Skender Kulenovi Rakije Otvorie se vrata od druge sobe u Rafinoj birtiji, vrata od "druge klase",i iz "druge klase" proli

se ovamo u "treu i etvrtu" harmonika Derve Merdana. Podlokava mozgove i u "drugoj klasi" Rafine birtije prva rakijska dalga, piti iz Merdanovih piskova kao iz fiskija pjesma skiktava i vriskava i grgara, ovamo u "treu i etvrtu",tekoslatka i ljekovita kao rakija iz mranih pletara. Izvaljae se izmaglina Mekine kulje, donese Meko Zajkinu oku ljute, popade mu je Zajko jo iz ruke i nalijeva u decove raspuhan i razjezeren: - Pijte, dico! ute sva etvorica, zanose glave i izvru decove. Skau i podrhtavaju tamo negdje u "drugoj klasi" Merdanovi prsti po piskovima, ulijeva se u ui Merdanova harmonika i lijee u pukline skorenih hamalskih srca kao melem; skau Merdanovi piskovi i poskakuju hamalske vratne jabuice, grgara Rafina ljuta, eraviavo, niz sasuena i pranjava i pelinasta hamalska grla i iscjeuje podmukle sugnojice i ispire mune gorine po ovjeku. ovjek se unutra nekako prepire i izbistrava kao voda niz pijesak i die kao rosna uma, zabrekne pa bi se zadilitao kao drijebe niz ledine i odlomio bi se kao stijena i zapratao bi od silina niza strane u prosjeline i sve bi u toj lomljavini samljeo... - Pijte, dico, nebo vam bogovo! Zajko asti! - popada opet Zajko iu i nalijeva u decove, a onda mu najedanput bi kao da e prsnuti od tog irenja i nadimanja u sebi i crne skrvjelosti negdje dolje u digarici, doe mu da zaurla, pa se onda Zajko razguljai na Meku: - Meko! - dere se tako Zajko na Meku na pravdi boga, jer zna da nema ni Meko stotinu ruku. - Meko! kamo sir? a kamo hlib? Jesam li ja, nebo ti bogovo, prvi put danas unio u Rafinu birtiju? i mislite li vi da je vaa birtija jedina na svitu, boga vam bogova?? ili je tvom gazda-Rafi Zajkanov dinar manji nego u ostalog svita?? Mezu vamo mojim drugarima, sto ti sunaca!!

Urliknuo je Zajko Hrndelj na Meku, i od tog urlika pokidale su se prhke pauine od rakijske i duhanske omaglice to opliu mozgove sivosanjivo, ustavila je dah od tog urlika i prigluila se Rafina birtija kao da je vani tresnuo grom, i ini se da Merdanova harmonika i prianja i hohotanja dolaze odnekud ispod podova i iza duvarova... - ...jok, oeee, jok, jok, jok, jok! vara seee! joook! - kroz pritajen dah birtije zameketao je odasvud i zaskakutao suh jarei gazdaRafin glas. - Joook! Kod gazda Rafe ga je svaiji dinar jednak! Stoji tako negdje gazda Rafo Kabiljo u svojoj birtiji, vien-nevien, tankonog, krivokrak, kuljav, glavat, progledava odasvud kroz pasove dima i rakijske magline izdreljenim ugljenim oima kao prikaza, i iz tih mu oiju kao iz mranih peina skae ut slap dinara, a svi su ti dinari jednaki i ne zna se iji je koji, kao to se ne zna stoji li to zbilja gazda Rafo na vratima "tree i etvrte klase" i umiruje li Zajku Hrndelja, ili se to gazda Rafo samo privia, ili to samo Rafina birtija misli u predahu o gazda-Rafi, ili to neko iz zamagljenog oka izvodi gazda-Rafino meketanje i kikoui zavitlava i Zajku i gazda Rafu, ili se to gazda Rafo sav rastoio kao gnjila greda i uprainio se i upio se i u duhan, i u rakiju, i u mezu, i u duvarove, i u podove, i u hastale, i u krv, i u moane, pa ivi u svemu i udara iz svega kao vonj iz leine... - ...jok, oeee, joook! - zveke odasvud iz birtijske magline gazdaRafin glas kao napuknut lim. - Jok, joook, vara seee! kod Rafo je svaiji jednaak! Dinar je dinar! Na dinar ga ne pie je li dinar od Muharemaga Trtica, i gazda Tono Bakarad, i gazda Risto amuga, i gazda Rafo Kabiljo, ili ga je dinar od Zajko Hrndelj, i Pavurda Kljakan, i tako dalje, i tako dalje. Gledaj, molim teeee! - i gazda Rafo podmetne obje ruke pod uti vodopad dinara to mu se slijeva iz oiju... - Gledaaaaj: zar nije svaki dinar jednaak, haaa? more li poznat iji je iji dinar, haaa? Nije ga dinar ni Srbin, ni Hrvat, ni Musliman, ni Jehudija, ni muko, ni ensko, dinar ga je, fala bogu, ravnopravan. Pa dddaaa! To je moj princip! Na dinar ga pie, gledaaaj! - zamahne gazda Rafo rukom i uhvati iz utog dinarskog slapa jedan dinar kao muhu, pa ga onda podie sa dva prsta uvis. - Gledaj, narodeee! Onda gazda Rafo rairi prste, a dinar mu izleti iz ruke kao golem ut leptir. Trepee tako taj leptir u birtijskom dumanu, a onda

odjedanput u tom trepetanju zabatrga tekim krilima i ukoluta se u klupko, pa se to klupko razraste i razli u okruglu utu plou, i ta se ploa stade onda preznojavati u birtijskim maglinama kao pun mjesec u niskim jesenskim oblacima... - Gledaj, narodeee! - i na utoj ploi ukae se crn uiljen gazdaRafin prst. - Pie li na dinar da je moj, ili tvoj, ili njegov? Pie li na dinar da je Srbin? da je Hrvat? da je Musliman? da je Jehudija? Jook! Nego mu je, brate, na jedna strana TURA, a na druga strana i dinar se onda u birtijskom dumanu prevrne kao def na ruci sviraice - a na druga strana JAZlJA, i to je sveee! Pa ddda! Rairi gazda Rafo ruke i uvue glavu u ramena. - Pa ddda! Dinar je dinar! Dinar more sve! Dinar je, bog oprosti, bog! Dinar ga nikad nije dosta, dinar ga nema poetak, nema ga svretak, nema ga broj... i onda uta dinarska ploa prsne u birtijskim maglinama kao da je neko tresnuo akom po njoj i razaspe se u beskraj varnica, a te se varnice razrojavaju kao svjetlaci u noi, i ti svjetlaci iz stranjica isukuju tanke svijetle konce kao zlatno pletivo kroz mrak... - ...Dinar je, bog oprosti, bog! dinar ga more sve kad ga ima, a kad ga nema, onda jedi zemlja, to li je za dragi bog i za dinar svejedno... Dinar ga bjei od sirotinja i leti ga do bogata pravo zube, he-he-he-heeee, to je princip! - razvali gazda Rafo, valje od uha do uha, zamekee i zaklopoe zlatnim zubalom i isplazi jeziinu kao prikaza, a dinarske se varnice zakovitlae kroz razdrljenu birtijsku maglinu i sastavie se u rojeve, pa u kovitlacima ulijeu gazda-Rafi u crno drijelo kao pele u konicu... Jo jednom je tako gazda Rafo gutao dinare, mnogo se otada godina prokotrljalo i mnogo se rakija popilo. Gazda Rafo nije tada bio gazda, kakav gazda! nije bio ni ovjek, nego izblanjana jelova daica i na njoj razmeckana i upijena crna slova: RAFO KABILJO OBUAR Stajala je tako ta napukla i nabuhla daica na jelovoj baraki uz Opinske enife nad Glomoankom, a unutra u baraci ekiao je Rafo Kabiljo, obuar s kalfom Avramom i egrtom Davom. "Vidim ga jaaa, vidim: iz ova ga baraka, moj Rafaeeel, nikad nee izvui kapital, nego e vako kuckati sa eki dan na dan, dok ti ga ne sjedne smrt za vrat!" ispruio se tako toga dana poslije ruka

