Jesu li prostorne informacije neprecizne ili samo grubo kodirane?

Landau i Jackendoffov (L&J) lanak koji obraujemo daje jaku argumentaciju tvrdnji da postoje razliiti kognitivni sistemi za predstavljanje ta/ega i gdje u prostornom jeziku i prostornom poimanju. Mi se naelno slaemo sa ovom tvrdnjom i argumentima iznesenim u korist uporeivanja jezika i kognitivnih podataka. Takoer se slaemo sa premisom da bilo koji prostorni aspekt koji se moe izraziti u jeziku mora da bude prisutan i u nejezikom prostornom predstavljanju. Nae glavno neslaganje je sa zakljukom da je predstavljanje geometrije objekata bogato u poreenju sa predstavljanjem mjesta, kao to se moe zakljuiti iz jezikih podataka, te je kao rezultat toga, predstavljanje mjesta neprecizno. Da bi objasnili razlike u prostornim karakteristikama brojivih imenica i prostornih prijedloga, mi zastupamo hipotezu funkcionalnog dizajna jezika, koja je u skladu sa maksimama razgovora Gricea (1975) koje proiruju hipoteze jezikog dizajna i dizajna prostornog predstavljanja koje su predstavljene u lanku koji se obrauje. Ovom hipotezom naglaavamo dva odvojena komunikacijska cilja koje ispunjavaju brojive imenice i prostorni prijedlozi. Brojive imenice pruaju identitet objekta, dajui pristup sistemu ta/ega dok prostorni prijedlozi pruaju informaciju o lokaciji, dajui tako pristup sistemu gdje. tavie, u normalnom razgovoru, prostorna komunikacija ne postoji izvan definirajueg konteksta ili opaajue-spoznajne petlje, bila ona eksplicitna ili implicitna. Zbog ega ima toliko brojivih imenica, a tako malo prostornih prijedloga? Brojive imenice prestavljaju sredstvo za povezivanje sa predstavama kroz jako snaan aparat za prepoznavanje ablona. U svom normalnom koritenju, brojive imenice ne treba da sluaocu kau neto novo o prostornim osobinama objekata. Na primjer, posmatrajmo frazu gorila na planini. Na prosotrni sistem ima snimljenu kompleksnu geometriju gorile. To znanje moemo koristiti da prepoznamo gorilu ili da je zamislimo kad se upotrijebi rije gorila. Meutim, ovaj lingvistiki in ne obezbijeuje nikakve nove informacije o obliku gorile. Bogato prostorno znanje sistema za prepoznavanje ablona je izolirano od jezikog sistema. Prijedlog na je jedina rije u ovom primjeru koja nam daje novu prostornu informaciju. Ukoliko elimo da damo novu prostornu informaciju o geometriji gorile, moramo koristiti prostorne prijedloge (ili glagole) da bi prenijeli tu novu informaciju. Na jeziki sistem nam ne daje jako moan mehanizam za govor o oblicima. Kada kaemo gorila, ne postoji podrazumijevani oblik ugraen u sintaksu rijei. Rije nam daje pristup snanom sistemu za prepoznavanje ablona. ini se da se taj sistem ne koristi za ope graenje lingvistikog opisa gorila iz njegovih dijelova. Postoji mnogo brojivih imenica zato to se ne moemo osloniti ni na jedan sistem osim na uporeivanje uloga kompleksnih oblika sa rijeima. Svaka brojiva imenica je oznaka za neki nejasni set oblika vezanih za neki prototip. Prostorni prijedlozi rade neto sasvim drugaije. Oni nam govore gdje su stvari i to rade na jedan jako struktisan nain. Kada kaem da je jedan objekt ispred drugog, rekao sam neto novo. tavie, situacijski kontekst i interakcija sa sistemom opaanja esto rijeavaju bilo kakve dvoumice. Ako kaem, olovka je blizu telefona, vrlo je vjerovatno da je olovka unutar jako malog prosotra, recimo izmeu 2cm i 20cm od telefona. Ako kaem da je potansko sandue blizu restorana ili da je aerodrom blizu grada, brojka je definitivno vea od 20cm udaljenosti od objekta na koji se odnosi. Pored toga, prostorna informacija koju prua pojam blizu u primjeru olovke je dovoljna da se locira taj objekat. Nasuprot tome,

svrha lingvistikog cilja u primjeru sa aerodromom nije da se odredi tana lokacija nego da se prui klasa informacije o metropoli (npr. mogli bi odrati konferenciju tamo, poto ima aerodrom...). Tako prostorni prijedlozi prenose dovoljno informacija da se locira objekt, to je svrha lingvisitkog ina. Zanimljiva stvar ovdje je osnovni sistem koji se koristi: ne koristi se sistem prepoznavanja ablona nego sistem opaanja. Ako neko privue panju sluaoca na pravo podruje, sistem opaanja sluaoca moe rijeiti sve manje nejasnoe. Isto tako, geometrija subjekta i objekta prostornog prijedloga je nebitna za komunikacijski zadatak postavljanja stvari na dovoljno blizu da ih moete nai lokacije u prostoru. Sistem gdje je dovoljno jak da rijei nejasnoe. tavie, ako posmataramo tip grubog kodiranja koji se esto koristi u neuronskim mreama (dio 3.2.1; Hinton et al. 1986), vidimo da se dovoljna, i esto prilino tana, prostorna informacija moe kodirati sa prilino malo gdje jedinki. ini se da su L&J izjednaili grubost koda predstavljanja sa grubou prostornih informacija koje prua kod. Argument da razliiti tipovi rijei koriste razliite osnovne kognitivne sisteme i slue razliitim svrhama, takoer podrava ideju da postoje odvojeni i razliiti sistemi ta/ega i gdje. Prema ovoj hipotezi o funkcionalnom dizajnu jezika, jezik se razvija da bi podrao set specifinih funkcija. Mehanizmi koji se razvijaju u jeziku se uporeuju sa sitemom koji se koristi. Postoji malo prostornih prijedloga zato to je to sve to je potrebno da bi se odrao prostorno-opaajui sistem. Postoji mnogo brojivih imenica zato to moramo iskazati mnoge razlike meu objektima (ali ne razlike u oblicima). Niko ne moe vie rei da je sistem oblika bogat a prostorni sistem slab, nego to moe rei da je ljudsko prepoznavanje ablona bogato a ljudska percepcija slaba.