Problemi s divljinom ili povratak u krivu prirodu Autor: William Cronon (William Cronon, ed.

, Uncommon Ground: Rethinking the Human Place in Nature, New York: W. W. Norton & Co., 1995, 69-90; poveznice na tekstove za ispis nalaze se na dnu ove stranice) Dolo je vrijeme da se ponovno razmilja o divljini. Mnogim e se environmentalistima ovo initi heretikom tvrdnjom, budui da je pojam divljine naroito u Ujedinjenim dravama desetljeima predstavljao temeljno naelo, ak strast environmentalistikog pokreta. Mnogim Amerikancima divljina predstavlja posljednje preostalo mjesto gdje civilizacija nije u potpunosti zarazila zemlju. To je otok u oneienom moru urbano-industrijske suvremenosti, mjesto kamo moemo pobjei od vlastite suvinosti. U tom pogledu, divljina se predstavlja kao najbolji protuotrov naem ljudskom, utoite koje ponekad trebamo otkriti ako se nadamo da emo spasiti planet. Kao to je Henry David Thoreau jednom slavno izjavio, U divljini je ouvanje svijeta. (1) Je li zaista tako? to se vie zna o njezinoj udnoj povijesti, lake se razumije da divljina ba i nije ono to se ini. Daleko od toga da je mjesto na zemlji odvojeno od ovjeanstva, u temelju je ljudsko djelo doista, stvaranje svake pojedine ljudske kulture u svakom pojedinom trenutku ljudske povijesti. Drevni hram nije mjesto gdje se barem na kratko moe sresti posljednji trag nedirnute, ugroene, ali jo uvijek transcendentne prirode bez kontaminirajue mrlje civilizacije. Umjesto toga, ovo je proizvod te civilizacije i malo vje vjerojatno da bi se mogao kontaminirati istim onim od ega je napravljen. Divljina krije svoju neprirodnost iza maske koja postaje sve arobnijom jer izgleda tako prirodno. Dok buljimo u zrcalo, ona ju nosi umjesto nas, a mi suvie lako zamiljamo da je ono to imamo Priroda, a ono to zapravo vidimo je odraz naih vlastitih neispitanih udnji i elja. Zato grijeimo dok pretpostavljamo da divljina moe biti rjeenje problematinog odnosa nae kulture prema neljudskom svijetu jer divljina sama po sebi ne predstavlja niti jedan mali dio tog problema. Dokazivati neprirodnost tako prirodnog mjesta bez sumnje bi bilo apsurdno, ak perverzno za mnoge itatelje, stoga mi dopustite da brzo dodam kako je neljudski svijet kojeg susreemo u divljini daleko od onoga to bi moglo biti naom vlastitom izmiljotinom. Slavim s onima koji vole divljinu, ljepotu i snagu stvari koje ona sadri. Svatko od nas tko je bio tamo moe se zakleti kako mu se ini da su slike i mirisi to su mu se tako neizbrisivo urezali u pamenje tamo stalno prisutni i ine se jo stvarnijima. Takve uspomene mogu biti nae vlastite, ali su istodobno dovoljno poznate da ih ostali mogu odmah prepoznati. Sjeate se ovoga? Bujica magle nie iz dna velikog vodopada u dubinama kanjona Sierra, siune kapljice hlade vam lice dok oslukujete grmljavinu vode i gledate u nebo kroz dugu to lebdi upravo toliko iznad vas da ju ne moete dosei. Sjeate se i ovoga: gledate prema pustinjskom kanjonu na veernjem zraku, jedino to se pritom uje jest usamljeni gavran to se glasa u daljini, dok se zidovi stijena obruavaju u bezdan koji je tako dubok da mu dno nestaje dok kiljite u naranastu svjetlost zalazeeg sunca. I ovo: trenutak dok sjedite na stijeni od pjeenjaka, s izmama natopljenima jutarnjom rosom udiui bogati miris borova, a mala vam crvena lisica ili je to vama bio rakun, kojot ili jeleniznenada sporim korakom presjee stazu, zaustavivi se na jedan dugaki trenutak buljei u vaem smjeru opreznom ravnodunou prije nego to e nastaviti svoj put. Sjetite se osjeaja takvih trenutaka i znat ete kao i ja da

ste prisustvovali neem nepokorivo neljudskom, neem duboko drugaijem od onoga od ega ste sainjeni vi sami i divljina. A ipak: ono to je svakog od nas dovelo na mjesta gdje su takve uspomene postale moguima u potpunosti je kulturna izmiljotina. Vratite se 250 godina natrag u ameriku i europsku povijest i neete pronai ni priblino toliko mnogo ljudi koji lutaju udaljenim kutovima planeta u potrazi za onim to bismo danas nazvali iskustvo divljine. Sve do osamnaestog stoljea rije divljina u engleskom jeziku najee se odnosila na krajolike uz koje su se vezali pridjevi daleko razliiti od onih koji se uz njih veu danas. U to je vrijeme divljina znailo naputeno, divlje, pusto, jalovoukratko, pusto, to je bio najblii sinonim te rijei. Njezine su konotacije bile sve drugo osim pozitivne, a osjeaj koji bi ovjek imao u njezinoj prisutnosti bio bi zbunjenost ili strah. (2) Mnoge od najjaih svjetskih asocijacija koje su se u to vrijeme vezivale uz ovu rije bile su biblijske, dok se u verziji kralja Jamesa ona uvijek iznova koristi za mjesta na rubovima civilizacije gdje se ovjek suvie lako izgubi u moralnoj pomutnji i oaju. Divljina je bila tamo kuda je Mojsije etrdeset godina lutao sa svojim narodom i gdje su skoro napustili svog Boga da bi oboavali zlatni idol. (3) Jer e faraon za djecu Izraela rei, itamo u Drugoj knjizi Mojsijevoj, ona su zarobljena u zemlji, divljina ih je zatvorila u nju. (4) Divljina je bila tamo gdje se Krist borio s vragom i odolijevao izazovima: I Duh ga odmah odvede put divljine. I bio je tamo u divljini etrdeset dana odolijevajui iskuenjima Sotone; i bio je meu divljim zvijerima; a aneli mu pomagahu. (5) Divan Raj Miltonova Edena bio je okruen strmom divljinom, iji su jezivi obronci /Zabranjen pristup svima koji su eljeli ui. Kad su Adam i Eva bili istjerani iz tog vrta, svijet u koji su uli bila je divljina koju je mogao osloboditi grijeha jedino njihov naporan rad i bol. Ukratko, divljina je bila mjesto na koje se dolazilo protiv svoje volje i uvijek drui u strahu. Svaka njezina vrijednost izrastala je iskljuivo iz mogunosti da je mogla biti spaena i okrenuta prema ljudskim ciljevima nasaena kao vrt ili kao grad na brdu. (7) U svom sirovom stanju, civiliziranim mukarcima i enama mogla je ponuditi malo ili nita. Do kraja devetnaestog stoljea sve se to promijenilo. Pusto koja se neko inila bezvrijednom sada se nekima poela initi gotovo neprocjenjivom. injenica da je Thoreau 1862. divljinu mogao proglasiti uvaricom svijeta sugerira promjenu koja se odvijala. Divljina je neko predstavljala antitezu svega onoga to je bilo uredno i dobrobila je tama, moglo bi se rei, daljeg vrtnog zidaa sada se ipak esto vee uz pojam samog Edena. Kad je John Muir 1869. stigao u Sierra Nevadu, izjavio je: Niti jedan opis Raja koji sam uo ili proitao nije niti upola tako krasan. (8) Teko da je bio jedini koji je izraavao takve osjeaje. Jedan po jedan, razliiti kutovi na karti Amerike oznaivali su se kao mjesta ija je divlja ljepota bila tako spektakularna, da je broj stanovnika koji su ih morali posjetiti da bi se sami uvjerili u tu ljepotu bio sve vei. Slapovi Nijagare bili su jedno od prvih takvih mjesta koje je doivjelo taj preobraaj, a uskoro su ih slijedili Catskills, Adirondacks, Yosemite, Yellowstone i druga mjesta. Amerika vlada je 1864. dravi Californiji poklonila Yosemite kao prvi nacionalni park divljine, dok je prvim pravim nacionalnim parkom postao Yellowstone 1872. godine. (9) Do prve dekade dvadesetog stoljea, u jedinstvenoj i najslavnijoj epizodi amerike konzervatorske povijesti, buknula je nacionalna debata o tome treba li gradu San Franciscu dopustiti da povea svoje zalihe vode dizanjem brane na rijeci Tuolumne u Hetch Hetchy dolini koja se svojim dobrim dijelom nalazi unutar granica Nacionalnog parka Yosemite. Brana je na kraju podignuta, ali ono to se danas ini podjednako znaajnim jest injenica da se tako mnogo ljudi borilo kako bi sprijeilo da se ona i dovri. ak i kada je bitka bila