Rafo Kabiljo po klupi u svojoj baraci, zavratio je ruke pod glavu i razmiljao o tom doivotnom kuckanju i grbljenju nad svijetskim onovima. Avram i Davo otili su na ruak, leao je Rafo sam u baraci, i u nozdrvama razlojavao mu se miris iria i voska i tutkala i koe i znoja iz svijetskih nogu, prljilo je sunce vani kao usijana pegla, kvasale su i crvale se Opinske enife uz Rafinu baraku i vonjale su bljutavo-kiselo, a Rafu Kabilja pekla je u ustima garavica od somuna i sira torotana i halama, to je svaki dan ljeti ruavao, i sijevale su mu podmuklo igle kroz ejevanice: trei dan e udariti kia. "Reuma iz rat!" oslukuje Rafo ta sijevanja kroz cjevanice, pa se sjeti kako su mu hiljadu devet stotina etrnaeste govorili: "Ti si, Rafo, sretan, ti ide u trupnu komoru! a miii??" - "Ja sretaaan? Kamo ga srea da sam kosti ostavio u rat! Ja sretaaan?? Nije ga bog dao vei baksuz od mene... Eto: idem u templ, ne troim, lijepo ga znam sa muterije, drim ga se ,svoj svome', nije mi ga kalfa Ibro, nego Avram, nije mi ga egrt Jozo, nego Davo. Paa? Pa opet nita!" izvrne se Rafo na kuk i sloi ruke pod sljepooice. - "...nita kad si glup. Bacaj ga eki i prifati ga se za drugi poso: tebi e, budala jedna, i ovo malo poso polako otet iz ruku Pomodna cipelarska radnja SALIHAGA SVRZI, i Izraujem Sve Vrste Najmodernije enske I Muke Cipele LUDWIG MAIXNER, i Filijala EKO - Prispjele najnovije fazone! Preporuam se - DANKO PAPO". "Dobro: lako ga je rei: prifati ga se za drugi poso! Al koji? koji?? de reci koji??? De ga nai jedan poso gdje bi ga bilo kako ti eli: mali kapital - velika zarada! de, ako si ga majstor!! deee!" Nita Rafo nije mogao da smisli. Razjapila mu se olovnosiva praznina u glavi, i inilo mu se da mu ta praznina razglavljuje kosti u tjemenu, u sljepooicama, u potiljku, u elu, rovio je Rafo po toj praznini kao krtica i iskopavao jednu misao mekanu i toplu, i punu, i htio je s tom misli da zaspi, a onda mu je legla u sastavljene trepavice Estera Pinto. Koraa kui u podne Esterinih devetnaest godina preko uprije, ispred njegove barake, lida na iljastim lakpetama Esterino pirgavobijelo meso pod jarkocrvenom svilom, udara Esteru teka crna icasta kosa po vratu, dva guava goluba piju rumenim kljunovima kroz Esterinu svilu augustovsko sunce kao vodu, kripu Esterine pete, i cijede joj se pod pazusima dvije lokve znoja na haljini. Obamiru Rafi oni kapci od sna, ini mu se u tom zaspivanju da je

Esteru negdje presreo na putu, pa je uzeo na ruke kao ribu, a ona se pandrca nogama i rukama, zanijela je glavu, i kosa joj visi do zemlje. Zario joj je Rafo usta i nozdrve u prsa, mirie iz Esterine koe znoj ist i mlad i sladak, mirie u tom znoju Esterina krv i dua, sre Rafo tu krv i duu ustima i nozdrvama, sre i ape: "Dua, Esti, dua tvoja volim, a pljujem ga ja na tvoji sto pedeset hiljada miraz!" Zahrkao je onda Rafo Kabiljo i usnio toga popodneva san teak i mamuran, ali san carski, kome treba zahvaliti sve. Stoji Rafo go golcat, sa svojim obuarskim ekiem u ruci, u hladnoj mranoj trgovini gvoa Esterinog oca Morde Pinte. Za pultom sjedi Mordo Pinto i cupka Esteru na krilu i mrsi joj kose: Esti, ti si moj kapital! Gledaju njih dvoje u Rafin goli trbuh. Oblijeva Rafu znoj od stida, hoe da pobjegne, okrene se, jest zamandaljena su vrata! Poleti Rafo prema vratima, zalupa po njima ekiem bjesomuno, ali su vrata tvrda kao stijena: ne otvaraju se! Usopljen i znojan okrene se Rafo prema pultu: Estera je sad prosijeda, sisata i kuljava, i ree na gvoarskom pultu salamu iza staklenih kafeza sa sardinama i ementalerom i patetama i unkom i kajzericama, kao u bifeu, a Mordo se popeo na ljestve i s tih tankih visokih ljestava to dru istresa iz neke debele vree dinare. Pljuska odozgo iz vree ut vodopad dinara i treti po pultu, a ti se dinari onda odbijaju i lete kroz Mordinu gvodariju kao svjetlaci, mrak je u gvodariji i tih je svjetlaca puno kao zvijezda, pa se onda ti svjetlaci srojavaju u rojeve i u kovitlacima ulijeu Rafi u usta. Hoe Rafo da kae Mordi da nije doao radi dinara, nego da zaprosi Esteru, ali od tih dinara to mu natrpavaju usta ne moe da progovori, a Estera mu otima iz ruke to njegovo sve: eki. Sruuju se Rafi sve vie dinari u usta i oteavaju u trbuhu kao kamenje, Estera mu tegli objema rukama to njegovo sve - eki, Rafo u tom natezanju s Esterom pogleda u svoju ruku: to nije ruka, nego debela salama, i ta salama dri eki! Iupava Estera eki iz te salame, ali ne moe da ga istrgne, pa onda dohvati no i hoe tu salamu da zakolje kao gusku... Trgnuo se Rafo Kabiljo iz toga sna u smrtnom strahu. Pod njim na klupi bila je lokva znoja. Iz razjapljenih usta balila mu je garaviava slina i cijedila se niz vilice i grizla ga po vratu i savijenim rukama pod glavom kao paprikastoslana voda...

