Strukturalizam Strukturalizam je takav kritiki pravac koji gleda na djelo kao autonomni i koherentni organ, nezavisan od okoline, i ne trai

bit djela niti osnovnu misao istog, ved samo sistem njegove strkture i izgraenost te uloge koju jezik ima u samom djelu. Strukturalisti, ukljuujudi Piaea, smatraju da djelo ima svoije jezike zakone i da evoluira u sistmetu tranosframacija, a djelose bogati i odrava tim istim sistemom transformiranosti. Struktura je, dakle, zatvoreni totalitet iju tranformacionu dinamiku reguliu njeni vlastiti zakoni. Strukturalizam se dotie raznih nauka od lingvistike, psihologije, matematike, pa sve do knjievnosti. Poznato nam je da su strukturalisti u lingvistici doli do otkrida da se jezik sastoji od znakova i da predstavlja nita drugo nego ba sistem konverzacijskih znakova i kao takav da jezik i postoji. Strukturalisti insistiraju da je djelo zatvoren koherentan sistem samostalne duhovne dinamike i zatvoren znaenjski krug, te kao takav da vodi ka otvorenom suprostavljanju strukture i funkcije: tehnika i nain oblikovanja dobivaju prvenstvo nad sutinom i sadrajem djela. Ovaj metod iskljuuje genetski i historijski pristup djelu jer ne posmatra djelo ni u njegovom razvojnom putu unutar odreene duhovno-civilizacijske sredine niti kao izraz individualne drame sagledane u njenoj psiholokoj, socijalnoj ili historijskoj ravni. Na taj nain knjievna kritika, umjesto uspostavljanja vrijednosnih kriterija na osnovna produbljene analize djela, postaje jedan vid idealne morfologije ili jedan vid univerzalne gramatike teksta. Strukturalizam ne tumai poruku teksta, ved otkriva mehanizme koji omogudavaju da se poruka oblikuju, da stvari dobiju smisao. Sam Rolan Bart, jedan od najznaajnjjih strukturalista, kae, da da cilj kritiara nije da odredi i utvrdi smisao stvari nego da pronae puteve koji taj smisao ine mogudim. Strukturalna poetika Rolana Barta Francuska knjievna kritika polarizovala se zadnjih stotinu godina na dvije struke, jedna je deskriptivno-ekslikativna, a druga interpretativno-ideoloka. Prvoj struji pripadaju brojne orijentacije, od filoloke preko biografsko-impresionistike do eruditsko-faktografske. Tu ubrajamo razliite oblike pozitivistikog naslijea. Djelo je ovdje shvadeno kao povod za daljnja biografska istraivanja i mnijenja, za utvrivanje injenica i fakata, ralanjivanje vlastitih impresija ... eli se dodi do pievog psiho-portreta. Deskripcija, odnosno deskrpitivni formalizam suoava se sa neprevazienim oprekama izmeu objektivne istine i subjektivnog faktora. Cvetan Todorov je zato poruivao da ako opis ne moe da potvrdi naune kriterije, gubi smisao. Doim druga struja, interpretativno-ideoloka, polazi od teorijskih pretpostavki filozofskog sistema (egzistencijalizam, fenomenologija, psihoanaliza ...) i knjievno djelo shvata kao izraz ili odraz vanliterarnih sadraja, odnosno kao dokaz i potvrdu ivotnosti saznajnoteorijskih naela. Knjievno djelo je u ovom sluaju medij koji je zasnovan na apriornom i apstraktnom konceptu. U oba sluaja kritiar zapoinje deskripcijom, odnosno fenomenoloko-strukturalnom sistematizacijom tema, motiva, opsesivnih metafora ... No tu su prisutne i impresionistika i interpretativno-ideoloka orijentacija. Kritiar na taj nain djelo tretira u funkciji odreenog sistema i time zanemaruje kompleksnost i univerzalnost njegove saznajno-ulne osnove u dodirima sa prirodom, sa svijetom, pojavama.

