Crnogorci - nekadašnji katolici

Svjestan da ću ovom temom načeti jedan od najvećih tabua u Crnoj Gori, i svjestan da ću njome preuzeti rizik da ću za svoj čin imati malo podrške i razumijevanja, a iz pijeteta prema našim precima koji su nekada davno ispovijedali vjeru Hristovu sluţeći se drugačijim obredom, ţelim na svijetlo dana povratiti jedno doba naše istorije i time vas moţda inspirisati da izvršite osvrt na njega. Postovat ću ugrubo kompletnu hronologiju koja je mnogima od vas poznata, ali radi kompletnosti priče, valja je ponoviti. Hrišćanstvo je u Crnu Goru stiglo tokom IX vijeka (neki tvrde i VIII.), a po bezBoţnoj paganskoj zemlji širili su ga misionari iz primorskih gradova u kojima su prilično organizovano ţivjele i radile benediktinske opatije. Proces hristijanizacije išao je sporo, a usporavale su ga dinastičke borbe među starom vlastelom kao i nepristupačnost reljefa na kojem se rasulo novopridošlo i izrazito divlje slovensko stanovništvo. U vrijeme prvih lokalnih slovenskih gospodara stanovništvo je već bilo pod spoljnim uticajima koji su mu prenijeli novu religiju. Za razliku od uvrijeţenog mišljenja u CG da se Velika Šizma ili Raskol dogodio odjednom međusobnim anatemisanjem rimskog i carigradskog biskupa, situacija je bila takva da su animoziteti rasli intenzivno još od vremena Sabora kojim je osuđena Arijanska jeres. Ali, da krenemo od 1054. godine kada je Hrišćanstvo pocijepano na dva dijela. Svi Vojislavljevići, počev od kralja Mihaila kojeg je papa okrunio 1077. (1078.) bili su listom katolici. Duklja je kao "latinska" zemlja samo po inerciji produţila te iskoristila Raskol da dođe do samostalnosti u vremenu u kom je Sv.Stolica činila sve čime bi sa Balkana potisnula svještenstvo odano carigradskom biskupu. U međuvremenu je izvršeno protjerivanje Grka sa obala Dalmacije, a nešto kasnije i formiranje normanske uprave u sjevernoj Albaniji koja će mnogo kasnije za posljedicu imati da su Turcima te oblasti u masivu sjevernoalbanskih planina ostale nepristupačne i do dan danas katoličke. Ostalo je zapisano da je zbačeni raški ţupan Zavida(oko imena ima spora među istoričarima) bjeţeći od svog rođaka u Duklju, ne imajući izbora jer je svo svještenstvo u Duklji bilo katoličko svog sina Nemanju bio primoran krstiti po latinskom obredu. Nemanja će tek po povratku iz izbjeglištva u Rašku biti po drugi put kršten. Od mora pa sve do rijeke Tare ţivjelo je katoličko stanovništvo koje su Nemanjići nakon sloma nezavisnog dukljanskog kraljevstva u dugom procesu preobraćali u pravoslavlje. U procesu koji je zvanično otpočeo uspostavom mitroplije na tivatskoj Prevlaci (negdje oko 1242.god.) a koji će se završiti odlukom zetskog gospodara Balše III Balšića (1403.god), a čiji uzrok je bilo okretanje Despotovini Srbiji, pod uticajem majke Jelene, sestre Stefana Lazarevića, Katoličanstvo će ostati tamo samo ododbrena vjeroispovijest. Stvar je išla ovako.Nakon što je osamostalio srpsku arhiepiskopiju od vizantijske koristeći se rasulom u Vizantiji koju su okupirali Krstaši i na čijoj teritoriji je stvoreno Latinsko Carstvo, Sv.Sava je uzeo učvšćivati crkvenu vlast svuda, a da bi mu to uspjelo u okupiranoj i katoličkoj Duklji krenuo je razarati katolicizam tamo gdje je bio najači i odakle se širio po Duklji - u Boki. Iz Crkve Sv.Mihaila koju su osnovali Normani u XI vijeku, nasilno je izbačena bratovština reda benediktinaca i osnovana pravoslavna mitropolija. No u startu nije se znalo ko će prevagnuti u Carigradu (koji je ţivio pod vlašću Krstaša do 1261.), pa je Sv.Sava permanentno koketirao sa Sv.Stolicom (od koje je milošću Pape Honorija X izdejstvovana kruna za njegovog brata Stefana kasnije poznatog kao Prvovenčani) a sam Sv.Sava je poštujući Papin dekret o tonsuri (šišanju tjemena) naredio da to učine svi monasi u srpskoj Crkvi što je bilo i ostalo bez presedana u pravoslavlju. Sve ikone na kojima je prikazan Sv. Sava prikazuju ga obrijanog tjemena. Neću pisati šta je sve obećavano Papi da bi se dobila ta kruna jer bi nas to odvelo daleko...Bilo kako bilo, u Duklji je stanovništvo bilo pošteđeno krvavog preobraćanja, a dobrim dijelom i zato što su lokalni feudalci bili izrazito lojalni staroj vjeri. Ipak, dva vijeka okupacije učinila su svoje i negdje oko 1340., počinje snaţniji zamah pravoslavlja,ali je ono i dalje, sve do cara Dušana Silnog bio obred manjine. Nakon toga