Mnogo se vremena premotalo od toga Rafinog sna i mnogo se rakija salilo, sjetio se noas gazda Kabiljo tog svoga davnoga sna i davnoga svog ivota, koji ga je nekad preznojavao teak i mamuran kao taj san, i koji je mirisao na iri i znoj iz svijetskih nogu i na crvljive Opinske enife, i koji se cijedio kiselo kroz prainu u baraci ispod nabubrele jelove daice: RAFO KABILJO OBUAR i izgrizao iznutra Rafu Kabilja obuara kao ta paprikastoslana sluz iz usta. Penje se noas gazda-Rafi Kabilju u grlo sva ta davna garaviava prolost, kao uzrigivanje, kad god pogleda u Idriza eifovia. Biva gazdi-Rafi jetkotuno kad god baci pogled na Idriza eifovia, rekne sebi da nee vie gledati, ali mu se oi stoti put same od sebe otmu i kradomice kosnu po Idrizu, a kad Rafo ne gleda u Idriza, onda mu se na oi navlai jedna crna nagnjila jelova daica kao mrena: IDRIZ EIFOVI OBUAR Idriz eifovi davno je prekipio iz ovog planinskog kotla kao tarhana i davno se, davno otisnuo u svijet kao pas u maglu i lunjao nekud po svijetu trbuhom za kruhom, a prekjue je iznenada "per up" ispao iz voza na stanicu kao dadenjak iz kie, i ljudi su ga jedva prepoznali. Pao je noas Idriz eifovi krvavo pijan po stolu za vratima u "drugoj klasi" Rafine birtije, s glavom na ikobernici: gornjom usnom zagrizao je ikobernicu, raepila mu se lijeva nozdrva kao prezrela ljiva i ispod nje se iz ikobernice vitla pepeo po musavobijelom stolnjaku, tee Idrizu iz usta gustobjeliasta sluz, oelavio je, i ela mu je uvelo uta kao zarasla bundeva i muzgavoprozirna kao bjelanjak, i ini se da mu se ispod nje vidi kako mu die mrea blijedocrvenkastih ilica kao u pileta kad se prije vremena izvali iz razbijena jajeta, tee Idrizu kroz te ilice krv blijedocrvenkasta, krv rakijom razvodnjena, a kraj te prozirne ele Idriza eifovia lei prevrnut dec. Nesrean je taj Idriz eifovi i prenesrean. Ispraznile su se preksino sve etiri klase u Rafinoj birtiji, Rafo je spustio rolete, i do tri sata ujutro glodali su tako njih dvojica sami samcati svoje prolosti kao dva stara mia natrule daske. Svaki ovjek putuje svojom tajnom stazom kao to svojom tajnovitom stazom tee svaka kap vode. upao se preksino Idriz eifovi krvavo, izvraao

je Rafi svoje srce i crijeva, pio je rakiju za rakijom i esto je grcao. Sluao je Rafo kako se Idrizova ivotna kaplja procjeivala kroz ivotni mulj svojim tajnim stazama i gledao je kako se ta ivotna kaplja kotrlja opet u svoj poetak i grob kao to se kotrljaju iz Idrizovih zakrvavljenih onih dupalja suze mutnozelenkaste i sveutaive kao rakija. Idriz eifovi, obuar, davno je to bilo, mnogo se rakije otada polokalo, ekiao je tada ispod te nagnjile jelove firme isto onako kao i Rafo Kabiljo, i ekiajui prelomljen, obazirao se na sve strane i traio puteve oko sebe isto onako kao i Rafo Kabiljo, i u tom glavoboljnom traganju sjetio se kao kroza san jednog svoga prijatelja u svijetu i pisao mu je svoje gladnjatvo i mualjivost u sebi, pelinastu i garaviavu: ta e biti sa mnom ovako, drue? Odgovorio mu je taj prijatelj neka doe k njemu, posao e imati kod njega u radioni. Prodao je Idriz mainicu i halat i kidnuo jednoga dana tom svom prijatelju u svijet, a trei dan bilo mu je jasno da je opet sve isto, i gore. ekiao je tako Idriz eifovi kod tog svoga prijatelja u svijetu, ekiali su dani uz njega jednozvuno, votio je i provlaio sive konce kroz koe, provlaile su se sive iriave godine kroz njega. Noivao je po stjeniavim brlozima nakraj grada, i jednom se tako nastanio s jednim kalfom u jednoj sobici bez prozora, ispod stepenica, u dvoritu s pumpom na sisaljku. Poeo se onda sretati u tom dvoritu s Elzom, Kranjicom, enom skretniara. Od prvog su dana njih dvoje razgovarali nekako zadahtano, i u Idrizu se pomalo iahuravala slutnja da u Elzinim grahorastim oima bubri elja. Onda su se jedne sparne noi sreli na dvoritu, on je bio samo u gaama, a ona u spavaoj koulji, ili su u zahod: poela je ljubav. Onda je jednog dana Elza ukrala ivau mainu i ulonu knjiicu s etiri hiljade dinara i pobjegla s Idrizom od skretniara. Na koncu je konca granulo! Otvorio je Idriz iz Elzinih etiri hiljade dinara malu cipelarsku radnju negdje na periferiji, ekiao je i razdragano strepio, prelijevalo se neto u njemu kao zeleni svileni papir u njegovom izlogu, iz kuhinje, odmah iza drvene pregrade u radnji, drakao mu je nozdrve miris sarme, i klepetala je Elzina maina. Elza je ivala privatno. ELEGANCIJA POMODNA CIPELARSKA RADNJA

I. EIFOVI ekiao je tako Idriz, i nije se obazirao na prijetea pisma Elzinog skretniara, a kad je taj skretniar sastavio itavu bandu da ga umlati, sastavio je i Idriz svoju protivbandu, i jedne su noi u krmi, preko puta, te dvije bande napravile rusvaj, Idriz je oborio skretniara poda se i rastrgao mu u krkanju usta sa dva prsta "evo vidi s ova dva prsta", i na tom se sve sleglo. Ali, eki je svugdje uklet: kola su se opet otisla niza stranu. Moglo se ipak sastavljati kraj s krajem, jer je u Elze bilo posla preko glave, ali je ona, na nesreu, dovukla iz Kranjske svoju sestru Matildu, "kao naunicu", i "kao pomonu silu". Matilda! Bilo joj je petnaest godina! Bila je sva sedefasta i blijeda i prozirna kao rosa s planine! "Pokvaren sam, Rafo, pokvaren, smrdi iz mene kao iz enife!" grcao je Idriz eifovi i rastakao greve u grlu rakijom. Vidio je odjedanput Idriz eifovi da Elza ima mlohave lojave pasove sala po trbuhu, i skorena modra usta, i ogromne zelene krpelje ila pod koljenima, i osjetio je kako joj zaudaraju pazuha, zgadila mu se Elza kao balega i oi su mu poele kliziti niz Matildine prve obline, ujedao se Idriz za usta od stida, ali uzalud, u njemu je tiho pupala i otvarala se prema Tilki ljubav, pamuasta i svilena kao prema ptietu. Onda je Matildi poeo da pupa trbuh. Matilda je rekla Elzi sve. udna je bila ta Elza, samo bi se zbog toga sestrinog trbuha sklupila Idrizu pod noge i ridala bi s glavom medu njegovim koljenima. "ta da radim s njom?" gledao je Idriz kako se Elzi tresu ramena u hropcu. "Da je pomilujem po kosi?" Mune su postale i nesnosne noi i dani. Elza je hodala po kuhinji obezglavljena s crnomodrim podonjacima, Matildi je kvasao trbuh, Idriz se otiskivao u rakijsku dalgu preko puta u krmi. "Onda udri po rakiji! Ti, Rafo, zna ta je rakija, to ti je fah!" salio je Idriz dec, tekle su mu suze i rakija niz grlo. Bila je srijeda i pola dvanaest navee, doletjela je Matilda u krmu bez daha: Elza se otrovala! Elza je leala u krevetu na trbuhu, zavraene glave, s guvama guste pjene po modrim ustima, a na stolici pokraj kreveta stajala je cedulja: volim te, Idriz, ali bolje da umrem, a ti nastavi s Matildom, elim ti puno sree, Elza. To, kako je onda Idriz zaloio Elzinu mainu i skuckao jo neto novaca pa platio Elzi sprovod s vijencem od rua, to, kako je na taj sprovod doao iz Kranjske i Elzin stari otac, klesarski radnik, i to kako se na tom sprovodu pojavio i Elzin skretniar, pijan kao majka zemlja, i kako je na tom sprovodu ridao i psovao Idrizu, majku

