GIMNAZIJA DR.

MUSTAFA KAMARID GRAANICA

SEMINARSKI RAD (IZBORNA NASTAVA IZ HISTORIJE)

REFORMSKI POKRETI U OSMANSKOM CARSTVU

HAVA AVDID

MAJ, 2013.

SADRAJ

1. Uvod ......................................................................................3

2. Pojam i poeci Tanzimata ....................................................4 Selim III Mahmud II 3. Hatierif od Glhane ............................................................6 Abdulah Medid I

4. Hati Humajun (Hatt-i Humayun) 1856. .................................8

5. Ramazanski zakon, osmanski zemljini zakon, 1858. ........ 9 Mulk Erazi-mirija Vakufske zemlje (erazi-mevkufe). Opinske zemlje (erazi metruke) Puste zemlje (erazi-mevat) 6. Saferska naredba (Uredba o iflucima), 1859..................... 11

7. Medela (Osmanski graanski zakonik) ............................. 12

UVOD
Tanzimat (na turskom, "reorganizacija"), bio je period reformi u Osmanlijskom carstvu izmeu 1839-1876. Tanzimat je bio duhovni proizvod istaknutih osmanlijskih reformatora-birokrata koji su bili obrazovani u Evropi. Mnogi od njih su nosili naslov pae, to je u njihovo vrijeme bio znak kolovane osobe koja radi za osmalijsku vladu. Meu njima su bili Ali Paa, Fuat Paa, Ahmed Devdet Paa i Mithat Paa. Oni su shvatili da obnavljanje starih vjerskih i vojnih ustanova nije odgovor svjetskim izazovima. Prema tome, mnoge od ovih tanzimatskih reformi su zavedene kao pokuaj vjetakog presaivanja uspjenih evropskih praksi na Osmanlijsku carevinu. Meu ovim reformama bile su opdi vojni spisak svih graana carstva, bez obzira na njihovu vjeroispovijest (dakle ukljuujudi i nemuslimansko osmanlijsko stanovnitvo), zatim reforma obrazovanja i iskorjenjavanje korupcije. Najznaajniji tanzimatski akt "Hatierif od Gulhane" donio je 03.11.1839. godine sultan Abdul Medid na poetku svoje vladavine. Razdoblje tanzimata trajalo je sve do donoenja ustava 1876. godine. Ovaj ambiciozni projekt u namjeri borbe protiv sporog ali vidljivog propadanja carstva, ije su granice postajale sve ue a njegova mod sve slabija u poreenju sa evropskim silama. Tanzimat je obznanjen fermanom (dekretom) sultana Abdulmedida I; ferman je takoer poznat pod imenom Hatt- erif ("Hati erif"), a izdat je 3. novembra, 1839.

Tanzimatske reforme je pokrenuo sultan Mahmut II (1808-1839), a kulminirale su u obliku jako naglaenog autokratskog kraljevstva pod kontrolom Abdulhamita II (1876-1909) jo poznatog i kao "krvavi sultan". Mahmut II je preobratio polunezavisne dravne institucije u centralizovana ministarstva po uzoru na evropske sisteme vladanja, zatim je ukinuo janjiare (to je bio samo uvod u prave vojne reforme), i pokrenuo reforme u obrazovanju i finansijama. Meutim, Mahmut nije uspio da obavi svoj posao do kraja.