izgubljena, Hetch Hetchy je predstavljala dio sve snanijeg pokreta za ouvanje divljine. Pedeset godina ranije, takva bi opozicija bila nezamislivom. Samo rijetki bi dovodili u pitanje dobre strane spaavanja pustoi poput ove u svrhu njezina stavljanja na uporabu ljudima. Zagovaratelji Hetch Hetchy su pozornost nacije p privlaili prikazujui takav in ne poboljanjem, ve oskvrnuem i vandalizmom. Da netko ne bi pomislio kako su stare biblijske metafore dobile potpuno novi oblik, treba posluati Johna Muira kako napada zagovaratelje izgradnje brane. Njihovi su argumenti, napisao je, na neobian nain poput argumenata samog vraga, izmiljeni u svrhu razaranja prvog vrtatoliko o najboljem edenskom vou koje e biti uniteno; toliko o najboljoj vodi i krajoliku Tuolumnea koji e biti uniteni. (10) Za Muira i sve vei broj Amerikanca koji su razmiljali poput njega, vraji dom je postao vlastiti hram Boga. Za ovu prilino zapanjujuu promjenu bilo je mnogo razloga, ali se u svrhu ovog eseja svi oni mogu svesti pod dva glavna nazivnika: uzvieno i pogranino. Od ta dva nazivnika, uzvieno je starije i proimajue grae, jedan od najvanijih izraza tog irokog prekomorskog pokreta koji danas nazivamo romanticizmom; pogranini je nazivnik jo na udniji nain ameriki, premda je i on imao svoju europsku prolost i paralele. Ova su se dva nazivnika spojila kako bi ponovno stvorila divljinu u njihovoj vlastitoj slici, optereujui ju moralnim vrijednostima i kulturnim simbolima koje nosi jo i danas. Zaista, nije pretjerano rei da je suvremeni environmentalistiki pokret sam po sebi unue romanticizma i post-pogranine ideologije, zbog ega i nije sluajnost da je toliko mnogo environmentalistikih rasprava optereeno divljinom koju su pomogli stvoriti ovi intelektualni pokreti. Iako se danas moda ini kako je divljina samo jedna od mnogih interesa za okoli, ona zapravo ini osnovicu dugakog popisa ostalih slinih interesa koji se na izgled ine prilino udaljeni od nje same. Zato je njezin utjecaj tako proimaju i potencijalno, tako podmukao. Da bi stekao tako znaajan utjecaj, koncept divljine trebalo je opteretiti nekim od najdubljih kljunih kulturnih vrijednosti koju su ga stvorile i idealizirale: trebao je postati svetim. Ova je mogunost bila prisutna u divljini ak i onda kada je ona predstavljala mjesto duhovne opasnosti i moralnog izazova. Da je vrag bio tamo, tamo bi bio i Krist koji je tijekom njegova boravka u pustinji pronaao anele i divlje zvijeri. U divljini su se granice izmeu ljudsko i neljudskog, prirodnog i natprirodnog uvijek inile nesigurnijima nego bilo gdje drugdje. To je razlog zbog kojeg su rani kranski sveci i mistici esto oponaali Kristovo pustinjsko utoite kako bi sami iskusili vizije i duhovna iskuenjima kojima je On bio podvrgnut. Netko je mogao tako sresti vragove i izvrgnuti se opasnosti da na takvom mjestu izgubi vlastitu duu, ali je isto tako mogao i sresti Boga. Nekima ta mogunost gotovo da i nije imala cijenu. Do osamnaestog stoljea se ovaj osjeaj za divljinu kao krajolik gdje se natprirodno nalazilo odmah ispod povrine izraavao u doktrini uzvienog, rijei koja je u dananje vrijeme tako razvodnjena komercijalnim pretjerivanjem i turistikom propagandom da je zadrala samo tupi odjek svoje nekadanje snage. (11) Prema teorijama Edmunda Burkea, Immanuela Kanta, Williama Gilpina i drugih, divni krajolici bili su ta rijetka mjesta na zemlji gdje je bilo vie anse nego bilo gdje drugdje da se na trenutak ugleda lice Boga. (12) Romantiari su imai jasan pojam toga gdje bi se najsigurnije moglo stei takvo iskustvo. Premda je Bog, naravno, mogao odabrati neko drugo mjesto gdje e se prikazati, najee ga se pronalazilo u tim prostranim, snanim krajolicima gdje se svatko bez izuzetka morao osjeati beznaajnim i gdje ga se ponovno podsjealo na njegovu vlastitu moralnost. Gdje su se nalazila ta divna mjesta? Popis ovih lokacija iz osamnaestog stoljea ini se vrlo poznatim, budui da na ove krajolike i njihove vrijednost jo uvijek gledamo onako kako su nas uili da to inimo. Bog se nalazio na vrhu planine, na dnu provalije, u vodopadu, u olujnom oblaku, u dugi, u zalazu

sunca. Treba se samo sjetiti mjesta koje su Amerikanci odabrali za svoje prve nacionalne parkoveYellowstone, Yosemite, Grand Canyon, Rainier, Zionpa postaje jasno da praktiki sva ta mjesta odgovaraju jednoj ili vie ovih kategorija. Manje uzvieni krajolici jednostavno se nisu inili vrijednima takve zatite; na primjer, do 1940.- ih ne bi se slavila prva movara u Nacionalnom parku Evergladed, a do tada na travnjacima nije bilo nacionalnih parkova. (13) Jedan od najboljih primjera ulaska u uzvieni krajolik bio je osjeaj koji je on pobuivao. Za rane pisce i umjetnike romanticizma koji su ga prvi poeli slaviti, uzvieno je bilo daleko od ugodnog iskustva. Klasini primjer za ovo je opis Williama Wordswortha koji je u svojoj autobiografskoj pjesmi Preludij potanko opisao svoj uspon na Alpe i prelazak preko Simplon Passa. Okruen stijenama i vodopadima, pjesnik se doslovce osjeao u nazonosti neeg boanskogi doivio je osjeaj u velikoj mjeri slian stravi: Nemjerljiva visina Drvea to propada, koje nikada nije trebalo propasti, Nepomini mlaz vodopada, A u uskoj pukotini kod svakog svog okretaja Vjetrovi to ometaju vjetrove, zbunjeni i jadni, Pljuskovi kie iz vedrog plavog neba, Stijene to mrmljaju pored naih uha, Crne stijene okupane sitnim kapima to govore uz cestu Kao da u njima ima glasa,bolestan prizor I vrtoglav izgled potoka to bjesni, Nesputani oblaci i prostor Nebesa, Graja i mir, tama i svjetlo Bili su djelo jedno uma,osobine Istog lica, cvjetovi na jednom drvetu; Likovi iz velike Apokalipse, Vrste i simboli Vjenosti, Prvog i posljednjeg i srednjeg i bez kraja. (14) Ovo nije bila obina etnja po planini niti obian boravak u njenom krilu neljudske prirode. Ono to je Wordsworth opisao bilo je ni manje ni vie religiozno iskustvo srodno iskustvu prorocima iz Starog zavjeta dok su razgovarali sa svojim gnjevnim Bogom. Simboli koje je otkrio u tom divljem okoliu bili su vie natprirodni nego prirodni i vie su pobuivali strahopotovanje i oaj nego radost i zadovoljstvo. Niti jedan se smrtnik nije trebao dugo zadravati na takvom mjestu pa je bilo veliko olakanje znati da su se Wordsworth i njegov pratilac spustili s planinskih vrhova u zatitnike nizine. Da ne bi pomislili kako je ovaj prizor bio ogranien na blage Europljane s nedostatkom amerike sposobnosti i vjetine dobrog osjeaja tijekom boravka u divljini, ne zaboravite da se Henry David Thoreau 1846. Popeo na planinu Katahdin u dravi Maine. Premda ga danas mnogi smatraju jednim od najveih amerikih oboavatelja divljine, njegovi osjeaji u svezi planine Katahdin nisu bili nita manje podvojeni od onih koje je Wordsworth imao prema Alpama. Planina je bila ogromna, divovska, takva da u njoj nikada ne boravi ovjek. Neki dijelovi to ih ovjek gleda, ak neki njeni vitalni dijelovi ine se kao da nestaju kroz klimave reetke njegovih rebara dok se uspinje. Osamljeniji je nego to moete zamisliti . Ogromna, divovska, neljudska Priroda oduzela mu je prednost, zarobila ga samog i krade mu neto od njegove boanske sposobnosti. Ne smijei mu se onako kako to ini u nizinama. ini se kao

da ga strogo pita, zato si doao ovamo kad ti jo nije vrijeme? Ovo tlo nije pripremljeno za tebe. Zar ti nije dovoljno to ti se smijeim u nizinama?Ovo tlo nikada nisam stvorila za tvoja stopala, ovaj zrak nije stvoren da bi ga ti udisao, niti su ove stijene stvorene za tvoje susjede. Ovdje te ne mogu aliti niti tetoiti, ve te zauvijek mogu nemilosrdno protjerati tamo gdje sam dobrohotna. Zato me trai tamo kamo te nisam pozvala da doe, zatim se ali to se prema tebi tamo ponaam poput maehe? (15) Ovo zasigurno nije nain na koji bi suvremeni planinar ili ljubitelj prirode opisao Maineovu najdrau planinu, ali zbog njega Thoreauov opis toliko toga duguje Wordsworthu, ostalim romantinim suvremenicima, planinama i oblacima same planine Katahdin. Njegove su rijei fiziku planinu na kojoj je stajao pretvorile u ikonu uzvienoga: simbol Boje prisutnosti na zemlji. Snaga i slava ove ikone bile su takve da bi samo prorok mogao u nju gledati dulje vrijeme. Zapravo su se romantiari poput Thoreaua u Drugoj knjizi Mojsijevoj pridruili Mojsiju i djeci Izraela dok su gledali prema divljini i u oblaku vidjeli sliku Gospoda. (16) Ali, ak i kad je trebalo utjeloviti golemu snagu uzvienoga, pripitomljena je i divljinane samo od strane onih koji su usred nje podizali svoja naselja, ve i od strane onih koji su najvie slavili njezinu neljudsku ljepotu. Do druge polovice devetnaestog stoljea, uasno strahopotovanje koje su Wordsworth i Thoreau smatrai odgovarajuim plemenitim stavom koji treba prihvatiti u nazonosti njihovog Boga otvaralo je put prema znatno udobnijem, gotovo sentimentalnijem ponaanju. Kako je sve vie turista odlazilo u divljinu da bi promatralo i uivalo u njenoj golemoj ljepoti, uzvieni uinak se udomaio. Divljina je jo uvijek bila sveta, ali religiozni osjeaji koje je pobuivala vie su se povezivali uz ugodnu upnu crkvu nego uz veliku katedralu ili nemilo pustinjsko utoite. Pisac koji je bez sumnje najbolje uhvatio taj kasno-romantiarski osjeaj udomaene uzvienosti bio je John Muir, iji opisi Yosemitea i Sierra Nevade ne odraavaju ni nemir niti strah koji se mogao susresti kod ranijih pisaca. Evo kako, primjerice, opisuje North Dome u dolini Yosemite: Ovdje ne postoji bol, niti postoje prazni sati, strah od prolosti niti strah od budunosti.Ove blagoslovljene planine toliko su ispunjene Bojom ljepotom da ovdje nema mjesta ni za ija osobna nadanja i iskustva. Ispijati ovu pjenuavu vodu isto je zadovoljstvo, jednako tako i udisati ivi zrak i svaki je pokret udova zadovoljstvo, dok se ini da tijelo osjea ljepotu kojoj se izlae uz logorsku vatru ili na suncu, u koju ulazi ne samo oima, ve pomou bljeska poput bljetave topline koji to strastveno ushieno zadovoljstvo ini neobjanjivi. Osjeaji koje Muir opisuje u dolini Yosemite teko da se razlikuju od onih koji se javljaju kod Thoreaua kad opisuje Katahdin ili Wordswortha kad opisuje prolaz Simplon. Ipak, sva trojica sudjeluju u istoj kulturnoj tradiciji i doprinose istom mituplanini kao katedrali. Moda se ova trojica razlikuju u nainu koji biraju da bi izrazili svoje potovanje Wordsworth iskazuje sklonost prema divljini ispunjenoj strahopotovanjem, Thoreau prema nemiloj samoi, dok Muir pozdravlja zanosali se u potpunosti slau oko crkve u kojoj bi voljeli polaziti slubu Boju. Muirove zavrne rijei o North Domeu razlikuju se od njegovih ranijih razmatranja jedino u raspoloenju, ne i u kranjem sadraju: Sjedei visoko poput muhe na toj velianstvenoj jozemajtskoj graevini, buljim i promatram i uivam u slavi, esto se primirivi u tom nijemom oboavanju, bez ikakve odreene nade da u ikada mnogo nauiti, a ipak uz prisutan eznutljiv i nemiran napor to poiva na vratima nade, skromno se klanjajui golemom prikazu Boje snage, eljan da ponudim vlastito poricanje i odricanje kako bih uz vjeno odricanje nauio bilo koju od lekcija iz boanskog rukopisa. (17)