tursku pokvarenu, to, kako je toga skretniara Idriz poslije sprovoda opet oborio poda se i kako bi mu tada zubima grkljan prerezao da ga nisu spasli drugi, to kako je stari klesar samo utio i utio i gledao mrano preda se i poslije sprovoda jednostavno uzeo Matildu za ruku i poveo je na stanicu, to kako je krhnuo Idriza tekom klesarskom rukom po sljepooici i odmah ga prevrnuo na zemlju kad mu je Idriz rekao da je on spreman i da ima namjeru oeniti se Matildom, to kako se onda poslije tog udarca Idriz podigao sa zemlje i gledao oamuen kako stari i Matilda odmiu niz ulicu; to kako se razbila ELEGANCIJA kao lutka od gipsa, to, kako se dalje Idrizova ivotna kaplja valjala kroz glib od tog Elzinog sprovoda pa do upa, sve to od Elzinog sprovoda pa do upa sluao jo Rafo Kabiljo samo napola, sve to od sprovoda pa dalje bilo mu je mutno i rastegnuto kao kroz suze, i gazda-Rafi Kabilju zaista su se otkidale od crvenih birtakih kapaka dvije suze. Bilo je Rafi Kabilju jetkotuno, i bilo ga je nekako pred tim gnjilim Idrizovim sepetom kostiju i sasuenog mesnog pletiva, pred tom Idrizovom kantom ukrvavljenih bljuvotina i suza, stid svoje salovite ije i trbuha ototonjenog meu krake, bilo ga je stid ove etvoroklasne birtije s pelinkovcima i pripekama i burgundcima i konjacima po rafama ovdje u prvoj klasi, bilo ga je stid i one sisate i kuljave i guzate i prosijede Estere za ankom na kome iz staklenki miriu kisele paprike i krastavci i suho guije meso. "Zato da se stidim?" prekorio se onda gazda Rafo u sebi. "Jesam li mu kriv ja? A zar ga nisam i ja mogao svriti vako ko Idriz da..." i tu se gazda Rafo Kabiljo nakostrijeio pred svojom prolou, tu mu je odjedanput iziao pred oi onaj san u kome je Esterin otac Mordo Pinto s tankih visokih ljestava u svojoj gvoariji izasipao ute dinare iz vree. Nije taj san pritiskivao Rafu Kabilja obuara samo kad ga je sanjao: prave su muke poele poslije! inilo se Rafi Kabilju da mu taj san govori: - ovako je i ovako! a on, nesreni Rafo, on je tvrd i tup kao balvan i nita ne shvaa ta mu taj san kazuje. Pripio mu se uz mozak taj san i danima mu ispija svaku misao nedoumicama kao pijavica sisaljkama, a Rafo ne moe da smisli nita. A usvrdlalo mu se u glavu: "Odgonetni ga, Rafael, taj san, ako si majstor, i ivjee pod druga zvijezda." "Ti da ga zaprosi Estera od Mordo? ti? sa ovaj eki? Mordo Pinto ima kapital, udae Estera za neka manufaktura! Ti??? Ti si budala!" prikivao je tada Rafo nale na neije pete i uprav progutao gorku pljuvaku, kad uleti u baraku egrt Davo:

- Gazda! eno umro Pero Pastrma! Bacio je Rafo eki, iskoio iz barake i uletio a krmu Pere Pastrme preko puta svoje barake. U birtiji Pere Pastrme svijet se nabijao na pult. Izdigne se Rafo na prste: Pero Pastrma sjedi na stolici, elom je pao po pultu, a s glave mu spao mrk lojav fes. - Da nije prepio? -pita neko u tajcu. - Nije. Ja sam vidio kako se preklopi po pultu. Pipali smo ga. Ohladio se. Taj Pero Pastrma drao je tu birtiju preko trideset godina. Kod njega su pili kasapi i zelenari i opanari, sve crne pijanice, posao mu je iao dobro i uvijek jednako, ali kapitala Pero Pastrma nije iz te birtije izbio, nego je umro jo u mirnodopskim akirama. ivio je sam sa enom Anuom. Anua je bila jalova, jalov se Peri inio cijeli svijet, trijeznio se nije nikada, pola je pia naplaivao a pola toio onako, zabadava. I prerezala ga rakija kao britva. Otiao mu je Rafo na sprovod kao komiji i, vraajui se sa sprovoda, ou gdje neko ree: -Anua kae da e prodati Perinu birtiju. A ta ima prodati: ono neto hastala i klupa, ono malo sre i nekoliko pletara rakije. Tu no javljali su se ve prvi pijevci, a Rafo se od znojne nesanice prevrtao u dueku u svojoj sobici pod Lipama, krekale su mu u uima te rijei, ekao je da svane. Otiao je rano izjutra Anui i pitao je za cijenu. Poao je onda u svoju baraku, a uao Mordi Pinti, i inilo mu se nekako na pragu Pintine gvoarije da gazi kroza san. Priao je starom Mordi svoje ekianje i svoj strah kao ocu i molio ga da mu posudi pare da kupi Pastrminu birtiju, a inilo mu se da trai Esteru. - Pametnooo! - razlijevao je stari Pinto kavu u fildane. - Znam da ga danas od eki nema egzistencija. Ali ako misli ko Pero Pastrma, onda bolje umri sa eki! Iz ona birtija more izvui kapital, ako zna! Ljudi su se danas ucrvali ko enifa. Neko ga pije od sirotinja, neko od dosada, neko od bolest, neko od sevdah, neko od mamurluk, neko od apetit, svak svoje zna. Ti mora gledati kako piju svi, ali ti ne smije okusiti ni kap! I: rakija ne smije davati na

veresijaaa! Razapni svoja mrea ko pauk i ekaj! On e prodati gae sa stranjice i donijee ti pare. I, sa cijeli svijet mora lijepo: kad ti ga osuje majka, ne smije se ni poeati! Jer dinar je dinar! Svaiji je dinar jednak: dinar ga nije ni Srbin, ni Hrvat, ni Musliman, ni Jehudija, ni muko ni ensko, dinar je, fala bogu, ravnopravan. I svaki dinar mora uvati ko oko u glavi. Gledaj, dinar nosi garancija za ivot: na jedna strana pie mu TURA, a na druga JAZIJA! Dinar more sve! Dinar je, bog oprosti, bog: sve ga more, kad ga ima, a kad ga nema, jedi zemlja! I ovo zapamti: sa sirotinja ga mora vrlo fino, jer dinar bjei od sirotinja i leti ga do bogata pravo u zube! Ako se bude drao ti principi, onda e ti letiti dinari u usta ko ele u konica! Znam, pametan si i tedljiv. Evo! I sretno ti bilo! - Tek onda ga je meni puklo pred oi, ta mi kazuje onaj san! inilo se nekako gazda-Rafi iz saaljenja da pred Idrizom eifoviem treba zabauriti ovu pretilu etvoroklasnu birtiju, pa se lupio dlanom po elu. - Tek onda! Nikad niko ne bi mogao Rafi Kabilju izbiti iz glave da on tome svom snu ima zahvaliti sve, jer sve je kasnije teklo u njegovom ivotu onako kako je tajnovito teklo u tom snu. Kupio je od Anue Pastrminu birtiju, i svijet mu je odmah navalio na estitanje. Prodao je baraku svom kalfi Avramu za bagatelu, skinuo je Pastrminu staru ispranu firmu i metnuo novu, sjajnocrno prebojenu, s bijelim slovima: RAFO KABILJO NARODNA GOSTIONICA Sluao je Rafo Pintine principe trepui oima, a sve je mislio: "Daj ga ti meni pare, znam ga ja te principe bolje od tebe!" I inilo mu se nekako da misli: "Daj mi ga, Mordo, tvoja Estera, pljujem ti ga ja na pare i birtija i sve!" San je Rafi rekao da e biti i to. Esteri se zaista Rafo Kabiljo zabuio nozdrvama i ustima u prsa, kao nekad to je bilo iza njegovih trepavica, i srkao nozdrvama njezin znoj mlad i ist i sladak, srkao je u tom znoju Esterinu krv i duu, srkao i trabunjao: "Dua, Esti, dua tvoja volim, a pljujem ga na tvoj miraz!"

