Izvorni lanak UDK 141.132: 17.035.

2 Gordana Bosanac, Zagreb

Univerzalnost i rod

Kreaturo, pa ti govori! Smijem li po tome zakljuiti da pripada ovjeanstvu?

Na taj je dojmljiv nain (uz neizostavnu ironijsku potku) u pripovijesti Izabranik Thomasa Manna oblikovana jedna veoma jednostavna operacija supsumcije u kojoj je govor bio odluujui kriterij za raspoznavanje ljudskoga bia. U istoj se prii, malo dalje, jo dirljivije pojavljuje jo jedna njegova zadivljujua oznaka:
Ti plae, dragi stvore ree Prob koji ni sam, kad je to vidio, nije mogao suspregnuti suze. Tvoj pla, jo vie od dara govora, svjedoi da si dio ovjeanstva.1

Iako je stvorenje na to odgovorilo da pripada ovjeanstvu, ali je i iznad njega, govor i pla bile su dovoljne oznake kojima se odalo kao ljudsko bie, pri emu su njegove suze, tovie, dobile veu vrijednost od govora. Pretpostavimo (to bi bilo veoma teko jer bi izlazilo iz svrhovitosti i logike prie) da su traioci naili na takovo bie (koje je zbog posebnih razloga pokore dospjelo u stanje neprepoznatljivosti) enskoga roda. Naravno, itav konstrukt prie to ne doputa: radi se o potrazi za papom, a kako to nikako nije mogla biti ena, ne bi, prema tome, bilo ni prie. No, unato nemogunosti takove pretpostavke, neraspoznatljivo bie koje govori i plae moglo je biti ensko bie ljudskoga roda, ali za njega, naroito u doba u koje je smjetena ta srednjovjekovna pria, supsumcija pod ovjeanstvo ne bi se dogodila niti bi vrijedila. Naprotiv, ono to je u prii pohvala ljudskog svojstva, govor i pla, ono to pojedince svojstveno svrstava u ovjeanstvo a priori, potpuno izvjesno, bez ikakve zadrke, podrazumijeva mukarca, odnosno ovjeka kao neupitno muko bie. Njegov govor zadivljuje, a pla izaziva tronuto suosjeanje. Ta ista svojstva ili, kako pria kae, dar ljudskom biu, zasigurno ne u manjoj mjeri imaju i ene. tovie, smatra se da one govore i plau preko svake mjere, da li zbog toga to zlorabe te darove ili zbog toga to su im oni jedino to imaju. U svakom sluaju, svojstvo govora i plaa u ena ima sasvim suprotnu vrijednost, naime, bezvrijedni su: govor i pla u ena karikatura su ljudskoga pojma, a ne bitna oznaka po kojoj neko bie pripada ovjeanstvu. Govor i pla sigurno ne bi bili ono to bi ensko bie ljudskoga roda svrstavalo u ovjeanstvo, jer ako bismo analogijom pokuali zamisliti situaciju Mannove prie tako da je umjesto mukoga pronaen enski primjerak isposnika (kakovih je uvijek bilo), ushiene izgovorene odlike, koje su odale nejasno bie kao ljudsko, ne bi mogle biti izreene a da se itava pria odri u svom smislu. (Moe se primijetiti da je Th. Mann, slijedei duh srednjo1

Mann, 2002. U prijevodu prve reenice (Mann, 2002: 245), kreatura se prevodi kao stvor, pa je tako izostao njezin ironijski naboj.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 99 God. 25 (2005) Sv. 4 (781789)

