You are on page 1of 17

Naturalistiki moralni realizam

MATEJ SUNIK
Sveuilite u Rijeci, Filozofski fakultet Odsjek za filozofiju Omladinska 14, HR-51000 Rijeka msusnik@net.hr
IZVORNI ZNANSTVENI LANAK / PRIMLJENO: 090905 PRIHVAENO: 071105

SAETAK: Predmet ovog rada je vjerojatno najutjecajnija verzija moralnog realizma, poznata kao moralni realizam naturalizam. Nakon to predloim formulaciju za koju smatram da najpotpunije opisuje poziciju moralnog realizma, raspravljam o tome je li mogue provesti aposteriornu identifikaciju moralnih i prirodnih svojstava. U drugom dijelu nastojim pokazati da moralni realisti naturalisti ne uspijevaju izbjei poznatom Mackievu argumentu iz udnosti (pogotovo jednoj verziji tog argumenta). Na kraju raspravljam o tome mogu li realisti naturalisti moralnim svojstvima pripisati eksplanatornu mo. KLJUNE RIJEI: Moralna svojstva, prirodna svojstva, promiljeni moralni sudovi, reflektivni ekvilibrij, supervenijencija, moralna objanjenja.

Uvod
Neki autori istiu kako upravo fenomenologija moralnog diskursa svjedoi u prilog postojanju objektivne moralne stvarnosti. Ve sm moralni jezik, oni naglaavaju,
pokazuje sve znakove kognitivnog diskursa: ini se da mi imamo moralna vjerovanja, ulazimo u moralna neslaganja, ponaamo se kao da postoji neto to bismo trebali otkriti [], kao da postoji injenino stanje stvari te ak govorimo o moralnim tvrdnjama kao istinitima ili lanima [] (Sayre-McCord, 1991: 9).

Pozivanje na karakteristike moralnog diskursa, premda se ne moe smatrati kljunim argumentom u prilog tezi o postojanju moralnih injenica, moralnim realistima zasigurno omoguava odlinu startnu poziciju u dokazivanju svog stajalita. Moralni antirealist, premda negira postojanje objektivne moralne stvarnosti, mora pruiti barem neko objanjenje injenice da na moralni jezik sadri implicitno pozivanje na takvu stvarnost.1 S druge pak strane, moralnim se realistima esto upuuje kritika da njihovo stajalite sadri kontroverzne ontoloke i epistemoloke implikacije. Kakva je priroda moralne stvarnosti za koju oni pretpostavljaju da postoji? Kako takvu stvarnost uope moemo spoznati? Uvjereni u nemogunost pruanja uvjerljivih
1

Vrlo zanimljive argumente, u tom pravcu, razvija Blackburn (1984, 1993).

202

Prolegomena 4 (2/2005)

odgovora na ova pitanja, mnogi su se priklonili antirealistikoj poziciji u pogledu postojanja moralnih injenica. U posljednje su se vrijeme, meutim, pojavili autori koji nastoje pokazati da bi odbacivanje moralnog realizma, motivirano ovakvim razlozima, ipak bilo preuranjeno.2 Obrana moralnog realizma, smatraju oni, ne mora sadravati pozivanje na misteriozne entitete, a spoznavanje moralne stvarnosti ne mora pretpostavljati posjedovanje misteriozne kognitivne sposobnosti. Zagovaranjem naturalistikog utemeljenja moralnih injenica, ovi autori, prema tome, pokuavaju potkopati poznati Mackiev (1986 [1977]) argument iz udnosti, a samim time problem moralnog realizma ponovno dovode u samo sredite metaetikih rasprava. U ovom u se lanku usredotoiti upravu na ovu, moda najutjecajniju verziju moralnog realizma. U prvom dijelu u predloiti formulaciju za koju smatram da najpotpunije opisuje realistiko stajalite te u pruiti kratki pregled povijesti rasprave izmeu moralnih realista i antirealista. Potom u nastojati ukazati na potekoe s kojima se moralni realisti naturalisti suoavaju u obrani svoje pozicije.

to je to moralni realizam?
U svrhu pruanja to jasnije formulacije moralnog realizma, razmotrimo formulaciju koju prua Mark Timmons. Timmons smatra da teza moralnog realizma ukljuuje sljedee dvije komponente (metafiziku i semantiku):
M1 M2 S1 S2 Postoje (instancirana) moralna svojstva i injenice. Takva su svojstva i injenice objektivne. Moralni je diskurs o injenicama. Tvrdnje koje sainjavaju diskurs su ili istinite ili neistinite (ovisno o tome korespondiraju li ili ne objektivno postojeim moralnim injenicama) [Timmons, 1999: 36].

Budui da je problem moralnog realizma prvenstveno ontoloki problem, tvrdnje M1 i M2 predstavljaju osnovne realistike tvrdnje. Osim toga, pozicija moralnog realizma implicira i deskriptivizam, tj. semantiku tezu da se primarna uloga moralnog diskursa sastoji u tome da opisuje o nama neovisnu moralnu stvarnost. Premda ovu tezu prihvaaju i neki moralni antirealisti, tu istu tezu prihvaa svaki moralni realist.3 Moralni realisti smatraju da istinosna vrijednost moralnih iskaza proizlazi iz toga kakva je moralna stvarnost, a moralnim jezikom, po njihovu shvaanju, govorimo upravo o toj
Brink (1996), Sturgeon (1986), (1991) i Boyd (1991). John Mackie je, recimo, branio stajalite poznato kao teorija pogreke, prema kojemu moralni iskazi opisuju moralna svojstva i injenice, ali prema kojemu su svi moralni iskazi neistiniti jednostavno zato jer takva svojstva i injenice ne postoje. Ipak, prihvaanje moralnog deskriptivizma nije ga inilo moralnim realistom jer moralni realist mora tvrditi da su barem neki iskazi istiniti.
3 2

M. SUNIK: Naturalistiki moralni realizam

203

moralnoj stvarnosti. U tom mi se kontekstu ini opravdanim i Timmonsov prijedlog da se i semantike komponente S1 i S2 eksplicitno navedu u formulaciji realistikog stajalita. No, Timmonsov prijedlog ipak zahvaa samo nune, ali ne i dostatne uvjete za adekvatnu formulaciju moralnog realizma. Ukoliko su neki moralni iskazi istiniti (kao to sugerira Timmonsova formulacija), to ne znai da moemo znati da je odreeni moralni iskaz istinit. Budui da Timmonsova formulacija ostavlja otvorenom mogunost da moralni realist nema moralno znanje, ini mi se da bi epistemiki element takoer morao biti dijelom osnovnih realistikih teza. Premda bi bilo mogue tvrditi da postoje moralna svojstva o kojima ne moemo imati nikakvo znanje, veina se moralnih realista ipak priklanja kognitivistikom stajalitu prema kojemu je mogua spoznaja u podruju moralnosti. U tom smislu, kao dodatak ovoj formulaciji, predloio bih sljedeu, epistemiku komponentu: (E) Mogue je posjedovati moralno znanje. ini mi se, dakle, da Timmonsova formulacija, s dodatkom epistemike komponente, najpotpunije opisuje poziciju moralnog realizma.

