Predrag ivkovi Filozofski fakultet Niki

SOCIOLOKI ZNAKOVI ESTETIKE U LUI MIKROKOZMA

SOCIOLOGICAL SIGNS OF ESTHETIC IN LUCA MIKROKOZMA ABSTRACT: Our works presents comparison of esthetic methods of two majestics Plato and Petar II Petrovic Njegos. Platos methodological contemplation is related with his metaphysics reflections. So his dialectical method does not only depends on the public speaking skills and rotation of questions and responses, but also it represents unique research method which has polyvalent functions. Platos world of Ideas is harmoniously sublimated in Njegos creativity, especially in his Luca mikrokozma. So each philosopher submits the truth, being, substance and god's work to his ideal structure of Ideas. The thesis obliges us to explain relation between contents of both sociological and esthetic social theories. Key words: esthetic, idea, existence, deity. APSTRAKT: U radu smo predstavili komparaciju estetike metode kod dvojice majestetika, Platona i Petra II Petrovia Njegoa. Platonova metodoloka razmiljanja povezana su s njegovim metafizikim refleksijama, tako da se njegova dijalektika metoda ne oslanja samo na vjetinu govornitva i smjenjivanje pitanja i odgovora, ve predstavlja jedinstvenu metodu istraivanja koja ima polivalentnu funkciju. A Platonov svijet Ideja harmonino se sublimira u Njegoevom stvaralatvu, posebno u Lui mikrokozma. Tako da oba filosofa ponaosob svojoj entelehiji Ideja podvrgavju istinu, bie, bivstvo ili boje djelo. Tematom smo obavezni da objasnimo odnos koji postoji izmeu sadraja socioloke i estetike teorije drutva. Kljune rijei: estetika, ideja, egzistencija, boanstvo.

Svako ko se lati prouavanja i upoznavanja estetike mora sebi postaviti pitanje ime se bavi ova disciplina, ali i provjetriti magmu sjeanja koja su je konstituisala kao posebno naunu disciplinu. Prirodno je da u takvom naunom ambijentu pokuamo napraviti estetiki mozaik, tj. ukazati na njenu genealogiju. I zaista, estetika je odvajkada vodila borbu za svoj dijapazon istraivanja, jo od antikog doba gdje se javljala kao primijenjena filosofija ili kao zakanjela sestra logike, pa do 18. vijeka kada e se kod Baumgartena konstituisati i registrovati pod tim imenom. A ta je predmet estetike? Od odbljeska tog zavodljivog lica oblikovala se slika estetike. Ideja puta sadri znakove pored puta, koje su postavili raniji putnici, to u jeziku nauke podrazumijeva lematski i propedeutiki nain dolaenja do predmeta nauke. Neophodno je raspoznati druge znakove da bi se razaznali estetski simboli i prepoznale one intencije koje detektujemo kao formativne potencijale u miljenju i praksiolokom tretmanu, koji se otjelotvoruju vie puta u vremenu i koji nisu sa odreenom epohom zauvjek izumrli, ve se javljaju kao hipotetiki konstrukt, u kojima ovjek pro17

