Josif Brodski: Posljednjih deset godinaARS br.1-2 god.

2006 ARS - 3 / '05 U Julijinoj ulici

Teodori L.

U tome gradu, Teodora, zvone do danas zvona ko da u zraku nisi se rastopila poput pahulje-propelera, i ko svjetlo na kraju hodnika, javlja se sred sutona, kreui u zemlju trgova sa pis. mainom od mermera, i mi ustajemo iza stolia! Od sjedelaca ergare tako razlikuje sposobnost da dvaput popiju tu tekuinu. Ne govorei o anelima, ne govorei o sivodlakoj divljai u jabukama dosad ne utolie njinu e fontane lokalne. Izgleda, velika praznina se iri iza ograde stanice to u punu ine je zbrala, i struja se bukvalno zagrcnula, zna se, zato to jo nije sve ispripovijedala

o tvojoj ljepoti. Gradovima su, Teodora, takoe, svojstvene suvine misli, enja za sreom i, osim toga, spremnost da zamjere nijansi koe, okoladama, frizurama, duljini zgloba runoga. Il kad te zaustavi ono to spazi, to ti je blizu vida. S dalekovidou potomka julija, oktavija, livija grad gleda za tobom ko vitez lien stida: to su ulice dulje, dua grada je srenija.

(1987)

Razglednica iz Lisabona

Spomenici zbitijima to se nikad odigrae: krvavim ratovima koji se nisu zbili. Rijeima, progutanim u as kad si hapen. Smjesi golog tijela sa zimzelenim

drvetom, to daje San Sebastijana. Pilotima, koji u oblake se vinu posredstvom krilatog fortepijana. Izumitelju motora na mjeavinu od otpadaka uspomena. eni moreplovca nad pladnjem hudim sa usamljenom kajganom. Obnaenim ustavima. Punogrudim. Neovisnostima. Kometama, namah proletjelim zemlje (koje gone beskonanost, s ijim se oznakama podudaraju ti pjesai, no ne potpuno). Povremenom slaenju u bradu uhapenog ideje o vlasti i o raslinstvu. Otkrivenju Infarktika, nepoznate asti onoga svijeta. Vjetrovitom kubistu krovova, njegovu sluanju soprana

telegrafskih linija. Samoubijstvu zbog neuzvraene ljubavi Tirana. Zemljotresu koji rijei savremenika puk je doekao s radosnim klicanjem. Ruci, koja nije stiskala nikad novac, a spolni organ jo manje. Sumi zelenih listova, beale unaprijed je za prezreti njihova raznost. Srei. Snovima, javama koje su vezale za broj stanovnika svoju ispraznost.

(1987)

*** L. K.

Sve je po starom u tom malom stanu.

Akvarij s ribicom namjetaj jedini. I ribica pliva, gledaju u stranu, I tako sebi prostor veim ini.

Od asa kad si otila zavazda, zahladnjelo je, i aj je bez slasti. Grad u sutonu, u mramoru sazdan, od nabiranja zemlje s uma slazi.

Potpetica, a ni toak mir ulice ne krnje, gord platan ne mijenja pozu, dvije polovine depne lukovice* mogu iza osam pla da izazovu.

esto se privia Grka: luzi oni, lovica s tunikom. Ali naga ee etvoronogo rujno drvo goni kroz sobu spavau ba kao kroz este.

A meu kvadratnim prozorom i slikom pretka njeni propuh ak die zavjesu. Kad bude da na um padne ti pravilo, to je sa kanjenjem, i nije na mjestu.

Kad se ljulja, nee ostat na palubi, s prirode, vaj, nee precrtati buru. U gradu drozdovi samo i golubi mogu vjerovati u arhitekturu.

Bez sumnje, skoro e sve to zavriti brzo i, oito, nimalo lijepo. Mozak je ko lednik s obrisom razlitim, Kurosava zaljubljen slijepo.

(1987) ________________________

* depni sat

irolamu Marelu posveeno

Jednom sam i ja doplovio ovdje iz Egipta, drei da e me doekati na zakrenom keju ena s krznenim kaputom i eirom s velom. Ali su doli da me doekaju, ne ona, ve dvije stare pudlice sa zlatnim zubima. Vlasnik-Amerikanac objasnio mi je, potom, da bi mu, ako bi ga opljakali, one omoguuile da u prvo vrijeme sastavi kraj s krajem. Ja sam se slagao i smijao se.

Kej je izgledao beskrajan i bezljudan. Zimsko, zagrobno

svetlo pretvaralo je palate u porculanske posude a puanstvo u one koji ne usuuju se da ih dodirnu. Ni o kakvom velu, ni o kakvom krznenom kaputu rijei nije bilo. Jedina prozrana stvar bio je vazduh i ruiasta ipkana zavjesa u svratitu Meleagar i Atlanta gdje sam ve tada, jedanaest godina unazad, mogao, ini mi se, naslutiti da je budunost, avaj, nastupila. Kad je ovjek sam, on je u budunosti, jer ona je sposobna da postoji, u svom poretku, bez nadzvunih stvari aerodinaminih oblika, svrgnutog tiranina, sruenih statua. Kad je ovjek nesrean, on je u budunosti.

Danas u hotelskoj sobi

vie ne stajem etvronoke, oponaajui namjetaj i titei sebe od sopstvenih maksima. Danas umrijeti od tuge, bojim se, znailo bi umrijeti sa zakanjenjem; a zakasnjele ne vole upravo u budunosti.

Kej vrvi od mladei koja avrlja arapski. Veo se razrastao u pauinu glasina koje su poslije prele u mreu bora. Pse je davno progutao njin psei Auvic. Ne via se ni vlasnik. Izgleda, preivjeli smo samo ja i voda, budui da ni voda nema prolosti.