Kratki pregled povijesti rasprave


Gornja formulacija sugerira da problem moralnog realizma, u odreenom smislu, pokriva tri centralna podruja metaetike: moralnu ontologiju, moralnu epistemologiju i moralnu semantiku. U prvoj polovici prolog stoljea, meutim, metaetike rasprave vodile su se u okviru semantikih pitanja. Pitanja ontolokog statusa moralnih injenica i mogunosti moralnog znanja nisu bila od primarnog znaaja te se njima pristupalo s pozicije semantike analize. Semantiki naturalisti, primjerice, smatrali su da bi se problem postojanja moralnih svojstava, kao i problem njihova spoznavanja, mogao rijeiti ukoliko bi se uspjelo pokazati da moralni izrazi imaju isto znaenje kao odreeni ne-moralni izrazi. Uspostavljanjem relacije sinonimnosti izmeu moralnih i ne-moralnih izraza pokazalo bi se da moralna svojstva nisu nita drugo nego ne-moralna (prirodna) svojstva, a samim time i da se spoznaja moralnih svojstava ne razlikuje od spoznaje ne-moralnih (prirodnih) svojstava. Kao to je poznato, Mooreova kritika u obliku argumenta otvorenog pitanja bila je presudna za naputanje ovog programa, a intuicionizam se poeo smatrati realistikom pozicijom par excellence.4 Mooreovo shvaanje moralnih svojstava kao svojstava koja postoje sui generis te koja su spoznatljiva moralnom intuicijom bilo je rezultat njegova uvjerenja da je za moralne izraze nemogue pruiti analitiki istinite definicije koje bi sadravale isklju4 Argument otvorenog pitanja potkopava svaku definiciju moralnih izraza koja sadri naturalistike izraze. Ukoliko bismo, primjerice, dobro definirali kao ono to promie opu korist, onda nae pitanje Da li je ono to promie opu korist dobro? ne bi uope imalo smisla. To bi bilo isto kao da pitamo Da li ono to promie opu korist promie opu korist?. Moore je, meutim, tvrdio da se ovo pitanje moe sasvim smisleno postaviti, a da se pritom ne zapadne u kontradikciju.

204

Prolegomena 4 (2/2005)

ivo ne-moralne izraze. No ubrzo je i Mooreova pozicija naila na ozbiljnu kritiku. Dok su emotivistiki i preskriptivistiki prigovori prvenstveno bili usmjereni protiv Mooreova shvaanja osnovne funkcije moralnog jezika, ontoloke i epistemoloke konzekvence intuicionizma bile su glavni predmet Mackieve kritike (1986 [1977]). Mackiev osnovni prigovor svodio se na tvrdnju da Moore svojom tezom o postojanju objektivnih moralnih svojstava u ontologiju uvodi entitete ija je priroda krajnje zagonetna i upitna. Postojanje takvih entiteta bilo bi potpuno razliito od svega drugog u svemiru, a i sam nain njihova spoznavanja bio bi potpuno razliit od obinih naina na koje spoznajemo sve drugo (Mackie, 1986 [1977]: 38). Budui da je teza o objektivnom postojanju moralnih svojstava ovim argumentom znaajno uzdrmana, postalo je sasvim jasno da moralni realizam ne moe biti ozbiljno branjen ukoliko se snaga tog argumenta ne dovede u pitanje. Izgleda da postoje dva naina na koja bi se to moglo uiniti. Moralni realist, s jedne strane, moe i dalje inzistirati na tvrdnji da su moralna svojstva mooreovski shvaena neprirodna svojstva, spoznatljiva moralnom intuicijom, te pokuati pokazati da takvo stajalite ne povlai ontoloke i epistemoloke komplikacije. S druge strane, moralni realist moe prihvatiti Mackievu tezu da bi postojanje takvih entiteta bilo krajnje udno, ali zato moe pokuati osporiti osnovnu pretpostavku Mackieva argumenta, naime, da stajalite moralnog realizma implicira postojanje upravo takvih, mooreovski shvaenih moralnih svojstava. On moe pritom tvrditi da moralna svojstva nisu nita drugo nego prirodna svojstva odnosno da je njihovo postojanje u potpunosti kompatibilno s naturalistikom slikom stvarnosti. Na taj bi nain moralni realist takoer uspjeno izbjegao Mackiev prigovor te se vie ne bi morao braniti od tvrdnje da njegovo stajalite uvodi neobjanjive entitete u ontologiju. U daljnjem dijelu teksta prikazat u nain na koji moralni realisti naturalisti smatraju da bi se moglo provesti takvo naturalistiko utemeljenje moralnih svojstava.

Naturalistiko utemeljenje moralnih svojstava


Mooreova razorna kritika, kako je ve reeno, mnoge je uvjerila u nemogunost naturalistikog utemeljenja moralnih injenica te stvorila naizgled nepremostivi jaz izmeu vrijednosnog i injeninog. No ono to je bitno uoiti jest da Mooreov argument poiva na pretpostavci da se identifikacija moralnih i prirodnih svojstava jedino moe provesti a priori, odnosno jedino ukoliko se pokae da moralni i ne-moralni izrazi imaju isto znaenje. Ta je pretpostavka, moralni realisti naturalisti istiu, fundamentalno pogrena. Moralne i prirodne injenice, oni tvrde, mogu se identificirati ak i ako se za moralne izraze ne prue analitiki istinite definicije:
Shvaen kao tvrdnja o identitetu, naturalizam povlai da su moralna i prirodna svojstva [] nuno identina []. Naturalistike tvrdnje o identitetu trebale bi biti konstruirane prema modelu drugih uobiajenih tvrdnji o identitetu, kao to

M. SUNIK: Naturalistiki moralni realizam

205

su voda = H2O, temperatura = molekularna kinetika energija, svjetlo = elektromagnetska radijacija, bol = aktiviranje C-vlakana [Brink, 1996: 157].