Muirov boanski rukopis i Wordsworthovi likovi iz velike Apokalipse zapravo su stranice jedne te iste svete knjige. Uzviena divljina vie nije mjesto sotonskog iskuenja, ve je postala svetim hramom, to za one koji ju vole veim dijelom predstavlja i danas. Ipak, romantiarska uzvienost nije bio jedini kulturoloki pokret koji je tijekom devetnaestog stoljea pomogao u preobraaju divljine u svetu ameriku ikonu. Nita manje vana nije bila snana romantiarska privlanost primitivizma, koja je potjecala barem od onog to je bio najbolji protuotrov za bolesti nairoko kultiviranog i civiliziranog suvremenog svijeta, povratka u jednostavniji, primitivniji nain ivota. U Sjedinjenim Dravama ovo je bilo najjae utjelovljeno u nacionalnom mitu o granici. 1893. godine povjesniar Frederick Jackson Turner napisao je klasinu akademsku izjavu o tom mitu, to je predstavljalo dio amerike kulturne tradicije za vei dio zemlje. Kao to je to opisao Turner, sjevernjaci i europski doseljenici su, kreui se prema divljim nenaseljenim pograninim podrujima, odbacili su zamke civilizacije, ponovno otkrivali svoju primitivnu rasnu energiju, uspostavili ustanove izravne demokracije i, proevi se ponovno snagom, ponovno otkrili neovisnost i kreativnost koja je izvor amerike demokracije i nacionalnog karaktera. Promatrano na taj nain, divlja zemlja postala je mjesto ne samo religioznog spasenja, ve i nacionalne obnove, najbitnijim mjestom doivljavanja onoga to je znailo biti Amerikancem. Jedna od Turnerovih najprovokativnijih tvrdnji bila je ona, da se granica prelazila do 1890.-ih. Takvi darovi slobodne zemlje nee se vie nikada nuditi amerikom narodu. Granice je nestalo, rekao je, a s njenim nestankom prestaje i prvo razdoblje amerike povijesti. (18) Ugraeno u mit o granici od samog poetka bilo je i miljenje da je ova teka kunja amerikog identiteta privremena i prolazna. Oni koji su slavili granicu skoro su uvijek gledali za sobom, alei za starijim, jednostavnijim, istinitijim svijetom koji e zauvijek nestati. Taj svijet i sve njegove privlane strane, rekao je Turner, ovisi o slobodnoj zemljio divljini. Stoga u mitu o granici koja nestaje lei sjeme ouvanja divljine u Sjedinjenim Dravama, jer ako je divlja zemlja tako kljuni faktor za stvaranje nacije, tada bez sumnje treba sauvati njezine posljednje ostatke kao spomenike amerike prolostii kao jamstvo za ouvanje njezine prolosti. Nije sluajnost da se pokret za odreivanjem svrhe nacionalnih parkova i divljih podruja poelo zahuktavati upravo kad su jadikovke o prelasku granice dosegle svoj vrhunac. Zatititi divljinu u pravom smislu rijei znailo je zatititi najsvetiji nacionalni mit o podrijetlu. Jedan od kljunih elemenata mita o granici bilo je snano vjerovanje odreenih skupina Amerikanaca da je divljina posljednja utvrda onemoguenog individualizma. Turner je naglaivao zajednike teme piui o povijesti granice, pretpostavljajui da su Amerikanci u primitivnim uvjetima bili prisiljeni povezati se sa svojim susjedima kako bi osnovali zajednice i demokratske ustanove. Drugim je piscima, ipak, pogranina demokracija bila manje zanimljiva od sloboda pojedinca za prelazak granice. (19) Bjeei prema vanjskim rubovima naseljenog podruja i drutvakae priapojedinac je mogao pobjei od ogranienja civilizirano ivota. Raspoloenje pisaca koji su slavili slobodu pojedinaca za prelazak granice skoro je uvijek bilo nostalgino; tugovali su ne samo zbog izgubljenog naina ivota ve i o nestajanju heroja koji je utjelovljivao taj ivot. Zato je Owen Wister u uvodu svog klasinog romana iz 1902., The Virginian, i mogao pisati o nestalom svijetu u kojem je konjanik, kauboj, posljednja romantina figura iznad nae due jahao samo u svojoj povijesnoj jueranjici i nikada se ne bi vraao natrag.Za Wistera, kauboj je bio ovjek koji je dao svoju rije i odrao je (Wall Street bi ga smatrao izvanvremenskim), koji sa enama nije razgovarao neudoredno (Newport bi ga smatrao staromodnim), koji je teko radio i igrao i kojeg neobuzdani sati nisu uinili manje mukarcem. (20) Theodore

Roosevelt je s gotovo podjednakim arom pisao o finim, mukim kvalitetama divljeg, neuglaenog jahaa kroz ravnice. Nitko nije od njega mogao imati vie herojskih mukih osobina, smatrao je Roosevelt, niti se mogao osjeati u zapadnoj divljini kao kod kue vie od njega: Tamo provodi svoje dane, tamo ivi svoj ivot, kad mora umrijeti, suoi se s time jednako kao to se suoio s mnogim drugim vrstama zla, ne prigovarajui, zadravajui svoju mirnu moralnu vrstinu. Hrabar, drueljubiv, marljiv i pustolovan, on je nepokolebljivi pionir nae rase; on priprema put civilizaciji pred ijim je licem zasigurno nestao. Premda mu je ivot naporan i teak, u sebi sadri neku divlju privlanost kojom sebi privlai njegov neustraiv, slobodan duh. (21) Ova je enja za prelaskom granice naina ivota neizostavno ukljuivala podvojenost, ako ne i otvoreno neprijateljstvo prema suvremenosti i svemu to ona predstavlja. Ako je netko na divlja pogranina podruja gledao kao na slobodnija, istinitija i prirodnija od drugih, suvremenijih mjesta, onda je na gradove i tvornice urbano-industrijskih civilizacija gledao kao na ograniavajue, lane i umjetne. Owen Wister je promatrao post-pogranini prijelaz koji je slijedio nakon konjanika iz ravnica i nije mu se svidjelo ono to je vidio: bezoblino stanje, stanje ljudi i ponaanja jednako neprivlano poput onog doba u godini kad zima proe, a proljee jo nije dolo, a lice Prirode je gadno. (22) U oima pisaca koji su dijelili Wisterovu nesklonost prema suvremenosti, civilizacija je kontaminirala svoje stanovnike i upijala ih u bezlian, kolektivni, prezira vrijedan ivot gomile. Uz sve svoje probleme i opasnosti i unato injenici da one moraju proi, granice su bile bolje mjesto. Ako je trebalo spasiti civilizaciju, to su trebali uiniti ljudi poput stanovnika Virginije koji su mogli zadrati svoje pogranine vrijednosti ak i onda kada su prelazili u post-pogranini ivot. Mitski pogranini pojedinac gotovo je uvijek bio mukog roda: ovdje, u divljini, mukarac je mogao biti pravi mukarac, sirovi pojedinac kakav je trebao biti prije civilizacije slabio je svoju energiju i ugroavao vlastitu mukost. Prema Wisterovim prezirnim zapaanjima o Wall Streetu i Newportu moe se zakljuiti da ono u to su vjerovali on i veina pripadnika njegove generacijeda su udobnost i ari civiliziranog ivota bili osobito podmukli za mukarce kojima su, svima od reda, feminizirajue tendencije civilizacije oduzele svaku mukost. Mukarci koji su se osjeali poput Wistera i Wordswortha najee su potjecali iz elitnih krugova drutva. Iznenaujui rezultat toga bio je da je nostalgija za granicom postala vano sredstvo za izraavanje udesno buroaskog oblika antimodernizma. Mukarci koji su imali najvie koristi od urbano-industrijskog kapitalizma bili su oni koji su vjerovali da trebaju pobjei od njegovog iscrpljujueg uinka. Ako je granica nestajala, mukarci koji su poznavali sredstva da to i uine trebali su sauvati neke od ostataka njegovog divljeg krajolika kako bi mogli uivati u obnavljanju koje je nastupilo nakon spavanja ispod zvijezdi, sudjelovanja u krvavim sportovima i naputanja zemlje. Granica je moda i nestala, ali pogranino iskustvo moglo je postojati i dalje da se ouvala divljina. Stoga se u desetljeima nakon Graanskog rata pojavljuje sve vie najbogatijih graana u potrazi za svojom divljinom. Elitna strast za divljom zemljom pojavljivala se u mnogo oblika: ogromna naselja u Adirondacksu i drugdje (podmuklo prozvana kampovi, usprkos velikom broju sluga i arima), ranevi stoke za tobonje jahae u Velikoj dolini (Great Plains), lov pod vodstvom vodia u Rockiesima i luksuzni hoteli gdje god bi se eljeznika pruga probijala kroz uzviene predjele. Divljina se odjednom pojavila kao krajolik izbora za elitne turiste koji su sobom donijeli zapanjujue urbane ideje o kraju kroz koji su putovali. Za njih divlja zemlja

