanju i prenoenju sjeanja o prolosti pirovake zajednice. Drukije je s nekadanjom kapelicom sv. Marka, koju
1
Inicijalno je istraivanje bilo dijelom irega studentskog istraivakog projekta iz podruja religijske etnologije, provedenog u Pirovcu 2006. godine. U projektu je sudjelovalo sedam studenata i dvoje nastavnika (mentora) Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu. U istraivanju pak uloge i znaenja kapelica i poklonaca u pirovakoj zajednici sudjelovale su Sandra Gri, Korana Radman, Sandra Urem (nositeljica projekta) i Marijana Belaj (mentorstvo). Dodatna su istraivanja provedena 2007. godine. Na temelju rezultata istraivanja nastao je i diplomski rad Sandre Urem (2008) Kapelice u Pirovcu: njihova uloga i znaenje u ivotu Pirovana obranjen 2008. godine.
257
emo u radu spomenuti samo tamo gdje nam se ini potrebnim ona, kao ni njezin nekadanji poloaj, danas nema nikakva udjela u ivotu Pirovana, tovie, i ne spominju je pri nabrajanju pirovakih kapelica. Nekolicinu mahom injeninih podataka o njoj prikupile smo na temelju iskljuivo naega inzistiranja. U nastojanju da (sebi) razjasnimo izostanak sjeanja na kapelicu sv. Marka, Pirovani su spominjali nepristupanost njezina poloaja ili ak kako "tamo nikad nije put bija" te kako su "odavna" prodali svoja polja koja su se uz nju nalazila, pokuavajui pristojno zadovoljiti nau znatielju. Potraga za simbolikom stvarnou i otkrivanje sjeanja koja ju podravaju zbiva se izvan povijesne stvarnosti (Nora 1996:XVII), stoga se nismo opteretile nemogunou iitavanja upnih spomenica koje, prema rijeima pirovakoga upnika, "ne postoje", ve smo se usredotoile na kazivanja naih sugovornika2. Oni su uglavnom bili sudionici prolosti o kojoj su govorili njihove slike o vlastitoj prolosti, odnosno sjeanja o pirovakoj zajednici koja kapelice i poklonci generiraju i uvaju, odraavaju sudionitvo u dogaajima kojih se prisjeaju (autobiografsko sjeanje), ali ima i slika o pirovakoj prolosti koje se odravaju i prenose, primjerice, putem usmene predaje ili sveanih dogaanja oko kapelica (povijesno pamenje) (prema Halbwachs 1992:2324). Iako individualna, jer pojedinci su oni koji se sjeaju, ta su sjeanja obiljeena pripadnou skupini, skupina ih odreuje (prema ibid. 22, Assmann 2006:52). Pirovake emo kapelice i poklonce, prema tome, promatrati i kao spomenike, odnosno kao mjesta koja uvaju i oivljavaju sjeanja i stavove o prolosti, koja oivljavaju stara i generiraju nova znaenja i koja, kao simboliki segment svojega naslijea, zajednica koristi pri identifikaciji (Nora 1996:XVII; 2006:37). Shvaamo ih, dakle, kao "identitetske tvorevine preivjelih" (Koselleck prema Assmann 2006:73), odnosno kao pozornice interakcija, simbole identiteta i sidrita sjeanja zajednice koja ih stvara u nastojanju da se konsolidira (prema Assmann 2006:54).
2
Iako je sugovornika u istraivanju bilo vie, u ovom se radu koriste kazivanja njih etvero. Svi su rodom iz Pirovca u kojem i danas ive. Roeni su izmeu 1930. i 1935. godine, a zavrili su nekoliko razreda osnovne kole ili su izuili zanate. Svi su suglasni s objavom svojega imena i prezimena u ovome radu. Zorka Urem, jedna od sugovornica, do pisanja ovoga rada je umrla.
258
Ovim radom, posredno, elimo skrenuti pozornost na jo jednu pojedinost. Studije o spomenicima mahom su usmjerene na spomenike svjetovne provenijencije, monumentalna djela koja tematiziraju znaajnije dogaaje iz slubene povijesti, podignuta slubenom inicijativom, odozgo. Da posjeivanje takvih spomenika, ili memorijalnih mjesta uope 3, i ponaanja oko njih mogu imati religijsku dimenziju ili ak biti religijski motivirana, pokazano je ve u studijama etnologa i srodnih strunjaka (v. npr. Belaj 2006; Margry, ur. 2008). Spomenici religijske provenijencije, uz rijetke iznimke (npr. Halbwachs4 prema Assmann 2006:56), gotovo i nisu predmetom studija spomenika, a jo su manje, kako smo ve naznaile, promatrani izvan svojega religijskog okvira. U naoj perspektivi neemo se ograniiti bilo na religijsku bilo na sekularnu dimenziju. Naprotiv, kapelice i poklonce promatrat emo kao sastavni dio cjelokupnog ivota i ivotnog okruenja lanova zajednice u kojem su podignuti, propitujui pritom kvalitete koje se u njih upisuju i kako, povratno, te kvalitete utjeu na oblikovanje ideja i ponaanja onih koji se njima koriste. Opina Pirovac smjetena je na zapadu dananje ibensko-kninske upanije. Prostire se na povrini od 41 km2 i obuhvaa naselja Pirovac, Kai i Putianje u kojima danas ivi neto manje od 2000 stanovnika. Pirovac, opinsko sredite, smjeten je u Pirovakom zaljevu, niskom krajoliku s uzvisinom Straica (40.2 m n. v.). Jadranskom turistikom cestom povezan je sa ibenikom i Zadrom. Pirovac se do 1921. godine nazivao Zlosela. Pod tim se imenom naselje prvi puta spominje u spisima iz 1298. godine koji dokumentiraju
James E. Young, profesor engleske knjievnosti i judaistikih studija, ije su ue podruje rada komemoracije i sjeanja na holokaust, pie o uobiajenom razlikovanju memorijala od spomenika. Tako je za mnoge, tumai Young, memorijal podsjetnik na neki tragian dogaaj, mjesto alovanja i ritualizacije pamenja, enklava u kojoj tujemo mrtve, dok spomenik slavi pobjede i junake, komemorira ono to se treba pamtiti, utjelovljuje mitove postanka, mjesto je kojim tujemo sami sebe. Young pak naglaava kako memorijal takoer moe oznaavati prole pobjede, kao to se i spomenik moe koristiti kao mjesto alovanja. Memorijal moe, ali ne mora biti spomenik, zakljuuje Young, dok je spomenik uvijek neka vrst memorijala (2006:201). Halbwachs, M. 1985. Das Gedchtnis und seine sozialen Bedingungen. Frankfurt/M: Suhrkamp.