Uvjerljivost takvog pristupa identifikaciji moralnih i prirodnih svojstava, prema tome, oituje se u injenici da se sline identifikacije esto izvravaju na podruju prirodnih znanosti. Posluimo se klasinim primjerom vode i H20. Izraz voda i izraz H20 nemaju isto znaenje, ali voda ipak nije nita drugo nego H20. Ova identifikacija nije provedena semantikom analizom pojmova, ve je provedena a posteriori, tj. empirijskim istraivanjem i opaanjem. Moralni realisti naturalisti, u tom kontekstu, smatraju da se sline identifikacije mogu provesti i na podruju etike. Svaki argument usmjeren protiv ovakvog oblika identifikacije moralnih i prirodnih svojstava na isti nain bi pogaao i teorijske identifikacije izvrene u fizici, kemiji, biologiji itd. Mooreov bi argument otvorenog pitanja, tako izgubio na svojoj teini, budui da bi njegova primjena dovela do apsurdnih posljedica, naime, da je oblik ne-naturalizma [] podjednako istinit za svaku drugu disciplinu; da su injenice i svojstva svake discipline [] ontoloki neovisna i stoga sui generis (Brink, 1996: 164). Kada je rije o samom postupku identifikacije moralnih i prirodnih svojstava, nije teko uoiti da ipak postoje odreene razlike izmeu identifikacija u etici i identifikacija u prirodnim znanostima.5 Sluei se Brinkovim primjerom, prilino je teko uvidjeti kako bi se mogla izvriti identifikacija izmeu ispravnosti i poveanja uitka na isti nain na koji se vri identifikacija izmeu, recimo, vode i H20. Zato? Jedan od razloga na koji emo vjerojatno prvo pomisliti jest da je istinitost potonje identifikacije plod empirijskog istraivanja. Sasvim je jasno da su brojna opaanja i eksperimentiranja morala biti provedena da bi se takva identifikacija opravdano mogla izvriti. S druge pak strane, nije sasvim jasno kakvo bi se to empirijsko istraivanje moglo provesti na podruju etike? to bi u etici moglo vriti onu ulogu koju opaanje vri na podruju prirodnih znanosti? Iz Brinkove rasprave, meutim, sasvim jasno dolazi do izraaja njegovo uvjerenje da izmeu etike i prirodnih znanosti ne postoji relevantna razlika zbog koje bi analogija s teorijskim identifikacijama u prirodnim znanostima mogla biti ugroena. U daljnjem dijelu teksta razmotriti u dva naina na koje bi moralni realisti naturalisti mogli izvriti aposteriorne identifikacije te tako izbjei gornji prigovor: (i) koristei metodu reflektivnog ekvilibrija i (ii) odreivanjem referencije moralnih izraza.

Moralne intuicije i reflektivni ekvilibrij


William Lycan u svom lanku Moral Facts and Moral Knowledge (1986) razmatra razliite paradigme aposteriornih redukcija u znanosti te zakljuuje kako ove paradigme ne vrijede za podruje etike. Tako se, pri5

Takoer vidi Beri (1995: 3637).

206

Prolegomena 4 (2/2005)

mjerice, u znanosti ponekad uspostavlja identifikacija svojstava zbog toga to takva identifikacija predstavlja najbolje objanjenje empirijskih korelacija izmeu njihovih instanci, kao u sluajevima munje i elektrinog pranjenja, vode i H20 i [] boli i aktiviranja C-vlakana (Lycan, 1986: 83). No, kako istie Lycan, takav nain uspostavljanja identifikacija oito ne moe biti od pomoi kada je rije o moralnim svojstvima zato jer kao moralni teoretiari ne uspostavljamo korelacije izmeu prirodnih svojstava i kliniki opaenih instanci loosti (Lycan, 1986: 84). Imajui ovo u vidu, Lycan mogunost provedbe identifikacije moralnih i prirodnih svojstava nalazi u injenici da se u podruju morala oslanjamo na misaone eksperimente i na nae moralne intuicije. Nae intuitivne moralne sudove, on smatra, moemo zadrati ukoliko ne postoje izriiti razlozi za njihovo odbacivanje te ukoliko su ti sudovi konzistentni s ostalim vjerovanjima koja prihvaamo. Metoda na koju se pritom poziva je metoda reflektivnog ekvilibrija. Metoda reflektivnog ekvilibrija uglavnom se vee uz koherentistiku teoriju opravdanja, a reflektivni je ekvilibrij stanje koherencije izmeu skupa promiljenih moralnih sudova i skupa opih moralnih naela. U skup promiljenih moralnih sudova spadaju intuitivni moralni sudovi odnosno sudovi koji se odnose na konkretne moralne situacije. No u taj skup ne spadaju svi posebni moralni sudovi, ve samo oni koji su rezultat odreene refleksije te koji su doneseni u normalnim kognitivnim okolnostima. Svi posebni moralni sudovi koji su rezultat krajnje nepouzdanih procesa se odbacuju, a oni sudovi koju prou ovu selekciju nazivaju se promiljenim moralnim sudovima.6 Stanje koherencije izmeu promiljenih moralnih sudova i opih, teoretskih naela koje je takoer poznato kao uski reflektivni ekvilibrij moe se postii jedino usklaivanjem. Tako je na nekim mjestima potrebno revidirati teoriju, dok je ponekad potrebno odustati i od nekih promiljenih moralnih sudova koji se ne mogu uskladiti s teorijom. Usklaivanjem moralne teorije ne samo s promiljenim moralnim sudovima, ve i s moralno relevantnim pozadinskim teorijama, postie se stanje irokog reflektivnog ekvilibrija. Moralna teorija koja proizlazi kao posljedica primjene ove metode moralna je teorija za koju se moe rei da je epistemiki dobra i adekvatna (Timmons, 1999: 100). Meutim, zato je metoda reflektivnog ekvilibrija relevantna u kontekstu rasprave o aposteriornim identifikacijama? Razlog je jednostavan. Kada bi se, primjerice, pokazalo da je hedonistiki utilitarizam ona teorija koja proizlazi kao posljedica primjene ove metode, onda bi se opravdano moglo zakljuiti da su svi ispravni postupci ujedno i oni postupci koji maksimiziraju uitak, odnosno da moralna ispravnost ustvari nije nita drugo nego maksimiziranje uitka. No, ini se da se ovako zamiljena identifikacija moralnih i prirodnih svojstava ipak suoava s jednim problemom.
6

Za detaljan prikaz i obranu metode reflektivnog ekvilibrija, vidi Baccarini (1994).

M. SUNIK: Naturalistiki moralni realizam

207

Gornji opis metode reflektivnog ekvilibrija sugerira da promiljeni moralni sudovi igraju kljunu ulogu u selekciji normativne moralne teorije. No kakav je status ovih sudova? Kako je ve reeno, promiljeni moralni sudovi spadaju u kategoriju onih sudova koje izriemo u svakodnevnoj moralnoj praksi. Ipak, oni se nazivaju promiljenima zbog toga to do njih dolazimo u normalnim kognitivnim uvjetima, eliminirajui pritom sve one sudove koji nisu rezultat pouzdanih kognitivnih procesa. Ali tekoa je u tome to takav proces eliminacije sam po sebi nije dovoljan da bismo ove sudove mogli okarakterizirati kao opravdane. Lycan se s takvim zakljukom zasigurno ne bi mogao sloiti. Prema naelu konzervativizma, na koje se on poziva, intuitivne moralne sudove koje donosimo u normalnim uvjetima ne bismo trebali odbaciti ukoliko za to ne postoje vrsti razlozi. Ipak, oslanjanje na to naelo nije dovoljno da bi se na koncu i utvrdilo postojanje moralnih injenica. Moralni realisti moraju pokazati da barem neki promiljeni moralni sudovi korespondiraju s objektivnom moralnom stvarnou, odnosno da su barem neki istiniti, i to prije nego to bi se na osnovi tih sudova izvrila selekcija izmeu razliitih moralnih teorija.7 To, naravno, nije lak zadatak, ali ukoliko moralni realisti ne pokau da intuitivni moralni sudovi reprezentiraju moralnu stvarnost, njihovo pozivanje na nae moralne intuicije ne moe predstavljati vrsto uporite u obrani pozicije moralnog realizma.