Rolan Bart ukazuje na vanost internog u djelu interno i kohernetno u djelu je vrlo vano pri komunikaciji istog. Jezgro samog umjetnikog djela predstavlja jezik i isti ima autonomnu funkciju

izvan svijeta objektivne realnosti. Bart se zapravo okrede formalnom mehanizmu djela, strukturi, i tu pridaje vanost oblikovnom mehanizmu i strukturozaciji pojedinih izraajnih obrazaca. Bartov stav podravaju gotovo svi strukturalisti to je vano za napomenuti. Prema Bartu svijet postoji, ali pisac je autonoman kao i njegovo djelo. Svijet postoji, alipisac govori - knjievnost je zapravo govor. Djelo mora da gradi leksiku, vlastitu leksiku, ista je kohernetna i sama sebi svojstvena. Rolan Bart se ne slae time da je djelo dio nekog historijskog kretanja i nekog duha vremena. Za njega u percepicji postoje dva kontinenta jedan stvarni svijet i sa druge strane, drugi kontinent, djelo. Dakle, prema njemu, prirodni i ljudski svijet postoje naspram djela kao autonomni inioci, djelo je za njih nedodirljivo i kao takvi nikako ne odreuju piev govor, zapravo ne utiu na knjievnost jer knjievnost je govor prema strukturalistima. Bartov stav moemo prihvatiti samo kao kritiku vulgarnog pozitivizma i kao odbacivanje gledita o saznajnoj funkciji knjievnog djela, mada savremena teorijska tumaenja nisu nikad ni prihvatala tezu o identifikaciji realnosti i svijesti. Drugi stav se svodi na formiranje meta-jezika. No, realno gledajudi, kad bi knjievnost pokrivala samo domen jezika ( a ne i ukupnost ovjekova iskustva), odnosno kad bismo jezik redukovali iskljuivo na sredstvo sporazumijevanja, moda bismo prihvatili definiciju kritike kao jezika o jeziku. Tada i u takvom sluaju kritika bi bila samo puko raslojavanje teksta, a to ona u svojoj bitnosti ne mooe da bude. Dakle, kritika ne treba samo da se dotie strukture teksa kao koherntnog i zatvorenog sistema ved takvog sistema koji je dodoriljiv i stalnoj korelaciji sa svime to ga okruuje, bez obzira to je isti zaseban svijet za sebe. Najzda, Bartovo suprostavljanje svsijeta i djela kao dvaju kontinenata pretpostavlja izdvajanje djela iz njegovog prirodnog i duhovnog ambijenta - iz svijeta ovjekove ljudske drame bilo individualnog ili kolektivnog karaktera i znaaja. Jasno je onda, ta Bart eli da kae nakon svega ovog, a to je da kritiar ne bi trebao traiti poruku djela niti njehgovu bit ved samo smisao sitog, to nije ovoljno, naravno. Dakle, vrlo vano je za kritia da uvidi kakve je to poruka djela, jer ona je spojnica i silnica sa prirodom, sa pojavama i bitkom svijeta, to je Bart pokuao da negira. Strukturalna analiza i knjievna kritika U strukturalnoj analizi ne treba ni traiti slinosti sa knjievnom kritikom jer su to po Bartu dvije razliite discipline. Strukturalna analiza ne moe da bude interpretativni metod, kako je kazivao Bart, jer ne tei ka samoj interpretaciji, ka utvrivanju njegovog smisla isl. Prema tome, cilj strukturalnog ispitivanja nije ni objanjenje ni interpretacija teksta, negonjegova sistematska obrada u cilju formulisanja opdeg pripovjedakog jezika. Bart je knjievnost definisao kao sistem znakova i knjievno bide nije pu poruci nego u sistemu. A Cvetan Todorov kae svezi toga da se strukturalno istraivanje ne bavim sadrajem tj. djelom, ono s einteresuje za specifina svojstva govora, kakav je knjievni govor. Sve to ini knjievni svijet, od pojava, pridrode i slika je sada terminirano, sve je podreeno nekom apstraktnom modelu koji se istrauje i provjera funkcionisanje istog. Strukturalistika aktivnost, kako ju naziva Bart, sastojise u otkrivanju zakona , funkcionisanja predmeta koji kritiar rekonstruie: i pisac i kritiar kkopiraju predmet, tj. izgrauju njegov strukturni model. Sama struktura je kopija predmeta, tj. intelekt pridodan predmetu. Bart tano istie da priroda samog predmeta ne odreuje pojam i karakter umjetnosti( bez obzira da li predmet pripada realnosti ili fiktivnom svijetu), ali zato stvaralaki in ( ono ta ovjek dodaje predmetu preobraavajudi ga) naziva tehnikom i proglaava samim bidem stvaranja.