782

G. Bosanac, Univerzalnost i rod

vjekovnoga znanja, malo pretjerao pripisujui svojstvo plaa samo ljudima mnoga bia plau: ivotinje, neke biljke, moda i itav planet, no to ovdje ostavljam po strani.) Dakle, nije stvar u tome da enama nije dostajalo govora i suza. Naprotiv, smatra se da se one njima i previe i pretjerano slue. Iz ovdje navedene analogije izbija na vidjelo jedan od najsurovijih apsurda ljudske povijesti: enska polovica ljudskoga roda mora svoje pripadanje ovjeanstvu ili stalno dokazivati ili braniti svoj opstanak kao ljudski iz opozicije prema ne-ljudskom atribuiranju njezina bia. Jer: ako ni govor ni suze nee oznaiti ensko bie kao ono koje participira na ovjeanstvu, onda e netko moda pretpostaviti neka druga svojstva koja to omoguuju, to bi svakako bilo sasvim besmisleno: pojam univerzalnosti ovjeanstva podrazumijeva vaenje istih bitnih oznaka za sva bia koja mu pripadaju. Ne moe netko pripadati ovjeanstvu po jednim, a drugi po drugim svojstvima. Ako su to, primjerice, prema Mannovoj prii, govor i suze, a onda to vai za svako, a ne samo za muko bie; ili ako su to moda miljenje i hrabrost, moralno rasuivanje i postojanost, itd. onda to mora vaiti za sve lanove univerzalnog, najopenitijeg skupa. Sigurno je oduvijek ljudskom rodu bilo jasno da ga sainjavaju dvije temeljne skupine, odnosno da se kao rod dijeli na muku i ensku polovicu. Barem na mitskoj osnovi, ta svijest postoji ve od poetaka kulture. Da ne postoji ovjek, nego njegov enski i muki oblik, trivijalna je evidencija. Pa ipak, na razini najjednostavnijih analogija, pokazalo se da logikom podrazumijevanju supsumcij vlada jo jedna snaga podrazumijevanja ne-logike vrste, ali jednako tako vaea, tj. temeljno patrijarhalna, pratipska predodba ovjeka kao mukog bia.2 Ne ulazei u razlike onto-logikog statusa bitnih oznaka ili karakteristika koje bie mora zadovoljiti da bi pripalo ili potpalo pod univerzalnost pojma ovjek, povijesna je injenica da je ena ostala upitnom kao ensko bie ve i stoga to svoje pripadanje ovjeanstvu mora dokazivati, braniti, opravdavati, potvrivati ili izboriti. A takovo bie koje mora opravdavati svoju pripadnost neemu ili nekomu, koje se mora truditi da svoju rodnu karakteristiku pripie jednako vrijednom univerzalnom statusu, koje se neprekidno napree oko jednakosti zbog nejednakog statusa rodnih oznaka, koje akcidentalnost spola u odnosu na univerzalnost ljudskosti mora stalno u pojmu obnavljati vaeim, dakle dokazivati mora ostati u trajnoj tenziji, naporu, drugotnosti. Ono je uvijek Drugo, Drugi negativno, odsutno, tamno, neizraeno, neprisutno, potisnuto, objektno, nebitno prema bitnom, prema Subjektu.3 No, zadrimo se jo trenutak na formalnologikim uvjetima pripadanja ovjeanstvu: mora postojati oznaka kojom bi se obuhvatilo ljudsko stanje kao ljudsko jer ovjeanstvu pripadaju ne samo muka i enska bia, nego meu njima sva ona razliite dobi, rase, govora, kultura i obiaja, izgleda i dranja, svo stanovnitvo, bilo mlado ili staro, tek roeni, kao i oni kojih vie nema, preci koliko i sadanji. Dakle, takav bi pojam morao obuhvatiti ljudski rod u vremenu, povijesti i prostoru. Meutim, postoji li svojstvo toliko irokog spektra da oprimjeri ili uvidu primjera pokae ovjeanstvo kao univerzaliju? Je li pojam ovjeanstva univerzalija i kakove vrste je takova univerzalija? Od Platona i Aristotela, preko Boetija, Ockhama te drugih srednjovjekovnih mislilaca, do Maxa Stirnera i njegova djela Der Einzige und sein Eigentum (1844.), pa i moderne analitike filozofije, pitanje univerzalija na razne naine oivljava filozofski domet njegova istraivanja. Dok srednjovjekov-

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 99 God. 25 (2005) Sv. 4 (781789)