imamo situaciju da je primorje i prostor oko Skadarskog jezera katolički, ali je svuda na sjeveru pravoslavlje brojčano bilo snaţnije jer je uspjelo suzbiti snaţan bogumilski pokret (jeres) čiji stećci i danas stoje očuvani po ćoškovima mnogih seoskih grobalja od Morače do Pljevalja. Ironija je u tome da su ovu bogumilsku jeres po dogoru između Pape i srpskih kraljeva suzbijali katolički vlastelini Zete u sluţbi srpskih kraljeva sa svojim najamnicima. Iz poštovanja prema zetskoj (katoličkoj) vlasteli kod koje je Dušan boravio i kovao plan zavjere prije nego li će krenuti na svog oca Stefana Dečanskog Dušanov Zakonik se nije pokušao namtati jugu današnje CG, a nije ga bilo moguće paraleno koristiti jer nije bio u saglasju sa starim gradskim Statutima i pravilima lokalnih vlastelina donošenim i rukovođenim principima katoličke Crkve. Nemanjići su radi širenja zvaničnog drţavnog obreda tokom duţeg niza godina veliki broj katoličkih crkava i pretvorili ih u pravoslavne. O tome će biti riječi kasnije. Da Nemanjići ipak nijesu bili tako utvrđeni u svojoj vezanosti za pravoslavlje govori i to koliko su se konstantno dodvoravali Vatikanu. I to bez izuzetka. Papa je krunu potvrdio Stefanu Prvovenčanom (1217) nakon nekolko pisama koje je njegov brat Sava Nemanjić uputio Papi, prenoseći Papi uvjeravanja da će Stefan ukoliko ga Papa potvrdi za kralja, srpsku arhiepiskopiju pretpočiniti Rimu i suzbiti bogumilsku jeres koja je već počela da se značajnije prima u Raškoj. Kralj Dragutin (oţenjen Katelinom ćerkom ugarskog kralja) dovodi u Srbiju franjevce da konačno istrijebe bogumilsku jeres. Po obavljenom poslu isti će preći u Bosnu. Kada se Dragutin kasnije sukobio s bratom Milutinom oko prestola isti se oslonio na katoličku crkvu i ugarski dvor. Dragutin je pregovarao sa papom Nikolom o ulasku Srba u krilo katoličke crkve 1288. a detalje su razrađivali papski izaslanici Marin i Kiprijan. Pregovori će biti nastavljani 1303.,1306., i 1308. Srbe (kralja) je predstavljao Mihailo Kotoranin kanonik i docniji barski nadbiskup. Koliko su išli daleko je i podatak o izaslanstvu koje je uputio novi kralj (Milutin) 1308. papi Klimentu V u Avinjon a činili su ga dva kraljeva poslanika fra Grgur (mali brat iz Kotora) i jedan Dubrovčanin. Izaslanstvo je posjetilo i francuskog kralja Karla de Valoa nudeći mu savez protiv Vizantije (!) predlaţući da se ista koja je grcala u ratovima s Turcima i dinastičkim borbama, raskomada jer je procijenjeno da je sada najslabija.Milutin je preko izaslanika ponudio ruku svoje šćeri Zorice za mlađeg sina carevića Karla. Papa je Milutinu poslao zastavu i uputio naredbu franjevcima i dominikancima da tehnički urede pristup Milutina u krilo katoličke Crkve. Grgur Kotoranin je određen da u ime pape ode u Srbiju i bude duhovni savjetnik Milutinu na njegovom dvoru. Isto tako Stefan Dečanski nakon smrti prve ţene (bugarske princeze Teodore), prosi ruku Blanke, šćeri Filipa Tarentskog, titularnog latinskog cara 1323. Milutin Filipu Tarentskom šalje barskog đakona Vita u jesen te godine da sprovede crkvenu uniju, nudeći se da zajedno sa klerom, vlastelom i narodom pristupi uz rimsku crkvu. Kada se Dušan počeo interesovati za jedinstvo sa katoličkom crkvom, papa mu u pismu iz januara 1342. ultimativno traţi da prvo kotorskom biskupu Sergiju vrati otete crkve i to: Sv.Marije (Budva), Sv.Luke (Krtole-Tivat), Sv.Mihaila na tivatskoj prevlaci, Sv.Petra u Gradcu, Sv.Marije (Risan), Sv.Petra u Polju (Trebinje), Sv.Marka benidiktinca, Sv.Trifuna (Cavtat), Sv. Martina u Konavlima, Sv.Marije u Prizrenu, Sv.Petra kod Prizrena, Sv. Gavrila (Budva) Sv.Trifuna (Brvenik-Kopaonik) i druge. Pismo je ponovljeno 1343. a 1347. je papa Kliment iz Avinjona pisao Dušanu da ga raduje što je počeo vraćati otete crkve a za šta je dobio potvrdu od skadarskog biskupa Marka. Sama činjenica da Dušan nije vjerovao Srbima već se okruţio Tevtoncima (njemačkim vitezovima) koji su bili njegova (nevjerovatno) brojna najamna garda govori slikovito o odnosu Srba prema svojim vladarima. Petar Paktenski biskup i papin izaslanik ţivio je na Dušanovom dvoru savjetujući cara i vodeći brigu o duhovnim potrebama njemačkih vitezova koji su (naravno) bili katolici. Otrovali su ga grčki monasi 1355. na tom istom dvoru. Sve su ovo podaci koje je sublimirao osvjedočeni srbofil Jaroslav Jireček u svojim knijigama. Ko zna što bi se ovdje tek moglo