nije bilo mjesto proizvodnog rada niti trajni dom; to je prije bilo mjesto za rekreaciju. U divljinu bi se odlazilo ne kao proizvoa, nego kao potroa, s unajmljenim vodiima i stanovnicima tog kraja koji su posluili kao romantini surogat za sirove jahae i lovce iz pograninog podruja ako bi netko bio voljan zanemariti njihov novi status zaposlenika i bogatakih slugu. Samo na taj nain divljina je mogla biti utjelovljenje nacionalnog mita o granici, predstavljajui divlju slobodu amerike prolosti i naizgled predstavljajui vrlo privlanu prirodnu zamjenu za odvratnu umjetnu stranu suvremene civilizacije. Ironija je, naravno, leala u injenici da su pristae civilizacije traili nain da pobjegnu iz nje upravo onda kada je divljina poela odraavati samu civilizaciju. Od devetnaestog stoljea se slavljenje divljine smatralo aktivnou kojom se bavio uglavnom imuan narod. Ljudi sa sela znaju previe o radu na zemlji da bi neobraenu zemlju mogli smatrati svojim idealom. U suprotnosti s ovim, elitni urbani turisti i bogati sportai svoje su pogranine fantazije projicirali na ameriki krajolik i tako stvorili divljinu prema vlastitoj slici. Bilo je i drugih ironija, pokret za osnivanje nacionalnih parkova i divljih podruja uslijedio je odmah nakon posljednjih ratovanja s Indijancima kada su okupljeni prvi ljudski stanovnici ovih podruja i prebaeni u rezervate. Mit o divljini kao djevianskoj nenaseljenoj zemlji uvijek je bio izrazito okrutan ako se na njega gledalo iz perspektive Indijanaca koji su tu zemlju neko nazivali svojim domom. Sada su bili prisiljeni preseliti nekamo drugamo, kao bi turisti mogli sigurno uivati u iluziji da svoju naciju vide u njenom prvotnom, originalnom stanju, u novom jutru Boje vlastite kreacije. (23) Jedna od stvari koja je najvie obiljeila nove nacionalne parkove kao odraz post-pogranine svijesti bila je relativna odsutnost ljudskog nasilja unutar njenih granica. Stvarna je granica esto bila mjesto sukoba gdje su se zavojevai i starosjedioci borili za kontrolu nad zemljom i izvorima. Jednom postavljena unutar vrstih i paljivo odreenih granica suvremene birokratske drave, divljina je izgubila svoju divlju sliku i postala sigurnom: vie mjesto za sanjarenje, nego za zgraanje ili strah. U meuvremenu, njezini su stanovnici zadrani silom, nain na koji su prije koristili zemlju definiran je neodgovarajuim ili ak nezakonitim. Primjerice, do dananjih dana Blackfeet se i nadalje optuuje da prelazi na tue tlo, odnosno podruje Nacionalnog parka Glacier koji im je prvotno pripadao te da e im ga prepustiti jedino pod uvjetom da im se dozvoli da na tom podruju idu u lov. (24) Preseljenje Indijanaca da bi se stvorila nenaseljena divljinanenaseljena kao to to nije bila nikada prije u ljudskoj povijesti tog podrujapodsjea nas na to kako je zapravo amerika divljina izmiljena i stvorena. Vratit u se svom uvodnom argumentu: u konceptu divljine ne postoji nita prirodno. Ona je u potpunosti djelo kulture koja ju voli, proizvod same povijesti koju ona porie. Zaista, jedan od najdojmljivijih dokaza kulturoloke izmiljotine divljine jest njezino konstantno brisanje povijesti iz koje je nastala. U gotovo svim svojim oblicima divljina predstavlja bijeg od povijesti. Gledano iz perspektive prvotnog vrta, ona je mjesto izvan vremena iz kojeg su ljudska bia trebala biti izbaena prije nego to je posrnuli svijet povijesti mogao stvarno poeti postojati. Gledano iz perspektive granice, ona je divlji svijet u osvit civilizacije iji preobraaj predstavlja sam poetak nacionalnog povijesnog epa. Promatrana kao neustraivi krajolik pograninog junatva, to je mjesto mladosti i djetinjstva u koje ljudi bjee naputajui svoju prolost da bi uli u svijet slobode u kojem pritisci civilizacije blijede u sjeanju. Promatrana kao neto sveto i uzvieno, ona je Boji dom koji nadilazi povijest stojei poput Njega, kojeg vrijeme ne moe dirnuti niti promijeniti. Bez obzira iz kojeg kuta promatrana, divljina nam nudi iluziju da moemo pobjei od briga i problema svijeta u kojem nas je zarobila naa vlastita prolost. (25)

Taj bijeg od prolosti predstavlja jedan od razloga zbog kojeg je jezik kojim razgovaramo o divljini esto proet duhovnim i religioznim vrijednostima koje odraavaju ljudske ideale daleko vie od materijalnog svijeta fizike prirode. Divljina ispunjava stari romantini projekt oduzimanja idovsko-kranskih vrijednosti kao bi se podigla nova katedrala, ali ne kao neka triava ljudska graevina, ve kao Boje djelo, djelo same Prirode. Mnogi environmentalisti koji odbacuju tradicionalni pojam Boanstva i smatraju se agnosticima ili ak ateistima ipak izraavaju osjeaje jednake osjeajima religioznog strahopotovanja kad se nau u divljini, to predstavlja dokaz uspjenosti romantinog projekta. Oni koji bez ikakvih problema na Boga gledaju kao na izraz naih ljudskih snova i elja ipak nailaze na potekoe kada treba priznati da u svjetovnom razdoblju Priroda moe posluiti kao potpuno jednaka vrsta zrcala. To je razlog zbog kojeg divljina slui kao neispitani temelj na kojem poiva tako veliki broj kvazi-religioznih vrijednosti suvremenog environmentalizma. Kritika suvremenosti, koja predstavlja jedan od najvanijih doprinosa environmentalizma moralnom i politikom tijeku naeg doba ee priziva, eksplicitno ili implicitno, divljinu kao standard prema kojem treba mjeriti propuste naeg ljudskog svijeta. Divljina je prirodna, neposrnula antiteza neprirodne civilizacije koja je izgubila svoju duu. To je mjesto slobode gdje moemo otkriti sami sebe, ono to smo izgubili zbog iskvarenih utjecaja naih umjetnih ivota. Najvie od svega, ona je posljednje podruje autentinosti. Kombinirajui svetu veliinu uzvienog s primitivnom jednostavnou granice, ona je mjesto gdje svijet moemo vidjeti onakvim kakav on zaista jest i tako upoznati sami sebe onakvima kakvi stvarno jesmo ili bismo trebali biti. Ipak, problem s divljinom jest u tome to ona mirno izraava i proizvodi one iste vrijednosti koje njeni pobornici odbijaju. Bijeg od povijesti koji je skoro kljuni imbenik divljine predstavlja lanu nadu u bijeg od odgovornosti, iluziju da na neki nain moemo izbrisati nakupine na naoj prolosti i vratiti se na tabulu rasu koja je po nekima postojala prije nego to smo poeli naputati nae oznake koje smo ostavili u ovom svijetu. San o nedirnutom prirodnom krajoliku je ista fantazija ljudi koji nikada nisu morali obraivati zemlju da bi mogli preivjetiurbanog naroda kojima hrana dolazi iz supermarketa ili iz restorana umjesto s polja i kojima drvene kue u kojima ive i rade oito nemaju nikakvu smislenu vezu sa umama u kojima drvee raste i umire. Divljinu kao model ljudskog ivljenja u prirodi mogli su zadrati samo oni iji je odnos prema zemlji ve bio otuen, jer romantina ideologija divljine ne ostaje nigdje za ljude koji ive od svoje zemlje. Ovo je zato sredinji paradoks: divljina utjelovljuje dvostruku viziju u kojoj je ljudsko u potpunosti izvan prirodnog. Ako si dopustimo da vjerujemo kako priroda, da bi bila prava, mora biti i divlja, onda i sama naa nazonost u prirodi predstavlja njezino posrnue. Mjesto gdje se nalazimo nije i mjesto gdje se nalazi priroda. Ako je to takoako prema definiciji u divljini nema mjesta za ljudska bia osim moda za kontemplativce koji u njoj borave nakratko uivajui bez urbe u sanjarijama o Bojoj prirodnoj katedralitada prema definiciji ona niti ne moe ponuditi nikakvo rjeenje za environmentalistike i druge probleme s kojima se susreemo. Slavei divljinu u mjeri do koje sudimo civilizaciju, stvaramo dualizam koji ovjeanstvo i prirodu postavlja na dva suprotna pola. Stoga nam preostaje malo nade u otkrivanje toga kako bi zapravo trebalo izgledati etiko, odrivo i asno mjesto ovjeka u prirodi. Jo gore: u tolikoj mjeri da ivimo u urbano-industrijskoj civilizaciji, a istodobno se pretvaramo kao je na pravi dom u divljini, jedino u toj mjeri doputamo si bijeg od odgovornosti za ivote koje stvarno ivimo. Sputavamo civilizaciju zadravajui neki dio sebeonaj za koji umiljamo da je na najvrjedniji diodaleko od njenih zapleta. Radimo od

