PRVI RAZRED

JEZIK

Jezik je apstraktan sustav znakova koji imaju neka specifina svojstva tako da se u ljudskim zajednicama mogu rabiti za meusobnu komunikaciju s pomou nauenih govorno-slunih znakova. Govorna komunikacija je proces slanja i primanja poruke. Poruka se prenosi putem koji nazivamo komunikacijskim kanalom. Poruku alje govornik ili poiljatelj, a prima je sluatelj ili primatelj. Da bi govornik pravilno shvatio, razumio poruku, mora poznavati kod, sustav znakova kojim se alje poruka. Pod bukom u komunikacijskom kanalu razumijevamo sve nejezine zvukove, umove koji se javljaju usporedo s porukom. Da bi se ublaile" ili posve uklonile posljedice buke u komunikacijskom kanalu, postoji u jeziku redundancija ili zalihost.

TVORBA GLASOVA

Govor nastaje pokretanjem govornih organa. U usnoj upljini nalazimo: jezik, zube, desni, nepce, resicu., a na izlazu iz usne upljine nalaze se usnice. Govor mora biti sastavljen od glasova da bi bio govor. Ne moemo rei daje svako isputanje zvukova govor. Glasovi se tvore u govornim organima. Glas je najmanji govorni odsjeak. Zove se fon. Glas je skup akustinih svojstava koja se opaaju istovremeno. Fonetika je jezikoslovna znanstvena disciplina koja prouava glasove prema nainu njihove tvorbe, prema njihovim artikulacijskim i akustinim svojstvima.

PODJELA GLASOVA

Podjela glasova prema otvoru temeljna je podjela: razlikuju se po tome je li zranoj struji koja izlazi iz plua prolaz otvoren ili zatvoren pri njihovu izgovoru. Ako su govorni organi otvoreni i zrana struja slobodno prolazi nastaju otvornici (vokali), a ako su govorni organi potpuno ili djelomino zatvoreni, zrana struja nailazi na preprjeke pa nastaju zatvornici (konsonanti). Hrvatski jezik ima est otvornika: a, e, i, o, u i dvoglasnik ie. Zatvornici su: b, c, , , d, d, , f, g, h, j, k, 1, lj, m, n, nj, p, r, s, , t, v, z, . Zatvornike dijelimo na nekoliko naina: po mjestu tvorbe, po nainu tvorbe i po poloaju i radu glasnica (po zvunosti). Glasovi koji se mogu izgovarati samostalno zovu se samoglasnici. Suglasnici su glasovi koji se ne mogu izgovarati samostalno. Glasovi se niu u rijei, ali izmeu glasa i rijei postoji jo jedna govorna jedinica - slog. Slog je dio rijei koji se moe izgovoriti kao izgovorna cjelina.

NAGLASNI SUSTAV

Naglasne jedinice jaina, duina i ton (visina) ine naglasak ili akcent. Mjesto naglaska odreuje jaina istaknutog sloga. Naglasci hrvatskoga standardnog jezika: kratkosilazni \\, kratkouzlazni \, dugosilazni , dugouzlazni /. Prozodija je znanstvena disciplina koja unutar fonologije istrauje naglasne pojave u jeziku. Pravila o raspodjeli naglasaka umnogome e olakati odreivanje naglaska:
1. Jednoslone 2. Na 3. Na

rijei mogu imati samo silazne naglaske.

prvome slogu dvoslone ili vieslone rijei mogu stajati sva etiri naglaska. unutranjem slogu vieslone rijei mogu stajati samo uzlazni naglasci. slog u rijei ne moe biti naglaen.

4. Posljednji

Rijei koje imaju svoj naglasak zovu se naglasnice ili tonine rijei, a rijei koje nemaju svoj naglasak zovu se nenaglasnice ili atonine rijei. Prednaglasnice stoje ispred naglasnice, a zovu se jo i prislonjenice ili proklitike. Zanaglasnice stoje iza naglasnice, a zovu se jo i naslonjenice ili enklitike. To su: nenaglaeni oblici pomonih glagola biti i htjeti, nenaglaeni oblici zamjenica i estica li. Nenaglasnice se izgovaraju zajedno s naglasnicama inei tako naglasnu cjelinu. Naglasnu cjelinu moe initi samo jedna rije, u tom sluaju naglasnica, ili dvije i vie rijei, od kojih je jedna uvijek naglasnica.

FUNKCIJA GLASOVA U JEZIKU

Fonem je najmanja jezina jedinica koja nema svoga znaenja, ali razlikuje znaenja rijei. Fonemi pripadaju jeziku, a u govoru su predoeni glasovima. Suprotstavljanje rijei koje se razlikuju samo u jednome glasu zove se fonoloka opreka ili opozicija. Ako se dvije rijei razlikuju samo u jednome glasu, a svi su im ostali elementi isti (naglasci), zovemo ih minimalni par. Alofoni ili fonemske varijante razlike su fonema uvjetovane mjestom meu ostalim glasovima. Fonologija je znanstvena disciplina koja prouava razlikovnu ulogu fonema u jeziku. Osim fonema, razlikovnu ulogu mogu imati i naglasak, duina i intonacija. Zovemo ih prozodijskim razlikovnim sredstvima. Rijei koje imaju isti izraz, a razliito znaenje zovemo homonimi.

GLASOVNE PROMJENE NA GRANICAMA MORFEMA

Morfemi su najmanje jezine jedinice koje imaju svoje znaenje. Morfem u sebi moe imati samo jedan fonem ili vie fonema. Jezikoslovna disciplina koja prouava morfeme zove se morfologija. Glasovna okolina moe uvjetovati promjenu rubnoga fonema u morfemu. Takve varijante morfema zovemo alomorfi ili morfemske inaice. Sklapanjem razliitih morfema dobivamo nove rijei. U rjeotvorju razlikujemo: korijenski morfem, prefiksalni morfem, sufiksalni morfem. Korijenski morfem nosi temeljno, leksiko znaenje rijei. Sufiksalni morfem moe biti rjeotvorni i oblikotvorni. Prefiksalni morfem uvijek dolazi ispred korijena, a sufiksalni morfem iza korijena.

Oblikotvorni morfemi slue za mijenjanje gramatikog oblika rijei. Oblikotvorni morfemi uvijek se nalaze na kraju rijei. Rjeotvorni morfemi slue za tvorbu novih rijei. Jednaenje suglasnika po zvunosti: Bezvuni suglasnik moe stajati samo ispred bezvunoga suglasnika, a zvuni suglasnik samo ispred zvunoga suglasnika. Ako se zvuni suglasnik nae ispred bezvunoga naglasnika, prelazi u svoj bezvuni parnjak. Ako se bezvuni suglasnik nae ispred zvunoga naglasnika, prelazi u svoj zvuni parnjak. U pismu se ne provodi jednaenje po zvunosti kada se zvuno d nae ispred bezvunih suglasnika c, , , s, . Jednaenje suglasnika po mjestu tvorbe: Suglasnici razliiti po svome mjestu tvorbe jednae se u suglasnike jednake po svome mjestu tvorbe. Promjena obuhvaa suglasnike s (> ), z (> ), h (> ) i n (> m) kada se nau ispred srednjojezinih suglasnika. Dosljedno se provodi u izgovoru, ali ne i u pismu. Ispadanje suglasnika: Kada se dva ista suglasnika nau jedan kraj drugoga, jedan od njih ispada. Izjednaivanje suglasnika moe biti posljedica i nekih drugih glasovnih promjena. Jotacija: Glasovna promjena ovih suglasnika: c + j > , k + j > ; t + j > , d + j > ; g + j > , z + j > ; h + j > , s + j > ; l + j > l j , n + j > n j . U jotaciju se ubraja i umetanje epentetskoga 1: pj, mj, bj, vj, fj > plj, mlj, blj, vlj, flj. Sibilarizacija: Sibilarizacija je glasovna promjena pri kojoj se suglasnici k, g, h ispred samoglasnika i zamjenjuju suglasnicima (sibilantima) c, z, s. Palatalizacija: Palatalizacija je glasovna promjena pri kojoj se suglasnici k, g, h ispred samoglasnika e zamjenjuju suglasnicima (palatalima) , , . U nekim se rijeima i suglasnici c i z ispred samoglasnika e mijenjaju u i . Zamjena l sa o: zamjena / sa o glasovna je promjena u kojoj se / na kraju sloga zamjenjuje sa o. Nepostojano a: umee se u osnovu rijei izmeu dvaju suglasnika. Pojavljuje se samo u nekim oblicima rijei u nominativu i akuzativu jednine i u genitivu mnoine kad su posrijedi imenice mukoga roda, a samo u genitivu mnoine kad su posrijedi imenice enskoga i srednjega roda. U oblicima pojedinih rijei u kojima nema nepostojanoga a dolazi do nekih glasovnih promjena.