Odreivanje referencije moralnih izraza


Moralni realisti naturalisti moralne istine ne ele prikazati samo kao aposteriorne istine, ve kao aposteriorne nune istine. Njihova tvrdnja o nunosti aposteriornih identifikacija svoje porijeklo nalazi u Kripkeovu (1997) shvaanju modalnosti, a ta injenica posebno dolazi do izraaja u raspravi o aposteriornim identifikacijama gdje se moralni realisti naturalisti velikim dijelom oslanjaju na Kripkeovu filozofiju jezika. Ova je tvrdnja, dakle, velikim dijelom rezultat njihova uvjerenja da je semantika moralnih izraza vrlo slina semantici izraza koji oznaavaju prirodne vrste. Pokuajmo ovo osvijetliti ponovno koristei primjer vode i H20. Kako Kripke dokazuje da je voda nuno H20? On tvrdi da kada voda ne bi imala ovaj kemijski sastav, to ne bi bila voda ve lana voda; neka supstancija koja, iako ima svojstva pomou kojih smo identificirali vodu, zapravo nije voda (Kripke, 1997: 109). Otkriem kemijskog sastava vode, mi smo otkrili njenu bit odnosno ono to voda jest. Upravo zbog toga neku supstanciju koja bi manifestirala sva ona svojstva koja inae manifestira voda, ali koja ne bi imala sastav H20, ne
7 Ovu tvrdnju brani Timmons (1990). Baccarini, s druge strane, tvrdi da bi takav zahtjev bio fatalan kao nuan uvjet budui da nije zadovoljen ni za jedno podruje znanja. (1994: 78). Ipak, to nije sasvim tono. Primjerice, u prirodnim znanostima se, u veini sluajeva, naa opaanja najbolje mogu objasniti upravo pozivanjem na njihovu istinitost. O tome e jo biti govora u posljednjem dijelu.

208

Prolegomena 4 (2/2005)

bismo smatrali vodom. Pitanje koje se, meutim, ovdje treba postaviti jest, kako izrazi koji oznaavaju prirodne vrste referiraju na svoje predmete? Kripke smatra da je referencija ovih izraza odreena kauzalnim lancem koji povezuje nau upotrebu odreenog izraza s njegovim referentom:
Gruba formulacija te teorije mogla bi izgledati ovako: dolazi do nekoga poetnog krtenja. Tu se predmet moe imenovati ostenzijom ili se referencija imena moe utvrditi nekim opisom []. Kada se ime prenosi od lanca do lanca, tada onaj koji prima ime mora, kako mislim, namjeravati da ga, kada ga dozna, upotrebljava s istom referencijom kao i ovjek od kojega ga je uo [Kripke, 1997: 88].

Ono to je za nau raspravu ovdje posebno zanimljivo uoiti jest to da se moralni realisti naturalisti, u svojemu pokuaju aposteriornih identifikacija moralnih i prirodnih svojstava, oslanjaju na ovako shvaenu teoriju referencije. Naime, nain na koji bi se takve identifikacije mogle provesti sastojao bi se, kao to je navedeno u gornjem odlomku, u odreivanju referencije moralnih izraza putem odreenog opisa. Referencija izraza ispravno mogla bi se, primjerice, odrediti putem opisa svojstvo postupaka koje je odgovorno za promicanje drutvene stabilnosti te potom empirijski istraiti koje je to svojstvo odgovorno za promicanje drutvene stabilnosti.8 Ukoliko bi se pokazalo da su oni postupci koji pridonose drutvenoj stabilnosti oni postupci koji maksimiziraju sreu, onda bi se opravdano moglo zakljuiti da ispravnost jest maksimiziranje sree. Ovakva identifikacija, dakle, bila bi provedena a posteriori i na taj nain bi se, moralni realisti naturalisti tvrde, izbjegao Mooreov argument otvorenog pitanja. Takoer je bitno napomenuti da, jednom kada bismo proveli ovakvu identifikaciju, onda bismo, kao u sluaju vode i H2O, otkrili ono to ispravnost jest, te vie ne bismo bili u stanju zamisliti da ispravnost nije isto to i maksimiziranje sree. Jesu li moralni realisti u pravu kada tvrde da ovako shvaena identifikacija izbjegava Mooreov argument otvorenog pitanja? Mnogi autori, ini se sasvim opravdano, na ovo pruaju negativan odgovor.9 Premda moe izgledati da je gornji primjer identifikacije moralnih i prirodnih svojstava proveden a posteriori, detaljnijim razmatranjem lako se moe uvidjeti da to nije sasvim tono. Ono to se moemo upitati jest na osnovi kojih kriterija uope moemo odrediti referenciju izraza ispravno kao svojstvo postupaka koje je odgovorno za promicanje drutvene stabilnosti? Drugim rijeima, ini se da je odreivanje referencije moralnih izraza najslabija toka u ovako shvaenom procesu identifikacije. Takvi su opisi dani proizvoljno te je teko tvrditi da do njih dolazimo na aposterioran nain. Argument otvorenog pitanja, stoga, moemo primijeniti i u ovom kontekstu: Da li su oni postupci
8 9

Primjer sam preuzeo iz Smith (2004: 198). Vidi Michael Smith (2004: 198).

M. SUNIK: Naturalistiki moralni realizam

209

koji promiu drutvenu stabilnost ujedno i ispravni? Na ovo se pitanje ne moe pruiti konaan odgovor.10

Mackiev prigovor i konstitucija moralnih svojstava


Ukoliko prihvatimo gornje prigovore, ini se da ipak postoje odreene sumnje u uspjenu provedbu aposteriornih identifikacija. Odbacivanjem razliitih paradigmi unutar kojih se vre identifikacije na podruju prirodnih znanosti, izgleda kao da ne preostaje nikakav put kojim bi se mogla izvriti redukcija moralnih svojstava na ona prirodna. Primjena metode reflektivnog ekvilibrija i, u tom smislu, oslanjanje na intuitivnu narav promiljenih moralnih sudova oito ne moe dovesti do oekivanih rezultata. S druge pak strane, provedba aposteriornih identifikacija odreivanjem referencije moralnih izraza ne uspijeva izbjei Mooreovu argumentu otvorenog pitanja. Ipak, moralni realisti naturalisti smatraju da ak i kad bi takav zakljuak bio opravdan, iz njega ne bi slijedilo da ne preostaje nikakav put za samu naturalizaciju moralnih svojstava. Brinkovim rijeima:
Etiki naturalizam ne mora biti shvaen na ovaj reduktivan nain. Nereduktivni oblik etikog naturalizma tvrdi da su moralne injenice i svojstva konstituirana te da superveniraju nad prirodnim i drutvenim znanstvenim injenicama i svojstvima [] [Brink, 1996: 9].

