Crnogorci - nekadanji katolici

Svjestan da u ovom temom naeti jedan od najveih tabua u Crnoj Gori, i svjestan da u njome preuzeti rizik da u za svoj in imati malo podrke i razumijevanja, a iz pijeteta prema naim precima koji su nekada davno ispovijedali vjeru Hristovu sluei se drugaijim obredom, elim na svijetlo dana povratiti jedno doba nae istorije i time vas moda inspirisati da izvrite osvrt na njega. Postovat u ugrubo kompletnu hronologiju koja je mnogima od vas poznata, ali radi kompletnosti prie, valja je ponoviti. Hrianstvo je u Crnu Goru stiglo tokom IX vijeka (neki tvrde i VIII.), a po bezBonoj paganskoj zemlji irili su ga misionari iz primorskih gradova u kojima su prilino organizovano ivjele i radile benediktinske opatije. Proces hristijanizacije iao je sporo, a usporavale su ga dinastike borbe meu starom vlastelom kao i nepristupanost reljefa na kojem se rasulo novopridolo i izrazito divlje slovensko stanovnitvo. U vrijeme prvih lokalnih slovenskih gospodara stanovnitvo je ve bilo pod spoljnim uticajima koji su mu prenijeli novu religiju. Za razliku od uvrijeenog miljenja u CG da se Velika izma ili Raskol dogodio odjednom meusobnim anatemisanjem rimskog i carigradskog biskupa, situacija je bila takva da su animoziteti rasli intenzivno jo od vremena Sabora kojim je osuena Arijanska jeres. Ali, da krenemo od 1054. godine kada je Hrianstvo pocijepano na dva dijela. Svi Vojislavljevii, poev od kralja Mihaila kojeg je papa okrunio 1077. (1078.) bili su listom katolici. Duklja je kao "latinska" zemlja samo po inerciji produila te iskoristila Raskol da doe do samostalnosti u vremenu u kom je Sv.Stolica inila sve ime bi sa Balkana potisnula svjetenstvo odano carigradskom biskupu. U meuvremenu je izvreno protjerivanje Grka sa obala Dalmacije, a neto kasnije i formiranje normanske uprave u sjevernoj Albaniji koja e mnogo kasnije za posljedicu imati da su Turcima te oblasti u masivu sjevernoalbanskih planina ostale nepristupane i do dan danas katolike. Ostalo je zapisano da je zbaeni raki upan Zavida(oko imena ima spora meu istoriarima) bjeei od svog roaka u Duklju, ne imajui izbora jer je svo svjetenstvo u Duklji bilo katoliko svog sina Nemanju bio primoran krstiti po latinskom obredu. Nemanja e tek po povratku iz izbjeglitva u Raku biti po drugi put krten. Od mora pa sve do rijeke Tare ivjelo je katoliko stanovnitvo koje su Nemanjii nakon sloma nezavisnog dukljanskog kraljevstva u dugom procesu preobraali u pravoslavlje. U procesu koji je zvanino otpoeo uspostavom mitroplije na tivatskoj Prevlaci (negdje oko 1242.god.) a koji e se zavriti odlukom zetskog gospodara Bale III Balia (1403.god), a iji uzrok je bilo okretanje Despotovini Srbiji, pod uticajem majke Jelene, sestre Stefana Lazarevia, Katolianstvo e ostati tamo samo ododbrena vjeroispovijest. Stvar je ila ovako.Nakon to je osamostalio srpsku arhiepiskopiju od vizantijske koristei se rasulom u Vizantiji koju su okupirali Krstai i na ijoj teritoriji je stvoreno Latinsko Carstvo, Sv.Sava je uzeo uvivati crkvenu vlast svuda, a da bi mu to uspjelo u okupiranoj i katolikoj Duklji krenuo je razarati katolicizam tamo gdje je bio najai i odakle se irio po Duklji - u Boki. Iz Crkve Sv.Mihaila koju su osnovali Normani u XI vijeku, nasilno je izbaena bratovtina reda benediktinaca i osnovana pravoslavna mitropolija. No u startu nije se znalo ko e prevagnuti u Carigradu (koji je ivio pod vlau Krstaa do 1261.), pa je Sv.Sava permanentno koketirao sa Sv.Stolicom (od koje je milou Pape Honorija X izdejstvovana kruna za njegovog brata Stefana kasnije poznatog kao Prvovenani) a sam Sv.Sava je potujui Papin dekret o tonsuri (ianju tjemena) naredio da to uine svi monasi u srpskoj Crkvi to je bilo i ostalo bez presedana u pravoslavlju. Sve ikone na kojima je prikazan Sv. Sava prikazuju ga obrijanog tjemena. Neu pisati ta je sve obeavano Papi da bi se dobila ta kruna jer bi nas to odvelo daleko...Bilo kako bilo, u Duklji je stanovnitvo bilo poteeno krvavog preobraanja, a dobrim dijelom i zato to su lokalni feudalci bili izrazito lojalni staroj vjeri. Ipak, dva vijeka okupacije uinila su svoje i negdje oko 1340., poinje snaniji zamah pravoslavlja,ali je ono i dalje, sve do cara Duana Silnog bio obred manjine. Nakon toga