4 3
259
utemeljenje ibenske biskupije. Naselje se osobito razvilo u 15. i 16. st. o emu svjedoe graevine poput obrambenog bedema iz oko 1505. godine, upne crkve Gospe Karmelske i crkve sv. Jurja iz 1506. godine. Sv. Juraj je ujedno zatitnik mjesta, a njegov se blagdan, 23. travnja, svake godine sveano obiljeava. Iako je Pirovac smjeten uz more, u Pirovakom zaljevu, mjetani istiu kako su do polovice 20. st. bili uglavnom orijentirani na poljoprivredu. Danas je turizam, uz vinogradarstvo, brodarstvo i ribarstvo, osnovna gospodarska djelatnost stanovnika opine. Kapelice i poklonci koje spominjemo u ovome radu u pirovakome su prostoru rasporeeni uz putove i cestovne pravce koji su nekad bili puno vaniji nego danas (sl. 1), o emu e nie biti vie rijei. O vremenu njihove izgradnje moemo govoriti, naalost, samo okvirno. Naime, dva pokuaja razgovora s pirovakim upnikom pokazala su se bezuspjenima, a tako i, kako smo ve navele, mogunost iitavanja upnih spomenica koje navodno ne postoje.5 Preostaju samo datacije Pirovana, oslonjene na usmenu predaju, kako su kapelice i poklonci kojima se bavimo izgraeni prije "100 do 150 godina". Premda se oblikovno razlikuju, i kapelice i poklonce Pirovani nazivaju kapelicama. Kako bismo izbjegle zbrku primjenjujui terminologiju koja inzistira na jasnom razlikovanju oblika puke sakralne arhitekture na gradivo u kojem oblikovni aspekt ne dolazi do izraaja, i uvaavajui pogled "odozdo", i mi emo u daljnjem tekstu koristiti naziv kapelica za oba oblika, dakle i za poklonce Gospe od zdravlja i sv. Kria.
2. IVOT KAPELICA U PIROVAKOJ ZAJEDNICI KAPELICA SV. ANTE Kapelica sv. Ante (sl. 2) smjetena je, kako navode Pirovani, na veoma vanom poloaju na graninom podruju mjesta prema zaleu, tj. na krianju glavne ceste Pirovac Stankovci i sporedne koja vodi prema pirovakim poljima. Ovdje je "od davnine", premda ne u kontinuitetu
5
upnik je otvoreno pokazao svoju nezainteresiranost za nae istraivanje. Na upit o upnim spomenicama prvo je rekao kako je do njih teko doi jer su zatrpane na nekom tavanu, da bi u drugom navratu rekao kako ih uope nema.
260
Slika 1: Pirovac s oznaenim kapelicama: 1. kapelica sv. Ante; 2. kapelica Gospe od zdravlja; 3. kapelica sv. Kria; 4. kapelica sv. Nediljice; (5.) kapelica sv. Marka; izvor: Dravna geodetska uprava, TK 1:25 000, Slanje 52014 (izvadak), oznake ucrtale autorice / Figure 1: Pirovac with Marked Chapels: 1. Chapel of St. Anthony; 2. Chapel of Lady of Good Health; 3. Chapel of St. Cross; 4. Chapel of St. Sunday; 5. Chapel of St. Marco; Source: Central Geodesic Archive, TK 1:25000, Reg. 520-1-4 (transcript), designations drawn by authors
261
Slika 2: Kapelica sv. Ante; fotografirala S. U. u listopadu 2006. g. / Figure 2: Chapel of St. Anthony; photographed by S. U. in October 2006.
jer je neposredno nakon Drugoga svjetskog rata sruena. Ponovno je podignuta 1991. godine. Pirovanima s kojima smo razgovarale nije poznat prvi graditelj kapelice, pretpostavljaju samo da se radi o pojedincu koji je imao neke osobne motive za taj in. O razlozima njezina ruenja ne postoji jedinstven stav. Dok jedni to povezuju s uspostavom socijalistikog politikog sustava i komunistike ideologije u iji se simboliki imaginarij kapelice nisu uklapale, drugi navode "banalniji" razlog istiui kako se kapelica uruila zbog dotrajalosti. Ipak, njezino fiziko "izbivanje" iz krajolika, do 1991. godine, nije naruilo kontinuitet njezina "bivanja" u pirovakoj svakodnevici:
"Falila nam je... jer kad naie, prolazi toliko godina i ona je bila tu i poslije je nema, onda ti fali. Ali, i dalje je ostalo 'kod Sv. Ante', to se nije moglo nikako promijeniti. I kad je nije bilo, bilo je 'ekat u te kod Sv. Ante'" (Ante Urem).
Naime, svojim poloajem na ulazu u polja, kapelica sv. Ante bila je glavni orijentir na putovima svakodnevnih aktivnosti:
262
"Gori se jedino to uvik spominjalo: 'ekat u te kod Sv. Ante, di e proi.' (...) Ovaj je ia sa zaprenim kolima, a ovaj je donija ili groe ili smokve sa ovog drugog pravca. Onda on krene ozgor i kae 'ovdje emo se nai kod Sv. Ante' i onda on pokupi njega i one poljoprivredne proizvode to je on ubra" (Ante Urem). "A ujte, svi nai mjetani, tuda je svaki mora proi ko je ia u polje. Svako jutro je ia u polje, ili je ia desno ili je ia prema Stankovcima tamo. Svak je pored kapele sv. Ante mora proi" (Frane Dobrovi).
Nakon ruenja kapelice, izmeu 1948. i 1950. godine, mjesto na kojemu se kapelica nalazila poprimilo je njezino ime i znaenja. "Sv. Ante" je i dalje ostao orijentirom u prostoru, tokom razgranienja mjesta od polja i pirovakoga zalea uope, tokom susreta ljudi pri svakodnevnim aktivnostima i, sada prisilno potisnute, duhovne potrebe, to se posebno nie pokazuje. Ujedno, iz tih je razloga, kako nastavljaju nai sugovornici, kapelica i izgraena ponovno 1991. godine:
"Svak je pored kapele sv. Ante mora proi. A sad nje nema! (...) Nije niko ima protiv da se ona obnovi. Dobro, moda je bilo ljudi koji eto nije ga brige, ali nije niko bija protiv da se obnovi" (Frane Dobrovi). " nego poslin, kad smo bili samostalno [uspostava samostalnosti Republike Hrvatske], onda je dola ideja da kapelicu vratimo na svoje misto jer to nam je mjerilo kad idemo. Kae: 'A di si ga trevija.' A kae: 'Node kod Sv. Ante.' To je tako bilo po p puta od naeg polja, i dogovorit emo se: 'ekat u te kod sv. Ante.' I tako je to bila tradicija uvik" (Ante Urem).
Na mjestu stare, novu je kapelicu podigao Ante Urem, mjesni graditelj. Zbilo se to 1991. godine, u vrijeme procvata dugo zatomljene religioznosti, podranog politikim promjenama. Premda je odabran od zajednice zbog svojih graditeljskih vjetina, njegov je motiv gradnje bila osobna duhovna potreba proizala iz ivotne prie. Tako kapelica i danas u njemu priziva osobna sjeanja:
"Ja san to napravija iz ljubavi prema sv. Anti. () Na dan sv. Ante je bila misa () i pivali su se letije [pjesme pjevane na odreene 263
dane] u crkvi, to je ivotopis sv. Ante Padovanskog. Nisan ima vie od godinu i par miseca, jo nisam prohoda. Nije bilo ograde navrh skala. Ja san doa navrh tih skalina i p doli. I onda mi je to moja mati, () ona je samo rekla 'eto ti ga sv. Ante'. Sve se ono zdrobilo, a meni nije bilo nigdi nita. To je ponukalo mene da sad ja moram vratiti tu ljubav prema sv. Anti jer me spasio. () I onda su oni rekli 'ti e to, Ante, najbolje i najprije napraviti', jer je bilo knap s vremenom. Onda san ja to napravija, samo to je mjesna zajednica nabavila materijal. Onda san ja to napravija na istom mjestu di je bila ta stara koja je bila minijaturna, onda smo je malo proirili" (Ante Urem).