Naturalizacija moralnih svojstava, drukije reeno, ne mora implicirati i njihovu redukciju: moralna svojstva mogu biti prirodna svojstva ak i ukoliko nisu s njima identina. U ovom je kontekstu zanimljivo napomenuti da pozivanje na ovakvu interpretaciju nije samo oajniki pokuaj kojim se nastoje prevladati potekoe na koje moralni realisti naturalisti nailaze u obrani svog stajalita, ve, sasvim suprotno, oni smatraju da je ova interpretacija mnogo uvjerljivija od one prema kojoj relacija izmeu moralnih i prirodnih svojstava predstavlja relaciju identiteta. Pogledajmo opet Brinkove rijei:
Da bi moralno svojstvo bilo identino s prirodnim svojstvom, ona moraju biti nuno identina. Ali moe se initi da su moralna svojstva, premda su zapravo realizirana prirodnim svojstvima, mogla biti realizirana svojstvima koja nisu prirodna, primjerice, natprirodnim svojstvima []. tovie, injenica da moralna svojstva mogu biti realizirana neodreenim i vjerojatno beskonanim brojem kombinacija prirodnih svojstava prua dodatni razlog za naputanje identifikacije moralnih i prirodnih svojstava []. Etiki naturalizam, ovako shvaen, tvrdi da su moralna svojstva konstituirana, sastavljena, ili realizirana razliitim kombinacijama prirodnih i drutvenih znanstvenih svojstava [Brink, 1996: 177].
10 Realistiki pokuaj aposteriornih identifikacija mogao bi se takoer osporiti tako da se dovede u pitanje osnovna pretpostavka ovakvih identifikacija, naime, da moralni izrazi funkcioniraju kao i izrazi za prirodne vrste. Upravo su tim putem krenuli Mark Timmons i Terence Horgan, vjerojatno najutjecajniji kritiari ovog programa. Oni iznose prigovor, poznat pod nazivom Moralna Zemlja Blizanka, kojim nastoje pokazati da je semantika moralnih izraza na koju se oslanjaju moralni realisti naturalisti u osnovi pogrena. Usp. Timmons (1999).

210

Prolegomena 4 (2/2005)

Pokuajmo Brinkovu ideju razjasniti sluei se jednom analogijom. Rasprava o identifikaciji moralnih i prirodnih svojstava dijeli mnoge slinosti s osnovnim tezama teorije identiteta u filozofiji uma. Prema ovoj teoriji mentalni procesi zapravo nisu nita drugo nego odreeni fiziki procesi u mozgu, a zastupnici ove teorije isto tako smatraju da se ova identifikacija moe provesti a posteriori. Unato tome, teorija identiteta (tonije reeno, jedna njena verzija) ubrzo je naila na ozbiljnu kritiku: naime, ona je sasvim iskljuila mogunost da se bia razliite fizike konstitucije i dalje mogu nalaziti u istim mentalnim stanjima. Ili, da se posluimo ve klasinim primjerom, kada bi bol, primjerice, bila identina s aktiviranjem C-vlakana, to bi znailo da ukoliko organizam nema C-vlakna ili mozak odgovarajue bioloke strukture, on ne moe osjeati bol (Kim, 1998: 69). Ovim se prigovorom, koji je kasnije doveo do teorije poznate kao funkcionalizam, zapravo eli istaknuti da mentalna stanja mogu biti viestruko realizirana te da postoje vrlo vrsti razlozi za odbacivanje teze o identitetu mentalnih i fizikih procesa. Budui da moralni realisti naturalisti svoju poziciju, izmeu ostalog, razvijaju u svjetlu postignua na podruju filozofije uma, nije teko uoiti zato oni smatraju da tvrdnja prema kojoj su moralna svojstva identina s onim prirodnim zapravo i nema tako jako uporite. Kada bi se, recimo, ispravnost identificirala s poveanjem uitka, na taj bi se nain negirala mogunost da svojstvo moralne ispravnosti moe biti instancirano nekim drugim prirodnim svojstvom. Prema tome, ideja da su moralna svojstva viestruko realizirana u tom se kontekstu ipak ini mnogo uvjerljivijom. No, kao to se moe vidjeti iz gornjih odlomaka, Brinkova namjera nije samo utvrditi relaciju supervenijencije izmeu moralnih i prirodnih svojstava, ve ukazati da moralna svojstva superveniraju nad prirodnim svojstvima zbog toga to su od njih konstituirana.11 Ali zato Brink smatra potrebnim uvesti i ovaj dodatni element, naime, relaciju konstitucije? Da bismo mogli odgovoriti na ovo pitanje, potrebno je ukratko se prisjetiti moda najutjecajnijeg prigovora moralnom realizmu Mackieva argumenta iz udnosti. Metafiziki aspekt ovog argumenta, kao to smo vidjeli, temelji se na tvrdnji da stajalite moralnog realizma implicira postojanje krajnje udnih entiteta, dok njegov epistemoloki aspekt ukazuje da takva pozicija moralnom djelatniku mora pripisati posjedovanje posebne kognitivne sposobnosti. Prema tome, ukoliko bi se uspjeno provela naturalizacija moralnih svojstava, moralni realisti smatraju, ovaj bi argument odmah izgubio na svojoj snazi. Postojanje moralnih svojstava ne bi bilo misteriozno, a nain njihova spozna11 Premda danas jo uvijek ne postoji opeprihvaena definicija supervenijencije, u ovom kontekstu nam moe posluiti sljedea formulacija: odreeno svojstvo A supervenira nad odreenim svojstvom B samo ako se dvije stvari ne mogu razlikovati u pogledu njihovih A svojstava bez da se razlikuju u pogledu njihovih B svojstava. Ono to je ovdje izuzetno bitno napomenuti jest da relacija supervenijencije predstavlja relaciju ovisnosti u smislu da postojanje supervenijentnog svojstva ovisi o postojanju svojstva nad kojim supervenira kao i nereduktivnu relaciju supervenijentno svojstvo nije reducirano na svojstvo nad kojim supervenira (Kim, 1993: 139).

M. SUNIK: Naturalistiki moralni realizam

211

vanja ne bi se ni u emu razlikovao od naina na koje spoznajemo sve drugo. No ovakav se odgovor na Mackievu kritiku ipak ne moe smatrati potpunim. Razlog tomu je to metafiziki dio svog argumenta on upotpunjuje tvrdnjom da postuliranje objektivnih moralnih injenica takoer zahtijeva uvoenje relacije izmeu moralnih i prirodnih svojstava koja bi na isti nain bila krajnje neobjanjiva i misteriozna:
Koja je veza izmeu prirodne injenice da je postupak primjer namjerne okrutnosti recimo, uzrokovanje boli samo za zabavu i moralne injenice da je to loe? To ne moe biti povlaenje, logika ili semantika nunost. Isto tako nije samo da se dva svojstva zbivaju istovremeno. Loost mora biti nekako posljedina ili supervenijentna; to je loe zato jer je primjer namjerne okrutnosti. Ali to je u svijetu oznaeno ovim zato? [Mackie, 1986: 41]