783

G. Bosanac, Univerzalnost i rod

nim raspravama ono otvara mogue pravce njegova postava i rjeenja, kod Stirnera pitanje to je ovjeanstvo, rodni pojam ili puki apstraktum? vodi, kako Wilhelm Windelband s pravom primjeuje, u namjeteni cinizam. Treba li u njemu prepoznati ruganje lanoj patetici romantiarske, kiaste retorike raznih ljubitelja ovjeanstva ili pak ignoranciju njihove poze, ostavljam po strani. Naime, ne radi se o pitanju, kao kod Stirnera, Je li ovjeanstvo logiki rodni pojam?, nego o pitanju ontolokog statusa one oznake koja bi neprijeporno oznaila pripadanje ili nepripadanje skupu zajednitva koje se naziva ovjeanstvom. Nesumnjivo je da pripadanje ovjeanstvu znai i najviu vrijednost i po vrijednosti oznaenu najviu univerzalnost. Sama po sebi, ona je svojstvenost ljudskog, ali nije bezuvjetno prisutna u svakoj jedinki. Naprotiv, jedinka tek mora u sebi samoj stvoriti ono to e joj pribaviti oznaku kojom pripada ovjenosti. Te oznake nisu vanjska svojstva nego trajno ostvarivanje ovjenosti u sebi samome, koje istodobno ostvaruje relaciju prema drugima, a to je etika. I ne samo ona. Mnoga su polja samoostvarenja koja istodobno znae ostvarenje svih: posebno u umjetnosti, ali i u svim drugim doprinosima zajednitvu. Openito, smatra se da je u umjetnikom djelu kao umjetnikom ostvarenju prisutna, odnosno ujedno i ostvarena tzv. univerzalna vrijednost, neto to na isti nain pogaa svako ljudsko bie ili se na njega odnosi. Univerzalnost umjetnosti obuhvaa bit ljudskosti, iako se ona sama ne da odrediti kao tona oznaka/relacija koja bi nedvojbeno svaku jedinku supsumirala pod klasu ovjeanstvo. Univerzalnost, kako sam ve naglasila, nije ni logika ni rodna reprezentacija, nego osobita svojstvenost ljudskoga poopavanja posebnim: Mona Lisa je neponovljiva, univerzalna vrijednost; ona je neponovljivo dostignue koje se tie svaijeg pogleda. Nema definicije zbog ega je ona opa ope u posebnosti. Ona nita ne reprezentira kao primjerak, jer nije primjerak iega opeg. Po sebi je ostvarenje u uvid ope-univerzalnog. Na isti nain, naelo oznake ili relacije, po kojem se pojedini ovjek svrstava u ovjeanstvo ili mu pripada, ostaje logiki otvorenim. Kae se ovo je pravi ovjek ili ovo je ovjek kada se nekoga istie zbog moralnih svojstava. Ali etiki univerzum moralne snage nije jedini u proizvoenju oznaka za ljudsko (nije li to pokazala upravo Nietzscheova kritika morala!?); tovie, kao da se ta univerzalija opire formalno-logikoj proceduri, pa je samo imenovanje nekoga ovjekom skoro dovoljno da se to prihvati kao oevidno. Dakako, ovime smo stigli na tlo nominalizma i njegovih nikad okonanih sporova koji danas, dodue, imaju sasvim drugaije izglede. Pitanje tko je ili tko moe biti ovjek, dakako, povezuje se s ontopovijesnom zagonetkom tko je ovjek meu svim biima. Ono, meutim, nije obino pitanje jer odgovor na njega pogaa svako ljudsko bie. Odgovor je odreujui, sudbonosan, iako nikad izreen. Svaki ovjek ivi pod jed2 3

Teorijski je feminizam zasluan za otkria ovih podrazumijevanja. Studiozni lanak Jasenke Kodrnja, Pojam ovjeka aspekti asimetrije i hijerarhije (Kodrnja, 2003), moe se smatrati paradigmatinom sintezom ovog problema.

Simone de Beauvoir je u Drugom spolu (Beauvoir, 1982) u suptilnoj fenomenologijskoj obradi enske egzistencije obradila temu ene kao Drugog. Ona (ena) se determinira i razlikuje od mukarca, a ne on u odnosu na nju ona je nebitno prema bitnom. On je Subjekt, Apsolut; ona je Drugi. (Beauvoir, 1982/I: 12)

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 99 God. 25 (2005) Sv. 4 (781789)