ALTERNACIJE IJE/JE/E/I

Dvoglasnik ie izgovara se na tri naina: kao ije / je / je (dugo je i kratko je), kao e i kao i. Kratko je nalazi se: u izvedenicama sa sufiksima -ota, -oa, -urina, -ance, -ence, -ace, -ina u pridjeva na -ovit, -evit u imenica na -a, -ar, -a i u mnogih na -ik te u imenica . r. izvedenih od njih u prvom dijelu naglaska ispred naglaska u svim nesvrenim glagolima na -ivati, -avati koji su izvedeni od svrenih glagola s ije u nejednakoslonih imenica srednjega roda u komparativu i superlativu svih pridjeva u sloenih pridjeva sa spojnikom -ou sloenih imenica sa spojnikom -o-u imenica sa sufiksima -i, -i, -telj, -ia, -ra, -ina, -ulja, -ua, -ba, -ite u pridjeva sa sufiksima -an, -ahan, -kast, -cat, -at, -iv, -ljiv.

PISANJE I IZGOVOR GLASOVA I , D I

Sve rijei koje u korijenu imaju glasove i zadravaju ih u svim oblicima i u izvedenicama. Glas u nekim rijeima posljedica je palatalizacije glasova k i c. Glasovi i mogu biti posljedica jotacije glasova c, k i t.

Najei sufiksi koji sadre glas -a, -aica imenice koje oznauju vritelja radnje i imenice koje oznauju predmet -ia -i -aa, -jaa -iar -ina -e umanjenice za neke imenice . r. koje zavravaju na -ka vritelja radnje (taj sufiks vie nije plodan) imenice . r. nastale od pridjeva, glagola i brojeva imenice m. r. koje znae zanimanje i osobinu uveanice umanjenice koje znae to mlado

Najei sufiksi sadre glas -i infinitiv: glasovi su nastali od starog oblika * pek-ti, rek-ti, pa u nekim oblicima imaju palataliziranu osnovu i : peem, reem -i -i -ai -oa glagolski prilog sadanji umanjenice za m. r. pridjevi nastali od glagola imenice . r. nastale od pridjeva koje oznauju neku osobinu

Rijei gdje se d i nalaze u korijenu valja zapamtiti. To su u velikom broju tuice turskoga ili engleskoga podrijetla. Glas d zvuni je parnjak bezvunom glasu . Glas d piemo i izgovaramo u rijeima nakon provedenoga jednaenja po zvunosti ispred zvunoga b, a prema osnovnom bezvunom . Glas pojavljuje se na mjestu osnovnoga d nakon provedene jotacije.

PISMO I PISANI JEZIK

Pismo je sustav grafikih znakova koji predouje elemente govornoga jezika (glasove, slogove, rijei) i slui za pisanje. Pismo se sastoji od slova ili grafema. Grafematika prouava biljeenje fonema grafemima ili slovima. Hrvatska latinica ima 30 grafema, 27 fonema biljei se jednim grafemom, tri fonema biljee se dvoslovom - d, nj, lj, dvoglasnik ie biljei se troslovom ije. Pravopis ili ortografija obuhvaa pravila o pisanju rijei. Grafostilistika prouava izraajna sredstva pisma (grafije) i pravopisa. Jedinica pojaanja stilistikoga znaenja zove se grafostilem.

GOVOR I GOVORNI JEZIK

Pravogovor ili ortoepija znanstvena je disciplina koja obuhvaa pravila o izgovoru glasova i rijei. Osim pravilnoga izgovora svih glasova, vano je pravilno naglaavanje rijei i naglasnih cjelina. Vrjednote su govornoga jezika: mimika i geste, boja glasa, intonacija, intenzitet, tempo, pauza ili stanka, ritam. Fonostilistika je dio stilistike koji prouava individualne osobitosti izgovora, stilistiku glasova.

HRVATSKI STANDARDNI JEZIK I HRVATSKA NARJEJA

Hrvatski standardni jezik nastao je i izgraivao se na temelju tokavskoga narjeja, i to ijekavskoga novotokavskoga. Standardni je jezik svjesno oblikovan i propisan. To znai da su njegova pravila jasna i sadrana u gramatici, rjeniku, pravopisu i pravogovoru. Tri su hrvatska narjeja - akavsko, kajkavsko i tokavsko narjeje. Nazive su narjeja dobila po upitnoj zamjenici to. Svako se narjeje dijeli na svoje dijalekte. akavsko narjeje ima est dijalekata, kajkavsko takoer est, a tokavsko ima etiri dijalekta. Dijalekti se dalje dijele na govore, koji zauzimaju najmanje podruje i najee se odnose na govore pojedinoga sela ili grada. Fonoloke znaajke hrvatskih narjeja akavsko narjeje ima veinom pet samoglasnika (ima govora i s dvoglasima: gruad umj. grad) Kajkavsko narjeje samoglasnici se tokavsko narjeje ima pet samoglasnika

izgovaraju zatvorenije od razlikuju se glasovi ci tokavskih, javljaju se i dvoglasi ijekavski (jekavski) govor ikavski govor ekavski

razlikuju se glasovi i : umjesto glasova i

se izgovara umekano uglavnom je samo jedan govor Ij se esto zamjenjuje s j glas (najee ). umjesto d govori se j umjesto Ij govori se l

krajnje m zamjenjuje se s ne provodi se n ekavski, ikavski, ikavsko-ekavski i jekavski govori (na otoku Lastovu) tronaglasni sustav: 3. dugosilazni a 4. kratkosilani a 5. uzlazno-silazni a (akut)
-

sibilarizacija veina je govora ekavska

tronaglasni sustav: dugosilazni a dugouzlazni d kratkosilazni a

etveronaglasni sustav (novotokavsko):

-

dugosilazni a kratkosilazni a dugouzlazni a kratkouzlazni a

POVIJEST HRVATSKOGA JEZIKA DO KRAJA 15. STOLJEA

Hrvatski je jezik slubeni jezik u Republici Hrvatskoj. Hrvatski jezik pripada indoeuropskim jezicima. Tijekom povijesti zapisivanje trima pismima: latinicom, glagoljicom i irilicom (bosanicom). Sve do 14. stoljea na latinici se pisalo uglavnom latinskim jezikom. Prvi su sauvani zapisi na hrvatskom jeziku i na latinici Red i zakon zadarskih dominikanki (1345.) i ibenska molitva (1347.). Glagoljica je pismo koje je za Slavene stvorio Grk Konstantin iril. Traktat Crnorisca Hrabra svjedoi o nastanku glagoljice, slavenskoga pisma koje je u 9. stoljeu sastavio iril, prije misije u Moravskoj. Od oble glagoljice nastala je uglata glagoljica, poseban tip hrvatske glagoljice. Najstariji spomenici pisani na glagoljici nose tragove i staroslavenskoga jezika. Baanska ploa je zapis, svjedoanstvo opata Drihe daje hrvatski kralj Zvonimir darovao zemlju benediktincima i crkvi svete Lucije u Bakoj na otoku Krku. Na ploi se nabrajaju svjedoci toga darivanja i proklinju svi koji bi to porekli. Zapis s Baanske ploe prvi put spominje ime hrvatskoga kralja na hrvatskom jeziku, to je ujedno dokaz da se Zvonimirova vlast protezala i na otok Krk. Isklesana je glagoljicom i to prijelaznim tipom iz oble glagoljice u uglatu glagoljicu. Zanimljivo je da se uz glagoljska slova pojavljuju i latinika i irilina slova. Pisana je starim hrvatskim jezikom, akavskim idiomom s elementima staroslavenskoga jezika. Otkrivena je sredinom 19. stoljea. Premjetena je u Zagreb i danas se original uva u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Tree pismo kojim su se sluili Hrvati u srednjem vijeku bila je irilica. Najstariji sauvani zapisi potjeu iz 12. stoljea. irilica se kao pismo najvie rabila na jugu Hrvatske te u Bosni i Hercegovini, zato je taj posebni oblik irilice i dobio naziv bosanica ili bosanica. Prva tiskana knjiga na hrvatskom jeziku meu prvim je tiskanim knjigama u Europi. To je glagoljicom tiskan Misal po zakonu Rimskoga dvora iz 1483. godine.

DRUGI RAZRED
MORFEM I MORFOLOGIJA

Morfem je jezina jedinica koja ima i svoj izraz i svoj sadraj, svoje znaenje. Ona je i najmanja jezina jedinica koja ima i izraz i sadraj. (Fonem nema sadraja.) Morfologija (oblikoslovlje) jezikoslovna je disciplina koja prouava morfeme. Alomorf je inaica (varijanta) morfema izazvana glasovnim promjenama. Glasovne su promjene: palatalizacija (k, g, h + e, i = , , ; c + e = ); sibilarizacija (k, g, h + i = c, z, s); jotacija ( c + j = , d + j = , g + j = , h + j = , k + j = , 1 + j = lj, n + j = nj, s + j = , t+ j = , z + j = ; izmeu glasova pj, mj, bj i vj umee se epentetsko 1: plj, mlj, blj, vlj); promjena ije/je/e/i (refleks nekadanjeg jata); jednaenje suglasnika po zvunosti (zvuni b d g z d --------

bezvuni pt k s f c h ; osim u pisanju d + s, , c, , ); jednaenje suglasnika po mjestu tvorbe (s, z + , , , , d, , lj, nj = , ; osim kada su s i z na kraju prefiksa iza kojega su lj i nj: razljutiti-, h + , = ; n + b, p = m); -gubljenje suglasnika - kada se nau dva ista suglasnika, ostaje samo jedan (osim u superlativu pridjeva na j: najjasniji:; i u nekim rijeima zbog jasnoe: poddijalekt); - ispadanje suglasnika (u nekim se gramatikama ova promjena ubraja pod gubljenje suglasnika) - ispadaju glasovi t i d ispred c, , (otac - otca - oca, sudac - sudca - suca), glas s ispada u sufiksu -ski iza i (plemiski - plemiki).