imamo situaciju da je primorje i prostor oko Skadarskog jezera katoliki, ali je svuda na sjeveru pravoslavlje brojano bilo snanije jer je uspjelo suzbiti snaan bogumilski pokret (jeres) iji steci i danas stoje ouvani po okovima mnogih seoskih grobalja od Morae do Pljevalja. Ironija je u tome da su ovu bogumilsku jeres po dogoru izmeu Pape i srpskih kraljeva suzbijali katoliki vlastelini Zete u slubi srpskih kraljeva sa svojim najamnicima. Iz potovanja prema zetskoj (katolikoj) vlasteli kod koje je Duan boravio i kovao plan zavjere prije nego li e krenuti na svog oca Stefana Deanskog Duanov Zakonik se nije pokuao namtati jugu dananje CG, a nije ga bilo mogue paraleno koristiti jer nije bio u saglasju sa starim gradskim Statutima i pravilima lokalnih vlastelina donoenim i rukovoenim principima katolike Crkve. Nemanjii su radi irenja zvaninog dravnog obreda tokom dueg niza godina veliki broj katolikih crkava i pretvorili ih u pravoslavne. O tome e biti rijei kasnije. Da Nemanjii ipak nijesu bili tako utvreni u svojoj vezanosti za pravoslavlje govori i to koliko su se konstantno dodvoravali Vatikanu. I to bez izuzetka. Papa je krunu potvrdio Stefanu Prvovenanom (1217) nakon nekolko pisama koje je njegov brat Sava Nemanji uputio Papi, prenosei Papi uvjeravanja da e Stefan ukoliko ga Papa potvrdi za kralja, srpsku arhiepiskopiju pretpoiniti Rimu i suzbiti bogumilsku jeres koja je ve poela da se znaajnije prima u Rakoj. Kralj Dragutin (oenjen Katelinom erkom ugarskog kralja) dovodi u Srbiju franjevce da konano istrijebe bogumilsku jeres. Po obavljenom poslu isti e prei u Bosnu. Kada se Dragutin kasnije sukobio s bratom Milutinom oko prestola isti se oslonio na katoliku crkvu i ugarski dvor. Dragutin je pregovarao sa papom Nikolom o ulasku Srba u krilo katolike crkve 1288. a detalje su razraivali papski izaslanici Marin i Kiprijan. Pregovori e biti nastavljani 1303.,1306., i 1308. Srbe (kralja) je predstavljao Mihailo Kotoranin kanonik i docniji barski nadbiskup. Koliko su ili daleko je i podatak o izaslanstvu koje je uputio novi kralj (Milutin) 1308. papi Klimentu V u Avinjon a inili su ga dva kraljeva poslanika fra Grgur (mali brat iz Kotora) i jedan Dubrovanin. Izaslanstvo je posjetilo i francuskog kralja Karla de Valoa nudei mu savez protiv Vizantije (!) predlaui da se ista koja je grcala u ratovima s Turcima i dinastikim borbama, raskomada jer je procijenjeno da je sada najslabija.Milutin je preko izaslanika ponudio ruku svoje eri Zorice za mlaeg sina carevia Karla. Papa je Milutinu poslao zastavu i uputio naredbu franjevcima i dominikancima da tehniki urede pristup Milutina u krilo katolike Crkve. Grgur Kotoranin je odreen da u ime pape ode u Srbiju i bude duhovni savjetnik Milutinu na njegovom dvoru. Isto tako Stefan Deanski nakon smrti prve ene (bugarske princeze Teodore), prosi ruku Blanke, eri Filipa Tarentskog, titularnog latinskog cara 1323. Milutin Filipu Tarentskom alje barskog akona Vita u jesen te godine da sprovede crkvenu uniju, nudei se da zajedno sa klerom, vlastelom i narodom pristupi uz rimsku crkvu. Kada se Duan poeo interesovati za jedinstvo sa katolikom crkvom, papa mu u pismu iz januara 1342. ultimativno trai da prvo kotorskom biskupu Sergiju vrati otete crkve i to: Sv.Marije (Budva), Sv.Luke (Krtole-Tivat), Sv.Mihaila na tivatskoj prevlaci, Sv.Petra u Gradcu, Sv.Marije (Risan), Sv.Petra u Polju (Trebinje), Sv.Marka benidiktinca, Sv.Trifuna (Cavtat), Sv. Martina u Konavlima, Sv.Marije u Prizrenu, Sv.Petra kod Prizrena, Sv. Gavrila (Budva) Sv.Trifuna (Brvenik-Kopaonik) i druge. Pismo je ponovljeno 1343. a 1347. je papa Kliment iz Avinjona pisao Duanu da ga raduje to je poeo vraati otete crkve a za ta je dobio potvrdu od skadarskog biskupa Marka. Sama injenica da Duan nije vjerovao Srbima ve se okruio Tevtoncima (njemakim vitezovima) koji su bili njegova (nevjerovatno) brojna najamna garda govori slikovito o odnosu Srba prema svojim vladarima. Petar Paktenski biskup i papin izaslanik ivio je na Duanovom dvoru savjetujui cara i vodei brigu o duhovnim potrebama njemakih vitezova koji su (naravno) bili katolici. Otrovali su ga grki monasi 1355. na tom istom dvoru. Sve su ovo podaci koje je sublimirao osvjedoeni srbofil Jaroslav Jireek u svojim knijigama. Ko zna to bi se ovdje tek moglo