(1989)

*** Suzani Martin

Ne odletjee pele, ne odjezdi konjik. Pred barom "Janikulum" nova jalija brblja na slengu starom. Led se u ai topi da dvaput dozvoli ulazak u istu vodu, a da ed ne utoli.

Osam ljeta prohuja. Podegli, ugasli rat obitelji ruile se, u tisku njuke: sve go tat. Padali aeroplani, uzdisao spiker "O Boe", rublje jo moe prati, al ne izglaa koe ak ni dlanima vrelim. Sunce nad zimskim Rimom prsa u prsa bori se sa sinjim dimom, vonja po saganom liu, fontana bljeti ko orden koji se daje za beciljnost puanog pucnja u podne.

Stvari tvrdnu i u sjeanju nee ih mai s mjesta; ali u perspektivi javlja se neto tee no nestat u njoj koja izlazi iz grada, i u godine pree u hajci za istim vremenom bez terakote i sree.

ivot je bez nas zamisliv, draga, zbog ega tu su i krajolici, barovi, bregovi, kumulusi, u istom nebu na polju tog boja gdje e da nae statute krute to slave pobjedu tjelesne grae.

(1989)

Lido

Zarali rumunski tanker to se koprca sred azura ko iskrivljena je cipela koja uz uzdah se sazuva.

Posada samo u gaama onanisti, enskari budui da je na jugu, na palubi se vari,

ali bez pare u depu da bi izali u grad to, gledan iz daljine, ini se pribit sad, ko razglednica,

za smiraj sunca; stada oblaka plivaju nad sidritem, vonj znojnih pazuha, i gitare se prebiraju.

O Sredozemno more! Poslije tvoje praznine noga bi da se zaplete usred uline pauine.

Prozori nadpalubni na svojoj truloj bazi kroz dvogled zure k luci kao kamila ka oazi.

Ah, samo kad strune u pijesku, tetovau kad skine, moe vidjeti i proi kroz njih, kroz ui igline

da sjedne sa predivnim, mjesnoga soja, biem pod vijencem od cvijea, za okruglim stoliem,

i slua u junom nebu, nad zastavom kabine, palme to ute ko prsti koji banknote sline.

(1989)

Meava u Masusetsu

Viktoriji vajcer

To snijeg pada pada od nakjue. Vije, premda crni kaput je obuen. Gradi je zavijan. Ne vidi se polje. Tako je bijelo da ne moe bolje.

Moda: na to i sat radi. Al u njega manje je minuta nego tu snijega. Tama to je svagda nepozirna bila, kao postelja se nou bijelila.

Uzmi, dragi, ovu tvar akama golim, sraunaj koliko bog je dalek, moli: sav januar, pejsa je, ne zalud, molio kad red besplatnim je bjelilima bio.

Jer zemlji se, to je i tako bijedna, pred kraj, iznenadno, otkri svega jedna strana lica, jedan obraz je otkrila. Ka njemu i poe svih nevjesta svila.

Sa ledenom krupom leti snijeg silan ko da zlog slijepca ud se razjarila. I ega god se dotakne, to ima

samo da postane mrena na oima.

Prijemnik ukljui bar da pjesme pjeva, a ne muk da sam se u bjelinu dijeva. Pie pismo, oko hladi ar hartije, ko dver koja grekom zavorena nije.

I go se ne skidaj prije no e lei. Ne koulja bijela, no nagnute plei. Iza njih police ko da idu na te u staklu, prevru oima to pate.

Ah, mete. U prozor ne gledaj. Dar tamo eka brat blag, ali u miiju samom, njegovim rukama povita je glua u tkaninu boje oprotenih dua.

(1990)

Presepio*

Dijete, Marija, Josif, kralji, stoka, deve, vodii im, divovski visoka pastira hrpa, duge bunde njine sve posta ko zbirka igraki od gline.

U iskriavom vatnom snijegu sija vatra. Dotaknuti eli se folija zvijezde prstom, sa svih pet u stvari, ko vitlejemsko dijete u stari

zeman. Kada je bilo sve krupnije. Al glini bje draga, zbog one folije i vate, rasute nasumce, uloga onoga to je nestalo iz oka.

Sad si vei od svih. S visa koji nikad oni dose nee poput prolaznika pononog u prozor tenee kuice iz kosmosa gleda u te figurice.

Tamo se nastavlja ivot: jednim ima obujam to manji biva, dok drugima narasta ko to se sa tobom dogodi. Tu tma figurica s krupom snjenom vodi

bitku, i najmanja isprobava grudi. Zamuriti se eli, il u drugi Mljeni put prei, sred bune pustinje kojoj sjae kao pijesku Palestine.

(1991) ________________________

* Presepio: jasle (ital).

Pogled sa brda

Evo vam zamrzla grada od uglja kamenoga. Geometrija plae nad svojom nutrinom. Sprva ujete trio, a potom crnev pianino. Rijeka ne zamrznu, al ipak nije mogla pobjei k okeanu. Sklonost hodu u petljama vrlo je vidna ba u gradu, ako je okolo ravnina. Drvo bez ila na uglu pali se namah. Rijeka blijeti poput crnoga pijanina.

Kad ulicom idete, otpozadi koraci zvue. To je efekat perspektive, a ne ubica. Za ove dvije godine, tu prole, prometnulo se jue u sutra. I trg, kao gramploa, krugove

poinje od igle obeliska. Neto se, sto ljeta unatrag, desilo i miljokaz je izniko. Miljokaz uspjeha. U principu, vi ste niko. U najboljem sluaju, vi ste hrana eha.

Snijeg leti nasumce: spiker ciklonom prijeti. Ne izlazi iz bara, ne izlazi iz bara. Automi farovima hrpu stubova iz pameti izvodi, u dalji, kao slonove Hanibala. Pahne na pustinju udoviki smijeh to kravi sjeanja. "Bejbi, ne dolazi", govori Sinatra. I to je eho, ali zapisan; ko silueta senata dosada, meava, temperatura, vi.