784

G. Bosanac, Univerzalnost i rod

nostavnom evidencijom da jest ovjek i da mu se to ne moe dovesti u pitanje. Ljudska egzistencija u ovome nema dvosmislenosti. Univerzalnost u pojmu ovjek ili ovjeanstvo nije reprezentacija. Njezino naelo ovdje nema snage. Univerzalnost ovjeka, ovjeanstva otvorena je i stalno proizvodea bit zajednitva preko neizmjernih naina posredovanja ovjeka i svijeta. Na taj se nain logika i ontika razina razilaze ili su u svojevrsnoj koliziji: univerzalija ovjek ili ovjeanstvo ne stjee onu evidenciju logike vrste koju stjee sam izraz ili imenovanje ovjekom. To imenovanje otvara vrijednosno polje pripadanja. Ono se ne moe bez velikih i ozbiljnih tekoa za pojedinca dovesti u pitanje. Pripadanje ovjeanstvu znai najviu vrijednost, a ujedno i najviu univerzalnost. Sama po sebi, ona je svojstvo ljudskog roda: unutar njega pojedinci a priori jesu ljudi, imenuje ih se ljudima bez one posebne logike evidencije koja bi ih legitimirala kao ljude ili ne-ljude. Ne-ovjek takoer spada u taj rod, iako je moralno manjkav do ekstrema, tako da samo onaj tko je ovjek moe takovim postati. Nasuprot logikoj pripadnosti treba istaknuti vrijednosnu osnovu pripadanja u sluaju ove posebne univerzalije koja se odnosi na poimanje ovjeka kao univerzalije. Ovdje vrijednosno odluivanje i vrijednosna evidencija stjeu primat pred logikom procedurom. Osim toga, treba istaknuti pojam pripadanja ovjeanstvu kao intersubjektivnu vrijednost nasuprot logikom odreivanju ovjeanstva kao univerzalije. Nasuprot logikom oprimjerivanju i poopavanju (generalizaciji), treba istaknuti svojstvo osjeanja svakog pojedinca da bezuvjetno pripada ljudskom rodu. Nema, niti e biti konane definicije ovjeka i ovjeanstva, ali ona je nebitna za individualno osjeanje jedinke da mu bez ikakve sumnje pripada. ak i bez obzira na mnogostruke uvjete, naroito moralne obaveze koje mu to pripadanje i namee u pogledu razuma, logike, ponaanja, itd., svatko tko se smatra ljudskim biem uvrtava sebe u ljudski rod. Ma kako bio nedostatan u mnogim svojstvima, ono bitno, da pripada ljudstvu, ne moe sebi porei, a jo manje to moe porei bilo tko drugi. Napokon, ni jedno ljudsko bie nee zanijekati da pripada ljudima, osim u ludosti. Naime, pripadanje ovjeanstvu, ljudskom rodu, neto je toliko snano da pojedincu nisu potrebni nikakvi logiki, metafiziki, fiziki ili fizioloko-anatomski dokazi za to da je ljudsko bie, kao to nitko normalan za sebe nee tvrditi ni kazati da pripada slonovima, ribama, algama, drveu ili travama. tovie, akama e braniti svoju ljudsku ast, ako mu netko dobaci da je majmun, prasac, vol i tome slino. Osjeanje pripadanja ovjeanstvu ima jednu preciznost u obrnutom srazmjeru s logikom moi odreenja to je ovjek. Na toj temi, od Platona do danas, kree se zapadna filozofska misao i ne samo ona. Meutim, u ovoj raspravi ona je tek podtekst jednog drugog problema, pa se neu zadravati na svemu onome to ulazi u golemu tematiku logike definicije ovjeka i ovjeanstva. Iz aspekta jednog drugog problema, a to je osporavanje pripadanja ovjeanstvu, treba razmotriti narav takove univerzalije koja postaje upitna u sferi ne-logikih oitovanja, odnosno puke negacije. Ne osporava se univerzalija kao takva, nego ono to bi joj htjelo pripadati. Univerzaliju ovjeanstvo mogue je razmotriti i kao vrijednost koja formira ne-logiki, ili bolje, trans-logiki sud o tome to je narav pripadanja ovjeku, ljudstvu, ovjeanstvu. Naime, postoji nekoliko klasa bia, a meu njima ak polovica ukupnog broja ljudstva, oni kojima je osporavanje pripadnosti tom skupu povijesni fatum. To su ene (takoer i obojeni, kao i

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 99 God. 25 (2005) Sv. 4 (781789)