POJAM I POECI TANZIMATA

Tanzimatom se u najirem smislu rijei naziva program i politika reformi i modernizacija tradicionalnih osmanskih institucija kako bi se sprijeilo propadanje Carstva i njegova disolucija. Kao program modernizacije, Tanzimat je prvo obuhvatio reformu vojske, zatim reorganizaciju uprave i, na kraju, kodifikaciju osmanskog prava. Sam termin Tanzimat javio se krajem tridesetih godina XIX stoljeda, ali se njegovi poeci nalaze u posljednjoj deceniji XVIII stoljeda i vezani su za vladanje sultana Selima III (1789-1807). Sultan Selim je jo prije dolaska na prijestolje razmiljao o reformama, o emu se dopisivao sa francuskim kraljem Lujem XVI. Kao jednu od prvih reformskih mjera, Selim III je 1792. uspostavio redovnu osmansku diplomatsku slubu, iz koje se vremenom regrutira vie progresivnih pristalica modernizacije Carstva i evropeizacije njegovih institucija. Selim III je istovremeno predloio jedan program reformi kojim bi se novim ustrojem vojske i promjenama u lokalnoj upravi ojaao autoritet centralne vlasti i time sprijeio dalji socijalni razdor i politiki nered. Ovaj program zvani Novi red (Nizam-i dedid) naiao je na snaan otpor, prije svega od strane janiara i lokalnih feudalnih oligarhija, derebega, ajana i kapetana. Pored toga, sultan Selim suoio se i sa drugim tekodama izazvanim Napoleonovom invazijom Egipta 1799, srpskim ustankom 1804. i ratom sa Rusijom 1806. godine. Sultan je u toj situaciji bio prisiljen napustiti program reformi, ali to njegovim protivnicima nije bilo dovoljno, pa su ga 1807. skinuli s prijestolja i ubrzo potom ubili. Time je nasilno okonan prvi ozbiljan pokuaj da se u Carstvu provedu odreene reforme. Reformski napori su ubrzo nastavljeni za vrijeme vladanja sultana Mahmuda II (1808-1839). Mahmud II je bio ubijeeni pristalica reformi i sljedbenik politike biveg sultana Selima III.

Selim III (24. decembar 1761. - 28. juli 1808.) osmanlijski sultan Selim III postaje sultan 7. aprila 1789. godine nakon smrti roaka Abdul Hamida I elja za reformama kod ovog vladara je isto kao kod prethodnika bila izraena, ali bez prijanje elje za mirom. U ratove on uvlai Tursku i kad ne treba i kad treba. Na kraju njegova objava rata Rusiji u decembru 1807. godine dovodi do zavjere u Istanbulu koja ga rui. Tokom njegove vladavine dolazi do uspjenog Prvog srpskog ustanka koji de biti uguen tek od njegovih nasljednika. U puu koji slijedi Selim III je 1807. sruen, a na njegovo mjesto se postavlja nesposobni Mustafa IV Ostatak svog kratkog ivota Selim III provodi u zatvoru gdje ga doekuje smrtna presuda Mustafe IV koji nareuje njegovo pogubljenje u strahu od tada aktivne pobune.