Osobna zahvalnost graditelja i njegova ljubav prema sv. Anti , opa duhovna potreba zajednice, ali i potreba u njezinoj svakodnevnoj komunikaciji i orijentaciji te vrijeme u kojem je stvorena povoljna klima za takav in, okolnosti su u kojima je izgraena nova kapelica. No, znaenje ove kapelice tu ne staje. Njezin se blagoslov zbio na dan otvorenja dionice asfaltirane ceste Pirovac Stankovci koja je, kako navode Pirovani, konano povezala susjedne opine. Naime, premda kapelicu doivljavaju kao toku razgranienja prema pirovakom zaleu, oni ujedno istiu kako su mjetani pirovakoga zalea uvijek gravitirali Pirovcu i kako su njihove meusobne veze vrste i mnogostruke (gospodarske, rodbinske, administrativne, povijesne):
"Stankovci, Banjevci, Kai, Putianje, Pirovac... je l', to nas je vezalo, uvijek nas je veivalo prije. Jer, recimo, Kai i Putianje su pod opinom Pirovac, iako je Kai katastarski u Zadru. Ali oni su svi vezani vie za Pirovac nego za gori. Mi se uzajamno pomaemo, poznajemo, i Putianje i Kai i Pirovac, jer nas i polje vee. Tamo su ljudi svakodnevno, a i oni su tu svako jutro na kavi. Ne svi, ali dosta tih ljudi doe" (Frane Dobrovi).
Tako je povezanost Pirovana i mjetana zalea materijalizirana i u otvorenoj dionici ceste, nazvanoj Put sv. Ante. Sveanost otvaranja dionice ceste odvijala se pored obnovljene i tom prigodom blagoslovljene kapelice. O tom dogaaju novinar ibenskoga lista u svojem je lanku naslovljenom "Cesta preporoda" izvijestio:
" ... tek je ovih dana, na blagdan Sv. Ante sveano otvorena i ta dionica ceste koju se poelo graditi jo znamenite '71. kada su 'revolucionari' 264
sprijeili 'hrvatske nacionaliste' da se cestom poveu sa Stankovcima. Dakako, suvino je govoriti o notornim injenicama; svrhovitost ceste sv. Ante dokazana je u rekordnom roku asfaltiranja od mjesec dana, a u kampanji koja se vodila u Stankovcima, Banjevcima, Budacima i okolici nazvana je 'cestom preporoda'. Visok standard ljudi tog kraja, nita slabiji od onoga na moru trebao je samo jo tih jedanaest kilometara nove asfaltne trake da se domoljubi s mora i s kraja osjete bliima" (Peria 1991).
Nadalje, na jednoj je od fotografija V. Polia objavljenih uz ovaj lanak vidljiv transparent sljedeeg sadraja:
"Putnie, kada sie sa svog gvozdenog konja i stupi na ovu cestu, nemoj, nedaj Boe pljuniti na nju. Jer ona je djelo uljevitih ruku, prijateljstva i domoljublja svih stanovnika ovog kraja nae lijepe domovine Hrvatske."
Sveanost otvaranja ceste i blagoslova obnovljene kapelice, dakle, bila je obojena i snanim osjeajem domoljublja koje je poprimilo i politiku dimenziju, barem sudei prema navedenom novinskom lanku. Kao i mnoga srodna dogaanja u Hrvatskoj u to doba, i ovo je nadilo samo lokalno znaenje ujedno je bilo i prigodom za osudu grijeha starog reima (prema Connerton 2004:13) i za jasno izricanje nacionalne pripadnosti i jedinstva.
"KAPELICA" GOSPE OD ZDRAVLJA Kapelica Gospe od zdravlja (sl. 3) nalazi se na nekadanjoj i nedavno ponovno obnovljenoj etnici u uvali Vrilo podno uzvisine Makirina 6. Smjetena na izlazu iz Pirovca prema ibeniku, oznaava jugoistonu granicu mjesta. Prema znaenjima upisanima u nju, u mnogoemu je srodna kapelici sv. Ante. Vrijeme njezine gradnje Pirovanima nije poznato, kao ni prvi graditelj, tek navode kako postoji "od davnina" i, takoer, ne u kontinuitetu. Nedugo nakon Drugoga svjetskog rata bila je sruena, a
6
Makirina je ujedno i naziv zaljeva, ispod uzvisine, na junom kraku Pirovakoga zaljeva.
265
Slika 3: "Kapelica" Gospe od zdravlja; fotografirala S. U. u listopadu 2006. g. / Figure 3: Chapel of the Lady of Our Health; photographed by S. U. in October 2006.
ponovno je podignuta 1994. godine. O drugome graditelju i njegovim motivima gradnje bit e rijei kasnije. Kapelica je imala ulogu postaje u procesijama, prema sjeanju sugovornika, do Drugoga svjetskog rata, kada je procesija ukinuta. Procesija za blagoslov polja (tzv. Mali krii) odvijala se u svibnju, a kretala se iz mjesta prema mulu (Kriarski muja) podno uzvisine Makirina, zaustavljajui se pored kapelice. (Po svretku procesije sudionici su se brodom vraali u mjesto, na staru rivu.) Frane Dobrovi vjeruje da je kapelica podignuta na tom mjestu upravo kako bi bila postajom na putu procesije. Naime, uvala i uzvisina Makirina imale su za Pirovane egzistencijalno znaenje. Prije izgradnje vodovoda tu su se u bunarima
266
opskrbljivali vodom, a na Makirinu su svakodnevno odlazili i oni to su tu imali zemlju od koje su ivjeli:
" kako sad ie put, pa onda ie desno sa onu stranu di sad ie vodovod, a tuda se ilo na Makirinu. Tuda su ljudi ili na Makirinu po vodu, na tovarin. Nisu sa karon, konjima, jer nije se moglo ii, nego su ili tamo na Tisno pa onda se skrene prema toj vodi. Kud se ie u Tisno. A tuda su ili i oni koji su imali tamo svoje polje, svoje masline, svoje vinograde, tuda su ili obraivati" (Frane Dobrovi).
Osim tijekom procesije, kapelica je poput ostalih bila i mjestom molitve prolaznika:
"I onda, obiaj je ono bija prije, mimo kapelice si proa, poklonio se, prekriija se" (Zorka Urem).