napisat da sam koristio litaraturu nekog istoriara koji Srbima nije bio naklonjen. Sva srpska prepiska sa Sv.stolicom ivi u vatikanskom arhivu i prilino je dobro uvana. to se Crne Gore tie, ona sve ee otkriva temelje crkava iz srednjeg vijeka u kojima oltar nedvosmisleno ukazuje na zapadni obred. Boka je posebna pria i ona je veinski pravoslavna tek od 1945. O snazi katolicizma u njoj kroz vjekove najbolje govore na desetine katolikih crkava, inae nevjerovatne ljepote. Nikada u Crnoj Gori neete uti da ljudi generalno runo govore o katolikoj Crkvi kao to je sluaj u nekim drugim pravoslavnim sredinama to ja pripisujem upravo tom podsvjesnom momentu koji ivi meu veinom. Za sve to je napisano postoje na stotine dokumenata, od kojih je veina poznata i dostupna javnosti, a neke od njih e zainteresovani moi da vide kroz diskusiju na ovu temu. I konano, tema nema za cilj ni elju da neto sugerie, niti da za neim ali ili da se neem raduje. Ona je samo na dug prema jednom istorijskom periodu naeg naroda. Na dug prema istini. Sve oni koji posjeduju dokaze koji potkrepljuju izreeno, a posebno one kojima se navodi demantuju, pozivam da ih postuju. Unlike Share 33 minutes ago