785

G. Bosanac, Univerzalnost i rod

jo neki slojevi depriviranih, to ovom prilikom moram izostaviti zbog proirenja teme). Pojavom patrijarhata, od samog poetka povijesti, ena je osporavana kao ljudsko bie. Iako oduvijek ini polovicu ovjeanstva, ona mu ne pripada na nain druge, muke polovice. Ona postoji, ali nije, nema je jer je izvan povijesnog svijeta u kojem se stvaraju filozofija, znanost, umjetnost, zapravo povijest kao svijet. Polovica ljudskog roda oduvijek su ene. Meutim, one povijesno ne uestvuju u stvaranju svijeta, nego samo u njegovu raanju. Nema ih u velikim djelima umjetnosti, filozofije, znanosti, openito u javnosti i politici (osim iznimaka u vladarskim osobama, to se ima zahvaliti sluaju nasljeivanja krune). ena je tamna polovica svijeta. On nije njezino mjesto jer je povijest mjesto otvorenosti/javnosti. Nastankom Grada ena je povuena u tamu privatnog vlasnitva, ograenog posjeda u kojem je i sama stvar koja se posjeduje, ne imajui nikakove mogunosti da iz njega izae u javnost gdje se vode zajedniki poslovi izmeu jednakih. Ona ne moe iskoraiti iz privatnog u javni svijet sve do modernog doba u kojem e najprije postati radna snaga, a tek kasnije borbeni subjekt procesa emancipacije jednakopravnosti bez obzira na spolne i druge razlike. Neu se ovdje zadravati na srednjovjekovnim raspravama iz kojih je vidljivo osporavanje ene kao ljudskog bia: od Pitagore (rav princip koji je stvorio kaos, mrak i enu) do Schopenhauera i drugih mrzitelja ena protee se velika lista, iji se anegdotski iskazi o enama ne mogu smatrati filozofski ozbiljnima. U tom smislu Blaenka Despot ima pravo kad kae:
Ako filozofi prije Hegela dakle metafiziari neto kau o enama, oni to kau sasvim privatno. Kada daju zajedljive primjedbe o enama, kao primjerice Schopenhauer, onda to oni govore iz svojih nesretnih iskustava sa enama, iz svojih politikih, religioznih opredjeljenja, dakle iz neega to je heteronomno za samu stvar. Ta miljenja nemaju nikakve veze s njihovom filozofijom. (Despot 2004: 137)

Meutim, upravo e ona Hegelovim tekstovima4 pokazati samu sr problema odsutnosti ene iz svijeta, a to je zatvorenost ene u svojem spolu i ope shvaanje spola kao prirode, drugobitnosti ideje iz ije se inertnosti ensko bie ne moe izbaviti. Stoga njezino mjesto nije svijet, nego, kako Hegel kae, pijetet, tj. tragina zatvorenost u sudbini spola. Ona naime ostaje spol ak i onda kad se u dijalektikoj trijadi porodice ukidaju njezini lanovi kao zasebini:
Muu je stoga i zbiljski supstancijalni ivot u dravi, znanosti i slino, te inae u borbi i radu sa spoljanjim svijetom i sa samim sobom, tako da samo on iz svog razdvajanja zadobiva samostalnu slogu sa sobom iji mirni zor i osjeaj subjektivne obiajnosti ima u porodici u kojoj ena ima svoje supstancijalno odreenje, a u tom pijetetu svoje obiajnosno uvjerenje. (Hegel, 1964)

ena ostaje zapravo neukinuta u prirodi svog spola. Uzeto doslovno, ona ne prolazi dijalektiki tijek, niim se ne nadilazi, ostaje u svojoj mranoj zatvorenosti i time u nepriznanju, osporavanju. Otud treba doslovno shvatiti Lacanovu tezu da ena ne postoji! Otud i asimetrija izmeu dva spola ljudskog roda, koja je zastraujua na svim razinama, u svim pojedinostima i de4

Hegel je najrelevantniji mislilac za utemeljenje enskog pitanja u ozbiljenju filozofije slobode, a obiajnosni objektivitet ovdje je izveden kao osvjetavanje ena spram slobo-

de posredovane u protoku: privatno vlasnitvo porodica graansko drutvo i napokon drava (Despot, 2004: 152).