devet do pet u njezinim ustanovama, jedemo njezinu hranu, vozimo njezine automobile (uope ne namjeravajui doi do divljine), koristimo se zamrenim i suvie nevidljivim mreama kojima nas prekriva i titi, cijelo se vrijeme pretvarajui da sve te stvari ne predstavljaju osnovni dio onoga to mi zapravo jesmo. Zamiljajui da je na pravi dom u divljini, opratamo si domove u kojima stvarno ivimo. Svojim bijegom od prolosti, svojom zavodnikom pjesmom bijega, svojom proizvodnjom opasnog dualizma koji ljudska bia postavlja izvan prirodesvime ovime divljina predstavlja ozbiljnu prijetnju odgovornom environmentalizmu potkraj dvadesetog stoljea. Nada se da je do sada ve dovoljno jasno kako moja kritinost iznesena u ovom eseju nije usmjerena prema divljoj prirodi kao takvoj, ak niti prema naporima uloenima da bi se stavila na stranu velika podruja divlje zemlje, ve je usmjerena prema specifinim nainima razmiljanja koje je ta struja sloene kulturoloke konstrukcije nazivala divljinom. Problem ne predstavljaju stvari koje nazivamo divljinomjer neljudska priroda i velika podruja prirodnog svijeta zaista zasluuju zatituve ono to sami mislimo kada koristimo taj naziv. Kako netko ne bi pomislio da su ovi naini razmiljanja zaista proimajui u suvremenom environmentalizmu, dopustite mi da navedem nekoliko mjesta gdje divljina slui kao ideoloka podrka zabrinutosti za okoli koja bi se inae mogla initi od nje prilino udaljenom. Zagovornici bioloke raznolikosti, primjerice, premda se ponekad pozivaju na vie utilatiristiku zabrinutost, esto ukazuju na nedirnute eko sustave kao najbolje i najbogatije riznice neotkrivenih vrsta koje svakako trebamo nastojati zatititi. Iako se na prvi pogled ini znanstvenijim konceptom od divljine, bioloka raznolikost zapravo pobuuje mnoge jednako svete vrijednosti, zbog ega ju organizacije poput Nature Conservancy (Zatita prirode) tako brzo koriste kao alternativu za naizgled nejasniji i problematiniji koncept divljine. I ovdje, naravno, postoji paradoks. U mjeri da e bioloka raznolikost (zaista, ak i sama divljina) vjerojatno preivjeti u budunosti jedino pomou budnog i samosvjesnog upravljanja eko sustavima koji ju podravaju, ideologija divljine potencijalno je u izravnom sukobu s onim samim to nam daje hrabrosti da ju titimo. (26) Najupadljiviji primjeri toga kreu se u krugu ugroenih vrsta koje slue kao ranjivi simboli bioloke raznolikosti dok istodobno predstavljaju zamjenu za samu divljinu. Odredbe Zakona o ugroenim vrstama (The Endangered Species Act) u Sjedinjenim Dravama esto su znaile da e nade u ouvanje te prvobitne divljine trebati poivati samo na ugroenim vrstama kao to je sova da bi se zauzeo zakonski stav u svezi tog sluaja, ime se daje puna snaga svetoj zemlji sadranoj u organizmu iji habitat tako postaje predmetom estoke rasprave o odgovarajuem upravljanju i koritenju. (27) Lakoa kojom anti-environmentalistike snage poput pokreta za razumno koritenje napadaju takve pokuaje za ouvanjem takvih pojedinanih vrsta sugerira ranjivost ovakvih strategija. Zbog toga to su nai vlastiti sukobi u svezi takvih mjesta i organizama postali toliko nejasni, moda su nam konvergencija vrijednosti koje pronalazimo u divljini, briga za bioloku raznolikost i ugroene vrste pomogle da razvijemo duboko potovanje prema udaljenim eko sustavima gdje je lake zamisliti prirodu kao neto to bi na neki nain moglo biti ostavljeno da napreduje pomou vlastitih prastarih sredstava. Klasini primjer za to je tropska kina uma koja je od 1970-ih za mnoge Amerikance i Europljane postala najsnanijom suvremenom ikonom neposrnule, svete zemljepravim Rajskim vrtom. A ipak, zatita kinih uma u oima environmentalista Prvog svijeta preesto znai zatita od ljudi koji u njima ive. Oni koji takvu divljinu ele zatititi od starosjedilaca riskiraju nastanak jednake tragedijeprisilan odlazak iz drevnog domato se dogodilo amerikim Indijancima. Zemlje Treeg svijeta suoene su s velikim brojem problema u svezi okolia i dubokim socijalnim konfliktima koji se ipak nee rijeiti pomou kulturolokog mita koji nas

ohrabruje da zatitimo nenastanjene krajolike koji na takvim mjestima nisu postojali tisuljeima. to je najgore od svega, environmentalisti poinju shvaati da izvoz takvih amerikih pojmova divljine moe postati nepromiljenim i oblikom kulturnog imperijalizma u svrhu samoobrane. (28) Najbolji primjer kako razmiljanje o divljini moe poduprijeti brigu za okoli moda proizlazi iz nedavno odrane rasprave o globalnim promjenama. 1989. godine novinar Bill McKibben je objavio knjigu pod nazivom Kraj prirode (The End of Nature) u kojoj tvrdi da mogunost za globalne klimatske promjene, kao rezultat nenamjernog ljudskog upravljanja atmosferom znai da priroda kakvu smo neko poznavali vie ne postoji. (29) Dok su ranije generacije naseljavale prirodni svijet koji je vie ili manje ostao nedirnut njihovim djelovanjem, naa generacija jedinstveno je drugaija. Ubudue emo mi i naa djeca ivjeti u biosferi koju smo u potpunosti promijenili, na planetu u kojem vie nema razlike izmeu ljudskog i prirodnog jer je jedno prevazilo drugo. Prema McKibbenu, priroda je umrla, a mi smo odgovorni zato to smo ju ubili. Planet, kae on, je sada potpuno drugaiji. (30) Ipak, takva je perspektiva mogua samo ako prihvatimo pretpostavku da priroda, da bi bila prirodna, treba biti i prastaraudaljena od ljudskih bia i nedirnuta od strane nae zajednike prolosti. U stvari, znamo da povijest okolia sugerira kako su ljudi upravljali prirodnim svijetom na razliite naine onoliko dugo koliko posjedujemo dokaze o njihovom postojanju. Osim toga, posjedujemo neoborive dokaze da su mnoge promjene u okoliu s kojima se sada suoavamo takoer nastale bez obzira na ljudsku intervenciju tijekom nekog razdoblja prolosti zemlje. (31) injenica je da su nai trenutani problemi zanemarivi ili da bi nae razorno djelovanje na eko sustave zemlje trebalo prihvatiti kao neizbjene ili prirodne. Najvjerojatnije se ini da neemo znaajnije napredovati u rjeavanju takvih problema ako emo sami biti odraz divlje prirode koju sami ne moemo nastaniti. Da bismo tako napravili, trebalo bi samo poeti od logino ekstrema koji je od samog poetka ugraen u divljinu: ako priroda umre zbog toga to smo uli u nju, onda je jedini nain da ju spasimo u tome da se ubijemo. Apsurdnost ovog prijedloga proizlazi iz dualizma koji on izraava. On ne samo da pripisuje veu snagu ovjeanstvu nego to ona u stvari jestfizika i bioloka priroda svakako e preivjeti u nekom obliku nakon to sami prijeemo sve nae provale nade, ali na kraju ipak nam prua neto vie od savjeta za samoobranu u oaju. Napetost nam ne nudi izlaz: ako je divlja priroda jedina vrijedna spaavanja i ako ju unitava ve sama naa nazonost u njoj, onda je jedino rjeenje za nau vlastitu neprirodnost, jedini nain da svetu divljinu zatitimo od svjetovnog ovjeanstva, samoubojstvo. Ovaj e prijedlog teko proizvesti vrlo pozitivne i praktine rezultate. Ipak, radikalni environmentalisti i uvjereni ekolozi suvie su esto skloni prihvatiti ovu pretpostavku kao osnovni princip. Primjerice, kad izraavaju omiljeno stajalite kako su nai problemi s okoliem poeli pojavom poljoprivrede, posrnue ovjeanstva guraju tako daleko u prolost da se cijela civilizirana povijest pretvara u bajku o ekolokom opadanju. Utemeljitelj pokreta Earth First! (Prvo Zemlja!), Dave Foreman, tu je parabolu izrazio dok kae: Prije nego to je poljoprivreda postala primaljom u Srednjem Istoku, ljudi su se nalazili u divljini. Nismo posjedovali koncept divljine zato to je sve bilo divljina i mi smo bili njezin dio. Ipak, izgradnjom kanala za navodnjavanje, vikovima uroda i izgradnjom trajnih seoskih naselja, postali smo dio prirodnog svijeta. Izmeu divljine koja nas je stvorila i civilizacije koju smo sami stvorili, poeo se stvarati sve vei jaz. (32)

Prema tom stajalitu, farma postaje prvo i najvanije bojite tijekom dugotrajno rata protiv divlje prirode, a sve ostalo ide vlastitim stopama. Od takve polazne toke moe se zakljuiti samo da je jedini nain na koji se ljudi mogu nadati prirodnom ivotu na zemlji slijediti lovce i skupljae plodova na njihovom povratku u divljinu Edena i napustiti gotovo sve to nam je pruila civilizacija. Moda e zaista ispasti tako, da e civilizacija zavriti u ekolokom kolapsu ili nuklearnoj katastrofi, nakon ega bi se moglo oekivati da e se preivjeli vratiti nainu ivota koji je blii onom koji su slavili Foreman i njegovi sljedbenici. Za veinu nas, takav bi debakl ipak u nama pobudio aljenje, znak da ovjeanstvo nije uspjelo ispuniti svoj vlastito obeanje i slaviti svoje najvee vrijednosti, ukljuujui one u koje vjeruju najvei ekolozi. Nudei divljinu kao najbolju alternativu lovaca i skupljaa plodova za civilizaciju, Foreman nudi ekstremnu, ali jo uvijek lako prepoznatljivu verziju mita o pograninom primitivizmu. Dok o svojim starosjediocima Zemlje pie kako smatraju da se trebaju vratiti na ono ivotinjsko, uivati u svom znoju, hormonima, suzama i krvi te da se bore protiv suvremenog pritiska da postanu dosadni, hladni androidi,on slijedi tragove stopa Owena Wistera. (33) Iako njegovi argumenti prednost daju zatiti raznolikosti i autonomije divlje prirode, njegova proza postaje najstrastvenijom dok govori o ouvanju iskustva divljine. Njegov vlastiti ideal Velikog izvanjskog nevjerojatno je slian idealu pograninog mita: iroki, otvoreni prostori i djevianska zemlja bez tranica, prometnih znakova, zgrada, bez karti, vodia, spasa, bez suvremene opreme. To je zemlja gdje se smioni putnici mogu uzdravati lovei pomou primitivnog oruja (luk i strijela, no, otri kamen). (34) Foreman tvrdi da primarna vrijednost divljine ne lei u dokazivanju temelja za mladog Hucka Finnsa i Annie Oakleys, ve njegovo srce pripada podjednako Hucku i Annie. Priznaje da ouvanje kvalitetnog iskustva divljine ljudskog posjetitelja, pri emu se njoj ili njemu doputa da napree paleolitske miie ili trai vizije, i dalje predstavlja nevjerojatno vanu sekundarnu svrhu (35). Upravo tako ivi sirovi jaha Teddyija Roosevelta u zelenijoj odori novog doba. Koliko god nekoga privlaila takva vizija, ona za nunu posljedicu ima problematine posljedice. Po nekima, ona divljinu ini mjestom epske borbe izmeu maligne civilizacije i benigne prirode, u usporedbi s im se svi ostali socijalni, politiki i moralni problemi ine trivijalnima. Foreman pie, Ouvanje divljine i priroene raznolikosti je od najvee vrijednosti. U usporedbi s ovim, pitanja koja izravno utjeu samo na ljude, padaju u sjenu. (36) Tako najvjerojatnije prolaze svi problemi s okoliem ije su rtve uglavnom ljudi, jer se takvi problemi obino pojavljuju kod krajeva koji su ve posrnuli i vie nisu divlji. ini se da bi se ovime iz radikalnog environmentalistikog dnevnog reda iskljuili problemi u svezi zatite zdravlja na radu i sigurnosti u industrijskim pogonima, problemi koji se odnose na odlaganje otrovnog otpada na neprirodnim urbanim i poljoprivrednim povrinama, problemi siromane djece otrovane zbog izloenosti olovu, problemi u svezi gladi i siromatva te patnje ljudi u prenapuenim mjestima na zemljiukratko, problemi u svezi pravednosti okolia. Ako previe uloimo u divljinu, previe kutaka ove zemlje postat e manje nego prirodni i previe e drugih ljudi postati manje nego ovjeni, ime e nam se dopustiti da ne brinemo previe zbog njihove patnje i sudbine. Nije sluajnost da ovi navodno nevani problemi s okoliem utjeu uglavnom na siromane, jer dugotrajna povezanost izmeu divljine i bogatstva znai da se, govorei o divljini, u obzir uzimaju samo lovci i skupljai plodova koji sami sebe vjerojatno ne smatraju siromanima. Dualizam u srcu divljine ohrabruje njezine odvjetnike da njezinu zatitu smatraju sirovim sukobom izmeu ljudskog i neljudskogili, jo ee, izmeu onih koji cijene neljudsko i onih koji ga ne cijene. Ovo naizmjence navodi na zanemarivanje kljunih razlika meu