Bilo je to kad su se otkrila pronevjerenja u novoosnovanoj Zemljoradnikoj banci. Ostale su prazne prostorije te banke, i u njih je Rafo preprtljao iz Pastrmine birtije, a preprtljale su s njime i opanarske i zelenarske i kasapske pijanice, ali je sad Rafo uredio posebnu prostoriju i za finije goste. Tek sada je posao kliznuo kao po loju Svijet je lokao, vidio je Mordo Pinto da Rafo izbija iz rakije kapital, a Jehundinke iz najfinijih kua poele su aptati da Rafo ima najljepe oi i zube u cijelom gradu. Pinto mu je dao Esteru. Estera je bila jedinica, i donijela mu dvije stotine pedeset hiljada miraza. Kupio je onda Rafo Kabiljo ovu dvospratnicu, prvi sprat je iznajmio doktoru Draganu Katiiu za advokatsku kancelariju, u najgornjem se nastanio on, a dolje je preselio radnju. Iza kue u bati nad Glomoankom podigao je hladnjake, nije nikad smetnuo s uma princip: svaiji je dinar jednak! I povukao je sa sobom u novu birtiju i kasape i finije goste, a onda je uredio evo ovu prostoriju u kojoj piju i najfiniji ljudi. To je prva klasa. A finiji piju u toj tamo sobi. To je druga klasa. A onu onamo sobu nadogradio je Rafo do zida nad Glomoankom, a ulazi se u nju kroz batu iza kue, u toj tamo sobi nad Glomoankom lou opanari i seljaci i hamali Hrndelji i Kljakani i Delii i Krnjaci. To je trea klasa za onoga ko sjedi. A etvrta za onoga ko stoji. Tako se ale muterije. - ta e, dragi Idriz, takav ga je danas princip! - izdrelji gazdaRafo Kabiljo oi, uvue glavu u ramena i raskrili ruke nad Idrizom eifoviem. RAFO A. KABILJO PRIPEKA UIKI KAJMAK PELINKOVAC DELIKATESE NARODNA GOSTIONA Pokajao se noas gazda-Rafo Kabiljo zbog te svoje preksinonje ispovijedi Idrizu eifoviu iza sputenih roleta. "Bogamu. ko da sam ga bio pijan!" Dva dana i dvije noi daje on tom Idrizu eifoviu besplatnu deranciju i lokanciju, a taj Idriz eifovi stovario mu se eno mrtavpijan, i to gdje? U drugu klasu, meu finije goste, i pao glavom po stolnjaku i pue nozdrvom u ikobernicu, a iz usta mu se cijedi gustobjeliasta slina kao iz padaviara. "I kome sam se ja ispovijedo?! ta se tu ja pekmezim? Dosta aljenja! Propalica

jedna! Da je on ovjek od poten zanat, ne bi mi tu kvario posao. I ko e ga sad odlijepiti od moj lokal?! I jo e napraviti i meni kandal..." Piti iz Merdanovih piskova u drugoj klasi pjesma skiktava i vriskava, pjesma tekoslatka i ljekovita kao rakija, grgara nepresuno kroz grlo Rafine birtije, grlo duhanom i rakijom naklano, i lijee po svim dupljama Rafine birtije kao slatkomastan zalogaj, jer otvorena su sada sva vrata: vrata iz "prve klase" u "drugu" i iz "druge" u "treu i etvrtu". Krisnuo je tamo negdje u treoj Omer Krili, kao furuna iz magle, popao je poluoku ispred sebe i ubatrgao u drugu klasu, meu finije goste, ugledao je uvelu elu Idriza eifovia na stolnjaku kao bundevu pa se dobatrgao do Idriza i polijeva ga po eli iz poluoke. Pljuti rakija po uveloj Idrizovoj eli i ikobernici, ali Idriz lei kao umlaen ovjek u grabi - Ko majka zemlja! - kovra nad preklanim Idrizom Omer Krili svoju gnjilu crnu kosu po elu, mirka po finijim gostima u drugoj, rastegao je sivo gumeno lice kao da sanja i iskreveljio crno gnojno zubalo. Nije lo iznutra taj Omer Krili kad otvori srce, ali je pogan kao krmak, i kralj je sviju propalica u ovom planinskom kotlu. Po zanimanju je on konobar, natkonobar, najsposobniji natkonobar, ali je iz svakog posla izjurivan, i za njega vie nema mjesta nigdje, jer boluje od rakije kao od raka, sav je iskiseljen u rakiji, i rakija mu prokapava iz oiju kao to mu kapa ona druga bolest dolje, a sve to nakalemio mu je konobarski fah. ivi sada Omer Krili s jednom svojom davnom ljubavi, s jednom sobaricom u svratitu Ilije uljia, koja se sirota nakon mnogo godina opet dovukla iz svijeta kao iskucana kuja, uhvatila se, zaudo, ta sobarica za Omera Krilia utopljeniki, ide s drugima na sobu i daje Omeru iz toga ceha za rakiju. Doderava Omer Krili crne uglancane konobarske pantalone, podgrijava se u ovoj oktobarskoj drhtavici rakijom i ulazi u zimu bez kaputa, u truloj koulji s konobarskom leptiricom pod vratom. - Ko uskija! - polije opet iz poluoke Omer Krili Idriza eifovia, a onda se zakalje, i izvali se iz njega hrakotina kao pile iz jajeta i razlijepi se ba po koljenu finijeg gosta Raida Gluhania. Finiji stalni gost Raid-efendija Gluhani, POMODNA MANUFAKTURNA RADNJA, nasadila se na iroku stranjicu za

susjednim stolom "sa svojim drutvom", s finijim stalnim gostom Abazom Rakljiem, KROJAKI SALON, i s finijim stalnim gostom Jakub-efendijom Prheljiem, TRGOVINA MJEOVITE ROBE. Pred tim trima zagrijanim potpuhanim akamluarskim firmama leala je, sito i podatno, na pladnju nasred stolnjaka, meza od suhog divljeg patka i vlaikog sira i kisele paprike i kiselih krastavaca s usaenim akalicama, osjealo se da je sve to narezano dugim tankim svijetlim noem, a rakija se utjela u aicama kao dinja. "To fakat nije skupo", i fakat je da se te tri firme kupe tako oko toga "fakat solidnog akamluka" svaku veer ve nekoliko godina, otkako su im se rairili poslovi i rasplastile stranjice. "Solidno". Oni bi mogli akamluiti i u prvoj klasi, kad bi htjeli. Ali nee! Ovako im je "u svom drutvu", u drugoj klasi, slae i komotnije. Razjarena rakijskom jarom, sujediava i vodooka Trgovina Mjeovite Robe psovala je milu majku Matanu Gareiu, sadanjem naelniku i VELETRGOVINI, jer ga je ta naelnika Veletrgovina, isto iz osvete, uhvatila i globila zbog verca kahve, i Trgovina Mjeovite Robe dignula je kvrgavi prst, obazrijela se da je ko ne slua i rekla da vrlo dobro zna i da nee zaboraviti kako je Veletrgovina vercala gaz na vagone. Svijetloelavi, podlojeni, modro-crveni Krojaki Salon znojio se i topio kao loj na tavi, uzrigivalo mu se misliti nita nije mogao. Pomodnoj Manufakturnoj Radnji caklilo se masno volovsko elo, nadraeno i razgicano agrile su joj se vidrine oi, Pomodna Radnja jedva je ekala da se Mjeovitoj Robi makar na as zaklope labrnje, pa da ugrabi priati odande gdje se Mjeovita Radnja umijeala, to jest, kako je gospoicu Vlatku, kad joj je Pomodna Radnja pokazivala svilene arape, Pomodna Radnja uhvatila za ruku, a ruka joj je mekana kao kadifa ... kad se najedanput u tom kadifastom nadraivanju razlijepila Pomodnoj Radnji po koljenu crna ugnojena hrakotina Omera Krilia, kralja sviju propalica. Pomodna Manufakturna Radnja dilitnula se sa stolice i opalila Omeru Kriliu takvu amarinu da je odjeknulo kroz sve etiri klase Rafine birtije. Omeru Kriliu iskrivila su se usta i zadrhtala mu brada, zanjihao se car propalica od tog Manufakturinog amara na tankim konobarskim nogama i raspotegnuo poluokom da krhne Manufakturu po glavi, i prsnula bi poluoka po masnom volovskom Manufakturinom elu, ali je doletio Rafin konobar Hamza Pilji i uhvatio Omera Krilia za ruku i oteo mu poluoku, pa ga zgrabio za tur i jaku i poeo gurati u "etvrtu klasu" ...