Aleksandar Pavlovi Postoje dosta vjerodostojni izvori koji tvrde da se Vasilije Ostroki vratio Katolikoj Crkvi te da je posljednjih deset godina ivio i sahranjen kao katolik.U arhivu u Rimu su pronaena njegova pisma papi Aleksandru VII. Dragan Karlicic Hercegovina je oduvek bila prostor na kojem su se sudarali interesi zapadne i istone crkve,bilo je mnogo nejasnih situacija,veina stvari koje si napisao su istina ali nema ba jake dokaze da je sv.Vasilije bio katolik Sveti Vasilije se kretao vi...See More 12 minutes agoLike Aleksandar Pavlovi U rimu postoje dva pisma koja je Vasilije napisao papi Aleksandru i papi Klementu, u oba se izjanjava kao sin rimske Crkve i trai oinski blagoslov pape! 8 minutes ago Unlike 2

Dragan Karlicic Hm... u Rimu postoje pisma ali manastir Ostrog,istorija,hronologija dogaaja i ivot svetog Vasilija govore neto drugo.

6 minutes ago Like

Aleksandar Pavlovi

Iz nae zajednike prolosti (Pisma Vasilija Ostrokog) Pokuaji i napori oko sjedinjenja pravoslavnih i katolika Otkako se u povijesti dogodio vjerski rascjep izmeu Istoka i Zapada (zavrnica 1054.), nije se u Katolikoj Crkvi prestalo misliti, moliti i djelovati na tome da se braa u Kristu, svi dakle oni k oji Krista priznaju Bogom, Gospodinom i Spasiteljem, sjedine u duhu, rijei i djelu. Poznati su mnogi pokuaji ujedinjenja, koje je ak i sveano potvrivano na raznim ekumenskim koncilima (Drugi lionski, 1274. za pape Grgura X.; Firentinski, 1438 - 1445. za Eugenija IV.), ali sve je uglavnom ostalo na papiru, zahvaljujui esto nereligioznim, a koji put i neljudskim motivima. I na naem terenu dolazilo je do pokuaja sjedinjenja izmeu katolika i pravoslavaca. Najznaajnija su bez sumnje ona nastojanja koja su se poduzimala u drugoj polovici 17. stoljea, a zavrila su, na obostranu alost, samo u dopisivanju. O tim htijenjima i pothvatima napisano je obilje razliitih knjiga, raznih postavki i razliitih miljenja. Ono naime to je u katolikim krugovima povijesno zajameno i sigurno, esto se u pravoslavnoj sredini osporava, nijee ili sasvim drugaije tumai, i obratno. Vrijedna je aljenja injenica to se takvim povijesnim dogaajima pristupa koji put iz sadanje situacije i mentaliteta koji je bremenit tolikim naknadnim religioznim, nacionalnim i inim uspomenama, zbivanjima, doivljajima i nanosima to su stoljeima oblikovali suvremeno stajalite i prema povijesnim i prema aktualnim ekumenskim gibanjima. Ne elei ni s kim ulaziti u raspru, niti u opirnu ralambu i prosudbu vjerodostojnosti odreenoga povijesnog materijala, donosimo na ovim stranicama nekoliko pisama koja su se izmijenila izmeu Svete Stolice i predstavnika pravoslavaca u Hercegovini u razdoblju izmeu 1660. i 1673. godine. Za nae itatelje bit e zanimljiva pisma koja je pisao pravoslavni svetitelj Vasilije Jovanovi , i rimskih papa Aleksandra VII. (1655-1667) i Klementa X. (1670-1676). Vasilije Jovanovi, rodom iz Popova polja, obavljao je slubu hercegovakog mitropolita u razdoblju od 1639. do 1671. godine. U pravoslavnoj Crkvi Vasilije se tuje kao svetac. Tijelo mu se uva u podostrokom manastiru u Crnoj Gori, kamo hodoaste mnogi pravoslavni vjernici iz svih naih krajeva.

