Nikola uti Institut za savremenu istoriju, Beograd

VATIKAN I SRPSKI JEZIK I KNJIEVNOST OD 17. DO 20. VEKA

Saetak: Geneza razgradnje i prisvajanja srpskog jezika i irilskog pisma od 17. veka preko filoloke reforme jezuita i franjevaca i kroatizacije jezika i pisma u ilirskom pokretu.

Tzv. filoloka reforma jezuita i franjevaca i srpska tokavica Sabor Banske Hrvatske 1604. godine (dakle pre trajnog naseljenja isusovaca u zagrebaki Gradec) verskim zakonom, kojem je car etiri godine kasnije dao pravnu sankciju, proglasio je rimokatolicizam jedinom doputenom verom u zemlji. Godine 1606. isusovci su u Gradecu otvorili svoju gimnaziju, a potom u Rijeci i Varadinu. U isusovakim gimnazijama itava su pokoljenja stjecala humanistiku naobrazbu, s teitem na uenju latinskog jezika i na vjerskom odgoju.1 Zagrebaku isusovaku gimnaziju u proseku je polazilo izmeu pet i est stotina uenika, preteno plebejskog porekla. Isusovci su ve tada usvojili naelo, koje su u XIX veku realizovali Gajevi ilirci, prihvatanja obeg i najrazirenijeg govora (tokavskog) za dela namenjena Junim Slavenima (u stvari Srbima). Ve 1625. isusovac akavac Bartol Kai (1575-1650) poeo se zalagati za tokavtinu. Kai se inae kolovao u isusovakom ilirskom kolegiju u Loretu i u rimskom seminaru.2 On je bio osniva prve isusovake rezidencije u Dubrovniku. Kao misionar Kongregacije za propagandu vere boravio je u Beogradu, Smederevu, Temivaru, Osijeku i Valpovu.
1 2

J. idak, Kroz pet stoljea hrvatske povijesti, Zagreb, 1981, 81. Isto, 82.

Hrvatski jezikoslovci", na pr. beogradski isusovac Vladimir Horvat,3 u svom svehrvatskom maniru isticali su da je Kaiu ve 1604. godine poveren zadatak da za potrebe Ilirske akademije u Loretu sastavi prvu hrvatsku gramatiku. Meutim, ta hrvatska gramatika nosi nehrvatsko ime: Institutiones lingue Illyricae (Rim, 1604). Anonimni rukopisni renik Slovoslovje Dalmatinskotalijansko ("Dizionario illirico-dalmatico-italiano") Horvat je Kaiu stavio u autorstvo te ga je u svom slobodnom hrvatskom prevodu nazvao hrvatskotalijanski.4 Nakon boravka u Ilirskom kolegiju u Loretu Kai je stupio na misionarsku funkciju u Beograd 1618. godine. Za misionarske potrebe Kongregacije za propagandu vere Kai je sa latinskog na ilirski (slavenski/srpski) preveo Sveto pismo. Boravei u Rimu tampao je pet obrednih knjiga na pr. Rituale Romanum Ritual rimski istolmaen slovinski. Pisan je bosanskim (tokavsko-ikavskim), odnosno srpskim jezikom. Kako su tumaili rimokatoliki autori, Kaiev znaaj lei u obilnom ueu na stvaranju knjievnog repertorija kojim se Rimska crkva sluila za svoj reformni rad meu Junim Slavenima poslije Tridentskog koncila... Kai je od poetka nastojao da pie takvim jezikom koji bi bio najopenitiji i najraireniji, a to je bilo i naelo Rimske Crkve.5 Zato se zalagao, iako je bio roeni akavac, za najraireniji i najljepi bosanski (srpski-N.) tokavski govor.6 U XVI i XVII veku u delima rimokatolikih redovnika i klerika u iskljuivoj upotrebi bili su nazivi slavenski, odnosno ilirski tj. srbski. Narodnosni pojam hrvatstva u tom vremenu uopte nije postojao. Tadanje teritorijalno podruje Hrvatske, koje je bilo obian geografski pojam, bilo je malo i beznaajno da bi se hrvatskim imenom pokrilo celo podruje Ilirika i ilirskog (srbskog) naroda. Tako je, na primer, pisac i pesnik Juraj (Giurgije) Barakovi (1548-1628), inae kanonik i klerik, u svojim pesmama koristio naziv slovinski (Vila Slovinka). On je pisao o slovinskom narodu i

Interesantno je pomenuti savremene jezikoslovne" konstrukcije isusovca V. Horvata i njegovo proizvoljno vezivanje, u Riterovom maniru, pojma ilirstva sa hrvatstvom: Ve Kai, pisac prve hrvatske gramatike i Mikalja, pisac rjenika, izrazom 'lingua illyrica' oznaavaju hrvatski akavski i tokavski. A vrlianin fra Filip Grabovac daje svojoj knjizi pjesama i proze naziv 'Cvit razgovora naroda i jezika ilirikog aliti rvackog', pa je jasno da on ilirsko ime upotrebljava i za hrvatski narod i za jezik. V. Horvat prihvata miljenje J. idaka da ilirsko ime nije preporodnom pokretu nametnuo Ljudevit Gaj kako se ponekad u novije vreme tvrdilo ve ga je itavo preporodno pokoljenje usvojilo kao naslee drevne prolosti, uvjereno da e se njime moi najlake prebroditi regionalni i pokrajinski partikularizam prvenstveno hrvatskih a zatim i junoslovenskih zemalja uope. (V. Horvat, Crkva u hrvatskom preporodnom pokretu, Zagreb, 1986, 87). 4 Isto, 26. 5 V. tefani, Kai Bartol, Enciklopedija Jugoslavije, Zagreb, 1962, 223. 6 V. Horvat, n.d., 26.

slovinskom jeziku. Rukopisnu zbirku propovijedi J. Barakovi je nazvao Sacri sermoni in lingua illirica.7 Knjievnik i leksikograf, jezuita Juraj Habdeli (1609-1678), stvorio je prvi hrvatski renik, kako ga nazivaju hrvatski jezikoslovci XIX i XX veka. Njegovo delo, meutim, nosi naziv bez hrvatskog imena "Dictionar ili rechi slovenske..."). ak ga je hrvatski leksikograf Zvonimir Bartoli smatrao zaetnikom hrvatske dijalektologije, jer je iznimno poznavao hrvatske dijalekte.8 Propagator rimokatolikog prozelitskog misionarstva preko ilirizma bio je glagoljaki pisac, franjevac Rafael Levakovi (Jastrebarsko, 1597?- Zadar, 1649), utemeljitelj slavenskog bogosluja prema rimskom misionarskom konceptu.9 On je, pored ostalog, napisao i raspravu O unitenju izme i sjedinjenju izmatika sa rimskom Crkvom (Schismatis destructio ad reducendos et uniendos cum Romano Pontifice Schismaticos).10 R. Levakovi je 1626. doao u Rim i ostao u slubi Kongregacije za propagandu vere skoro ceo ivot. Borio se protiv uvoenja irilice u bogosluje, ali nije mogao odoljeti nametanju rusko-slavenske redakcije staroslovenskog jezika od strane ukrajinskih unijata. U vreme tzv. katolike obnove, kada je Rim nastojao da potisne reformaciju i proiri svoj uticaj i na slavenski pravoslavni istok, Congregatio de propaganda fidae, nosilac takvih tenji, sistematski je poticala jezike studije koje su trebale dovesti do jedinstvenog knjievnog jezika i pisma za Slavene. Poto se od XVI veka provodila crkvena unija nad pravoslavnim Srbima, na nain da se ne dira u pravoslavne verske obrede i obredni jezik, u Vatikanu su se pojavile tendencije za jedinstvenim optim jezikim i jednonarodnosnim ujedinjavanjem Slavena pod dominacijom Vatikana. Iz tog razloga poela je unijatska rusifikacija glagoljskih crkvenih knjiga, koju je strpljivo provodio upravo fra Rafael
S. Antoljak, Prilog biografiji hrvatskog pjesnika Jurja Barakovia, Graa JAZU, 1952, 2224. 8 Enciklopedija Jugoslavije, 4, Zagreb, 1986, 643. 9 Levakoviev uitelj bio je Franjo Glavini (1585-1652) iz Kanfanara u Istri. Za njega V. tefani kae da je bio stareina franjevake Provincije Bosne hrvatske (pitanje je da li u orginalu stoji hrvatski, slovinski ili ilirski naziv N..) sa seditem na Trsatu. Crkveni sinod u Bribiru poverio mu je reviziju i izdavanje liturgijskih knjiga za hrvatske glagoljae. Kongregacija za propagandu vere pozvala je Glavinia u Rim da vodi i nadzire tampanje Misala i Brevijara na staroslavenskom jeziku. Meutim, on je odbio da ode u Rim pa je umesto njega te knjige tampao njegov uenik R. Levakovi. Glavini je bio kompilator veeg broja istorijskih i nabonih knjiga na latinskom, italijanskom i hrvatskom jeziku (Enciklopedija Jugoslavije, tom 4, Zagreb, 1986, 406-407). 10 S. Gavrilovi, Iz istorije Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Ugarskoj (XV-XIX vek), Beograd, 1993, 31.
7

Levakovi.11 On je rimske verske knjige prilagoavao slavenskom bogosluju, pa je prireivao glagoljaka izdanja za slavenske, tj. srpske pravoslavne vernike. Zbog toga je izdao glagoljski bukvar, kao i glagoljski misal koji je uraen prema reformiranom latinskom misalu. Posle misala Levakovi i Propaganda planirali su prevoenje brevijara, rituala, katehizma i izradu renika i gramatike crkvenoslavenskog jezika. Godine 1635. tampao je misionarski Ispravnik za jereji ispovidnici i za pokornih. Austrijski car ga je 1637. godine imenovao smederevskim biskupom, ali papa nije potvrdio taj izbor. Sledee godine izvrio je razne misionarske zadatke. U Beu je radio na pokretanju inicijative da Turci rimokatolicima vrate sveta mesta u Palestini. U Maarskoj i Bugarskoj poseivao je (vizirao) franjevake samostane. Posle toga je, sa zagrebakim biskupom Vinkoviem, kako navodi vii nauni saradnik Jugoslavenske akademije Vjekoslav tefani, nastojao da postane biskup Vlaha (Srba-N.) u Hrvatskoj, jer od austrijskog cara imenovani Maksim Predojevi nije ostao veran uniji. Kad je 1642. za unijatskog episkopa imenovan Gavrilo Predojevi, Levakovi se vratio u Rim kako bi i dalje obavljao poslove u Kongregaciji za propagandu vere.12 Posebno treba istai injenicu da je Levakovi intenzivno radio na stvaranju istoriografskih falsifikata i kompilacija, kao i njegov uitelj Franjo Glavini, jer je po slobodnoj volji prepisivao istorijske izvore i stvarao nove redakcije Letopisa popa Dukljanina, Historije Salonitana Tome Arhiakona. Levakovi je radio irilsku korespondenciju za mletakog providura. Meutim, leksikograf JAZU, Vjekoslav tefani, za Levakovia otvoreno kae da je diletant u historiji i filologiji, potvrujui to sledeim reima: Njegove zablude o autohtonosti Hrvata i njihovoj identinosti s Ilirima, kao i zabluda o Jeronimu kao autoru glagoljice, danak su vremenu. Njegovom miljenju da je ruskoslavenska redakcija slavenskog jezika matica slavenskih jezika, koja treba da bude knjievni jezik svih Slavena, uzrok je njegova slabost prema utjecaju ukrajinskih unijata i rimskim aspiracijama.13 Meutim, radovi takvog diletanta u historiji postaju stari i neprikosnoveni istorijski izvori, koje kao takve koriste ugledni rimokatoliki istoriari i pisci, na primer: otac hrvatske istorije Ivan Luci i Lucius; istoriar upnik Tomo Kovaevi (1664-1724) koji je saraivao u izradi vatikanskog falsifikata Illyricum sacrum"; istoriar Baltazar Kreli (1715-1778), koji je studirao teologiju i pravo u kolegijima u Beu i Bolonji; Jozef Asemani (1687-1768) kustos vatikanske biblioteke; nadbiskup zadarski Matej Karaman (1700-1771); isusovci D. Farlati (1690-1773) i G. Koleti, autori crkvene istorije Ilirika
11 12

J. idak, Kroz pet stoljea hrvatske povijesti, Zagreb, 1981, 125-126. Enciklopedija Jugoslavije, tom V, Zagreb, 1962, 521. 13 Isto, 522.