Makirina s kapelicom Gospe od zdravlja, dakle, u nedavnoj je prolosti bila ciljem procesije, obreda ija je uloga, izmeu ostaloga, i ocrtavanje granice prostora. S obzirom na njezin poloaj u odnosu na naselje i ulogu koju je imala za Pirovane, procesijom se naglaavala pripadnost Makirine prostornoj cjelini Pirovca. Nevezano uz samu kapelicu Gospe od zdravlja, vrijedno je napomenuti i kako prostorni znaaj Makirine, koji je bio i obredno naglaavan, moda see u vrlo daleku prolost. Naime, Vitomir Belaj pretpostavlja da bi uzvisina i vrelo u svom imenu uvali uspomenu na Moko, slavensku boginju Majku i Perunovu enu, koja je u vezi s vlagom, vodom, izvorom. Makirina bi time bila jedna od toaka trolane strukture praslavenskoga mitski osmiljenoga krajolika (Belaj, V. 2008). Nadalje, sjeanja na prolost ouvana u ovoj kapelici govore i o drutvenosti zajednice do neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Budui da se nalazila na popularnoj etnici, bila je mjestom svakodnevnoga sastajanja, upoznavanja i druenja tada mladih Pirovana. Slike te prolosti za jedne su plod sudjelovanja u njoj, a za druge plod predaja:
"Kad sam ja bija momak, onda nije bila etnja tu di je sad, nego mi smo etali gore po staroj magistrali, do Vrila bi ili. Svaku nedilju, svaki blagdan" (Frane Dobrovi). " to je bilo negdi 45. godine, odmah posli zavretka Drugog svjetskog rata. Mladost bi izlazila od ovog Kria [kapelice sv. Kria] 267
tu, do Vrila su ili, to je bilo ka korzo. () I to se hodalo dok je bilo sunca i kad je palo sunce, onda su svi parovi koji su bili u etnji, mladii i curice, ili na rivu. Onda priko rive se napravilo dva tri ira, na jednu i drugu stranu, u to bi zvonila Zdravamarija i onda su curice iza Zdravemarije, to je bilo oko 8, 8 i 30... To je bilo sramota da se nae curica van kue, a da nije u kui u 8 i p... Tako je bilo vrime" (Ante Urem). "Moja mati je znala priati da su oni znali etati do te kapelice. Pa bi onda, to je jedino bila prilika kad bi mogli vidjeti deki i cure se" (Anka Mei).
Navedeno je ouvano i u pjesmi koju danas izvodi pirovaki KUD "Bezdan":

"Kapelice kraj Svetog Vrila jesi vidjela mog dragog mila? Je l proao kraj hladne vodice, je l umio svoje bilo lice" (Zorka Urem).
Kapelicu Gospe od zdravlja, prema kazivanjima, sruio je i kasnije ponovno izgradio Pirovanin ime7. Kako navode sugovornici, dva ina izraz su njegovih dvaju svjetonazora, svakog u svom vremenu. Ruenje kapelice bio je in pristalice komunistike ideologije, a ponovna izgradnja bila je odraz promjena u njegovu svjetonazoru, odnosno okretanja k religijskom. Kapelicu je, naime, ime izgradio motiviran pokorom zbog prethodnoga ruenja i zavjetom zbog bolesti neviste, kako to shvaaju sugovornici istodobno istiui kako je potonji svjetonazor "normalan" i ujedno poeljan. "Valjda je doa k sebi, neto ga je tangiralo, vuklo", komentirao je imin svjetonazorski obrat Frane Dobrovi. Ovo znaenje upisano u novu kapelicu plod je slika i stavova o nedavnoj prolosti. No, sudei prema naim sugovornicima, usprkos tomu i premda je oblikovno nova i izgraena u novim okolnostima, ini se da dananja kapelica jednako pobuuje i one slike o prolosti koje bi pobuivala i stara (da nije sruena prije pet desetljea).
7
Stoga to se radi o umrloj osobi, ovome smo Pirovaninu promijenile ime premda ga nai pirovaki sugovornici u svojim kazivanjima nazivaju punim imenom i prezimenom.
268
U najnovije doba, 2008. godine, kapelica i nekadanja etnica do nje nale su se na popisu obnove i ureenja cijeloga prostora Makirine u sklopu projekta "Korakom do lipota pirovakih" Turistike zajednice Opine Pirovac. Naime, izgradnjom Jadranske magistrale 60-ih godina 20. st. stara je cesta etnica prema uvali Vrilo zaputena. Cilj projekta je "doprinijeti stvaranju kvalitetnog imida Pirovca kao ozbiljne turistike destinacije, a i cijele ibensko-kninske upanije"8. etnica je ve obnovljena, a kapelica se otvara prema novim znaenjima.
"KAPELICA" SV. KRIA Kapelica sv. Kria (sl. 4) jedina nije bila sruena nakon Drugoga svjetskog rata. Smjetena je na neko glavnom ulazu u mjesto, na krianju ceste Pirovac Stankovci i stare magistrale koja je neko bila glavnom prometnicom u smjeru Zadra i ibenika i koja je ocrtavala sjeverni rub naselja. S izgradnjom Jadranske magistrale, oko 150 metara sjevernije od stare magistrale, i granica naselja zajedno s ulazom u mjesto pomaknula se sjevernije, a kapelica je dotadanje znaenje oznake sjeverne granice naselja izgubila. Zanimljiva je pojedinost, znakovita s obzirom na njezin poloaj, kako neki kapelicu nazivaju Sv. Nikola (u pobonosti sveti zatitnik putnika) prema njezinu navodno starijem imenu. Ne zna se kada je tono podignuta ni tko ju je izgradio, a mjetani govore kako je tu oduvik, od pamtivika. Zahvaljujui njezinu poloaju, kapelica se spominje kao "glavna" postaja (ona nakon koje se procesija vraa u mjesto) u pirovakim procesijama koje su izlazile iz uskog sredita mjesta, poput procesije na Tijelovo (Boji dan):
"Kad je procesija na Boji dan, onda je procesija malo proirena i onda se ide gori na staru tu cestu sa jednon ulicom pa se vraa na drugu. Onda su te postaje, posebno glavna postaja kod Kria bila. Sad su to, poto se Pirovac malo proirija, onda su sad te postaje malo izmijenili" (Frane Dobrovi).
http://www.tz-pirovac.hr/hrv/informacije/prikaz.asp?meni=info&podmeni=1&id=16, 20. 1. 2010.
8
269
Slika 4: "Kapelica" sv. Kria;; fotografirala S. U. u listopadu 2006. g. /

Figure 4: Chapel of St. Cross; photographed by S. U. in October 2006.
Takoer, njezin poloaj na prometnom mjestu intenzivira i druge religijske prakse vjernika:
"Oduvik je Kri tu, od pamtivika. I niko nije proa mimo njega, od nas stari ili ovako, da se nije poklonija ili prekriija. I nosu ene cvie uvik isto, friko tamo. I kandela gori i sve" (Ana Baus).
