Fenemoneloki pristup kritici Ovaj pristup oznaava potragu za knjievnim sutinama, odnosno, bitkom. Maks eler je objavio 1914.

godine studiju o traginom, odnosno gdje se to nalazi tragika i kako se ostvaruje. U tom djelovanju elera osjete se primjese feneomenologije. Da bi utvrdili odnosno odredili pta je tragino i ta je trgino moramo imati i razumijevati to preczinije pojam tog fenomena. Dakle, moramo razumjeti fenomen traginog. On smatra u svojom mnijenju da se primjese tragedije mogu nadi o odreenim pojavnostima, u odreenim djelima, ali pravi fenomen tragike s enalazi u u cjelokunom tijelu, epohi, duhu, a na taj nain dobivamu sutin. Upravo u tome jeste prvi zadatak feneomenolokog ispitivanja saznavanje sutina, a ne upoznavanje pojedinanih pojava. Prema Husleru fenimenologija je nauka o bivstvima, i tako utvruje bitne spoznaje,a injenice, nikako. U tom smislu Husler svoje uenje naziva fenomenolokim. Fenomen prema zakljucima navedenih nije isto to i pojava. Pojava se opaa, fenomen se otkriv aktima svijesti. Po ovom uenju u procesu shvatanja svijest se upravlja na predmet da bise shvatio njegov smisao. Dakle, s pomodu svijesti o predmetu dolazimo do smisla. Ovaj in kritike je napustio miljenje da su predmeti saznavanja izvan nas i da je prema tome ovjek posmatra prirode i tako od nje odvojen. U fenemoen. Teoriji saznanja predmeti prirode, postaju predmeti iskustva, sadraj svijesti. Kao takvi sio dio ovjeka, dio unutranjisti. Tako de eler redi da se tragino nalazi u pojavama, sadrinski, sudbinama, karaketrima ... Meutim pjedinane tragike pojvbosti (dogaaji, sudbine, karaketri), samo naznaavaju tragino kao fenomen. Zatose tragino ne moe stubokom razumjeti posmatranjem pojedinanih pojavnosti, ved posmatranjem sutine i stinske zajednike vrijednosti. Sutina je, dakle, ono to je u nizu raziitih i promjenjljivih realnih prdmeta uvijek isto i na osnovu ega smo u stanju da jedan predmet raspoznamo kao takav predmet. Takoer, ovaj metod zastupa misaonost koja tei ka raidavanju i ogoljivanju neke tragie suptine, zaptavo ukljanjanjuu svega onog ta je nebitno. Tako dolazimo do jedne prave sutine, prema njima, a taj proces se zove eidika redukcija. U eidikoj redukciji kredemo od emiprijskih injenica, pa do oslobanja sutina. eler odbija tumaenje na psiholoki nain traginog fenomena. Dakle, ako uzmemo za primjer eshilovske tragedije, kroz istorijat kako su se shvatanja optosti mijenjala, tako su se mijnjala shvatanja o njegovim tragedijama, no mi redukcijom moramo iskljuiti emocionalnosti, i ogoljivanje i redukovanjem gledati suptinski na tragiku, i na taj nain osloboajaudi tragediju prirodnih stavova i suvbinosti, tragedija je ista, idealna, i ima ukotvljenu sutinu. Tragino je zapravo slijed dogaaja, sudbine, nekih pojava, ali ne poiva na emocijama, uostalom reeno je da fenomeneolzi iskljuuju emocije. Histotizam i psihologija su terminirane. Priodni stav, je onaj kojis e redukuje i iskljuuje. Psihologijom se problem vezuje za tumaenje gledatelja, dakle njihovo recpiranje, doim histirijski vid za smaog pisca. Husler i fenomenolozi iskluuju i hronotip i njegovu vaniost u knjievnom djelu, prema tome dejlo ne pripada regiji bitka. Naravno to nije isparavno jer djelo je u jednoj meusovinostisa svim okolonskim faktorima. U fenomenelokoj mislise pojabvljuju i pojmovi, oni su kod pozitivista bila zaobilaeni, Dakle, sve se pelo svoditi na pojedinana prouavanja, jer se histirizam iskljuuje, antika se na primjer prouava zasbeno, bez ikakvog uticaja na druge epohe isl. Kjerkegor je meutim kazivao da se razlike izmeu , na pimjer, antike i moderne tragedije, mogu umanjiti, te se tako mogu uoiti velike slinosti. Jer, uostalom, tragino je, kad se oisti tragino, i kao takav pojam je prisutnno u svakoj tragediji i ima isti bitak. Tragino je odsutno