Evo vam lice tvrdokuhano, evo i gnijezda mu: bljesak umanca u ljusci s pukotinama od uasnog mraza. Va taksi na cesti jo prestie tamnu koiju s vijencima to kotrlja se jasno

u istu zemlju, kao i vi, i kao nehotino. To je efekat perimetra, zov periferije, patuljastih predgraa, na snove ije laju lokomotive, vjetar, sudbina lino.

I potom okean. irina nijema i gluva. Pljosnati predio gdje nema zgrada. Gdje nemate, ako ste istoriar, uopte ta da radite, ako ste ljekar, arhitekt, glumac, pekulant i, tim prije, eho. Jer prostor tamo lien je prolosti. to uje to je suma sopstvenih talasa, besprimjernost uma, koji moe biti zagluen samo

Gavrilovom trubom. Evo vam veliki skup horizontalnih linija. Gotovo opruga svemira. U kojem solo nastup Parkerov petlje pravi: navala, posve druga,

od arhangelove, ako rauna s balavcima A dalje, u tmui, kako se k Sjeveru hodi, iezava i javlja se ribarski brodi ko crkva izgubljena u poljima.

(1992)

Kapadokija

Sto etrdeset hiljada vojnika Pontskoga Mitridata strijelci, konjica, koplja, lemovi, maevi, titovi ulaze u stranu zemlju koja kao Kapadokija slovi. Armija se rastegla. Jahai smrknuti pogleduju desno i lijevo. Prostor, koji stid hvata zbog siromatva, sa svakim njihovim korakom uti kako se daleko pretvara u blisko. Posebno planine: njima vrhovi, jednako zamoreni grimizom to ga baca

svitanje, ljubiastim sumracima, meteom u oblacima, dobijaju, zbog otrovidnosti stranaca u britkosti, ako ne u razgovijetnosti. Izdaleka armija izgleda kao vijugava rijeka iji izvor ne bi htio vezu sa uem izgubiti koje, takoe, sve vrijeme, k izvoru pogleduje, i predio, kako armija na istok napreduje, odraavajui se, kao u koritu, iz mrke zabiti

u gordu i ravnodunu kulisu istorije preobraava se. Psovanje, struganje nogama, zvecka orma, sjeivo o kanije, galama, iprazi kopalja. Nenadno, kao ukopan, obamrije patrolni konjanik: stvarnost, il oi nude la? U dalji, na platou poprijeko, zamjenjujui pejsa, stoje legije Suline. Sula, zaboravivi na Marija, ovdje je doveo legije da rasprave oko toga: kome, upkos peatu mjeseca zimskoga,

pripada Kapadokija. Zaustavljajui se, armija postrojava se za bitku. Posljednji put kameni plato izgleda ko da se nikad nije umiralo na tom mjestu. Dim vatri, praskanje smijeha, pjesma: "Lisica u klopki". Kralj Mitridat, na ravnom kamenu, bludi u snu gdje vidi neizbjeno: golo tijelo, grudi, spolni ud, opaljena bedra, prsteni dlaica.

To isto vidi i vojska ostala. Plus legije Suline. to nije odsustvo izbora, nipoto, ve dejstvo punoga mjeseca. Prostor Azije, to je pravilo, od samog sebe se krije i od prijekora jednolinosti kojim puni glave osvajaima, srebrei as brade as oklope. Kad luna sjajem je svojim prelije, vojska nije rijeka to se duljinom znade gorditi, ve iroko jezero, ija je dubina upravo to to treba prostoru koji ivi pod lokotom,

jer je proporcionalna putu koji pree. Eto zato bi as Parani, as Rimljani, al rjee, i oni, i drugi, ovamo, u Kapadokiju, zalutali katkada. Armija je voda bez koje, ni za asak, taj plato, ni, recimo, planine, ne bi znali kako izgledaju iz profila, ili poluanfasa.

Dva zaspala jezera, s tijelom to unutra pliva, bljete u tami kao pobjeda flore nad faunom, da bi se sljedeeg jutra, slila u zajedniko zrcalo, sred uvalice, gdje e se smjestiti sva Kapadokija nebo gore, zemlja, ovca, brzi guteri ali gdje svako lice nestaje iz vida. Valjda tek orlu bi bila, dok lebdi u tami, svikloj na njegova krila, znana budunost. Dok dolje gleda iz ravnodunosti ptije ako je ptica, za razliku od vladara, od ovjeka uopte, ponovljiva orao to para

krilima sadanjost, nehotice lebdi u budunosti i, naravski, u prolom, u istoriji: u radovima to kasno u no se otegnu. Jer oni su, svakako, trenje privremenoga o neto jako postojano. Palidrvca o sumpor, sna o

stvarnost, vojske o zemljite. U Aziji su brza svitanja. Neto cvrkue. Srsi kroz cijelo, kada ustaje, prou ti tijelo, zaraujui strahom dugonogih tisu sjena: svaka ustrajno uz tle se priljubljuje. U mljenoj se magli svitanja uje rzanje, kaalj, odlomci reenica, I, vieno polumilionom zjenica, sunce pokree koplja, kosti, kvadrige, konjanike, strijelce, ratnike. I legioni jedan na drugu idu, kao za retkom redak koji se s treskom zalupi nasred knjige,

ili, tanije, ko dva zrcala, ko dva lica, ko dva tita, dva sabirka, to umjesto sume daju razliku i oduzimanje Sule iz Kapadokije. ija travica, koja sebe u ivotu ne vidje nikada, i vie od svega ima koristi od zvna, zveketa, tropota, vapaja i dr. sada

gleda se u komadima razbitog legiona i palih Pontijaca. Razmahujui maem kralj Mitridat, ni s jednom milju ni na em, jae na konju sred haosa, kopalja, krika. Ko slito "o-ho-ho" bitka izdalje izgleda, tanije, kao od prizora svoga dvojnika pobjenjeli amalgam ogledala. I predio, sa svakim palim u stroju, poput sjeiva koje se tupi, gubi svoju razgovijetnost, otrinu. I, kao prije,

na istoku i jugu sve u siluete rasplinulo se, to pali na onaj svijet sa sobom odnose crte osvojene Kapadokije.