ljudima i sloenih kulturolokih i povijesnih razloga zbog kojih bi razliiti ljudi mogli imati razliite stavove o divljini. Zato se, primjerice, iskustvo divljine tako esto smatra oblikom rekreacije u kojem najvie uivaju oni kojima klasne privilegije pruaju dovoljno vremena i sredstava da ostave posao i pobjegnu od svega toga? Zato se tako esto ini kako divljina gradskim rekreativcima suprotstavlja seosko stanovnitvo koje zapravo ivi od rada na zemlji (osim onih koji svoju robu i usluge prodaju izravno samim turistima)? Zato se u raspravama o prastarim prirodnim podrujima primitivni narodi idealiziraju, ak se prema njima zauzima sentimentalan stav sve do trenutka dok ne naprave neto neprimitivno, suvremeno i neprirodno i tako padnu s trijema slavljenja okolia? Koje su posljedice ideologije divljine koja negira vrijednosti proizvodnog rada i samo znanje koje proizlazi iz obraivanja zemlje vlastitim rukama? (37) Sva ova pitanja ukljuuju skobe izmeu razliitih skupina ljudi, sukobe koji se kriju iza zavaravajue jasnoe odnosa ljudskog i neljudskog. Ako odgovor na ova zakuasta pitanja predstavlja suvie pojednostavljen bijeg prema suprotnosti, sasvim sigurno emo zanemarivati dodatna znaenja i sloenost koju trebamo razumjeti. Kulturoloki teret koji navie zabrinjava, a koji prati slavljenje divljine ima manje zajednikog s dalekim kinim umama i narodima nego s nainom razmiljanja o sebi samima nama, Amerikancima koji gotovo s potpunim pravom brinemo zbog budunosti zemlje i opasnosti kojima izlaemo prirodni svijet. Idealiziranje daleke divljine preesto znai neidealiziranje okolia u kojem zapravo ivimo, kraja kojeg u dobru i u zlu nazivamo svojim domom. Veina naih najozbiljnijih problema s okoliem nastaje upravo ovdje, kod kue, i ako trebamo rijeiti te probleme, potrebna nam je okolina etika koja e nam rei podjednako o tome kako koristiti prirodu kao o tome kako ju ne koristiti. Dualizam divljine najee odbacuje svako koritenje i zloporabu i time nam uskrauje sredinji temelj na kojem odgovorno koritenje i nekoritenje moe ui u odreeni uravnoteeni, odrivi odnos. Osobno vjerujem da zamiljati bolji svijet za sve nas moemo jedino ako istraimo taj sredinji temelj: ljudska bia i ona koja to nisu, bogati i siromani, ene i mukarci, stanovnici Prvog i Treeg svijeta, bijelci i obojene rase, potroai i proizvoaibolji svijet za ovjeanstvo u svim njegovim raznolikostima i za sav ostatak prirode. Srednji temelj je mjesto gdje zapravo ivimo. To je mjesto gdje jesmosvi mi, na naim razliitim mjestima i ivei na razliite nainemjesto gdje gradimo svoje domove. To je razlog zbog kojeg se esto, dok razmiljam o vremenima kad sam moda bio najblii iskustvu onoga to bi se moglo nazvati svetim u prirodi, prisjetim divljih podruja znatno bliih mom domu. Primjerice, razmiljam o malenom ribnjaku u blizini moje kue gdje mjehurii vode iskau iz kamenog vapnenca da bi nahranili mnogobrojne mlake to se rijetko smrzavaju zimi i tako ine dom movarnim pticama koje ostaju ovdje, u zatitnikoj toplini ak i u najhladnijim zimskim danima, klizei beumno kroz leprajuu maglu dok snijeg pada iz neba u veljai. Razmiljam o jednoj noi u studenome davno prije dok sam se naao na vrhu brda u Wisconsinu, na kii i gustoj magli, samo da bih promatrao zalazak sunca to se probija kroz oblake i baca zlatnu svjetlost iz nekog drugog svijeta na zamagljene farme i poumljeni kraj to se prostire ispod njega, da bih uivao u prizoru tako neoekivanom i radosnom da sam zadravao taj zaton kako ne bih propustio niti jedan dio poklona koji mi se nudio. I moda osobito razmiljam o razorenoj, naputenoj farmi na pjeanom podruju sredinjeg Wisconsina gdje su Aldo Leopold i njegova obitelj bili svjedocima jednog od prvih amerikih eksperimenata ekoloke obnove, pretvarajui uniteno i neplodno tlo u paljivo njegovano tlo na kojem su u relativnom skladu mogla zajedno obitavati i ljudska i neljudska bia. Ono to slavim kod takvih mjesta nije samo njihova divljina, premda je to zasigurno

jedna od njihovih najvanijih kvaliteta; ono to jo vie slavim jest injenica da nas ona podsjeaju na divljinu naih vlastitih dvorita, prirodu koja je svuda oko nas i koju moemo vidjeti samo ako to zaista elimo. Moj je osnovni prigovor divljini taj, da nas moe nauiti da ne elimo prihvatiti ili ak da ponemo omalovaavati takva skromna mjesta i iskustva. Ako to ne shvatimo sami, divljina e dati povlasticu nekim dijelovima prirode na tetu ostalih dijelova. Bojim se da se veina od nas u pronalaenju planinskog vrha koji e biti velianstveniji od ravnica, prastarih uma otmjenijih od travnjaka, monog kanjona koji pobuuje vie nadahnua od skromne movare, jo uvijek ravna prema obiajima neeg romantino uzvienog. ak se i sam John Muir, branei se od onih koji su zagovarali izgradnju brane u njegovoj ljubljenoj dolini Hetch Hetchy u Sierra Nevadi, zalagao za alternativna mjesta za izgradnju brane, u miroljubivijim dolinama u podnoju brda, to nije imalo nikakve veze s prirodom i kulturolokom tradicijom uzvienoga. (38) Podjednako problematino, naa je pogranina tradicija ohrabrila Amerikance da pravu divljinu definiraju kao neto to zahtijeva vrlo velike povrine zemlje na kojima nisu izgraene prometniceono to Dave Foreman naziva Velikim Izvanjskim. Ostavljajui po strani opravdano empirijsko pitanje biolokog ouvanja o tome koliko neko podruje treba biti veliko prije nego to se odreene vrste na njemu ponu razmnoavati, naglasak na velikoj divljini odraava romantino pogranino vjerovanje kako se moe rei da je netko pobjegao od civilizacije tek onda kada mogu proi dani, a da tamo ne sretne niti jedno drugo ljudsko bie. Uei nas da fetiiziramo uzviena mjesta i iroku otvorenu zemlju, ovaj udan nain amerikog razmiljanja o divljini daje nam hrabrosti da na ono to se smatra prirodnim primjenjujemo previsoke standarde.Ako nije veliko stotine etvornih kilometara, ako nam ne prua boanski pogled i perspektive, ako nam ne doputa stvaranje iluzije da smo sami na planetu, onda to mjesto nije prirodno. Premalo je, suvie obino ili prenapueno da bi se smatralo zaista divljim. Kritizirajui divljinu kao to to inim u ovom eseju, prisiljen sam suoiti se s vlastitom dubokom podvojenou oko njezina znaenja za suvremeni environmentalizam. U jednu ruku, jedno od mojih najvanijih etikih naela jest ono, da bi ljudi trebali uvijek biti svjesni injenice da su dio prirodnog svijeta, neraskidivo vezani uz ekoloke sustave koji odravaju nae ivote. Svako drugo shvaanje da nas priroda ohrabruje da vjerujemo kako smo od nje razdvojeni, kao to to obino ini divljina, najvjerojatnije e ojaati neodgovorno ponaanje i stav prema okoliu. S druge strane, takoer sam miljenja da nije nita manje vano prepoznati i slaviti neljudsku prirodu kao svijet koji nismo mi stvorili, svijet koji posjeduje vlastite neovisne, neljudske razloge da bude takav kakav jest. Autonomija neljudske prirode ini mi se prijeko potrebnom ljudskoj drskosti. Svaki stav prema prirodi nam pomae da upamtimokao to to ini i divljinakako interesi ljudi nisu nuno identini interesima svakog drugog stvorenja ili da priroda sama po sebi najvjerojatnije podupire odgovorno ponaanje. U mjeri u kojoj je divljina posluila kao vano sredstvo za naglaavanje dubokih moralnih vrijednosti s obzirom na nae obveze i odgovornosti prema neljudskom svijetu, ne bih elio odbaciti njezin doprinos nainu na koji naa kultura razmilja o prirodi. Ako je kljuni problem divljine taj, da nas ona previe udaljuje od stvari za koje nas ui da ih treba potivati, tada se trebamo zapitati to nam moe rei o domu, mjestu gdje zapravo ivimo. Kako moemo prihvatiti pozitivne vrijednosti koje veemo uz pojam divljine i pribliiti ih domu? Mislim da emo odgovor na ovo pitanje dobiti ako proirimo na smisao za ono to divljina eli definirati i zatititi. Podsjeajui nas na svijet koji nismo sami stvorili, divljina nas moe pouiti dubokim osjeajima poniznosti i potovanja dok stojimo pred naim srodnim biima i zemljom samom. Osjeaji poput ovih zagovaraju vanost samosvijesti i

