ROMANIJA OD RIMSKIH VREMENA DO DANAS: Romania conservata - Romania perdita - Romania nova

ROMANIA/ROMANIJA - ukupnost teritorija na kojima se danas govore romanski jezici neologizam, kovanica romanske lingvistike Sam termin nije nov, nije stvoren 'ex nihilo'. Potkraj Rimskog carstva postojao je ve termin Romania (stvoren po uzoru na Italia, Gallia, Graecia, Hispania...) i imao politiko etniko znaenje. Ipak se taj termin u kontinuiranoj pukoj tradiciji nije nigdje ouvao osim u nazivu jedne talijanske pokrajine koja je bila posljednji ostatak Rimskoga Carstva (iako bizantski posjed) posljednji komadi 'Romanije', dananje Romagne. Rani srednji vijek: - pridjev romanicus = pendant imenici Romania - pridjev romanus = pridjev prema imenici Roma (ono to je latinsko) romanicus > romanice (prilog) loqui, fabulare, parabulare - oznauje novi govor, rustica romana lingua (prema odluci koncila u Toursu). Prilog se zadrao kao oznaka jezika Retoromana u vicarskoj u obliku romantsch, romontsch, rumontsch. Otkada je razlika izmeu latinskoga i lokalnih romanskih govora prodrla u svijest, postoji opozicija latine - romanice romanice > staro fr. romanz (prvo 'romanski jezik', pa djelo napisano na tom pukom govoru) ( tal. romanzo - eng. romance ) fr. roman (knjievni rod) refleksi pridjeva romanus: opozicija rimski - romanski fr. romain - roman / tal. romano - romanzo / eng. roman - romance Pridjev je preivio kao etnika oznaka u jednom jedinom dijelu Romanije, kao ime naroda koji se razvio iz romaniziranih Daana, dananjih rumunja, u obliku Roman. Romanizirane aree Rimskog Carstava: a) Romania conservata - teritoriji koji su bili romanizirani i koji su do danas ostali romanski b) Romania perdita - teritoriji u prolosti romanizirani a koji danas vie nisu romanski c) Romani nova - teritoriji koji u doba stvaranja romanskih jezika nisu bili romanizirani, dok se danas na njima govore romanski jezici

Romania conservata Romanizirani teritoriji koji su do danas ostali romanski obuhvaaju kompaktan dio Europe i jednu izoliranu areu u istonoj Europi. Na tom se podruju romanski idiomi govore u 7 drava s romanskim ili djelomino romanskim stanovnitvom. Od istoka prema zapadu: Rumunjska, Italija, vicarska, Belgija, Francuska, panjolska, Portugal. Na tim teritorijima znanost danas razlikuje ove jezike i dijalekte: Rumunjski (limba romana) jedini danas ivi predstavnik balkanskog latiniteta. Dijeli se na: dakorumunjski u Rumunskoj, arumunjski i meglenorumunjski juno od Dunava, u Srbiji i Makedoniji, Bugarskoj i Grkoj te istrorumunjski u sjeveroistonoj Istri, u nekoliko sela tzv. iarije. Iako je rumunjski jezik po svojoj osnovnoj strukturi bez sumnje romanski jezik, pokazuje vrlo jake utjecaje mnotva drugih jezika, naroito slavenskih. Talijanski (lingua italiana) poslije francuskog, vjerojatno najpoznatiji i najbolje proueni romanski jezik, s brojnim i vrlo razliitim dijalektima koji se mogu podijeliti u 3 skupine: sjeverni, srednji i juni dijalekti. Razlika izmeu sjevernih i dijalekata drugih dviju skupina mnogo je izrazitija nego razlika srednjih i junih. Sjeverno talijanske govore dijeli od ostalog talijanskog teritorija poznata linija La Spezia - Rimini, koja je u doba stvaranja romanskih jezika dijelila i tzv. istonu od zapadne Romanije, a danas predstavlja sigurno najvie diskutiranu i najvaniju jezinu