(1992)

Persijska strijela

Veroniki iljc

Drvce tvoje strunu, a nema ni tijela u koje pogodila nisi u vremena ona. Zarala si, ali ipak si doletjela do mene, gojene starog Zenona.

Zidne ure biju. Al, da knjiki reem, ko tekuina u zaepljenu sudu,

one su nepomine, a ti tee, jer si ravnoduna za svaku im sekundu.

Jesi li znala kakav te rastanak eka sa tetivom, da nije k njoj povratak suen, kad poletjela si, nekad, iz luka ka drugoj obali Eufrata?

ak mirujui u toploj aci, u studenu podnevu, ispod krova ko zna ijeg, podsjeajui na bronzu zelenu s listom lovora, koji orbu preivje,

ti strelimice juri. Tebe se, stoga, ne moe stii u pustinji, a jo manje u esti sadanjosti. Jer toplota svakoga dlana, posebno, ima kratko trajanje.

(1993)

Tomas Transtremer za klavirom

Gradi, to lei sred polja kao nadgradnja pove. Monarh, izmrcvaren peatom mjesne pote. Zvono u podne. Iz mjesne desetljetke izvrvjeli su maloljetnici kao tablete protiv nejasne budunosti. Automaine raju pod brijeem, zelene, jer ih posvoji Line*, i lie postupno se, mada od drugog tijesta, skuplja u smislu vjetine da se otkine s mjesta. Ni ive due. I razrasta se, neprimjetno s korakom svakim, trg sa monumentom koji je ovdje prijavljen trajno.

I ruka, koja je srasla s fortepijanom,

takoe postupno od tijela odjeljuje se, ko da je ovladala, ispod zavjese, nastrojenjem koje je mnogo vanije, ili je ravnodunije, od svega to su elije u mozgu sakupile; prsti, ko da se boje izgubiti sanjano bogatstvo svoje, jure po pilji, ko da groznica je u njima, zaepljujui prsline draguljima.

(1993)

***

Holandija je ravna zemlja, koja prelazi, na koncu konca, u more, koje i jeste, na koncu konca, Holandija. Neulovljive ribe,

to besjede jedna s drugom po holandski, ubijeene su da je njihova sloboda smjesa gravire i ipke. U Holandiji ne moe se peti na planine, umrijeti od ei; teko je ostaviti jasan trag otiavi od kue na biciklu; a jo tee upliv. Uspomene to je Holandija. I nikakvim nasipom nee ih zaustaviti. U tom smislu, ja ivim u Holandiji mnogo due nego mjesni talasi koji se kotrljaju u daljinu bez adrese. Kao ovi stihovi.

(1993) ________________________ * Line, uveni botaniar: pozeljenjela auta se prela u njegovu nadlenost

Dedal na Siciliji

Cijeli ivot je neto gradio, neto izumijevao. as za kritsku caricu vjetaku kravu da bi nabijala rogove caru, as labirint (ovaj put za samog cara) da bi skrio od dokonih pogleda rugobni priplod; as aparat za letenje kad je car napokon doznao: ko je na njegovu dvoru umio tako sebe snabdjeti poslom. Sin je poginuo za vrijeme letenja: pao u more, kao Faeton, koji je nekad takoer prenebregnuo pouke oeve. Sad na priobalnom kamenu, negdje na Siciliji, gledajui preda se, sjedi duboki starac sposoban da se kree po zraku, ako ne bi mogao po moru i po kopnu. Cijeli ivot je neto gradio, neto izumijevao. Cijeli ivot, od tih graevina, od tih izuma

moralo se bjeati, kao da su izumi i graevine eznuli da se oslobode nacrta poput djece koja se stide roditelja. Oito, to je strah od ponovljivosti. Na pijesak nalijeu, uz uborenje, vali iza lea se plave zupci mjesnih planina ali on je jo u mladosti izumio pilu, iskoristivi vanjsku slinost statike i kretanja. Starac se saginje i, privezavi za gleanj dugi konac, da ne zaluta, upuuje se, nakaljavi se, u carstvo mrtvih.

(1993)

Iskija u oktobru

Za Fausta Malkovatija

Nekad je vrio ovdje vulkan. Kljuvao sebi grudi pelikan. U blizini je Vergil ivio i W. H. Auden vino pio.

Sad malter dvoraca isti nije, ni cijene, rauni, al uspijem da recimo veem kraj sa krajem rairivi rci* to ne sjaje.

U ultramarin ribar dalji se od perina to s balkona vise, i jesen gorje morem plavi drukijim no na pustoj plai.

Dok u dalj gledaju ki i ena sa balustrade otkriva zjena njihova klavir jedra ili balon

udarac zvona to se stialo.

Nezamisliv ko zbir hodanja, otok tek jugo moe da nam kao verziju sudbe otkrije. Al zabranjeno ni nama nije

lupati kapcima. Propuh ti je, dok razbacuje, svud, hartije, samo znak brzo glavu okreni da ovdje nismo usamljeni.

Ljuska, to kreom iscijela dri se, od napora ela, soli, ekia rahlog brani tri umanca u suton rani.