Mahmud II. (20. srpnja 1785. - 1. srpnja 1839.), turski sultan Mahmud II. postaje sultanom 1808. godine poslije pua kojim je sruen njegov brat Mustafa IV. U zapadnoj Europi ovoga se sultana ved stotinjak godina smatra pozitivnom politikom linodu koja je pokrenula nune reforme u Otomanskom carstvu. U stvarnosti, Mahmud II. bio je reformator poputGorbaova: njegova je jedina doista uspjena reforma bilo unitenje janjiara 1827., za to je drava pak platila previsoku cijenu. Mahmud II. u raznim je neuspjenim ratovima od Otomanske drave stvorio ivoga mrtvaca koji je opstajao ponajprije zahvaljujudi velikim silama. Prvi rat s Rusijom zavrava 1812. samo s gubitkom Besarabije, ali se situacija uskoro pogorava; pobuna u Rumunjskoj 1821. je uguena, ali poslije novoga katastrofalnog rata s Rusijom 1829. postaje ruski protektorat. Slinu sudbinu turska vojska doivljava u Grkoj, gdje je 1. listopada 1828. prisiljena potpisati kapitulaciju, a Grka postaje nezavisna drava. Njihova pravoslavna brada u Srbiji poslije guenja prvoga ustanka takoer ne sjede u miru, nego diu novu, ovoga puta uspjenu bunu, nakon ega Srbija 1830. postaje formalno zavisna monarhija, a ved nakon nekoliko godina uspjeno proiruje svoj teritorij na utrb bivega gospodara. I Crna Gora te prijelomne 1830. godine takoer iskoritava raspad turske drave kako bi udvostruila svoj teritorij. Nezadovoljan dogaajima, Mehmed Ali, turski guverner Egipta, die vojnu pobunu kako bi propalo Tursko carstvo zamijenio novom reformiranom dravom pod svojim vodstvom. Tijekom rata koji je uslijedio njegova vojska 1831. preuzima kontrolu nad muslimanskim svetim mjestima, u Palestini iSiriji, te pobjeuje tursku vojsku u Maloj Aziji. U trenutku kada se egipatska vojska nalazi samo nekoliko dana hoda od Istanbula, Rusija, prijanja turska neprijateljica, vojno intervenira kako bi spasila Mahmuda II., a Mehmed Ali mirovnim sporazumom iz 1833. gubi sve to je do tada osvojio. Osjetivi se dovoljno snanim za ponovni sukob s Mehmedom Alijem, Mahmud II. 1839. poinje novi rat koji zavrava katastrofalnim turskim porazom u bitci kod Neziba tijekom lipnja 1839. Istovremeno, itava Otomanska mornarica prelazi na stranu Egipta, time najbolje iskazavi miljenje tadanjih Turaka o svome sultanu. Nekoliko dana potom stari sultan umire, a nasljeuje ga sinAbdul Medid I.

Hatierif od Glhane
Abdul Medid I. (23. travnja 1823. - 25. lipnja 1861.), osmanski sultan. Abdul Medid I. (arapski: ) naslijeuje svog oca Mahmuda II. 1. srpnja 1839. godine nekoliko dana nakon katastrofalnog turskog poraza od strane Egipta tijekom bitke kod Neziba. Istovremeno s tim dogaajem tijekom zadnjih dana ivota Mahmuda II. mornarica se pobunila i doplovila uAleksandriju kako bi se pridruila snagama Egipta. U takvoj situaciji 1839. godine sve europske velesile ponovno zahvadene strahom od mogudeg nestanka Osmanskog carstva odluuju vojno intervenirati. Po novozakljueno mirovnom sporazumu 1841. godine Egipat je prihvatio vratiti Turskoj sve zemlje izvan Egipta (Siriju, Palestinu i muslimanska sveta mjesta). Taj povoljni sporazum predstavlja posljednje teritorijalno irenje Turskog carstva. Uspjena diplomacija ovog sultana rezultira situacijom da kada 23. oujka 1854. godine Rusija njemu objavi rat na njegovoj strani se ukljue Velika Britanija, Francuska i Sardinija. Ovaj rat koji dobiva ime Krimski po glavnom podruju borbi zavrava 1856. godine Ruskim porazom i genocidomKrimskih tatara koji tada postaju manjina u vlastitoj zemlji. Na unutranjopolitikom planu nastavljaju se reforme koje se provode uz pomod zaduivanja u inozemstvu to de rezultirati velikim problemima u bududnosti. Abdul Medid I. umire u 38. godini ivota 25. lipnja 1861. godine. Naslijedio ga je najstariji brat Abdul Aziz. Njegova djeca Murat V., Abdul Hamid II.,Mehmed V. i Mehmed VI. de u bududnosti unititi Osmansko carstvo.