IMENICE

Promjenjive su one rijei kojima se dodavanjem gramatikih morfema mijenja oblik. To su imenice, zamjenice, pridjevi, glagoli, brojevi (samo neki). Nepromjenjive su one rijei koje ne mijenjaju svoj oblik, nemaju gramatikih morfema. To su prilozi (neki se mogu stupnjevati), prijedlozi, veznici, uzvici, estice. Imenice su promjenjiva vrsta rijei kojima imenujemo bia, stvari i pojave. Tri su gramatika roda: muki, enski i srednji. U imenica za ivo gramatika se kategorija roda podudara sa spolom. Hrvatski jezik ima sedam padea jednine i mnoine. Nazivi padea podrijetlom su latinski i svaki odgovara na pitanje za ivo i neivo. Promjena rijei kroz padee zove se sklonidba ili deklinacija.

ZAMJENICE

Zamjenice su promjenljiva vrsta rijei, zamjenjuju imenice ili upuuju na osobu, predmet, misao i si.

Po znaenju zamjenice mogu biti: line ili osobne povratne posvojne ja, ti, on, ona, ono, mi, vi, oni, one, ona se, sebe moj, tvoj, njegov, njezin {njen), na, va, njihov svoj

povratno-posvojna pokazne odnosne upitne neodreene

ovaj, taj, onaj, ovakav, takav, onakav tko, to, koji, iji, kakav, kolik tko, to, koji, iji, kakav, kolik netko, neto, neki, neiji, nitko, nita, svatko, svaiji, itko, ita.

PRIDJEVI

Pridjevi su promjenljiva vrsta rijei koje pridijevamo imenicama kako bismo ih poblie oznaili. Pridjeve dijelimo s obzirom na odreenost na:
-

odreene i neodreene.

Neodreene pridjeve upotrebljavamo kada imenica uz koju stoji znai to neodreeno, nepoznato, openito. Neodreeni je pridjev dio predikata (imenski predikat). Odreene pridjeve upotrebljavamo kada je neto ve poznato, odreeno ili kad oznaava neko stalno svojstvo. Uz pokazne ili posvojne zamjenice uvijek dolazi odreeni pridjev.

Pridjevi se stupnjuju ili kompariraju kroz tri stupnja:

1.

pozitiv - oblik pridjeva koji oznaava svojstvo neega bez usporedbe:

teak, lijep, ut;

2.

komparativ - oblik pridjeva koji oznaava da netko ili neto ima to svojstvo u veoj mjeri od drugoga: tei,

ljepi, ui; 3. superlativ - oznaava kada netko i l i neto ima to svojstvo u najveoj mjeri: najtei, najljepi, najui.

GLAGOLI

Glagoli su promjenljiva vrsta rijei koja oznaava: a) b) c) radnju: pisati, govoriti; zbivanje: roditi se, kiiti; stanje: biti, ivjeti, radovati se.

Glagoli imaju pet gramatikih kategorija: vrijeme, lice, nain, broj, vid. Promjena glagola po licima zove se sprezanje ili konjugacija.

Glagole po vidu dijelimo na: svrene (oznaavaju radnju koja je izvrena), nesvrene (oznaavaju radnju koja traje, nije zavrena ili se ponavlja s prekidima). Neki glagoli mogu biti dvovidni, i svreni i nesvreni. le. Prelazni glagoli imaju uza Glagole po predmetu radnje dijelimo na prelazne, neprelazne i povratne glagole. se imenicu u akuzativu zativu (predmet radnje), tj. objekt. Neprelazni glagoli nemaju uza se imenicu u akuzativu, objekt (predmet radnje). Oni znae stanje ili zbivanje. Povratni glagoli imaju uza se povratnu zamjenicu se. Meu povratnim glagolima razlikujemo prave povratne glagole i neprave povratne glagole. U pravih povratnih glagola se jest povratna zamjenica i u tih glagola taj nenaglaeni oblik moemo zamijeniti naglaenim oblikom sebe: eljam se. eljam sebe. Nepravi povratni glagoli uza se takoer imaju se, no to se nije prava povratna zamjenica jer nema funkciju imenice. Zapravo, to je estica koja modificira znaenje glagola.

BROJEVI

Brojevi su dijelom promjenljiva vrsta rijei kojom se izrie koliko ega ima i koje je to po redu. Dijele se na glavne i redne. Od glavnih brojeva sklanjaju se samo jedan, dva, tri i etiri. Naravno, sklanjaju se i svi vieznamenkasti brojevi kojima je zadnja jedinica, zadnji broj jedan, dva, tri ili etiri: dvadeset dva, tristo devedeset tri, osamsto pedeset etiri. Redni su brojevi oni koji oznaavaju koje je to po redu.

PRILOZI

Prilozi su nepromjenjiva vrsta rijei koja se najee prilae glagolima kao oznaka mjesta, vremena, naina, koliine i drugih okolnosti vrenja radnje. (Mogu se priloiti i imenicama i pridjevima: mnogo posla, jako lijepo.)

PRIJEDLOZI

Prijedlozi su nepromjenljiva vrsta rijei, oznaavaju odnose meu imenicama. Prijedlozi ne mogu stajati samostalno, nego uz imenske rijei (u njemu, na suncu, pred kuom). Prijedlozi su: do, iz, k, na, nad, o, od, po, pod, pri, pred, s, u, uz, za, blizu, du, zbog, oko, meu, kraj, kod, preko, prema itd. Svi prijedlozi otvaraju mjesto nekom padeu ili nekim padeima. genitiv dativ akuzativ lokativ instrumental meu, nad, pod, pred,

bez, blizu, do, iz, k, nasuprot, kroz, meu, na, o, po, kod, kraj, od, unato, za, na, nad, niz, o, po, pod, pred, u, uz

prema, pri, u s(a), za

poslije, radi, zbog usprkos

ESTICE, VEZNICI, USKLICI

estice su nepromjenljiva vrsta rijei. One slue za preoblikovanje, mijenjanje znaenja. Zovu se jo i rijece ili partikule. Veznici su nepromjenljiva vrsta rijei, slue za povezivanje reenica. To su: i, pa, te, ni, niti, a, ali, nego, ve, no, ili, jer, ako, iako, premda, dakle, zato, stoga... Usklici su nepromjenljiva vrsta rijei, njima oznaavamo osjeaje, raspoloenje. Mogu biti i onomatopejski (oponaaju zvukove iz prirode): oh, eh, hi, haj, jao, uf, bljak, pljus, hu itd.

10

POVIJEST HRVATSKOGA JEZIKA OD 16. DO KRAJA 18. STOLJEA

esnaesto stoljee Procvat hrvatske knjievnosti na akavskom i dubrovakome tokavskome knjievnome jeziku. Oblikuje se zajedniki knjievni jezik, knjievni koine. Dotadanja tropismenost (glagoljica, irilica, latinica) zamjenjuje se pomalo samo latinicom. Glagoljica ostaje jo neko vrijeme vezana uglavnom uz crkvene knjige. Dominacija latinice donosi probleme u grafiji. Nema jedinstvenih znakova za glasove , , , , , lj, nj. ime Budini predlae nova grafijska rjeenja. Prvi hrvatski rjenik Rjenik pet najuglednijih europskih jezika: latinskoga, talijanskoga, njemakoga, dalmatinskoga i maarskoga Fausta Vrania.

Sedamnaesto stoljee Tiskana je prva hrvatska gramatika Institutiones linguae illyricae (1604.) isusovca Bartola Kaica. Kai prevodi i Bibliju na hrvatski jezik (nije tiskana). Ozaljski knjievnojezini krug: osnovica je tronarjena - bilo je elemenata i akavskog i kajkavskog i tokavskoga narjeja. Ivan Belostenec 1740. izdaje latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski rjenik Gazophylacium. Pavao Ritter Vitezovi predlae da svaki fonem treba imati samo jedno slovo i to uvijek isto (monografemski sustav). Juraj Habdeli izdaje rjenik Dikcionar ili rei slovenske z vekega vkup zebrane (1670.). Jakov Mikalja izdaje 1649. ijenik Blago jezika slovinskoga. Osamnaesto stoljee Izlazi trojezini rjenik Ardelija Della Belle iz 1728. godine Dizionario italiano, latino, illirico. U knjievnosti se istiu prosvjetitelji M. A. Reljkovi i A. Kai Mioi. Matija Petar Katani prevodi Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta.