O odravanju i ureenju kapelice svakodnevno se i danas brinu mjetani iz okolnih kua, a posebno u vrijeme procesija. Ostali Pirovani to od njih i oekuju, kao nepisanu obvezu prema zajednici jer je, kako navode, kapelica na stalnoj "meti" prolaznika i posjetitelja Pirovca i svojim poloajem stvara prvi dojam o mjestu:
" ... ti ljudi koji ive tamo, uvijek se neko nae koji to okiti, posebno preko ljeta i kad je procesija. (...) Ti ljudi koji tamo ivu, svak eli 270
to malo ukrasiti, malo bolje, da mu ne ree sutra kako 'prola ti je procesija kraj kue, ti nisi nita napravija'. () Ali uglavnom, svo to stanovnitvo koje ivi tu eli da to bude nekako u redu, da to bude dobro" (Frane Dobrovi).
Smjetena na glavnom raskriju, kapelica je do izgradnje Jadranske magistrale imala i ulogu autobusne postaje. Time je pridobila i znaenje mjesta sastajanja i rastajanja, doekivanja i ispraaja sumjetana i gostiju:
"I to je bila glavna raskrsnica ustvari, tamo smo prije autobus ekali. I sad, di e, iu ljudi u ibenik i vraaju se nazad. ekaj, nekoga ispraaju, po nekoga dolazu. Ali uglavnom, nedilja popodne iu oni u ibenik, oni u Zadar u kolu Onda je i ostalo puanstvo, dolo bi tamo" (Frane Dobrovi). "Onda bimo mi nji [goste iz susjednih mjesta koji su dolazili na Stipanje, 26. prosinca] doekali kod Kria ovde, i onda bimo tote kolo skupa njima zaigrali i onda njima zajedno u crkvu na misu" (Zorka Urem).
Izgradnja Jadranske magistrale i irenje Pirovca odrazili su se na zbivanja oko kapelice i na njezinu ulogu u zajednici. Autobusna je postaja premjetena na novu magistralu pa svi oni brojni ispraaji i doekivanja danas imaju drugo, novo mjesto radnje. Navodno zbog pomicanja granice naselja promijenio se i itinerar procesija ("da malo i ti ljudi koji tamo ivu, a budu u kuama, da moda uju", Frane Dobrovi), no u svakom sluaju, Sv. Kri je prestao biti glavnom i postao je samo usputnom postajom procesije. Ta je promjena novijeg datuma, navodno je uvedena tek krajem 1990-ih odlukom tadanjeg upnika i odbora sastavljenog od mjetana. Ipak, kapelica je i dalje ostala lokalnim mjestom sastajanja i prostorna oznaka ulaska u sredite mjesta. Za jednu od autorica ovoga rada, kapelica je mjesto gdje se svakodnevno tijekom boravka u Pirovcu nalazi sa svojim prijateljima i koje koristi kao orijentir pri davanju uputa turistima.
271
KAPELICA SV. NEDILJICE Kapelica sv. Nediljice kao graevina ne postoji ve vie od pola stoljea. Prema gotovo jedinstvenom stavu naih sugovornika, sruena je zbog smetanja tadanjem politikom sustavu. Pojedina razmiljanja govore pak kako je s razvojem prometa u irem sreditu Pirovca, gdje se nalazila, bila na smetnji:
"Ona je stvarno smetala jer da je sad ostala, ona bi bila ostala na sridini, a usko je s jednu i s drugu stranu. Sad kad nje nema, sad more se autom lake ii doli u selo i izai" (Frane Urem).
Smjetaj kapelice unutar samoga naselja, na krianju putova prema uem sreditu mjesta, odredio je da bude postajom tijekom procesija, smjerokazom u pirovakom prostoru i mjestom susreta i pritajenih druenja:
"Dok je bija Boji dan, Tijelovo, onda bi tu bila postaja. ene bi okitile sa udarima, kovertama, ukrasima i tu je bila postaja i bija tu blagoslov" (Ante Urem); "Kad bi ovako ili, ie neko: 'Di e me ekat?', 'ekat u te kod Svete Nediljice' ili 'Najt emo se kod Svete Nediljice'" (Zorka Urem); " mladii [bi] ili na rendes, tamo iza kapelice, tamo bi se sastajali i tako je to bilo. () Di nije bilo vidljivo, onda su se oni tamo na rendes, dogovorili se, ka zborno misto" (Ante Urem).
Ruenje kapelice u sjeanjima se povezuje sa sukobom svjetonazora, tipinim za razdoblje poslije Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima. ini se kako je u stavove o tom prolom dogaaju ugraena i ideja o Bojoj kazni ili zloj sudbini kao posljedici svetogra. Naime, kako istiu nai sugovornici, ruitelji svetoga mjesta to su uinili na nagovor komunistikih vlasti, nakon ega je jednoga od njih zadesila tragedija. Prema kazivanjima Frane Dobrovia i Anke Mei, ruitelja kapelice ubila je mina kune izrade dok je svojem sumjetaninu dubio jamu za gusternu:
Frane: "A onda je jednu no i ona [Sv. Nediljica] sruena. A to su nai deki sruili na nagovor nekoliko tih..." Anka: "A nisu oni imali ba veze s komunistima." 272
Frane: "Nisu. Ali oni su ih, ovi su ih poslali da to naprave. Sad, koliko je to istina ali nisam daleko od istine. Jedan od tih, godinu je mlai od mene, Joso, on je nastrada, tamo negdi 60-ih godin. () Kad su Nijemci ili iz Pirovca, onda su dosta municije, oruja bacili u more, najvie topovske granate. I sad, nai, mladost ludost, to se kae, oni su vadili to iz mora i razvidali bi upalja gori i izvadili bi eksploziv. Sa tim eksplozivom bi ubijali ribu ili su kopali gusternu kui ili neke jame. To bi izbuili rupu, sve runo, onda bi stavili taj eksploziv. Tako su radili. I on je jednomu oviku naemu obea da e mu nabaviti eksploziva i on je u njegovoj kui to radija. Razvida je tu granatu. Dok je to radio, to je eksplodiralo i diglo njega, bacilo ga u zrak. Nakon tri dana je umra u bolnici u ibeniku. Tako govore da je on diga Sv. Nediljicu, da je to ko e, Bog zna..." ; "I vidi kako je Bog da, vidi kako ima Boga, ima neto veliko. Kad su oni nju sruili, nije prolo moda misec-dva dana taj ovik to je sruija tu kapelicu, on je poginija" (Ana Baus).
Premda kapelice nema ve vie od pola stoljea, sjeanja na njezino ruenje, a osobito stavovi o okolnostima toga ina i danas su vrlo jasni i gotovo jedinstveni. Tome svakako doprinosi uspomena na kapelicu ouvana u nazivu trga uz koji se nalazila Trg sv. Nediljice. No, ova sjeanja i stavovi monumentalizirani su i obnavljaju se svake godine i u procesiji u kojoj je i danas jedna od postaja mjesto na kojemu je neko stajala kapelica sv. Nediljice.