Hatierif od Glhane - Reforme Mahmuda II nastavio je njegov nasljednik sultan Abdul Medid (1839-1861). On je poeo svoju vladavinu 1839. izdavanjem poznatog Hatierifa od Glhane (Plemenitog ili asnog dekreta iz kude rua). Ovaj se akt u zapadnoj historijskoj literaturi esto naziva osmanskom Poveljom sloboda, ime se poredi sa uvenom odlukom engleskog parlamenta iz 1689, poznatom kao Bill of Rights. Hatierif je uglavnom djelo Mustafe Raid-pae, osmanskog ambasadora u Parizu i kasnijeg ministra vanjskih poslova. Hatierifom od Glhane proklamirane su "korisne" ili "sredne" reforme (tanzimat-i hayriye). Sultan ovim aktom na prvom mjestu garantira svim svojim podanicima, bez obzira na religiju ili sektu, potpunu sigurnost ivota, asti i imetka. Dalje se obedava uvoenje stalnog naina razrezivanja i ubiranja poreza. Takoer se, na kraju, proklamira jednak i redovan sistem regrutiranja vojnika i trajanje njihove slube. Istovremeno je pravno ukinut timarski sistem i na njemu zasnovana spahijska organizacija. Odreeno je da de ubudude svako optueno lice, poslije istrage i ispitivanja, biti javno sueno u skladu sa carskim i "Boanskim pravom", sve dotle dok se ne donese i objavi redovna presuda. Niko nikoga ne moe, ni tajno ni javno, usmrtiti otrovom ili na bilo koji drugi nain. Svako ko posjeduje imovinu bilo koje vrste, slobodan je s njom raspolagati bez ikakve smetnje od strane drugog lica. Tako, naprimjer, nevini nasljednici nekog zloinca nede biti lieni svojih zakonskih prava, a njegov imetak nede biti konfiskovan.Kao to svi javni slubenici Carstva primaju odgovarajudu pladu, tako de i plade onih koji do sada nisu bili dovoljno nagraeni biti jasno odreene. Bit de donijet

rigorozan zakon protiv pristrasnosti i uzimanja mita (ruvet), koje "Boanski zakon" proklinje i to je jedan od osnovnih uzroka raspadanja Carstva. Hatierifom od Glhane poelo je razdoblje reformi ili tanzimata (tj. dovoenja stvari u red). Era tanzimata trajala je do donoenja prvog osmanskog Ustava 1876. godine. U praksi je uvoenje pravne drave u Osmanskom carstvu i provoenje razliitih agrarnih, administrativnih i vojnih reformi ilo sporo i vrlo teko, posebno u Bosni

Hati Humajun (Hatt-i Humayun)