I. Pismo pape ALEKSANDRA VII. hercegovakom mitropolitu VASILIJI 27. rujna 1660. sv. Kongregacija za irenje vjere zamolila je Sv. Oca da odgovori na pismo koje je uputio starjeina samostana u Tvrdou kraj Trebinja posredstvom opata na Perastu. Uskraivanje odgovora na to pismo, smatra se, moglo bi imati loe posljedice za stvar vjere. 7. oujka 1661. godine starjeina monaha u Tvrdou, koji je priznao sjedinjenje, doao je u Rim s pismom svoga brata, mitropolita Vasilija, molei sv. Kongregaciju: 1. da pokloni kakav naboni dar i odgovori na pismo mitropolita Vasilija; 2. da preporui nae krajeve kranskim knezovima i vladarima, 3. da dadne kakvu novanu potporu za putne trokove, 4. da dvojica mladih monaha budu primljena na nauke u koji rimski kolegij. Sveta je Kongregacija sve ovo odobrila, napominjui kako je prije vie godina bilo isto i s manastirom Moraom, ali se ne zna jesu li moraki monasi ostali vjerni svojim izjavama, budui da se s njima nisu podravale veze. Odlueno je da se tvrdokim monasima omogui da od vremena do vremena opet dou, i stoga im se uruuje neki znak ljubavi. Spomenuto pismo mitropolita Vasilija koje je pisano u Tvrdou oko 1660. ili 1661. nije se, na alost, sauvalo. Postoji, meutim, odgovor pape Aleksandra VII. Potovanom bratu Vasiliji, mitropolitu hercegovakom Aleksandar papa VII.

Potovani brate, pozdrav u Gospodinu! Tvoje bratsko pismo koje mi je ljubljeni sin iril, iguman samostana u Trebinju, predao, rado smo primili i paljivo i rado sasluali to su nas izvijestili. Tvoje briljivo nastojanje da oda poast ovoj Apostolskoj Stolici i Prvaku apostola u naoj osobi bilo nam je drago i rado smo ga primili, a isto tako Tvoju pastoralnu zauzetost i nastojanje oko spasenja dua oinskom ljubavlju prihvaamo. Zato nee izostati, kada god nam se prui prilika, ni nai dokazi te ljubavi. Meutim, ve smo preporuili knezu i vijenicima Republike Dubrovake Tebe i manastir, kako si zamolio. Uostalom, Tebi i narodu to pod vlau nevjernika stenje, rado bismo u svemu pomogli, a sigurno od srca s vama suosjeamo. A iril e to i mnogo to drugo o naoj brizi za vas i naoj dobroj volji Vama sigurno prenijeti. ivo elimo da mu u tom u svemu povjeruje. Tebi, brate, kao i svim monasima trebinjskog samostana elimo obilj e darova milosti Boje i najsrdanije podjeljujemo apostolski blagoslov. Dano u Rimu kod sv. Marije Velike, 25. travnja 1661. godine.

II. Pismo pape ALEKSANDRA VII. dubrovakom Knezu i vijenicima Ljubljenim sinovima i plemenitim muevima Knezu i vijenicima Republike Dubrovnika Aleksandar papa VII. Ljubljeni sinovi, plemeniti muevi, pozdrav! Ne sumnjamo da e vam biti drai i srcu blii potovani brat Vasilije, mitropolit Hercegovine sa svojim trebinjskim samostanom, budui da su priznali ispravnost vjere i ovoj Svetoj Stolici iskazali i obeali poslunost. Ipak, briga apostolske slube nae zahtijeva da ga posebno preporuimo vaoj dobroti, kojoj, on to priznaje, vrlo mnogo ionako duguje. Uvjereni smo prema tome, kao to ste u svojoj dobroti tim ljudima redovnicima ve uinili kako biste im olakali prihvaanje svete vjere, da ete sad, kad oni ve uivaju plodove katolikog zajednitva, htjeti ne samo podrati nego i uveati i obilnije pomoi to njihovo jedinstvo. Time ete jo vie nau oinsku ljubav prema vama obvezati, a, to je jo vanije, milost svemoguega Boga i njegovu zatitu osigurati. Vaim ekscelencijama od srca podjeljujemo apostolski blagoslov. Dano u Rimu kod sv. Marije Velike, 25. travnja 1661, Naega pontifikata godine sedme.