JEZINO IZRAAVANJE

Biografija ili ivotopis knjievna je vrsta u kojoj se opisuje ivot neke osobe, uglavnom poznate, iz javnoga kulturnoga ili politikoga ivota. Biografija moe biti romansirana (s vie dodanih motiva i dogaaja) ili vie dokumentaristikog karaktera (potkrijepljena stvarnim podatcima pa i fotografijama). Biografija kao natuknica u leksikonima i rjenicima objektivna je, kratka, zasiena injenicama i vanim datumima koji su povijesno vjerodostojni. Biografija ili ivotopis koji se prilae molbi sadrava temeljne ivotne podatke: datum i mjesto roenja, kolovanje, naobrazbu, dotadanja postignua i ostale uvjete koji se u kojoj prigodi trae. Autobiografija je knjievni anr u kojem pisac sam opisuje svoj ivot. Memoari su zapisi o drutvenopovijesnim dogaajima koji su utjecali na piev ivot ili je on sam utjecao na njih. Pismo je oblik teksta upuenog jednoj osobi ili iroj drutvenoj javnosti (otvoreno pismo).

11

Pismo moe biti i knjievni oblik, tada ga zovemo epistolarna proza. Poslovno ili slubeno pismo esto nazivamo i dopis. Pri pisanju ovakvih tipova pisama vano je znati pravila oblikovanja, odnosno to se gdje pie. Prikaz je vrsta teksta u kojem se opisuje i predstavlja neko djelo (knjiga, lanak, kazalina predstava, film, slika, izloba, tehnika i slina djela i ostalo). Obavijesni (informativni) prikaz donosi objektivne injenice (naslov, vrijeme nastanka, odravanja, sadraj, nain oblikovanja opisivanoga djela). Kritiki prikaz (recenzija, kritika) vrjednuje, ocjenjuje djelo. Moe biti pozitivan ili negativan. Upuivaki tekstovi Upuivaki (instrukcijski) tekstovi donose obavijesti i podatke o tome kako se ponaati u kojoj prilici, to napraviti, kako to napraviti, to treba i to ne treba itd. Mogu biti upravno-pravni (zakoni, propisi), tehniki (upute, naputci), poslovni (zapovijedi, obavijesti, zahtjevi), elje, molbe, pozivnice, estitke i sl.

TREI RAZRED
SINTAKSA

Sintaksa je gramatika disciplina u kojoj se prouavaju pravila prema kojima se rijei slau u sintagme i reenice. Sintaktike su jedinice rije, sintagma i reenica. Odnosi meu rijeima kao jezinim jedinicama s obzirom na mogunost odabira jednih umjesto drugih na njihovo mjesto nazivaju se paradigmataski odnosi. Odnosi meu rijeima kao jezinim jedinicama s obzirom na slaganje, razmjetanje u niz ili slijed prema odreenim sintaktikim pravilima nazivaju se sintagmatski odnosi. Sintaktika je norma sustav pravila kojima se odreuju naini pravilnog povezivanja jezinih jedinica u reenici.

SLUBA RIJEI U REENICI

Rijei u reenici imaju odreenu slubu. Sluba pojedinih rijei u reenici naziva se sintaktika sluba rijei. Rijei koje se sklanjaju (dekliniraju) nazivaju se imenske rijei. To su imenice, pridjevi, zamjenice i neki brojevi. Sintaktika sluba pojedinih imenskih rijei ovisi u reenici o gramatikim obiljejima, osobito o padeu. Padei mogu biti samostalni i nesamostalni. Samostalni padei jesu nominativ i vokativ. Nesamostalni ili kosi padei jesu genitiv, dativ, akuzativ, lokativ i instrumental. Glagolski oblici u reenici mogu biti lini i nelini. Lini glagolski oblici imaju obiljeje lica, broja, vremena ili naina. U reenici su uglavnom predikati. Nelini glagolski oblici nemaju obiljeje lica, broja, vremena ili naina. To su glagolski prilog sadanji, glagolski prilog proli, glagolski pridjev radni i trpni. Nepromjenljive vrste rijei imaju samo gramatiko (unutarjezino) obiljeje, a nemaju leksiko (izvanjezino) znaenje. Njima se uspostavljaju gramatiki odnosi meu punoznanim rijeima.

12

Prilozi su najee prilone oznake. Mogu biti i intenzifikatori - rijei za isticanje. Prijedlozi nemaju samostalnu slubu u reenici, ve odreuju pade imenici uz koju se nalaze. Veznici povezuju sureenice. Njihova je sluba u reenici povezivaka. Uzvici su najsamostalnija vrsta nepromjenljivih vrsta rijei u reenici. Njima se iskazuju razni osjeaji. esticama se mogu preoblikovati reenice: potvrdne u nijene, izjavne u upitne i zapovjedne itd. Punoznane rijei (imenice, zamjenice, pridjevi, brojevi, glagoli i prilozi) imaju gramatiko obiljeje i leksiko znaenje. Nepunoznanim rijeima (prijedlozi, veznici, uzvici i estice) uspostavljaju se gramatiki odnosi meu punoznanim rijeima. Gramatika (unutarjezina) obiljeja jesu rod, broj i pade. Leksiko je znaenje (izvanjezino) znaenje rijei u stvarnom svijetu.

SINTAGMA

Sintagma je sintaktika jedinica sastavljena od najmanje dviju punoznanih rijei koje su meusobno gramatiki povezane i imaju znaenje. Sintagma se sastoji od glavne i zavisne sastavnice. Glavna je sastavnica odreenica, a zavisna je odrednica. Glavna sastavnica odreuje gramatika obiljeja zavisnoj sastavnici. U sastavu sintagme moe biti i nepunoznana rije, ali s jo najmanje dvije punoznane rijei. Ako je u pridruivanju rijei samo jedna punoznana rije i npr., prijedlog, to nije sintagma. Gramatiki odnosi meu sastavnicama sintagme mogu biti sronost ili kongruencija, upravljanje ili rekcija i pridruivanje. Sronost ili kongruencija je slaganje rijei u rodu, broju i padeu. Upravljanje ili rekcija vrsta je gramatikog odnosa meu sastavnicama sintagme u kojemu glavna sastavnica (glagol, imenica, pridjev i prilog) upravlja gramatikim obiljejima zavisne sastavnice. Pridruivanje je vrsta gramatikog odnosa meu sastavnicama sintagme u kojemu je zavisna sastavnica nepromjenljiva rije te nema gramatikih obiljeja (rod, broj i pade).

REENICA I ISKAZ

Reenica je glavna, temeljna sintaktika jedinica kojom se prenosi obavijest. Rijei u reenici gramatiki su povezane i tvore znaenjsku cjelinu. Reenica je sintaktika jedinica izvan konteksta. Znaenje reenice proizlazi iz njezinih sastavnica, a ne iz stvarne govorne situacije i suodnosa s ostalim reenicama. Reenicu ralanjujemo izvan konteksta. Reenica ima znaenje, ali je ono uopeno. Iskaz je govorna jedinica. Ima konkretan smisao koji proizlazi iz stvarne govorne situacije ili cjeline u kojoj se nalazi pa ga ralanjujemo u odreenom kontekstu. Govorne osobe znaju na to se odnose pojedine rijei. Iskaz je obavijesno lanjiv kao govorna jedinica. Sadri temu (poznatu obavijest) i remu (novu obavijest). Obavijesnost iskaza provjerava se pitanjima.

13

OBILJEJA REENICE

Obiljeja reenice jesu lanjivost, vremensko-nainska obiljeja i priopajna svrha. Mogunost ralambe reenice na reenine dijelove naziva se lanjivost. Reenica se ralanjuje na glavne ili samostalne te sporedne ili nesamostalne dijelove. Glavni ili samostalni reenini dijelovi jesu predikat, subjekt, objekt i prilone oznake. Sporedni ili nesamostalni reenini dijelovi jesu atribut i apozicija. Reenicom se izrie obavijest o vremenu i nainu radnje. Glagolska vremena i naini imaju u reenici pravu, apsolutnu i relativnu uporabu. Pravom uporabom prezenta izrie se radnja koja se dogaa u trenutku dogaanja radnje. Prezent u relativnoj uporabi moe biti futurski, pripovjedaki, poslovini ili gnomski, svevremenski, eljni i zapovjedni. Obavijest o vremenu radnje moe se jo izraziti i modalnim glagolima u dopuni s infinitivom te nekim prilozima. Prema priopajnoj svrsi reenice mogu biti izjavne, upitne i uskline. Izjavnom reenicom izvjeuje se sugovornik da to jest ili nije. Na kraju izjavne reenice u pisanom obliku pie se toka. Upitnom reenicom trai se odgovor od sugovornika. Na kraju upitne reenice pie se upitnik. Usklinom reenicom ushieno se iskazuju osjeaji.