Hati Humajun (Hatt-i Humayun) - Pored Hatierifa od Glhane drugi temeljni pravno-politiki akt ere tanzimata bio je Hati Humajun iz 1856. godine. Hati Humajun je u osnovi potvrdio i proirio listu obedanja datih Hatierifom od Glhane. Postoji ipak jedna bitna razlika. Hatierif iz 1839. nastao je u zemlji, tj. u samom Carstvu, dok je Hati Humajun iz 1856. iniciran iz inozemstva. Hati Humajun je direktan rezultat toka i ishoda Krimskog rata 1853-1856. godine. Rat je poeo upadom ruskih trupa u Vlaku i Moldaviju, odnosno napadom Rusije na Osmansku carevinu. Ovaj je rat nazvan po crnomorskom poluotoku Krimu, gdje se uglavnom vodio. Rusija se u ovom ratu nala usamljena, poto su se Osmanskoj carevini 1854. pridruile kao saveznice Velika Britanija i Francuska, a kasnije i Kraljevina Sardinija, dok je Austrija ostala neutralna. Rat je faktiki okonan krajem 1855. poto su saveznici zauzeli Sevastopolj, veliko rusko utvrenje i luku na krimskoj obali Crnog mora. Odmah nakon toga sazvan je u Parizu kongres velikih evropskih sila radi zakljuenja mira. Tu su se na jednoj strani nale Francuska, Velika Britanija, Sardinija, Austrija, Pruska i Osmanska carevina, a na drugoj poraena Rusija. Kongres je, meu ostalim, odluio da se Osmanska carevina primi za punopravnog lana koncerta (sporazuma) evropskih sila. Uslov za ulazak u koncert Evrope bio je da osmanska vlada prihvati reforme kojima bi se garantirala jednakost svih graana Carstva. Porta se sloila da se izda nova reformska povelja u vidu "spontanog" carskog dekreta. Sveano proglaenje Hati Humajuna obavio je sultan poetkom 1856. u prisustvu velikog vezira i mnogih drugih uglednih linosti, meu kojima grkog (Vaseljenskog) i armenskog patrijarha i jevrejskog velikog rabina (hahambae). Ovom je poveljom proglaena jednakost svih sultanovih podanika, bez obzira na vjeru, jezik ili rasu. Hati Humajunom je, takoer, proglaeno striktno pridravanje godinjeg budeta, osnivanje banaka, angairanje evropskog kapitala, kodifikacija krivinog i trgovakog prava, reforma zatvora, uspostavljanje mjeovitih sudova, zabrana upotrebe uvredljivih epiteta i ukidanje smrtne kazne za otpadnitvo od islama. Dalje se obedava unapreenje i poboljanje rada pokrajinskih i lokalnih upravnih vijeda ili savjeta i proirivanje predstavnikog principa. Pored toga, izvrit de se reorganizacija milletskog sistema kako bi se osiguralo vede uede laikog, tj. sekularnog elementa u poslovima milleta. Takoer de se proiriti Vrhovno sudsko vijede tako to de u svoj sastav ukljuiti i predstavnike nemuslimana. Hati Humajunom iz 1856. oznaen je poetak druge faze tanzimata, odnosno evropeizacije osmanskih institucija. U narednih dvadeset godina, do izdavanja Ustava 1876. donijeti su brojni reformski ili tanzimatski zakoni, koji su u krajnjoj liniji imali za cilj ouvanje Carstva u novim uslovima.