granicu u Romaniji. Sjevernotalijanski dijalekti nazvani su i galoitalskim. U junim se govorima opet esto nalaze podudarnosti s rumunjskim i s romanskim ostacima u drugim balkanskim jezicima. U svojem knjievnom obliku kome slui kao temelj obrazovani govor Firenze, talijanski je jezik najblii latinskome, iako ga neki drugi romanski jezici nadmauju u arhainosti leksika ili nekih oblika. Sardski jezik, na Sardiniji, naroito oko grada Nuoro. Romanska ga lingvistika smatra danas posebnim jezikom zbog izuzetnog broja arhaizama koji ine da je to najarhainiji romanski teritorij - 'prirodni rezervat Romanije'. Iako talijanska lingvistika najee ubraja sardski u tzv. Italoromaniju, njegov je poseban poloaj i gotov dah stoljea iz iz njega toliko jasan da ag bez dvojbe treba u lingvistikom smislu smatrati posebnim jezikom. Retoromanski govori, danas razbijeni u tri meusogno nepovezane aree. Ti su govori zadnji ostaci tzv. alpskoga latiniteta koji je u prolosti obuhvaao znatno vei i kompaktan teritorij o emu svjedoe toponomastiki ostaci u susjednim, danas njemkim ili talijanskim areama.

Ipak se mnotvo retoromanskih dijalekata u vicarskoj moe podijeliti u 3 osnovne grupe: surselvanski, na zapadu, sutselvanski, u centru te engadinski na istoku. Jezina je segmentacija svakako u uskoj vezi s teritorijalnom razdrobljenou i politikom nesamostalnou. U romanskoj je lingvistici dobro poznata tzv. questione dadina, tj. diskusija o statusu retoromanskih govora. Istroromanski/Istriotski dijalekti, danas su ogranieni na nekoliko mjesta jugozapadne Istre, a u prolosti su bili mnogo raireniji. O statusu tih govora postoje 4 teze: - neki talijanski lingvisti smatraju ju ih talijanskim dijalektima venetskog tipa, drugi dre da su istroromanski govori zadnji izdanci furlanskoga, dakle da pripadaju u biti retoromanskoj grupi. - od jugoslavenskih romanista neki vide u njima dijalekte genetski srodne s veljotskim, a drugi im pridaju posebno mjesto u Romaniji, neubrajajuijih ni u koju susjednu romansku grupu. Francuski (langue francaise), danas slubeni jezik u cijeloj francuskoj, no lingvistiki ogranien ugl na sjeverni i srednji dio drave. Najpoznatiji je i najbolje proueni romanski jezik uope. Francuski jezik pokazuje najvie germanskih utjecaja zbog romanskogermanskog bilingvizma koji je u sjevernojFr. bio dubok i dugotrajan. Francuski se jezik udaljio od latinskoga mnogo vie nego svi drugi romanski jezici. Provansalski jezik, razvio se u junoj Fr. u Srednjem vijeku,bio je izraajno sredstvo prve i najranije romanske lirike koja je utjecala na druge zpadno/romanske knjievnosti (trubaduri). Nakon perioda procvata (XII/XIII st.) provansalski je jezik izgubio svoju knjievnu i kulturnu vanost te je danas sveden na dijalekte. Provansalski jezik znatno je blii latinskome i ostalim romanskim jezicima nego francuski. Frankoprovansalski dijalekti, u jugoistonoj francuskoj i francuskoj vicarskoj. Poseban poloaj tih govora ne ukljuuje ni ovdje nacionalni ni politiki trenutak, a nije doveo ni do stvaranja knjievnog jezika, nego je samo lingvistika injenica. Gaskonjski dijalekt, jugozapadna Fr. K. Baldinger tumai arhainost gaskonjskog i njegov prijelazni poloaj izmeu Galoromanije i Iberoromanije lateralnim poloajem gaskonjske aree, kasnom romanizacijom, kao i etnikom i jezinom granicom to je predstavlja rijeka Garonne.