Monogrami bugenvilije

izviti: mala zemlja stid krije njinom pismenou to se uspinje, i prostoru se sveti raslinjem.

Malo je ljudi, i, kad ti uje, otrije lice ljudsko tu je, jer govor, regbi, kao soivo, odvaja pejsa i lice ivo.

Na rije "kui", prstu je drae ne u kontinent da pokae ve u oblane gorske vise gdje rue i diu svjetovi se.

Kladim se jer smo tu utroje to skupa vidimo trostruko je bezadresnije i plavetnije od svega to Eneja vidje.

(1993)

***

Svijet je sazdan od blata, vode, vatre, zraka, od smjee njine, a krik "ne dodiruj me!" u njih umetnut bjee: otrgnuo se iz rastinja, a iz usta kasnije, da ne pomisli da u svijetu niega bilo nije. Potom su nikle sobe, stvari, ljubav, oliena je sama slinost prolosti s budunou, TBC s arijama, pokrenula se slova, mrekajui se pred zjenama, i praznina se stade plaiti za sebe sama. To ptice prve osjetie mada je zvijezda mnoga takoe udes kamena, na drozda baenoga. Svaki zvuk: pjevanje, apat, glasanje frulino, posljedica je trenja stvari sa svojom okolinom.

U kretanju, obliku oblaka, svjetlucanju planeta nonih, uje se jedno isto: Mjesta su zauzeta! ko eho potomka stolarevog ili SOS iznoeni, u narodnom govoru pulsanje sunaca ohlaenih. I pokorivi se kriku: "Gubi se! Kupi se! Vani! sa stvarima!", sam prostor, inae zvani fonom ivota, zaoren u line poslove svoje, premjeta se na stranu vremena, gdje tijela ne postoje. Ne boj se njega: bio sam tamo! Gdje u sredini stoji, izdaleka se videi, kolovrat bora koji radi u sirovini leite ijih zaliha, zna, neisrpno je, jer proizvodi nas.

(1993)

***

Ne odve poznat pejsa, poboljan poplavom. Samo krune drvea, iljci, kupole, pred zjenom. Htio je neto rei, zagrcnuvi se, uzbueno, al iz mnotva rijei preivje tek "zapravo".

Tako u starosti ogleda se obrva i ela u zrcalu, ali nikakvog lica, da ne kaemo muda. To raskvaeno, usmeno-pismeno, neprekidno je svuda, iznad je oblak odrpani, a ti stoji u valu.

Prije svega, mjesto je radnje negdje sred vlane Holandije, prije uvoenja nasipa, ipki, imena Van de Fric ili Van Dajk. Il u Aziji, sred tropa, gdje su zatvrdoglavili dadovi to tle ine rahlim, al nita tvoje ria nije.

Oito, dugo skupljalo se, u danu il godini po kap, ija slatka kakvoa snije nove ha* slane. I vrijeme je dii dijete, ko periskop, na rame

da posmatra neprijateljske lae to dime u daljini.

(1993) ________________________ * Starinski naziv slova "r" * hektare

Nova Engleska

Drvee i dalje raste, iako smisla nema. Vidi ga u prozoru, al izdalje jasnije. I zrak je gotovo skandal: razduvan je posvema pa u boingu leptira vidjeti teko nije.

Mi samo ivimo gdje nismo roeni, ali sve je drugo na mjestu i lieno sudbine, te ako, za ludilo, treba tek povod mali,

pazi se johe, brijea, il hraa s brine.

to muskulozniji korijen, u jesen bazd je ljui, ako si naprosto list. On ako jesi, uostalom, moe se plamsati i nou, gnijezdo ukljuujui, da bi se, bez buenja, vrane prebrojavalo*.

Jednom e, sve to vidi, naloiti u pei, olovku napraviti, ili krevet, daj Boe. Ali zemlju, u koju takoe mora lei, a pritom jo i sam, ne cjelivati moe.

(1993) ________________________ * "Sitat voron" (doslovce: brojiti vrane) znai prodavati zjale, dangubiti, ali sam ovaj idiomatski sklop preveo bukvalno zbog "gnijezda" koje se, prije toga, pominje.

Posveeno ehovu

Napustivi verandu, zalazak zastaje na samovaru. Al aj je ohlaen il popijen; muva u zdjeli slatka. I teka puna veoma pristaje uz Varvaru Andrejevnu, posebno iz profila. Zakopana joj do podbratka bluzica utirkana. U fotelji, s lulom koja ne gori, Vjaljcev uti novinom u kojoj Nedobrovo je tema. Varvara Andrejevna pod suknjom koja umori ni-e-ga ne-ma.

Klavir se crni u salonu, svikavajui na ovacije tvrdog lia bijelog gloga. Hvatani kao murke, akordi studenta Maksimova u bati bude turke. I guske, nebom prozirnim, u nasluivanju avijacije, plove ka Germaniji. Lampa je neugana. I Dunja kriom u kabinetu ita pismo od Nike.

Rugoba, ali kako sloena! I tako ne podsjea na knjige.

Zato se Erlih mrti kada Kartaev zove na partiju karata s njime, doktorom i Prigoinom. Lake e muvu da ucmeka no da se otrese ove misli o goloj neakinji koja se brani na konom divanu od komaraca i od vruine openito. Prigoin karte dijeli ko da jede: sav stomak na astali stavio. Kad bi doktora za malu bubuljicu pito? No kota li?

Zaguljiv ljetnji suton, kratkovidog dana tren je kad jednu desetinu izgubi svako cijelo. Moguno je, Petre Iljiu, vas u lanenom odijelu smatrati kipom na dalekom kraju aleje. "Mene?" Zbunjen je tobo Erlih, briui rupcem cviker. Al ima istine u tom: u suton blisko i daleko u neemu se sliju,

i Erlih se kua sjetiti koliko puta je imao Nataliju Fedorovu u snima.