("Illirycum sacrum"). Sa koritenjem problematinih Levakovievih spisa ("vrela"), dela navedenih rimokatolikih pisaca i istoriara ne mogu dobiti nikakvu naunu ocenu, ve se mogu svesti na nivo neorginalnih kompilacija. Juraj Kriani Juraj (uro) Kriani takoe je pokuao provesti unijatsku reformu glagoljskih crkvenih knjiga. On je 1636. godine zavrio isusovaku gimnaziju u Zagrebu, a na Univerzitetu u Gracu studirao je filozofiju iz koje je 1638. postigao magisterij. U Bolonji i u Rimu nastavio je studij teologije, pa je na kraju na Collegium graecum 1642. godine doktorirao. Podatak da je Kriani doktorirao na vatikanskom Grkom kolegiju, koji je iskljuivo bio namenjen pripadnicima Pravoslavne (Istone) crkve, govori o Krianiu kao pravoslavnom Srbinu. idak je opet jedan takav podatak prilagodio svom svehrvatskom nainu razmiljanja, pa je vetim jezikim konstrukcijama nastojao da izbrie pomisao o Krianievom srpskom poreklu. Zato idak pie sledee: Krianiev ulazak u spomenuti kolegij, inae namenjen pripadnicima Istone crkve, usledio je na osnovu njegove molbe da se pripremi za misionarski rad u Rusiji.14 Kriani je bio lan Ilirskog zavoda sv. Jeronima i, kao takav, osporavao je prava Slovenaca na uee u svetojeronimskim ustanovama. Time je negirao slovenstvo, slovenaku narodnost i istorinost verovatno iz razloga da kajkavsku Bansku Hrvatsku (geografski pojam) uspeno odvoji od slovenake matice. U jednom tekstu idak je zamerao Krianiu to nije slubovao u pravoslavnoj sredini umberakih uskoka, jer bi se tu korisno pripremio za svoj misionarski ivotni cilj. Iz idakove formulacije proizlazi da je zbog toga Kriani izgubio dragoceno vreme, jer je u Hrvatskoj od 1642-46. slubovao samo u isto katolikim krajevima (Nedelie u Meumurju, Varadin).15 Krianiev duhovni otac bio je zaetnik rimokatolikog ilirizma i propagator unije, Rafael Levakovi, s kojim se sprijateljio u vreme svojih studija na Grkom kolegiju u Rimu. Kriani je od Sv. Stolice dobio vrlo ambiciozan zadatak da pripremi misionarski rad u Rusiji. Svoju nameru je 1641. godine detaljno izloio u Promemoriji upuenoj Kongregaciji za propagandu vere, u kojoj je uspeh unije s Ruskom crkvom uslovljavao nastojanjem da svojim knjievnim radom stekne naklonost ruskog cara o potrebi sprovoenja unije. Ve u to vreme predvideo je izradu slavenske gramatike, a istakao je i misao o pristajanju Junih Slavena uz cara kao vladara istog jezika i naroda ako on, pomognut katolikim vladarima, povede rat protiv Turaka.16 Ipak je
14 15

Enciklopedija Jugoslavije, tom 5, Zagreb, 1962, 416. Isto. 16 Isto.

iznenaivala njegova potpuna nebriga oko uvoenja zajednikog knjievnog jezika za June Slavene (uglavnom Srbe) na osnovi tokavtine, koje je Rimska kurija, u duhu svojih protivreformacijskih tenji, ve vie decenija sistematski preduzimala. Slavene rimokatolike je trebalo iskoristiti, kao budui bedem rimokatolicizma, protiv severnogermanskog protestantizma koji je iz temelja poremetio snagu rimokatolicizma. U tu svrhu pridobijanja slavenskih naroda za ideje Rimske crkve Vatikan je preduzimao duhovne mere pa je radio na stvaranju zajednikog knjievnog jezika, kako na Balkanu (uvoenjem glagoljake tokavtine), tako i na ruskom pravoslavnom istoku. idak istie da se Kriani ve u Rimu upoznao sa dosta obimnom literaturom zapadnih pisaca o Rusiji, dok je nesumnjivo da je mnoge poticaje za svoj rad i shvaanje slavenskog jedinstva uope primio kako misle V. Jagi i H. Schaeder od franjevca R. Levakovia, koji je tada, u interesu unije, rusificirao glagoljske tekstove. S takvom jezikom reformom podudarala se Krianieva elja, koju je ve 1641. jasno izrazio, da poradi na ispravljanju toboe pokvarenog narodnog jezika.17 Osnovne misli vodilje J. Kriania ogledale su se u sledeem: ideja slavenstva kao etnika i jezika celina i misao crkvene unije kao instrument njegova duhovnog i kulturnog jedinstva. Svoje zamisli odluio je da ostvari u Rusiji zbog toga to je ona bila jedina slavenska drava koja je uspela da ouva svoju slobodu i da ima vladara samodrca slavenskog porekla. Kriani je smatrao da e se unija najlake sprovesti u Rusiji, jer je ocenio da se u sluaju ruskog pravoslavlja ne radi o pravoj izmi kao to je to grka izma. Poetkom 1644. Kriani je primio poziv unijatskog biskupa M. Terleckog (iz Levakovievog kruga) da ode u Rusiju. Prvo ga je Kongregacija za propagandu vere 1646. dodelila biskupu Parcevskom (Parczenjskom) u Smolensku, koji je tada pripadao Poljskoj, da bi mu kasnije kao glavno podruje misionarske delatnosti odredila Rusiju. Krajem 1647. Kriani se konano obreo u Moskvi gde se zadrao nepuna dva meseca. Do poetka avgusta 1648. Kriani se nalazio u Poljskoj. Tokom 1650. godine boravio je u Beu i Carigradu, a 1652. pojavljuje se u Rimu gde je u novembru primljen u Ilirski zavod sv.Jeronima. Iz Rima Kriani 1658. godine odlazi ponovo u Rusiju. Prikrivajui pravu svrhu svog dolaska, usmerenu ka unijaenju Rusa, Kriani se u Moskvi, 27. novembra 1659, neposredno obratio ruskom caru srpskim pismom u kojem mu je izloio plan svog rada u sluaju da ga car primi za svog
17

Isto.

istoriara-letopisca. Poto je primljen u carevu slubu, Kriani je odmah poeo da pie rasprave o reformi ruskog pisma, posle koje je trebalo da pree na izradu ruske gramatike. Ivan Kukuljevi Sakcinski je tendencioznim pisanjem o spontanom Krianievom odlasku u Rusiju pobijao sumnju u to da je Kriani 1658. doao u Rusiju iskljuivo od svoje volje i da ga nije tajna ruka rimska poslala radi crkvene unije, ve da je doao tjeran samo od uvstva narodnoga s jedinom namjerom: da oivotvori svoje ideje, koje su ga jur od mladosti oduevljavale".18 S druge strane, filolog Vatroslav Jagi (1838-1923) konstatovao je da Kriani ezne za izmirenjem slavenskog sveta, nada sve njegova najmonijeg reprezentanta, ruskog (moskovskog) carstva, sa Rimom. Krianiev panslavizam Jagi nije smatrao ni verskim ni politikim, nego vie etnografskim i kulturnim.19 Jagi, dakle, u Krianievoj verskoj misiji nije video prozelitsku pozadinu.20 Istoriar Ferdo ii pisao je da u Krianievom planu postoje dvije ideje: ope uklanjanje izme meu Slavenima na osnovu unije, i ista ideja Slavenstva kao krajnji uzvieni cilj. Nikola kerovi je s pravom Kriania prikazao kao jednog religioznog zanesenjaka, jednog obinog fanatinog, neuravnoteenog misionara i sluitelja ideje o uvoenju Pravoslavne ruske crkve pod vlast rimskog pape.21 kerovi je, dalje, odricao Krianiu bilo kakav slavenski oseaj, jer je bio duhovno otuen od Slavenstva, i oslikavao ga kao iskljuivog fanatika papinske premoi u hrianstvu. Krianievu mrnju prema Nemcima ograniavao je na nemaki severni protestantski deo, dakle, predstavljao je kao isto religioznu, nenacionalnu mrnju. Mrzio je protestante kao protivnike Rima.

Kukuljevi istie da je duh narodnosti i u njem silnije se razvio negoli duh vjerozakona. Ipak i Kukuljevi doputa da je, dolazei u Rusiju, nosio moebiti u grudih tajnu elju da ruski narod spoji u vjeri sa zapadnim svietom i zapadnom kulturom (J. idak, n.d, 88-89). 19 Isto, 99. 20 Mnogi istoriari i pisci u Krianievoj istonoj aktivnosti prvenstveno su videli misionarsku aktivnost privoenja pravoslavnih Rimu. Istoriar Nikola Radoji je govorio da je u Krianievo vreme vazduh u Rimu mirisao na uniju. On je u Krianiu video iskljuivog prozelitu (N. Radoji, Jurko Kriani Srbljanin, Drutveni ivot, I, Beograd, 1920). Prema Mileviu, versko ujedinjenje svih Slovena s Rimom bila je Krianieva glavna misao i elja (Ivan Milevi, Jagiev ivot Jurja Kriania, Knjievni jug 4, Zagreb, 1919). Petar Grgec je isticao da je Rusiju, po Krianievu miljenju, bilo mogue dovesti do crkvenog jedinstva pomou podizanja prosvete i oduevljenja za slovensku uzajamnost. 21 N. kerovi, uro Kriani, Njegov ivot, rad i ideje. Posebna izdanja SAN 109, Beograd, 1936.

18

Jedan broj istoriara, propagandista sveslavenstva i jugoslovenskog bratstva i jedinstva, u Krianiu su videli naprednog mislioca, humanistu (V. Novak, Vasa Bogdanov itd.). Tako je Vasa Bogdanov nastojao verskom momentu umanjiti znaaj, dok je Krianievu politiku ideju sveo na pretpostavku o ujedinjenju Slavena u vlastitu, nezavisnu slavensku dravu. Nastojei da Kriania prikae u socijalnom smislu to naprednijim, Bogdanov je u komunistikom maniru tvrdio i to da je Kriani uspio svladati svoju klasnu plemiku ogranienost i profesionalnu sveteniku uskogrudost".22 Nasuprot V. Bogdanovu, knjievni istoriar Mihovil Kombol posebno istie verski moment kod Kriania tvrdei da osnovni Krianievi teoretski nazori o dravi potjeu od Tome Akvinskog, kako su ga interpretirali u tadanjim isusovakim kolegijima".23 Knjievni istoriar Josip Badali naziva Kriania pjesnikom Ilirije poto je on istupao kao predstavnik ilirskog naroda. Krianieva Ilirija je, prema Badalievom tumaenju, pjesnika i idejno-politika manifestacija etnikog jedinstva junoslavenskih naroda u cilju njihova objedinjavanja u odbrambenu ilirsku zajednicu, koja je trebalo da bude brana protiv turskog nadiranja. Badali je tvrdio da Krianieva ilirska i sveslavenska raspoloenja potiu jo iz njegovih studentskih godina u zagrebakom isusovakom kolegiju.24 Posle jedva godinu dana carske slube Kriani je iznenada, zbog jedne svoje glupe rijei, u januaru 1661. prognan u Sibir. Pravi razlog nikada nije otkriven, ali su verovatno ruske vlasti otkrile njegov pravi identitet vatikanskog misionara, pa su ga poslale u Sibir da malo ohladi svoj ar unijatske misije, protiv koje se Rusija jedva odbranila u ratovima sa Poljskom. Kriani se progonstva oslobodio tek posle smrti cara Alekseja, 1676. godine, pa je potom jedno vreme boravio u Moskvi. Iz Rusije u Poljsku uspeo je da izae tek 1678. godine.25 U Poljskoj je pristupio redu dominikanaca. Poto mu je odlazak u Rim bio zabranjen, prikljuio se vojsci poljskog kralja Jana Sobjeskog, s kojom je doao do Bea, gde je u borbi protiv Turaka izgubio ivot 1683. godine.26 J. Kriani je svom narodu ostao nepoznat sve do 1869. godine, kada ga je Ivan Kukuljevi ponovo vratio njegovoj domovini. Tek na poetku XX veka Krianieve ideje, kojima su se oduevljavali braa Radi, unesene su u hrvatski
J. idak, n. d., 108-109. Isto, 109. 24 J. Badali, Juraj Kriani pjesnik Ilirije, Zagreb, 1958, 5-23 (cit. prema: J. idak, n. d., 110-111) 25 Enciklopedija Jugoslavije..., 418. 26 J. idak, n. d., 132.
23 22

politiki ivot.27 Rad J. Kriania nije urodio nikakvim onovremenim ni trajnijim plodovima. Epizodnoj i u samoj Rusiji nepoznatoj linosti, hrvatska historiografija je, naknadno, posle 150 godina od njegove smrti, dala neprimereni znaaj koji ona u stvarnosti nije imala. Kai-Mioi, Grabovac, Katani Kai-Mioi. Pesnik i pisac Andrija Kai-Mioi28 godine 1756. u delu Razgovor ugodni naroda slovinskoga ukazivao je na poetak i svrhu kralja slovinskih koji puno vikova vladahu svim slovinskim dravama.... Kai je pominjao da slovinski (srpski) kralj Dobrosav I imadui pod sobom Bulgariju, Rasiju, Slavoniju, Bosnu, Liku, Krbavu i svu Dalmaciju, gornju i donju, uini se toliko velik da se nijednog kralja ne bojae.29 Kada govori o narodnostima i jeziku na Balkanu, Kai u Korabljici pominje da postoje tri jezika slavna (slovinski, grki i latinski). Kai je prema geografskom merilu isticao da postoji Dalmatin, Lianin, Rvat, Bonjak..., koji su svi Slovinci. Pokrajinska imena (i podruja) Kaiu su drave, u smislu ueg upravnog kraja.30 Njegov stariji kolega, pesnik Jeronim Kavanjin (Split, 1641-1714), bio je lan splitske ilirike iliti slovinske knjievne akademije. Ni traga hrvatskom imenu, ali je zato u stalnoj upotrebi slovinsko, odnosno ilirsko, odnosno srbsko ime. Nadbiskup zadarski Matej Karaman (1700-1771), koji je izvesno vreme kao misionar proveo u Rusiji, radio je na reviziji crkvenih knjiga za glagoljae. Kako je staroslavenski jezik ruske redakcije smatrao matinim slavenskim jezikom, koji bi trebalo da bude knjievni jezik Junih Slavena, on je glagoljski misal jo doslednije rusificirao nego to su to pre njega uradili Levakovi i Pastri. U njegovim delima takoe se ne pominju Hrvati i Hrvatska, pa samim time ni hrvatski jezik. On je na pr. sastavio Gramatiku staroslavenskog jezika. O glagoljaima i problemima unije podneo je Kongregaciji za propagandu vere

Isto, 134. 28 Andrija Kai Mioi (1704-1760) obrazovanje je stekao u franjevakom samostanu u Zaostrogu. U franjevaki red stupio je u 16. godini, da bi posle godinu dana novicijata otiao u Budim na studij teologije i filozofije. Od 1730. je lektor filozofije u zaostrokoj samostanskoj koli, pa potom profesor filozofije na bogosloviji u ibeniku. Od 1745. ivenjo je u samostanu u Sumartinu na Brau, u kom je od 1747. do 1749. bio gvardijan (Enciklopedija Jugoslavije, 5, Zagreb, 1962, 169). 29 A. Kai, Razgovor ugodni naroda slovinskog, Zagreb, 1889 (cit.prema: V. Novak, Antologija jugoslovenstva..., 702). 30 A. Kai Mioi, Razgovor ugodni naroda slovinskoga i Korabljica, Zagreb, 1967, 1920.