3. KAPELICE KAO ZNAENJSKA MJESTA Izneseno gradivo opisuje transformaciju kapelica kao materijalne pojavnosti u znaenjska mjesta. Ta se transformacija odvija kroz njihovu svakodnevnu uporabu, drutvenost ljudi, ljudska sjeanja i slike (Low i Lawrence-Ziga 2007:20). Kapelice se pokazuju kao vieznaenjska mjesta, tj. ona koja govore o ljudskim praksama, njihovoj povijesti, konfliktima i dosezima (Rodman 2007:214), i u skladu s tim jesu mjesta u kojima su locirane ideje i koncepti zajednice o sebi samoj. Opepoznata je znaajka kapelica da naznauju vane toke u rasteru "zaposjednutoga" prostora zajednice. Kako paniek pie (1995:1617),
273
kapelice su uglavnom podizane uz putove, na raskrijima, na ulazu ili izlazu iz mjesta, ali i na mjestima koja su bila udaljena od svakodnevno koritenih pravaca. Spomenute pirovake kapelice sv. Ante i Gospe od zdravlja naznauju granicu irega pirovakog prostora, prva sjevernu, a druga jugoistonu. Iz dananje perspektive, zapadna granica nije naznaena kapelicom, no povijesno gledano tu je ulogu mogla imati kapelica sv. Marka koja se nalazila na uzvisini Straica. Kapelica je sruena nakon Drugoga svjetskog rata te, kako smo u uvodnom poglavlju nastojale objasniti, danas nema nikakva udjela u ivotu Pirovana. Do toga razdoblja ove su tri kapelice bile ukljuene u prostor svakodnevnih kretanja jer su se nalazile uz polja Pirovana koja okruuju naselje i koja su oni svakodnevno obraivali. Kapelica sv. Kria i ona sv. Nediljice, odnosno mjesto na kojemu je neko stajala, definiraju samo naselje. Prva naznauje glavni ulaz u naselje, a do izgradnje Jadranske magistrale, kad se prostor Pirovca poeo iriti u smjeru nje, naznaivala je i granicu naselja. Njezin navodni nekadanji naziv, sv. Nikole, moe se simboliki povezati s nekadanjom pozicijom i ulogom u prostoru naselja, osobito u definiranju toga prostora prema van. Iako je njezina pozicija umanjena irenjem naselja, ona ju nije u potpunosti izgubila, to se, izmeu ostaloga, potvruje svake godine u okviru procesijskih obreda. Kapelica sv. Nediljice bila je unutar naselja, neko smjetena na krianju putova prema samom sreditu mjesta. Iako fiziki ne postoji, njezina prisutnost u zajednici nije izbrisana. U vezi s tim antropologinja Cathrine Degnen pie:
"Upravo je ironino kako odsutnost i izbrisano mjesto, to je inverzija od fizikog i prisutnog, postojeeg, postaje lokacija sjeanja ili radije, ostaje kao lokacija sjeanja, usprkos tome to je njihova veza s fizikom stvarnou prekinuta" (Degnen 2005:741).
Mjesto na kojemu je kapelica sv. Nediljice neko stajala odrava se vanim u prostoru zajednice i danas, kao postaja tijekom procesija. Simbolika uloga kapelica u prostoru posebno je naglaena i aktivira se tijekom procesijskog obreda. Procesija, s kapelicama kao postajama, ima vano mjesto u repertoaru simbolikih izvora kroz koji se potvruju i osnauju granice zajednice, odnosno njezin teritorijalno zasnovan identitet (Cohen 1985:50).
274
Kapelice Gospe od zdravlja i nekadanja sv. Marka, koju zajednica vie ne "koristi", svojim poloajem uz pirovaka polja bivale su i mjestom molitve za bolji urod, izvorom duhovne snage i oslonca Pirovanima u svakodnevnim teakim aktivnostima. Do razdoblja Drugoga svjetskog rata zahvaljujui svojem poloaju bivale su i mjestom blagoslova polja, ina koji je bio vrhuncem i svretkom procesijskog obreda zapoetog u samome mjestu, u upnoj crkvi Gospe od Karmela. Kapelica sv. Ante na sjevernom graninom prostoru Pirovca bila je samo jednom ciljem procesije, 1991. godine, kada je ponovno podignuta i blagoslovljena i kada je, istodobno, otvorena dionica ceste Pirovac Stankovci. Procesija koja je krenula iz upne crkve Gospe od Karmela i svrila kod Sv. Ante u simbolikom je smislu potvrdila povezanost zajednice s ovim dijelom pirovakoga prostora, no cijela je sveanost ujedno bila intonirana tadanjim povijesnim okolnostima te je ujedno bila prigodom za izraavanje nacionalne (hrvatske) pripadnosti i jedinstva. Znaaj kapelica sv. Kria i (nekadanje) sv. Nediljice naglaen je u svakogodinjoj ophodnoj procesiji Pirovana kroz sredite mjesta, na Tijelovo. Do nedavno, do 1990-ih, itinerar tijelovske procesije bio je sljedei (sl. 5):
Slika 5: Smjer kretanja procesije u Pirovcu prije 1990-ih; izvor: Dravna geodetska uprava, TK 1:25 000, Slanje 52014 (izvadak), oznake ucrtale autorice / Figure 5: Direction of the Movement of Procession in Pirovac before the 1990s. Source: Central Geodesic Archive, TK 1:25000, Reg. 520-1-4 (transcript), designations drawn by authors
275
" ... od crkve [upna crkva Gospe od Karmela] kad bi procesija poela, nije se onda kip nosio, nego bi sveenik nosija raspelo. Onda bi najprije bilo ondje stajalite di je ovaj spomenik [Spomenik kralju Tomislavu u sreditu Pirovca]. Drugo bi stajalite bilo kod popovih vrat, a tree bi bilo ovdi to zovemo Sv. Nediljica. Premda je ona isto sruena, ali isto je ondje bilo stajalite, isto bi se molilo. (...) I onda bi se dolo gori kod ovog Kria i na Kriu bi bilo stajalite, i onda se vraalo na istu ulicu Veliku doli" (Ana Baus i Zorka Urem).
Nakon 1990-ih itinerar procesije je izmijenjen, odnosno, tonije, produljen (sl. 6):
"Prije je bila glavna postaja kod Kria i kod Sv. Nedilje. To su bile glavne jer nije bilo tamo, ni lijevo ni desno, nije bilo kua. Sad se proirilo. Sad se ie do Sv. Nediljice, pa ie se livo prema Bezdanu i onda se skrene starom magistralom i tu bude postaja prije Kria. Sad kod Kria se ne staje (...) i sa Malon ulicon se vraa nazad. Tamo na onom kantunu, na tom krianju, tu bude blagoslov, i nizbrdo se ie ton Malom ulicom i doe se u crkvu. (...) Tako da i ti ljudi koji tamo ivu, a budu u kuama, da moda uju i tako, pa se to malo proirilo. (...) Tako da je to malo sad izmijenjeno poslije ovog rata.
Slika 6: Smjer kretanja procesije u Pirovcu nakon 1990-ih; izvor: Dravna geodetska uprava, TK 1:25 000, Slanje 52014 (izvadak), oznake ucrtale autorice / Figure 6: Direction of the Movement of Procession in Pirovac after the 1990s. Source: Central Geodesic Archive, TK 1:25000, Reg. 520-1-4 (transcript), designations drawn by authors
276
() Sveenik [je to izmijenio], sveenik, uz te ljude koji su bili u crkvenom odboru" (Frane Dobrovi).