Ali voli li Vjaljceva doktora? Stabla se, sa svih strana, lijepe uz irom otvorene prozore, ko uz mladia djeve, kod njih i treba raspitati, kod njinih kruna i vrana, kod brijesta to prodre posebno u spavau Varvare Adrejevne; samo on vidi domaicu u dugim arapama. S vani Dunja na kupanje, u veernjem jezeru, zove, Skoiti, prevrnuv stoli! Al teko, kad ima u rukama same asove.

I hor turaka narasta kako uveava bata broj zvijezda, koje se ine njihovim glasom. ta li je to, u stvari? "Kud me zanese mata?" misli Erlih, dok u daanom nuniku bake se sa pojasom. Do stanice je trideset vrsta, negdje se pijevac uje.

Student, raskopav kaput, na ministre nazadne osu paljbu. Ni u provinciji niko nikome ne daruje. Ko u kosmosu.

(1993)

Tomasu Transtemeru

Evo me opet pod ovim bezbojnim nebom to zasuto je perjanim, sipkim, jedinim hljebom duinim. Pomalo prokapljuje. Mi iz polja zvidukom pozdravlja me. Proe vijeka pola.

Zimzelen, i oblutak u gustoj ekinji mahovine, nisu se makli s mjesta. Miris abokreine suhe, u prostoj pruzi, ko odrezak Homera to nema kamo da se djene iz svojih razmjera.

Prvo je to opazilo drvee, po svoj prilici, to nepokretnost svoju duguje nevjerici spram ptica s njinim treptanjem i odraava strogost pogleda na mnogorukost, ako ne mnogonogost.

U ovom svijetlu hladnom, mirnom, zagrobno tuem, razlika meu ribom koja u mreu ue, i kipom alkonauta*, kvaenog kiom, samo je vidna sviklima na ideju dijeljenja na dvoje.

I vie dvotoje nego kolinik dijeljenja glasa s bezvremenou, zli porod zaleenja, ja se pripijam uz ru i granit drage mase sivom kapljom zjenice to kui vratila se.

(1993) ________________________

* rije napravljena prema astronaut

***

Ne ujem to to mi govori, nego glas. Ne vidim to u ta si odjevena, ve ravan snijega. I to nije soba, ve pol, gdje sjedi dvoje nas, plus: nai tragovi ne vode ka, ve od njega.

Nekad sam znao napamet sve u spektru boje. Sad razlikujem tek bijelu, ljekar se zbunio tim. Ali pjesmica uistinu spjevana ako je, Od nje ostaje jo uvijek motiv.

Rado bih legao s tobom, ali to rasko je. Legnem li, to s busenom u istoj ravni bie. I zajecae starica u kuici ije su noge kokoje.

I sebi meko kuhano jaje svarie.

Prije, kad pjegu posadim, mogoh posuti lunom soli, To je, kao talk bubuljici, uvijek pomagalo. Sada oko tebe u talasima ide olo goli. Ti nosi svijetlu haljinu. Obuzima me alost.

(1993)

Ritratto Di Dona (Portret dame)

Ba i nije svjea, kao ni cvjetovi u njenim rukama. Iz cvjetova slovi la ista, e ista za sjutranjim zari. Smee oko gleda budunost, gdje niti vaza, niti prie o vodi e biti.

Jedino herbarij.

Otud naboranost. Prvo usta sama, potom bordo boje svila, s takicama, kao zavjesa to e se dignuti i mehanizam otkriti po kome kree se u kripcu sudbe, zaraslome: da proroka smuti.

Noga u arapi od mokrog stakla je blistava, kao da Bosfor presjekla je plivaju, i ite evropskog asfalta za se, il, obratno, azijske prostore, pustinje koje bogatstvom se ore pijeska, bazalta.

Dubok dekolte sa kamejom. Pod njom, ipka sa sumom dana viegodnjom,

nedotaknuta njihovim svjetlilom, nije joj znano ta je to kost, niti u jednu se pregrt moe sakupiti; prostor za bjelilo.

ta je iz njenih lea, izim saga sa kinadalima. Njeno jue. Draga desetljea. Misli. U njima je prvi Petrov, pa Sirodov, da se ne govori o Ivanovu: od njih zalud gori pet litara krvi.

ta je pred njom ovog asa? Stambol. Zima. Smijeci konzula. Bruj u bazarima, ustrajan, u podne. Minareti: klasa zemlja-zemlja, ili zemlja-turban (drugom rijeju oblak). I zurna. I surma. Drugaija rasa.

Obojadisanim, stisnutim ustima lice vie da za njega "potom" ima veu vanost nego "sada", ili, pae, "nekada"! I da, kada platno ije, pogaa onamo kamo se ne smije pogaat inae.

Tako su radili svi bogovi redom: as u raslinstvu su, as u kamu, sve do nastanka ovjeka, uivali. Na tren, inercija koja preobazbe prua bojom sijena i kraplakom rua s portreta gleda te, a ne ona sama. Ona e, meutim, ostarjeti, s uma sii, preminuti od nemoi, toka, il metka, u bolu. Al onamo gdje si odrijeen od puti,

ona e i dalje biti kakva bjee onda u Stambolu.

(1993)

Melpomenin hram

Zavjesa podie se: na sceni, avaj, duel. Na sekundantu je cimetasti injel. Neko pade u snijeg poto "Zar ve" ree. Ali niko metu promaiti nee.

Ona uz prozor sjedi, umotana u pled. Daljina postoji dok postoji pogled. Cijela soba je klavirom zauzeta. Doktor ulazi i kae: "Kakva teta..."