iz svakog stabilnog stanja, ali je prisutno u svim silnicama koji ele da narue harmoniju istog. No, meutim nije tragika samo u unitenju jer dobar ovjek moe da uniti loeg, i to nije tragino. Tragika je u tom agonu prisutna samo u onim luajevima kad se dobro naruava., zapravo kad se visokopozitivne vrijednosti ele naruiti, tad imamo i tragiku. Traginost se jednostavno deava, i vedina junaka koji su tragini nisu odgovorni za to jer su sudubinski takvi. Ako rezimiramo, zakljuit demo da je eler i ostali feneomenolozi, eljeli da nau zajedniki pojam koji bi predstavljao suptinu za mnoge pojave, u ovom sluaju tragine, a da su site van doticvaja, psihologije, emocija, i historije. Emil tajger Emil tajger je svoja osnovna tumaenja zastupao u djelu Osnovni pojmovi poetike. On definie pojmove, lirsko, dramsko, epsko. Knjievni rod je zbirni pojam, kojise kroz historiju neprestano mijenja,i koji je podloan mijenjanu, jer utvrena ideja lirskog gubi svoj prvotni osnov dok se pojavi neki novi liriar. Pretpostavlja se da se glavni primjeri lirskog, mogu nadi u lirskoj poeziji, dramskog, u dramskoj, i epeskog u epskoj, tako je posmatrao sve to tajger. Mada to i ne mora do kraja biti tano jer deno nadi primjere pjesma gdje se kombinuja i lirika i epika na primjer. Svi ti pomovi suu zaprao intencionalni predmeti, zapravo svijest o neemu. A tajger je takoer koristio fenomenopki tip eidike redukcije. tajegr koristi dva postupka koji su bitni za knjievnu fenomenologiju: Dosljedno povezivanje svih pojedinanih opaanja u cjelinu hermeneutikog kruga koji treba da omogudi cjelovito i kohernetno pojmovno obuhvatanje opisivanih fenomena Odluno usmjeravanje na jezik kao onaj medij u kojem se ti fenomeni u knjievnom djelu jedino manfestuju Ideje hermeneutikog kruga Ovaj in nas navodi na jedinstvo predmeta, zapravo njegovu jednistvenu raznolikost. To saznjaje polazi od prvobitnog iskustva, u toku nepsorednih opaanja osobina istog. Na taj i takav nain ostvarujemo sve ono ta je potrebno za saznanje o predmetu. Dakle, mi vidimo u realnosti raznolikost, ali u svijeti imamo jedinstvo, a sam spoznajni proces e krede od pojedinsoti kad cjelini. To je hermenutiki krug. U lirici tako imamo motive, harmniju, rimu, slike, ton, ali sve se u svijesti sjedinjuje u jedno. Dakle, ako smo mi osjetili neku lirinu pojavu, muziku, koja nas je obuzela duhovno, mi nemamo liriku u sebi, nego nas je ona obuzela, i tako uz sve svoje raznolikosti ona je jedinstvena. Zbog tog je svaka pjesma kratka a traje dok postoji sklad izmeu pjesnika i pjesme. atejger se bavio i istradivanjem epskog stila, a positovjetio ga je sa Homerom. Zakljuio je da se drama gradi na osnovu epike. Dramski stil definie kao jedinstvo patetinog. Lirskog pjesnik as ovo as ono dotie, epskog dotie putovanje, drama ne orikazuje ved sudi. To su sve stavovi prema svijet, lirike, epike i dramatike. tajger je tako formirao trijadni sistem knjievnih rodova. Usmjerenje na jezik i tajgerov pojam stila Svijet postoji onoliko koliko je jezikom izraen. Izmeu nae svijesti i realnosti konstituie se jedan jeziki meusvijet koji poesreduje izmeu nas i realnosti, to je fenonemonloko uvjernje. Tad je