Ramazanski zakon, osmanski zemljini zakon, 1858.

Ramazanski zakon (zakonik) - Osmanski zemljini zakon (Erazi kanunnamesi), u pravnoj nauci je opdenito poznat kao Ramazanski zakon ili zakonik, jer je donijet u mjesecu ramazanu 1274. po muslimanskom kalendaru, odnosno 3. maja 1858. godine. Ovim je zakonom izvrena kodifikacija osmanskog zemljinog prava, odnosno regulirani oni odnosi u agraru koje je zatekao Hatierif od Glhane. To znai da su Ramazanskim kodeksom samo pravno formulirani i ozakonjeni odnosi u agraru koji su nastali i oblikovali se u procesu ifluenja. Zakon je definitivno priznao sva samovlasna i na drugi nain izvrena prisvajanja seoskih zemljinih posjeda, ime je legaliziran ifluki sistem. Tom legalizacijom garantirano je ifluk-sahibijama batinsko (nasljedno) pravo na zemlju. Ramazanski je zakon zadrao pravnu kategorizaciju nekretnina, odnosno zemlje, koja je postojala jo u timarskom sistemu, ali je njihovom kodifikacijom istovremeno omogudavao prodor privatno-vlasnikih odnosa u oblast agrara. U skladu s tim Ramazanski zakon razlikuje, s obzirom na njihovu pravnu prirodu, pet kategorija zemljine svojine. Na prvom je mjestu bio mulk (erazi-memluke). Mulk je predstavljao privatno vlasnitvo kojim je njegov titular (nosilac prava) mogao neogranieno raspolagati, kako za ivota (inter vivos) tako i u sluaju smrti (mortis causa). Za ivota vlasnik je mogao svoj mulk prodati, dati u zakup, pokloniti, uvakufiti ili na drugi nain njime raspolagati. U sluaju smrti vlasnika mulk imanje je nasljeivano po odredbama erijatskog prava. Ramazanski zakon je povedao obim mulk dobara u koja su spadali kuda, okudnica ili kudite sa pola dunuma zemlje. Drugu kategoriju zemljinog vlasnitva inila je erazimirija. Tu je spadala sva ziratna, tj. obradiva zemlja i znatan dio uma. Na ovoj je zemlji vrhovno pravo vlasnitva pripadalo dravi. Kao dravna svojina erazi-mirija je u klasinom timarskom sistemu bila imobilna, tj. izuzeta iz pravnog prometa. Ramazanski je zakon mirijske zemlje uinio djelimino pravno mobilnim. Tako su ovim zakonom posjednici mirijskih zemljita (ifluk-sahibije i drugi) dobili odreeno pravo raspolaganja svojim posjedom. Mogli su ga prodati ili na drugi nain otuiti, ali samo uz prethodnu dozvolu drave. Mirijska zemlja, meutim, nije mogla biti predmet testamentalnog nasljeivanja, niti joj je njen posjednik mogao mijenjati pravnu prirodu. Tako je Ramazanskim zakonom u osnovi zadrana jaka kontrola drave u pogledu uivanja i raspolaganja mirijskom zemljom. Drava je sa ove zemlje ubirala porez, zvani zemljarina ili desetina, koji je napladivan u naturi. O tome je drava vodila posebne zemljine ili tapijske knjige.