P. ivkovi, Socioloki znakovi estetike u Lui mikrokozma

18

nalazi smisao, znaaj i znaenje svog djelanja. Na to ukazuje i temat rada, koji generikom konotacijom pripada filosofiji i sociologiji, a zatim i drugim bliskim disciplinama kao djelotvorni podsticaji kadri da determiniu i promu bivstvovanje pojedinca i drutva. Upravo zbog toga je potrebno uzeti u obzir cjelokupan situacioni kompleks, odnosno u naoj terminologiji formativnu svijest na konkretnom djelu. Koji put vodi do vrata izvorne ljepote i umjetnosti njenog predmeta? ini se, da predmet ljepote mora biti intoniran pankalistiki, pa nuno slijedi zakljuak da predmet estetike ini trijada: sutinski lijepog, prirodno lijepog i umjetniki lijepog. Tako utvrena ekvivokacija izmeu tri vrste lijepog otkriva neslueno bogatstvo teritorije koja je estetici ostavljena u nasljee, a ljepoti vraa njenu izvornost koja je dezauratizovana u modernoj umjetnosti putem medijske proteze i vanestetskih elektrotektura. Estetika e traiti ljepotu svuda gdje pretpostavlja da je moe nai, a sociologija njen znaaj, znaenje i smisao za ovjeka i njegovu zajednicu. U korespondenciji s prethodno iznijetim shvatanjima, otvara se pitanje da li je i samo estetsko predmet estetike. Mogunost odgonetanja ove teorijske enigme, javlja se tek onda kada se estetika tretira dijalektiki, to implicira sinergizam onih impulsa preuzetih iz sfera umjetnosti, stvarnosti, nauke, jer bi u protivnom predmet sam po sebi postao spekulativna nepoznanica ili indiferentni materijal. Estetika se ne pie ni za tvorca ni za posmatraa lepog, ve jedino i iskljuivo za mislioca, kome delanje i dranje one dvojice predstavlja zagonetku, saglasan je sa naom premisom rasuivanja Nikolaj Hartman (1979: 5). Prelazei preko najvanijih doprinosa ovoj temi, ne inei to zbog jednostavnog panoramskog pregleda, ve stoga to veina ovih silogizama danas oslovljava neke od zapletenih ili potisnutih istina u ovjekovom bivstvovanju, utoliko smo prije, tematom obavezni da objasnimo odnos koji postoji izmeu sadraja socioloke i estetike teorije drutva, budui da ovaj odnos ne samo da nipoto nije teorijskog tipa, ve sasvim direktno izvire iz najniih, zapravo svakodnevnih pokretanih, nivoa drutvenog ivota. U odnosu na empirijski realitet, umjetnika djela podsjeaju na teologumenon koji je u asu otkupljenja bio sve ono to jest, a ipak i sve potpuno drugo. Analogija sa tendencijom profanosti je oigledna, tendencija da se sekularizira sakralna oblast sve dotle dok se ova, ak sekularizirana, dri; sakralna oblast biva gotovo opredmeena, omeena kolcima, jer njen vlastiti momenat neistine isto tako oekuje sekularizaciju kao to je i zaklinjanjem odbija [] Ako se ona (umjetnost) posmatra strogo estetiki, upravo estetiki nee biti pravilno shvaena (Adorno, 1979: 33). Pa ako, sasvim razumljivo, po korespondentnom analgonu slijedimo Adornovu nit estetike teorije, nailazimo na neto to uopte nije apstraktna pojavnost, ve posredujui sloj koji svakom djelanju daje vrijednosnu ocjenu. Ono to vezuje presudnu glavninu ovjeka u itavom estetskom korpusu, jeste neprestna dinamika znaaja, znaenja i smisla, koje isti pridaje pojedinim elementima, da se preciznije izrazimo, radi se o identifikaciji onih elemenata kroz koje se i gradi sam identitet. Ovim se
Socioloka lua V/1 2011