napisat da sam koristio litaraturu nekog istoričara koji Srbima nije bio naklonjen. Sva srpska prepiska sa Sv.stolicom ţivi u vatikanskom arhivu i prilično je dobro čuvana. Što se Crne Gore tiče, ona sve češće otkriva temelje crkava iz srednjeg vijeka u kojima oltar nedvosmisleno ukazuje na zapadni obred. Boka je posebna priča i ona je većinski pravoslavna tek od 1945. O snazi katolicizma u njoj kroz vjekove najbolje govore na desetine katoličkih crkava, inače nevjerovatne ljepote. Nikada u Crnoj Gori nećete čuti da ljudi generalno ruţno govore o katoličkoj Crkvi kao što je slučaj u nekim drugim pravoslavnim sredinama što ja pripisujem upravo tom podsvjesnom momentu koji ţivi među većinom. Za sve što je napisano postoje na stotine dokumenata, od kojih je većina poznata i dostupna javnosti, a neke od njih će zainteresovani moći da vide kroz diskusiju na ovu temu. I konačno, tema nema za cilj ni ţelju da nešto sugeriše, niti da za nečim ţali ili da se nečem raduje. Ona je samo naš dug prema jednom istorijskom periodu našeg naroda. Naš dug prema istini. Sve oni koji posjeduju dokaze koji potkrepljuju izrečeno, a posebno one kojima se navodi demantuju, pozivam da ih postuju. Unlike · · Share · 33 minutes ago