Katalanski jezik (llengua Catalana), najblii je galoromanskoj skupini od triju romanskih jezika na Pirinejskom poluotoku, u sjeveroistonoj panjolskoj i na Balearima. panjolski lingvisti uglavnom smatraju katalanski iberoromanskim jezikom. Neki nazivaju katalonski 'lengua puente', dok drugi u katalonskom vide jedan od jezika tzv. pirinejske grupe kojoj pripadaju jo i gornjoaragonski govori i gaskonjski. panjolski (lengua espaola), zove se i Castellano, po pokrajini Castilla u kojoj se u ranom Srednjem vijeku formirao i otkuda je u toku tzv. rekonkviste prenesen na jug. I panjolski je jezik poznat od ranog srednjeg vijeka jer prvi spomenici potjeu iz X st. S gledita dijalektalne segmentacije vidljivo se razlikuje sjeverni dio panjolskog jezinog podruja od centralnoga i junoga jer je na sjeveru raznolikost dijalekata mnogo vea. Na jugu se izdvaja kao posebna skupina andaluzijski dijalekt. irei se sa sjevera prema jugu imamo ranije otisnute autohtone romanske govore mozarapske/ mozarabike dijalekte to je ih je govorilo romansko stanovnitvo pod Arapima. Portugalski jezik (lingua portuguesa), na krajnjem zapadu Romanije, srodan sa panjolskim s kojim ga vee niz vrlo vanih karakteristika, no ipak dooljno razliit od panjolskog da u njegovu lingvistiku individualnost nitko ne sumnja. Neki lingvisti smatraju portugalski jezik toliko razliitim od drugih da doputaju mogunost da on sam za sebe ini jednu skupinu tzv. atlansku skupinu. Romania perdita Na podrujima Grke, grkog dijela Balkana, Male Azije, Bliskog Istoka, Egipta itd. latinski nije uspio istisnuti grki ni druge autohtone jezike. Ograniit emo se na one aree gdje su rimska vlast i utjecaj latinskog jezika due potrajali. Razlikovat emo: a) aree na kojima je dolo do stvaranja jednog romanskog jezika, ali je taj kasnije nestao b) podruja gdje se romanski govor nije ni razvio, ali se tragovi romanizacije opaaju u leksikim posuenicama u jezicima koji se danas na tim teritorijima govore 1- Teritorij izmeu Dacije i Recije, to su latinski ostaci na Balkanu, jadranskoj obali i na podruju rimskih provincija Panonije i Norika (potvren jedan romanski govor, tek nedavno izumro) 2- Teritorij provincija Vindelicije i Recije, danas dijelovi Austrije, Bavarske i vicarske (romanski govor koji je pripadao najvjerojatnije alpskom latinitetu / retoromanskoj grupi)

3- Provincije Germanije i Britanija (romanski govor se nije razvio) 4- Zapadni dio sjeverne Afrike, posebno dananji Tunis, tj. podruje antike Kartage (romanski jezik se poeo stvarati i neko vrijeme i postojao) Teritorij izmeu podruja rumunjskog jezika na istoku i istroromanskih i retoromanskih govora na zapadu ini u geografskom smislu spoj tzv. istone i zapadne Romanije. Romanizacija je ovdje ipak ostavila brojne tragove: a) autohtone romanske idiome od kojih je sjeverni tzv. veljotski izumro tek 1898. a juni tzv. raguzejski potvren je jo u XV st. b) brojne posuenice kako iz latiniteta Dalmacije tako iz kasnijih romanskih govora, u obalskim hrvatskim dijalektima c) toponimi koji su iz razumljivih razloga ee na obalskom podruju, ali ih ima i duboko u unnutranjosti nae domovine. Postoji miljenje da se ostatak romaniziranog stanovnitva, a s njime i jedan romanski govor, odrao u Panoniji, dananjoj Maarskoj, sve do dolaska maara u X st. Spomenuli smo ve da je teritorij retoromanskih govora u prolosti bio vei