27

vie izvetaja od kojih je najvaniji De clero Illyrico (1741). Za glagoljae je u Zadru otvorio ilirsko" (a ne hrvatsko) sjemenite.31 Grabovac. Franjevac Filip Grabovac, iz okoline Vrlike (nekad bila srpskopravoslavna), 1747. godine napisao je knjigu Cvit razgovora naroda i jezika ilirskog aliti rvackoga". ("Czuijt razgouora naroda i jezika Illirickoga alliti Aruackoga").32 Naziv njegove knjige je oigledan falsifikat koji je uraen tokom XIX veka, kada je najvjerojatnije hrvatsko ime ubaeno umesto dalmatinskog. U biografiji fra Filipa Grabovca, koju je napisao dr fra Karlo Eterovi, iliriki se izjednaava sa dalmatinskim tj. hrvatskim, odnosno, hrvatski, dalmatinski, iliriki znae jedno te isto.33 Podoban povijesni lik fra F. Grabovca stvara se po meri, kao i veina mitskih rimokatolikih (hrvatskih) linosti, u drugoj polovini XIX veka. Meu prvima ga pominje I. Kukuljevi u svojoj Bibliografiji i to u nepuna dva retka. O ivotu i radu F. Grabovca poelo se pisati tek u poslednjoj etvrtini XIX veka. Godine 1877. objavio je o. Petar Bai Grabovevu pesmu Ljubazno ponutkovanje, koja je puna hrvatske samosvijesti i narodnoga ponosa". Fra K. Eterovi istie oca Baia kao velikog ljubitelja domae (hrvatske N..) povijesti koju marno istrauje i pomno biljei. Kao dugogodinji profesor istorije ulijevao je u mlada srca arku ljubav k hrvatskoj domovini i njezinoj slavnoj prolosti.34 Na taj nain stvarao je P. Bai, kao profesor franjevake sinjske gimnazije, poeljnu povijesnu predstavu o uzoritom katolikom muu fra F. Grabovcu. Meutim, podatak da su Grabovevi preci doli u pokatolienu Vrliku iz srpskih Ravnih kotara (selo Meari) dovoljno svedoi o Grabovevom srpskom poreklu. Katani. Franjevcu, knjievniku Matiji Petru Kataniu (1750-1825), koji je filozofiju i teologiju uio u Budimu i Osijeku, propagatori velikohrvatstva pripisivali su u zasluge da je u svojim filolokim raspravama traio etimoloke dokaze za tezu da su Hrvati direktni potomci Ilira i, samim time, starosedeoci
31 Enciklopedija Jugoslavije, 5, Zagreb, 1962, 201. 32 V. Novak, Antologija jugoslovenstva..., 25. Jaka Ravli, pisac uvoda za knjigu Razgovor ugodni naroda slovinskog (Zagreb, 1967), Grabovev letak, u kome se spominju oficiri ilirske narodnosti ("in verso illirico sopra"), jednostavno prevodi kao oficiri hrvatske narodnosti. (A. Kai-Mioi, n.d., 8) 33 K. Eterovi, Fra Filip Grabovac buditelj i muenik narodne misli u prvoj polovici XVIII vijeka (Njegov ivot, rad i stradanje), Leonova tiskara, Split, 1927, 118. 34 Isto, V, 1.

Balkana. Meutim, Katani u svojim delima ne pominje hrvatsko ime ve se slui, kao i njegovi klerikalni prethodnici, ilirskim imenom (npr. Brevis in prosodiam Illyricae lingue animadverso, Etymologicon Illyricum), poeziju naziva ilirskom a jezik slavno-iliriki izgovora bosanskoga.35 Baron Bartentajn Baron J. H. Bartentajn, koji je 1760. godine postavljen za predsednika Ilirske dvorske deputacije, ilirski narod je poistoveivao sa srpskim unijatskim i neunijatskim narodom. Tek osnovana Ilirska dvorska deputacija u svojoj nadlenosti je imala ilirske narodne poslove. To je bila nezavisna dvorska vlast za rajcki (srpski) ili ilirski narod. Maari su bili protiv uspostavljanja autonomnih srpskih prava, pa tako i protiv institucija koje su mimo Ugarske dvorske kancelarije obavljale poslove za ilirski tj. srpski narod. Ugarska dvorska kancelarija stalno je ponavljala svoje zahteve da joj se omogui vei uticaj u ilirskim poslovima. Prvi predsednik Ilirske dvorske deputacije, grof Ferdinand Kolovrat, borio se za austrijska prava protiv nasrtaja Ugarske dvorske kancelarije, pa je u svom kazivanju, od 27. avgusta 1748, dokazivao da stvar ilirskog naroda nije nikako provincialis-hungarica (zemaljsko-ugarska), nego austriaco-politica (austrijsko-dravna), i da je ilirski narod Partimonium domus Austriacae (nasledstvo doma austrijskog) a ne regni Hungariae (Kraljevine Ugarske).36 Hrvatsko dravno pravo na ilirske zemlje i ilirski narod se uopte nigde ne pominju ni kao provincialis Croatia (zemaljsko hrvatsko) a kamo li kao hrvatsko dravno pravo. Maari su 1777. godine uspeli u svojim nastojanjima, pa je ukinuta Ilirska dvorska deputacija, a srpske stvari dooe pod Ugarsku dvorsku kancelariju. Posle srpskog sabora u Temivaru osnovana je 1791. godine Ilirska dvorska kancelarija koja je, meutim, delovala svega godinu dana. Njene poslove preuzela je Ugarska dvorska kancelarija. Srpsko ilirstvo u funkciji velikohrvatstva Po uzoru na srpski jeziki i vjerski etno nacionalizam, austrijski dravni stvoritelji hrvatstva imali su viziju stvaranja jezikog nacionalizma kod srpskih rimokatolika, a to je bio hibridni jeziki nacionalizam ilirskog pokreta (preporoda), koji se u poetku stvarao na jedinstvu junih Slavena, ili bar Srba prevedenih i novu naciju Hrvata.

A. Petravi, M.P. Katani, Hrvatsko kolo, 1937; J. Hamm, Etymologicon illyricum, Nastavni vjesnik, 1942-43. 36 J.H. baron Bartentajn, n. d., 193-195.

35

Habsburgovcima i Vatikanu ilirizam je u dugom vremenskom periodu predstavljao integracioni faktor ija je svrha bila da balkanske istorijske zemlje (pokrajine) unificira i verski i prostorno povee u jednu celinu. Preko ilirizma je trebalo iriti rimsku versku ideologiju u ime apostolskog" habsburkog cara. Riterovu ilirsku ideju nastavio je da iri Ljudevit Gaj (18091872) koji je takoe bio nemakog porekla. Njegov otac Ivan bio je apotekar, a majka Julija, roena mit (Schmidt), neobino religiozna ena. Imao je temeljno teoloko obrazovanje poto je franjevaku gimnaziju pohaao u Varadinu. Poslednji razred zavrio je u nemakoj franjevakoj gimnaziji u Karlovcu. Tu je bio pod jakim uticajem franjevca, roenog Bavarca, oca Aurelija Hermana (Hoermana). U kui, naroito majinom zaslugom, vaspitan je u nemakom duhu uz nemaku knjigu i pesmu. Hrvatski jezik, koji se tada svodio na slovenaku kajkavtinu, Gaj je savladao tek u zrelijim godinama. Ljudevit Gaj i Ilirski pokret Lj. Gaj je 1830. godine pokrenuo Ilirski pokret zasnovan na Riterovoj tradiciji. Velikohrvatski falsifikator, istoriar J. idak, konstatovao je da je Gaj u Vitezovievom jeziku naao uzor za jedan svehrvatski knjievni jezik i da je neko vrijeme ak podlijegao i njegovoj nacionalnoj (svehrvatskoj N..) ideji, obuhvatajui jo 1832/33. godine Slovence hrvatskim imenom. Pogotovo su Riterove misli, od njegove jezike ortografske reforme pa do ideje o hrvatstvu Junih Slavena, uticale na mladog Lj. Gaja, a preko njega na itav Ilirski pokret.37 Gajevo ugledanje na Vitezovia uoavali su njegovi savremenici. Sam Gaj je, u jednom poverljivom razgovoru 1848. godine, obeleio svoj odnos prema svom uzoru sledeim znaajnim reima: Vitezovieva zadaa svrena. Sad Ljudevitova preostaje.38 Nad Gajevim grobom Fran Kurelac je 1872. izrekao sledee rei: Najve mu se srdca prilepio Senjanin Vitezovi, kojemu on posledovat htio ter kojemu posledovo i jest.39 Gaj je 1832. godine ispevao uvenu budnicu Horvatov sloga i sjedinjenje u kojoj klikta ustreptala oslobodilaka dua: Jo Hrvatska nij prepala dok mi ivimo visoko se bude stala, kad ju zbudimo uz pomo svih ostalih jednako potitenih plemena.40 U toj pesmi Gaj je preneo hrvatsko ime i na sve
J. idak, n.d., 145. Isto. 39 J. idak, n. d., 146. 40 U svojoj budnici Gaj daje viziju velike Hrvatske, ugledajui se na Riterovu Croatia rediviva: V kolu jesu vsi Horvati Stare derave: Staroj slavi verni svati Z Like, Kerbave,
38 37

junoslavenske narode. Po Franji Fancevu (Postanak i historijska pozadina Gajeve pesme 'Jo Hrvatska ni prepala'41 i Hergeiu (Hrvatske novine i asopisi do 1848, Zagreb, 1936), ova budnica pisana je sa skroz panhrvatskog stanovita.42 Pankroatizam Gajevog ilirskog pokreta potvruje i pesma Slavonca Vjekoslava Babukia (Granica i Danica) objavljena 10. januara 1835. u Gajevoj Daniczi Horvatskoj, Slavonskoj, Dalmatinzkoj. V. Novak apologetski iznosi da je u ovoj pesmi zakliktalo iroko jugoslavensko oseanje, jer su obuhvaena sva jugoslavenska plemena. V. Novak, meutim, tendenciozno previa pankroatizam ove pesme jer su, to je oigledno, u njoj obuhvaeni sve stari Horvati, sa posebnim naglaskom da su nabrojani narodi nekad svi Horvaani bili.43 U lanku Na narod, koji je objavljen u Danici 1835, Lj. Gaj ublaava svoj pankroatizam poto Slavene deli na Iliro-Ruse i eho-Poljake, a ilirsko koljeno detaljno ralanjuje. I pored toga, Hrvatima ostavlja veliki teritorijalni prostor. Po Gaju, Horvati su u Provincijalu (Banskoj Hrvatskoj), Vojnoj krajini i Primorju, u jednoj strani Istrije, na vugerskom (u Ugarskoj), u Banatu, Baranji, imegu, Somou, u Sladskoj, eleznoj, Sopronskoj i Pounskoj
Kranjci, tajer, Gorotanci I Slavonija, Skup Bonjaci, Istrijani Ter Dalmacija" Gaj 1835. ispravlja poslednji stih ubacivanjem imena Serblja (V. Novak, Magnum tempus ilirizam i katoliko svetenstvo, Beograd 1987, 53). 41 Hrvatska revija", 1935. 42 V. Novak, apologeta jugoslovenstva, ocenjuje Gajevu budnicu kao pesmu koja otkriva iroke jugoslovenske horizonte, te negira njen pankroatistiki karakter. Po Novaku, osma strofa, u koju je umetnuto srpsko ime, ukazuje na jugoslovenski horizont. Meutim, ubacivanje srpskog imena u Gajevu budnicu samo proiruje osnovu hrvatstva i na Srbe. Naime, u Gajevoj pesmi nabrajaju se svi Horvati stare Derave, meu kojima se i Srbi poistoveuju sa Hrvatima. Novak ak odbacuje pankroatizam kod Vitezovia smatrajui da je kod njega sve jugoslovenstvo (V. Novak, Magnum tempus... str.73). 43 Babukieva oda svehrvatstvu glasi: Lipo ti je Daniino lice Jo je lipe njejno dobro serdce; Koje ljubi sve stare Horvate, Serbije, Bosnu, Hercegovce brate. Ljubi ono drage jo Slavonce, tajerce i Kranjce, Gorotance; Jer su ovo braa, od starine, Sini dragi jedne domovine. Svi su ovi Horvaani bili; Zdravi bili, rujno vince pili. (cit. prema: V. Novak, Magnum tempus....

varmeiji, zatim u arkihercetvu Austrije i vu Bosni, u sandaku Banjalukom, svi skupa u broju 1,620.000. U Ilirsko koljeno Gaj je smestio i Slovence (Vende); Slavonce (itelji Slavonije, slavonske granice i Srema) kojih ima oko 500.000 i to 247.000 pravoslavnih i 253.000 rimokatolika; Dalmatince, koji stanuju u Dalmaciji pored Adrijatskoga mora, zatim na otocih i vu Dubrovniku, i broje do 400.000 duah, k ovim imaju se joe dodati i oni 80.000 koji su pod Turci i koji u Hercegovini ivu, i tako skupa znaaju 480.000, zmed kojih jesu 410.000 rimske, a ostali 70.000 grke cirkve"; Bonjaci koji ivu izme Drine, Vrbasa, Save, Dalmacije i Hema, brojem 450.000 dijele se na islamski, to jest turski, i zatim rimski i grki vjerozakon; Crnogorci; Srblji, koji su u Kraljevstvu Srpskom s obje strane Morave izme Timoka, Drine, Hema, Save i Dunava obitavali. Posle su, kako navodi Gaj, u austrijansku Slavoniju, junu vugersku preli i tu se naselili. Oni se zloupotrebljeno Raci nazivaju od stranjskih, jer nekoja stran Srbljev ivi okolo rijeke Rasce. Gaj je, dakle, protiv nedostojnog naziva (Raci) za Srbe, a naroito kritikuje nae prostake koji Srbe nazivaju Vlasima. U ilirsko koljeno Gaj je smestio i Bugare, to ne iznenauje jer je to isto i Riter radio.44 Ilirski pokret, prema tumaenju pisaca dalmatinskog Srpskog lista, bio je u sutini usmeren ka stvaranju i irenju hrvatske nacije. Poto kajkavsko narjeje nije bilo temelj na kome se mogla izvriti nacionalna integracija, pokret je za svoj jeziki osnov uzeo srpsku tokavicu. Ljudevit Gaj nazvao je srpski jezik tugjijem imenom, naime ilirskijem, konstatuje Srpski glas u oktobru 1890. godine. Srpski glas je naglaavao da je sam Gaj u Danici Hrvatskoj, Slavonskoj i Dalmatinskoj (za 1848. godinu) priznao da je ilirski jezik, u stvari, srpski: Sav sviet znade, da smo mi knjievnost ilirsku podigli i uveli, no nam jo ni iz daleka nije na um palo, da to nije serbski".45 Gajev ilirski pokret nikako nije bio jugoslavenski, sveslavenski, kako su ga predstavljali liberalni jugoslavenski nacionalni propagandisti, integralno jugoslavenska dravna propaganda u Kraljevini Jugoslaviji i komunistiki tvorci socijalistikog jugoslavenstva ("bratstva i jedinstva"). Dovoljno je pogledati Gajev ilirski grb koji u svojoj heraldikoj predstavi obuhvata grbove tzv. hrvatskih zemalja (Hrvatske, Slavonije, Dalmacije), dok se u sredini, kao integracioni povezujui svehrvatski faktor, nalazi ilirski grb (polumesec i nad njim estokraka zvezda), koji se posle Prvog hrvatskog katolikog sastanka 1900. godine prozva prvi najstariji poznati grb Hrvatske. U tom svojstvu ilirski grb se upotrebljava i na dananjem grbu Republike Hrvatske.

Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. 28, Hrvatski narodni preporod, I, Zagreb, 1965, 325328. 45 S. Boi, n.d., 92.

44

Istoriar Viktor Novak, bivi profesor beogradskog Filozofskog fakulteta, bio je proet jugoslavenskim ideolokim nainom miljenja.46 On je apologetski tvrdio da je u vreme Gajevog ilirizma triumfovala unitaristika, ilirska misao, odnosno, njen sinonim jugoslavenska misao".47 Hrvatski istoriar Nika Stani s pravom je isticao da je Gajev ilirizam bio ideologija pod kojom se sprovodio proces hrvatske nacionalne integracije.48 Gajev svehrvatski ilirski pokret, kao i Riterov, sluio je interesima Austrije protiv maarskih tenji za nezavisnou i kao odbrana od severnih jeretika. S druge strane, trebalo je Austriji privui slavenske narode i susedne slavenske zemlje izloene uticaju pravoslavne Rusije i autonomne pravoslavne Srbije. Otuda potie Gajevo sveslavensko opredeljenje koje u osnovi ima prikriveno austroslavistiko obeleje i, jo prikriveniji, rimokatoliki ekspanzionizam. Zbog utemeljenja svehrvatstva u tzv. hrvatskim zemljama, ideolozi ilirizma su forsirali tokavsko nareje kako bi izjednaili (unificarali) tzv. hrvatski, govor tri narjeja (tokavsko, akavsko, kajkavsko). Trebalo je izbaciti manjinsko nareje akavaca i kajkavaca te propisati da srpska tokavtina bude zvanino nareje Hrvata. Slovenaki preporoditelj", Jernej Kopitar (1780-1844), odbacio je hrvatstvo tokavtine poto je tokavski govor nazivao slavenosrpskim, a kasnije samo srpskim.49 Beogradski isusovac, Vladimir Horvat, estoko je kritikovao Kopitara to je u potpunosti negirao hrvatstvo tokavice, jer hrvatsku tokavsku knjievnost naziva literaturom katolikih Sloveno-Srba, a kajkavski stavlja u 'Provincijalnu Hrvatsku', ali kao dio slovenskog (jezika N..)50 Horvat logiki zakljuuje da bi posle takve Kopitarove podele hrvatsko ime ostalo samo za akavski koji je gubio teren, a nije se govorio ni u tzv. 'Provincijalnoj Hrvatskoj', koja je, po Kopitarovoj podeli, samo kajkavska. Time je Kopitar, prema oceni V. Horvata, hrvatskom imenu uinio veliku nepravdu jer ga je 'provincijalizirao' i uinio nevanim. V. Horvat zakljuuje da je Kopitarova podela neznanstvena, jer bi po njoj Hrvati-kajkavci bili Slovenci, tokavci Srbi a samo akavci Hrvati. Takva podela zavela je Vuka Karadia u velikosrpske vode (Srbi svi i svuda).51

Iako je prvenstveno Ilirizam pokret knjievnog i duhovnog ujedinjavanja Jugoslovena, njegova je unitaristika ideja od presudne vanosti u razvoju iste jugoslovenske misli (V. Novak, Antologija jugoslovenske misli i narodnog jedinstva, Beograd, 1930, str. XIX). 47 V. Novak, Magnum tempus, Beograd, 1987. 48 Vidi Staniev predgovor Novakove knjige Magnum tempus, Beograd, 1987. 49 J. Kopitar, Serbica, Novi Sad, 1984, 22-23. 50 V. Horvat, Crkva u Hrvatskom narodnom preporodu, Zagreb, 1986, 69-70. 51 Isto, 73.

46

Protiv Kopitara u odbranu hrvatskog jezika ustao je biskup Maksimilijan Vrhovac. Naime, on je krajem juna 1814. u Beu posetio Kopitara i izneo mu svoje jezikoslovne predloge kako bi spasao tzv. hrvatski jezik pred Kopitarovim argumentovanim i loginim jezikim razmiljanjima. Vrhovac je predlagao: hrvatski kajkavski treba pribrojiti tokavskom a ne slovenakom; za sve iz ue Hrvatske, Slavonije i Dalmacije treba ujediniti dijalekte, pa stvoriti i uvesti jedinstven jezik i pravopis po fonolokom naelu pii kao to govori"; za sve treba usvojiti pravila slavonsko-tokavskog pravopisa.52 Moe se zakljuiti da je biskup M. Vrhovac bio neposredni Gajev prethodnik. elnik tajnog rimokatolikog Seniorata u Kraljevini SHS, d-r Velimir Deeli, nabrajao je dodirne take izmeu Vrhovca i Gaja: Vrhovac se bori na saboru za prava hrvatskog jezika, to isto radi Gaj; Vrhovac otvara knjinicu, a to isto radi Gaj; Vrhovac, da pridigne knjigu, osniva tiskaru to isto radi Gaj; Vrhovac eljkuje jedinstven narodni (hrvatski N..) jezik to isto radi i Gaj; Vrhovac je ivo radio o jedinstvenom pravopisu to isto i Gaj; Vrhovac pozivlje ve 1813. narod na sabiranje narodnog blaga Gaj i njegovi Iliri od prvog poetka ine isto; Vrhovac govori u svom proglasu o ilirskom jeziku Gaj i njegovi Iliri nazivaju svoj jezik ilirskim; Vrhovac pjeva istom tokavtinom u Zagrebu Najvee Gajevo djelo i njegovih Ilira bez sumnje je da su izabrali tokavtinu za narodno narijeje; Vrhovac izdaje svojim trokom mnoge hrvatske knjige, a svrha mu je procvat te knjievnosti Gaj i njegovi Iliri rade to isto; Vrhovac vodi brigu za stare hrvatske knjige i nastoji ih pribaviti, gdje mu je samo mogue Gaj radi isto; Vrhovac podrava sveze sa slavenskim uenjacima Dobrovskim, Kopitarom i drugima Gaj s Kolarom, afarikom i drugima; Vrhovac s Dorotiem govori o hrvatskim novinama Gaj u istinu izdaje hrvatske novine. Mislim da se Vrhovac iza svega toga, to sam spomenuo, moe punim pravom nazvati preteom Ljudevita Gaja.53 Pretea ilirizma, Juraj porer, obratio se 1816. Kopitaru za dozvolu da izda prvi hrvatski list" pod naslovom Oglasnik ilirski". Do izdanja lista nikad nije dolo jer list nije imao podrke. Posle izvesnog vremena porer saoptava svoj razgovor sa Kopitarom koji mu je izneo razloge zbog kojih list nije mogao da uspeno izlazi. Kopitar mu je rekao sledee: Mi samo strogom i vjernom slogom moemo napredovati. Zato e biti vrlo korisno ako dospijete do izdavanja novina da ne mislite samo na Hrvatsku, nego na sve jugoslavjanske narode, jer niti Dalmatinac, niti Slovenac, niti Istrijanin, pa ba ni Slavonac, kamoli ini Jugosloveni, ne bi rado pristali na iskljuivu narodnost hrvatsku...54 Ove Kopitarove rei svedoe da u njegovo vreme hrvatsko ime nije bilo raireno van etniki arolikog geografskog teritorija tzv. Banske Hrvatske.
52 53

Isto. Cit. prema: V. Horvat, Crkva u Hrvatskom narodnom preporodu..., 75-76. 54 Cit. prema: L.M. Kosti, n. d., 23.

Gajeve ilirce potresla je pojava Vukovog Koveia za istoriju, jezik i obiaje Srba sva tri zakona (Be, 1849) i, naroito, lanak Srbi svi i svuda. U tom lanku Vuk je utvrdio da su Srbi svi oni koji govore samo tokavskim narejem, pa bili oni u umberku ili u Vranju. Dakle, Srbi su tokavci triju verozakona": pravoslavnog, rimokatolikog i islamskog. Od vremena izlaska Koveia iz tampe ne smiruje se povika velikohrvatskih ideologa na Vuka Karadia.55 Zbog nemoi istoriografije da u potpunosti rekonstruie vremena slavenskog doseljenja na Balkan, narodnosnog rasprostiranja na Balkanu tokom srednjeg i novog veka (do XIX veka), mogu biti od koristi i miljenja filologa koji su vie od istoriara razmiljali o problemu srpsko-hrvatsko-slovenakog etnosa i njihovom teritorijalnom rasprostiranju na junoslavenskom prostoru. Pitanjem broja i opsega slavenskih narodnosti slavisti su se bavili najvie tokom XIX veka. Kako ocenjuje Lazo M. Kosti, njihovi rezultati se ne podudaraju, ima meu njima dosta principijelnih razmimoilaenja, ali je za sve njih zajedniko da tzv. Hrvatima daju veoma mali teritorijalni prostor, a Srbima vrlo veliki. Pojam Hrvata se ograniava na samo jednu sasvim usko obeleenu skupinu na podruju bive Jugoslavije. Tako na pr. eki slavisti priznaju kao Hrvate samo kajkavce, dok, s druge strane, Slovenci smatraju kajkavce za Slovence a Hrvate ograniavaju na akavce. Prema filolozima-slavistima, Srbi su mnogostruko brojniji od Hrvata i prostiru se u velikom pojasu Balkana. Slavisti o jeziku Hrvata Lazo M. Kosti zakljuuje da nema ba ni jedne, ama bukvalno nijedne oblasti Jugoslavije koju su svi veliki slavisti XIX veka priznali kao nesumnjivo hrvatsku. Slovenac Jernej Kopitar osporava ak Hrvatima kao naciji sam Zagreb sa okolinom. Kopitarovo stanovite najbolje se ogleda u prepisci sa ekim jezuitom Josipom Dobrovskim iz 1810. godine. Kopitar tvrdi da se provincijalni Hrvati (iz troupanijske Banske Hrvatske N..) tek poslednjih dvesta godina nazivaju Hrvatima i to kao geografski a ne etnografski pojam. O tome Kopitar u jednom pismu iz 1810. pie Dobrovskom sledee: Tek od Ferdinanda I (1503-1564) i Leopolda I (1640-1705) poeo je da se upotrebljava geografski naziv Hrvatske i s onu stranu Kupe... Slavonci su srpski naseljenici i govore 'kruh' i 'brez' mesto 'bez', pravo kranjski. U pismu od 1. februara 1810. kae sledee: Ja vie verujem Truberu i Kreliu nego Salagijusu to se tie Hrvata, da naime severno od Kupe u stvari nema genetskih nego samo geografskih Hrvata, a genetski to su samo Vendi (Slovenci)... Nije dakle neistorijski kad Slovenci nee da budu Hrvati, ve je to veritatis causa... Ja sam sigurno toliko pravedan prema Hrvatima kao Vaa Preasnost prema Slovencima, ali pogrean naziv vrea me (sablanjava me): mi Slovenci ne treba da se zovemo Hrvati, nego oni sami treba da se zovu ono to su, tj. Slovenci...
55

G. Malovi, Pod lanim znamenjima, Politika, 30. VI 1991.

Kako uopte dolaze Zagrepani ka hrvatskom poreklu. Ne dajmo se, dakle, zavarati administrativnom podelom zemalja i naziva.... Kopitar pie Dobrovskom 21. aprila 1810. sledee: Ako su Dalmatinci Hrvati, qui certe sunt prema Konstantinu (Porfirogenitu N. .), a takoe Zagrepani, otkud to dolazi da prvi, glavni Hrvati, srpski govore a poslednji ne govore?"56 Jezuita iz eke Josip Dobrovski (1753-1829), otac slavistike, smatrao je samo kajkavski dijalekt kao hrvatski dok je sve drugo za njega ilirski ili srpski jezik. Idui tom analogijom Dobrovski je samo Hrvatsko zagorje i Sloveniju smatrao predelom Hrvata, dok su svuda drugo iveli Srbi. Dobrovski je panonske Hrvate delio na prave zagrebake Slovence, ugarske Slovence i kranjske, tajerske i koruke. Po njemu, Dalmatinci su napola Srbi (glagoljai), dok su iliriari isti Srbi. Za Dobrovskog Srbi su i Dubrovani, Makedonci i Bosanci, dok su Kranjci, Bezjaci (Zagorci) i panonski Hrvati po poreklu Hrvati. Dobrovski je poistoveivao tzv. dalmatinsko-ilirski jezik sa srpskim jezikom, pa je do kraja ivota ostao pri gleditu da su Dalmatinci i po jeziku i po poreklu uglavnom Srbi.57 Najpoznatiji slavista druge polovine XIX veka, Franc Mikloi, u svojoj Uporednoj gramatici slovenskih naroda Hrvate je reducirao na sasvim mali i neznatan prostor tvrdei da su svi tokavci Srbi, akavci Hrvati, a kajkavci Slovenci. U Uporednoj gramatici Mikloi govori o dva srpska dijalekta (-e i ije) i jednom hrvatskom (-i). Ikavtinu, dakle, uzima za karakteristino obeleje hrvatskog jezika, dok su ekavtina i ijekavtina dve grupe srpskog jezika. Ipak Mikloi je tvrdio da nisu svi ikavci Hrvati-akavci ve da ima ikavaca koji isto srpski govore i da imaju istu narav i obiaje.58 Tu je pre svega mislio na ikavce tokavskog narjeja sa podruja Dalmacije, Primorja i Like. Za Dubrovnik Mikloi je govorio da do njega nikad nije dopirala akavtina i da je uvek bio tokavski, dakle srpski. Vaspitanici jezuitskog ponaanja i kulture, kakvi su bili ilirac i jeronimovac Ivan Kukuljevi, zatim Ivan Maurani i drugi, odluno su primenili Lojolino naelo: metode menjamo cilj izotravamo, te su nagovorili i naveli naivnog Vuka Karadia, ali i uru Daniia, da u Beu, 16. marta 1850, potpiu tzv. Beki knjievni dogovor o zajednikom jeziku Srba i Hrvata na tokavskom nareju.59
Cit. prema: L.M. Kosti, n.d., 22-23. Isto, 21-22. 58 Isto, 26-27. 59 Zauujue spremno i lako odrekoe se 'ilirci-Hrvati' mogunosti stvaranja hrvatskog knjievnog jezika na kajkavskom ili pak na akavskom nareju; znali su oni da je srpsko tokavsko govorno podruje daleko vee, pa je bilo poeljno da se, na svaki nain...(tokavica) proglasi i za hrvatsko govorno nareje, jer bi time bila bitno proirena mogunost 'ilirskog delovanja' i proglaenja (jedinstvenog N..) 'ilirskog podruja' po jednom bitnom kriteriju kakav je jezik (Isto).
57 56