PREDIKAT

Predikat je najvaniji, temeljni dio reeninog ustrojstva, reenina jezgra. O predikatu ovise ostali reenini dijelovi. Predikat nije ovisan ni o jednom dijelu reeninog ustrojstva, ve sam sebi otvara mjesto u reenici, a takoer i ostalim reeninim dijelovima. Predikat je najee glagol izreen jednostavnim i sloenim glagolskim vremenima i nainima. Takav se predikat naziva glagolski predikat. Imenski predikat sastoji se od oblika pomonog glagola biti i imenskih rijei koje se nazivaju predikatno ime. Predikatna rije moe biti imenica, zamjenica, pridjev, broj ili prilog. Imenske rijei uvijek su u nominativu. Oblici glagola biti u takvoj slubi nazivaju se spona i mogu biti u razliitim vremenima i nainima. Predikat sa svojim dodatcima, objektom i prilonim oznakama, tvori predikatni skup. U reenici moe biti jedan ili vie predikata, imenskih i glagolskih. Reenica u kojoj je predikat izostavljen naziva se bezglagolska ili neoglagoljena reenica.

SUBJEKT

Subjekt je lan reeninog ustrojstva koji oznauje vritelja radnje (za ivo) i predmet (za neivo) o kojemu se govori. Odgovara na pitanje za nominativ: tko? to? Subjekt nije isto to i vritelj radnje. Vritelj radnje moe se izrei i drugim padeima. U reenicu se uvrtava po sronosti s predikatom. Ako je subjekt imenica, uz njega se mogu uvrstiti atribut i apozicija. Subjekt ima gramatika obiljeja - rod, broj i pade. Subjekti su najee imenice i zamjenice, a mogu biti pridjevi (poimenieni), glagoli u infinitivu i brojevi. Nepromjenljive vrste rijei vrlo su rijetko subjekti. Subjekt u reenici moe biti izreen, neizreen ili skriven ili ga nema, ne postoji.

14

Reenica u kojoj subjekt nije precizno odreen jednom rijei, nije poznat ili ga uope nema, naziva se besubjektna reenica. Atribut i apozicija, kao dodatci imenici u slubi subjekta, zajedno sa subjektom tvore subjektni skup. Slaganje subjekta s predikatom u broju i rodu naziva se sronost ili kongruencija.

OBJEKT

Objekt je lan reeninog ustrojstva u kosom padeu kojemu u reenici otvara mjesto glagol u slubi predikata. Objekt nikada ne moe biti u nominativu! vokativu jer je subjekt rije u nominativu, a vokativ nije reenini dio. Po vrsti rijei objekt je imenica i zamjenica, rijei koje se sklanjaju po padeima. Po obliku objekt moe biti prijedloni i besprijedloni. Objekt bez prijedloga koji uz prijelazne glagole odgovara na pitanje za akuzativ (koga? to?) naziva se izravni ili direktni objekt. To je objekt u akuzativu. Izravni besprijedloni objekt uz prijelazne glagole moe gdjekad biti u genitivu, i to u slavenskom genitivu i dijelnom genitivu. Slavenski genitiv moe se u nijenim reenicama zamijeniti akuzativom, a da se pritom ne mijenja znaenje. Dijelni genitiv oznauje dio cjeline. Imenica kao izravni objekt u akuzativu oznauje cjelinu. Znaenje se pritom ne mijenja. Objekt u svim kosim padeima (osim akuzativa bez prijedloga te slavenskoga i dijelnog genitiva) uglavnom uz neprijelazne glagole naziva se neizravni objekt. Neizravni objekt moe biti prijedloni i besprijedloni. Genitiv, dativ i instrumental jesu padei neizravnoga besprijedlonog objekta. Neizravni prijedloni objekt stoji u genitivu, dativu, akuzativu, lokativu i instrumentalu. U reenici moe biti jedan ili vie izravnih i neizravnih objekata.

PRILONA (ADVERBNA) OZNAKA

Prilona (adverbna) oznaka lan je reeninog ustrojstva kojom se izriu razliite okolnosti u kojima se vri radnja. Prilonoj oznaci u reenici otvara mjesto glagol u slubi predikata. Prilone oznake sastoje se od jedne ili vie rijei. One dopunjuju glagole. Po vrsti rijei mogu biti neke promjenljive i neke nepromjenljive vrste rijei: imenice s prijedlogom, imenice bez prijedloga, imenice i prilozi s atributom, vie imenica u razliitim padeima, prilozi, imenica s drugom imenicom u slubi atributa. Svaki glagol u slubi predikata moe u reenici imati dopunu kojom se oznauju okolnosti u kojima se vri glagolska radnja. Najee su to podatci o mjestu, vremenu, nainu i uzroku glagolske radnje. Od ostalih okolnosti to jo mogu biti podatci o namjeri, drutvu, sredstvu, koliini, posljedici, pogodbi, doputanju i izuzimanju.

ATRIBUT

Atribut je rije u reenici koja se kao blia oznaka dodaje imenici i poimenienom pridjevu i s njima tvori znaenjsku cjelinu. Mjesto u reenici otvara mu imenica u razliitim slubama. Po vrsti rijei atributi su pridjevi, zamjenice, brojevi, a mogu biti i imenice u kojemu kosom padeu.

15

Atributi mogu biti sroni i nesroni. Sroni ili kongruentni atributi slau se s imenicom u rodu, broju i padeu. To su pridjevni, zamjeniki i brojevni atributi. Oni imaju gramatika obiljeja (rod, broj i pade). Nesroni ili nekongruentni atributi ne slau se s imenicom u rodu, broju ili padeu ili samo u jednome od tih obiljeja. To su imenski atributi. Nesroni atributi najee su imenice u genitivu, a mogu biti i u kojemu drugom padeu. Imenica koja je nesroni atribut moe biti s prijedlogom i bez prijedloga. Nesroni atribut moe se preoblikovati u sroni. Jednostavne i sloene reenice mogu imati jedan ili vie atributa.

APOZICIJA

Apozicija je imenica koja poblie odreuje drugu imenicu ili zamjenicu i s njom tvori znaenjsku cjelinu. Mjesto u reenici otvara joj druga imenica ili osobna zamjenica u istom padeu. Ako se apozicija nalazi uz vlastito ime, njome se izrie to je tko ili to. Apozicija je najee dopuna imenici u slubi subjekta, objekta, prilone oznake i predikatnog imena. Samo imenica moe biti apozicija. Apozicija moe biti srona i nesrona. Apozicija koja se slae s imenicom u rodu, broju i padeu srona je ili kongruentna apozicija. U hrvatskome jeziku ima primjera i za djelominu sronost zbog neprilagodljivosti nekih imenica gramatikim obiljejima druge imenice: rodu, broju i vrlo rijetko - padeu.

NEZAVISNO SLOENA REENICA

Nezavisno sloena reenica sastoji se od sureenica koje ne ovise jedna o drugoj. Svaka je sureenica samostalna cjelina. Veznici nezavisno sloenih reenica ne pripadaju nijednoj sureenici. Jednostavne se sureenice povezuju ili sklapaju u nezavisno sloene povezivanjem. Sklapanje povezivanjem vrsta je reeninog povezivanja sureenica u reeninu cjelinu s pomou veznika. To je vezniko ili sindetsko sklapanje (gr. syndesmos - veznik). Sklapanje sureenica u reeninu cjelinu bez veznika naziva se bezvezniko ili asindetsko sklapanje ili povezivanje.

NEZAVISNO SLOENE REENICE VEZNIKE sastavne: i, pa, te, ni, niti rastavne: ili suprotne: a, ali, nego, no, ve iskljune: samo, samo to, tek, tek to, jedino zakljune: dakle, zato, stoga BEZVEZNIKE reenini niz sastavne reenice suprotne reenice rastavne reenice

Ispred suprotnih, iskljunih i zakljunih veznika pie se zarez.

16

ZAVISNO SLOENE REENICE

Zavisno sloena reenica sastoji se od meusobno ovisnih sureenica. Glavna je sureenica samostalna, a zavisna ovisi o glavnoj. Reenica u koju se uvrtava zavisna sureenica naziva se glavna. Zavisna se sureenica uvrtava u ustrojstvo glavne sureenice. Zavisno sloene reenice mogu biti u obinome ili gramatikom redoslijedu te u inverziji ili se u glavnu sureenicu moe umetnuti zavisna, to se naziva umetanje. Reenice su u inverznom redoslijedu ako je zavisna reenica ispred glavne. U inverznom redoslijedu reenice se uvijek odvajaju zarezom. Umetnuta je reenica ona zavisna sureenica koja se umee meu dijelove glavne sureenice. Pri umetanju sureenice meu dijelove glavne piu se dva zareza, jedan ispred, a jedan iza zavisne sureenice. Vrste zavisno sloenih reenica odreuju se prema slubi zavisne sureenice u odnosu prema glavnoj. Prema mjestu uvrtavanja zavisne sureenice u ustrojstvo glavne razlikujemo sljedee zavisno sloene reenice: predikatne, subjektne, objektne, atributne i prilone.

Uvrtavanje reenica u glavnu na mjesto kojega reeninog dijela: predikatna reenica na mjesto predikatnog imena atributna reenica na mjesto atributa subjektna reenica na mjesto subjekta objektna reenica na mjesto objekta

prilona reenica na mjesto prilone oznake

Prilone reenice mogu biti: mjesne, vremenske, uzrone, namjerne, nainske, poredbene, pogodbene, posljedine i dopusne.