19

P. ivkovi, Socioloki znakovi estetike u Lui mikrokozma

obezbjeuje da se pitanju identiteta ne pristupa kroz jednu komponentu, ve cjelovito, kroz etniku, antropoloku, socijalno-psiholoku, kulturoloku, ekonomsku i politiku, decidna je deviza prof. S. Vukievia (Vukievi, 2011: 65). Navedimo na kraju i estetiku komponentu. Pratei eksplikativnu ovjeru identiteta, moemo rei da su socioloki i estetiki entiteti zapravo uzrono-posljedini, jer determiniu drutvene sklonosti ovjeka. Rad je tenja da se otkriju i sagledaju slojevi estetske panorame kod veine majestetika, ali prije svega estetsku komparaciju Platona i Njegoa. Prema tome, neophodno je kaptirati ili rekuperirati duh Antike koji je apsorbovan u djelu Lua mikrokozma, i dalje ukazati na gnoseoloku, socioloku, filosofsku, antropoloku i ontoloku refleksiju djela, da bi ekvivalentno platonistikoj idejnoj arhitektonici gradili estetsku paradigmu. Ne treba pojmiti da je Njego bio zatoenik puke pastiizacije antike misli, ve naprotiv, izvanredan ideografski doksograf. A monument Lua mikrokozma nastala iz pera umjetnika kakav je bio Petar II Petrovi Njego, najbolje nam ilustruje radijus kretanja estetike od Platona pa do 19. vijeka. Upravo s tim uvjerenjem polazimo od stava da su ova dva ideaciona neimara slina po Ideji koju tvore u svom dualistikom svodu, pa svaki ponaosob svojoj Ideji podvrgava istinu, bie, modus ispoljavanja bivstva u svijetu, ili boije djelo iji smisao nije nita drugo do boanska promisao. Princip kod Njegoa se bitno nije promijenio u odnosu na Platona, jer podjednako prepoznaju metafiziku ideju, iz koje iznova izvode metafiziki princip. U tom smislu Ideja se pojavljuje u njihovom ontoteolokom sistemu i ima ulogu primarne kategorije i najvanijeg principa od kog polaze u svom kognitivnom postupku. Suma summarum Ideja je misaona nit koja povezuje i svodi u korespondentan medijum ova dva filosofa. Misaona jednaina njihove saglasnosti rjeava se u logosu stvari, koji tei razumijevanju ovjeka kao takvog, koji se socioloki kazano, javlja kao svojevrsna studija sluaja koja se moe primijeniti i na druge ljude i na pojedinana djela. Platonov Sokrat kree se tom putanjom, od ulno opaljivog svijeta ka onome to ini vjenu i nepromjenljivu sutinu stvari. A sama Ideja intonirana je eidosom vrline, etinosti koja se i kod Njegoa i kod Platona javlja kao paradigma jedinstvenosti i sutanstvenosti. Harmoninost Ideje ovako shvaene je prema tome, proeta idealnom vrlinom neprestanog oplemenjivanja ovjeka i njegovog etikog orijentira. Ideja je razlog zato stvar koja u njoj uestvuje posjeduje odgovarajue svojstvo, pa se iz toga izvodi objanjenje da stvari imaju neko svojstvo time to uestvuju u idejama (Zurovac, 2008: 25). Ako se nadalje ima u vidu da je ideja superiorna vrlina u kojoj se susreu kljuni impulsi ljudske prirode i iracionalni i racionalni, dobiemo gotovo sve uestvujue inioce u jednaini kojom se analiziraju moguni oblici ovjekovog djelanja. Samo kad ovek ne bi bio prikovan za neko gledite, kad uvek ne bi bio zarobljen u nekoj perspektivi, kad bi mogao da posmatra stvari niotkud, kad bi imao univerzalni pogled boijeg oka samo tada ljudsko miljenje ne bi zaostajalo za boanskim, pa bi ovjek mogao s potpunom jasnoom da pronie u prirodu boanskog uma dok je stvarao kosmos i dok ga odrava [] Ovako,
Socioloka lua V/1 2011