Pored dva Srbina dogovor je potpisalo i est rimokatolikih predstavnika: Ivan Kukuljevi Sakcinski (iz mletake porodice Saki), Dimitrije Demeter (grkocincarskog porekla), Ivan Maurani, Vinko Pacel, Franjo Mikloi i Stjepan Pejakovi. Dogovorom je zaklueno da jedan narod treba jednu knjievnost da ima, da se izmeu tri narjeja, ekavskog ikavskog i ijekavskog odabere juno tj. ijekavsko, s tim da se ta tri narjeja ne smeju meati. Glavno pitanje kojem je to jednom narodu dogovor bio namenjen ostalo je nereeno, a ubrzo e se pokazati i nereivo jer se jedan dugo postojei narod, srpski, stao jeziki razjedinjavati, dok se drugi narod, hrvatski, nepostojei kao jedna realna jezika zajednica, poeo sve vie ujedinjavati, knjievnojeziki i standardnojeziki, oko Vuk-Daniievog srpskog jezikog modela uprkos svojoj supstancijalnoj izvornojezikoj nejedinstvenosti, tj. stvarnoj trojezinosti.60 Knjievni dogovor je bio znaajan praktian uspeh iliraca u sprovoenju i irenju ilirske ideje, pa su oni tekst jezikog dogovora objavili pod ilirskim znamenjima" (ilirskim grbom) na prvoj strani Narodnih novina".61 Prisvajanje srpske tokavice i proglaavanje iste za opteobjedinjavajue narjeje hrvatskog knjievnog jezika, nije nailo, koliko nam je poznato, na protest tadanjih srpskih intelektualaca; ili nije imao ko ili su bili nesmotreno indolentni prema podmuklim politikim namerama ideologa velikohrvatstva po tom pitanju. U Gajevom Ilirskom pokretu masovno uee uzelo je rimokatoliko svetenstvo.62 Isusovac V. Horvat istie injenicu da su iz isusovakih gimnazija stoljeima izlazili ponajbolji pisci i prosvjetni djelatnici i gotovo svi preporoditelji zavrili zagrebaku (isusovaku) gimnaziju, dok su dvojica neko vrijeme bila i u varadinskoj (Ljudevit Gaj i Franjo Raki). Mnogi elnici Ilirskog pokreta bili su rimokatoliki svetenici npr. Pavao tos, fra Martin Nedi i brojni bosanski franjevci, upnik Toma Mikloui pretea ilirizma itd. Biskup Aleksandar Alagovi (1760-1837) preporuivao je rimokatolikom svetenstvu da ita Gajeve Novine i Danicu. Prof. Nikola ic je

B. Brbori, Srpske sociolingvistike prilike u retrospektivi i srpska jezika politika u novim dravnim okolnostima, Zbornik radova Republika Srpska Krajina, Knin-Beograd, 1996, 168. 61 Isto. 62 Isusovac V. Horvat pie da je Zagrebaka bogoslovija arite preporoda": Gaj je ve od poetka raunao sa zagrebakim bogoslovima, pa ih je posjeivao ve od 1830. i oduevljavao za preporod. Meu njima su se neki posebno isticali sposobnou i revnou. Pavao toos... istaknuo se ve kao gimnazijalac latinskom odom prigodom smrti biskupa Maksimilijana Vrhovca (1827), a sljedee je godine pozdravio pjesmom novog zagrebakog biskupa Aleksandra Alagovia... toosov kolega, Josip Mari (Kostajnica 1807- 1883), budui kanonik, objavio je Iskru domorodne ljubavi (Zagreb, 1830), a Josip Kundek kao bogoslov je 1832. tiskao pjesmu u dvanaestersu Re jezika narodnoga (kao nap. 186, 81-82).

60

isticao da je Gaj upravo u hrvatskom sveenstvu naao najiskusnije i najoduevljenije pristae i pomagae za svoj rad i uspjeh. Pored domaih ljudi Ilirski pokret su podupirali doljaci rimokatolici iz Ugarske i Slovake: ban Vlai (inae Maar), kanonik zagrebaki Mojzes, biskup Aleksandar (andor) Alagovi (iz Slovake), biskup-kardinal Haulik.63 Nazadnost iliraca maaroni su dokazivali injenicom to je meu njima bilo mnogo crkvenih ljudi. Antun Barac navodi da su meu najbunije Gajeve sledbenike pripadali zagrebaki sjemenitarci i veina niih sveenika.64 Viktor Novak je uzdizao to ilirsko svetenstvo smatrajui ga naprednim, slobodoumnim i liberalnim, i odvajao ga od klerikalnog, nazadnog svetenstva. U pozitivnom svetlu V. Novak posmatra Zbor duhovne mladei zagrebake, kojeg naziva prvim edom ilirizma. To prvo edo ilirizma, meutim, tridesetih godina 20. veka prerasta u reakcionarno zborite pravake, frankovake i ustake mladei.65 U Zagrebu je, u oktobru 1836, osnovano Narodno duhovne mladei drutvo ili Ilirsko narodno drutvo domorodne mladei duhovne siemenita Zagrebskoga. Drutvo je imalo strateki vane ciljeve za utemeljenje hrvatstva: da ui i usavrava narodni (hrvatski) jezik tj. srpsku tokavicu; da nabavlja knjige za knjinicu i sakuplja narodne pesme; da prevodi dela Svetih otaca i dobrih suvremenih propovijedi"; da prouava narodnu (hrvatsku) istoriju i pedagogiju. Od 1846. Drutvo poinje izdavati verske zabavne i poune knjige za narod, posebno za mlade, pod nazivom Kolo mladih rodoljuba. Godine 1857. Drutvo je promenilo ime u Zbor duhovne mladei zagrebake. Josip Buturac istie velike zasluge Zbora u ouvanju narodnosti hrvatske: Tradicija Zborova pripovijeda da je Gaj, kad je nakon ukinua ilirskog imena malodunost ula u ilirce, pokazao rukom na sjemenite i rekao: 'Ako mi svi danas poginemo, ovi (tj. klerici) sauvat e narodnost nau!.66 Po uzoru na zagrebake bogoslove, bogoslovi u akovu osnovali su 1841. godine rodoljubno drutvo Mladei duhovna sjemenita akovakoga. Rodoljubno drutvo bogoslova osnovano je i u Senju 1846, pa su Zagreb,
N. ic, Aleksandar Alagovi biskup zagrebaki osniva poekog orfanotrofija, Poeka kolegija spomenica o stogodinjici 1835-1935, Slavonska Poega, 1935, 20, 34. 64 Knjievnost ilirizma, JAZU, Zagreb, 1954, 57. (cit. prema: V. Horvat, n. d., 89). 65 O masovnom ueu rimokatolike hijerarhije i svetenstva u ilirskom pokretu Ljudevita Gaja svedoi voluminozno delo V. Novaka Magnum tempus Ilirizam i katoliko svetenstvo. Svi ti brojni rimokatoliki svetenici prikazani su kao buktinje jugoslovenstva, sveslavenstva, liberalnog bratstva. Nelogino izgleda to Novak u knjizi Magnum crimen, kod ocene rimokatolikog svetenstva, prelazi u drugu krajnost i rimokatoliki kler, koji ni u vekovnim rasponima bitnije ne menja svoju sutinu, predstavlja u potpuno tamnim tonovima. 66 J. Buturac, Povijest Zbora duhovne mladei zagrebake 1836-1936, Zagreb, 1937, 25 (cit. prema: V. Horvat, n.d, 106).
63

akovo i Senj postali centri u kojima su se raale velike preporoditeljske ideje". Takve ideje mi bi preciznije nazvali velikohrvatsko-klerikalnim. Godine 1855. bosanski klerici u akovu su osnivali Zbor redovnike mladei bosanske preko kojeg su hteli da se u narodnom hrvatskom i latinskom jeziku usavravaju. Godine 1876. bosanski klerici, zajedno sa Zborom, preli su iz akova u Ostrogon u Maarskoj. Franjevaka bosanska mlade vraala se iz Ostrogona usavrena u hrvatskom jeziku i hrvatskoj knjievnosti, puna zanosa za hrvatskom misli i hrvatskom prosvjetom.67 U Zboru su stvarani kolovani rimokatoliki klerici koji su obavljali presvete misionarske dunosti u pravoslavno-muslimanskoj Bosni i Hercegovini, uzgred beleei srpske narodne pesme koje su objavljivali kao hrvatske. U takvim aktivnostima naroito se isticao fra Ivan Juki. Godinu dana nakon osnivanja Ilirske itaonice, 1839. osnovano je Ilirsko drutvo mladei Grkokatolikog sjemenita u Zagrebu. U vreme Ilirskog pokreta Rimokatolika crkva je osnivala i druge ilirske kulturne institucije. Tako je u Zagrebu 1839. godine osnovano Narodno ilirsko skladnoglasja drutvo po uzoru na Kolo mladih rodoljuba, koje je bilo knjievno udruenje biskupskog sjemenita. To drutvo imalo je zadatak da uzdie crkvenu i narodnu (ilirsku, pa porom hrvatsku) pesmu. Pravilnik drutva bio je na latinskom jeziku, ali se ve u prvoj godini njegovog postojanja poeo pisati ilirskim jezikom tj. srpskom tokavicom. O imendanu biskupa Haulika drutvo je priredilo prvi koncert. Naroito je bila popularna pesma koja je govorila o duhovnom jedinstvu Austrijskog carstva i papstva: Boe ivi naeg cara i epikopa (od anonimusa).68 Masovno uee biskupa, kanonika i nieg svetenstva u Gajevom Ilirskom (hrvatskom) narodnom pokretu baca novo svetlo na ideoloku sutinu tog pokreta. Hrvatska i jugoslovenska istoriografija i knjievnost Ilirski pokret u ideolokom pogledu posmatrali su kao liberalni romantiarski pokret mladog graanskog stalea uperen protiv dekadentnih feudoaristokratskih osnova drutva. Predstavljali su ga kao pokret koji treba da sprovede nacionalno i ideoloko osveivanje mlade hrvatske graanske klase u nacionalno-liberalnom pravcu. Meutim, masovno uee rimokatolikog klera i aristokrata u Ilirskom pokretu moe se protumaiti i kao pokuaj odbrane legitimne ideologije carevine od severnog maarskog protestantizma i verskog liberalizma. Naime, od vremena austrijskog cara Ferdinanda I (1527-1564), u severnoj Ugarskoj se pojavio veliki broj pristalica reformacije. Car Rudolf II (1576Fra J. Jeleni, Kultura i bosanski franjevci, II, Sarajevo, 1915, 211 (cit. prema: V. Horvat, n.d., 106). 68 Narodna enciklopedija Srba, Hrvata i Slovenaca, uredio Stanoje Stanojevi, knjiga III.
67

1608), kao gorljivi protivnik reformacije, provodio je stroge mere protiv ugarskih protestanata. U februaru 1604. saborskim lancima dodao je i lanak XXII kojim je ne samo odbio molbe ugarskih protestanata ve je potvrdio sve privilegije izdane u korist Rimokatolike crkve od vremena svetog maarskog kralja Stefana. Protiv takvih carskih odluka protestant Stjepan Bokaj u Maarskoj je pokrenuo bunu. Po sklopljenom primirju, 23. juna 1606, Car Rudolf II uredio je ugarske verske poslove. Bilo je odreeno da plemstvo i graani Ugarske mogu slobodno ispovedati veru koju hoe. Tako su rimokatolicizam i reformacija postali ravnopravni, dok je lanak XXII iz 1604. bio brisan.69 Kralj Rudolf II isturio je bansku Hrvatsku kao branu protestantskom nadiranju. Sabor u Zagrebu je 10. aprila 1606. istupio protiv slobode veroispovedanja i izrazio elju da ostane u vanosti Rudolfov lanak XXII iz 1604. godine. Neto kasnije, 16. januara 1608, kralj Rudolf je, kako istie prof. Nikola ic, sankcionisao zakljuak sabora u Zagrebu o iskljuivom priznanju rimokatolike vere unutar Hrvatske i Slavonije. Tako je na snagu stupio verski zakon suprotan onome u Ugarskoj. Tridesetih godina XIX veka Maari su zahtevali da se protestantima dade graansko pravo i u Hrvatskoj, tj. da se ukine zasebni hrvatski vjerski zakon" iz 1608. godine.70 Protestantsko pitanje postalo je kljuno u sporovima izmeu Pete i Zagreba i na kraju dovelo do Ilirskog pokreta kojeg je, pored ostalog, izazvao verski nesklad izmeu protestantskog i rimokatolikog dela Carevine. Sabor u Zagrebu sastao se 11. jula 1832. u novom duevnom raspoloenju, odluan da hrvatski poslanici ostanu nepokolebljivo kod dojakonjega stanovita u pitanju protestanata. U pounskom saboru 1832-1836 bilo je prisutno protestantsko pitanje, ali su hrvatski poslanici (preciznije reeno rimokatolici N. ) nepokolebljivo branili svoj drevni vjerski zakon ne doputajui da im se to pravo otme.71 Predviajui sigurnu pobedu hrvatskog (rimokatolikog) gledita u sukobu sa Maarima, biskup zagrebaki Alagovi je 8. septembra 1833. posebnom zakladnicom uz polog od 3.000 forinti u stolnoj crkvi zagrebakoj utemeljio lijepu pobonost na ast Blaenoj Djevici Mariji... s vruim eljama da se protestantski zahtjev Maara otkloni od Hrvatske.72 Ilirski pokret je, dakle, imao i prevane verske zadatke jer je trebalo, u interesu apostolske Austrije, isto rimokatoliko carsko podruje (Bansku Hrvatsku) odbraniti od severne maarske protestantske najezde. Upravo iz tog razloga Hrvatska i hrvatstvo e tokom XIX veka imati sve vei znaaj za interese Habsburke monarhije kojoj je rimokatolicizam oznaavao
69