Sudei prema ovome kazivanju, promjena itinerara procesije u vezi je sa irenjem Pirovca. No, itinerari ucrtani u kartu pokazuju da izmijenjen put procesije i dalje obuhvaa samo stariju jezgru naselja, ne i novi prostor na koji se Pirovac proirio. I u novom itineraru su kao postaje zadrane kapelica sv. Kria, iako sada samo kao usputna, i kapelica sv. Nediljice, zapravo mjesto na kojem je neko stajala. Sjeanja na njih i na prolost upisanu u njih oivljavaju se ovim procesijskim obredom. Konstrukcija kapelica kao znaenjskih mjesta u svakodnevici zajednice odvijala se, a djelomice se i danas odvija, kroz vjerske prakse, ali i kroz sastajanja i druenja. Uobiajeno je pri prolasku kraj kapelice, kako navode nai sugovornici, zaustaviti se u kratkoj molitvi ili barem prekriiti se. Takve se prakse ne odnose samo na lokalno stanovnitvo. Nije rijetkost da se putnici ili turisti na svom proputovanju zaustave kod uvale Vrilo ne bi li se pomolili kraj kapelice Gospe od zdravlja poput, primjerice, kantautora Ibrice Jusia9. Ova je kapelica bila i mjestom sastajanja, kao i one sv. K ria, sv. Ante i sv. Nediljice; intenzivnijih druenja, kao i kapelica sv. Kria; pa i ljubavnih sastanaka, kao i kapelica sv. Nediljice. Kapelica sv. Kria i danas se koristi kao mjesto sastajanja, a kapelica sv. Ante je od 1991. godine postala simbolom "konane" povezanosti i dobrosusjedskih odnosa Pirovana i stanovnika pirovakoga zalea. Kapelice sv. Ante i sv. Kria i mjesto nekadanje kapelice sv. Nediljice, zahvaljujui svojem smjetaju na glavnim pravcima kretanja, posebno se koriste i kao smjerokazi. Valja jo dodati kako se ve spomenutim projektom Turistike zajednice Opine Pirovac ponovno nastoji intenzivirati ivot kapelice Gospe od zdravlja u pirovakoj zajednici moe se oekivati kako e se obnoviti neka njezina stara znaenja, ali i upisati neka nova. Kapelice su u pravilu graene iz religijskih motiva, no, kako smo ve nastojale pokazati, u njih su upisana i druga, izvanreligijska znaenja. Takva su znaenja najee usidrena u pojedinim okolnostima lokalnoga prostora i vremena, no njih u odreenim povijesnim razdobljima i nadihttp://www.tz-pirovac.hr/hrv/informacije/prikaz.asp?meni=info&podmeni=1&id=16, 20. 1. 2010.
9
277
laze. Tako je ruenje pirovakih kapelica nakon Drugoga svjetskog rata i njihovo ponovno podizanje tijekom 1990-ih u vezi s onodobnim smjenama politikoga sustava i afirmacijom vladajuih ideologija. U navedenim dvama razdobljima prakse istovjetne pirovakima odvijale su se i drugdje u Dalmaciji (npr. Kale 284, 292), kao i drugdje u Hrvatskoj (npr. Bui 2010). Podizanje kapelica je i u starijim razdobljima bivalo nainom simbolikog oznaavanja prostora. paniek, na primjer, istie kako je 18. st. u Slavoniji, vrijeme nakon osloboenja od Turaka, stoljee procvata puke sakralne arhitekture (1995:16). Ovakvi valovi podizanja kapelica svakako su izraz "oslobaanja" vjerskoga ivota. No, njihovo je podizanje i izraz nastojanja zajednice da se (ponovno) konsolidira, naglasi svoju pripadnost i vrsto povee s prostorom koji nastanjuje (prema Assmann 2006:54, 55), odnosno preuzme kontrolu nad njime. Suprotno tome, in ruenja kapelica nakon Drugoga svjetskog rata in je destabilizacije zajednica i, takoer, strategija uspostave nove i drukije drutvene kontrole, pri kojoj socijalistike dravne institucije uvode, propagiraju i nameu komunistiku ideologiju i time ograniavaju vjerske slobode, proglaavajui svaki vidljiviji vjerski iskorak inom protivnim "interesima drave i naroda". Pomaknemo li se pola stoljea kasnije, u vrijeme izgradnje samostalne drave Hrvatske, srodni su postupci ruenja na ovim prostorima bili usmjereni na socijalistiku spomeniku batinu (npr. Frykman 2003; Potkonjak i Pletenac 2007). Istodobno, 1990-ih, u procesima resimbolizacije prostora kapelice su postale jednim od podupiruih simbola novoga poretka, u kojem je kranstvo konstitutivni element vladajueg diskursa u novonastaloj nacionalnoj dravi. Ne samo ruenje, nego i podizanje kapelica, dakle, in je presude starom reimu, simbolikog razgranienja s njim i ujedno je konstitutivni in novoga poretka (Connerton 2004:13). Danas pak, zahvaljujui tome, te su kapelice postale mjestima sjeanja na oba turbulentna razdoblja promjena drutveno-politike zbilje i snanih identifikacijskih procesa u drugoj polovici 20. st. Tako se ponovno podizanje pirovake kapelice sv. Ante smjeta, izmeu ostaloga, u kontekst nacionalno-integracijskih procesa 1990-ih u kojima je religija bila jedan od temeljnih initelja. Slino je i s kapelicom Gospe od zdravlja. Prema tumaenju naih pirovakih sugovornika, nju je 1990-ih obnovio Pirovanin ime bivi simpatizer komunistike ideologije i ujedno i njezin ruitelj u vrijeme prethodnoga politikog sustava kao pokoru za pogrean postupak i simbol promjene
278
svojega svjetonazora. Podravanjem njezine obnove i karakterizacijom ovoga ina kao imina osobnog prekida s prolou i odabira "ispravnoga" puta, zajednica je u kapelici kondenzirala i ideje o vlastitoj pripadnosti. Govorei rjenikom P. Nore, ove su pirovake kapelice "dominirana" mjesta. Za razliku od "dominirajuih" koja su "spektakularna mjesta trijumfa, impozantna i uglavnom nametnuta () uvijek s vrha", koja "ljudi ne posjeuju ve ih se tamo saziva" i koja su "ista mjesta pamenja", kapelice su "mjesta utoita, svetita spontane vjere i tihih hodoaa", one su "ivo srce pamenja" i "mjesta ija je memorijalna dimenzija tek jedna u svenju njihovih simbolikih znaenja" (Nora 2006:41). Pirovake kapelice pokazuju kako jedno te isto mjesto moe biti prostorom razliitih manipulacija i kako i ti mali spomenici nastali uglavnom privatnom inicijativom primarno iz religijskih motiva mogu biti zahvalan prostor studija spomenika. Pirovake prie o kapelicama prie su o sadanjosti i prolosti pirovake zajednice, o pirovakom prostoru i svakodnevnim kretanjima u njemu, o svakodnevnome vjerskom ivotu i pirovakim procesijama, o drutvenosti zajednice, o smjenama politikih sustava, a sve istkane izrazima lokalnog i nadlokalnog samopotvrivanja. Premda nisu monumentalna djela sagraena diktatom izvana da bi uvala sjeanja na velike dogaaje, pirovake se kapelice pokazuju spomenicima to uvaju i generiraju sjeanje zajednice na prolost koja nije zatvorena samo u uske lokalne okvire. Takva raznolika znaenja upisana u kapelice ne daju se iitati iz njihova oblika i likovne opremljenosti ekstremno to pokazuje kapelica sv. Nediljice koja fiziki vie ne postoji, ali se njezina prisutnost u imaginaciji zajednice obnavlja svake godine u procesiji u kojoj je jedna od postaja mjesto na kojemu je kapelica neko stajala. James Young (2006:199) je o memorijalima holokausta napisao kako se razlozi njihova podizanja i vrsta pamenja koju generiraju meusobno razlikuju. To bar djelomice vrijedi i za pirovake kapelice. One nisu nastale kao memorijali, da bi odaslale neku poruku zajednici ili memorirale zajedniku povijest, ali su neke s vremenom poprimile i takvu ulogu.