Meava iza prozora podsjea na pagete. Hladno je i pue kroz pukotine sve te. Nepomino tijelo. Postelja neraspremljena. Uz krik: "Miel! Miel! probudite se!" ramena

ona mu trese. Prolo je dvjesta ljeta. Ali nije vano dvjesta. Ve to ste odigrali svoju rolu. Kostime izgrizao je moljac. Miel, uz smijeak svladavanja bola,

ruku prua k publici kao za zajam mali: "Niko ne bi znao da smo postojali da nema teatra. I obratno". U sali tminu hladno "hm, hm" ko odgovor zali.

(1994)

*** E. Leonskoj

U zraku je etina i jako je studeno. Mi emo vatirano obui i krzneno. Da bi se muio s torbom u smetovima naim bolje je jelen nego dvogrba deva da si.

Ako li na sjeveru i vjeruju u Boga, on im je kao upravnik zatvora toga u kom sve ko da je rebra nam naravnalo, ali se i govorka da smo davali malo.

Na jugu gdje padavine bijele nisu este vjeruju u Hrista takvog kakav po sebi jeste bjegunac: u pustinji rodi se, pijesak mu vrui slama bje, i umrije, priaju, ne u kui.

Pomjanuemo sada sa vinom i sa hljebom taj ivot proivljeni pod otvorenim nebom da bismo napustili potom u njemu zatvor zemljin jer onamo vie je mjesta dato.

(1994)

U sljedeem vijeku

Stvarnost postepeno u nestvarnost se mijenja. Ti e proitati ova, iza pera zaostala, slova i jo e korjeti, ko to kore mrava zbog njegova odugovlaenja.

Sjeti se da ljudi isele se samo kad se javi povod: kad poskupi stanarina, ili kada otputanje krene; naprosto, budunosti trebaju sobe osloboene

prisustva njihovog.

Sa druge strane, uzmite sazvjea. Kako bi rekao sudija, poto, za njih, brzina svjetlosti je nesrea i bijeda, prisustvo njino je odsustvo, a bivstvovanje samo je posljedak nebitija.

Tako, s vremenom, dokazi krivnje budu vaniji no prestup, dani zanimljiviji od ivota; tako glasu postaju zamjena pravopisni znaci. Premda od tebe nee biti doekani ni teleskop, ni uspomena.

(1994)

***

Krivili su me za sve, osim da vrijeme mutim. I ja sam esto sebi obeah surovu plau. No uskoro, kako govore, epolete u skinuti i, naprosto, jedna zvijezda postau.

Svjetlucau, kao porunik neba, meu icama i ja, i u oblak se kriti kad ujem grom, ne vide da pod juriem robe iroke potronje, armija bjei gonjena perom. Kad uokolo nema onoga to je bilo, nije vano jeste li u obruu, il pred blicem. Tako ak, vidjevi jednom u snu mastilo, spreman je da bolje mnoi druge tablice.

I mada za brzinu svjetlosti ne oekuje hvala, ipak e oklop nepostojanja, optega, moebiti, pokuaje njegove pretvorbe u sito da uvaava, i meni e, za rupe, zahvalan biti.

(1994)

***

Poslije nas, razumije se, nee biti potop, ali ni sua. Prije svega, klima u carstvu pravde imae karakter umjerenosti, s etiri godinja doba, da bi kolerik, sangvinik, flegmatik i melanholik mogli vladati naizmjence, po tri mjeseca svaki. S take gledita enciklopedije, to nije malo. Mada, neosporno, promjenljiva oblanost, kaprici temperature mogu zbuniti reformatora. Ali, bog trgovine samo se raduje potranji vunenih stvari, engleskih kiobrana, ohanih kaputa.

Njegovi su najgori neprijatelji topane sokne i preinjeni aketi. Kia u prozoru, ini se, pootrava upravo taj prilaz pejsau i materiji uopte: da bude to krtiji. Eto zato iz ustava odsustvuje rije "kia". U njemu uopte ni jednom se ne govori ni o barometru, ni o onima to, zgrbivi se, iza ponoi, na tabureu, s klupkom vune od peruanske ovce, kao obnaeni Alkibijad, krate vrijeme, listajui stranice urnala mode u predhamamskoj svlaionici Zlatnog Vijeka.

(1994)

***

ivjeli smo u gradu boje skamenjene votke.

Elektrika je stizala izdaleka, iz movara, a stan se uvee inio zamazan tresetom i izboden komarcima. Odjea je bila nezgrapna, to je odavalo blizinu Arktika. Na onom kraju hodnika zveketao je telefon, s mukom oivljavajui iza nedavno okonanog rata. Tri rublje su ukraavali avijatiari i rudari. Nisam znao da, jednog dana, ovoga vie nee biti. Emajlirane erpe kuhinjske ulivale su uvjerenost u sutranji dan, uporno pretvarajui se u snu u pokrivala za glavu ili u trijumf Ciolkovskog. Automoblili su takoe jurili prema budunosti i bili crni, sivi, a ponekad (taksi) ak svijetlo smei. udno je i neprijatno misliti da ak ni eljezo ne zna svoju sudbinu i da je ivot bio proivljen zarad apoteoze

firme Kodak koja je vjerovala u fotografije i odbacivala negative. Rajske ptice pjevaju, ne oskudijevajui u gipkim granama.

(1994)

Pismo u oazu

Ne treba o meni. Ne treba ni o kome. O sebi, jahaici madraca brini. A ja bjeh ne suvina usta, no jezik suvini, k tome glodar rjenike zalihe, potajan.

Sada u tvojim oima ambarskoga maora to uva zrno da se ne gubi i ne teti, ita se tuga to drijemae kad hora kucnu da faraonova sjekira za mnom poleti.

Otkud sad to odjednom? Sljepoonica srebrna? U ustima, od slasti istonih, trpkost znana? Zvuk onostrani? Al ute pjeana zrna, samotan talisman, sred sata mog pjeana.