P. ivkovi, Socioloki znakovi estetike u Lui mikrokozma

20

bez tog neophodnog uslova koji nikada neemo imati, nae uspinjanje do ravni naela i boanskih sutina, koje po svom opsegu i dubini uvida uvek mora biti nedovoljno, sledi put nadolje, koji e nam omoguiti da, polazei od prvih naela, na neto bolji i primerniji nain shvatimo sutinu najblie stvarnosti stvari od koje se i krenulo na tu veliku plovidbu (isto, 27). Sasvim u duhu osnovne vokacije rada stoje Vladiini stihovi: On se sjea prve svoje slave, On snijeva presretnje blaenstvo Al njegovi snovi i sjeanja Kriju mu se jako od pogleda, Bjee hitro u mranim vrstama U ljetopis opirni vjenosti; Samo to mu tamnijem prolaskom Trag alosti na duu ostave, Te se trza badava iz lanac, Da za sobom pronikne mranosti. Preludij koji slijedi usmjeren je na ontoteoloke pretpostavke na kojima poiva Lua mikrokozma, a to je preispitivanje utemeljujueg shvatanja due, preegzistencije, materije, bia i Boga u presokratovskoj i platonistikoj filosofiji. Iz homerovskih epova saznajemo da ono to odlikuje ovjeka kao smrtnika, izmeu ostalog, jeste to to on unutar sebe ima samo jednu psyche (duu), koju Homer nigdje nije odredio kao posjed boanskih besmrtnika. Sem to je signifikant ovjekovih sposobnosti miljenja i svijesti, psyche, Homer joj ne pripisuje neku odreenu ulogu. Herman ibek je miljenja, da dua za Homera nije nita samostalno, ona nije duh, ve lik sjena. Ovo je moda i presudna taka opozicije izmeu homerovske tradicije koja razmilja o psyche i Njegoevog poimanja due. ovjekova dua je odreena promjenljivim tokovima zemaljskog ivota. Na ovoj noumenalnoj kategoriji, Njego izvodi dijametralno suprotan stav. Naime, njegovo dualistiko shvatanje due i tijela pozicionira ga na agnostikoj skali, pa tvrdi da je duhovni princip vjean, te prema tome i preegzistentan. Na Njegoev eho, javlja se Plotin ija ekspozicija glasi, da je tijelo dui sramotna tamnica. Njego pie o sjeanju due. Dua je upravo i zajedniki imenitelj Platona i Njegoa. Naime, Platon je uio da je dua vjena i nepropadljiva, a da tijelo pripada prolaznim materijalnim stvarima. Dua je postojala prije tijela, kao isti duh ili ideja. A saznanje je sjeanje due na svijet Ideja koje je ona gledala u preegzistenciji. Za razliku od njega, Njego smatra da je ovo sjeanje mrano, konfuzno i dato u mjeri koje samo moe da nas obeshrabri saznanjem da smo pripadali nekom viem svijetu. Meutim, sa gornjim opisima proiruje se opseg, odnosno proiruje dijapazon mogunih slojeva due, koje Vladika distingvira u ulne opaaje koji prepoznaju sebe u strastima i vie istance duha u kojima je i sadran logos stvari. U njima su i prepoznate etike i estetske sklonosti ovjeka. U sagledavanju bivstva, svijest treba da poe od neeg savrSocioloka lua V/1 2011