279
LITERATURA ASSMANN, Jan. 2006. "Kultura sjeanja". U Kultura pamenja i historija, ur. M. Brkljai i S. Prlenda. Zagreb: Golden marketing Tehnika knjiga, 4578. BELAJ, Marijana. 2006. "Tito poslije Tita. Kip Josipa Broza kao arite obrednog ponaanja". U O Titu kao mitu. Proslava Dana mladosti u Kumrovcu, ur. N. krbi Alempijevi i K. Mathiesen Hjemdahl. Zagreb: FF Press i Srednja Europa, 201221. BELAJ, Vitomir. 2008. "Vodice: ivot u prostoru i vremenu". U Vodiki obiajnik, ur. Tonika Cukrov. Vodice, ibenik: Grad Vodice i Gradska knjinica "Juraj igori", 3754. BUI, Katarina. 2010. Zajednica i pojedinac: neke religijske prakse na primjeru male sakralne arhitekture u upanji. Seminarski rad na Poslijediplomskom doktorskom studiju etnologije i kulturne antropologije Filozofskoga fakulteta Sveuilita u Zagrebu. COHEN, Anthony P. 1985. Symbolic Construction of Community. London: Routledge. CONNERTON, Paul. 2004. Kako se drutva sjeaju. Zagreb: Izdanja Antibarbarus. DEGNEN, Cathrine. 2005. "Relationality, Place, and Absence: a ThreeDimensional Perspective on Social Memory". The Sociological Review 53:729744. FRYKMAN, Jonas. 2003. "Making Sense of Memory: Monuments and Landscape in Croatian Istria". Ethnologia Europaea 33/2:107119. GILLIS, John R. 2006. "Pamenje i identitet: povijest jednog odnosa". U Kultura pamenja i historija, ur. M. Brkljai i S. Prlenda. Zagreb: Golden marketing Tehnika knjiga, 169195. HALBWACHS, Maurice. 1992. On collective memory. Chicago and London: The University Of Chicago Press. KALE, Jadran. 1997. "Zavjetne kapelice". Povid. Zbornik radova o primotenskom i rogoznikom kraju 1:283318. KREMENI, Damir. 2005. "Kapelice i krievi Brodkupske doline". Etnoloka tribina 2728 (2004/2005):173183.
280
LOW, Setha M. i Denise LAWRENCE-ZIGA. 2007. "Locating Culture". U The Anthropology of Space and Place. Locating Culture, ur. S. M. Low i D. Lawrence-Ziga. Oxford: Blackwell Publishing, 147. MARGRY, Peter Jan, ur. 2008. Shrines and Pilgrimage in the Modern World. New Itineraries into the Sacred. Amsterdam: Amsterdam University Press. NORA, Pierre. 1996. "Preface to the English-language edition: From Lieux de mmoire to Realms of Memory". U Realms of Memory: Rethinking the French Past, vol. I Conflicts and Divisions, ur. P. Nora. New York: Columbia University Press, XVXXIV. NORA, Pierre. 2006. "Izmeu Pamenja i Historije. Problematika mjesta". U Kultura pamenja i historija, ur. M. Brkljai i S. Prlenda. Zagreb: Golden marketing Tehnika knjiga, 2143. PERIA, B. 1991. "Dvadeset godina ekanja". ibenski list 6, 22. 6. 1991. POTKONJAK, Sanja i Tomislav PLETENAC. 2007. "Grad i ideologija: 'Kultura zaborava' na primjeru grada Siska". Studia ethnologica Croatica 19:171198. RODMAN, Margaret C. 2007. "Empowering Place: Multilocality and Multivocality". U The Anthropology of Space and Place. Locating Culture, ur. S. M. Low i D. Lawrence-Ziga. Oxford: Blackwell Publishing, 204223. PANIEK, arko 1995. "Mala sakralna arhitektura u Slavoniji". Etnoloka tribina 18:946. UREM, Sandra (2008). Kapelice u Pirovcu: njihova uloga i znaenje u ivotu Pirovana. Diplomski rad, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskoga fakulteta Sveuilita u Zagrebu (neobjavljeno). YOUNG, James. 2006. "Tekstura sjeanja". U Kultura pamenja i historija, ur. M. Brkljai i S. Prlenda. Zagreb: Golden marketing Tehnika knjiga, 197216. ZADNIKAR, Marijan. 1991. Slovenska znamenja. Ljubljana: Druina.
281
Marijana Belaj Sandra Urem WAYSIDE SHRINES AND CHAPELS OF PIROVAC: PLACES OF INTERACTION, MEMORY AND IDENTIFICATION By trying to overcome the possible limitations on their form or religious aspects, the article analyzes wayside shrines and chapels as ways of inhabiting and symbolizing space, as places of social interaction and as monuments, i.e. places which preserve and generate memories on the events meaningful for the community which erected them. Even though they are not monumental in form or erected in order to preserve a memory of some major event, but rather through initiative of certain individuals governed by religious motifs, the research data have shown that they embody the ideas the community has of itself which, in certain historical periods, surpass the frameworks of local space and time and reflect the processes of supra-local identification. Key words: chapel, wayside shrine, symbolization of space, identity of a community, memory, monument, Pirovac
282

Pirovačke Kapelice I Poklonci: Mjesta Interakcije, Sjećanja I Identifikacije

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Pirovačke Kapelice I Poklonci: Mjesta Interakcije, Sjećanja I Identifikacije

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Stud. ethnol. Croat., vol. 22, str. 255-282, Zagreb, 2010. M. Belaj, S.

Urem: Pirovake kapelice i poklonci: mjesta interakcije, sjeanja i identifikacije

PIROVAKE KAPELICE I POKLONCI: MJESTA INTERAKCIJE, SJEANJA I IDENTIFIKACIJE

Navedeno je ouvano i u pjesmi koju danas izvodi pirovaki KUD "Bezdan":

Slika 4: "Kapelica" sv. Kria;; fotografirala S. U. u listopadu 2006. g. /

You might also like