Brinkova teza prema kojoj su moralna svojstva konstituirana od prirodnih za svrhu ima osporiti upravo ovu verziju Mackieva argumenta. Ukoliko se pokae da moralna svojstva ne samo da superveniraju nad prirodnim, ve da su od njih i konstituirana, onda se za ovu relaciju vie ne moe tvrditi da je metafiziki udna. Intencija naturalistikih moralnih realista je, dakle, pruiti naturalistiko objanjenje supervenijencije, ali u isto vrijeme izbjei redukcionizam kakav zastupaju, recimo, pobornici teorije identiteta. Brinkovo uvoenje relacije konstitucije izmeu moralnih i prirodnih svojstava, meutim, ipak je nejasno odreeno i ini se da zahtijeva daljnje razjanjenje. Premda je ova ideja u odreenim kontekstima sasvim razumljiva, primijenjena u kontekstu moralnih svojstava, ona u najmanju ruku zvui neplauzibilno. Premda razumijemo to to znai da je odreeni predmet konstituiran od toga-i-toga, tvrdnja da je, primjerice, rasna nepravda (moralna injenica) u odreenoj dravi konstituirana od politikog i ekonomskog ustroja te drave (ne-moralna injenica) izgleda krajnje upitnom. ini mi se da e Mackiev argument, dok se za takvu tvrdnju ne prui dodatno objanjenje, i dalje predstavljati opasnu prijetnju ovome programu. U nastojanju da prue naturalistiko objanjenje relacije supervenijencije moralni realisti naturalisti suoavaju se s jo jednom, ozbiljnijom potekoom. Jedan od moguih naina objanjenja zato moralna svojstva superveniraju nad onim prirodnim, jest pokazati da prirodna svojstva objanjavaju ona moralna.12 Tako, da se posluim primjerom koji prua Terence Horgan, objanjenje zato likvidnost supervenira nad odreenim mikrofizikim svojstvima sastojat e se prvenstveno od objanjenja zato ta skupina mikrofizikih svojstava manifestira ona makrofizika svojstva koja veemo uz likvidnost (Horgan, 1993: 579). No teko je razumjeti kako bi prirodna svojstva mogla objanjavati moralna svojstva. Zato? Moralna bi svojstva, ukoliko bi postojala, bila normativne prirode i, prema tome, ini se da njihovo objanjenje ne bi bilo mogue pruiti koristei se iskljuivo naturalistikim kategorijama. Da bi uope mogli pruiti takvo objanjenje, moralni realisti natu12

Vidi Beri (1995) i Horgan (1993).

212

Prolegomena 4 (2/2005)

ralisti bi prvo trebali pronai nain kako premostiti procjep izmeu jest i treba. Naravno, oni bi mogli odabrati i drugi put te negirati da moralna svojstva imaju normativnu komponentu. No izgleda da bi takva obrana dodatno zakomplicirala ve postojei problem. Razlog tomu je sljedei. Naa moralna uvjerenja usko su povezana sa samim djelovanjem. Ukoliko, primjerice, smatram da je moralno ispravno postupiti na odreeni nain, onda u biti i motiviran tako postupiti. Jedno od kljunih pitanja u filozofiji morala jest kako objasniti ovu normativnost moralnih pojmova. Moralni realisti, prema tome, moraju tvrditi da je normativnost sadrana upravo u objektivno postojeim moralnim svojstvima. No ukoliko to tvrde, onda ostaje nejasno kako bi nas takva svojstva mogla motivirati.13 S druge strane, kada bi moralni realisti naturalisti negirali da moralna svojstva imaju normativnu prirodu, onda bi ostalo krajnje zagonetno kako bi oni uope mogli objasniti vezu izmeu moralnih sudova i samog djelovanja.

Moralna objanjenja
Jedno od sredinjih mjesta u raspravi o moralnom realizmu zauzima argument kojim se nastoji pokazati da moralne injenice, ak i kada bi postojale, ne bi imale nikakvu ulogu u objanjenju naeg moralnog iskustva. U svrhu boljeg objanjenja ovog argumenta, koji je moralnim realistima prvi uputio Gilbert Harman (1991), posluimo se primjerima koje on sm prua. Prvi se primjer odnosi na fiziara koji, ugledavi trag u maglenoj komori, pomisli Proao je proton. Drugi primjer opisuje situaciju u kojoj osoba koja, ugledavi kako grupa djeaka pali maku, pomisli Ovo je pogreno. Harman smatra da se u prvom sluaju najbolje objanjenje zato je fiziar opazio to to je opazio sastoji u injenici da je uistinu proao proton. Njegovo je opaanje uzrokovano samim prolaskom protona. U drugom sluaju, meutim, najbolje objanjenje zato je osoba opazila to to je opazila nee se sastojati od pozivanja na moralnu injenicu, tj. pogrenost takvog postupka, ve na moralni senzibilitet i moralni odgoj osobe koja opaa. Ona vidi takav postupak kao moralno pogrean zbog toga to je odgajana da moralno osuuje postupke takve vrste, ili pak zato to takvi postupci kod nje izazivaju
13 Tvrdnja da su moralni realisti prisiljeni smatrati da postoje intrinzino normativni entiteti pripisuje se Mackieu (1986 [1977]: 40). Mackiev se argument, ini mi se, najbolje moe objasniti na sljedei nain. Prema humeovskom modelu objanjenja djelovanja, da bi osoba bila motivirana djelovati na odreeni nain, ona mora imati odreeno vjerovanje te odgovarajuu elju. Vjerovanja su pasivna i motivacijski inertna te govore o tome kakav je svijet, dok su elje, s druge strane, aktivne te potiu osobu na djelovanje. Budui da kognitivisti smatraju da moralnim sudovima izraavamo naa vjerovanja o tome to jest sluaj, ostaje nejasno kako oni mogu objasniti injenicu da nas nai moralni sudovi mogu motivirati. Osoba koja izrie moralni sud, naime, ne mora imati odgovarajuu elju. Nekognitivisti, s druge strane, ovu vezu mogu lake objasniti budui da oni tvrde kako naim moralnim sudovima izraavamo upravo naa motivacijska stanja. Osoba koja, primjerice, moralno osuuje postupke takve-i-takve vrste, samo treba vjerovati da je suoena s postupcima takve-i-takve vrste da bi bila motivirana na djelovanje.