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 99 God. 25 (2005) Sv. 4 (781789)

786

G. Bosanac, Univerzalnost i rod

taljima, pogotovo u jednoj egzistencijalnoj fenomenologiji kakvu je u ivotnom tijeku ene pokazala Simone de Beauvoir zakljuivi:
ena ne moe biti stvaralac sve dotle dok se jo mora boriti da bi postala ljudsko bie. (Beauvoir, 1982/I: 588)

Stoga ona pita:

Kako se u enskim uvjetima uope moe ostvariti ljudsko bie? (Beauvoir, 1982/I: 26)

Na nejednake uvjete postajanja ljudskim biem ukazuje John Stuart Mill u svom poznatom eseju Podreenost ena (Mill, 2000). On e jednostavnom analizom pokazati uzrok odsutnosti ena iz povijesti i svijeta: na prvom mjestu to je nemogunost njezinog obrazovanja, tonije drutvena zabrana da se obrazuje na istom sadraju i u istom intenzitetu i na istim stupnjevima kao i mukarac. Ako se ima u vidu da su ene tek koncem devetnaestog, a potpuno tek u dvadesetom stoljeu dobile pravo fakultetskog obrazovanja, da su tek od polovice prolog vijeka u veini zemalja svijeta dobile pravo glasa, onda je Mill opravdao svoje dokaze. Na slian nain, stoljee i pol nakon Milla, slinu e argumentaciju u slavnom tekstu Vlastita soba iznijeti Virginia Woolf (Woolf, 2003). Tako esto upiranje mizoginih primjedaba na nepostojanje velikih ena, kao to su to u umjetnosti bili jedan Shakespeare, Dante ili Leonardo, ona raskrinkava jednostavnim ukazivanjem na injenice da ena do 16. stoljea nije smjela ni glumiti u kazalitu. To stanje duha ona je rekonstruirala priom o imaginarnoj Shakespearovoj sestri: ako nije mogla kao glumica ui u kazalite, kako je mogla postati pisac kazalinih tekstova koji bi joj bili priznati i koji bi se izvodili pod enskim imenom? Nasuprot tomu, na isti nain, ne bez ironije, ona e primijetiti kako neprisutnost ena u svijetu kreativnosti ima svoj par u iluzornoj egzistenciji enskog lika u literaturi. Mukarac pie i pjeva o eni koja ne postoji. Na toj se razini stvara i iri pojam iluzornog ovjeanstva, apstraktnog, bez razlikovanja, patetino ovjeanstvo u kojem je sublimirana sva vrijednost ljudskog bia i njegova zajednitva na razini samovelianja koje je uveo romantizam. Svojevrsna muka fantazmagorija vlada idejom veliine: spomenici, ratovi, junatva. Virginia Woolf kae:
ene su svih ovih stoljea sluile kao ogledala to su posjedovala maginu i draesnu mo da muki lik odraavaju u dvostrukoj veliini. Bez te bi moi zemlja vjerojatno jo uvijek bila movara i dungla. Nai slavni ratovi ne bi postojali Ne bi postojao Nadovjek ni Prsti sudbine. Ruski car i Kaiser ne bi nosili ni izgubili svoje krune. Bez obzira na ulogu koju imaju u civiliziranim drutvima, ogledala su bitna za sva nasilna i junaka djela. Stoga Napoleon i Mussolini obojica tako naglaeno ustraju u tvrdnji o manjoj vrijednosti ena, jer da nisu manje, ne bi mogle uveavati. Time se djelomino moe objasniti zato su ene mukarcima nune. Takoer se moe objasniti zato su tako nemirni kad ih one kritiziraju (Woolf, 2003: 39)

Neprisutne u stvaranju svijeta duha, one ipak postaju sve vie pasivni konzumenti njegove produkcije sve dok se ogledalo napokon ne razbije: emancipacija ovjeka emancipacija je oba spola od svega to ih onemoguava u ljudskoj izraajnosti, to negativno posreduje nadilaenje spolnosti koja je jednom akcidencija, a drugom sudbina. U mutnom pojmu ovjeanstva zamuena je pripadnost konkretnoj univerzalnosti kao neosporna intersubjektivna izvjesnost. Upravo zbog toga jo uvijek postoji borba za emancipaciju, iako ona mnogima ve ide na ivce, jer toboe, nitko vie ne dovodi nikoga u pitanje, posebno ne ene koje osim prava glasa imaju sve to imaju

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 99 God. 25 (2005) Sv. 4 (781789)