Tredu kategoriju zemljine svojine inile su vakufske zemlje (erazi- mevkufe). U pogledu njihovog pravnog reima Ramazanski zakon nije, u odnosu na klasino doba, donio nikakve bitne promjene. Ubrzo poslije Ramazanskog zakona, osmanska vlada je pristupila centralizaciji vakufa i kodifikaciji vakufskog prava, te je u tom smislu 1859. godine donijet Zakon o upravljanju vakufima. Njegove su odredbe dopunjene uredbom iz 1866. i Zakonom o postavljanju vakufskih slubenika iz 1869. godine. Time je uspostavljena centralizirana vakufska uprava kroz Ministarstvo vakufa u Carigradu. etvrtu kategoriju nekretnina inile su opdinske zemlje (erazi-metruke) koje su bile u vlasnitvu seoskih

opdina. Tu su najede spadali zajedniki panjaci i ispasita, ume i vode, kojima su se seljaci slobodno koristili za svoje potrebe. Najzad, u petu kategoriju nekretnina spadale su puste zemlje (erazi-mevat). Mevati su obuhvatali ledine, movarna i neplodna zemljita.

10

Saferska naredba (Uredba o iflucima), 1859.

Saferska naredba - Poslije donoenja Ramazanskog zakona i kodificiranja zemljinog prava, osmanska vlada je u septembru 1859. izdala posebnu Uredbu o iflucima u Bosni. Ova je uredba opdenito poznata kao Saferska naredba, jer je objavljena u mjesecu saferu hidretskog kalendara 1276. godine. Saferskom su naredbom konano ozakonjeni postojedi agrarni odnosi u Bosni. Naredbom je, ustvari, ozakonjeno postojede obiajno agrarno pravo. To pravo je nastalo u procesu ifluenja, odnosno uspostavljanja iflukih odnosa. Ovi odnosi su uspostavljeni putem slobodne pogodbe izmeu vlasnika zemlje (ifluk-sahibije) i seljaka (ifije) o uzajamnim obavezama. Tako je nastalo odreeno obiajno agrarno pravo. To pravo je, tokom priprema za donoenje jedne uredbe o iflucima u Bosni, utvreno posebno za svaki sandak Bosanskog vilajeta, izjavama predstavnika aga (ifluk-sahibija) i ifija pred Velikim tanzimatskim medlisom (vijedem) u Carigradu. Pravno gledano Saferskom naredbom je ustanovljena neka vrsta trajnog, tj. neogranienog, otuivog i nasljednog zakupa zemljita (neka vrsta rimskog vectigala ili emfitevze) izmeu posjednika (spahije) koji je postao vlasnik zemljita i kmeta, tj. zakupca (mustedira, ifije). Prema Saferskoj naredbi, posjednik zemljita je vlasnik koji to zemljite moe uz saglasnost drave prodati, zamijeniti, zaloiti i ostaviti svojim nasljednicima. Seljaka koji dri i obrauje zemlju Saferska naredba smatra zakupcem (mustedirom). On kao takav, tj. kao zakupac (mustedir) nema svojinskih prava na zemlju, mada njegov zakup ima dugoroni i nasljedni karakter. S obzirom na ovo pravo nasljeivanja, seljak je sa vlasnikom zemlje istovremeno i u privatno-pravnom (zakupnikom), i u javno-pravnom, tj. kmetskom odnosu. Posjednik ne moe seljaka didi sa zemlje koju dri i obrauje, osim ako ovaj (kmet, zakupac) trajno ne zanemaruje zemlju, odbija bez razloga da plada hak (odreeni dio prinosa sa zemlje) i nema nade da de se u tom pogledu popraviti. ifluk-sahibija je sve to morao sudski dokazati. Odnosi izmeu posjednika i kmeta reguliraju se putem meusobnog zakupnikog ugovora koji se u naelu zakljuivao na odreeno vrijeme. Taj se ugovor zvao muzarea. Kmet je mogao sam napustiti zemljite i otkazati zakupniki ugovor, ali tek po zavretku etve i smirivanja ljetine. Ako bi zakupac napustio zemlju prije nego to je ljetina smirena, morao bi nadoknaditi posjedniku svu eventualnu tetu. Kmet je imao pravo pree kupovine ukoliko bi vlasnik prodavao ifluk. Sve nove gradnje na ifluku (kmetskom selitu) izvodio je zemljoposjednik, a odravanje i popravke vrio je kmet. Ukoliko kmet napusti ifluk, a sam je napravio neku zgradu, vlasnik je obavezan da mu to isplati. Isto je vailo i za vode koje je kmet zasadio na ifluku. Zemljoposjednik nije smio koristiti kmeta za svoje razliite radove (kuluk), niti ga istjerati iz kude da bi se sam uselio, niti je smio traiti od kmeta besplatan smjetaj i hranu (priselica). Moe se rei da je sloen i osoben razvitak osmanskog feudalizma u Bosni pravno dovren donoenjem Saferske naredbe. Ova naredba je zateeno stanje agrarnih odnosa postavila na privatnopravnu osnovu tretirajui ih kao dugoroni i nasljedni zakup zemljita. Taj je odnos, meutim, jo uvijek sadravao odreene eksfeudalne elemente. Tako je pravno gledano ifluk-sahibija istovremeno bio privatnopravni zemljovlasnik, ali i aga (spahija, feudalac), dok je seljak u isto vrijeme bio kmet i najamni radnik na zemljoposjedu.

11

Medela (Osmanski graanski zakonik)