M. SUNIK: Naturalistiki moralni realizam

213

zgraanje i odbojnost. Harman na osnovi ovoga zakljuuje da bi moralne injenice, ak i kada bi postojale, bile potpuno irelevantne u objanjenju naih moralnih opaanja i vjerovanja. U iduem dijelu u se osvrnuti na nekoliko odgovora koje moralni realisti naturalisti pruaju na ovaj Harmanov argument. Sklon sam vjerovati da ti odgovori nisu uvjerljivi te da moralni realisti naturalisti ipak ne uspijevaju moralnim svojstvima pripisati eksplanatornu mo. Da bi pokazao da moralna svojstva igraju kljunu ulogu u objanjenju naih moralnih vjerovanja, Nicholas Sturgeon (1991) predlae kontrafaktiki test. Pitanje koje se, dakle, treba postaviti jest bi li osoba iz primjera vjerovala da je to to djeaci rade pogreno ak i kada to ne bi bilo pogreno? Ukoliko bi odgovor na ovo pitanje bio negativan, onda bismo vrlo lako mogli zakljuiti da moralna svojstva imaju eksplanatornu mo. Ukoliko bi, s druge strane, osoba, ak i pod pretpostavkom da navedeni postupak nije pogrean, jo uvijek vjerovala da je taj postupak moralno pogrean, onda bi slijedilo da moralna svojstva zaista ne igraju nikakvu ulogu u procesu formiranja naih moralnih vjerovanja. Pogledajmo, meutim, zato Sturgeon smatra da kontrafaktiki test dokazuje da bi se nae moralno vjerovanje u tom sluaju promijenilo. Moralni realisti naturalisti, kao to je reeno, prihvaaju oblik nereduktivnog naturalizma prema kojemu su moralna svojstva supervenijentna svojstva. Ono to nam govori definicija supervenijencije jest to da nije mogue da su dvije stvari identine u pogledu njihovih prirodnih svojstava (koja predstavljaju bazu supervenijencije), a razliite u pogledu njihovih supervenijentnih svojstava (u naem sluaju, to su moralna svojstva). Ukoliko bi, dakle, dolo do promjene u pogledu supervenijentnih svojstava, to znai da bi se prethodno morala dogoditi promjena u onim svojstvima koja predstavljaju bazu supervenijencije. U svjetlu toga, Sturgeon smatra, da bismo uope mogli zamisliti situaciju u kojoj to to djeaci rade nije moralno pogreno, mi bismo trebali zamisliti situaciju koja bi bila barem djelomino drukija od navedene. Njegovo pitanje, prema tome, nije bismo li mi vjerovali da je to to djeaci rade moralno pogreno ak i kada bi djeaci i dalje radili to to su radili, ve bismo li vjerovali da je to to djeaci rade moralno pogreno, ak i kada bi djeaci radili neto to bi se u relevantnim aspektima razlikovalo od onoga to stvarno rade. Budui da bi veina ljudi na ovo odgovorila negativno, Sturgeon zakljuuje da su moralna svojstva zapravo eksplanatorno relevantna odnosno da imaju centralnu ulogu u procesu formiranja naih moralnih vjerovanja. Problem sa Sturgeonovim argumentom, po mom miljenju, jest u tome to taj argument pretpostavlja relaciju supervenijencije kako je shvaaju moralni realisti naturalisti, a kao to smo vidjeli, postoje dobri razlozi na osnovi kojih bismo postojanje takve relacije mogli dovesti u pitanje. Drukije reeno, da bi moralnim svojstvima mogao pripisati eksplanatornu snagu, Sturgeon bi trebao pruiti argument koji bi bio nezavisan od pozivanja na

214

Prolegomena 4 (2/2005)

relaciju supervenijencije. No, ak i pod pretpostavkom da takva relacija postoji, ini se da bi jo uvijek bilo preuranjeno zakljuiti da moralna svojstva imaju eksplanatornu mo. Kako je to u svojemu odgovoru Sturgeonu pokazao sam Harman (1986), iz Sturgeonova testa ne slijedi da je moralna pogrenost paljenja make uzrok naeg vjerovanja da je taj postupak moralno pogrean. Razlog tomu jest to to takav test, primjerice, moe primijeniti i zastupnik moralnog epifenomenalizma, pozicije prema kojoj su moralna svojstva epifenomenalno supervenijentna, ali koja su, isto tako, kauzalno potpuno inertna. Moralni epifenomenalist e iz kontrafaktikog testa, prema tome, izvui sasvim suprotan zakljuak, naime, da ne-moralna (prirodna) svojstva, koja ine bazu supervenijencije, objanjavaju zato imamo moralna vjerovanja koja imamo. Sturgeonov test, premda na prvi pogled prilino uvjerljiv, ne potvruje da objanjenje formiranja naih moralnih vjerovanja lei u moralnoj stvarnosti. Kontrafaktiki test nije jedini nain na osnovi kojeg bi se moglo dokazati da moralna svojstva imaju eksplanatornu snagu. Moralni realisti naturalisti, u tom smislu, ukazuju na, ini se, nespornu injenicu da se u objanjenju odreenih ne-moralnih injenica gotovo uvijek pozivamo na moralne injenice. Mi navodimo nepravdu, skupa s neimatinom, kao uzrok revolucije (Sturgeon, 1986: 75). Slino tvrdi i David Brink koji smatra da je krajnje neuvjerljivo negirati da ne postoje moralna objanjenja zbog toga to se smo pozivanje na njih ne ini potpuno irelevantnim (Brink, 1996: 187, moj kurziv). Ali opet, ovaj argument ne dokazuje mnogo. Kako to primjeuje Audi (1997), iz injenice da se u objanjenju pozivamo na moralne injenice ne slijedi da su te injenice one koje uistinu i objanjavaju. Ili, da se vratimo na Sturgeonov primjer, premda kao uzrok revolucije moemo navesti nepravdu i neimatinu, to ne znai da su nepravda i neimatina stvarni uzroci revolucije.13 Meutim, moralni realisti naturalisti smatraju da moralna objanjenja ne moemo iskljuiti zbog toga to imaju privilegiranu ulogu u odnosu na druge vrste objanjenja. Moralna svojstva su, kao to je ve istaknuto, viestruko realizirana te je objanjenje koje je dano pozivanjem na odreeno moralno svojstvo openitije i bolje od objanjenja danog iskljuivo u kategorijama prirodnih svojstava. Jasnije reeno, objanjenje odreene ne-moralne injenice E bolje se moe pruiti pozivanjem na odreeno moralno svojstvo H, nego na odreeno prirodno svojstvo L nad kojim H supervenira zbog toga to H moe biti instancirano nekim drugim pri13 Zanimljivo je napomenuti da Brink ima u vidu ovaj prigovor. On navodi: Netko moe rei da [] moemo objasniti naputanje ropstva [] pozivanjem na drutvene i psiholoke injenice o ropstvu i relevantna ljudska [] vjerovanja da je ropstvo loe, bez da spomenemo injenicu da je bilo loe. [] Dostupnost [takvih objanjenja], samo po sebi, ini se da ne potkopava moralna objanjenja (1996: 188). Kao prvo, uoimo da sr prigovora nije da moemo objasniti odreene dogaaje bez spominjanja moralnih injenica. Sasvim suprotno, moralne injenice, ak i ako su spomenute, nisu one koje imaju eksplanatornu mo. Kao drugo, sklon sam vjerovati da dostupnost takvog objanjenja potkopava moralna objanjenja, budui da bi, u suprotnom sluaju, postojala dva nezavisna objanjenja za jedan dogaaj.