VRJEDNOTE GOVORNOG JEZIKA

Jezik je sredstvo ljudskog sporazumijevanja, a govor je, kao osobita ljudska posebnost, jezik ostvaren artikuliranim glasovima. Jezik se ostvaruje jezinim sredstvima govorom i pismom. I govoreni i pisani jezik imaju svoje vrjednote. Vrjednote govorenoga jezika jesu reenina intonacija ili melodija, logiki naglasak, jakost ili intenzitet, brzina ili tempo, stanka ili pauza, boja glasa te gestikulacija i mimika. Vijednote govorenog jezika proizlaze iz zvuka ljudskog glasa. Mijenjanje visine tona, povisivanje i sniavanje tona odnosno tonska svojstva reenice naziva se govorna ili reenina melodija. Reenina melodija moe biti silazna i uzlazna, to ovisi o sastavu i sadraju reenice, ali i o govornikom umijeu pri prenoenju obavijesti. Reenice prema sastavu izjavne, upitne i uskline - imaju razliitu reeninu melodiju. Logiki je naglasak tijesno povezan sa smislom reenice. Logiki naglasak ima ona rije u reenici koju istie govorna osoba zbog odreenog razloga. Dio reenice koji se istie je novo, nepoznato, a dano je ono to je poznato. Stupanj ulaganja napora, snage, jakosti glasa naziva se jakost ili intenzitet govorenja. Na taj nain govorna osoba obino iskazuje i svoje miljenje o komu ili emu. Ako se jaina glasa poveava, obino se povisuje i ton,

17

a pri smanjivanju jaine glasa smanjuje se i visina tona. Jakost ili intenzitet govora osnovno je izraajno sredstvo pjesnikog jezika, ali i svakodnevnog govora. Ovisnost govorenja o vremenu naziva se brzina ili tempo govorenja. Stanka ili pauza u govorenju moe biti fizioloka i psiholoka. Predah radi udisanja u reenici naziva se fizioloka stanka ili pauza. Psiholokom stankom govornik posebno istie sljedeu rije ili skup rijei ili pak u sluatelja eli izazvati osobitu radoznalost za rije koja slijedi nakon stanke. Govorne osobe razlikuju se po boji glasa, vrlo snanome izraajnom sredstvu. Bojom glasa prenose se goleme koliine ugodnih i neugodnih obavijesti, moda ak i neizbrojive. Gestikulacijom i mimikom mogu se i bez rijei izraziti razliiti osjeaji. Izraavanje osjeaja pokretima miia lica naziva se mimika. Gestikulacija je izraavanje gestama, pokretima ruku i tijela.

VRJEDNOTE PISANOGA JEZIKA

Napisana reenica oznauje se reeninim znakovima. To su toka, upitnik, usklinik, upitnik i usklinik, zarez, toka sa zarezom, dvotoje, trotoje, crtica, spojnica, navodnici, polunavodnici, zagrade i kosa crtica. Reenini znakovi nazivaju se jo i razgodci. Toka se pie na kraju izjavne reenice, iza rednih brojeva napisanim rimskim i arapskim brojkama (bez obzira na to koji pravopisni znak slijedi iza toke) te iza nekih kratica. Toka se ne pie iza naslova i potpisa. Upitnik i usklinik pie se na kraju nekih upitnih reenica u kojima se iskazuje uenje, uzbuenje, strah, neizvjesnost, ushit i si. Dvotoje se pie ispred dijela reenice u kojemu se to nabraja, i to samo ako je nabrajanje unaprijed najavljeno. Trotoje se pie u reenici na onome mjestu gdje je izostavljen dio teksta - na poetku reenice, u sredinjem dijelu ili na kraju reenice. Trotojem se moe oznaiti i isprekidan govor. Zarez se pie po naelu nizanja (nabrajanja), suprotnosti i naknadnog dodavanja. (Ostala pravila prikazana su u poglavljima Nezavisno sloena reenica i Zavisno sloena reenica.) Toka sa zarezom pie se pri odjeljivanju jednakih ili slinih reeninih dijelova koje bi zarez odijelio premalo, a toka previe. Crtica se pie pri odjeljivanju rijei ili reeninih dijelova radi oznaavanja dulje stanke jer je isticanje jae. Crticom se oznauje psiholoka stanka ili pauza. Crticom se mogu zamijeniti navodnici pri pisanju upravnoga govora. U poslovinim izrekama i aforizmima crtica se pie na onome mjestu gdje se oekuje nova ili suprotna obavijest. Navodnici se piu pri doslovnom navoenju tuih rijei. Rijei ili skup rijei prenesena znaenja, najee podrugljiva, oznauje se navodnicima u pisanom tekstu, a u govoru intonacijom. U navodnike se obino ne stavljaju poslovice, aforizmi i opepoznate izreke. Polunavodnici se piu u dijelu teksta koji je kao upravni govor ve oznaen navodnicima. U zagrade se najee stavlja dio reenice koji sadri kakvo dodatno tumaenje. Spojnica se pie pri pisanju polusloenica, rastavljanju rijei na slogove, izmeu dvaju dijelova rijei izvedenih kojim brojem, kad se prvi dio pie brojkom, a drugi slovima te pri sklonidbi kratica napisanih velikim slovom. Kosa crtica pie se kad se stihovi piu u vodoravnom slijedu radi utede u prostoru.

18

RED RIJEI U REENICI

Pravila nizanja rijei u reenicu nazivaju se red rijei u reenici. Red rijei u reenici moe biti osnovni (stilski neobiljeen, neutralan), obrnut (stilski obiljeen, afektivan) i obvezan ili automatiziran. U osnovnom redu rijei na prvom je mjestu subjekt, na drugomu predikat na treemu objekt (u jednostavnoj reenici). Ta tri reenina dijela slau se u red objektivno, bez isticanja autorove osobnosti prema bilo kojemu reeninom dijelu I jer su u nizu sve rijei podjednako vane. U osnovnom redu rijei u reenici s jednim atributom i jednom apozicijom - apozicija i atribut nalaze se ispred imenice. Ako je ispred imenice vie atributa, oni se slau u niz prema znaenju. Atribut s uim znaenjem blie je imenici. Ako I je dalje od imenice, ima ire znaenje. Nesroni atributi stoje iza imenice. Prilona je oznaka ispred predikata ako ima oblik priloga, a predikat je izreen I jednostavnim glagolskim oblikom. Ako je predikat izreen sloenim glagolskim oblikom, prilona oznaka dolazi meu dijelove predikata. U stilski obiljeenom redu rijei autor knjievnog djela ima uglavnom subjektivan odnos prema pojedinim rijeima i rasporeuje ih prema osobnom osjeaju. Rijei koje su mu vanije stavlja na prvo ili posljednje mjesto u reenici. Apozicija moe stajati iza imenice, a takoer i sroni atribut. Obvezni ili automatizirani red rijei odnosi se na mjesto zanaglasnica i prednaglasnica u reenici.

TEKST

Reenice se povezuju u tekst po odreenim pravilima s pomou reeninih priloga. Dvije su vrste reeninih priloga - konektori i modifikatori. Konektori su reenini prilozi ili poveznici kojima se u tekst povezuju reenice razliitog znaenja. Konektori mogu biti odnosni (tko, to, koji, kakav), vezniki (a, ali, niti, ve, zato, stoga), priloni (meutim, zbog toga to, ali ujedno), frazeologizirani (u prvom redu, s druge strane, u neku ruku), reenini (uvijek je vano da, valja stoga imati na umu da). Prema znaenju dijele se na suprotne, objasnidbene, zakljune, uzrone, vremenske, dodatne, dopusne i pogodbene.

Pregled konektora suprotni: no, usprkos tomu, meutim, naprotiv, za razliku od toga, sjedne strane, s druge strane, ali... objasnidbeni: odnosno, to e rei, naime, drugim rijeima, tonije reeno, jednostavnije reeno, bolje rei... zakljuni: zbog toga to, openito uzevi, dakle, prema tome, stoga, s obzirom na to, zato, proizlazi da... uzroni: razlog je to to, imajui na umu injenicu da... vremenski: poslije (toga), nakon toga, iza toga, prije toga, zatim, u meuvremenu... dodatni: to vie, osim toga, uz to. dopusni: ipak, svejedno, usprkos tome, unato tome... pogodbeni: u tom sluaju, inae...

19

Reenice se povezuju u tekst modifikatorima tako da se s obzirom na govornu osobu kojom dodatnom nijansom modificira, prilagouje, preinauje znaenje reenice ispred koje se nalaze.