III. Pismo VASILIJA, mitropolita Hercegovine i Zahumlja papi KLEMENTU X. Pismo pisano irilicom, Archivum Secretum Vaticanum, Vescovi, vol. 57, fol. 8:

Ie vinjijago Boga promilenijem Vsepreosvetenomu i Bogom izabranomu i apostolom ravnoprestolnomu pastiru i nauitelju opleenomu svete vjere hristianske Svetoga Petra Namjesniku i vaseljenskomu uitelju, nastavnikom nastavniku, ocem ocu, nadahnuemu svjetoga Duha, izabranomu gospodinu i gospodaru naemu Klimentu Desetomu Papi i svoi ostaloi rimskoj gospodi ot' nas Vasilija, mitropolita i Hercegovini i Zahmli, I ot nas igumana Atanazija i sve ostale brae nae monastira Svete Gospe u Trebinju nisko poklonene Tvoega prestola podnoiu celovane.

(str. 16) A po tom, Sveti Oe, hristianska kruno i pohvalo, razumiela e Vaa Svetinia nae tuge i nevole, koe ot prokletieh Turaka trpimo na ove strane za ove rati, to smo podnieli mi i nai liudi; u koioi tuzi i nevoli neuzdamo s' u drugoga nego u Gospodina Boga i u Tebe, Sveti Oe, i pravo uteenie i da e nas svetie Tvoie molitve pomoi i blagoslov', koi primismo greni. Da bismo veru sauvali, Sveti Oe, tukli smo i po gorah i krili i po spilah; koi uboden' koi obeen', koi na kolac nab'en' imaiui pred oi, to uini sveti Atanasie i ostali sveti mueni ci i ispovednici ot'

nepriaznika progoneni. I tako ot' Gospodina doe nam' pomo' tere nevolni osta (d) osmo i k monastiru se prikupismo i u nemu pred krstom' koi nam' e poslao Sveti Otac', koi e bio Alesandar', namesnik' svetine Tvoe, i neprestano Boga moliti, da Ti slavu umnoi mnoga leta, poda i stadu svomu pastira dobrago, udri posvetilita ine', plemenitom, aom' koiu nam' takoe kako obilee' Vae liubavi poslaste. I hoelismo ot davna nau brau, da bi sveta mesta pohodili i Svetini se Tvoei poklonili i tuge nae pokazali, ali Sveti Oe, niesmo smeli ot' Turaka, ere e bila rat', a sada neka samo zna', svetlo slunce, poslasmo dva naa ista brata: popa ieromonaha Filipa i popa ireomonaha Simeona, da se u Svetine Tvoe ,blagoslove va mesto vaseh nas'. I dobrota e vaa otredila da nam bude dati milostina kada bismo poslali nae kaluere. Sade ih' lemo ista naa dva kaluera i lemo i nau istu knigu nam' e otreena od' prestola Vaego, i u knizi upisata plemenita milostina koiu primili ima devet godina dana. Boei se Turaka niesmo smeli dohotiti i Svetini se Tvoei pokloniti. Naipreosvetena glavo, svetiteliu Bozi, primi bratiu nau i pomozi nam', eliko to Duh' Sveti naui, ere nam' se na veliko cerkvi trulo ukinulo i oko cerkve parasuri poukidali ot' trene, koia e bila na ove strane, a u Turskoi oblasti mnogo hara trebue, a mi ne imamo koieh (sic) mnogo batina, nego to prosimi po zemli, te se tiem' pomaemo, a Sveto Pismo kae: Svoieu cerkvu ne ostaviti, koia e bila uvena po mnogo zemle. Da Ti se preporueni, Sveti Oe, a mi smo duni, Tvoega svetitelstva sluge, Gospodina Boga moliti i, kao e predato po ustavu Svetih' Apostol', za Svetini Tvoiu i ostalu rimsku gospodu, koi Tebe mnoge celiu umileno poklanaemo. I da sut' proee Vae svetitelske molitvi, da nas' mogu' pomoi. (Mjesto Peata) Pisa se u monastiru Blaene Gospe u Trebiniu meseca enfara na 3. dan" (Trebinje, 3. sijenja 1671. godine)

Preuzeto s Facebooka