prevlodalo mnijenje za kreativnu mod jezika u kojoj on uestvuje u stvaranju svjetova. Jezik stvara, odvaja, mdifikuje ... Kako tajegr kae lirinost je jedinstvo subjekta i objeka s pomodu jezika. Jezik usptavlja tako odreen odnos meu stvarima. Zbog toga postoji protivrjenost izmeu lirinosti i cjelobitog bida jezik: lirinosti nisz potrebne nikakve povezanosti, poto je sve sjedinjeno u raspoloenju, a jezik nuno utvruje i uvrduje prolazne pojave, ralanjajuje ih i uspostavlja veze meu njima. Lirika je po tajgeru nemogude govorenje due i zbog toga se konfrontira jeziku, i da bi ostala lirika kao lirika, mora se boriti,. Jer u suprutnom bi prela u epiku ili dramu. tajger dolazi do fenomena, ali ovaj put jezikog. Njega nalazi u dubini djela, liriku trai u Geteovim djelima, epiku u Homerovim, u sri, traivi unutarnji razlog i funkciju jezikog fenomena, on dalje traga za drugim manifestacijima tog istog jezikog principa, takio da s epojedine jezike crte utjelovljuju u jedinstven stil. tajgr stil shvata specifino, za njega je stil jedinstvo raznolikosti, koji se otkriva u cjhelini djela, a to jedinstvo je isto to i cjelovitost svijeta osttvarenog rijeima. Stil je prema njima, jeziki meusvijet jer prema istima razlike meu razliitim svjetovima svode se na distnkicije u stilu. Savrenstvo jednog djela poiva na tome to je sve objdeinjeno u jednom stilu. tajger ja na taj nain dolazio do analiza ne samo jezika, ved i motiva, slika, silnica, ideja, kod mnogih pjesnika. Djelo je autonomno, po njegovim zakljucima. Svijet je spcifian i graen jezikom, odnosno rjeima. Meutim takav stav kod fenomoneloga je vodio u scjesnu nehistorinost, jer uvjernje da je delo izloeno pred nama kao predmet na koji se usmjerava naa scviejst da bi saznala njegovu sutinu podrazumijeva stavljanje u zagrade sve to je oko djela, i onog to djelu prethodi kao histirijski kauzalitet. No meutim tajjegr je koliko god se nekad duistancirao od historije, kako on, tako i drugi predstanici ovog kritikog pravca, uviaju znaaj historije, Poglavitose misli na tajgera. On razumije da pri prouavanju mora uzeti fakte vezane za poehu, historiju i vrijeme, i tako se ostvaruje jedan vid komunikacije, na kraju spoznajemo i konverzaciju itaoca i djela, to ukazuje na dinaminost samog djela i da ono opstaju ou dodirljivosti, a ne u obrnutom stanju autonomnosti. Fenonomelozi sus e odupirali historiji, auvijek su bili vezani za nju. Takoer, kad su se predsanici ovog pravca odluili da bave esetetskim fenomenom, opet nisu mogli da iskljue gistoriju. Oni su trebali, kako je tajger, tvrdio i kazivao, baziratise na odnos histirijski i estetski relevantnih pojava, koji jesu u osnovi proste injenice, i tada kritiari i knjievni radnici su bjeali od tog odnosa, shvatali historije kao predradnju, ili kao erudiciju koja je potrebna za obavljanje glavnog zadataka, a to je istraivanje istih knjievnih fenomena i u tumaenju savrentva koje predstavlja cilj umjetnosti. Fenenomenolzi reduciraju knjievno djelo na estetski predmet, tajger je protiv toga. On eli ukljuiti historiju sa nekim novim sghvatanjem. No unato tenji tajger nita se nije promjenilo, osim uvoenja nekih novih pojmova, jer su i dalje svi teili ka onom redukovanju i savrenom jedinstvu raznolikosti kojis enalazi u svijesti. No i tajger je zapravo teio ka tom na jedan nain jer ja traio sloeno djelo, i savreno, i rto je vie savreno, kako je on govorio, pristup je istomolakan.