Pregled modiflkatora naalost (nepovoljnost) nasreu (povoljnost) vjerojatno (nesigurnost) istina (uvjerenost) uglavnom (mogunost)

HRVATSKI JEZIK U 19. STOLJEU

20

JAVNI GOVORI I JEZINO IZRAAVANJE

21

U javne govore ubraja se usmeno predavanje, emocionalno obiljeeni javni govori i priopenje. Usmenim predavanjem kao javnim govorom predava sluateljima utemeljeno razjanjava, izlae, kazuje i tvrdnjama dokazuje pojave iz raznovrsnih podruja ljudske djelatnosti - umjetnosti, znanosti te politikoga, tehnikoga, kulturnoga ivota i si. Priprema predavaa za predavanje obuhvaa odreivanje teme, prikupljanje podataka o temi, odabir grae, prouavanje i rasporeivanje podataka te izradbu predloka (nacrta) predavanja. Tijek predavanja sadri uvod, izlaganje teme (razradba sredinjega dijela) i zakljuak. Emocionalno obiljeeni javni govori jesu pozdravni sveani govori, sveane zdravice te posmrtni govori ih nekrolozi. Priopenje je monoloki oblik izraavanja. To je slubena obavijest kojom se, opirnije nego u vijesti, iroj javnosti priopuje vaan dogaaj sredstvima javnog priopavanja.

STRUNO IZRAAVANJE

Strunom izraavanju pripadaju struni lanak, struni referat i i struno izlaganje. Struni lanak kao vrstu znanstvenoga teksta iz pojedinih podruja ljudske djelatnosti (humanistike, medicinske, tehnike i si.) piu znanstvenici ili vrsni poznavatelji podruja iz kojega su odabrali temu. Tekst strunog lanka oblikuje se prema sljedeim sastavnicama: uvod, razradba teme (sredinji dio) i zakljuak. Razlikuju se struni i izvorni znanstveni lanak. U strunom lanku autor obrauje temu koja je ve poznata, obraena, samo je on obraduje na svoj nain. U izvornom znanstvenom lanku autor otkriva nove, izvorne spoznaje s odreenog podruja ljudske djelatnosti. Struni referati piu se iz razliitih podruja ljudske djelatnosti te se s obzirom na pripadnost autora pojedinoj struci nazivaju strunim referatima. Prije pisanja potrebna je savjesna priprema kao za usmeno predavanje i struni lanak. Tekst se oblikuje kao uvod, obradba teme (sredinji dio) i zakljuak. Sadraj i popis literature vane su sastavnice referata. Struno izlaganje odravaju strunjaci iz razliitih podruja ljudske djelatnosti na razliitim strunim skupovima, npr., prosvjetnih djelatnika, lijenika, pravnika, pedagoga, psihologa itd. Priprema je vrlo slina pripremi za struni lanak i referat.

POSLOVNO DOPISIVANJE

Poslovnom dopisivanju pripadaju struni dopisi - poslovno pismo, zamolba i alba. Poslovno pismo ima glavne i sporedne dijelove. Glavni su dijelovi poslovnog pisma sljedei: zaglavlje (ima glavne i sporedne dijelove), naziv poduzea, mjesto i nadnevak, adresa primatelja, pozivne oznake, predmet, nain oslovljavanja, sadraj (uvod, sredinji dio, zakljuak), pozdrav i potpis. Sporedni dijelovi jesu prilozi, nain otpreme, raspored kopija te pripisak ili dopisak ili post scriptum (p. s. - naknadno pisano).

22

Zamolba je vrsta slubenog dopisa kojim se podnositelj obraa upravnim tijelima ili natjeajnom povjerenstvu (onima koji su prema zakonskim propisima raspisali natjeaj) da razmotre njegove zahtjeve te da ih, ako je to mogue, povoljno rijee. Sastavnice zamolbe: tko upuuje (ime, prezime, zanimanje, adresa), komu se upuuje (naziv, adresa), predmet, uvod, sredinji dio, zakljuak, vlastoruni potpis, nadnevak pisanja i popis priloene dokumentacije. alba se pie slino zamolbi.

ITANJE STRUNOG TEKSTA S KOMENTAROM

Struni tekst (autorski rukopis) prije tiska pregledavaju osobe struno osposobljene za itanje teksta s komentarom - lektor i korektor, a posao koji obavljaju naziva se lektura i korektura. Lektor ispravlja tekst prema pravopisnim, gramatikim (morfolokim i sintaktikim) te leksikim i stiiistikim normama hrvatskoga standardnoga jezika pazei pritom da ne promijeni sadraj teksta i autorov stil. Lektorirani tekst pregledava korektor usporeujui pomno izvorni tekst s autorovim rukopisom. Radi lakega strunog sporazumijevanja postoji Usustavljen meunarodni popis korekturnog znakovlja. To mogu biti rubni i tekstualni znakovi.

PARALELA ILI USPOREDBA

Paralela je usporeivanje dviju ili vie pojava koje u istome ili slinom obliku postoje u razliitim podrujima ljudske djelatnosti, samo treba odabrati sustav i metode rada prema kojima e se to usporeivati. Paralela moe biti knjievna, likovna, glazbena, filmska itd. U knjievnosti se mogu, npr., usporeivati likovi, motivi, teme, ideje, pojedina knjievna razdoblja i si. U pojedinim knjievnim razdobljima mogu se takoer usporeivati likovi, teme, motivi, ideje i sl., a takoer i u knjievnim djelima pojedinog pisca.

23

ETVRTI RAZRED
JEZINI SUSTAV I JEZINI ZNAK

LINGVISTIKA ili jezikoslovlje - znanost je o jeziku. Istrauje jezik u svim njegovim oblicima. Semiologija prouava nejezine kodove kao sustave znakova (simbole, signale, ideograme, piktograme). Kod je sustav ugovorenih znakova za uspostavljanje komunikacije. Semioloki termini su oznaka, oznaitelj i oznaeno. Oznaka je svaka pojava koja zamjenjuje neku drugu pojavu. Izvanznakovni fenomen se preslikava na oznaku, koja se zove sem. Ona ima dva dijela: oznaitelj (dio oznake koji se konkretizira u neemu i tako gaje mogue percipirati zvuk, slika, boja i si.) i oznaeno (dio oznake na koji se preslikava neki fenomen iz univerzuma, odgovara sadraju u jezinom znaku). Jezini znak ima dva nerazdvojiva dijela. To su izraz i sadraj. Izraz je materijalni dio jezinoga znaka. To je onaj dio koji se moe osjetilno percipirati (u govoru fonemi, u pismu slova); izraz zovemo i oznaitelj. Sadraj je onaj dio jezinog znaka koji u sebe preslikava pojam iz univerzuma, izvanjezine zbilje; sadraj zovemo i oznaeno. Leksiko, tj. ono znaenje koje se moe opisati i povezati s izvanjezinom zbiljom konkretno je, ono je i individualno, a svaki jezini znak ima svoje nominacijsko, imenujue znaenje. Gramatiko, tj. ono znaenje koje slui za uspostavljanje odnosa meu rijeima, teko se moe opisati i povezati s izvanjezinom zbiljom. Ono je zajedniko i ponavlja se u brojnim rijeima. Sadraj jezinoga znaka moe biti jednostavan i sloen. Jednoznanice su rijei iji sadraj ima samo jedno znaenje (jednoznanost ili monosemija), a vieznanice su rijei iji sadraj ima dva ili vie znaenja (vieznanost ili polisemija). Metafora (gr. metaphora - prijenos) prijenos je dijela znaenja s jedne rijei na drugu prema slinosti. Dakle, prenosi se dio znaenja sjedne rijei na drugu. Metonimija (gr. metonimia zamjena imena) prijenos je dijela znaenja prema povezanosti stvari (pojava) i njihovoj asocijativnosti. Vrste (opeg) znaenja rijei dijele se na: prvobitno (ishodino) znaenje, osnovno (glavno) znaenje i izvedeno (sporedno) znaenje. Sa stilistikog stanovita znaenje moe biti denotativno i konotativno.

24

Leksem je sloena jezina jedinica koja obuhvaa ukupnost svih gramatikih, paradigmatskih oblika i svih leksikih znaenja. Leksikologija je lingvistika (jezikoslovna) disciplina koja prouava i opisuje leksik nekog jezika. Prouava i opisuje vanjsku i unutranju strukturu rijei, njihove uzajamne odnose i uporabu u komunikaciji.

PARADIGMATSKI I SINTAGMATSKI ODNOSI MEU LEKSEMIMA I SINONIMIJA

Sintagmatski odnosi jesu odnosi leksema sa svim leksemima s kojima se ve pojavljuje u kontekstu - sintagmi ili reenici. Paradigmatski odnosi jesu odnosi jednog leksema (koji ve jest u sintagmatskom odnosu) i svih leksema koji bi mogli stajati na njegovu mjestu. Sinonimija (gr. synonimos - imenjak) odnos je izmeu dviju ili vie rijei koje imaju razliite izraze, a iste (ili djelomino iste) sadraje.

ANTONIMIJA

Leksiko-semantika pojava suprotnih znaenja zove se antonimija (gr. anti - protiv, onoma - ime). Antonimija je leksiko-semantika pojava u kojoj su sadraji (znaenja) dviju rijei suprotni. Te suprotstavljene rijei zovu se antonimi i uvijek ine antonimski par (nema antonimskog niza). Djelomina antonimija jest ona u kojoj samo jedno znaenje vieznanice ima svoj antonim. Ostala znaenja nemaju antonimski par; antonimski parnjak nije u suprotnosti s ostalim znaenjima. Viestruka je antonimija ona kada svako znaenje (ili vie njih) vieznanice ima svoj antonimski par.