21

P. ivkovi, Socioloki znakovi estetike u Lui mikrokozma

enog i apsolutnog, to e rei, oslobaanje prizvuka sirovih nagona. Sjaj i rasko nebeskog svoda takav je da ga ovjek svojim umom ne moe shvatiti. I kao to misao ne moe probiti izvjesnu vremensku granicu, tako je ovjekov um u cjelini nemoan, iezava pred arima vieg svijeta. On pledira da je Bog u svakoj prilici takav da tvorniteljnom blista poezijom. Time eli ukazati boju naklonost prema lijepom, formama stvarnosti koje su unaprijed koncipovane prema nekom svrsihodnom estetskom principu ili panestetskom optimizmu. Na posljednjim rijeima se moemo zaustaviti kao na savreno pogodnim da ispod srastvenosti recentnog duha epohe, izaberemo one take koje omoguuju dostizanje stanja ive prisutnosti u vremenu. Ja sam tvoja iskra besamrtna Ree meni svijetla ideja Vodiu te k vjenom ognjitu Od kojeg sam i ja izleela... Platonova metodoloka razmiljanja povezana su s njegovim metafizikim refleksijama, pa njegova dijalektika metoda nije samo vjetina voenja razgovora, smjenjivanje pitanja i odgovora, ve jedna jedinstvena metoda istraivanja, koja ima dva smjera: smjer uoptavanja iliti generalizacije i smjer rastavljanja ili elementarizacije. Prvi vodi od ulno opaljive stvarnosti prema najviim naelima, a drugi od prvih naela prema ulnoj stvarnosti. Batinei ideju oduvijek osvjedoavane, pa otuda i antropoloke potrebe za smislom postojanja neminovno se nadzire naelni pandan ova dva majestetika. Njego ne smatra da bi se trebalo odrei pokuaja da proniknemo u sam uzrok ili osnov egzistencije, pripisujui pri tom vee prerogative moi ovjekovom saznanju. Zanimljivo je, da se upravo na ovoj idejnoj platformi moe pratiti estetski lament o izgubljenoj ljepoti, koja je uglavnom bila projektovana u prolosti (biblijski rajski vrt). Poliseminost egzistencije i tropizam stvaranja, Vladika ne pronalazi ni u tajni prirode, ali i u uitku ili nelagodnosti, on joj svaki put pripisuje estetski doivljaj. Izgleda da je potreba i potraga za prirodom mnogo dublje i iskonskije utisnuta u ljudsko bie. Na ovo pitanje odgovara, poletna kategorizacija prof. S. Vukievia koja prevazilazi navedeni defetizam: Zadatak ovjeka, posebno umjetnika, jeste da otkriva tajne i ljepote prirode, odnosno da im daje odreeno znaenje. Tu je najvee bogatsvo spoja ovjeka i prirode to jest ispoljavanje ovjeka kao sastavnog dijela prirode (Vukievi, 2003: 175). Sljedei njegov iskaz da priroda nije samo zbog ovjeka, ukazuje i na najistije motrite za razumijevanje estetske ekspresije. ini se da je sve sadrano u izazovu sljedeih stihova: Koliko sam i koliko putah Svod plavetni neba svetenoga Brilijantnim zasijat sjemenom Zakljinjao duom zapaljenom Da mi svetu otkrije tainu: Ali ga je Tvorac ukrasio, Veliku mu knjigu otvorio...
Socioloka lua V/1 2011

P. ivkovi, Socioloki znakovi estetike u Lui mikrokozma

22

Njego odstupa od doktriniranog crkvenog uenja i daje na uvid ontoteoloka tumaenja starogrkih filosofa, ali ne preputajui im dignitet stvaranja. Za razliku od njih poetski govor dui preputa Bogu. A u ii samosvijesti kae: Pitagore, i ti, Epikure, Zli tirjani due besamrtne! Mraan li vas oblak pokrijeva I sve vae posljedovatelje. Vi ste ljudsko ime unizili I zvanije pred Bogom ovjeka, Jednae ga sa beslovesnou, Nebu grabe iskru boestvenu, S kojega je skoila ognjita, U skotsko je selei mrtvilo. Tu i nastaje konfrontiranje oko slavljenja poela Kosmosa. Upotrebom snanih metafora Njego prikazuje i istoriju religijske misli. Doksografski, Vladika nas je pripremio na ideju da religijski predmet od grkih filosofa nije prevashodno bio bog ili bogovi, ve boanstva. Tako e i Lua mikrokozma amalgamisati ontoteoloke i teoloke pretpostavke o Poelu. Od apstraktnih religiozno-metafizikih pitanja Njego se vraa zemaljskim obavezama, koje su povezane s narodnom i linom egzistencijom. Stih mnom se sjea ta si izgubio, jasan je nagovjetaj glavnog motiva spjeva ali i nae kompozicije, ivota ovjeka u preegzistenciji iliti svijetu ideja iz kog je protjeran. Bijeg iz ulne u integibilnu sferu omoguuje da se bolje i jasnije sagledaju fenomeni ulnog svijeta, odnosno pitanja egzistencije. U platonizmu Ideje, forme, preuzimaju religijsku funkciju. Upravo na njih se prenosi sveana poast koja potie od himne i ara inicijacije. Kod Platona, Ideja zauzima jedno mjesto i jedan dignitet onog to je Jedno, onog to traje, to je stvarno i istinito, ideja boanstva. Teorija ideja prihvata kako tvrdi P. Riker, za sebe temu putovanja. Saznanje je jedno pomicanje ka umstvenom mjestu, ka polju istine, a zar kod Njegoa i sam Bog nije plauzibilna Ideja tog plovidbenog akrotizma? U platonizmu boansko prethodi Bogu zato to su Ideje samo bivstvo boanskog, zato su one, ono to posmatra misao boga. Bog je boanski zato to posmatra Ideje i Dobro, njegovo boanstvo je na taj nain participirano. Izgleda da nije sporno da je platonizam jedna filosofija koja podreuje personalnost demijurga egzemplarnosti Ideja i shodno tome jedna filosofija koja podreuje Boga boanskom. Ideje su uzroci i uzori vidljivim pojavama, na osnovu njih Bog stvara sve to je u svijetu postalo. U navedenom radijusu, moemo pratiti i Njegoevo poimanje Boga i Haosa, kao koegzistentnih neimara Kosmosa. Njego daje Haosu privilegiju stvaranja i defilirajuih falinih sistema i svjetova, a koji tek boijim tvoriteljstvom dobijaju pravilne i pikturalne forme. Za njega su Ideje supstancijalni, spiritualni oblici postojanja, koje izraavaju ono to je zajedniko mnogim
Socioloka lua V/1 2011