Aleksandar Pavlović Postoje dosta vjerodostojni izvori koji tvrde da se Vasilije Ostroški vratio Katoličkoj Crkvi te da je posljednjih deset godina ţivio i sahranjen kao katolik.U arhivu u Rimu su pronađena njegova pisma papi Aleksandru VII. Dragan Karlicic Hercegovina je oduvek bila prostor na kojem su se sudarali interesi zapadne i istočne crkve,bilo je mnogo nejasnih situacija,većina stvari koje si napisao su istina ali nemaš baš jake dokaze da je sv.Vasilije bio katolik Sveti Vasilije se kretao viš...See More 12 minutes agoLike Aleksandar Pavlović U rimu postoje dva pisma koja je Vasilije napisao papi Aleksandru i papi Klementu, u oba se izjašnjava kao sin rimske Crkve i traţi očinski blagoslov pape! 8 minutes ago · Unlike · 2


Dragan Karlicic Hm... u Rimu postoje pisma ali manastir Ostrog,istorija,hronologija događaja i ţivot svetog Vasilija govore nešto drugo.

6 minutes ago · Like

Aleksandar Pavlović

Iz naše zajedničke prošlosti (Pisma Vasilija Ostroškog) Pokušaji i napori oko sjedinjenja pravoslavnih i katolika Otkako se u povijesti dogodio vjerski rascjep između Istoka i Zapada (završnica 1054.), nije se u Katoličkoj Crkvi prestalo misliti, moliti i djelovati na tome da se braća u Kristu, svi dakle oni k oji Krista priznaju Bogom, Gospodinom i Spasiteljem, sjedine u duhu, riječi i djelu. Poznati su mnogi pokušaji ujedinjenja, koje je čak i svečano potvrđivano na raznim ekumenskim koncilima (Drugi lionski, 1274. za pape Grgura X.; Firentinski, 1438 - 1445. za Eugenija IV.), ali sve je uglavnom ostalo na papiru, zahvaljujući često nereligioznim, a koji put i neljudskim motivima. I na našem terenu dolazilo je do pokušaja sjedinjenja između katolika i pravoslavaca. Najznačajnija su bez sumnje ona nastojanja koja su se poduzimala u drugoj polovici 17. stoljeća, a završila su, na obostranu ţalost, samo u dopisivanju. O tim htijenjima i pothvatima napisano je obilje različitih knjiga, raznih postavki i različitih mišljenja. Ono naime što je u katoličkim krugovima povijesno zajamčeno i sigurno, često se u pravoslavnoj sredini osporava, niječe ili sasvim drugačije tumači, i obratno. Vrijedna je ţaljenja činjenica što se takvim povijesnim događajima pristupa koji put iz sadašnje situacije i mentaliteta koji je bremenit tolikim naknadnim religioznim, nacionalnim i inim uspomenama, zbivanjima, doţivljajima i nanosima što su stoljećima oblikovali suvremeno stajalište i prema povijesnim i prema aktualnim ekumenskim gibanjima. Ne ţeleći ni s kim ulaziti u raspru, niti u opširnu raščlambu i prosudbu vjerodostojnosti određenoga povijesnog materijala, donosimo na ovim stranicama nekoliko pisama koja su se izmijenila između Svete Stolice i predstavnika pravoslavaca u Hercegovini u razdoblju između 1660. i 1673. godine. Za naše čitatelje bit će zanimljiva pisma koja je pisao pravoslavni svetitelj Vasilije Jovanović , i rimskih papa Aleksandra VII. (1655-1667) i Klementa X. (1670-1676). Vasilije Jovanović, rodom iz Popova polja, obavljao je sluţbu hercegovačkog mitropolita u razdoblju od 1639. do 1671. godine. U pravoslavnoj Crkvi Vasilije se štuje kao svetac. Tijelo mu se čuva u podostroškom manastiru u Crnoj Gori, kamo hodočaste mnogi pravoslavni vjernici iz svih naših krajeva.