Medella - (Osmanski graanski zakonik) - Meu najvanije osmanske tanzimatske zakonske akte spada Osmanski graanski zakonik, opdenito poznat po svom skradenom nazivu Medella (Mecelle). Njegov puni naziv je Medellei Ahkjami Adlije (Mecelle-i Ahkdmi Adliyye), to znai Knjiga pravnih propisa. Ovaj zakonik predstavlja slubenu kodifikaciju erijatskog obligacionog, parninog i dijelom stvarnog prava. Zakonik ustvari sadri jedno modernizirano i kodificirano hanefljsko tumaenje erijata. Na toj modernizaciji i kodifikaciji erijatskog prava hanefijske kole radila je posebna zakonodavna komisija koju je lino vodio ministar pravde Ahmed Devdet-paa. Komisija je radila vie godina, pa je Medella postepeno izdavana u periodu od 1869. do 1876. godine. Medella je uporedo objavljivana i na francuskom jeziku kao Osmanski graanski kodeks (Code civil ottoman). Mada formalno nije bila proglaena za zakon, Medella je uivala silu i autoritet zakona. Medella se sastoji od dva uvodna "govora" i esnaest knjiga sa ukupno 1851 paragrafom ili lanom. U "govoru prvom" daje se definicija pravnike nauke (Umi Fikh) kao poznavanje erijatskih pravila o postupanju i ivljenju. Pravnika se pravila odnose ili na "bududi ivot" ili "na ovaj svijet". Medella sadri pitanja i pravila koja se odnose na tekudi ivot, odnosno na "ovaj svijet". To znai da Medellom nisu bili obuhvadeni propisi vjerskog karaktera. U drugom "govoru" skupljeno je i navedeno 99 "temeljnih pravnikih pravila", odnosno opdih pravnih naela. Takva se "temeljna pravnika pravila" u rimskoj i evropskoj pravnoj nauci nazivaju regulama (regulae) ili sentencijama (sententia). To su, ustvari, pravne izreke (maksime) kojima se razliite pravne norme svode na jedno ope pravno pravilo ili naelo. Njima se onda ostala, pojedinana pravna pravila dokazuju i provode pred sudom. Tako se, primjera radi, u Medelli kae, da se "ono to postoji od davnina ima ostaviti u tom stanju" (l. 6), ali da se "teta ne moe opravdati starinom", tj. "dugim trajanjem" (l. 7). "Nuda ili via sila ini dozvoljenim ono to je zabranjeno" (l. 21). Ali istovremeno, ono "to se dozvoljava iz nude, dozvoljeno je samo u razmjeru prema veliini nude". "Ono to je zabranjeno primati, zabranjeno je i drugome davati" (l. 34); ili, "ono to je zabranjeno raditi ili initi, zabranjeno je i traiti" (l. 35). "Obiaj ima mo zakona", ali samo onda "ako je stalan i ako ga upotrebljava pretena veina svijeta" (l. 36-41). "Dok se narodom vlada u opu korist, dotle je vladanje opravdano" (l. 58). "Dokaz spada na tuitelja, a prisega (zakletva) na onog koji porie" (l. 76), itd. Poslije ovih "temeljnih pravnikih pravila" slijedi 16 knjiga u kojima su iscrpno normirani kupoprodajni odnosi (ugovor, predmet, cijena i sl.); zatim "najmovi" (idaret ili zakup i sl.); jamstvo ili jemstvo (kefalet); prenos duga; zalog ili zaloga (reh); amanet (ostava, depositum); darovanje (donatio, poklon); prisvajanje i unitenje tuih stvari (furtum, damnum); ogranienje raspolaganja sa stvari i pravo prvokupa (ufa, pravo pree kupovine); raznovrsne zajednice i zajednica vlasnitva (irket, drutvo, kompanija, susvojina); povjera ili punomodstvo (vekijalet, zastupstvo, mandatum); nagodba i odreknude (sulh, ibra, compensatio); priznanje (ikrar, oitovanje, odluka); tuba (dava, parnica; "ljepi je mrav sulh nego pretila dava - narodna izreka); dokazi, prisega i svjedoenje (ehadet); te na kraju suenje (kada, odatle kadija; "da je pamet do kadije kao od kadije narodna poslovica). Medella je i poslije propasti Carstva ostala u upotrebi u Turskoj do 1926, kada je zamijenjena novim, sekularnim kodeksom graanskog prava. Taj novi Turski graanski zakonik (Tiirk Medeni Kanunu) predstavlja recepciju vicarskog graanskog zakonika iz 1907, pa je kao takav radikalno prekinuo sa tradicijom erijatskog prava. U Bosni i Hercegovini Medella je primijenjivana u postupku pred erijatskim sudovima sve do njihovog ukidanja 1946. godine.

12

ZAKLJUAK

13