787

G. Bosanac, Univerzalnost i rod

mukarci u svijetu javnosti: politiku, znanost, obrazovanje, izvrsnost na svim poljima (od sporta do Nobelove nagrade), umjetnost i sva polja stvaralatva. Sudjeluju u svemu, savladale su i najtea zanimanja, vode drave kao i gradske tramvaje, nadzvune avione, upravljaju korporacijama, dirigiraju orkestrima i u science-fictionu su kapetanice meuzvjezdanih brodova, u stvarnosti sudjeluju u svemirskim letovima itd., itd. to jo ene hoe?! Smo pitanje, ovako postavljeno, predstavlja simptom. esto se javno i privatno izgovara povienim tonom, s nervozom i neprijateljstvom. Postavio ga je i Freud, no ak i u filozofiji, ne tako davno, Kostas Axelos u tome ide jo dalje. Zapaajui ovu, sve veu prisutnost ena u mukom svijetu stvaralatva i umijea, postavlja enama granicu pitanjem:
Hoe li ena uspjeti da misli? (Axelos, 1964: 291)

I ne samo to. Postiui izvjesnom povijesnom nadoknadom u obrazovanju sve to i mukarac, ena na nekoj nioj razini njega samo ponavlja i pritom gubi svoju enskost; pretvara se u mukarca; ena se maskulinizira, a mukarac feminizira (Axelos 1964: 291). Ovaj rijedak primjer srozavanja filozofije u trivijalnost mnijenja pokazuje jedno, filozofa nedostojno prekoraenje u banalni paradoks: ako samo mukarac ima svojstvo miljenja, onda je miljenje i sve ljudsko i duhovno mukog roda, svijet je muki univerzalni rod. No, zato se pritom ljudske tvorbe, posebice miljenje logika, matematika i sl. kao i umjetnika djela i dostignua ne smatraju spolno odreenima, nego upravo univerzalnima?! Ne postoji u logici spolna razlika silogizama: Barbara vrijedi za svako bie koje ima mo zakljuivanja, Pitagorin pouak nije ni muki ni enski, a ni kemijske formule, zakoni; pred sudom za poinjeni zloin odgovara se jednako (iako su tu zakoni najvie podloni nejednakosti u podruju situacija enskih prava, jer ih piu i donose mukarci), itd. Graanski princip jednakosti pred zakonom, bez obzira na ma koje akcidentalne oznake, a to je i oznaka spola, temelj je emancipatorske ideje i volje da se dopre do istinske univerzalnosti ljudskog bia, pa je odgovor na pitanje to ene hoe? vrlo jednostavan: pripadati ljudima. Ali, ve sm jezik ovo ne doputa i ima neeg skandaloznog za patrijarhalne ui kad to moraju uti; jer ljudi, to su mukarci. Kada se obojeni ljudi bore protiv rasne diskriminacije, onda se po sebi razumije to da se oni ne bore za to da postanu bijelci. Axelosovo poimanje emancipacije ena smjera upravo na tu glupost: ena se emancipira i postaje mukarac. Jer samo on je svijet, tj. svijet kao muki ima univerzalnost. Axelos je na razini sve srednjovjekovne gospode koja je osporavala ak i ono malo vidljive enske duhovne produktivnosti koja je izlazila iz tamnih prostora enske egzistencije kao stvaralatvo, anonimno, nezapaeno i nepriznato. Slavni su ljudi u uenim raspravama pobijali mo logike, apstrakcije i rasuivanja u ena, a pritom su oko svoga vrata i zaglavaka ruku nosili najljepe primjerke enskog djela, vezove i ipke, prave katedrale geometrijskih, umjetnikih dostignua najapstraktnijeg umijea, jednu od najzamrenijih vjetina ljudskog izraavanja, upravo katedrale najvee ljudske sposobnosti! Borba za emancipaciju dolazi s pojavom graanskog drutva. Ona se oslanja na poimanje univerzalnosti ne kao jednakosti ili jednakovrijednosti svih akcidentalija ljudskog roda, nego kao intersubjektivne vrijednosti osjeanja pripadnosti kao neupitne, neosporne samorazumljivosti. Ne treba se jedinka stalno dokazivati kao ljudsko bie, ve postojati naprosto kao pripadanje, bez obzira na bilo koje akcidentalno svojstvo, a najmanje kao spol.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 99 God. 25 (2005) Sv. 4 (781789)