Bududi da je Bart razdvoji svijet i djelo on eli da nae unutranje jedinstvo djelo prema kojemu de ono biti kohernetno. On iskljuuje elemnte okoline, pojavnosti i sve jedinke koje bi se doticale svijeta van samoga djela. U savkom sluaju kohertnost kod Barta obuhvata odnose unutar djela, odnosno korelaciju izmeau kritiara i djela, a ne usaglaenost ivotnih sadraja sa njihovim umjetnikim oblikom. Ako rezimiramo, zakljuit demo da je Bart osim razdijelnosti svijeta i djela, veliku panju pridavao tehnici stvaranja nutrine u djelu, tj. takvoj kreaciji koja realnim predmetima daje izgled umjetniki uvjerljivi predmeta. Meutim, racionalno prosuujudi, kad ne bi gradili razoliku izmeu vizija i thnike stvaranja, izmeu ovblikovne modi i svjesnog opredjeljenja, nali bi smose u sitiaciji da poistovjedujemo dva reda injenica nauen sa umjetnikim, to je, naravno, apsurd. Zatvorenost, izolovanost, autonomnost, sve je to strukturalizam. Istraivanje bez vrednovanja vanjskih uticaja, nema uzajmane povezanostis asvijetom. Na ovaj nain se kritika odnosi prema djelu kao smisao prema formi. Bart tako razdvaja i distingvira pieve svjesne namjere i uvjerenja sa svijetom realnih sukoba i dilema u kom iv. Takav stav vodi potpunoj terminaciji subjektaoi njegova umjetnikog govora, literatura se liava subjekta. Pisac je prosto pisac, prema Bartu, jer je obdaren modi rijei i ima elemente da bude takvim, da bude kreator, zbog toga. Djelo kao verbalna komunikacija Kao to znamo da je Bart shvatio djelo kao koherentno i autonomno, iznio je zakljuak da se ono odrava snagom vlastitog postojanja. Popt Malarmeovog sna o istim pojmovima, ili Floberovog zahtjeva za djelom koje bi ivotvornu snagu crpilo iz vlastitog stila. Materilzajudi svijet u jeziku pisac odgoneta njegov duboki smisao i paradoks njegovih manifestacija, te sve to oblikuje kao sutinu naeg ljudskog iskustva i naeg duhovnog identiteta. No u svakom hipu valja napominjati da knjievnost ne moe biti puna i chjelovita a da nije u korelaciji sa pojavama, pojavostima i prirodom, zato sve teze o kohernetnosti padaju u vodu, doslovno. Bart meutim govori o vakuumu smisla, o nultoj taki pisanja, tj. o nastanku djela kome ne prethodi ni izvjenost ni smisao. Pisati, kae Bart, znai uzdrmati smisao svijeta, tj. uvijek iznova zapoinjati pitanja na koja daju svoj odgovor bezborojne generacije dok upitnost i dalje ostaje i ista prati djelo. Djelo, prema strukturalizmu, traje kao vjena upitnost, kao otvoreno pitanje koje ne iscrpljuje nikakva definicija i nikakav odgovor. Djelo u sebi nosi mnogo znaenja, mnogo upitnika, a generacij i generacije trae odgovore na te upitnosti, i kao takvo, djelo je nosilac pluralizma znaenja, koje omogudavaju razliite lektire teksta i nivoe njegovog tumaenja. Pluralizam mogudih znaenja treba da razbije tradicionalnu predstavu o jednistvenoj istini djela koju je mogude sagledati u samo jednom znaenjskom kodu. Zato Bart kae da se nauka o knjievnosti ne moe zadravati na prouavanju sadraja ved uslova sadraja, tj. oblika, bududi da se djelo sastoji od konstuitivne dvosmislenosti knjievne poruke. Ovaj model kritike nam ne omgudava da izreemo konaan sud u krajnkoj esetetskoj valorizaciji djela. Strukturalna elaboriranost ne uvodi nas u domen vrednovanja jer umjetnost se ne dotie empirijske tanosti, nedostaje joj objektivni faktor. Dakle, vrijednosni sudovi su zasnovani na subjektivnom vienju. I vlastitoj projekciji svijeta. Zbog toga umjetnost nije epirijska , ved je flekisbilna, subjektivistika, sa jedne strane, a sa druge - opda. Kritika zbog toga ne moe da tei nekoj istini koja bi bila nezavisna od kritiareve subjektivnosti. Zatose valja istadi da se kritika ne moe osloboditi subjektivizma, to je i normalno. Dakle, kritika se okrede djelu kao svjedoanstvu i svezi sa dinamikom vremena i ivota, a ne podrava djelo koje bi bilo tano, empirijski tano,