samokritinosti dok iskuavamo vlastitu sposobnost preobraavanja svijeta koji nas okruuje, pomaui nam da postavimo odgovorne granice ljudske vlastikoja se bez takvih ogranienja suvie lako pretvara u ljudsku oholost. Divljina je mjesto gdje, barem simbolino, pokuavamo zadrati nau mo dominacije. Wallace Stegner je pisao o posebnom ljudskom znaku, posebnom biljeenju ljudskog prolaska koji ovjeka razlikuje od svih ostalih vrsta. Kod ljudi se sree prilino rijetko, a nemogue ga je pronai kod ostalih oblika ivota. Radi se jednostavno o dobrovoljnom i odabranom odbijanju bilo kakvog obiljeavanja. Mi smo najopasnija ivotna vrsta na cijelom planetu i sve ostale vrste, ak i zemlja sama, osjeaju strah prema naoj moi za unitavanjem. Mi smo istodobno i jedina vrsta koja e, jednom kad odabere da to uini, uloiti sve svoje napore da bi spasila ono to bi mogla razoriti. (39) Mit o divljini, koji Stegner znalaki reproducira u ovim primjedbama, tumai da na neki nain nakon naeg prolaska priroda moe ipak ostati netaknuta. Do sada bi ve trebalo biti jasno da je ovo veim dijelom zapravo iluzija. Ipak, Stegnerova najdublja poruka tako postaje jo snanijom. Ako ivjeti u povijesti znai da ne moemo a da ne ostavljamo tragove u posrnulom svijetu, tad se moramo suoiti s dilemom o tome koje oznake elimo ostaviti za sobom. Upravo ovdje naa kulturna tradicija divljine postaje tako vanom. U irem smislu, divljina nas ui da se pitamo treba li se Ostalo uvijek pokoravati naim eljama i, ako to nije tako, u kojim bi se okolnostima moglo dopustiti da se razvija bez nae intervencije. Ovo je zasigurno pitanje koje si je vrijedno postaviti za sve to inimo, a ne samo kad se radi o prirodnome svijetu. Kad posjetimo divlje podruje, naemo se okrueni biljkama, ivotinjama i fizikim krajolikom ije ostalo privlai nau pozornost. Prisiljavajui nas da priznamo kako ih mi nismo stvorili, kako im nae kontinuirano postojanje treba u maloj mjeri ili im uope ne treba, podsjeaju nas na stvaranje daleko vee od naeg vlastitog. U divljini nas ne treba podsjeati da drvo ima svoje vlastite razloge za postojanje, koji su od nas sasvim odvojeni. Jednako je manje istinito za vrtove koje sami sadimo i brinemo se za njih: tamo se mnogo lake zaboravlja ostalo to pripada drvetu. (40) Zaista, divljina bi se gotovo mogla mjeriti razinom svjesnog, hotiminog djelovanja s nae strane potrebnog za priznavanje njezinog ostalog to joj pripada. Romantina batina znai da je divljina prije stanje svijesti nego injenica prirode i da je stanje svijesti koje u dananje vrijeme najvie definira divljinu, udo. Dojmljiva snaga divljeg lei u tome da udo usprkos tome ne zahtijeva nikakvi svjesni in, ve nam se namee kao izraz neljudskog svijeta koji kroz nau kulturoloku povijest doivljavamo kao dokaz da nismo jedini u svemiru. Divljina nam stvara probleme jedino ako zamislimo da je taj doivljaj uda i ostaloga ogranien na udaljene kutove planeta ili da na neki nain ovisi o prastarim krajolicima u kojima mi ne ivimo. Nita nas ne bi moglo obmanuti vie od toga. Drvo u vrtu u stvarnosti nije nita manje drugo, nita manje vrjednije od naeg uda i potovanja nego drvo u drevnoj umi koje nikada nije upoznalo sjekiru i piluiako drvo u umi odraava zamreniju mreu ekolokih odnosa. Drvo u vrtu moglo je izrasti iz istog sjemena kao i drvo u umi i moda bismo mogli jedino tvrditi da je njegov poloaj i oblik na. Oba drveta postoje odvojeno od nas; oba dijele na zajedniki svijet. Posebna snaga drveta u divljini lei u tome da nas podsjea na tu injenicu. Ono nas moe nauiti da prepoznamo prirodu koju nismo uoili u drvu koje smo posadili u naem dvoritu. Uoavajui drugo u onome to nam je najmanje poznato, moemo nauiti kako isto uoiti u onome to nam se na prvi pogled uinilo gotovo obinim. Ako divljina to moeako nam moe pomoi da primijetimo i potujemo prirodu

koju smo zaboravili prepoznavati kao prirodnuonda e ona prije postati dijelom rjeenja naih dilema u svezi okolia, nego dijelom tog problema. Ipak, ovo e se dogoditi ako napustimo dualizam koji na drvo u vrtu gleda kao na neto umjetnou potpunosti posrnulo i neprirodnoa drvo u divljini kao na neto prirodnou potpunosti prastaro i divlje. Oba su drva u svom krajnjem smislu divlja; oba u krajnjem smislu sada ovise o naem upravljanju i brizi. Odgovorni smo za oba, iako za oba moemo tvrditi suprotno. Na se izazov sastoji u tome da o takvim stvarima prestanemo razmiljati u skladu s ljestvicama moralnih vrijednosti prema kojima ljudsko i neljudsko, neprirodno i prirodno, posrnulo i neposrnulo slue kao naa konceptualna mapa za razumijevanje i vrednovanje svijeta. Umjesto toga, trebamo u potpunosti prihvatiti cijeli niz prirodnog krajolika koji je takoer kulturoloki i u kojem grad, prigradsko naselje, selo i divljina svako za sebe posjeduje svoje vlastito mjesto koje nam doputa da ga slavimo bez nepotrebnog ocrnjivanja ostalih. Trebamo potivati Drugo unutar i Drugo pokraj nas u jednakoj mjeri kao to potujemo egzotino Drugo koje ivi daleko od nasto je lekcija koja se u jednakoj mjeri odnosi na ljude i na (ostale) prirodne stvari. Naroito trebamo otkriti srednji temelj na kojem sve te stvari, od grada do divljine, mogu na neki nain biti svedene pod isto znaenje rijei dom. Dom je, na kraju svega, mjesto gdje ivimo. To je mjesto za koje smo odgovorni, mjesto koje pokuavamo odravati da bismo iz njega na nau djecu mogli prenijeti ono to je u njemu (i nama) najbolje. (41) Zadatak podizanja doma u prirodi je ono to Wendell Berry naziva vjenim nedovrenim ivotnim djelom naih vrsta. Jedina stvar pomou koje trebamo zatititi prirodu jest kae on, kultura; jedina stvar pomou koje moramo zatititi divljinu jest smisao i ljubav za dom. (42) Nazivati neko mjesto domom neizostavno znai da emo koristiti prirodu na koju emo tamo naii jer nema naina da se pobjegne od upravljanja i rada, ak i ubijanja nekih dijelova prirode da bi se izgradio dom. Ali, ako priznamo autonomiju i drugo u stvarima i stvorenjima koja nas okruujuautonomiju za koju nas je naa kultura uila da ju obiljeavamo rijeju divljaonda emo barem paljivo razmisliti o nainu na koji ih koristimo, ak se pitajui pritom smijemo li ih uope koristiti. Upravo tako jo se uvijek moemo pridruiti Thoreauu u njegovoj izjavi da je u Divljini ouvanje Svijeta jer se divljina (u suprotnosti s divljim krajevima) moe pronai svugdje: u naoko pitomim poljima i uzgajalitima drvene grae Massachusettsa, u raspuklinama manhattanskih plonika, ak i u stanicama naih tijela. Kao to je to mudro rekao Gary Snyder, Osoba ista srca i otvorenog uma moe divljinu doivjeti na bilo kojem mjestu na zemlji. To je kvaliteta neije savjesnosti. Planet je divlje mjesto i takvo e biti uvijek. (43) Razmiljati o sebi samima kao sposobnima da se izazove kraj prirode nije in izrazite samouvjerenosti, ve predstavlja zaboravljanje divljine koja postoji svugdje u nama i oko nas. Uiti potivati divljinuuiti zapamtiti i priznati autonomiju drugogznai eznuti za kritikom samosvijeu koja e pratiti sve nae postupke. To znai da duboko razmiljanje i potovanje treba pratiti svako koritenje, znai i da uvijek moramo uzimati u obzir i mogunost nekoritenja. To znai promatrati dio prirode koji elimo skrenuti u svom smjeru i pitati se moemo li ga koristiti opet i opet i opetodrivoa da tijekom procesa ne oslabi. Znai da nikada ne smijemo misliti kako moemo pobjei u mitsku divljinu zbog bijega od povijesti i obveze preuzimanja odgovornosti za vlastite postupke koji su nuna posljedica povijesti. Najvie od svega, to znai vjebati pamenje i zahvalnost jer nam je zahvalnost najjednostavniji i temeljni nain za oporavak prirode, kulture i povijesti koje zajedno ine svijet kakav danas poznajemo. Ako divljina prestane postojati (samo) vani i pone postojati (i) unutra, ako moe poeti postojati jednako ljudskom kao to je prirodna, onda bismo moda