M. SUNIK: Naturalistiki moralni realizam

215

rodnim svojstvima kao to su L1,L2,L3 Prema tome, s obzirom da ne moramo znati nijedno od bazinih prirodnih svojstava od kojih je moralno svojstvo konstituirano i nad kojima odreeno moralno svojstvo supervenira, uvijek je bolje pretpostaviti da su moralna svojstva ona koja vre kljunu ulogu u objanjavalakom procesu (vidi Brink 1996: 191, bilj. 4). Ovakav se argument na prvi pogled moe initi prilino uvjerljivim. Budui da su moralna svojstva viestruko realizirana, moe izgledati da su moralna objanjenja uvijek preciznija. No da bismo uope mogli odreenom moralnom svojstvu pripisati eksplanatornu ulogu, sasvim je razumljivo pretpostaviti da mi moramo imati barem neko znanje o ne-moralnim svojstvima nad kojima to svojstvo supervenira. Ukoliko netko, primjerice, tvrdi da je nepravda (moralna injenica) uzrokovala revoluciju (ne-moralna injenica), on mora imati barem nekakvo znanje o tome kako se ta nepravda manifestira. No, ukoliko se pokae da se nepravda manifestira kroz odreene prirodne injenice (npr. velike klasne razlike, porast nezaposlenih, manje plae i sl.), zato onda ne bismo zakljuili da su upravo te prirodne injenice uzrokovale revoluciju?15 Imajui u vidu da je moralnim realistima naturalistima stalo do toga da svoju poziciju izgrade u svjetlu slinih problema koji se javljaju na podruju filozofije uma, moda bi raspravu o moralnim objanjenjima bilo zgodno zakljuiti povlaei slinu analogiju. U svojoj kritici nereduktivnog materijalizma, Jaegwon Kim (1993) tvrdi da problem mentalnog uzrokovanja predstavlja fundamentalni problem za nereduktivni materijalizam. Budui da zagovornici ove pozicije, smatra Kim, ne mogu na uvjerljiv nain mentalnim procesima pripisati kauzalnu mo, on zakljuuje kako se ta pozicija na koncu mora suoiti s dvije opcije: [] nereduktivni materijalizam nije stabilna pozicija. Postoje pritisci razliitih vrsta koji je guraju ili u smjeru potpunog eliminativizma ili u smjeru odreenog oblika dualizma (Kim, 1993: 284). Naravno, nije teko uoiti u kakvoj je vezi ovaj zakljuak s naom temom. Moralni realisti naturalisti, ukoliko ne uspiju pokazati da moralna svojstva mogu imati (ili imaju) znaajnu ulogu u eksplanatornom procesu, na kraju e se morati suoiti sa slinim opcijama: ili e morati napustiti realistiku poziciju, ili e pak morati zastupati poziciju poput moralnog epifenomenalizma i na taj nain opet potpasti pod Mackiev argument iz udnosti. Naime, ukoliko moralna svojstva nemaju nikakvu ulogu u objanjenju naeg moralnog iskustva, onda nije jasno zato bismo uope tvrdili da takva svojstva postoje. Slino Kimovoj tvrdnji da biti mentalnim realistom, znai da su naa mentalna svojstva kauzalna svojstva, moemo rei da biti moralnim realistom, znai da su naa moralna svojstva kauzalna svojstva. Pozicija moralnog epifenomenalizma, s druge strane, zasigurno nije pozicija koju moralni realisti naturalisti ele braniti.
15 Robert Audi (1997), u tom smislu, smatra da su moralna svojstva epistemiki ovisna o ne-moralnim svojstvima.

216

Prolegomena 4 (2/2005)

Bibliografija
Audi, R. 1997. Ethical Naturalism and the Explanatory Power of Moral Concepts, u: Moral Knowledge and Ethical Character (New York: Oxford University Press). Baccarini, E. 1994. Moralni sudovi (Rijeka: Hrvatski kulturni dom). Beri, B. 1995. Realizam, relativizam, tolerancija (Rijeka: Hrvatski kulturni dom). Blackburn, S. 1984. Spreading the Word (New York: Oxford University Press). 1993. Essays in Quasi-Realism (New York: Oxford University Press). Boyd, R. 1991. How to Be a Moral Realist, u: Sayre-McCord, G. (ur.), Essays on Moral Realism (New York: Cornell University Press). Brink, D. 1996 [1989]. Moral Realism and The Foundations of Ethics (New York: Cambridge University Press). Devitt, M. 2002. Moral Realism: A Naturalistic Perspective, u: Croatian Journal of Philosophy Vol. II, No. 4 (Zagreb: KruZak). Harman, G. 1991 [1977]. Ethics and Observation, u: Sayre-McCord, G. (ur.), Essays on Moral Realism (New York: Cornell University Press). 1986. Moral Explanations of Natural Facts Can Moral Claims Be Tested Against Moral Reality, u: The Southern Journal of Philosophy Vol. XXIV (Memphis: Memphis State University). Horgan, T. 1993. From Supervenience to Superdupervenience: Meeting The Demands of a Material World, u: Mind Vol. 102 (Oxford: Oxford University Press). Kim, J. 1993. Supervenience as a Philosophical Concept, u: Supervenience and Mind (New York: Cambridge University Press). 1993. The Myth of Nonreductive Materialism, u: Supervenience and Mind (New York: Cambridge University Press). 1998. Philosophy of Mind (Oxford: Westview Press). Kripke, S. 1997. Imenovanje i nunost (Zagreb: KruZak). Lycan, W. G. 1986. Moral Facts and Moral Knowledge, u: The Southern Journal of Philosophy Vol. XXIV (Memphis: Memphis State University). Mackie, J. 1986 [1977]. Ethics: Inventing Right and Wrong (New York: Penguin). McNaughton, D. 2002. Moral Vision (Blackwell Publishing Ltd.). Sayre-McCord, G. 1991. The Many Moral Realisms u: Sayre-McCord, G. (ur.), Essays on Moral Realism (New York: Cornell University Press). Sinnott-Armstrong, W. 1996. Moral Skepticism and Justification, u: Sinnott-Armstrong, W. i Timmons, M. (ur.), Moral Knowledge? New Readings in Moral Epistemology (New York: Oxford University Press). Smith, M. 2004. Moral Realism u: Smith, M. Ethics and the A Priori (Cambridge: Cambridge University Press). Sturgeon, N. 1991. Moral Explanations, u: Sayre-McCord, G. (ur.), Essays on Moral Realism (New York: Cornell University Press). 1986. Harman on Moral Explanations of Natural Facts, u: The Southern Journal of Philosophy Vol. XXIV (Memphis: Memphis State University).

M. SUNIK: Naturalistiki moralni realizam

217

Timmons, M. 1999. Morality without Foundations (New York: Oxford University Press). 1990. On the Epistemic Status of Considered Moral Judgments, u: The Southern Journal of Philosophy Vol. XXIX (Memphis: Memphis State University).

Naturalistic Moral Realism


MATEJ SUNIK
ABSTRACT: The subject of this paper is probably the most influential version of moral realism, known as moral realism naturalism. After I propose what seems to be the most appropriate formulation of moral realism, I discuss whether it is possible to show that moral properties and natural properties can be identified a posteriori. In the second part I try to show that moral realists naturalists cannot refute wellknown Mackies argument from querness (or at least one version of that argument). In the end I discuss whether moral realists naturalists can ascribe the explanatory power to moral properties. KEY WORDS: Moral properties, natural properties, considered moral judgments, reflective equilibrium, supervenience, moral explanations.