"Eno ga!" pomislio je gazda-Rafo. "Sve je ovo meni od onaj Idriz eifovi! Taj ovjek je meni donio nesrea u lokal, donio nesrea, donio nesrea..." zacrvenio se gazda-Rafo po vratu, zaigliao ga je znoj pod kouljom i gledao je Idriza eifovia: pue i sad nozdrvom u ikobernicu. - Uh, majku ti tvoju, platie ti meni taj amar! - zavraa glavu Omer Krili, u lijetu pod crvenim ruetinama Hamze Piljia konobara. - Bocnuu ja tebe di si najmeki! Proletio bi tako pod Hamzinim rukama Omer Krili i kroz etvrtu klasu u mrak i liptavicu, ali je uprav iza vrata u drugoj klasi skoio Fehimbeg Ljudevi i oteo Hamzi iz ruku Omera Krilia, pa ga je tekom kratkom rukom spljatio kao muemali fenjer za svoj sto, za kojim je sjedio s Dervom Merdanom, ekscarem harmonika. - Pusti me, Fehime, da mu oi izbijem! - uhvatio je opet Omer Krili bocu s Fehimbegova stola, ali je Fehimbeg Ljudevi jednom rukom prikovao bocu za sto, a drugom je pritisnuo Omera Krilia po tjemenu i pribio ga na stolicu. - Sidi! Ni jedne! Pij! - nalio je onda Fehimbeg Ljudevi Omeru Kriliu pirita u svoju au. Fehimbeg Ljudevi ve godinama ne pije rakije, jer je ne osjea. Njemu se mora mijeati isti pirit s vodom. I to: tri dijela pirita, jedan dio vode. Fehimbeg Ljudevi cijelog svog vijeka druio se s tim Merdanima i Kriliima, jer je i sam bio propalica. Neki vrag je u njemu bio jo dok je puzao i toga vraga nije mogao da spri ni pirit. Tukao se u osnovnoj koli s uiteljem, zbog tih tunjava gruhao ga otac Fadilbeg akama u rebra, i Fehimbeg je jedva jedvice svrio tu jednu jedinu kolu, a braa su mu Huseinbeg i Avdibeg prvi ljudi, Huseinbeg TRGOVlNA ZEMALJSKIH PROIZVODA, teak sto dvadeset i sedam kila, a Avdibeg doktor medicine i narodni poslanik, i eno ih sad obojica sjede u prvoj klasi s Tonom Bakaradom, vlasnikom Banke, vlasnikom uma i Pilana, vlasnikom Tvornice pirita, vlasnikom Racionalnog Marvogojstva i Svinjogojstva, samim Gospodinom Bogom s Eksportakademijom. Fehimbeg Ljudevi odijelio se od brae Huseinbega i Avdibega ve davno, ne nazivaju jedan drugom ni merhaba kad se sretnu u ariji, i svijetu se tako nekako ini da nisu braa. Fehimbeg

Ljudevi nije nikad nita radio, njemu se nekako inilo da ne rade ni drugi oko njega, prazno i dosadno bilo mu je u ovom planinskom kotlu cijeli ivot, prodavao je komad po komad aevine i lumpovao s tim Kriliima i Merdanima, s kapelnicima i sviraicama, ali je na tim lumperajima samo utio. Svali tako Fehimbeg Ljudevi svoju zbijenu slotu mesa na stolicu, oko njega je rusvaj, a on samo uti i pije pirit i progovori samo onda kad naruuje pie, i to samo onda kad naruuje drugome, jer njegovo pie i mjeru znaju svi birtai i to mu pie donose odmah im sjedne u birtiju. Mora da je Fehimbeg Ljudevi ve dognjio, iako je naoko kao saliven od kremena, jer mu iz obraza izbija modra crnina, crnina gusta i trula, i ini se tako nekako kao da Fehimbegu Ljudeviu u crnim oima praska zapaljen umur i da mu iz tih umurasih onih furuna liu prozirnomodri plamenovi pirita i da mu ti plamenovi obgaraju dvije crne upave obrve kao dvije strehe nad oima. Dopija Fehimbeg Ljudevi posljednju kuu. Prije tri i po mjeseca prodao je tu kuu eno onom Gluhaniu, Pomodnoj Manufakturnoj Radnji, a s tim se Gluhaniem igrao u djetinjstvu andaiza, i taj je Gluhani bio nekad neka protuha, ali se kasnije nekako spametovao i poslije prevrata prodavao seljacima pazarnim danima noeve i svirale na jednom sanduku pod Damijom, a sad dri Pomodnu Manufakturnu Radnju i kupio je posljednju Fehimbegovu kuu za sto pedeset hiljada dinara. Od tih sto pedeset hiljada dinara ostalo je Fehimbegu jo samo sedam hiljada, i uz tih sedam hiljada dinara ide s Fehimbegom Dervo Merdan, ekscar harmonika, kao ipka uz bubanj. Zajedno spavaju u svratitu Ilije uljia i zajedno piju. Fehimbeg Ljudevi pogleda u nabijenu rasplaenu stranjicu Pomodne Manufakturne Radnje, pogleda u crveni obraz Omera Krilia i pomisli: "Da skoim Gluhaniu i da ga popadnem za onu stranjicu i za jaku pa da od njega napravim tovar mesa na ovom podu! Ali mani!" Fehimbeg Ljudevi mai se u dep od pantala, izvadi hiljadarku, zovne prstom konobara Hamzu Piljia i apne mu na uho: - Ciloj birtiji podaj nek pije koje god ko pie pije! Dervo Merdan zasvira. Ekscar harmonika povije se po svojoj harmonici, i prolije mu se po toj olinjaloj raspuhanoj mjeini slap duge "umjetnike" kose, slap kose umaene i gnjidave, prolije se taj slap Merdanove kose kao kaf blatnjave vode, a ispod ekscarevih dugih tankih sasuenih prsta zaklokoe iz piskova pjesma. Sav se zgrio sviraki ekscar i hoe iz harmonike da izame