nego to je danas. Jo u VIII i IX st. odrali su se ostaci romanskog stanovnitva u Bavarskoj i Austriji, moda ak i u blizini Bea. Latinske posuenice u germanskim jezicima takoer su vani i zanimljivi ostaciizgubljene Romanije. Kontakti Germana i Romana bili su najintenzivniji na jugozapadu pa ondje nalazimo i toponime i leksike ostatke. Vanost njemakih latinizama nije samo u tome to potvruju meujezine kontakte, nego na uvaju i neke izgovore karakteristike latinskoga koje su se u skoro svim romanskim jezicima izgubile. Veliki broj latinizama u keltskim jezicima Britanije i Irske svakako je u vezi s nastavkom latinske pismenosti, kulture i redovnikog ivota u Irskoj koja u ranom Srednjem vijeku daje misionare i pisce. Ne zaboravimo da Irska ima udjela i u Karolinkoj reformi. Ostaci latinskog u sjeverozapadnoj Africi dobro su poznati iz nekih starijih radova koji su jo danas vrlo vani. U tom smislu izvanredno je zanimljivo i znaajno da poznati arapski putopisac Edrisi, autoritet kome moramo vjerovati, izriito kae da se u njegovo doba u Gafsi

(Tunis) govorio jo posebni jezik al-latini al-Afriki. Ima dapae nekih indicija o romanskom govoru u sjevernoj Africi i kasnije, no oni nisu sigurni. U svakom sluaju poznato je da je teritorij oko stare Kartage, tj, upravo okolica dananjeg Tunisa, bio intenzivno romaniziran. Latinski jezik nije dodue uspio posve istisnuti punski supstrat. Ipak je latinski utjecaj u tom dijelu Afrike bio dubok u dugotrajan; a ne treba zaboraviti da odatle potjeu i neki veliki latinski pisci kao Apulej, Tertulijan, Drakoncije. Za romanistiku su meutim od prvorazredne vanosti latinske rijei u berberskim govorima ostatak afrikog latiniteta. Berberski latinizmi pokazuju napadne slinosti sa Sardskim. Berbersko-sardske paralele objanjavaju se pripojenjem Sardinije sjevernoafrikom vandalskom kraljevstvu u ranom Srednjem vijeku, no ne treba zaboraviti ni jednako vane i zanimljive berbersko-hispanske paralele. Romani nova Neemo nabrajati sve izvaneuropske teritorije na kojima se govore romanski jezici iz dva razloga: 1 - ti se podaci mogu nai u svakoj enciklopediji 2 - irenje romanskih jezika u prekomorske krajeve ne pripada vie u povijest VL jer se ono odvija u Srednjem i Novom vijeku, kad su romanski jezici ve potpuno formirani i individualizirani. Premda se iz jedne kolonizacije mogu izvui zanimljivi zakljuci o drugoj, usporedba naravno ne moe biti potpuna: pored razlike samih jezika i naroda romanska se prekomorska kolonizacija odvijala u drukijim historijiskim, kulturnim, socijalnim i lingvistikim uvjetima. Dok se latinski na podruju Zapadnog Rimskog Carstva razmjerno brzo raspao na odreen broj romanskih idioma, razliitih od latinskog i razliitih meusobno, u novo osvojenim prekomorskim krajevima nisu se u toku vie stoljea razvijali nitiposebni romanski jezici razliiti od jezika metropola, a niti razliiti meusobno. naprotiv, nove drave Srednje i June Amerike, iako politiki samostalne, odrale su jezine i kulturne kontakte s europskim maticama. Na izvaneuropskim podruijima opaa se takoer vea homogenost romanskih jezika, tj. dijalektalna segmentacija je manja nego u Europi, a to je uvijek karakteristino za jezike kolonizacije. To to je reeno ne treba shvatiti doslovno: razlika, naroito fonetskih i leksikih, ipak ima, ali one nisu tolike da bi bilo opravdano govoriti o razliitim jezicima.