N. ic, Aleksandar Alagovi biskup zagrebaki osniva poekoga orfanotrofija, Poeka kolegija spomenica o stogodinjici 1835-1935, Slavonska Poega, 1935, 36. 70 Isto, 36-37. 71 Isto, 37. 72 Isto.

dravni opstanak pred sve izraenijim maarskim pretenzijama za samostalnou. Prvi vesnik tog novog blagonaklonog odnosa prema Hrvatskoj i hrvatstvu uoava se sa stvaranjem hrvatske metropolije. Naime, car Franc Jozef je 12. avgusta 1850. dao dozvolu da se Zagrebaka biskupija uzdigne na rang nadbiskupije. U decembru 1852. papa Pije IX izdao je bulu Ubi primum placuit kojom je odredio da se u Zagrebu, koji ima jednu tisuu kua i 13.000 stanovnika, biskupija podigne na rang nadbiskupije. Ujedno joj je, kao metropoliji, pridruio biskupije koje su do tada pripadale maarskim nadbiskupijama (kalokoj, bakoj, ostrogonskoj) i to: bosansku ili akovakosrijemsku, senjsko-modruku ili krbavsku i krievaku biskupiju. Od tog vremena je zagrebaki natpastir hrvatski metropolita te je u crkvenom pogledu prestao maarski uticaj na hrvatski narod.73 Ilirsko ime nije se svuda odomailo i primilo, naroito ne kod Srba, koji su se odluno oduprli nastojanjima da im se ono nametne. Ve 1843. godine bilo je zabranjeno iz razloga kako bi Austrija ugodila Turskoj i Maarskoj. Jugoslavensko ime je nasledilo ilirsko i to najvie zahvaljujui aktivnostima biskupa J. trosmajera i kanonika Franje Rakog.74 Istoriju hrvatskog naroda Raki je sa posebnom ljubavlju prouavao, smatrajui da je ona Boje delo i rezultat stvaralatva samog hrvatskog naroda. Isticao je narode Habsburke monarhije kao narodne i istorijske individualnosti. Ti narodi uli su u okvir Habsburke monarhije pod uvjeti svetih ugovorah, u tenji da osiguraju svoju osobenost u zajednici s ostalim narodima Srednje Evrope. Raki je izvodio naelo federalistikog preureenja Monarhije s jemstvom uvrenja narodnih i povijesnih individualnosti njezinih naroda. Ideja jugoslavenstva, kao pre ilirska ideja Lj. Gaja, funkcionisala je kod Rakog kao hrvatska nacionalna integracijska ideologija, sa zadatkom da mobilie hrvatsku inteligenciju na putu izgradnje moderne hrvatske kulture i prostorno to ire hrvatske dravnosti. Povodom 25-godinjice Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti Raki je i sam isticao da je ona svoju misiju, koja je trebalo da obuhvati celi jugoslovenski prostor, poela od hrvatstva: Akademija malog prezrenog hrvatskog naroda imala je 'sielo u dui Hrvatstva.'75

Starevi
Isto, 1. M. Murko, O prethodnicima ilirizma, Nova Evropa", II/3, 1921. 75 F. Raki, Osvrt na 25-godinje djelovanje Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1893, 8-9.
74 73

Tvorac velikohrvatske pravake ideje Ante Starevi je bio pod jakim uticajem Riterovog svehrvatstva zasnovanog na rimokatolikoj osnovi. Upravo su A. Starevi i E. Kvaternik Riterovo svehrvatstvo isticali kao program svog pravatva. Riterovu Croatia rediviva su posebno cenili zbog njezinog istoricizma, terminologije i isticanja hrvatskog imena.76 Krianievo delo nije u to vreme moglo uticati na politiku misao u Hrvata zato to se za njega nije znalo sve do kraja ezdesetih godina. Naime, otkrio ga je tek 1869. Ivan Kukuljevi Sakcinski. I Starevi je u mladosti bio oduevljeni pristaa ilirskog pokreta iz koga je i politiki ponikao. Revolucionarne 1848. godine u zanosu je slavio bana Jelaia i izrazio veru u skoru obnovu nekadanjeg legendarnog hrvatskog kraljevstva koje je, prema njemu, obuhvatalo krajeve od mora pa do vode Mure, od Ljubljane pa do grada Jajca.77 Godine 1851. osudio je upotrebu srpskog imena za narodne pesme koje je izdao Vuk Karadi. Starevi je, sluei se nekritiki istorijskim izvorima, porekao srpskom imenu etniko (narodno) obeleje. Praktino, A. Starevi je osuivao sve ono to bi eventualno smetalo irenju i stvaranju velike hrvatske drave. Pedesetih godina XIX veka on je osuivao ustanke bosanske (srpske) raje protiv bosanskih aga i begova. Godine 1858. prvi put je izrazio svoje uverenje o bosanskim muslimanima kao po kervi i jeziku najistijom braom. Starevi je predlagao da Hrvatska uredi odnose sa Austrijom i Maarskom kroz meunarodne ugovore. Preduslovom za to smatrao je uspostavljanje celovitosti hrvatskih zemalja, tj. Hrvatske, Slavonije s Granicom, Dalmacije i Meimurja, a privolenijem stanovnitva trebalo je da im se pridrui i sav juno i severno zapadni kraj nekadanje velike Kraljevine Hrvatske, kako Starevi naziva slavenske zemlje, u kojima ivi po kervi, po jeziku, po prolosti, i ako Bog da u budunosti jedan te isti narod.78 Ante Starevi je bio olienje borbenog hrvatskog nacionalizma u nastajanju. U njegovim oima Hrvatska je nezavisna zemlja koja je u prolosti od dobre volje ula u personalnu uniju s Maarskom i Austrijom. Starevi je razvijao misao historijskog dravnog prava Hrvatske. Knjievni kritiar Jovan Skerli, srpski liberal koji inae nije poznavao svrhu rada na stvaranju mitomanske hrvatske istoriografije, tvrdio je da slavenska misao, jugoslavenska ideja, narodna politika
J. idak, n. d., 146. Istone granice Hrvatske su i kod Starevia relativne, fluidne, neodreene. Ni sami idejni tvorci budue velike Hrvatske nisu mogli sinhronizovati svoje vizije, jer nisu svi podudarno mogli sagledati konture nekadanje tobonje Hrvatske. U Starevievoj kartografiji granice Hrvatske vremenom idu sve istonije: prvo su na Uni, pa na Drini, na Moravi, na Marici, da bi na kraju, u Riterovom stilu, ile dalje na istok ka Ukrajini. 78 Enciklopedija Jugoslavije, tom 8, Zagreb 1971, 128.
77 76

srpsko-hrvatska, nisu imali ogorenijeg protivnika od voe hrvatskih pravaa. Starevi je prezirao slavenstvo. Govorio je da izmeu Hrvata, eha, Poljaka i Rusa, nema nikakvog jedinstva, ni krvnog ni jezikog. Po njemu, Srbi su samo geografski pojam, srpska istorija ne postoji, srpski jezik je izmiljotina. Srpstvo su u najnovije doba stvorile Rusija i Austrija. Sve to je dobro kod Srba to je samo hrvatsko. On je pisao o hrvatskoj dinastiji Nemanjia; na Kosovu je bilo svih samo ne Srba. Ono to se u njegovo vreme zvalo Srbima to su pohrvaeni Vlasi, Arbanasi i Cigani, neista rasa. Samo iz velike mrnje prema Srbima govorio je o Bugarima sa mnogo nenosti. Turska je za njega bila kulturna zemlja.79

Kroatizacija srpskog jezika i knjievnosti Protiv estokih napada na srpstvo i istoriografskih falsifikata trosmajera i Rakog i pravaa Starevia i Pavlinovia, ustali su dalmatinski Srbi okupljeni oko Srpskog lista (Sava Bjelanovi, Lazar Tomanovi i drugi). Takvo hrvatstvo koje ne postoji, ve se stvara, Srpski list je nazivao anahronizmom iju pogonsku snagu ini svetenstvo. Sveta dunost rimokatolika je da sve uini za vjeru, dakle i da ratuje protivu pravoslavlja i muhamedanstva", a za Srpski glas je bilo potpuno izvesno da su u borbi protiv Srpstvu voe jezuiti i fratri dok su Hrvati samo vojnici a hrvatska misao prosto orue, te da su fratri i jezuiti stari i poznati nosioci tuinske misli, koji pod maskom hrvatstva ire srednjevjekovnu vjersku borbu, to je najvea uvreda i ponienje dvadesetom vijeku.80 Pitanje Kaievog slovinstva meu prvima je razmatrao Bokelj Laza Tomanovi iz Lepetana. On je utvrdio da Kai hrvatsko ime smatra istovetnim ili bar posve bliskim kranjskom, odnosno slovenakom imenu, pa je na taj nain itelje kajkavske Hrvatske, kao i Kopitar, podvodio pod slovenaku narodnost. Na toj tvrdnji Tomanovi je temeljio tezu da je hrvatsko ime, u to vreme vezano za prostor kajkavske Hrvatske, za Kaia geografski a ne nacionalni pojam, te da je u Nemanjino vreme slovinstvo znailo isto to i srpstvo.81 Prema Tomanoviu, dakle, Kai, ali i dubrovaki pisci, kad kau slovinstvo" misle na srpstvo: Kako pravoslavni Srbi u ono vreme nisu mogli
J. Skerli, Ante Starevi, Beograd, 1911. Isto, 145-146. 81 Istoriarka Sofija Boi istie Tomanovievo miljenje da je Kai u delu Razgovor ugodni naroda slovinskoga pevao o srpskim vladarima, o dogaajima iz srpske istorije, da su Razgovori napisani u duhu srpskih narodnih pesama i po sadraju i po formi. Zbog svega navedenog Tomanovi je u Kaiu video srpskog pesnika. Ukljuivanje Kaia u sferu hrvatske kulture smatrao je potpuno neopravdanim (S. Boi, n.d., 94-95).
80 79

smatrati Srbima inoverce podlone Papi, Srbi-katolici trae opte ime i nalaze ga u imenu slovinskom".82 Tomanoviu je etiri godine kasnije odgovorio Franjo Raki, tvrdei da je Kai Hrvat koji obuhvaa svojom milju cijelo juno slovinstvo, to nije ak ni neto novo, pa pominje imena Lj. Crijevia, F. Vrania, M. Orbinija, koji su pisali o slavenstvu. Incident sa Tomanoviem potakao je Rakog na istraivanje, pa je otkrio da je kod Hrvata jo u XVI stoljeu postojala nacionalno-jezika svijest koja uvjetuje izvjesnu orijentaciju stare hrvatske knjievnosti. F. Raki je, bez bilo kakvih ozbiljnih dokaza, nepokolebljivo tvrdio da je hrvatski jeziki nacionalizam postojao i u Srednjem veku. Kaiu je naknadno pripisano da je afirmisao moderni hrvatski patriotizam kod naroda. Iz tvrdnji Rakog nastala je istina da je kamen temeljac slovinskog patriotizma" njegov neposredni hrvatski patriotizam, pa je slovinstvo" (pored ilirstva) postalo sinonim za hrvatstvo.83 Povodom sveanosti otkrivanja spomenika fra Andriji Kaiu-Mioiu u Makarskoj 1890, list Srpski glas je negodovao jer je itavoj sveanosti dat hrvatski karakter, odnosno, ideolozi hrvatstva su pokuali da preuzmu slavnog srpskog pjesnika i da uz pomo dela ovog imitatora narodne poezije" nadoknade ono to im nedostaje a to je sopstvena kulturna batina.84 Tomanovi je stalno isticao da je srpski narod raskomadan na toliko strana da ni poljski narod nije groznije. Meutim, jedinstvo srpskog naroda opstajalo je vrstom svezom jednoga istovjetnoga jezika": Ja sam bio u Srijemu, Bakoj, Banatu i umadiji; putovao sam kroz Dalmaciju, Crnu Goru i Hercegovinu; govorio sam sa Bonjacima i Lianima: i svuda sam naao jedan istovjetni jezik. Samo to neke grupe izgovaraju lijepo, neke lipo, neke lepo itd, u tome je sva razlika! Kad se sastane Dalmatinac, Bonjak, Crnogorac, umadinac i Bavanin najprostiji, oni se razgovaraju kao da su se u jednom selu rodili i podhranili. Takvoga jedinstva jezikoga na ovolikom prostoru ne znam imali ijedno pleme u slovenstvu, ali znam da ga nema ni njemaki ni italijanski narod. Ovijem istijem jezikom pisali su dubrovaki pjesnici, pisao je Kai i ispjevane su narodne pjesme, koje nam danas slue, kao obrazac kako valja pisati. Drukije, sve to se bolje usavrava na knjievni jezik, sve se vie istovjetuje jeziku to se uje po narodu od Skadra do Zadra i Budima. Ili ti, na knjievni jezik i jezik

L. Tomanovi, Fra Andrija Kai prema srpstvu i hrvatstvu, Strailovo, Novi Sad, br.19, 8. V 1886, 626. 83 I. Pederin, Kaiev Razgovor ugodni naroda Slovinskog susret srednjeg vijeka i modernog patriotizma, Kai, Zbornik franjevake provincije Presvetog otkupitelja, Split, 1969, 18-20. 84 S. Boi, n.d., 94.