23

P. ivkovi, Socioloki znakovi estetike u Lui mikrokozma

stvarima. A da bi vladao svijet Ideja neophodna je bila prestablirana harmonija. Ako se naznaena lanana povezanost simplifikuje na sferu realiteta, zar prije svake konstruktivne ose drutvenog i kulturnog ureenja ne stoje destruktivne snage, koje hemije intelekta treba da kristaliu u spreman sluh aksiomatskih vrijednosti. Njego u spjevu asocira na Poelo stvaranja, kao i boanski red stvari i sukcesivno ustrojstvo, to ekvilibrira s Platonovim idejnim ustrojstvom. Ideje su razlog zato stvar koja u njih uestvuje posjeduje odgovarajue svojstvo, pa se iz toga izvodi objanjenje da stvari imaju neko svojstvo time to su sublimirane u Idejama. Idejna aproksimacija glasila bi, da ovjek nije bog i da mu nuno za raspoznavanje apstrakcije treba pogled bojeg oka. Iz svega reenog trebalo bi da bude jasno, da je za prevazilaenje potencijalnih slabosti i egzistencijalnog saveznitva s Bogom, prirodom, Drugim i sa sobom, neophodna misaona odiseja ka potpunoj inauguraciji etikog orijentira. Literatura
Adorno, V. T. (1979), Estetika teorija, Beograd: Nolit. Adorno, T. (1985), Filozofsko-socioloki eseji o knjievnosti, Zagreb: kolska knjiga. Deborg, G. (1999), Drutvo spektakla, Zagreb: Arkzin. Diels, H. (1983), Predsokratovci : Fragmenti, Zagreb: Naprijed. Fisk, D. (2001), Popularna kultura, Beograd: Clio. Hartman, N. (1979), Estetika, Beograd: Beogradski izdavako-grafiki zavod. Kelner, D. (2004), Medijska kultura, Beograd: Clio. Lekovi, D. (1984), Petar II Petrovi Njego u svom vremenu, Titograd: CANU. Milovi, M. J. (1984), Petar II Petrovi Njego u svom vremenu, Titograd: CANU. Moravski, S. (1990), Sumrak estetike, Banja Luka: Novi glas. Njego, P.P. (2009), Gorski vijenac, Lua mikrokozma, Podgorica: Nova knjiga. Tadi, Lj. (2003), Zagonetka smrti; smrt kao tema religije i filozofije, Beograd: Filip Vinji. Vukievi, S. (2003), Crna Gora na prelazu milenijuma, Cetinje: Centralna narodna biblioteka ure Crnojevi. Vukievi, S. (2011), Ontoloke iracionalnosti savremenog svijeta, Niki, Filozofski fakultet Niki, Institut za sociologiju i psihologiju. Vuksanovi, D. (2007), Filozofija medija: ontologija, estetika, kritika, Beograd: igoja tampa. Zurovac, M. (2008), Metodiko zasnivanje estetike, Beograd: Dereta.

Socioloka lua V/1 2011