one mualjive glasove to ga pritajeno skriveni godinama izjedaju iznutra kao jetke kapi na dnu crijeva, hoe ekscar harmonika da upaljenim jagodicama prstiju isie te mualjive glasove iz piskova kao to se sie krv iz rana ustima, ekscar sada svira sebi, naslonio je uho na harmoniku i eka te pritajene glasove da briznu, a umjesto tih glasova uje kako mu oglodana harmonika frfljavo ispuhuje, i uje kako mu rasklimani piskovi drveno klopou. Doe Merdanu da razguli tu mjeinu na rukama kao na konjskim repovima, Merdan skoi i zamahne harmonikom da je spljati o pod, a Omer Krili uhvati ga za ruke i svali ga s njome na sto, preklopi se Dervo Merdan po stolu trbuhom preko harmonike, prevrnu glavom Fehimbegov pirit, i rasu mu se "umjetnika" kosa po stolu kao gnjila metla. - I ti si svoje odsvirala, harmoniko, majku ti tvoju! - rida Dervo Merdan kao ena, preklopljen po svojoj raspuhanoj etvororednoj harmonici i gui se u prolivenom piritu, u suzama, u kosama. Harmoniko, kurvo izdrpana, ja te vie neu moliti! U Glomoanki e ti meni noas plivati! A ja u umrijeti s ovim u sebi! Ostao je Dervo Merdan bez kapele, i bez ene, i bez gaa, i bez zuba, kao to e na koncu konca ostati i bez te dotrajale harmonike. U njegovom fahu kurva je bila ona ena i onaj svira koji su prodavali svoje meso i svoju pjesmu i koji su iz te prodaje izbili kapital. Cica je bila kurva ne zato to se prodavala jo prije nego se za Merdana udala. Prodavala se jer je morala. Nego je bila kurva zato to se udala za njega kad su po njegovoj harmonici pljutale banke kao kia i kad su njemu gosti lijepili ure po elu. Nije bila kurva ni zato to se vodala s drugima iz gusta kad se za njega ve udala, jer i to je morala. Nego je bila kurva zato to se od njega preudala za pare. Jer ako je Dervo Merdan bio ruan i straan kao prikaza, ako je on bio tankokost i kaljucav i lipav i krezub, onda je i taj s kojim je Cica od njega kidnula bio elav, i s vratom uraslim u ramena, i s bijelom nabuhlom trbuinom od piva, i s patkovim stopalima, i s nogama iksericama, i Merdan "pozitivno" zna koliko je mogao taj Cicin Novi, toliko je sigurno mogao i on, i Cica je s tom nakazom kidnula sigurno ne iz gusta, nego mu se prilijepila uz kesu i sad se opet sigurno voda s drugima iz gusta, a ekscar harmonika sigurno e i ove zime opet spavati u svojoj logi na Poturima, opet na goloj podnici, opet bez ikakve pokrivke, grijae se danju piritom dok u Fehimbega tee para, a nou e u svom brlogu bez furune raskravljivati modre nokte nad gasnom

kantom, u kojoj e opet donositi eravice u lugu iz abljakove pekare, i cvokotae opet nad tom kantom... ali... cvokotati nee, jer u trideset i petoj godini nema vie nijednog zuba, nema ime da se ujede za usnu do krvi... Dervo se Merdan digne s harmonike izlomljeno i diui se ugleda svoju sliku u birtijskom prozoru. Stijestila se oktobarska no vani i pritie masnim ugarenim dlanovima damove na Rafinoj bitiji, ogleda se u tim damovima, suznim i preznojenim, Rafina birtija i u tom ogledanju utekla je u no, gleda se Dervo Merdan, ekscar harmonika u tim damovima, siv i razbaruen, i ini mu se da stoji vani, u noi, u ledenom mijeanju voda i mrakova, sam. ovjek je kao dam, jer odjedanput cikne i prsne kao dam, ali dam mutan i slijep, jer kroz taj dam niko nikom u trbuh ne vidi, niko nikom ne moe svog droba noktima izvratiti i rei: evo, ovakav je! i svog srca iznijeti na dlanu i rei: evo, ovako je! - Daj mi tu harmoniku, majku joj njezinu! - dohvati Dervo Merdan harmoniku sa stola i zabaci kajie preko ramena, zatitrae mu prsti po piskovima kao jeziasti uti plamenovi, daje stara Merdanova harmonika sve od sebe, uvukao se Merdan sav u nju kao u enu i zgrio se u njoj i ape joj u usta rijei mutnobulanjive, rijei mranotrabunjave, a iz harmonike se pjesma zakocenula kao pla. Piti iz harnmonike ta pjesma mrtvosamotniki i ispire iz ovjeka podmukle sugnojice kao voda iz fiksija, grgara kroz sve etiri klase Rafine birtije sveutaivo kao rakija... Grgara Rafina rakija iz debelih pletarskih grlia, Fehimbeg Ljudevi asti cijelu Rafinu birtiju, nalijeva iz pletara u oke i poluoke i gazdaRafo Kabiljo, i Estera, i Hamza Pilji konobar, i Meko Atijas koji toi u treoj-etvrtoj, nalijevaju svi, i opet ih je malo. Toi gazda-Rafo Kabiljo i kradomice pogleda Idriza eifovia: Idriz eifovi, obuar, nesrenik, jo pue nosom u ikobernicu. "A ipak ga je taj Idriz srean! Ja ga mislim: ovaj Idriz donio mi nesrea, a on meni donio sreaaa!" misli gazda-Rafo i toi i toei se smijulji na prosijedu Esteru i miluje joj oima kulje, skae iz pletara rakija i skae iz ugljenih gazda-Rafinih oiju ut slap dinara kao iz peine, upio se gazda Rafo kao memla i u duvarove, i u podove, i u dim, i u rakiju, i u krv, i u damare, i udara iz svega kao miris iz leine, isplazio je masnu modru jeziinu, srojavaju se dinari kroz rakijsku maglinu i ulijeu u razjapljeno gazda-Rafino drijelo u kovitlacima kao pele u konicu ...

Fehimbeg Ljudevi asti noas cijelu Rafinu birtiju, i znao je Hamza Pilji konobar kome nee biti ispod asti Fehimbegovo ae~nje, a ako je kome moglo biti ispod asti, onda nije bilo ispod asti Hamzi Piljiu da Fehimbegu zarauna i to, ali u treoj i etvrtoj ispod asti nije bilo nikome sigurno. Zazinula je trea-etvrta ovamo u drugu i iz druge ini se t~reaetvrta kroz rakijsku maglinu kao duplja, i vidi se kako se u toj duplji valjaju i prejahuju savakane meze kao crvi po ugnojenoj strvini, a u tom valjanju meza kljuaju polokane rakije i plivaju po tom kljuanju do prstiju popueni ikovi kao u pljuci. Iaavali su jedan drugoga u treoj-etvrtoj Zajko Hrndelj i Pavurda Kljakan i efikan Krnjatak i Mea Deli Zaeram, hamali, nalili se Rafine rakije kao ivine i istresli sve svoje nadnice Meki Atijasu, gazdaRafinom roaku s Esterine strane, koji toi tu u treoj-etvrtoj. Upravo su se njih etvorica podigli da krenu, kad donese Meko dvije oke ljute i spusti ih na hastal. - Evo! Fehimbeg asti! Popade Zajko Hrndelj jednu oku i iz tree-etvrte duplje ubatrga s tom okom u drugu klasu. Trai Zajko oima Fehimbega i hoe tom okom da asti njega. Ali je Fehimbeg ba maloprije iziao iz Rafine birtije da pusti vodu, ljulja se sada vani Fehimbeg Ljudevi naliven piritom na mrtvoj ariji pred vratima Rafine birtije i ljuljajui se puta vodu, ljulja se uta bognlampa nad cestom i putaju vodu niska katranasta nebesa, i ta voda klopara po katranastoj policijskoj kabanici. Ljulja se Zajko Hrndelj u drugoj klasi, podriguje i razgleda: Fehimbega nema. Dobatrga Zajko Hrndelj do vrata prve klase i razgleda po prvoj: s Gospodinom Bogom gazda Tonom Bakaradom mezeti u oku prve, za sastavljenim stolovima, mnogoglava druina, a jedna ela rumeno zapaljena i lojavo rastopljena okrenuta je leima Zajki. "Da nije ono Vejsil krgi?" prevali se Zajki Hrndelju onaj Vejsil krgi u droba kao ljigav teak gmaz, to ga nekoliko puta noas izbljuvava. A taj mu se krgigmaz opet uvlai u unutricu, ostaje mu sluzava repina u grlu i drai opet na bljuvanje. Razraste se pred Zajkinim oima rumena lojava ela kroz birtijsku maglinu, batrga Zajko prema toj eli, zaobilazi je izdaleka kau vuk ovcu...