Mljevenje mu je svirepo, teke su krupice od njega, i bjelje, no da su preprane, kosti se u njem vide, al bolje ga je gristi, no usne, dok vlada ega, oblizivati u sjenci slegnute piramide.

(1994)

Robinzonijada

Posve nova nebesa nad zemljom na kraju svijeta. Bebe zvide da bi privukle panju

rode. Starci kriju glave pod krilo, kao nojevi, upirui pri tom kljunove, ne u perje nego u sopstvene pazuhe. Moe se oslijepiti od obilja ultramarina, nepoznatog jedru. Okretni pirozi slini su jako oglodanoj stesanoj od ikre! ribi. Vesalai tre iz njih, odavajui tajnu kretanja. rtva brodoloma, za dvadeset godina sam dovoljno navikao na to ostrvo (moguno je, uostalom, da je kontinet) i usne se same miu, ko kad se ita, izgovarajui "tropsko raslinje, tropsko raslinje". Prije svega, to je lahor, u drugoj polovini dana posebno. To jest kad ve ukoeni pogled vie ne razlikuje otisak svoje pete u pijesku, od pete Petkove. To je poetak pismenosti. Ili njen konac.

Osobito s take gledita veernjeg okeana.

(1994)

MCMXCIV

Glupo vrijeme: ukrasti nieg, i nikom. Legionari praznih ruku vraaju se s pohoda. Sibile brkaju prolo i budue, kao drvee. I glumci, kojima vie ne aplaudiraju, zaboravljaju velike replike. Uostalom, zaborav je majka klasike. Jednog e dana ove godine biti gledane kao mramorna ploa s mreom ilica: vodovod, marrute skupljaa poreza, zaguljive katakombe, neija nit, to vodi u labirint, itd, itsl. s pramenom utilovke to tri isred pukotine. A ovo je bilo vrijeme dosade i krajnje bijede

kad nije bilo nieg za krau, pa ni za kupovinu, jo manje za sveane poklone. Cezar nije imao nita, patei jae no ostali zbog odsustva raskoi. Ne treba korjeti ni zvijezde jer niska naoblaka skida s planeta odgovornost pred nastanjenim predjelom: odsustvo ne utie na prisustvo. Mramorna ploa poinje upravo odatle, jer jednostranost je neprijatelj perspektive. Moda je, naprosto, u stvarima bre negoli u ljudima, nestalo elje za razmnoavanjem.

(1995)

***

Klovnovi razvaljuju cirkus. Slonovi su pobjegli u Indiju,

tigrovi na ulici trguju vrpcama i obruima, pod razderanom kupolom, kao u ormaru, na trapezu visi, uvijajui se, frak razoaranog iluzioniste, a konjii, skinuvi suknene ogrtae, poziraju za portret motora. U areni tonui u pilotinu, klovnovi iz sve snage razmahuju maljevima, i razvaljuju cirkus. Publike ili nema ili ne aplaudira. Samo dresirana pudlica keve neprekidno, osjeajui da se pribliava eeru: da samo to nije poela hiljadu devetsto devedeset peta.

(1995)

Sa prirode

irolamu Marelu

Sunce sjeda, i na uglu bar vie ne toi.

Lampe se pale ko to glumica obrubi oi u ljubiasto da su ljepota i strava vee.

I glavobolja na padobranu slijee u pozadinu neprijatelja: sve asfaltni injeli.

I golubovi na frontonu palae Mineli jebu se, pod zracima sunca to zapada,

ne skreui niiju panju, kao nekada alosni nai preci u prilikama pretpotopskim, a svaka slina bje sebi sama.

I sa zvonika udarci zvona, ije korijenje urasta u nebo Venecije,

lie ne opale plodove, ali koji do tla ne stignu. Ako drugi ivot postoji,

neko je u njemu zanesen sabiranjem tih stvari. Smatram, uskoro e potanje

to da mi se razbistri. Ovdje, gdje se prosu toliko sjemena, i suza u zanosu,

i vina, u uliici zemaljskoga raja, izvee ja stojim, i snano me napaja

guma plua to iznemoglo se steu, jesensko-zimskim, istim posve,

od crijeplja krovnog ruiastim zrakom lokalnim kojeg se ne moe nikako nadisati, posebno zato to arlija, osloboenjem, konanim, elija

od vremena. Vali, kao novanice guvajui se, liui stepenice

dvorca plavilom svoje obligacije, u kakvoi kusura dobijajui crijep

sivosmei koji dermatitis ima i karijatidu to se posve klima

i koja organ svoj govorni mee sebi, s njegovom cigarom, na plee,

udubljuje se u autopsiju ptije,

od pristojnosti slobodne, nalijem

okrenute nam spavaone to da li palminome odljevku je nalik,

da li rimskome broju to se zgranu, da li rukopisnom stihu rimovanu?

(1995)

Avgust

Mali gradovi gdje nee istinu da vam kau. A i ta bi vam ona, svejedno je ta bjee jue. Brestovi ute iza prozora, povlaujui pejsau poznatom samo vozu. Negdje pela zuzue.

Nainiv sebi karijeru od raskrsnica, sam vitez sada je semafor; plus, ispred rijeka, i neslaganje s ogledalom u kojem sebe vidite, a tema, ko vas ne pamti, takoe nije neka.

Na egi zatvorene, kapke spletka obvija, il prosto brljan, da pali u nepriliku ne bi. Istrao u predsoblje, preplanuli deko zija, budunost otima vam, s kratkim hlaama na sebi.

Zato se dugo smrkava. Veer je obino izlita u obliku staninog trga, s kipovima i sl. Tome, gdje je pogled, u kojem "neka si proklet" ita, upravo proporcionalan puanstvu odsutnome.

(1996)

Prijevod: Marko Veovi