HOMONIMIJA

Homonimi su rijei koje imaju jednak izraz, a razliit sadraj. Kod leksikih homonima podudaraju se izrazi osnovnoga leksikog oblika. Oblini (gramatiki ili morfoloki) homonimi izjednaavaju svoje izraze tek u gramatikim oblicima (deklinaciji, konjugaciji, komparaciji).

LEKSIKI SLOJEVI

S obzirom na irinu uporabe razlikujemo: opi ili uporabni leksik, leksik ograniene uporabe. Vremenska raslojenost leksika: dva su vremenska sloja leksika: aktivni (sadri sve posve uobiajene rijei koje su u aktivnoj uporabi) i pasivni (sadri rijei koje su izale iz aktivne uporabe pa ih osjeamo kao zastarjele i nerazumljive). Izmeu aktivnog i pasivnog leksika postoji prijelazni sloj. Historizmi su rijei koje su prele u pasivni leksik jer su iz uporabe nestali predmeti koje su oznaavale. Arhaizmi su rijei koje su zastarjele izrazom ili sadrajem, a zamijenjene su novim rijeima. Dijele se na: izrazne, sadrajne,

25

tvorbene, fonoloke, grafike ili ortografske arhaizme. Leksemi mogu prelaziti iz aktivnog u pasivni sloj i obratno.

PODRUNA (PROSTORNA) RASLOJENOST LEKSIKA

Leksik se raslojava i s obzirom na prostor, podruje i rasprostranjenost svoje uporabe. Tri su skupine leksema s obzirom na veliinu prostora koji pokrivaju: lokalizmi - rijei mjesnoga govora proirene na malo podruje, regionalizmi - pokrivaju prostor iri od oikalizama, regiju, dijalektizmi - zauzimaju najire podruje pojedinoga narjeja. S obzirom na razlike od leksika standardnoga jezika, dijalektizme dijelimo na: leksike, znaenjske, tvorbene, fonoloke i etnografske.

FUNKCIONALNA RASLOJENOST LEKSIKA

Stilistika je jezikoslovna disciplina koja prouava odlike jezinog stila, naine i sredstva kojima se postie posebna kvaliteta iskaza koja nadilazi gramatiku analizu. Funkcionalni stilovi hrvatskoga standardnog jezika jesu: znanstveni, admini- strativno-pravni, novinskopublicistiki, knjievnoumjetniki i razgovorni stil.

MEUJEZINI DODIRI I LEKSIKO POSUIVANJE

Jezino je posuivanje svako preuzimanje neke jezine jedinice iz jednog jezika u dragi. Posuenica je svaka jezina jedinica posuena iz drugog jezika. Vrste posuenica Internacionalizmi su rijei koje u vie jezika imaju isto osnovno znaenje i slian (bliz) izraz. Korijen im je najee iz grkog i latinskog jezika. Podudaraju se uglavnom u veini europskih jezika, pase esto nazivaju i europeizmima. Egzotizmi su r|jei koje oznaavaju specifinosti pojedinih naroda i kultura.

26

Eponimi su opi nazivi za neke pojave, a nastali su od vlastitog imena. To su : nazivi znanstvenih otkria, razdoblja i stilova u svim umjetnostima, ljudskih osobina. Prevedenice (kalkovi) su rijei koje su napravljene u jezika primaocu, ali prema stranome uzoru. Usvojenice su posuenice koje su se toliko prilagodile na svim podrujima hrvatskoga jezika da se vie i ne osjea njihovo strano podrijetlo. Tuice su vrsta posuenica u kojima se, bez obzira na sve prilagodbe, ipak osjea da su stranoga podrijetla.

JEZINA NORMA

Opa standardnojezina norma sastavljena je od: 1. 2. 3. pravopisne (ortografske) norme pravogovorne (ortoepske) norme (npr. radit u izgovara se [radiu], a ne [raditu]) gramatike norme, koja moe biti: a) fonoloka

b) morfoloka c) 4. 5. sintaktika

stilistike norme leksike norme.

FRAZEOLOGIJA

Jezina jedinica koju zovemo frazemom sastavljena je od vie lanova, ali od najmanje dviju punoznanica. Vano je obiljeje frazema postojanost veze meu lanovima - rijeima koje ine frazem, a isto tako i da se rijei u frazemu ne mogu shvaati u svom doslovnom (denotativnom) znaenju. Prema sintaktikom ustrojstvu frazemi se dijele na frazeme reenice i frazeme sintagme.

27

Frazemi reenice imaju strukturu razliitih vrsta reenica, a mogu biti komunikacijski (samostalno prenose potpunu obavijest) i nominacijski (koriste se zapravo kao rijei i moemo ih opisati pomou rijei ili sintagme). Sintagma je skup koji se sastoji od dviju ili nekoliko rijei koje u reenici ine posebnu cjelinu i imaju svoje znaenje, ali tek spojeni s drugim dijelovima reenice dobivaju vrijednost.

LEKSIKOGRAFIJA

Leksikografija je dio leksikologije koji se praktino bavi sastavljanjem i pisanjem rjenika, prouava naela i teoriju sastavljanja rjenika. Dvije su osnovne vrste rjenika: enciklopedijski (obraduju sve nejezine pojmove) i jezini (obraduju jezine pojmove).

HRVATSKI JEZIK U 20. STOLJEU

Povijest jezika u 20. stoljeu U prvoj polovini 20. st. hrvatski se jezik nalazi pod pritiskom srpskoga jezika. Dragutin Borani izdaje preraeni Pravopis hrvatskosrpskoga jezika (1930.) prema tadanjoj odredbi o ujednaenom pravopisu. Javlja se i Pokret za hrvatski jezik (Petar Guberina i Kruno Krsti objavljuju 1940. prvi razlikovni rjenik hrvatskog i srpskog jezika: Razlike izmeu hrvatskoga i srpskoga knjievnog jezika. U Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj osnovan je i Hrvatski dravni ured za jezik, 1941. izdana je Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj istoi i pravopisu, 1942. sastavljen je novi pravopis Koriertsko pisanje. U SFR Jugoslaviji ponovno se javlja dominacija srpskoga jezika. Hrvatsko filoloko drutvo pokree 1952. asopis Jezik s podnaslovom asopis za kulturu hrvatskoga knjievnoga jezika. Izraen je zajedniki pravopis dviju matica 1960, (Matice hrvatske i Matice srpske) Pravopis hrvatskosrpskoga knjievnog jezika i na irilici Pravopis srpskohrvatskoga knjievnog jezika, 1960.) Deklaracija o nazivu i poloaju hrvatskoga jezika objavljena je 17. oujka 1967.; trai se ustavna ravnopravnost etiriju jezika: slovenskog, hrvatskog, srpskoga i makedonskoga, te da se osigura dosljedna primjena hrvatskog knjievnog jezika u javnome ivotu. Gramatike Brabec-Hraste-ivkovi, Gramatika hrvatskosrpskoga jezika Teak-Babi, Pregled gramatike hrvatskosrpskoga jezika (poslije samo hrvatskoga jezika) Priruna gramatika hrvatskoga knjievnog jezika, skupina autora Pravopisi Hrvatski pravopis Stjepana Babia, Boidara Finke i Milana Mogua (1971.) Pravopisni prirunik hrvatskog ili srpskog jezika Vladimira Ania i Josipa Silia (1986.).

28

JEZINO IZRAAVANJE

Esej ili ogled je knjievno-znanstvena vrsta koja stoji izmeu umjetnike proze i znanstvene. Esej je hibridni tekst u kojem se sukobljavaju filozofija i knjievnost. Tematsko podruje je iroko - od knjievnih i umjetnikih djela do kakvih ivotnih pojava.

Rasprava ima trodijelnu strukturu: postavljanje teze, dokazivanje i suprotstavljanje miljenja i odbacivanje ili prihvaanje poetne teze. Moe biti usmena ili pismena. Zapisnik je pismeni dokument koji sadri zapis izreenoga za vrijeme sjednice, sastanka i slinih skupova. Kratki priopajni tekstovi Vijest je kratki javni tekst bez komentara, sadri samo najvanije podatke o dogaaju. Obavijest je kratki usmeni ili pismeni oblik kojim se to priopuj e odreenim osobama ili iroj javnosti. Oglas je kratki usmeni ili pismeni oblik koji poziva na neto, daje podatke o neemu. Reklama ili promidbeni oglas vrsta je oglasa koji nastoji promaknuti proizvod. estitka moe biti usmena ili pismena. Zahvalnicom zahvaljujemo na neemu to smo primili ili doivjeli. Pozivnica je pismeni tekst kojim se poziva na proslave, predstavljanja, izlobe, sjednice i Saalnica (suutnica) pismenije oblik umjereno patetinoga stila izraavanja alosti i suuti.

29