I. Pismo pape ALEKSANDRA VII. hercegovačkom mitropolitu VASILIJI 27. rujna 1660. sv. Kongregacija za širenje vjere zamolila je Sv. Oca da odgovori na pismo koje je uputio starješina samostana u Tvrdošu kraj Trebinja posredstvom opata na Perastu. Uskraćivanje odgovora na to pismo, smatra se, moglo bi imati loše posljedice za stvar vjere. 7. oţujka 1661. godine starješina monaha u Tvrdošu, koji je priznao sjedinjenje, došao je u Rim s pismom svoga brata, mitropolita Vasilija, moleći sv. Kongregaciju: 1. da pokloni kakav naboţni dar i odgovori na pismo mitropolita Vasilija; 2. da preporuči naše krajeve kršćanskim knezovima i vladarima, 3. da dadne kakvu novčanu potporu za putne troškove, 4. da dvojica mladih monaha budu primljena na nauke u koji rimski kolegij. Sveta je Kongregacija sve ovo odobrila, napominjući kako je prije više godina bilo isto i s manastirom Moračom, ali se ne zna jesu li morački monasi ostali vjerni svojim izjavama, budući da se s njima nisu podrţavale veze. Odlučeno je da se tvrdoškim monasima omogući da od vremena do vremena opet dođu, i stoga im se uručuje neki znak ljubavi. Spomenuto pismo mitropolita Vasilija koje je pisano u Tvrdošu oko 1660. ili 1661. nije se, na ţalost, sačuvalo. Postoji, međutim, odgovor pape Aleksandra VII. „Poštovanom bratu Vasiliji, mitropolitu hercegovačkom Aleksandar papa VII.

Poštovani brate, pozdrav u Gospodinu! Tvoje bratsko pismo koje mi je ljubljeni sin Ćiril, iguman samostana u Trebinju, predao, rado smo primili i paţljivo i rado saslušali što su nas izvijestili. Tvoje briţljivo nastojanje da odaš počast ovoj Apostolskoj Stolici i Prvaku apostola u našoj osobi bilo nam je drago i rado smo ga primili, a isto tako Tvoju pastoralnu zauzetost i nastojanje oko spasenja duša očinskom ljubavlju prihvaćamo. Zato neće izostati, kada god nam se pruţi prilika, ni naši dokazi te ljubavi. Međutim, već smo preporučili knezu i vijećnicima Republike Dubrovačke Tebe i manastir, kako si zamolio. Uostalom, Tebi i narodu što pod vlašću nevjernika stenje, rado bismo u svemu pomogli, a sigurno od srca s vama suosjećamo. A Ćiril će to i mnogo što drugo o našoj brizi za vas i našoj dobroj volji Vama sigurno prenijeti. Ţivo ţelimo da mu u tom u svemu povjeruješ. Tebi, brate, kao i svim monasima trebinjskog samostana ţelimo obilj e darova milosti Boţje i najsrdačnije podjeljujemo apostolski blagoslov. Dano u Rimu kod sv. Marije Velike, 25. travnja 1661. godine“.

II. Pismo pape ALEKSANDRA VII. dubrovačkom Knezu i vijećnicima „Ljubljenim sinovima i plemenitim muţevima Knezu i vijećnicima Republike Dubrovnika Aleksandar papa VII. Ljubljeni sinovi, plemeniti muţevi, pozdrav! Ne sumnjamo da će vam biti draţi i srcu bliţi poštovani brat Vasilije, mitropolit Hercegovine sa svojim trebinjskim samostanom, budući da su priznali ispravnost vjere i ovoj Svetoj Stolici iskazali i obećali poslušnost. Ipak, briga apostolske sluţbe naše zahtijeva da ga posebno preporučimo vašoj dobroti, kojoj, on to priznaje, vrlo mnogo ionako duguje. Uvjereni smo prema tome, kao što ste u svojoj dobroti tim ljudima redovnicima već učinili kako biste im olakšali prihvaćanje svete vjere, da ćete sad, kad oni već uţivaju plodove katoličkog zajedništva, htjeti ne samo podrţati nego i uvećati i obilnije pomoći to njihovo jedinstvo. Time ćete još više našu očinsku ljubav prema vama obvezati, a, što je još vaţnije, milost svemogućega Boga i njegovu zaštitu osigurati. Vašim ekscelencijama od srca podjeljujemo apostolski blagoslov. Dano u Rimu kod sv. Marije Velike, 25. travnja 1661, Našega pontifikata godine sedme“.