Gospodin Bog Tono Bakarad, vlasnik Banke, vlasnik uma i Pilana, vlasnik Tornice pirita, vlasnik Racionalnog Marvogojstva i Svinjogojstva, sto etrdeset kila teki vo vicarac s Eksportaikademijom, vratio se sino iz jedne evropske kupke. Sluajno se noas samo naas svratio gazda-Rafi Kabilju, ali ga je tu ugledala i zaustavila sto dvadeset i sedam kila teka Veletrgovina Zemaljskih Proizvoda, Huseinbeg Ljudevi, brat Fehimbega propalice, a onda je doao Muharemaga Trtica, veletrgovac, onda je za njihov sto prenio svoju rakiju i mezu Vejsilefendija krgi, Trtiina desna ruka; onda je dola Veletrgovina Koe, gazda Risto amuga, onda drugi brat Fehimbega propalice, Avdibeg Ljudevi, doktor medicine i narodni poslanik, onda Milo Stojkovi, takoe doktor medicine, zvani Lepi, sa svojom zarunicom Melom Vueti, magistrom farmacije, onda doktor Dragan Katii, advokat, zet Tone Bakarada, s gospoom, a poslije se skupilo oko sastavljenih stolova jo nekoliko sasvim sivih linosti. Gospodin Bog Tono Bakarad astio je noas sve te Kilograme i Velefirme i Naslove piima i delikatesama prema linim ukusima u ast te injenice to je u kupkama izgubio ravno trinaest kila, ali je Gospodin Bog pio samo kiselu vodu. Tono Bakarad izgubio je u kupkama tano trinaest kila, dakle sad ima ravno toliko koliko ima Huseinbeg Ljudevi. Uprav je nalijevao sebi kiselu vodu, a Huseinbegu dinga, i uprav je izgovorio kako su sad on i Huseinbeg vrnjaci po kilogramima, iako ne po godinama, kad je odjedanput zastao i pogledao povrh ele Vejsila krgia... Vejsilefendija krgi prislonio je pod stolom svoj list uz nogu gospoe Katii. uo je da je Katiika vrlo mekana, ali nikako nije bio na istu da li ta Katiika reagira na njegov list ili ga uopte ne osjea i pritisnuo je malo-malo jae, kad je opazio pogled Gospodina Boga povrh svoje glave i okrenuo se. Zajko Hrndelj glavinjao mu je iza lea i uprav se nadnosio nad njegovu elu, kad se krgi okrenuo i naao se tako sa Zajkom Hrndeljom licem u lice. - ta je? ta hoe? -prasnulo je iz masnocrvene akamluarske Vejsil-efendijine njuke. - Jjja se, evo, Vejsil-efendija krgiu, i noas nallloko... to ne bi?!... zzza svoje pppare! - krgutao je Zajko Hrndelj kutnjacima nad krgievom njukom, i inilo se da e iz njega trcnuti klju ... - Kkkai mi, Vejsil-efffendija, je li ti i sad ao moje dice onnako ko danas?

Danas popodne, kad je Vejsil-efendiji, Trtiinom knjigovoi, doao da naplati istovar brana, Vejsil-efendija je Zajki rekao: - Hoe jo i na veresiju! A i ovo e polokati! Je li ja da ti vodim rauna o djeci?! - Mar! gubi se otale, uje li! - stidi se Vejsil-efendija da s takvim tipovima javno dolazi u doticaj, stisnuo zube i ake i soptao na Zajku prigueno ... - E kad tti nije ao, evo! - i Zajko Hrndelj krhne debelom okom rakije Vejsil-efendiju krgia po lubanji tako jako da je staklo frcilo do pod ie i po flaama, na rafama, za ankom. Evo koga si pred njegovu smrt za srce ujjjio! - riga Zajki vrela jara iz usta, stie Zajko odbijen - grli u ruci i gleda kako se sa stolice spuzava na pod Vejsil krgi krvav i onesvijeten. Zakovitla se pred Zajkom mnogoglavi mesni koloplet, vrite u tom kolopletu ene i pre enske kose, osjeti onda Zajko kako mu prosvira kraj uha pivska flaa doktora Stojkovia i ugleda kako se u tom kolopletu uspravlja gazda Tono Bakarad, kao medvjed, i vadi iz depa revolver... Zajko Hrndelj zdrpi krgievu stolicu i preko stola raznese gazdaTonu po glavi. Pomae se Rafina birtija u dubinama i zaurla, prvu klasu i zagrokta kao divlji krmak Pavurda Kljakan i u tom skakanju otisnu u taj koloplet drugu Fehimbegovu oku, bubnu ta oka Fehimbegova brata Avdibega Ljudevia u prsa, uletjee za Pavurdom Krnjatak i Zaeram, idnu Krnjatak stolicu u arulju, i mrak nastade u Rafinoj birtiji, proguli se Krnjatak iz mraka: - Mea! dri vrata! Pavo, Zajkane, vamo za ank! Leti kroz mrak Krnjatkovih i Meinih i Zajkovih i Pavurdinih ruku sra s Rafinog anka i gruha muklo po kolopletu mesa oko gazdaToninog stola i muk cike po lubanjama, po stolu, pod tom prtavom srom sto dvadeset i sedam kila Huseinbega Ljudevia, svaljeno za stolom, pritie gospoicu Melu Vueti kao mora, Muharemaga Trtica zavukao se pod sto, opkoraio je lijevom nogom doktora Dragana Katiia i uvalio gospoi Katii petu ravno

u dlake meu nogama, a doktoru Katiiu nala se jedna ruka u pljuci u oku, Omer Krili, kralj propalica, razapeo se na vratima izmeu druge i etvrte klase, dodao mu je Dervo Merdan ekscar jednu pletaru iz tree-etvrte duplje, i Omer je otiskuje kroz mrak u Pomodnu Manufakturnu Radnju i Trgovinu Mjeovite Robe i Krojaki Salon; Idriz eifovi jo pue u ikobernicu, - sve se to ukazalo kad je sijevnulo zelenkasto, a onda su se opet sastavili mrakovi i vani i u Rafinoj birtiji. ida vani balvane u ledenom mijeanju voda i mrakova mrka konopasta nebeska ruka, trete nebesa i tresu se damovi na Rafinoj birtiji, idaju hamalske Krnjatkove i Meine i Pavurdine i Zajkanove ruke sve to dohvate na mesni koloplet Kilograma i Velefirma i Naslova u mraku. - Evo vako... Krh! evo vako... bub! - Joooj, maaajko moja!... - ...evo vako... krh, krh! evo vako... krh, krh, krh! ... bub, pras, ciiik! - Joooj, ubi me, aaah, majko moja!... Gazda-Rafo Kabiljo sakrio se pod ank i polegao po Esterinim kuljama, cvokoe i zagrcava se i ape: - Znao sam ga ja, Esti, znao da e meni pasirat ova nesrea im sam vidio ona propalica Idriz eifovi... Zavagnuo se vani pred birtijom Fehimbeg Ljudevi, ustavio malo vodu, zazinuo i slua ...