kohernetno i izlovano. Djelo je kao i pisac je dio duha, dio hronotipa, dio epohe kojoj pripada, jednostavno, ako iskljuimo djelo van te dinamike, djelo smo, takoredi, ubili, a takvog stava kod strukturalista nije bilo. Da bi kritika bila plodotvorna ona mora imati naelo mogude totalizacije, tj. izvjesno razumijevanje ljudske stvarnosti i naina na koji stvarnost stvara smislove. Oblici dubinske analize teksta Ovom analizom se zapravo ei utvrditi prsotor, mnogi presijeci, pukotine i sl. stavke knjievnog djela. Postoje razne analize, a neke od njih jesu: Psihokritika: osvjetljava knjievni tekst kao izraz pieve line motivisanosti i njegovog specifinog odnosa prema okolini. Ali dok psihonaanaliza us vom postupku slobodno povezuje asocijacije, psihokritika istrauje slojevitost knjievne predstave superponiranjem pojedinih odlomaka teksta u ccilju oivljavanja prvobitnog iskustva, pipevog intimnog svijeta, s onu stranu intelektualne spoznaje. Tu se ukazuje na motive koji su ga pokrenuli, saznanje, te se na kraju spoznajno dovodi do pieve imaginacije. Kritika arla Morona oslanja se na psihonalaziu kao jedinu disciplinu sa ciljem da se istrae predjeli nesvjesnog. Dovodedi djela u tematsku vezu. Na taj nain Moron tragaza slikom pievog nesvjesnog bida iju ulogu u stvaranju tek treba odrediti. Pri tome se vri provjera te slike prema podacima iz pieva ivota. Tematska kritika an-Pjer Priara preuzima postupke psihoanalize, njen cilj je da povee neke kljune teme djela i da ukae na nastajanje bitnih elelemnata stvaralake svijest koaj osigurava njihovu znaenjsku i izraajnu kohernotnost. Pjer Riar ocrtava pjesnikov imaginarni univerzum, njegove ulne i afektivne sadraje koji se kao produbljeni iskustva i jedinstven tematski obrazac pretauu u pjesnikove omiljene oblike i slike. Ta se kritika pretvara u produbljeno itanje koja utvruje neke udarne take teksta i prati nastanak njegovih znaenjskih dionica. Kompnente pjesnikog djela i njegov strulturni mkodel konstruiu se kao svojevstran izomorfizam, u kojem se nalazi estetska kvaliteta kroz pjensiku viziju. Prema ovom pravcu zadak kritike je da u razijenosti izraza nae smisao. Kritiasrka djelatnost ana Starobinskog se naziva kritika pogleda. Da bi tekst razumjeli moramo da prodremo sv do njegovih latentnih znaenja. To prodiranje( fino zvui Vilo ) dovodi kritiara u vezu, tj. totalno sauesnitvo sa stvaralakom subjektivnodu i strasnog uestvovanja u ulnom i intelektuanom iskustvu koje se razvija u djelu. Kritika pogleda ima dva aspekta, prvi je intimizacija sa djelom i totalizacija smisla, a istina, njezina istina je u oscilacijama izmeu ta dva pola. Tu kritiar gleda u djelo da bi i sam bio izloen pogldu djela. U svim ovim podpravcima krike dominantna je misao zaokupljenosti tekstom u kome se smisao i oblik proimaju i presijacaju kao kontinuiran proces imaginarnog tranja i nastajnja. Tekst je primarni in analize, dakle, jasno moemo zakljuitzi, vradamo se tekstu i njegovim tajnama. Slojevitost se sistematinije gleda, kao jedan metodoloki izazov kompleksnijeg sagledanja naina oblikovanja i ispoljavanja poruke djela.