788

G. Bosanac, Univerzalnost i rod

ena je kao spol ispala iz ovjeanstva. Sa svom suptilnou, to je pokazao nitko drugi nego Hegel. On je i objasnio da bie zatvoreno u spol ne dosie razinu univerzalnosti. Muka polovica stvorila je od nje naelo reprezentiranja svijeta. Uistinu, cjeline ljudskog roda nema, iako se govori o svijetu. Bie svedeno na spol je nita. Ono prebiva u istinskom nihilizmu. Otud ispraznost i promaaj tzv. seksualne slobode. Ona je postala prazna i nelagodna. Neuspjena glorifikacija sfere spolnosti pretvorila se u posvemanje zaposjedanje svijeta spolom, i to opet preteno enskim. Upotreba enskog simbola (reklama, dekor, dizajn, itd.) kao najprofitabilnijeg, pokazuje kako je spolnost najizrabljivanija stvar i kako je ensko bie kao spol, vie no ikad predmet izrabljivanja. Zato i danas ena, ostajui u ulozi spola, bivajui spolom, ostaje u nelagodi. Biti ena znai nelagodu. Jo uvijek nepreenu crtu akcidentalnog, s koje se ne participira u univerzalno-ljudskom svojstvu. Na kraju, ispadanje iz ovjeanstva, iz roda, znai ispadanje iz logosa. Logos je jedan isti za sve, kae Heraklit. Ne moe dakle biti jedan logos za ensku, a jedan za muku polovicu svijeta. Logos isti za sve. Ali tko su ti svi? Napokon, emancipacija moe biti dovrena kad se partikularnost izrazi ne samo kao univerzalna vrijednost, nego i u svojoj slobodi, kao logos koji je isti za sve. A ovo sve, svih ljudi, sloboda je koja povezuje i spram koje se univerzalno, na nekom neprovidnom temelju, stavlja u odnos. Sloboda je, naime, jo uvijek ta neprovidna univerzalnost roda. Zato nam sada ne trebaju nekakve eklektike teorije svega (i svaega), nego nova filozofija slobode, koja e dovriti razumijevanje svake emancipacije, posebno roda. Tada e se moda moi govoriti o univerzalnosti kao njegovu autentinom svojstvu. Literatura:
Axelos, Kostas (1964): Vers la pense plantaire (Le devenir-pense du monde et devenir-monde da la pense. U: Kostas Axelos, Lerrance erotique, Les ditions de Minuit, Paris 1964., str. 273297. Bovoar, Simon de (Beauvoir, Simone de) (1982): Drugi pol III. Beograd: BIGZ. Despot, Blaenka (2004): Izabrana djela Blaenke Despot. Ur. Gordana Bosanac. Zagreb: Institut za drutvena istraivanja enska infoteka. Hegel, G. W. F. (1964): Osnovne crte filozofije prava. Sarajevo: Veselin Maslea. Kodrnja, Jasenka (2003): Pojam ovjeka aspekti asimetrije i hijerarhije. U: Filozofska istraivanja 90 (3/2003), str. 743753. Mann, Thomas (2002): Izabranik. Prev. Nedeljka Paravi. Zagreb: Alfa. Mill, John Stuart (2000): Podreenost ena. Zagreb: Jesenski i Turk Hrvatsko socioloko drutvo. Windelband, Wilhelm / Heimsoeth, Heinz (1978): Povijest filozofije. Zagreb: Naprijed.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 99 God. 25 (2005) Sv. 4 (781789)

789
Gordana Bosanac

G. Bosanac, Univerzalnost i rod

Universality and Gender

The existence and appreciation of so-called universal values inevitably extends the conceptual-logical framework of the phenomenon that was known as the problem of universalities in the European philosophical tradition. The conceptual-logical order was attributed (or implicitly understood) with the order of value generalities that function in a logical manner, i.e. by force of general validity. Besides this, universalities in the value field do not have to have a logical function (the possible alternatives being: artistic, sensible, affectionate). Indeed, the logical function of tokening is replaced with the function of the identification of belonging to something. The distinct feature of human beings belonging to humanity as a universal value (subsequently, to universals of a particular order) must be proven repeatedly. This is precisely due to the fact there is only outer and no inner criteria, although Heraclitus claims: Logos is one and the same for all, although everyone believes that they have their own reason. However, the logos of the human kind is not recognized in itself. The process of proving the belonging of human beings (women, the coloured, the deprived) to humankind radicalizes the issue of an equal world for all and especially the question of the way in which the gender/sex difference destructs the universality of humanity.