III. Pismo VASILIJA, mitropolita Hercegovine i Zahumlja papi KLEMENTU X. Pismo pisano ćirilicom, Archivum Secretum Vaticanum, Vescovi, vol. 57, fol. 8:

„Iţe višnjijago Boga promišlenijem Vsepreosveštenomu i Bogom izabranomu i apostolom ravnoprestolnomu pastiru i naučitelju oplećenomu svete vjere hristianske Svetoga Petra Namjesniku i vaseljenskomu učitelju, nastavnikom nastavniku, ocem ocu, nadahnućemu svjetoga Duha, izabranomu gospodinu i gospodaru našemu Klimentu Desetomu Papi i svoi ostaloi rimskoj gospodi ot' nas Vasilija, mitropolita i Hercegovini i Zahmli, I ot nas igumana Atanazija i sve ostale braće naše monastira Svete Gospe u Trebinju nisko poklonene Tvoega prestola podnoţiu celovane.

(str. 16) A po tom, Sveti Oče, hristianska kruno i pohvalo, razumiela e Vaša Svetinia naše tuge i nevole, koe ot prokletieh Turaka trpimo na ove strane za ove rati, što smo podnieli mi i naši liudi; u koioi tuzi i nevoli neuzdamo s' u drugoga nego u Gospodina Boga i u Tebe, Sveti Oče, i pravo utešenie i da će nas svetie Tvoie molitve pomoći i blagoslov', koi primismo grešni. Da bismo veru sačuvali, Sveti Oče, tukli smo i po gorah i krili i po spilah; koi uboden' koi obešen', koi na kolac nab'en' imaiući pred oči, što učini sveti Atanasie i ostali sveti mučeni ci i ispovednici ot'

nepriaznika progoneni. I tako ot' Gospodina doće nam' pomoć' tere nevolni osta (d) osmo i k monastiru se prikupismo i u nemu pred krstom' koi nam' e poslao Sveti Otac', koi e bio Alesandar', namesnik' svetine Tvoe, i neprestano Boga moliti, da Ti slavu umnoţi mnoga leta, poda i stadu svomu pastira dobrago, udrţi posvetilišta čineć', plemenitom, čašom' koiu nam' takoće kako obileţe' Vaše liubavi poslaste. I hoćelismo ot davna našu braću, da bi sveta mesta pohodili i Svetini se Tvoei poklonili i tuge naše pokazali, ali Sveti Oče, niesmo smeli ot' Turaka, ere e bila rat', a sada neka samo znaš', svetlo slunce, poslasmo dva naša ista brata: popa ieromonaha Filipa i popa ireomonaha Simeona, da se u Svetine Tvoe ,blagoslove va mesto vaseh nas'. I dobrota e vaša otredila da nam bude dati milostina kada bismo poslali naše kalućere. Sade ih' šlemo ista naša dva kalućera i šlemo i našu istu knigu nam' e otrećena od' prestola Vašego, i u knizi upisata plemenita milostina koiu primili ima devet godina dana. Boeći se Turaka niesmo smeli dohotiti i Svetini se Tvoei pokloniti. Naipreosveštena glavo, svetiteliu Bozi, primi bratiu našu i pomozi nam', eliko to Duh' Sveti nauči, ere nam' se na veliko cerkvi trulo ukinulo i oko cerkve parasuri poukidali ot' trešne, koia e bila na ove strane, a u Turskoi oblasti mnogo harča trebue, a mi ne imamo koieh (sic) mnogo baština, nego što prosimi po zemli, te se tiem' pomaţemo, a Sveto Pismo kaţe: Svoieu cerkvu ne ostaviti, koia e bila čuvena po mnogo zemle. Da Ti se preporučeni, Sveti Oče, a mi smo duţni, Tvoega svetitelstva sluge, Gospodina Boga moliti i, kao e predato po ustavu Svetih' Apostol', za Svetini Tvoiu i ostalu rimsku gospodu, koi Tebe mnoge celiu umileno poklanaemo. I da sut' pročee Vaše svetitelske molitvi, da nas' moguć' pomoći. (Mjesto Pečata) Pisa se u monastiru Blaţene Gospe u Trebiniu meseca ćenfara na 3. dan" (Trebinje, 3. siječnja 1671. godine)

Preuzeto s Facebooka

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful