FIZIKA

Boris Podobnik March 26, 2007

Contents
1 Uvod 1.1 Fizikalne veli cine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.2 Sile u prirodi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2 Atomi, molekule 2.1 Struktura atoma . . . . . . . . . . . . 2.1.1 Molekule . . . . . . . . . . . . . 2.1.2 Kemijske veze . . . . . . . . . . 2.1.3 Atomska struktura tvrdih tijela 2.1.4 Kristalni sustavi . . . . . . . . 2.1.5 Sile vezanja u tvrdim tijelima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 5 6 9 9 9 10 10 11 11

3 Elasti cnost 13 3.1 Naprezanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 3.1.1 Hookov zakon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 3.2 Torzija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 4 Statika uida 4.1 Uvod . . . . . . . . . . . 4.1.1 Hidrostatski tlak 4.2 Povr sinska napetost . . . 4.2.1 Osnovni pojmovi 4.2.2 Kapilarnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 17 17 19 19 20

5 Titranje 23 5.1 Harmonijsko titranje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 5.1.1 Elasti cna sila . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 1

CONTENTS 5.1.2 Jednad zba harmonijskog titranja . . . . . . . . . 24 Prigu seno titranje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 Prisilno titranje: rezonancije . . . . . . . . . . . . . . . . 26 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 29 30 31 32 32 34

5.2 5.3

6 Valovi 6.1 Sirenje valova u prostoru . . . . . 6.2 Brzina sirenja tranzverzalnog vala 6.3 Valovi . . . . . . . . . . . . . . . 6.4 Energija valova . . . . . . . . . . 6.4.1 Valna jednad zba . . . . . 6.5 Zvuk . . . . . . . . . . . . . . . .

7 Prijenosne pojave 37 7.1 Toplinska vodljivost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38 7.2 Difuzija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 8 Toplina 8.1 Uvod . . . . . . . . . . . . . . . 8.2 Temperatura . . . . . . . . . . 8.3 Koecijent linearnog rastezanja 8.3.1 Jednad zba stanja . . . . 8.4 Toplina i rad . . . . . . . . . . 8.5 Prvi zakon termodinamike . . . 8.6 Carnotov proces . . . . . . . . . 8.7 Drugi zakon termodinamike . . 8.8 Tre ci zakon termodinamike . . . 8.9 Funkcija stanja . . . . . . . . . 8.10 Stefan-Boltzmannov zakon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 41 42 42 43 44 45 46 48 49 50 51

9 Radioaktivnost 55 9.1 Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55 9.2 Aktivnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56 9.3 Eksponencijalni raspad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 10 Stati cka elektri cna i magnetska polja 59 10.1 Stati cka elektri cna i magnetska polja . . . . . . . . . . . 59 10.1.1 Jednad zba za potencijal . . . . . . . . . . . . . . 60

CONTENTS

10.2 Elekri cne struje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61 11 Elektrodinamika 63 11.1 Maxwellove jednad zbe u vakuumu . . . . . . . . . . . . . 63 11.2 Elektromagnetski valovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 11.3 Oblak elektri cnog naboja . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66 12 Medjumolekularne sile 12.1 Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . 12.1.1 Ionsko vezanje . . . . . . . . 12.1.2 Vodikovo vezanje . . . . . . 12.1.3 Dipol-dipol medjudjelovanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 69 69 70 70

CONTENTS

Chapter 1 Uvod
1.1 Fizikalne veli cine

Pojave poznajemo ukoliko ih mo zemo izraziti brojkama. Ova izreka lorda Kelvina svjedo ci o zna cenju mjerenja u zici. Temelj svake spoznaje je eksperiment, a rezultat eksperimenta je odrediti neke brojke koje mjere odredjenu zikalnu veli cinu. Nakon deniranja zikalnih veli cina slijede ci je korak odredjivanje njihovih jedinica. Tako je temperatura mjera zagrijanosti, a mjerimo je u Kelvinima ili Celziusima. Daljnji korak u znanstvenoj spoznaji je u iznala zenju zikalnih zakona koji uspostavljaju veze medju razli citim veli cinama, kao sto je F = ma veza izmedju sile, mase i akceleracije. Jasno je da upravo zbog postojanja zikalnih zakona nisu sve zikalne veli cine neovisne i stoga se postavlja pitanje koje medju njima smatrati osnovnima. Pokazuje se kako se zikalne pojave daju izvesti pomo cu slijede cih osnovnih zikalnih veli cina, koje odgovaraju razli citim podru cjima zike. Internacionalni sustav mjernih jedinica upotrebljava kao osnovne jedinice tri mehani cke, i po jednu elektri cnu, termi cku, fotometrijsku i atomisti cku jedinicu. U mehanici zapo cinjemo s geometrijskim mjerenjima polo zaja i prirodno je kao jednu osnovnu veli cinu izabrati duljinu. Slijede ca osnovna veli cina denirana je u kinematici. Naime uz duljinu mjerimo i vrijeme, jer se procesi odvijaju u vremenu. Jasno da je uz izbor duljine i vremena kao osnovnih veli cina brzina izvedena veli cina iz njih dviju. 5

CHAPTER 1. UVOD

Kao tre cu osnovnu veli cinu u dinamici uvodimo masu ili energiju kao njen ekvivalent. U elektri cnim mjerenjima pojavljuje se kao cetvrta veli cina jakost struje. U podru cju termodinamike uvedena je kao osnovna veli cina temperatura. U podru cju fotometrije svjetlosni tok uveden je kao osnovna veli cina, a u atomskoj zici koli cina materije. Odlukom niza medjunarodnih konferencija za mjere i utege od 1954. g. do danas prihva cene su slijede ce jedinice koje tvore Medjunarodni sustav (SI): za duljinu metar (m) za masu kilogram (kg) za vrijeme sekunda (s) za jakost elektri cne struje amper (A) za temperaturu kelvin (K) za jakost svjetlosti kandela (cd) za koli cinu materije mol (mol)

1.2

Sile u prirodi

Od svih sila s kojima se susre cemo u prirodi i svakodnevnom zivotu najo citija je te zina. Svako tijelo na Zemlji ima te zinu, i svako tijelo prepu steno samo sebi pada ubrzano po trajektoriji okomito na Zemljinu povr sinu. Newton je pokazao da su te zina i gibanje nebeskih tijela dvije povezane pojave i da predstavljaju razli cite izraze istog zikalnog nedjudjelovanja gravitacijske sile. Izmedju dviju masa mi , koje se nalaze na udaljenosti r , djeluje sila m1 m2 F =G 2 , (1.1) r gdje je G univerzalna konstanta jednaka za sve planete i iznosi 6, 67 1011 N m2 /kg 2 . Tijela dakle po Newtonu mogu djelovati na daljinu, bez materijalnog kontakta medju njima. Utvrdjivanjem strukture atoma postalo je jasno da pored mase postoje i druga temeljna svojstva elementarnih cestica. Atom je sastavljen od jezgre i elektrona. Za jezgru danas znamo da se osim protona sastoji i od neutrona te da su protoni pozitivno nabijeni, a neutroni neutralne cestice.

1.2. SILE U PRIRODI

Suprotno od mase gdje postoji samo jedan predznak, postoje dva oblika elektri cnog naboja pozitivni i negativni elektri cni naboj. Coulomb je na sao silu izmedju dvaju to ckastih naboja. To ckasti naboj q1 djeluje na to ckasti naboj q2 silom koja je po modulu jednaka F =k q1 q2 , r2 (1.2)

gdje je r udaljenost medju nabojima, a k je konstanta koja u SI sustavu iznosi 8.99 109 N m2 /C 2 . Uo cimo da je Coulombova sila matemati cki ekvivalentna gravitacijskoj. Jasno, Coulombova djeluje medju nabojima, a gravitacijska medju masama. Razlika je sto su sile medju masama isklju civo privla cne, dok su sile medju nabojima privla cne ili negativne. Pokusima je utvrdjeno da se raznoimeni naboji privla ce, a istoimeni odbijaju. Atomi tako sadr ze jednak broj elektrona i protona i stoga su elekti cki neutralni prema vani. Ukoliko se atomu otrgne ili doda jedan ili vi se elektrona, atom izgubi neutralnost, a takav atom nazivamo ionom.

CHAPTER 1. UVOD

Chapter 2 Atomi, molekule

2.1 Struktura atoma

Atom je najmanji dio kemijskog elementa koji direktno odredjuje njegova svojstva. 1898 J.J. Thomson predla ze prvi model atoma u kojem je atom homogena kugla na cinjena od pozitivno nabijene supstancije u kojoj su umetnuti elektroni. Pretpostavio je neutralnost atoma i da je masa atoma koncentrirana tamo gdje je pozitivan naboj. Trinaest godina nakon pojave Thomsonova modela Rutherford predla ze model atoma u kojem atom ima jezgru u sredi snjem dijelu u kojem je skoncentrirana ve cina mase atoma i njen pozitivan naboj.

2.1.1

Molekule

Molekula je stabilna konguracija dvaju ili vi se atoma. Atomi su unutar molekule povezani kemijskim silama. Molekula je temeljna jedinka niza supstancija. Molekula vode tako izgradjuje vodu i led, a molekula natrijeva klorida tvori kuhinjsku sol. Kemijske formule molekula govore o njihovu sastavu. Formula za molekulu vode H2 O sugerira da je sastavljena od dva atoma vodika i jednog atoma kisika. Sami atomi se unutar molekula dr ze silama koje jo s nazivamo i kemijskim vezama. Bez tih sila molekule bi se raspale na sastavne atome. Ove sile nisu fundamentalne poput elektri cne ili gravitacijske sile. Vezanje slikovno prikazujemo na na cin da svakom atomu pridru zimo valenciju koja se u strukturnim formulama prikazuje va9

10

CHAPTER 2. ATOMI, MOLEKULE

lentnom crticom. Od valencije atoma ovisi koliko atoma pojedini atom daje u molekuli. Tako je na primjer kisik dvovalentan, a vodik jednovalentan. U kemijskim vezanjima va znu osobinu imaju energija veze i duljina vezanja. Energija veze molekule najni za je energija potrebna za razdvajanje molekule na atome. Doseg vezanja je udaljenost medju atomima pri kojem se jo s efektivno osje ca medjudjelovanje.

2.1.2

Kemijske veze

Premda elektri cki neutralni, atomi medjudjeluju i stapaju se u molekule. Razmotrimo neka najosnovnija vezanja: 1) Kovalentna veza nastaje kad se jedan ili vi se parova elektrona dijeli izmedju dvaju atoma. Takvi elektroni dakle cirkuliraju izmedju razli citih atoma i upravo te cirkulacije ostvaruju kovalentnu vezu. Takvo vezanje ostvaruje se u molekuli vode H2 O . 2) Ionska veza ostvaruje se na na cin da jedan ili vi se elektrona predju s jednog atoma na drugi pri cemu od neutralnih atoma nastaju nabijeni, pozitivni i negativni ioni. Poznati je primjer ovakvog vezanja N aCl. 3) Van der Waalsova sila na manjim udaljenostima demonstrira se kao odbojna, a na ve cim kao privla cna sila medju atomima.

2.1.3

Atomska struktura tvrdih tijela

Svi su materijali sastavljeni od atoma i molekula. Tvrda tijela pri tome imaju posebnu va znost u gradjevinarstvu. Ono sto u bitnome odredjuje njihova zikalna svojstva jest da imaju gu s ci razmje staj atoma od plinova. Kemijske veze izmedju atoma (molekula) u tvrdim tijelima mogu se podijeliti na ionsku, kovalentnu, van der Waalsovu, vodikovu i metalnu. Sva su ova vezanja elektromagnetskoga porijekla, a razlika medju njima postoji prema razli citoj raspodjeli vanjskih elektrona. Prema polo zajima cestica dijelimo tvrda tijela na amorfna i kristalna. Amorfna tijela su ona tvrda tijela kod kojih nema pravilnog rasporeda cestica. Ona imaju raspored cestica sli can teku cinama. Na ve cim udaljenostima polo zaji cestica ne slijede nikakvu pravilnu struktutu. Za razliku od teku cina cestice u amorfnim tijelima ne udaljavaju

2.1. STRUKTURA ATOMA

11

se znatno od svojih polo zaja ravnote ze. Ipak, oko polo zaja ravote ze cestice titraju. Takve materijale karakterizira i da nemaju strogo deniranu temperaturu taljenja. Kristale deniramo kao ona tvrda tijela koja imaju pravilnu periodi cnu raspodjelu cestica u prostoru. Periodi cnost podrazumjeva da se cijeli kristal mo ze formirati uzastopnim ponavljanjem jednakih osnovnih elemenata. Taj se osnovni uzorak od kojeg mo zemo izgraditi cijeli kristal naziva elementarna celija. Simetriju kristala opisujemo cesto i pojmom kristalne re setke. To cke prostora u kojima su smje stene atomske jezgre nazivaju se cvorovi re setke.

2.1.4

Kristalni sustavi

Posebno va zne re setke su takozvane Bravaisove re setke. Postoje 14 mogu cih tipova Bravaisovih re setki, u sedam kristalnih sustava: kubi cni, tetragonalni, rombi cni, monoklinski, triklinski, romboedarski i heksagonalni.

2.1.5

Sile vezanja u tvrdim tijelima

Ionske veze u kristalima i molekulama potpuno su iste. Sile privla cenja izmedju raznoimenih iona dominiraju nad silama odbijanja izmedju istovrsnih iona. Primjer takvog kristala je N aCl. U kovalentnim kristalima sile koje dr ze atome nastaju kao rezultat gibanja elektrona izmedju susjednih atoma. Svaki atom koji sudjeluje u kovalentnoj vezi daje jedan elektron za formiranje veze gdje elektroni postaju zajedni cki za oba atoma koji ih daju. Primjer takvog kristala je dijamant. Od svih jednostavnih supstancija dijamant ima maksimalan broj atoma po jedinici volumena. Kod kristala s van der Waalsovom silom molekule se sastoje od relativno te skih jezgara pozitivnog naboja i elektrona. Te zi sta elektrona i pozitivnoga naboja ne moraju se podudarati sto ostvaruje polarne molekule. One imaju tzv. permanentne dipole pa je medjudjelovanje izmedju molekula uzrokovano privla cenjem elektri cnih dipola. Van der Waalsove sile su slabije od ionskih i kovalentnih.

12

CHAPTER 2. ATOMI, MOLEKULE

Chapter 3 Elasti cnost

3.1 Naprezanje

Svako tijelo podvrgnuto djelovanju vanjskih sila mijenja osim polo zaja i oblik. Veli cina te promjene ovisi o unutarnjim svojstvima tijela, gdje pri tome razlikujemo dva ekstremna slu caja: savr seno elasti cna tijela, tj. tijela koja se u cijelosti vra caju u svoj prvotni oblik nakon prestanka vanjske sile i savr seno plasti cna tijela, koja zadr ze deformirani oblik i nakon prestanka deformacije. Realna tijela su izmedju ta dva ek cno tijelo je blisko savr strema. Celi senoj elasti cnosti, a plastelin je blizu savr senoj plasti cnosti. Budu ci da razmatramo tijela koja se daju deformirati ne cemo upotrebljavati izraz kruta tijela ve c cvrsta tijela. Pritisak vanjskih sila na povr sinu cvrstog tijela izaziva poreme caje u tijelu, koji se o cituju u promjeni udaljenosti izmedju cestica. Kad se dva tijela dodiruju, kontaktne sile koje djeluju medju njima u pravilu ne djeluje samo u jednoj to cki, nego po citavoj kona cnoj dodirnoj povr sini. Omjer iznosa sile i povr sine na koju sila djeluje nazvat cemo naprezanje: = F . S (3.1)

3.1.1

Hookov zakon

Cvrsti predmet na cije strane vr simo pritisak u pravilu se pod tim djelovanjem deformira. Djelovanje sila i deformacije koje se javljaju 13

14

CHAPTER 3. ELASTICNOST

kao posljedice tog djelovanja u cvrstom se tijelu o cituju pojavom deformacija. Ako je sila mala, relativna deformacija u materijalu je proporcionalna sili, sto je karakteristika elasti cnog pona sanja. Pretpostavimo da se stap s dimenzijama L, H i W nalazi pod djelovanjem vla cnih sila gdje je dimenzija L znatno ve ca od preostalih. Neka se sila ostvaruje u smjeru dimenzije duljine L. Pretpostavljamo i da je promjena u duljini malena u usporedbi s duljinom prije rastezanja. Ta pretpostavka za celik ili drvo je i razumljiva jer ti materijali pucaju kad je deformacija ve ca od nekoliko postotaka. Za velik broj materijala, eksperimenti pokazuju da je sila za male deformacije proporcionalna samoj deformaciji, tj. da vrijedi F L. (3.2)

Samo produljenje L ovisi o duljini stapa. Ukoliko se pod djelovanjem sile F stap duljine L produlji za L, zvu ci razumno da bi se pod djelovanjem jednake sile stap dvostruke duljine deformirao dvostruko. Stoga je razumno za pretpostaviti kako je sila proporcionalna relativnoj L . deformaciji, tj. vrijedi F L Vrijedi takodjer i da rastezanje u smjeru djelovanja sile uvijek prati i stezanje u smjerovima okomitim na smjer djelovanja sile. Dakle, pod djelovanjem vla cnih sila dimenzije stapa postaju L + L, W + W i H +H , pri cemu su promjene linearnih dimenzija L, W i H . Kao relativnu longitudinalnu deformaciju deniramo omjer L/L. Omjere H/H i W/W nazvat cemo relativne tranzverzalne deformacije. Za tranzverzalne kontrakcije vrijede slijede ce relacije H L W = = , W H L (3.3)

gdje je konstanta Poissonov omjer speci can za svaki materijal. Kako je vla cna sila u smjeru dimenzije L, omjer L/L u na sem je slu caju pozitivan, a omjeri W/W i H/H negativni. Sli cno transverzalnoj i longitudinalnoj deformaciji mo zemo denirati i deformaciju posmika do koje dolazi pri djelovanju sila paralelno s povr sinom tijela. Pripadna deformacija karakterizirana je kutom , za koji se povr sina posmikla. Deformacijom posmika nazivamo tangens kuta , sto je za male kutove jednako kutu . Vrijedi dakle:

3.2. TORZIJA

15

def ormacija posmika = tan . Omjer promjene naprezanja i odgovaraju ce deformacije u materijalu nazivamo elasti cni modul. Za vla cne sile elasti cni modul se jo s naziva i Youngov model elasti cnosti i bilje zi se s E . Prema Hookovom zakonu, izmedju sile pritiska F i relativne promjene deformacije, l/L, vrijedi relacija: F l =E . (3.4) S L Sli cno deniramo i modul posmika ili modul torzije, G, kao omjer promjene naprezanja i pripadne posmi cke deformacije: F = G tan G S Ova denicija jasno vrijedi za male kutove deformacija. (3.5)

M AT ERIJAL aluminij chelik bakar zeljezo

Y OU N GOV M ODEL 7 1010 19 21 10 12 8 10

Table 1 ELASTICNE KONSTANTE CVRSTIH MATERIJALA

3.2

Torzija

Do torzije dolazi na primjer uslijed djelovanja tangencijalne sile na celi cnu sipku. Uslijed djelovanja tangencijalne sile na jednom kraju sipka se uvija i uzrokuje torziju. Izra cunat cemo moment sile koji uzrokuje torziju na valjkastu sipku duljine L i polumjera popre cnog kru znog presjeka R. Neka tangencijalna sila djeluje du z tankog sloja stapa oblika kru znog vijenca polumjera r i debljine dr . Pri torziji neka se kraj na koji djeluje sila zakrene za r relativno na drugi kraj. Relativna tranzverzalna deformacija iznosi r/L. Neka je dF sila koja uzrokuje posmik. Kako je povr sina presjeka 2rdr , prema deniciji modula torzije dobijemo:

16

CHAPTER 3. ELASTICNOST 2G 2 r = r dr. L L Pripadni moment sile jednak je: dF = G(2rdr ) dM = rdF =

(3.6)

2G 3 r dr. (3.7) L Integracijom lako izra cunamo ukupni moment tangencijalne sile du z cijelog popre cnog presjeka potreban da se citava sipka posmakne za kut : M= 2G 3 G 4 r dr = R . L 2L (3.8)

Chapter 4 Statika uida

4.1 Uvod

Pod pojmom uida podrazumjevamo svaku tvar koja mo ze te ci. Dakle, i teku cine i plinovi spadaju u uide. Osnovno je svojstvo uida da mu se molekule mogu micati jedne prema drugima. Idealni uid podrazumjeva da se molekule slobodno gibaju jedne prema drugima. Fluid u ravnote zi, podrazumjeva da svaki mali element volumena uida miruje. Proizilazi da svaka to cka uida u ravnote zi mora biti podvrgnuta jednakoj sili. U suprotnom, dijelovi uida u kojima bi djelovala ve ca sila ubrzavali bi se naspram ostalih, sto nije slu caj u ravnote zi.

4.1.1

Hidrostatski tlak

Zanima nas koliki je tlak na odredjenoj dubini h od povr sine uida. Tlak u odredjenoj to cki jasno mora biti jednak u svakom smjeru. Promotrimo element uida u obliku paralelopipeda visine dz i baze S . Ozna cimo li s gusto cu uida, tada je masa danog elementa uida Sdz , a te zina gSdz . Neka je z os u smjeru sile te ze. Promotrimo sile koje djeluju na element uida. Jasno, sile se u horizontalnom smjeru poni stavaju. Prema gore na donjoj bazi djeluje sila P S, a prema dolje na gornjoj bazi sile (P + dP )S 17 i gSdz. (4.2) (4.1)

18

CHAPTER 4. STATIKA FLUIDA

Kako je element na miru, sile se poni stavaju, dakle, dP = g. dz (4.3)

Relacija omogu cuje da izra cunamo tlak na nekoj dubini. Integracijom dobijemo P2 P1 = g (z2 z1 ). (4.4) Uzmemo li to cku 2 na povr sini, a to cku 1 negdje na dubini h dobijemo P = Pat + gh, (4.5)

sto predstavlja izraz za veli cinu hidrostati ckog tlaka u uidu. . ZADATAK: Napunimo ca su do vrha s vodom i prekrijemo listom papira. Jednom rukom dr zimo ca su, a drugom lagano pritisnimo papir. Preokrenimo ca su i pustimo papir. On ostaje i dalje priljubljen uz otvor ca se, a voda ostaje u ca si. Taj pokus se obja snjava postojanjem atmosferskog tlaka. On je uzrok da je voda u ca si i nakon okretanja. Objasnite rezultat. Papir je bitan jer denira grani cnu povr sinu za usrednjavanje sila koje potje cu od djelovanja cestica zraka i djelovanja te zine cestica zraka. Tako na papir djeluje rezultantna sila: F = (pat + 0 gh)S i ona je usmjerena prema gore. Zato papir ne pada, a voda ostaje u ca si. . ZADATAK: Ukupna masa balona napunjena helijem iznosi m = 50 kg , a volumen V = 100 m3 . a) Kolika je sila koja di ze balon s povr sine Zemlje ako je gusto ca zraka 3 pri povr sini 0 = 1.29 kg m ? b) Kolika je gusto ca sloja zraka u kojem ce balon lebdjeti? a) F = mg 0 gV = 775 N

 4.2. POVRSINSKA NAPETOST b) mg gV = 0 = 0.5 kg m3

19

. ZADATAK: U kocki brida L = 1 m s otvorenom gornjom stranicom nalazi se voda. Kolika sila djeluje na pojedine unutra snje stranice kocke? na donjoj povr sini: p = p0 + 0 gh, gdje je 0 atmosferski tlak F = (p0 + 0 gh)S = (p0 + 0 gh)L2 = 1, 1 105 N na bo cnoj stranici tlak ovisi o visini: dF = (p0 + 0 g (L x))Ldx F = dF = p0 L2 + gL3 1/2gL3 = 1, 06 105 N

4.2
4.2.1

Povr sinska napetost

Osnovni pojmovi

Cesta je pojava da predmeti te zi od vode plutaju na vodenoj povr sini. Lagani metalni nov ci ci, aluminijske plo cice plivaju po povr sini vode, iako bi po Arhimedovom zakonu trebale tonuti. Slobodna se povr sina pona sa kao da se na njoj nalazi napeta opna koja spre cava da te ska tijela propadnu u vodu i potonu. Ta se opna nalazi na samoj povr sini i kad je tijelo jednom probije, nastavi tonuti u skladu s Arhimedovim zakonom. Te pojave nedvosmisleno potvrdjuju da se slobodna povr sina teku cine nalazi u stanju napetosti. Uronimo li kru zni prsten u vodu i podignemo li ga do povr sine vode, te zini prstena pridru zit ce se i sila kojom ga povr sina privla ci. Ta je sila i razlog za sto je prsten te ze izvaditi iz vode. Obja snjenje za te privla cne sile nalazimo u privla cnim silama kojima molekule u teku cini djeluju na okolne molekule. Unutar vode na odredjenu molekulu prstena djeluju molekule teku cine u svim smjerovima. S druge strane na molekule na povr sini teku cine djeluju samo privla cne sile molekula u teku cini. Za razliku od horizontalnih

20

CHAPTER 4. STATIKA FLUIDA

komponenti koje se poni stavaju, okomite komponente se zbrajaju, sto za svaku molekulu na povr sini daje rezultantnu silu prema teku cini, odgovornu za napetost slobodne povr sine. Jasno, pod tom povr sinom podrazumjevamo granicu izmedju teku cine i plina (zraka). Silu povr sinske napetosti odredimo na slijede ci na cin. Neka okvir od zice, u kojem je razapet mjehur od sapunice, ima jednu pomi cnu stranicu. Tu ce stranicu napetost povr sine opne nastojati povu ci prema gore. Ta ce sila, f , biti proporcionalna duljini pomi cne zice l. Ako s ozna cimo konstantu proporcionalnosti, vrijedi f = 2 l. (4.6)

Konstantu nazivamo i koecijentom povr sinske napetosti. Koecijent povr sinske napetosti mo zemo jo s denirati i preko pojma povr sinske energije. Da bismo raniju zicu pomakli za s u smjeru suprotnom djelovanju povr sinskih sila, moramo utro siti rad: W = f s = 2S (4.7)

gdje je S promjena povr sine opne od sapunice. Rad koji je potrebno utro siti da se slobodna povr sina teku cine pove ca za jedinicu iznosi: = W . 2S (4.8)

Dakle, napetost povr sine je posljedica dodatne energije koju ima povr sina teku cine uslijed postojanja medjumolekularnih sila. Kako u prirodi sve te zi stanju minimalne energije, to i slobodna povr sina teku cine odredjena volumena nastoji zauzeti cim manju povr sinu. S tog razloga, kapljice vode zauzimaju oblik kugle, jer kuglu karakterizira da za dani volumen ima najmanje oplo sje.

4.2.2

Kapilarnost

Eksperimentalno je potvrdjeno da je razina nekih teku cina na stijenki posude ni za nego sredina posude (kod zive recimo), a kod drugih je ta razina vi sa (kod vode na primjer). Ove razlike dolaze uslijed djelovanja sila koje vladaju izmedju molekula stijenke posude i teku cine, tzv. sila

 4.2. POVRSINSKA NAPETOST

21

adhezije. Oblik povr sine odredjen je hidrostatskim zakonima po kojima slobodna povr sina zauzima oblik povr sine okomit na rezultantu djelovanja svih sila. Uronimo li tanku cijev u teku cinu, teku cina ce se u cijevi podi ci ili spustiti. Uroni li se cijev u zivu, razina se spusti; uroni li se voda, razina u teku cini se podigne. Ta dva slu caja nazivamo kapilarna depresija i kapilarna elevacija. Kapilarnost obja snjavamo napeto s cu povr sine. Kapilarni stupac vode visine h dr zan je napeto s cu povr sine koja djeluje du z grani cne linije izmedju vode i zraka duljine 2r . Kako smo ranije denirali koecijent kao silu na jedinicu duljine, ukupna sila koja djeluje na stupac du z opsega kruga iznosi: F = 2r. (4.9) Ta je sila u ravnote zi s te zinom stupca teku cine, pa vrijedi 2r cos = r 2 hg, (4.10)

gdje je gusto ca vode, g akceleracija sile te ze, a je grani cni kut. Iz ove jednad zbe, mjerenjem kuta , lako izra cunamo koecijent povr sinske napetosti rhg . (4.11) = 2 cos

22

CHAPTER 4. STATIKA FLUIDA

Chapter 5 Titranje
5.1 Harmonijsko titranje

Kad se tijelo nasumi cno giba gore-dolje, lijevo-desno, oko nekog polo zaja ravnote ze ka zemo da titra ili oscilira. Poseban oblik titranja je harmonijsko titranje, opisano zakonom sinusa. Jednostavan oblik harmonijskog gibanja je gibanje njihala, koje u praksi dobijemo kad te ski objekt objesimo o nit i zatitramo. Harmonijsko gibanje se ne pojavljuje samo kao mehani cko gibanje. Osim titranja zice na gitari ili titranja plohe na bubnju, harmonijski titraju i atomi u re setki cvrstog tijela kao i elektri cno i magnetsko polje kod svjetlosnih valova. Najprije denirajmo osnovne pojmove koje koristimo u procesima titranja. Titranje karakterizira odmak od polo zaja ravnote ze koji se naziva elongacija. Najve ca elongacija naziva se amplituda titranja. Ako je titranje periodi cno, tj. ponavlja se u pravilnim razmacima, onda vrijeme jedne oscilacije nazivamo period. Broj oscilacija u jednoj sekundi zove se frekvencija titranja. Ozna cimo li period s T , a u cestalost s , tada je o cito 1 = . (5.1) T

5.1.1

Elasti cna sila

Harmonijsko gibanje je ubrzano gibanje jer se i smjer i iznos brzine stalno mjenjaju. Kako brzina nije konstantna, o cita je prisutnost neke 23

24

CHAPTER 5. TITRANJE

sile koja izvodi harmonijske oscilacije. Razmotrimo svojstvo te sile. Ako pomaknemo tijelo koje izvodi titanje u desno (prema pozitivnim vrijednostima elongacije x) i otpustimo iz stanja mirovanja, tijelo ce ubrzavati u lijevo. Dakle, ubrzanje, a samim time i sila, postoji u lijevo. Da smo tijelo povukli u lijevo (s negativnom elongacijom) i otpustili iz stanja mirovanja, ubrzanje i sila djelovali bi u desno. Dakle, sila i pomak od ravnote ze su sa suprotnim predznacima. To cnija analiza bi pokazala da sila ima oblik: F = kx, (5.2)

gdje je k pozitivna konstanta koja ima dimenziju sile po jedini cnoj duljini. Takva se sila zove elasti cna sila. Upravo takve sile izazivaju harmonijske oscilacije.

5.1.2

Jednad zba harmonijskog titranja

Poka zimo da je elasti cna sila odgovorna za harmonijsko titranje. Neka tijelo mase m zbog jednostavnosti titra samo u smjeru osi x. Titranje je speci cni oblik gibanja, pa prema tome vrijedi 2. Newtonov zakon. Dakle, d2 x F = kx = ma = m 2 , (5.3) dt ili d2 x 2 + 0 x = 0. (5.4) dt2
k 2 . Dakle, Pri tome smo uveli novu konstantu, kru znu frekvenciju 0 =m rje senje jednad zbe mora biti funkcija vremena koja je proporcionalna svojoj drugoj derivaciji sa suprotnim predznakom. Takvo svojstvo zadovoljava sinusna funkcija

x = A sin(0 t + 0 ), gdje je A amplituda titranja, a 0 je po cetna faza. Ta funkcija opisuje periodi cko gibanje za ciji period dobijemo T = 2,

(5.5)

(5.6)

 5.2. PRIGUSENO TITRANJE odnosno

25

m . (5.7) k Svako tijelo koje titra po gornjem zakonu zove se harmonijski oscilator. Vidimo da jednad zba gibanja ne odredjuje amplitudu gibanja A koja je odredjena po cetnim uvjetima (kako razvu cemo tijelo iz polo zaja ravnote ze). Vidimo i da period titranja ne ovisi o po cetnim uvjetima (A i 0 ) dok je sila koja izvodi titranje elasti cna. T = 2

5.2

Prigu seno titranje

Do sada smo titranje promatrali u idealnim uvjetima, tj. kada nema nikakvih vanjskih sila. U praksi su vanjske sile uvijek prisutne. Pomaknemo li njihalo iz polo zaja ravnote ze, titranje se ne ce izvoditi beskona cno dugo. Ono sto bismo primjetili je da bi s vremenom titranje bilo karakterizirano sa sve manjom i manjom amplitudom. Na kraju bi titranje i potpuno zamrlo. Titranje kod kojeg amplituda titranja postupno opada zove se prigu seno titranje. Sila koja izaziva takvo titranje matemati cki se uvodi preko clana ft koji ovisi proporcionalno o brzini gibanja v i djeluje u suprotnom smjeru od brzine: gdje je r konstanta. Sila takva svojstva odgovorna je i sto padobranac u zadnjoj fazi neposredno prije udara o povr sinu Zemlje pada s konstantnom brzinom. Bez te sile brzina padobranca konstantno bi rasla uslijed djelovanja sile te ze. Uvedemo li silu gu senja u jednad zbu gibanja dobivamo: d2 x dx m 2 +r + kx = 0. (5.9) dt dt Ne ulaze ci u matemati cke detalje posebno je zanimljivo rje senje koje vrijedi za maleno prigu senje (r < 4km). U tom slu caju tijelo titra s pone sto pove canim periodom, pri cemu se amplituda neprestano smanjuje po eksponencijalnom zakonu: x(t) = Aeat sin(t + ), gdje je a = r/(2m), = titranja 0 = k/m. (5.10)
2 0 a2 , a 0 frekvencija neprigu senog

ft = rv,

(5.8)

26

CHAPTER 5. TITRANJE

5.3

Prisilno titranje: rezonancije

Sada cemo promatrati prisilno harmonijsko titranje, tj. titranje kod kojega osim elasti cne sile postoji i neka vanjska sila. Primjenjeno u praksi, svaki most titra nekom svojom vlastitom frekvencijom. Takve oscilacije most izvodi ako recimo neki kamion predje preko mosta i tako svojom te zinom izbaci most iz polo zaja ravnote ze. Druga situacija nastupa ako na most konstantno djeluje vjetar cija sila recimo pu se s konstantnim periodom. Pretpostavimo da sila F (t) ima proizvoljnu ovisnost o vremenu. Jednad zbu takvog titranja mo zemo prikazati kao: m d2 x + kx = F (t). dt2 (5.11)

Posebno je jednostavna situacija ako sila ima oscilatorni karakter, tj. mijenja se po zakonu sinusa: F (t) = F0 cos(t), (5.12)

gdje je kru zna frekvencija op cenito razli cita od prirodne frekvencije 0 . Pretpostavimo li da rije senje jednad zbe ima istu silu kao vanjska sila: x(t) = A cos(t), (5.13) nakon uvr stenja u jednad zbu dobijemo
2 m 2 A cos(t) = m0 A cos(t) + F0 cos(t).

(5.14)

Jednad zba je identi cki zadovoljena, ako je vrijednost konstante A: A=

2 m(0

F0 . 2)

(5.15)

Dakle, pod utjecajem vanjske sile oscilator titra istom frekvencijom kojom se mijenja i vanjska sila. Posebno je zanimljiva situacija kad je vlastita kru zna frekvencija pribli zno jednaka kru znoj frekvenciji sile F (t). Za 0 amplituda postaje beskona cna i ta se pojava zove rezonancija. U graditeljstvu se mora paziti da prirodna kru zna frekvencija 0 ne bude bliska kru znim frekvencijama lokalnih vjetrova.

5.3. PRISILNO TITRANJE: REZONANCIJE

27

U praksi se beskona cne amplitude jasno ne dogadjaju. One se matemati cki izbjegavaju ako se u jednad zbu gibanja uvede i sila trenja. Tada u slu caju rezonancije amplituda postaje velika, ali kona cna vrijednost.

28

CHAPTER 5. TITRANJE

Chapter 6 Valovi
6.1 Sirenje valova u prostoru

Valovi su jedna od najra sirenijih pojava u prirodi. Ponekad je valna priroda pojave o cita, kao u slu caju gibanja valova na povr sini vode. Katkada je priroda valne prirode pojave manje o cita, kao primjerice u slu caju zvuka ili svjetlosti. Osnovno je svojstvo vala da se siri u prostoru. Sirenje vala nije identi cno s gibanjem cestica u mediju po kojem se val siri. Naime, kod vala se cestice materije vrlo malo pomi cu od svojih ravnote znih polo zaja. Ako se kod vala cestice bitno ne gibaju, a sto se to onda giba? Da bismo odgovorili na to pitanje razmotrimo slu caj biljarskih kuglica. Poredajmo ih desetak u nizu i zatim udarimo krajnju celno s novom kuglicom. Iz iskustva znamo da ce se brzo po udarcu kuglica na drugom kraju odvojiti s brzinom kojom je upadna kuglica udarila ceonu. Kuglice u nizu su pri tome u principu mirovale. Ne sto se ipak pri tim srazovima sirilo. Ka zemo da se u sustavu kuglica sirio poreme caj. Poreme caj sto se nekim sredstvom siri u stalnim vremenskim razmacima nazivamo valom. Pri tome poreme caj ne mora biti pravilan kao sto i nije u slu caju sirenja valova na povr sini vode. Razmotrimo sada mehanizam sirenja valova uporabom vrlo jednostavnog modela. U mediju u kojem se siri val, molekule su povezane odredjenim vezanim silama. Zami sljamo te sile kao elasti cne opruge. Pomaknemo li pri tome jednu jedinu 29

30

CHAPTER 6. VALOVI

molekulu iz polo zaja ravnote ze, tada se opruge koje povezuju susjedne molekule stegnu ili rastegnu. Taj poreme caj prenosi se dalje na okolne molekule i na taj na cin poreme caj se siri po mediju. Tako obja snjavamo sirenje valova. Ve zimo zicu na jednom kraju, a drugi kraj zamahnimo. Primje cujemo kako se poreme caj siri od jednog kraja prema drugom, pri cemu cestice titraju okomito na smjer sirenja poreme caja. Takvu valnu pojavu zovemo tranzverzalnim valom. Postoji i drugi na cin preno senja poreme caja. Ispunimo cijev nekim plinom na primjer. Neka je cijev s jedne strane zatvorena, a neka je na drugoj strani pomi cni klip. Pomaknemo li klip, poreme caj ce se po ceti siriti du z plina. Pritiskivanjem plina u smjeru cijevi molekule najbli ze klipu pomi cu se dublje prema unutra snjosti cijevi. Elasti cnim silama molekule se pri tome odguruju. Kod ovakvih pojava poreme caj se prostire u smjeru pomicanja cestica. Takvi poreme caji kod kojih se smjer sirenja poreme caja nalazi na pravcu pomicanja cestica zovu se longitudinalni poreme caji.

6.2

Brzina sirenja tranzverzalnog vala

Razmotrimo elasti cno u ze linearne gusto ce koje je podvrgnuto napetosti N . U trenutku t = 0 udarimo lijevi kraj u zeta tako da se po cne gibati brzinom v . Nakon vremena t poreme caj se pro sirio brzinom u do to cke P na u zetu. Zadatak nam je odrediti brzinu sirenja vala u. Primjenom klasi cne mehanike mo zemo odrediti tranzverzalnu promjenu impulsa. Kako je tranzverzalna komponenta sile N sin , a za male kutove vrijedi sin tan = v vt = . ut u (6.1)

Dakle, tranzverzalna promjena impulsa iznosi v N sin()t = N t. u (6.2)

Promjena impulsa u tranzverzalnom smjeru jednaka je produktu mase koja se pokrenula i brzine koju smo dali u zetu u tranzverzalnom

6.3. VALOVI

31

smjeru. Masa koja se tranzverzalno pomakla u vremenu t iznosi ut. Prema tome, promjena impulsa mora biti jednaka (ut)v. Dakle, kona cno dobijemo v N t = (ut)v u odnosno, u= N . (6.5) (6.4) (6.3)

Time smo dobili da brzina sirenja tranzverzalnih poreme caja ne ovisi o tranzverzalnoj brzini kojom smo pomakli cestice. U slu caju longitudinalnih valova koji se siri na primjer cvrstom tvari, stapom izradjenim od materijala gusto ce i Youngovog modula elati cnosti E , za brzinu longitudinalnih poreme caja dobijemo u= E . (6.6)

PRIMJER: Celi cna zica mase 70 g duga 7m napeta je silom iznosa 100N . Kolika je brzina sirenja tranzverzalnog vala u zici? u= N = 100 m/s .

6.3

Valovi

Periodi cki porema caji u sredstvu koji se pojavljuju u pravilnim razmacima zovu se valovi. Razlikujemo longitudinalne i tranzverzalne valove. Primjer tranzverzalnih valova su valovi na u zetu i svjetlosni valovi. Zvuk je primjer longitudinalnih valova. Promotrimo valove sinusoidalnog oblika, dakle kad svaka cestica titra harmonijski po sinusnoj vremenskoj funkciji. Valovi se ponavljaju u pravilnim vremenskim intervalima T s frekvencijom = 1/T . Udaljenost izmedju dva uzastopna maksimuma ili minimuma nazivamo valnom duljinom . U

32

CHAPTER 6. VALOVI

vremenskom intervalu T val se pro siri za put , pri cemu je brzina dana relacijom (6.7) u= , T i ona vrijedi za svako valno gibanje.

6.4

Energija valova

ci se val nosi energiju. Sjetimo se samo kakvu razornu snagu imaju Sire valovi pobje snjelog mora. Prora cunajmo stoga koliku energiju nose valovi u sirenju. Znamo iz teorije o titranju da svaka cestica kojom titra harmoni cki val mjenja polo zaj naspram ravnote ze po zakonu: x = A sin(t), pri cemu se brzina mjenja po zakonu v=x = A cos(t). (6.9) (6.8)

U trenutku maksimalne brzine, sva je energija skoncentrirana u kineti ckoj energiji, pa vrijedi:
2 mvmaks (A)2 m E= = . 2 2

(6.10)

Ovaj izraz koji vrijedi za materijalnu to cku mase m pro sirimo na stap mase m i du zine L kojime se siri val. Energija vala po jedinici duljine iznosi: E = 2 2 2 A2 , (6.11) L gdje smo koristili relaciju izmedju frekvencije i kru zne brzine = 2 .

6.4.1

Valna jednad zba

Promotrimo sinusoidalni val koji se giba u smjeru osi x u beskona cnom sredstvu. Pomak cestice obilje zimo s y . Kako se val siri, u svakom trenutku pomak y ovisi o polo zaju x i vremenu t. Kako bi predo cili

6.4. ENERGIJA VALOVA

33

na primjer tranzverzalno sirenje, neka u proizvoljnom trenutku, recimo t = 0, pomak cestice mo zemo predo citi harmonijskom funkcijom: y = A cos 2x . (6.12)

Kakvo je zna cenje ovog izraza. Slikamo li recimo povr sinu mora kojim se siri val, pomak se mjenja od to cke do to cke, odnosno kako se mijenja koordinata x. Sli cno i svaka cestica na ksnom polo zaju x izvodi u vremenu harmonijsko titranje. U proizvoljnoj to cki x, recimo x = 0, tranzverzalni pomak je dan izrazom sli cnim gornjem, ali s varijabilnim vremenom: 2t . (6.13) T Pomak y dakle ovisi o dvije koordinate, polo zaju du z osi x i vremenu t. Op cenito, funkcija pomaka za proizvoljan x i t mora se svoditi na gornja dva izraza. Takva je funkcija: y = A cos t x ), (6.14) T u sto se je lako uvjeriti ako postavimo x = 0 ili t = 0. Gornji izraz pokazuje kako se val giba. Izraz lako preina cimo u y = A cos 2 ( y = A cos 2 (x ut), (6.15)

gdje smo s u = /T ozna cili brzinu sirenja vala. Sirenje vala mo zemo pratiti preko promatranja recimo gibanja krijeste vala, odnosno maksimuma vala na vodi. Maksimum vala deniran je nekom fazom, pa se gibanje maksimuma svodi na promatranje gibanja faze koja odredjuje maksimum vala: 2 (x ut) = const, sto je ekvivalentno promatranju (x ut) = const. (6.16)

(6.17)

34

CHAPTER 6. VALOVI

Vidimo da se maksimum, ali i bilo koja ksna faza, gibaju konstantnom brzinom u, gdje je u brzina sirenja vala. PRIMJER: Transverzalni sinusoidalni val amplitude A = 10cm i valne duljine = 500cm kre ce se slijeva nadesno brzinom od 500 cm/s du z duga cke vodoravne napete zice. U casu t = 0 lijevi se kraj zice nalazi u ishodi stu koordinatnog po cetka i giba u smjeru prema dolje. a) Kolika je frekvencija vala? = u/ = 500cm/s/500cm = 1s1 . b) Nadji jednad zbu koja opisuje gibanje vala! y = A sin 2/(x ut) = 10 sin 2/500(x 500t). c) Kolika je maksimalna tranzverzalna brzina proizvoljne to cke na zici? v = 20 cos 2/500(x 500t). Iz cega slijedi vmax = 20.

6.5

Zvuk

Povezanost izmedju osjeta zvuka i titranja zice i membrane uo cili su jo s stari Grci. Oni su ustanovili da zica proizvodi vi si ton ako br ze titra. Grci su uo cili i da se titranje zica dalje prenosi na zrak i dalje na na se uho. Uo cimo mehanizam stvaranja zvuka. Kad sakom udaramo po napetoj membrani bubnja, membrana se periodi cki udubljuje i ispup cuje. To izaziva da se i zrak ispod membrane zgu snjuje i razrjedjuje, a te se deformacije zraka dalje prenose do na sega uha. Vanjska titranja pobudjuju u na sem uhu titranja one frekvencije kojom titra i vanjski izvor. Svaka slu sna nit u uhu je u biti rezonator, koji zatitra odredjenom frekvencijom. Titranje zraka o cituje se dakle kao zvuk. To je titranje longitudinalne prirode, jer se zgu snjavanja i razrjedjivanja odvijaju u smjeru sirenja zvuka. Titranje zraka, odnosno razrjedjivanje i zgu snjavanje prenosi se zrakom uslijed elasti cnosti zraka. Longitudinalna titranja

6.5. ZVUK

35

ostvaruju se i u teku cinama i cvrstim tijelima. Mehani cko longitudinalno titranje sredstva s frekvencijom izmedju pribli zno, 20 Hz i 20, 000 Hz nazivamo zvuk. Frekvencije ve ce od 20, 000 Hz nazivamo ultrazvuk.

36

CHAPTER 6. VALOVI

Chapter 7 Prijenosne pojave

Razmatraju ci termodinami cke sustave, zaklju cili smo da termodinami cka ravnote za podrazumjeva konstantnost temperature. Zamislimo tijelo kojem je temperatura na jednom kraju ve ca nego na drugom. Molekule se gibaju na na cin da se toplinska energija prenosi s podru cja vi se temparature u podru cje ni ze temperature dok se temperature ne izjedna ce. U su stini jednaka se pojava dogadja i ako postoje podru cja ne razli citih temperatura ve c razli citih koncentracija. Sve te procese obuhva camo u jednu skupinu i nazivamo ih prijenosnim pojavama. Takve se pojave opisuju jednad zbom: Jx = L , x (7.1)

gdje je Jx gusto ca struje u smjeru x osi, L koecijent prijenosa, a poop ceni potencijal. Izra cunajmo kako termi cko gibanje molekula prenosi u plinu neku veli cinu koja je funkcija koordinate x. Promatrajmo tok veli cine kroz plohu jedini cne povr sine postavljene okomito na os x. Pretpostavimo da se sve molekule gibaju jednakom brzinom < v >. Kako su osi x, y i z ravnopravne uklju cuju ci pozitivni i negativni smjer to zna ci da u svakom smjeru giba n/6 molekula. Broj cestica koje u jednoj sekundi prolaze kroz jedini cnu plohu dobiva se mno zenjem koncentracije i brzine. Stoga je broj molekula koje u sekundi prostruje kroz 37

38 promatranu plohu:

CHAPTER 7. PRIJENOSNE POJAVE

n<v> . (7.2) 6 Pretpostavimo da molekule do zivljavaju sudare na plohama razmaknutim za l, predaju ci veli cinu G. Molekule koje nalaze s lijeva nose veli cinu G(x l), s desne nose veli cinu G(x + l), gdje je l srednji slobodni put molekule. Ukupna gusto ca struje je jednaka razlici gusto ca s lijeve i desne strane (suprotnih su smjerova). n = J = J1 J2 = nl < v > dG n<v> [G(x l) G(x + l)] = (7.3) 6 3 dx

gdje smo koristili razvoj G(x l) = G(x) ldG/dx. Struja veli cine G proporcionalna je prostornoj promjeni te veli cine. Ona je proporcionalna koncentraciji, srednjoj brzini i srednjem slobodnom putu. Primjenimo gornji izraz za difuziju i toplinsku vodljivost.

7.1

Toplinska vodljivost

Iz termodinamike znamo da je toplina prene sena termi cka energija. Toplina se mo ze prenositi recimo stavljanjem u kontakt dvaju tijela na razli citim temperaturama. Iz eksperimenata dobivamo da tok topline ide u smjeru opadanja temperature, od toplijeg prema hladnijem tijelu. Uvr stavaju ci u relaciju (7.3) G =< E (x) > (7.4)

gdje je < E (x) > srednja termi cka energija molekula u okolici to cke x, preko transformacije d < E > dT d<E> = dx dT dx l < v > dn < E > dT . 3 dT dx Kako n < E > predstavlja gusto cu energije J = U = n < E >, lako se dobije (7.5)

(7.6)

(7.7)

7.2. DIFUZIJA

39

a iz termodinamike znamo da je njena derivacija jednaka toplinskom kapacitetu dU (7.8) CV = dT lako relaciju 38 transformiramo u j = dT , dx (7.9)

gdje je koecijent toplinske vodljivosti. = l < v > CV . 3 (7.10)

Toplinska struja proporcionalna je prostornoj promjeni temperature, pri cemu negativni predznak ozna cava da struja ide od vi se prema ni zoj temperaturi, dakle u smjeru sni zavanja temperature.

7.2

Difuzija

Neka u smjesi plina, u kojoj su tlak i temperatura svugdje jednaki, koncentracija pojedinih komponenata ovisi o koordinatama. Kao posljedica termi ckog gibanja molekula po cetna razlika u koncentracijama s vremenom ce se smanjivati prema stanju u kojem koncentracija ne ovisi o polo zaju. Ta se pojava zove difuzija. Zbog jednostavnosti promotrimo plin koji sadr zi samo dvije vrste molekula. Njihove koncentracije obilje zimo s n1 i n2 . Promotrimo slu caj kada se parcijalne koncentracije mijenjaju samo u smjeru osi x a zbroj im je konstantan: n = n1 (x) + n2 (x) = const 1 G1 = dobijemo (7.11)

Lako za gusto cu struje koja prenosi relativnu koncentraciju molekule n1 , n (7.12)

l < v > dn1 dn1 = D , 3 dx dx gdje smo s D ozna cili koecijent difuzije. J1 =

(7.13)

40

CHAPTER 7. PRIJENOSNE POJAVE

Chapter 8 Toplina
8.1 Uvod

U mehanici koja recimo opisuje gibanje kamena u polju sile te ze, ka zemo da nam je poznat sustav razmatranja ako u svakom trenutku poznamo polo zaj i brzinu kamena. U slu caju plina sastavljenog od ogromnog broja mikroskopskih cestica (> 1020 ) molekula takav pristup bio bi besmislen, jer nas polo zaji i brzine svih molekula u svakom trenutku jednostavno ne zanimaju. Stoga se u opisu plina i op cenito u termodinami ckim razmatranjima osobine plina razmatraju nizom veli cina (red veli cine desetak) kao sto su volumen V , tlak P , temperatura T , unutra snja energija U , entropija S , itd. Nazivamo ih veli cinama stanja, a dijelimo ih na intenzivne i ekstenzivne. Ekstenzivne veli cine su na primjer unutra snja energija i volumen, a karakteriziraju ih postojanje linearnosti izmedju koli cine materije i iznosa te veli cine. Ukoliko dvaput pove camo koli cinu materije, za toliko se pove ca i odgovaraju ca ekstenzivna veli cina. Suprotno ekstenzivnim veli cinama, kod intenzivnih veli cina iznos ne ovisi o koli cini materije. Ako u posudu s litrom vode na temperaturi T dodamo jo s jednu litru iste temperature, ukupna temperatura se ne mijenja, dakle ostaje T . 41

42

CHAPTER 8. TOPLINA

8.2

Temperatura

Cesto dodirom tijela ispitujemo je li neko tijelo hladnije ili toplije od drugog tijela. Temperatura je zikalna veli cina koja karakterizira stupanj zagrijanosti nekog tijela. Eksperimentalna je cinjenica da dovedemo li dva tijela u kontakt, cestice s ve com kineti ckom energijom u sudarima predaju energiju onim cesticama s manjom energijom. Proces prela zenja energije odvija se dok im se temperature ne izjedna ce. To novo krajnje stanje zovemo stanjem toplinske ravnote ze. U zici se temperatura mjeri u kelvinima, temperatura od 0 K zove se apsolutna nula i odgovara Celsiusovoj temperaturi od -273.15 C. Treba naglasiti da je temperaturni interval u kelvinima jednak intervalu u Celsiusima.

8.3

Koecijent linearnog rastezanja

Ve cinu tijela krakterizira da se prilikom zagrijavanja raste zu. Eksperimentom je pokazano da se prilikom zagrijavanja du zina tijela mijenja po slijede cem zakonu l = l0 (1 + ), (8.1)

gdje je l0 duljina tijela pri 0C , l je duljina pri temperaturi , je koecijent linearnog rastezanja tijela. Premda se i sam koecijent mijenja s temperaturom, u praksi se uzima konstantnim. Sli cna zakonitost vrijedi i u slu caju volumnog sirenja V = V0 (1 + ), (8.2)

pri cemu nazivamo volumnim koecijentom rastezanja. Pribli zno vrijedi slijede ca veza = 3. (8.3)

Uo cimo da se u gornjim zakonima temperatura mjeri u Celsiusima, a ne u Kelvinima, ali to je speci cnost gornjih formula.

8.3. KOEFICIJENT LINEARNOG RASTEZANJA

43

8.3.1

Jednad zba stanja

Kao sto je ranije re ceno, stanje sustava u termodinami ckoj ravnote zi odredjeno je nizom termodinami ckih parametera (temperatura, tlak,...). Te parametre ne mo zemo smatrati neovisnima. Vezu izmedju volumena, tlaka i temperature nazivamo jednad zbom stanja. Pri prou cavanju plinova poslu zit cemo se modelom idealnih plinova jer u tom modelu medjumolekularne sile mo zemo zanemariti pa se molekule smaraju slobodnim cesticama. Ve cina se idealnih plinova mo ze dobro aproksimirati ovim modelom pri normalnim tlakovima i temperaturama. Kao i u mehanici koja opisuje makroskopske cestice, i u plinovima tlak deniramo kao odnos komponente sile okomite na povr sinu i same povr sine F P = . (8.4) S SI jedinica za tlak je Pascal, pri cemu je 1P a = N/M 2 . Jednad zba stanja plina je funkcijska veza izmedju temperature, tlaka, volumena i mase plina. Poznajemo li tri od njih, cetvrta se odredi kao funkcija ostalih. Takva jednad zba je oblika PV = nR, T (8.5)

gdje je R univerzalna plinska konstanta, R = 8.31J/(molK ), a n ozna cava koli cinu materije izra zenu u molovima, gdje jedan mol sadr zi Avogardov broj molekula (NA = 6, 022 1023 mol1 ). Kako je Avogardova konstanta povezana s Boltzmnnovom konstantom k preko relacije k = R/NA , jednad zbu stanja plina mo zemo prikazati i kao PV = N k, T (8.6)

gdje N ozna cava broj cestica u plinu. Uo cimo da vrijedi n = N/NA = m/M , shodno deniciji broja molova n pri kojoj 2 mola podrazumjeva da je broj molekula N = 2NA . M je molarna masa (masa Avogardovog broja molekula).

44

CHAPTER 8. TOPLINA

8.4

Toplina i rad

Iz svakodnevnog iskustva znamo da se kod pojava gdje se pri mehani ckom gibanju tro si kineti cka energija pojavljuje toplina. U to se lako uvjerimo u pokusima pri trljanju ruke o ruku ili recimo trenjem drveta o drvo. Eksperimentalna je cinjenica da je za dobivanje odredjene koli cine topline potrebno uvijek izvr siti isti rad, i to tako da je omjer izv senog rada i nastale topline stalan. Drugim rije cima, rad se pretvara u toplinu, i to u stalnom omjeru, a taj se omjer zove mehani cki ekvivalent topline I. Stvorena koli cina topline Q vezana je uz utro seni mehani cki rad W relacijom W = IQ. U procesima gdje se zagrijavaju tijela dolazi u pravilu do izmjene topline, a pri tome se razvijaju i sile koje mogu izvr siti i stanoviti rad. Takodjer znamo da izmedju topline i mehani ckog rada postoje odredjene relacije. Kombinacija tih spoznaja cini zakon o sa cuvanju energije, poznat pod imenom prvi zakon termodinamike. Danas znamo da su toplina i mehani cki rad samo razli citi oblici energije. Prvi zakon termodinamike podrazumjeva da se u procesima jedan oblik energije transformira u drugi, ali tako da ukupna energija ostaje konstantna. Zakon o sa cuvanju energije upoznali smo u mehanici, gdje je zbroj kineti cke i potencijalne energije bio konstantan. Dodaju ci izmjenu topline radu, pro sirili smo zakon o sa cuvanju energije i primjenili ga na temodinami cke procese. Zakon o sa cuvanju energije mo zemo formulirati i ovako: Kada kod nekog procesa nastane odredjena koli cina energije jednog tipa, to je uvijek pra ceno nestankom ekvivalentne koli cine energije drugog tipa. Pri tome je zbroj svih oblika energije u zatvorenom sustavu konstantan. U ravnote znom stanju sustav se sastoji od odredjene koli cine tvari unutar nekog izoliranog sustava. U ravnote zi je u cijelom sustavu jednaka temperatura i tlak. Pod termodinami ckim procesom podrazumjevamo prijelaz iz jednog termodinami ckog stanja u drugo. Posebno su u praksi va zni kru zni procesi, jer se u njima sustav vra ca u po cetno stanje. Pri tome razlikujemo povratne (reverzibilne) i nepovratne (ireverzibilne) procese. Proces je povratan ako sustav cijelo vrijeme prolazi

8.5. PRVI ZAKON TERMODINAMIKE

45

kroz niz ravnote znih stanja. Tada se proces mo ze odvijati i u suprotnom smjeru, vra caju ci se kroz ista ravnote zna stanja u po cetno stanje. Stvarni procesi su manje vi se nepovratni, odnosno samo su pribli zno povratni. Dovodjenjem topline tijelu u pravilu se povisi temperatura. Temperatura se denira kao mjera kineti cke energije molekula u plinu. Dakle, vi sa temperatura podrazumjeva br ze molekule. U svakom termodinami ckom sustavu mogu ci su slijede ci oblici energije: 1. kineti cka energija mehani ckog gibanja sustava kao cjeline, Ek 2. potencijalna energija sustava u vanjskom (npr, gravitacijskom) polju, Ep 3. unutra snja energija, U . Ona je suma kineti cke energije kaoti cnog gibanja cestica tog sustava i potencijalne energije medjudjelovanja cestica. Mi cemo promatrati plinove (tijela) nepomi cne u odnosu na druge plinove (tijela), pri cemu je isklju ceno i medjudjelovanje. Na taj na cin ukupna energija postaje jednaka unutra snjoj energiji, U . Dakle, ako imamo 2 plina (sustava), cestice izmedju razli citih plinova ne medjudjeluju, ali je dozvoljeno da medjudjeluju cestice unutar istog plina.

8.5

Prvi zakon termodinamike

Pri prijenosu energije u procesu rada jedno tijelo djeluje silom na drugo, pomi ce ga i pri tome prenosi i energiju, gdje koli cinu energije koju preda mjerimo radom. U prijenosu topline, energija se prenosi na mikroskopskom nivou sudarima cestica. Promatranjem lonca na stednjaku primje cujemo da dodavanjem topline vodi u loncu dio topline se utro si na zagrijavanje vode u loncu (a time i pove canje njene unutra snje energije), a dio se utro si na izvr sen rad, sto primje cujemo kroz titranje poklopca. Matemati cki gledano, kada sustavu dovodimo malu koli cinu topline Q, tada se dio mo ze utro siti na pove canje unutra snje energije U , a dio se pretvara u mali izvr seni rad W koji sustav predaje okolici. Primjetimo da se mali putovi u zici obilje zavaju s s, a sli cna simbolika vrijedi i za male radove, unutra snje energije,... Iz zakona o sa cuvanju energije slijedi Q = U + W, (8.7)

46

CHAPTER 8. TOPLINA

jer se u procesu u izoliranom sustavu samo jedan oblik energije transformira u drugi, ili se zbroj vi se oblika energije transformira u zbroj vi se drugih oblika energije, kao u gornjem slu caju (jedan u dva). Lako je pokazati da se mali rad plina izra zava i na slijede ci na cin W = P V, (8.8)

gdje je P tlak, a V promjena volumena plina. Rad je pozitivan ako plin vr si rad (pri ekspanziji ili pove canju volumena), a negativan ako se nad njim vr si rad (pri kompresiji). Najzna cajniji termodinami cki procesi su: izobarni koji se odvija pri konstantnom tlaku, izohorni koji se odvija pri konstantnom volumenu, i izotermni kod kojeg je konstantna temperatura. Va zan je i adijabatski proces kod kojeg nema izmjene topline, Q = 0.

8.6

Carnotov proces

Po prvom zakonu termodinamike toplina je energija i mo ze se pretvoriti u rad. Ako neko tijelo pustimo s trenjem padati u vodu, voda se zagrije. Rad sto ga je tijelo izvr silo, jednak je razvijenoj toplini. Ipak, iskustvo nas u ci da se voda ne ce ohladiti i podi ci tijelo u vis. Dakle, proces u suprotnom smjeru nije uvijek mogu c, sto bi bilo mogu ce prema prvom zakonu termodinamike. O cito postoje neka ograni cenja koja brane da se proces odvija u bilo kojem smjeru makar je prvi zakon ispunjen. Da se vidjeti da drugi zakon termodinamike daje ograni cenja za odvijanje procesa u prirodi. Carnot je razmatrao kru zni proces pri kojem plin izvr si rad i vrati se u po cetno stanje. Kru zni proces izgradio je od dva izotermna i dva adijabatska procesa. Izotermni procesi odvijaju se dok je tijelo u kontaktu s toplijim ili hladnijim spremnikom. U svakom trenutku stanje plina denirano je s dvije varijable: tlakom i volumenom. Rad sto ga plin izvr si kad se volumen promijeni od V1 do V2 jednak je: W =
V2 V1

P dV.

(8.9)

Kad se tijelo siri u kontaktu s toplijim spremnikom od volumena V1

8.6. CARNOTOV PROCES do volumena V2 izvr si se rad:

2 2

47

W =

P dV =

V2 RT dV = RT log , V V1

(8.10)

pri cemu smo iskoristili jednad zbu stanja jednog mola idealnog plina P V = RT . Za rad izvr sen pri adijabatskom procesu od volumena V2 do volumena V3 dobivamo:
3 3

W =

P dV = C

gdje smo koristili izraz za jednad zbu stanja koja vrijedi za adijabatski proces P V = C. (8.12)

1 dV = (P3 V3 P2 V2 ), V 1

(8.11)

Kako je Carnotov proces kru zni, od po cetnog stanja 1 do stanja 2 vrijedi izotermni proces koji se odvija u kontaktu s toplijim spremnikom na temperaturi T . Od stanja 2 do 3 odvija se adijabatski proces, a zatim se ponovno odvija izotermni proces, 3 4. Na kraju se odvija ponovno adijabatski proces od stanja 4 do po cetnog stanja 1, cime se proces zatvara. Sumiranjem svih radova, kao sto su dani u formulama (8.10) i (8.11) kona cno dobijemo: T ), (8.13) T gdje smo s Q obilje zili toplinu predanu plinu od toplijeg spremnika, sto je ujedno i rad izvr sen pri izotermnom procesu 1 2. Uo cimo da je toplina predana hladnijem spremniku, Q , jednaka W = Q(1 T . (8.14) T Da se vidjeti da se radovi na dvjema adijabatama (23 i 41) uzajamno poni stavaju, cime preostaju samo radovi na izotermama (1 2 i 3 4) . Dakle, toplina preuzeta od toplijeg spremnika je pozitivna, a toplina predana hladnijem spremniku je negativna. To se stoga sto je (znanje iz matematike) prvi izraz dobiven ekspanzijom (1 2) pa se integrira u pozitivnom smjeru, dok se druga toplina dobiva pri kompresiji (3 4), dakle pri integriranju u negativnom smjeru. Q = Q

48

CHAPTER 8. TOPLINA

8.7

Drugi zakon termodinamike

Drugi zakon termodinamike govori o uvjetima u kojima se iz topline mo ze dobiti rad. Prema drugom zakonu termodinamike nemogu c je proces pri kojem bi toplina spontano pre sla s hladnijeg na topliji spremnik. Na primjer, udjemo li u kadu s toplom vodom, s vremenom ce se uslijed kontakta na seg tijela i vode, voda ohladiti, a na se tijelo zagrijati. Dakle, energija je pre sla s toplijeg sustava (voda) na hladniji sustav (na se tijelo). Drugi zakon termodinamike svoje je obja snjenje na sao u statisti ckoj zici na na cin da sustavi u prirodi spontano idu od stanja manje vjerojatnosti prema stanju ve ce vjerojatnosti. Zamislimo da smo tijelo preveli iz po cetnog u krajnje stanje jedanput po reverzibilnom a drugi put po ireverzibilnom putu. Integral po reverzibilnom putu je ve ci
2 1

dQ )rev > T

2 1

dQ )irev T

(8.15)

sto lako ustanovimo ako oba izraza prebacimo na istu stranu, pa izgradimo zatvoreni proces od reverzibilnog i ireverzibilnog procesa. Gornji izraz govori nam da su gubici, odnosno, prene sene topline hladnijim spremnicima ve ci u ireverzibilnim procesima. Jasno, dobiveni je proces ireverzibilan jer je jedan dio ireverzibilan
1 1

dQ )irev < 0 T

(8.16)

Time smo dobili Clausiusovu nejednakost:

1 1

dQ 0. T

(8.17) sastavlintegral diferenname ce

Jednakost vrijedi ako je zatvoreni proces reverzibilan, dakle jen od reverzibilnih dijelova. Za reverzibilni proces zatvoreni i s cezava po zatvorenoj stazi. Jasno, poznato je i da totalni cijal i s cezava ako se integrira po zatvorenom putu. Time se uvodjenje nove funkcije stanja, entropije S . Dakle,

 ZAKON TERMODINAMIKE 8.8. TRECI

49

dQ = dS. (8.18) T Da bismo razumjeli izraz (8.17) prisjetimo se reverzibilnog Carnotovog procesa, sastavljenog od dvije adijabate i dvije izoterme. Integrali na adijabatama i s cezavaju jer nema izmjene topline. Integrali na izotermama daju Q Q + = 0. (8.19) T T Prvi je integral pozitivan i predstavlja toplinu preuzetu od toplijeg spremnika, dok je drugi integral negativan i predstavlja toplinu predanu hladnijem spremniku. U slu caju ireverzibilnog procesa u gornjem izrazu drugi je izraz za toplinu negativniji nego u slu caju reverzibilnog procesa ( ve ci u apsolutnom smislu), jer je za ireverzibilni proces toplina predana hladnijem spremniku ve ca nego za reverzibilni proces. Kako izraz u (8.15) vrijedi za bilo koje granice vrijedi i za podintegralnu funkciju: Q (8.20) dS > ( )irev . T Ukoliko je sustav termi cki zatvoren, nema izmjene topline pa vrijedi: dS > 0. (8.21)

U zatvorenom sustavu sve promjene teku u smjeru pove canja entropije. Drugi zakon termodinamike tvrdi da se cjelokupna entropija u prirodi pove cava.

8.8

Tre ci zakon termodinamike

Tre ci zakon termodinamike formulirao je Nerst. Za razliku od prvog i drugog zakona termodinamike koji uvode nove termodinami cke veli cine u deniciji zakona, unutra snju energiju, odnosno entropiju, tre ci zakon ne uvodi neku novu veli cinu. U usporedbi s drugim termodinami ckim zakonom koji entropiju denira do na konstantu, tre ci zakon termodinamike govori o iznosu entropije na temperaturi apsolutne nule.

50

CHAPTER 8. TOPLINA

Iz tre ceg zakona termodinamike mo zemo nau citi o pona sanju toplinskog kapaciteta na apsolutnoj nuli. Kombiniraju ci deniciju toplinskog kapaciteta: dQ , (8.22) C (T ) = dT i entropije S (A) = nalazimo dT , (8.24) T P Vidimo da je nu zan uvjet da entropija ostane kona cna na apsolutnoj nuli da toplinski kapacitet te zi ka nuli na apsolutnoj nuli. Dakle, entropija ne divergira ako vrijedi: S (A) =
A A P

dQ , T

(8.23)

C (T )

limT 0 C (T ) = 0,

(8.25)

8.9

Funkcija stanja

Proizvoljna funkcija stanja f karakteizirana je svojstvom da je df potpuni diferencijal. Ako uzmemo da je f funkcija samo dviju varijabli x i y , tada je njezin diferencijal f f dx + dy. x y Potpuni dferencijal podrazumjeva da vrijedi: df = (8.26)

2f 2f = . (8.27) yx xy Entropiju smo ranije denirali kao funkciju stanja deniranu do na konstantu. Odaberemo li stanje P kao referentno, tada entropiju u stanju A deniramo kao: S (A) =
A P

dQ )rev . T

(8.28)

8.10. STEFAN-BOLTZMANNOV ZAKON Iz prvog zakona termodinamike dQ = dU + P dV, lako dobijemo uporabom cinjenice da je U funkcija stanja: dQ = U U dT + dV + P dV, T V dQ , T

51

(8.29)

(8.30)

Uporabom izraza za diferencijal entropije: dS = izraz (8.30) mo zemo pisati kao: dS = 1 U 1 U dT + [ + P ]dV, T T T V (8.32) (8.31)

Kako je entropija funkcija stanja, mora biti ispunjen zahtjev (8.27): 1 U 1 U = [ + P ], V T T T T V Deriviranjem dobijemo: T P U =P + , T V (8.34) (8.33)

i to je izraz koji cemo koristiti u kasnijim izvodima.

8.10

Stefan-Boltzmannov zakon

Promotrimo plin zatvoren u posudi volumena V na temperaturi T . Za tlak idealnog jednoatomnog plina lako se izvede relacija: P = N (pv ) 3V (8.35)

gdje su p i v impuls, odnosno brzina cestice, a N je broj cestica u plinu. Promatramo li ne plin masenih cestica, ve c plin fotona, cestica svjetlosti, odnosno elektromagnetskog zra cenja, za koje vrijedi veza izmedju energije E i impulsa P kao E = cp, lako dobijemo

52

CHAPTER 8. TOPLINA

NE (pv ) (8.36) 3V Umno zak N E daje ukupnu energiju fotonskog plina U = N E . Kako omjer energije i volumena predstavlja gusto cu energije u(V, T ) za tlak lako dobijemo: u (8.37) P = 3 Istaknimo da kod svjetlosti, gusto ca energije ne ovisi o volumenu, ve c samo o temperaturi. Primjenjuju ci gornje izraze, izvedimo zakon zra cenja crnog tijela. Polaze ci od izraza (8.37) i rabe ci deniciju gusto ce U energije u = V lako dobijemo: P = P 1 du )V = T 3 dT Kombiniraju ci gornji izraz s relacijom (8.34) dobijemo: ( du dT Rje savanjem gornje jednad zbe dobijemo 4u = T u(T ) = aT 4 (8.38)

(8.39)

(8.40)

sto je zakon Stefan-Boltzmannov koji tvrdi da je energija zra cenja proporcionalna cetvrtoj potenciji temperature. cnu ZADATAK: Celi sipka duljine 10 metara pri 0 C zagrijava se na 100 C. Kolika je duljina sipke nakon rastezanja? . ZADATAK: Koliko je kilograma kisika sadr zano u tanku volumena 3 3 m u kojem vlada tlak od 20M P a i temperatura od 27C . Molekularna masa kisika iznosi 32. n=
pV RT

= 24, 067 mola

Masa kisika iza zena u kilogramima iznosi dakle:

8.10. STEFAN-BOLTZMANNOV ZAKON m = 24, 067 32 = 771 Kg.

53

ZADATAK: Koliki bi bio volumen gornje mase plina ako bismo pustili da se raste ze pri atmosferskom tlaku i temperaturi od 50C ? Kako je masa ksna vrijedi:
p1 V 1 T1

p2 V 2 T2

dakle: V2 =
p1 V 1 T 2 T1 P 2

= 627, 500 litara = 627, 5m3

54

CHAPTER 8. TOPLINA

Chapter 9 Radioaktivnost
9.1 Uvod

Radioaktivno zra cenje je skup razli citih procesa kojima nestabilne atomske jezgre emitiraju subatomske cestice. Zra cenje se dogadja u takozvanoj jezgri roditelju, pri cemu se produkti zra cenja nazivaju jezgrama k cerima. Cesto se raspadaju dalje i jezgre k ceri. Proces zra cenja je slu cajan, sto zna ci da je nemogu ce predvidjeti koja ce se jezgra raspasti. Jedinica za mjerenje radioaktivnosti je jedan Becquerel (Bq). Ukoliko radioaktivni materijal proizvodi jedan raspad po sekundi ima aktivnost jednog Becquerela. Jedinica radioaktivnosti, jedan Curie, koja je denirana kao mjera radioaktivnosti jednog grama cistog radija iznosi 37 GBq. Radiaktivnost se dogadja na nivou jezgre koja je sastavljena kao sto smo prije spomenuli od neutrona i protona medju kojima djeluju vrlo slo zena medjudjelovanja. Jake nuklearne sile, koje se ne manifestiraju na makroskopskoj skali, su najja ce sile na nivou subatomskih cestica. Ne sto su slabije elektromagnetske sile. Na nivou jezgre djeluju i slabe nuklearne sile. Radiaktivnost je otkrivena 1896 od strane francuskog znanstvenika Henri Becquerela. Ispitivanjem fosforescentnih materijala u tami uo cio je da svjetlucaju nakon sto se izlo ze svjetlosti. Ispo cetka je izgledalo da je novo zra cenje sli cno X-zra cenju. Uskoro se pokazalo kako je novo zra cenje znatno slo zenije. Unato c tome sto postoje razli citi oblici ra55

56

CHAPTER 9. RADIOAKTIVNOST

dioaktivnog zra cenja, Rutherford je prvi ustanovio kako za sve njih vrijedi jednaka matemati cka aproksimacija u vidu eksponencijalne formule. Pokazalo se kako elektri cna i magnetska polja mogu radiaktivne proizvode podijeliti u tri tipa zraka. Zrakama su dana imena prema gr ckom alfabetu: alfa, beta i gama zrake. Prema smjeru zakretanja u elektromagnetskom polju pokazalo se kako alfa zrake nose pozitivni naboj, beta nose negativni naboj, dok su gama zrake neutralne. Pokazalo se i kako su alfa cestice znatno masivnije od beta cestica. Eksperimenti su jo s pokazali sli cnost izmedju beta zra cenja i katodnih zraka. Oba zra cenja su snopovi elektrona. Premda su alfa, beta i gama naj ce s ci raspadi, uskoro se pokazalo da postoje i drugi raspadi. Kratko po otkri cu neutrona, pokazalo se da neki raspadi daju neutron kao rezultat raspada. Brzo se pokazalo kako mno stvo drugih kemijskih elemenata osim urana pokazuje svojstvo radioaktivnosti. Zanimljivo, ali opasnost od radioaktivnosti se nije odmah uo cila. Efekti zra cenja na zdravlje je prvi uo cio Nikola Tesla kad je namjerno izlo zio svoje prste X zrakama. U svom clanku opekline koje su se razvile pripisao je ipak ozonu, a ne X zrakama. Utjecaj zra cenja na genetske mutacije i rak otkriven je tek znatno kasnije. Godine 1927 Hermann Joseph publicira clanak kojim pokazuje genetske promjene uzrokovane zra cenjem.

9.2

Aktivnost

Brzina raspada ili aktivnost nekog radioaktivnog materijala karakterizirana je: a) polu zivotom raspada, (t1/2 ), koji je jednak vremenu potrebnom da se raspadne polovica jezgara, b) srednjim zivotom, , koji je jednak prosje cnom zivotu jezgre, c) konstantom raspada, (), koja je inverz . Izmedju , t1/2 i vrijede dakle slijede ce relacije: t1/2 = ln(2) = ln(2). (9.1)

Denirajmo i slijede cu veli cinu:

ukupnu (totalnu) aktivnost,

9.3. EKSPONENCIJALNI RASPAD ozna cena s A, koja mjeri broj raspada u jednoj sekundi: A= dN = N. dt

57

(9.2)

Jedinica za aktivnost je jedan Becquerel (Bq) koji je odredjen brojem raspada u jednoj sekundi. Tako na primjer, 1 Ci (Curie) podrazumjeva 3, 7 1010 raspada u sekundi.

9.3

Eksponencijalni raspad

Kao sto je re ceno, raspad jezre je odredjen slu cajnim procesom i stoga je nemogu ce predvidjati koja jezgra ce do zivjeti raspad. Svaka jezgra ima jednako vjerojatan raspad u svakom trenutku. Za dani uzorak radioaktivnog elementa, broj raspadnutih jezgara, dN u malom vremenskom intervalu dt je proporcionalan trenutnom broju neraspadnutih jezgara, N . Ako je N broj neraspadnutih jezgara, vjerojatnost raspada u jedinici vremena ozna cimo s . Dakle vrijedi, dN = . (9.3) N dt Negativni predznak sugerira da se, kako vrijeme odmi ce, smanjuje broj neraspadnutih jezgara. Rje savanjem jednad zbe dobijemo: N (t) = N0 exp(t). (9.4)

Funkcija predstavlja eksponencijalni raspad i o cito je aproksimativno rje senje, jer je eksponencijalno rje senje kontinuirana funkcija, dok je u zici broj cestica uvijek prirodni broj. Radioaktivni raspad je karakteriziran prosje cnim zivotom . Svaka jezgra ima svoje vrijeme zivota, a prosje cno vrijeme zivota je aritmeti cka sredina po svim zivotima jezgara.

58

CHAPTER 9. RADIOAKTIVNOST

Chapter 10 Stati cka elektri cna i magnetska polja

10.1 Stati cka elektri cna i magnetska polja

Ishodi ste teorije elektriciteta je spoznaja kako se elektri cna sila mo ze prikazati kao produkt elektri cnog naboja i elektri cnog polja: F = eE. (10.1)

Fundamentalna sila u teoriji elektriciteta, Coulombova sila izmedju dvaju to ckastih naboja, mo ze se prikazati kao umno zak dvaju naboja pri cemu joj jakost opada s kvadratom udaljenosti medju nabojima (usporedi s gravitacionom silom): F = e1 e2 . r2 (10.2)

Coulombova je sila primjer sile koja djeluje na daljinu. Nije potreban direktan kontakt izmedju tijela da bi naboj osje cao silu drugog naboja. Usporedbom zadnjih dviju jednad zbi dobijemo da je elektri cno polje sto ga stvara neki naboj oko sebe: E= e1 . r2 (10.3)

Sila na odredjeni naboj nema samo iznos ve c i smjer i stoga se sile opisuju vektorima. Elektri cno polje je po iznosu i smjeru jednako sili na 59

 60CHAPTER 10. STATICKA ELEKTRICNA I MAGNETSKA POLJA jedini cni naboj. Elektri cna ali i magnetska polja cesto se vizualiziraju preko silnica sto su krivulje kod kojih tangente u svakoj to cki pokazuju smjer polja. Elektri cno polje cesto se prikazuje preko derivacije funkcije V (x, y, z ) koju nazivamo elektrostatski potencijal: V (x, y, z ) = e1 , r V , y r= x2 + y 2 + z 2 . (10.4)

Komponente elektri cnog polja su: Ex = V , x Ey = Ez = V . z (10.5)

Potencijal odgovara potencijalnoj energiji jedini cnog naboja. Koncept potencijalne energije, sjetimo se, uveli smo i za gravitacijsku silu. O cito, potencijal je skalarno polje. Vrijedi linearnost, odnosno, ukupni potencijal u nekoj to cki zbroj je potencijalnih doprinosa svih naboja. Coulombov zakon kao integralni oblik zakona, koji vrijedi na kona cnim udaljenostima, ima i svoj diferencijalni oblik, dakle zakon koji vrijedi na diferencijalnim udaljenostima: E = 4, (10.6)

gdje je operator gradijent prikazan kao vektor cije su komponente derivacije, =i +j +k , (10.7) x y z a je volumna gusto ca elektri cnog naboja.

10.1.1

Jednad zba za potencijal

Ako u diferencijalni oblik Coulombovog zakona uvrstimo elektrostatsko polje izra zeno kao gradijent potencijala: E = V dobivamo diferencijalnu jednad zbu za ra cunanje potencijala: ( 2 2 2 + + )V (x, y, z ) = 4. x2 y 2 z 2 (10.9) (10.8)

 10.2. ELEKRICNE STRUJE

61

Da se vidjeti da se za rje senje potencijala V iz gornje jednad zbe lako dobije e (10.10) V = . r

10.2

Elekri cne struje

Godine 1820 Oersted otkriva kako elekri cne struje djeluju na magnete. Time je otkrivena veza izmedju magnetizma i elektriciteta, koji su do tada bili nepovezana potpuno razli cita podru cja. Iste godine na sli su Biot i Savart zakon pomo cu kojeg se mo ze izra cunati magnetsko polje sto ga stvara elektri cna struja koja proti ce vodi cem. Po Biot i Savartu svaki djeli c zice kojim te ce struja stvara polje koje djeluje silom, a ukupna se sila dobiva integracijom po cijeloj zici. Elektri cna struja sastoji se u gibanju elektri cnih naboja. U metalima tako negativno nabijeni elektroni teku zicom. Pretpostavimo da zicom duljine L i povr sine presjeka S te ce struja elektrona volumne gusto ce (broj cestica po jedini cnom volumenu) i neka se elektroni gibaju brzinom v . To cnije, brzina v je srednja brzina elektrona u gibanju. Tad o cito u jednoj sekundi prodje kroz svaki presjek zice toliko elektrona koliko ih se nalazi u valjku zice duga ckom po iznosu brzini v . O cito u valjku ima SL elektrona ukupnog naboja eLS . Odatle lako izra cunamo elektri cnu struju deniranu kao koli cinu naboja koja prote ce u sekundi kroz presjek zice: I = Sev. (10.11)

Slijede ci zadatak nam je odrediti silu kojom magnetsko polje djeluje na zicu. Eksperimentalno je utvrdjeno kako magnetsko polje H djeluje na elektron koji se giba brzinom v slijede com silom: e F = v H. (10.12) c Odatle prora cunajmo silu kojom magnetsko polje djeluje na zicu du zine s na kojoj se nalazi Sds elektrona. Na sve te elektrone djeluje magnetsko polje istom silom pri cemu je ukupna sila na uo ceni element jednaka: e dF = SdsF = Sds v H. (10.13) c

 62CHAPTER 10. STATICKA ELEKTRICNA I MAGNETSKA POLJA Upotrebom denicije za struju, dobijemo da magnetsko polje djeluje na element zice ds silom: I dF = ds H, c (10.14)

pri cemu se iskoristilo da su brzina i element zice tangencijalni. Ovaj poznati zakon makroskopske zike izveden je polaze ci od atomisti cke predo zbe o izgradnji materije. Budu ci da je eksperimentalno pokazano kako elektri cna struja djeluje na magnete, a poznato je da magneti djeluju na magnete (kao i naboji na naboje), to o cito struja mora oko sebe stvarati magnetsko polje. Biot i Savart su pokazali da element zice ds kojim te ce struja I stvara magnetsko polje dH = I ds r . c r3 (10.15)

Uo cimo da je magnetsko polje okomito na linijski element ds i na radijus vektor r . Jasno, ukupno magnetsko polje koje djeluje u nekoj to cki prostora dobijemo tako da zbrojimo polja koja stvaraju svi linijski elementi: I ds r . (10.16) H= c r3 Integralni zapis Biot-Savartovog zakona dao je Laplace. Integracijom se mo ze poka zati kako je magnetsko polje sto ga stvara struja koja proti ce beskona cnom dugom zicom (aproksimativno i dovoljno dugom zicom) jednako po iznosu: H= 2I . cr (10.17)

Silnice magnetskog polja su kru znice koje koncentri cno ovijaju zicu.

Chapter 11 Elektrodinamika
11.1 Maxwellove jednad zbe u vakuumu

U po cetku se smatralo kako elektri cne i magnetske sile po uzoru na gravitacijsku silu djeluju kao daljinske sile medju nabojima i magnetskim polovima. Coulombov zakon, kao i gravitacijska sila, denira silu odredjenu trenutnim udaljenostima tijela. Pretpostavlja se da sila djeluje beskona cno brzo, trenutno. Za razliku od prethodnika, Faraday je prvi uo cio da je bit magnetskih i elektri cnih pojava, ne u nabojima i magnetskim polovima, ve c u prostoru medju polovima i nabojima. A u tom postoru nalaze se elektri cna i magnetska polja. Faradaya njegovi suvremenici nisu najbolje razumjeli, jer su bili jo s uvijek pod jakim Newtonovim utjecajem, koji je smatrao da sile djeluju trenutno na daljinu. Novo razumjevanje sile postalo je uvrije zeno razmi sljanje medju zi carima kad je Maxwell na osnovi Faradayevih empirijskih zakona postavio matemati cku teoriju elektromagnetizma. A Maxwellova i Faradayeva koncepcija pokazala se posebno superiornom kod pojava gdje se mijenjaju elektri cna i magnetska polja. Faraday je eksperimentalno pokazao da vremenska promjena magnetskog polja inducira cirkularno (vrtlo zno) elektri cno polje. Ukupan tok magnetskog polja H kroz neku plohu odredjen je plo snim integralom normalne komponente magnetskog polja: = Hn dS. 63 (11.1)

64

CHAPTER 11. ELEKTRODINAMIKA

Uzdu z granice te plohe inducira se elektrodinami cki napon jednak: Edl = 1 d , c dt (11.2)

gdje je c brzina svjetlosti. Sli cno gornjem zakonu gdje vremenske promjene magnetskog polja induciraju vrtlo zna elektri cna polja, Maxwell je pokazao da i vremenske promjene elektri cnog polja izazivaju vrtlo zna magnetska polja. Razmotrimo cisto elektromagnetsko polje u prostoru izvan naboja. Jasno, elektri cni naboji su ti koji stvaraju polja, ali cemo se sad ograni citi na prostor izvan elektrona i samo za taj prostor denirajmo jednad zbe koje opisuju elektromagnetizam. Promjene elektri cnih i magnetskih polja u praznom prostoru odredjene su Faraday-Maxwellovim (integralnim) zakonima: Hdl = odnosno, 1d HdS. (11.4) c dt Uo cimo simetriju u pojavljivanju magnetskog i elektri cnog polja. Primjenom Gaussovog i Stokesovog teorema iz vektorske analize, ovi se integralni izrazi daju svesti na poznate Maxwellove jednad zbe: Edl = H = odnosno, 1 H . (11.6) c t Ove jednad zbe kontroliraju promjene elektri cnih i magnetskih polja u vakuumu. Vrtlozi jednog polja izazvani su vremenskim promjenama drugog polja. Poznajemo li polja u po cetnom trenutku, iz jednad zbi dobivamo jednozna cno polja u svakom kasnijem trenutku. Dakle, u elektromagnetizmu vrijedi princip kauzalnosti, kao i u Newtonovoj mehanici. E = 1 E , c t (11.5) 1d c dt EdS, (11.3)

11.2. ELEKTROMAGNETSKI VALOVI

65

Postoje jo s dvije MAxwellove jednad zbe. Znamo od ranije da od naboja izlaze ili poniru elektri cna polja. Povr sinski integral po plohi koja potpuno zatvara naboj e jednak je: EdS = 4e. (11.7)

Takodjer, magnetske silnice uvijek su zatvorene krivulje i kroz svaku zatvorenu plohu integral i s cezava, odnosno vrijedi: HdS = 0. (11.8)

Uporabom ranije spomenutih Stokesovog i Gaussovog teorema ova se zadnja dva integralna zakona daju svesti na diferencijalne zakone (jednad zbe): E = 0, (11.9) odnosno, H = 0. (11.10) Uo cimo da se u prostoru (to ckama prostora) gdje postoje naboji gornje dvije jednad zbe reduciraju na: E = 4, odnosno, H = 0. (11.12) Maxwellove jednad zbe predstavljaju parcijalne diferencijalne jednad zbe prvog reda. Matemati cka teorija parcijalnih jednad zbi sugerira kako se do rje senja jednad zbi lak se dodje ako se parcijalne jednad zbe prvog reda u kojima se mije saju dva polja svedu na parcijalne jednad zbe drugog reda u kojima se nalazi samo jedno polje. Maxwellove jednad zbe za sva polja svode se tada na poznate valne jednad zbe koje imaju sredi snje mjesto u optici. (11.11)

11.2

Elektromagnetski valovi

Zbog va znosti napi simo jos jednom Maxwellove jednad zbe:

66

CHAPTER 11. ELEKTRODINAMIKA

H =

1 E ; c t

E =

1 H ; c t

H = 0;

E = 0. (11.13)

Pretpostavimo da se elektromagnetska polja sire samo u smjeru osi x. Ta pretpostavka odredjuje da su derivacije po y i z jednake nuli. Raspi semo li gornje jednad zbe po komponentama lako se poka ze kako se dobiveni sustav jednad zbi da razbiti na dva sustava. U jednom sustavu jedna zbi simetri cno se pojavljuju Ey i Hz : Ey 1 Hz = x c t 1 Ey Hz = x c t (11.14)

dok se u drugom pojavljuju komponente Ez i Hy : Hy 1 Ez = x c t Ez 1 Hy = . x c t (11.15)

Promotrimo prvi sustav. Deriviramo li prvu jednad zbu po x, a drugu po ct te ih kombiniramo dobijemo valnu jednad zbu za Ey : 2 Ey 1 2 Ey = . x2 c2 t2 (11.16)

Sli cno se dobiju i i valne jednad zbe za druge komponente. Da se vidjeti kako je rje senje za komponentu polja Ey jednako: Ey = f (x ct) gdje je f neka funkcija ciji je argument x ct. (11.17)

11.3

Oblak elektri cnog naboja

Ako na nekom prostoru imamo velik broj elektrona ili op cenito nabijenih cestica, tada se cesto zanemaruje atomisti cka struktura i raspodjelu cestica shva camo kao oblak naboja. Pri toj aproksimaciji broj cestica u jednoj i drugoj slici uzima se sto sli cnijim. Gusto cu elektri cnog naboja izra zavamo nekom funkcijom prostornih koordinata.

 11.3. OBLAK ELEKTRICNOG NABOJA

67

U svakoj to cki oblaka naboja deniramo gusto cu i brzinu v , s kojom se naboj na tom mjestu kre ce. Naboj koji u vremenu dt prodje kroz povr sinu dS jednak je dSvdt. Gusto ca struje, denirana kao naboj koji prote ce u jedinici vremena kroz jedini cnu povr sinu, jednaka je: J = v. (11.18) Jednad zba kontinuiteta koju cemo izvesti slijedi iz zakona sa cuvanja koji ka ze da pove canje naboja u jedinici vremena unutar neke zatvorene plohe mora biti jednako toku naboja koji udje kroz zatvorenu plohu. Ona u diferencijalnom obliku glasi: + J = 0. t (11.19)

Poka zimo kako se gornja jednad zba da izvesti iz dviju Maxwellovih jednad zbi koje vrijede u prostoru s nabojem: E = 4; H = 1 E 4 J+ c c t (11.20)

Da se vidjeti da vrijedi za bilo koje polje A: ( A) = 0. iz cega slijedi: ( H ) = ( 4 1 E ) 0. J+ c c t (11.22) (11.21)

Kako u drugom izrazu mo zemo zamijeniti redoslijed derivacije po prostoru i vremenu dobivamo primjenom prve jednad zbe iz (10.20) jednad zbu kontinuiteta (10.19). DODATAK: Gradijent deniramo kao: =i +j +k x y z (11.23)

68

CHAPTER 11. ELEKTRODINAMIKA

Poka zimo da vrijedi (11.21). Ako je B = A, po deniciji skalarnog produkta B = ( i +j + k )(iBx + jBy + kBz ) (11.24) x y z = ( Az Ay ) + ( Ax Az ) + (11.25) x y z y z x ( Ay Ax ) = 0 (11.26) z x y

Chapter 12 Medjumolekularne sile

12.1 Uvod

Medjumolekularne sile su elektromagnetske sile koje djeluju medju molekulama ili medju makromolekulama. Takve sile mogu biti i kohezivne i adhezivne. Nabrojimo ta medjudjelovanja prema jakosti: a) ionsko medjudjelovanje b) vodikova veza c) dipol-dipol medjudjelovanje d) van der Waalsovo medjudjelovanje Ove su sile fundamentalna elektrostatska medjudjelovanja (ionsko, vodikovo i dipol-dipol), odnosno elektrodinami cka medjudjelovanja (van der Wallsova). ionsko 1000 vodikovo 100 dipol dipol 10 van der W aalsovo 1

Table 2 Pribli zne relativne jakosti vezanja

12.1.1

Ionsko vezanje

Ova vrsta medjudjelovanja postoji medju ionima. Istovrsni naboji se privla ce, a suprotni se odbijaju. Ovo vezanje nastaje kad jedan od atoma pokupi elektron od susjeda. Tako nastali suprotni naboji se privla ce. 69

70

CHAPTER 12. MEDJUMOLEKULARNE SILE

12.1.2

Vodikovo vezanje

Vodikovo vezanje nastaje kad se hidrogenski atom kovalentno ve ze za elektronegativan atom kao sto su du sik ili kisik. Tako nastaje dipolarna molekula. Va zan primjer je voda.

12.1.3

Dipol-dipol medjudjelovanje

Ovakav oblik medjudjelovanja jo s nosi naziv i Keesom medjudjelovanje po znanstveniku koji ga je matemati cki opisao. To je medjudjelovanje koje postoji medju molekulama s permanentnim dipolima. Medjudjelovanje je sli cno ionskom, ali je znatno slabije jakosti.