82

narodni jedan je isti, to opet ni jedan narod nema. U Slovenstvu, u nauci ovaj jezik i jezik narodni jedan je isti, to opet ni jedan narod nema".85 On je isticao da srpski jezik zovemo i hrvackim, ali da taj naziv nije taan: Hrvackijem jezikom nije fra Andrija Kai pjevao. Da je pjevao hrvackijem jezikom mi ga ne bismo razumjeli, kao to ne razumijemo to se pisalo hrvacki prije pedeset godina, i to danas zbore ostrovljani od Zadra do Senjske rijeke i stanovnici oko Zagreba i Krievca. Hrvati su poeli tek od Gaja malo po malo prisvajati na jezik u knjievnosti, ali ga u ivotu nee nikad uvesti, i ovaj jezik sada nazivamo hrvackijem.86 Tomanovi u svom vremenu oigledno nije mogao predvideti da e hrvatski jezik postati posebni meunarodno priznati knjievnojeziki standard. Rimokatoliki falsifikatori srpske kulturne batine neumorno su radili. Dalmatinski Srpski glas bio je naroito ogoren kada je Matica hrvatska ve 1897. i 1898. godine pod hrvatskim imenom objavila dve knjige srpskih narodnih pesama o Kraljeviu Marku, Milou Obiliu i drugim srpskim junacima. Slian falsifikat Matica je napravila i 1888. objavivi Iskrice Nikole Tomazea. U ovom izdanju ilirsko ime je zamenjeno hrvatskim. Srpski glas je ovaj postupak otro osudio i pomenuo izdanje Iskrice u kome je Tomazeo ilirsko ime zamenio srpskim. Tomazeova srpska oseanja dokazivala su njegova dela: iako je pod ilirskim nazivom objavio pesme o Kosovu i Kraljeviu Marku, on je naglaavao da su to srpske pesme.87 Po promjenama imena renika franjevca Dragutina Paria vidi se na koji nain je hrvatsko ime postepeno prodiralo u Dalmaciju i to izbacivanjem srpskog ilirskog imena. Naime, kanonik vatikanskog Ilirskog zavoda sv. Jeronima, fra Dragutin Pari, sastavio je Rjenik ilirsko-talijanski (srpsko-italijanski) koji je objavljen u Zadru 1858. godine, zatim 1858-60. godine Vocabolario italianoslavo. Drugo izdanje renika iz 1868, objavljeno takoe u Zadru, nosilo je naziv Vocabolario italiano-slavo (naslovna strana), Vocabolario italiano ilirico (croato), unutranja strana renika. Dakle, stidljiva pojava hrvatskog imena uokvirenog zagradom.
L. Tomanovi, Fra Andrija Kai prema srpstvu i hrvastvu, Zadar, 1886, IIIIV. Isto, IV. 87 Srpski glas je citirao i odlomak iz Tomazeovog renika Nuovo dizionario della lingua italiana u kome je pod odrednicom serbico pisalo: Srpski jezik nije dijalekt, nego je jedan od etiri slavenska jezika; milozvuniji je od poljskog i ekog, jezgrovitiji je od ruskog; srpske pesme mogu se uporediti sa najljepim pjesmama bilo kog naroda. Govor Bosne i Hercegovine i planinske Dalmacije govor je srpski; hrvatski je dijalekat, kao i rasa, jedna degeneracija (S. Boi, Srpski list Srpski glas glasilo Srpske narodne stranke na Primorju 1880-1904, magistarski rad u rukopisu, Beograd, 1996, 93-94).
86 85

Sa irenjem hrvatine tokom druge polovine XIX vijeka u Dalmaciji, renik u izdanju iz 1901. poprima potpuno hrvatsko ruho i nosi naziv Rjenik hrvatskotalijanski. uveni hrvatski jezikoslovac dr Ljudevit Jonke u svojoj enciklopedijskoj jedinici o Dragutinu Pariu, falsifikatorski navodi da je on napisao nekoliko izdanja talijansko-hrvatskog i hrvatsko-talijanskog rjenika. Za njega su to bili prvi talijansko-hrvatski renici novijeg vremena, dakle postojali su vjerovatno i nekakvi iz starog vremena. Jonke je dalje falsifikovao injenice pa je tvrdio da je Pari napisao gramatiku hrvatskog jezika na talijanskom koja meutim nosi naziv bez pominjanja hrvatskog imena, ali zato uz pominjanje Slavena, odnosno Srba (Grammatica della lingua Slava, 1873).88 Srpsko ilirsko ime nose i drugi renici, na pr. renici Rud. V. Veselia Renik ilirskog i nemakog jezika, Be, 1853; Renik nemakog i ilirskog jezika, Be 1854. Hrvatski jezik nije jo uvek bio projektovan. U svrhe stvaranja hrvatske junake epske knjievnosti, u Zagrebu se od 1896. poinjao objavljivati zbornik Hrvatske narodne pjesme. Do 1939. godine objavljeno je ukupno osam tomova. Krajem XIX i poetkom XX veka franjevci u Bosni i Dalmaciji poinju da promoviu i istiu hrvatske guslare i hrvatske junake pjesme. Franjevac Silvestar Kutlea iz Imotskog ak je 1939. godine objavio junake narodne (hrvatske) pesme iz Imotske krajine.89 Hrvatska revija 1940. godine takoe je objavila junake narodne pjesme iz Imotske krajine podvodei ih pod hrvatske narodne pesme.90 D-r Mate Ujevi objavio je u Zagrebu 1938. godine Hrvatsku narodnu pjesmaricu. Novi impuls pohrvaivanju srpskih epskih narodnih pesama 1964. godine dala je Matica hrvatska objavljivanjem Narodnih epskih pjesama (u dva toma) koje su izale u okviru vietomne edicije Pet stoljea hrvatske knjievnosti. U predgovoru Olinko Deroko istie da slava nae (hrvatske) epske poezije zapoinje sa Asanaginicom te nekim Kaievim pjesmama za koje je Talijan Fortis mislio da su narodne... Prvi poznati zapis naih (hrvatskih N..) epskih narodnih pjesama nastao je u XVII stoljeu, a nainio ga je hrvatski velika i urotnik Petar Zrinjski.91 Meu hrvatske epske pesme urednitvo Matice hrvatske uvrstilo je pesme srpskog junakog epskog ciklusa koje pevaju o meusobnoj borbi srpskih uskoka i hajduka sa muslimanskim (turskim) junacima. Tipian primer takvog epskog sadraja je pesma Pisma od Nuke barjaktara u kojoj se pominju srpski junaci iz Ravnih Kotara (devet Vukovia, Ilija arkovi i drugi) koji se sukobljavaju sa turskim ratnicima. Danak u krvi" postaje potresni prizor vezan iskljuivo, ako se

Enciklopedija Jugoslavije, Zagreb, 1965, 428. S. Kutlea, Nova pjesmarica junake narodne pjesme iz Imotske krajine, ibenik, 1939. 90 Hrvatske narodne pjesme junake narodne pjesme iz Imotske krajine, Hrvatska revija, br. 5, Zagreb, 1940, 270. 91 Narodne epske pjesme, Pet stoljea hrvatske knjievnosti, Zagreb, 1964, 7.
89

88

izuzme panjolska narodna romansa", za hrvatsku epsku poeziju.92 Ne pominje se nikakav hrvatski epski lik, ali zato Matiino urednitvo, u pravakom i endehazijskom maniru, pod Hrvate nasilno podvodi i srpske junake islamske vere (muslimane). Pokatolieni srpski guslari iz Imotske krajine, srpskog prezimena a katolikog imena (Mate Gali, Ivan Kutlea, Mijo koro, Ante Lonar, Ivan Mari, Ivan Vukovi i drugi), odjednom, prema franjevakoj epskoj verziji, pjevaju lijepim hrvatskim jezikom o krvavim okrajima izmeu hrvatskih kranskih i muslimanskih junaka. O Srbima, srpskom imenu i pravoslavlju nema ni pomena. Srpsko stanovnitvo, koje je patilo pod turskim ropstvom, u najboljem sluaju nazivano je kranskim, pa se obino pominju krani Krajinici. Stvaraocima hrvatske narodne epike bio je u tim trenucima potreban svehrianski ekumenizam kako bi se iskoristila pravoslavna (srpska) epika za velikohrvatske nacionalne pretenzije. Franjevac Silvestar Kutlea je ak ijekavski jeziki oblik, koji su upotrebljavali pomenuti guslari, prevodio na ikavicu koja je s vremenom od srpskog pretvorena u jeziki oblik katolika (Hrvata).93 S druge strane, Matiin prireiva hrvatskih junakih narodnih pjesama, Olinko Deroko, komotno tvrdi da su Vuk Karadi, fra Grga Marti i B. Bogii ikavske jezike oblike pretvarali u ijekavske. Pojedini teoretiari i istoriari knjievnosti isticali su da su hrvatske junake pjesme iz Imotske krajine preuzete iz drugih naih krajeva i iz drugih zbornika junakih pesama. Antun imik je upozoravao da u Kutleinoj Pjesmarici ima pesama preuzetih iz Karadievog zbornika (enidba Mili-barjaktara, enidba Ivana-Ilije Smiljania, Sestra urkovi serdara i Zukan barjaktar, Bajo Pivljanin i beg Ljubovi itd.). Za ovakvu imikovu konstataciju smatramo da nije potrebna nikakva dodatna argumentacija, jer je iz njihovog naziva oito da navedene pesme pripadaju srpskom epskom junakom ciklusu. U svojoj nemoi da argumentovano pobiju srpski karakter junakih narodnih pesama, rimokatoliki knjievni strunjaci su stalno ponavljali tvrdnju da je Vuk Karadi posrbljavao narodne pesme i da ih je mijenjao prema svojim gramatikim, leksikalnim i estetskim naelima.94 imik je takoe tvrdio da je odreen broj pesama iz Kutleine Pjesmarice preuzet iz zbirke koju su objavili

Isto, 12-13. K. Kosor, Junake narodne pjesme iz Imotske krajine, Kai zbornik franjevake provencije presvetog otkupitelja, Split, 1969, 242-253. 94 Isto, 291.
93

92

franjevci Frano Juki i Grga Marti pod naslovom Narodne pjesme bosanske i hercegovake (Mostar, 1892).95 Najznaajniji i najplodniji pisac hrvatskih povijesnih pripovijesti", August enoa, uopte nije bio hrvatskog porekla. Njegovog oca, poslastiara Alojza, doveo je 1830. iz Budima u Zagreb zagrebaki biskup Aleksandar Alagovi. eki jezik svojih predaka Alojz je u potpunosti zaboravio, a govorio je samo nemaki i maarski. enoina majka Terezija bila je erka Maara Maksimilijana Eduarda Rabaa (Rabacs).96 Meutim, nehrvatsko poreklo nije mu smetalo da napie brojne pseudoistorijske romane i pripovetke u kojima je isticao i veliao Hrvate, hrvatstvo i rimokatolicizam. U istorijskoj pripovijesti uvaj se senjske ruke on Hrvatima, dodue preko junakih podviga srpskih uskoka, ostavlja sledei amanet: Sine hrvatski! I u tvom srcu gori boji plamen, i tvoje grudi su kruti kamen; sine hrvatski, pamti do groba starinsku pjesmu: uvaj se senjske ruke!"97 Na oblikovanje istorijske svesti hrvatskog naciona naroito je uticala kulturna elita koja je popularisala i usvajala vrednosti knjievnih dela koja su svojim sadrajem izvirala iz radikalnog katolicizma.98 U delima savremenih hrvatskih knjievnika i knjievnih istoriara Dubrovnik je na primer predstavljan kao staro hrvatsko kulturno sredite,99 iako on u razdoblju od XVI do XIX veka nije imao nikakvo hrvatsko narodnosno obeleje.100 U to vreme Dubrovnik je bio rimokatoliki grad meane latinsko-slavenske kulture, sa dominacijom romanskih kulturnih elemenata. Katolianstvo, pa potom i hrvatstvo Dubrovnika, zahvaljujui intenzivnoj vekovnoj aktivnosti franjevaca i jezuita, naroito u razdoblju tzv. katolike obnove (protivreformacije), uspeno je ukorenjeno u savremeni Dubrovnik. Naroito se oseao uticaj isusovaca na kulturni i politiki ivot Dubrovnika.101
95 96

Isto, 261-262. Poeka kolegija spomenica o stogodinjici 1835-1935, Slavonska Poega, 1935, 40-41. 97 A. enoa, uvaj se senjske ruke, Zagreb, 1962, 138. 98 . Stankovi, Izazov nove istorije, knj.II, Beograd, 1994, 31. 99 Zbornik stihova XVII stoljea, Pet stoljea hrvatske knjievnosti, izdanje Matice hrvatske, Zagreb, 1967. 100 lan dubrovake akademije Ispraznijeh Baro Betera (1645-1712) govori o jeziku slovinskom. Dubrovaki istoriar Mavro Orbini pie knjigu O carstvu Slavena (Il regno degli Slavi). Dubrovaki pesnik Vladislav Meneti (1600-1666) pie panegirik o Petru Zrinskom pod naslovom Trublja Slovinska (Ankona 1665) u kojem nema ni pomena hrvatskog imena. 101 Brojni dubrovaki knjievnici, naunici i mislioci imali su potpuno versko obrazovanje i pripadali su monakom ili svetovnom svetenstvu kao npr. knjievnici Marin i ore Dri, Jakov Bona-Buni, filozof i fiziar Ruer Bokovi, filozof Nikola Gueti (1549-1610) i drugi. U pobonim stihovima Paanina, isusovca Bartola Kaia, osea se Dubrovnik, grad u

Refleksije dananjeg hrvatstva u daleku prolost intenzivno su prenosili hrvatski graanski, npr. Stjepan Radi,102 i klerikalni politiari, a naroito hrvatski knjievnici i knjievni istoriari. Tako je Marin Franievi pripisao dubrovakom pesniku Mavru Vetranoviu (1482-1576) da se on obraa slavnim Hrvatima, braniocima Klisa",103 iako je nepobitna istorijska injenica da su u Klisu iveli i Klis branili uskoci pravoslavni Srbi, koji posle pada grada, 1537. godine, prelaze u Senj, i, vremenom, prozelitskim inom, postaju unijati nastanjeni u umberku. Na slian nain, poraz maarske vojske na Krbavskom polju 1493, koju je vodio maarski ban Emerik Derenin (Derenncenui), M. Franievi, preko stihova Vetranovia, interpretira kao hrvatsku slavu".104 Junake kosovskog, hajdukog i uskokog epskog ciklusa, hrvatski knjievni teoretiari, naroito oni monakog franjevakog porekla, znali su pripisati hrvatskoj junakoj epici. Kotarski i senjski srpski uskoci i epski junaci (Stojan Jankovi, Vuk Mandui, Ilija Smiljani, Komljen barjaktar, Tadija Senjanin, Ivan Senjanin, Uskok Radojica dr.) nasilno su uklapani u hrvatske epske pesme i nosili hrvatsko narodnosno ime. Klerikalac Dragutin Nei proglasio je Senj sreditem najljepeg ciklusa hrvatske narodne epike iz doba turskih ratova. Zato i grad pravoslavnih i rimokatolikih srbskih uskoka proglaava najhrvatskijim hrvatskim gradom".105 Za Iliju Smiljania se obino govorilo da je sin hrvatskog junaka Petra Smiljania i da je bio harambaa hrvatskih uskoka. Pesma o Smiljaniima ("Smiljaniu, Smiljaniu pokislo ti perje") u savremenoj hrvatskoj verziji tretira se kao stara katolika dalmatinska (hrvatska) pesma.106 Previa se podatak da su Smiljanii bili poreklom sa srpske Udbine u Lici. Vuk Mandui je takoe predstavljan kao hrvatski junak i odbacivano je njegovo srpsko poreklo. Franjevaka svehrvatska nacionalna propaganda predstavljala je

kojem je aktivni radnik katolike obnove dugo boravio. Dubrovakom knjievnou nadahnjivao se i bosanski franjevac Matija Divkovi (1563-1631). (Zbornik stihova XVII stoljea, Pet stoljea hrvatske knjievnosti, Zagreb, 1967, 13-16.) Dubrovaki pesnik, Srbin katolik Ignjat urevi (1675-1737), stupio je u Rimu 1698. godine u isusovaki red, da bi, po povratku u Dubrovnik 1705, pristupio benediktincima. 102 U govoru koji je odrao u Dubrovniku 2. II 1926, S. Radi je o srpstvu Dubrovnika izrekao niz negativnih odreenja: Ovaj divni Dubrovnik rodio je jednu udnu etu gospode, koja je u onoj reakcionarnoj Austriji Talijanima rtvovala ovaj divni na govor i jezik. Tih je bilo pola procenta!, i svi su oni bili gospodari. Oni su poli ravno u Beograd preko Hrvatske i protiv Hrvatske. Tako je nastalo katoliko srpstvo Dubrovnika ("Politika, 3.II 1926). 103 R. Bogii, Mitoloka igra Mavra Vetranovia, Anali Historijskog instituta JA u Dubrovniku, 1962-1963; Marin Franievi, Vetranovi avi Mavro, Enciklopedija Jugoslavije, tom 8, Zagreb, 1971, 488. 104 Isto. 105 D. Nei, Laudemus viros gloriosas (Ugodnici Boji hrvatske zemlje), Croatia sacra, br.20-21. Zagreb 1943, 91-92. 106 A. Mijatovi, Uskoci i Krajinici narodni junaci u pjesmi i povijesti, Zagreb, 1974, 138.

muslimanske ("turske") junake kao junake hrvatskih muslimanskih narodnih pesama".107 Slino su radili i svetovni hrvatski knjievni istoriari. Rafo Bogii je, na primer, isticao da se pored franjevake katolike knjievnosti, i neovisno od nje, javlja u Bosni krajem XVI stoljea, a obilnije u XVII stoljeu, i druga jedna knjievnost na hrvatskom jeziku: knjievnost bosanskih muslimana pisana arapskim pismom. Nazivamo je 'aljamiado poezija' prema arapskoj rijei 'aladamije', koja znai strani, nearapski.108 Hrvat muslimanske vere, obzora Muhamed Hadijahi, pie o poecima hrvatskog muslimanskog pjesnitva109 i o Hrvatskoj muslimanskoj knjievnosti prije 1878. godine. Istaknuti centri moi u hrvatskoj naciji, naroito crkva i nacionalne ustanove, velikim finansijskim sredstvima podupirali su nacionalnu izdavaku delatnost. U razdoblju Kraljevine Jugoslavije, Matica hrvatska je izdavala oko 30 knjiga godinje u tiraima koji su bili nezamislivi u drugim jugoslovenskim centrima. Rekordni tirai su se kretali oko 10.000 primeraka, dok je uobiajen tira iznosio izmeu dve i pet hiljada primeraka. Meutim, ta knjievnost, zajedno sa ogromnom produkcijom katolikog Drutva sv. Jeronima, svojim sadrajima popunjavala je gotovo iskljuivo kolske i univerzitetske udbenike, kako bi se omladina u najranijem uzrastu i u to veoj meri potinila ideologiji narodnog (hrvatskog) kolektiva. Time se zainjala celokupna drutvena svest kod Hrvata, radikalno suprotstavljena drugim nacijama i veroispovestima. Do otvorene mrnje bio je samo jedan korak.110 Drugi vaan segment ove dobro smiljene i planski usmerene knjievnosti, a daleko od toga nisu bile ni istoriografija i geografija, bila je produkcija knjiga i broura za narod, za seljake naroito. Duboki vjerski osjeaj narodni i stoljetni kulturni utjecaj katolicizma na knjievnost, pripadaju meu najvanije faktore hrvatske knjievne povjesti kategorian je jezuita dr Antun Bonefai u svojim napisima o hrvatskoj knjievnosti koji su izlazili u Hrvatskom listu, poevi od 25. decembra 1941. Drutvo sv. Jeronima je za 73 godine postojanja tampalo blizu deset miliona primeraka knjiga za narod, u 633 izdanja. Pod okriljem Crkve ove knjige su, kako istie . Stankovi, pod devizom Knjiga u svaki hrvatski dom, deljene seljacima besplatno ili prodavane po izuzetno povoljnim cenama. Zato ne udi, pie . Stankovi, s koliko revnosti su u Kraljevini Jugoslaviji osnivane itaonice, pokretne biblioteke; to se u svakoj
K. Kosor, Junake narodne pjesme iz Imotske krajine, Kai zbornik franjevake provincije presvetog otkupitelja, Split, 1969, 267-269. 108 Zbornik stihova XVII stoljea, Pet stoljea hrvatske knjievnosti, izdanje Matice hrvatske, Zagreb, 1967, 285. 109 Obzor", 26. X 1937. 110 . Stankovi, n.d., knj. II, 31.
107

hrvatskoj kui mogao nai ili 'Puki kalendar' ili 'Danica' ili po nekoliko knjiga Drutva sv. Jeronima i Matice hrvatske. Na tome se gradila razvijenost hrvatskih kulturnih ustanova i mitologija o kulturnoj superiornosti hrvatskog nad srpskim narodom, bez obzira na sadraj i estetske vrednosti 'proizvedenih dela'. Bila je vana njihova politika (i nacionalna N..) funkcionalnost.111 Najzasluniji za nastavljanje kontinuiteta i daljni razvoj savremene mitoloke hrvatske istorije su rimokatoliki redovnici Krunoslav Draganovi i fra Dominik Mandi. Vlastima Republike Hrvatske posluila je kao idealno propagandno sredstvo Mandieva komparativna povijesna sinteza pod tendencioznim nazivom Srbi i Hrvati dva stara razliita naroda (Zagreb, 1990). Ve sam naslov otkriva Mandievu konstrukciju o narodima formiranim u dalekoj prolosti koji, prema naslovu, nemaju nita zajedniko. U Mandievoj knjizi se upravo navode neprihvatljivi argumenti koji su u funkciji svedoanstva o Srbima i Hrvatima kao rasno razliitim narodima. U navedenom delu Mandi nam se predstavlja kao vrstan filolog. Dovoljno je navesti samo par naslova poglavlja pa da se vidi sva veliina njegovih filolokih" umotvorina ("Dolazak Slavena tokavskih ikavaca na Balkan", Dolazak Slavena tokavskih ekavaca na Balkan"). Mandi u IV poglavlju knjige raspravlja o hrvatskom Duvanjskom saboru godine 753",112 iako istoriografija do danas nije uspela da utvrdi nijednu istorijsku injenicu o hrvatskoj istoriji VIII veka. Velikohrvatska vatikansko-habzburka nacionalna ideja, koja je bila jezikonacionalno orijentisana, sa sve izraenijim prisvajanjem ijekavsko-ikavske srpske tokavice, bila je u poetku za okupljanje austro-ugarskih junih Slavena (uglavnom Srba), koje je u sve veoj mjeri pretvarala u Hrvate. Od feudalno-stalekog mitolokog hrvatstva ideolozi velikohrvatstva su preuzimali ime, mitoloke simbole, mitoloku nazovi tradiciju, dravno-pravnu argumentaciju (odnosno, hrvatsko dravno pravo, Hrvati kao jedini politiki narod), dok su od austro-rimokatolikog nacionalizma preuzimali ljubav prema habsburkoj dinastiji i velikoj austrijskoj domovini. Feudalno-staleki mitoloki nacionalizam hrvatstva i austro-rimokatoliki nacionalizam, u potpunosti su bili jedinstveni u mrnji i averziji prema pravoslavnim Srbima. Prelaz od austrijske nacionalne orijentacije na samohrvatsku bio je postepen, dok je izmeu iste austrijantine i istog samohrvatstva bilo mnogo nijansi i prelaznih oblika. Za hrvatske ekskluzivne struje bilo je vie glasaa (pristalica) u
Isto, 32. D. Mandi, Srbi i Hrvati dva stara razliita naroda, Zagreb, 1990, 32-33, 66-68.
112 111

Hrvatskoj i Slavoniji (za pravae, frankovce"), dok je za austrorimokatoliku struju vie glasalo srpsko-rimokatoliko puanstvo Dalmacije, Bosne i Hercegovine. Kako je isticao pravnik i istoriar dr Bogdan Prica iz Korenice, u rimokatolikim srpskim zemljama postojala su dva svijeta: donji u kome je s malim izuzecima vladala austrofilija i srbofobija, pod raznim imenima (hrvatskim, kranskim, austrijanskim), i gornji svijet (sloj) u kome su se borile pristalice jedinstva (austrijskog ali i jugoslavenskog, odnosno austroslavistikog SH koalicija) s pristalicama iskljuivog velikohrvatstva. Civilizatorska" misija rimokatolicizma i habzburgovtine pojaavana je osjeanjem kulturne superiornosti rimokatolikog naroda zbog vjerske iskljuivosti i posebnosti u odnosu na izmatike Srbe. Kulturna superiornost nametana je vjerom u kulturnu misiju rimokatolika ("in partibus infidelium"). O toj lanoj kulturnoj superiornosti austrijskih rimokatolika pravnik i istoriar dr Bogdan Prica je imao svoje miljenje: Jer, mada su na te krajnje katolike narode padali samo poslednji odbljesci onoga sunca civilizacije koje je bilo na zenitu u zapadnoj Evropi, oni kod svojih istonih susjeda, izbjeglih ili osloboenih ispod tatarskog, odnosno turskog jarma, nisu mogli naii ni na onaj stepen materijalne kulture na kome su se sami nalazili". Pravljenjem civilizacijskih razlika izmeu pravoslavnih Srba i Srba rimokatolika (sve veih oboavalaca velikohrvatske ideje), ideolozi hrvatstva su na lak nain mogli izazivati nove vjersko-nacionalne sukobe, i to zahvaljujui antisrpskim pravakim strankama Ante Starevia, Kvaternika, Mihovila Pavlinovia, Josipa Joue Franka, Ive Prodana i Mile Starevia, Stjepana Radia i drugih. Pravaka omladina je ve 1876. godine izraavala velike simpatije za Turke u srpskoturskom ratu 1876. godine. ak je i jedan od ideologa velikohrvatstva, i pisac mitoloke istorije Hrvata, Franjo Raki, bio iskren pa je u Obzoru od 9. februara 1881. napisao: Ali nijedno pleme slavensko nije Starevievoj stranci tako mrsko kano to je Hrvatima najsrodnije Srpsko. Ta se mrnja protee na sve to po istorijskom razvitku ini zasebnost srpskog naroda. Mrzi se srpsko ime, mrzi se istonopravoslavna vjera, mrzi se pismo irilsko; bijasmo ovdje u Zagrebu svjedoci kako Starevianska mlade snubi (nagovara N.) Bugarsku na savez proti Srbima".

Vatikan i serbskij jazik v literature 17-20 vv. Vo vremja tak nazivemoj katolieskoj obnovi, kogda Rim pitalsja potuit' reformaciju i okazat' vlijanie na slavjanskij i praslovjanskij vostok, Kongregacija dlja propovedanija veri (Congregatio de propaganda fidae), bila nositelnicej

takih napravlenij i sistematieski podderivala jazikovedeskie studii, kotorie dolni bili privesti k edinstvu literatur-nogo jazika i pis'ma russkih i serbov. Potomu to s 16. veka provodilas' cerkovnaja unija nad pravoslavnimi serbami, takim obrazom tobi ne trogali pravoslavnie obrjadi i obrjadovij jazik, v Vatikane pojavilis' tendencii k obejazikovom i narodnom soedineniju slavjan, v tom isle i serbov, pod patronatom Vatikana. Isusovci ue s naala 17. veka usvoili princip, kotorij v 19. veku realizovali illirci Gaja, prinjatija ''obego i samogo rasprostranennogo govora'' (tokavskogo) v proizvedenijah dlja junih slavjan (na samom dele dljaserbov). Oni planirovali provodit' unijatieskuju rusifikaciju glagolieskih cerkovnih knig erez sozdavanie literaturnogo "repertorija'', kotorim Rimskaja cerkov' polzovalas' v svoej reformistieskoj rabote medu serbami posle Tridentskogo koncila. Serbi katoliki bili ispol'zovani, kak buduij opor rimskokatoliestva, protiv severno-germanskogo protestanstva, kotoroe v osnove oslabljalo silu rimsko-katoliestva. tobi sklonil slavjanskih narodov na svoju storonu, Vatikan prinimal duhovnie meri i zatem rabotal na sozdanii obego literaturnogo jazika kak na Balkanah (vvedeniem glagolieskoj tokavtini) tak i na russkom pravoslavnom vostoke. Gabsburgovcam i Vatikane illirizm v dolgoe vremja bil integracionnim faktorom, kotorij imel cel'ju unificirovat' v smisle veri serbskie istorieskie strani (oblasti) i sostavit' prostori v odno celoe. Protiv estokih napadenij na serbstvo i istoriografieskih fal'sifikatov katolieskih svjaennikov, a take svetskih ideologov horvatstva vstali dalmatinskie serbi, kotorie sobiralis' vokrug ''Srpskog lista'' (Sava Belanovi, Lazar Tomanovi i dr). Tomazeo postojanno utverdal to serbskij jazik ne dialekt, a odin iz etireh slavjanskih jazikov. Veliko-horvatskaja vatikansko-gabsburgskaja nacional'naja ideja, ''jazikovonacional'nogo'' napravlenija prisvaivala iekavsko-ikavskuju serbskuju tokavtinu kak literaturnij jazik, prevraaja serbov v Avstro-Vengrii v horvatov.