mogli zapoeti s izvravanjem beskrajnog zadatka borbe za pravinim ivotom u svijetune samo u vrtu, ne samo u divljini, ve i u domu koji okruuje to oboje. Notes 1. Henry David Thoreau, Walking, The Works of Thoreau, ed. Henry S. Canby (Boston, Massachusetts: Houghton Mifflin, 1937), p. 672. 2. Oxford English Dictionary, s.v. wilderness; see also Roderick Nash, Wilderness and the American Mind, 3rd ed. (New Haven, Connecticut: Yale Univ. Press, 1982), pp. 1-22; and Max Oelsehlaeger, The Idea of Wilderness: From Prehistory to the Age of Ecology (New Haven, Connecticut: Yale Univ. Press, 1991). 3. Exodus 32:1-35, KJV. 4. Exodus 14:3, KJV. 5. Mark 1:12-13, KJV; see also Matthew 4:1-11; Luke 4:1-13 6. John Milton, Paradise Lost, John Milton: Complete Poems and Major Prose, ed. Merritt Y. Hughes (New York: Odyssey Press, 1957), pp. 280-81, lines 131-42 7. I have discussed this theme at length in Landscapes of Abundance and Scarcity, in Clyde Milner et al., eds., Oxford History of the American West (New York: Oxford Univ. Press, 1994), pp. 603-37. The classic work on the Puritan city on a hill in colonial New England is Perry Miller, Errand into the Wilderness (Cambridge, Massachusetts: Harvard Univ. Press, 1956). 8. John Muir, My First Summer in the Sierra (1911), reprinted in John Muir: The Eight Wilderness Discovery Books (London, England: Diadem; Seattle, Washington: Mountaineers, 1992), P. 211. 9. Alfred Route, National Parks: The American Experience, 2nd ed. (Lincoln: Univ. of Nebraska Press, 1987) 10. John Muir, The Yosemite (1912), reprinted in John Muir: Eight Wilderness Discovery Books, P. 715. 11. Scholarly work on the sublime is extensive. Among the most important studies are Samuel Monk, The Sublime: A Study of Critical Theories in XVIII-Century England (New York: Modern Language Association, 1935); Basil Willey, The Eighteenth-Century Background: Studies on the Idea of Nature in the Thought of the Period (London, England: Chattus and Windus, 1949); Marjorie Hope Nicolson, Mountain Gloom and Mountain Glory: The Development of the Aesthetics of the Infinite (Ithaca, New York: Cornell Univ. Press, 1959); Thomas Weiskel, The Romantic Sublime: Studies in the Structure and Psychology of Transcendence (Baltimore, Maryland: Johns Hopkin.s Univ. Press, 1976); Barbara Novak, Nature and Culture: American Landscape Painting, 1825-1875 (New York: Oxford Univ. Press, ig8o).

12. The classic works are Immanuel Kant, Observations on the Feeling of the Beautiful and Sublime (1764), trans. John T. Goldthwait (Berkeley: Univ. of California Press, 196o); Edmund Burke, A Philosophical Enquiry into the Origin of Our Ideas of the Sublime and Beautiful, ed. James T. Boulton (1958; Notre Dame, Indiana: Univ. of Notre Dame Press, 1968); William Gilpin, Three Essays: On Picturesque Beauty; on Picturesque Travel; and on Sketching Landscape (London, England, 1803) 13. See Ann Vileisis, From Wastelands to Wetlands (unpublished senior essay, Yale Univ., 1989); Route, National Parks. 14. William Wordsworth, The Prelude, bk. 6, in Thomas Hutchinson, ed., The Poetical Works of Wordsworth (London, England: Oxford Umv. Press, 1936), p. 536. 15. Henry David Thoreau, The Maine Woods (1864), in Henry David Thoreau (New York: Library of America, 1985), pp. 640-41. 16. Exodus 16:10, KJV. 17. John Muir, My First Summer in the Sierra, p. 238. Part of the difference between these descriptions may reflect the landscapes the three authors were describing. In his essay, Reinventing Common Nature: Yosemite and Mount RushmoreA Meandering Tale of a Double Nature, Kenneth Olwig notes that early American travelers experienced Yosemite as much through the aesthetic tropes of the pastoral as through those of the sublime. The ease with which Muir celebrated the gentle divinity of the Sierra Nevada had much to do with the pastoral qualities of the landscape he described. See Olwig, Reinventing Common Nature: Yosemite and Mount RushmoreA Meandering Tale of a Double Nature, Uncommon Ground: Toward Reinventing Nature, ed. William Cronon (New York: W. W. Norton & CO, 1995), PP 379-408. 18. Frederick Jackson Turner, The Frontier in American History (New York: Henry Holt, 1920), pp. 37-38. 19. Richard Slotkin has made this observation the linchpin of his comparison between Turner and Theodore Roosevelt. See Slotkin, Gunfighter Nation: The Myth of the Frontier in Twentieth-Century America (New York: Atheneum, 1992), pp. 29-62. 20. Owen Wister, The Virginian: A Horseman of the Plains (New York: Macmillan, 1902), pp. viii-ix. 21. Theodore Roosevelt, Ranch Life and the Hunting Trail (1888; NewYork: Century, 1899), p. 100. 22. Wister, Virginian, p. x. 23. On the many problems with this view, see William M. Denevan, The Pristine Myth: The Landscape of the Americas in 1492, Annals of the Association of American Geographers 82 (1992): 369-85 24. Louis Warren, The Hunters Came: Poachers, Conservationists, and Twentieth-Century America (Ph.D. diss., Yale University, 1994).

25. Wilderness also lies at the foundation of the Clementsian ecological concept of the climax. See Michael Barbour, Ecological Fragmentation in the Fifties in Cronon, Uncommon Ground, pp. 233-55, and William Cronon, Introduction: In Search of Nature, in Cronon, Uncommon Ground, pp. 23-56. 26. On the many paradoxes of having to manage wilderness in order to maintain the appearance of an unmanaged landscape, see John C. Hendee et al., Wilderness Management, USDA Forest Service Miscellaneous Publication No. 1365 (Washington, D.C.: Government Printing Office, 1978). 27. See James Proctor, Whose Nature?: The Contested Moral Terrain of Ancient Forests, in Cronon, Uncommon Ground, pp. 269-97 28. See Candace Slater, Amazonia as Edenic Narrative, in Cronon, Uncommon Ground, pp. 114-31. This argument has been powerfully made by Ramachandra Cuba, Radical American Environmentalism: A Third World Critique, Environmental Ethics 11 (1989): 71-83 29. Bill McKibben, The End of Nature (New York: Random House, 1989). 30. McKibben, The End of Nature, p. 49 31. Even comparable extinction rates have occurred before, though we surely would not want to emulate the Cretaceous-Tertiary boundary extinctions as a model for responsible manipulation of the biosphere! 32. Dave Foreman, Confessions of an Eco-Warrior (New York: Harmony Books, 1991, p. 69 (italics in original). For a sampling of other writings by followers of deep ecology and/or Earth First!, see Michael Tobias, ed., Deep Ecology (San Diego, California: Avant Books, 1984); Bill Devall and George Sessions, Deep Ecology: Living as if Nature Mattered (Salt Lake City, Utah: Gibbs Smith, 1985); Michael Tobias, After Eden: History, Ecology, and Conscience (San Diego, California: Avant Books, 1985); Dave Foreman and Bill Haywood, eds., Ecodefense: A Field Guide to Monkey Wrenching, 2nd ed. (Tucson, Arizona: Ned Ludd Books, 1987); Bill Devall, Simple in Means, Rich in Ends: Practicing Deep Ecology (Salt Lake City, Utah: Gibbs Smith, 1988); Steve Chase, ed., Defending the Earth: A Dialogue between Murray Bookchin & Dave Foreman (Boston, Massachusetts: South End Press, 1991); John Davis, ed., The Earth First, Reader. Ten Years of Radical Environmentalism (Salt Lake City, Utah: Gibbs Smith, 1991); Bill Devall, Living Richly in an Age of Limits: Using Deep Ecology for an Abundant Life (Salt Lake, City, Utah: Gibbs Smith, 1993); Michael E. Zimmerman ct al., eds., Environmental Philosophy: From Animal Rights to Radical Ecology (Englewood Cliffs, New Jersey: Prentice-Hall, 1993). A useful survey of the different factions of radical environmentalism can be found in Carolyn Merchant, Radical Ecology: The Search for a Livable World (New York: Routledge, 1992). For a very interesting critique of this literature (first published in the anarchist newspaper Fifth Estate), see George Bradford, How Deep is Deep Ecology? (Ojai, California: Times Change Press, 1989). 33. Foreman, Confessions of an Eco-Warrior, P. 34. 34. Foreman, Confessions of an Eco-Warrior, p. 65. See also Dave Foreman and Howie Wolke, The Big Outside: A Descriptive Inventory of the Big Wilderness Areas of the U.S. (Tucson, Arizona: Ned Ludd Books, 1989).

35. Foreman, Confessions of an Eco-Warrior, p. 63 36. Foreman, Confessions of an Eco-Warrior, P. 27 37. See Richard White, Are You an Environmentalist or Do You Work for a Living?: Work and Nature, in Cronon, Uncommon Ground, pp. 171-85. Compare its analysis of environmental knowledge through work with Jennifer Prices analysis of environmental knowledge through consumption. It is not much of an exaggeration to say that the wilderness experience is essentially consumerist in its impulses. 38. Compare with Muir, Yosemite, in John Muir: Eight Wilderness Discovery Books, p. 714 39. Wallace Stegner, ed., This Is Dinosaur: Echo Park Country and Its Magic Rivers (New York: Knopf, 1955), P. 17 (italics in original). 40. Katherine Hayles helped me see the importance of this argument. 41. Analogous arguments can be found in John Brinckerhoff Jackson, Beyond Wilderness, A Sense of Place, a Sense of Time (New Haven, Connecticut: Yale Univ. Press, 1994), pp. 71-91, and in the wonderful collection of essays by Michael Pollan, Second Nature: A Gardeners Education (New York: Atlantic Monthly Press, 1991). 42. Wendell Berry, Home Economics (San Francisco, California: North Point, 1987), pp. 138, 143. 43. Gary Snyder, quoted in New York Times, Week in Review, 18 September 1994, p. 6. Excerpted from Uncommon Ground: Toward Reinventing Nature, edited by William Cronon. Copyright 1995 by William Cronon. Reprinted with permission of the publisher, W. W. Norton & Company, Inc. Copyright William Cronon (Please do not reprint without permission; links to this website are fine.)