Zato se uti o vjekovnoj netrpeljivosti

Da li e mitropolit Amfilohije i njegovi svjetenici kad dre lekcije iz istorije svome "stadu" i priaju o "osmovjekovnom neprekinutom kontinuitetu", govoriti i o dugom kontinuitetu netrpeljivosti i mrnje izmeu pravoslavne crkve u Srbiji i Crnogoraca, kako nam jasno pokazuju primjeri koje sam pokazao? Ili e se neukom narodu nastaviti plasiranje modernih laibajki o vjekovnoj srpskoj svijesti Crnogoraca. Pie: Miroslav OSOVI 07. septembar 2012. Zadatak svih zadataka Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori jeste posrbljavanje Crnogoraca! U okviru tog zadatka istaknuto mjesto zauzima neto to bi se moglo nazvati (h)istorocid - zatiranje istorije jednog naroda. Rije je o vjetom, smiljenom, plasiranju neistina ili, u boljem sluaju, poluistina. SPC ima prisustvo u svim naseljima Crne Gore i to prisustvo svetenici SPC esto koriste da bi Crnogorcima priali navodnu istoriju o njihovim precima a uistinu - priaju priu koja je smiljena u krugovima SPC i od strane nekih lanova SANU, poput Matije Bekovia, Dobrice osia, Koste avokog i drugih... Najvei dio istorije koju puku propovijeda vladika Amfilohije Radovi i njegovi svjetenici - nikada se nije zbio a nai preci nijesu ni vieli, ni doivjeli na nain kako to predstavlja srpska crkva.

U daljem tekstu naveu nekoliko svjesno plasiranih mitova, u stvari obinih istorijskih laibajki. Bajka o kontinuitetu crkve: Jedna od brojnih mitomanskih pria srpske crkve u Crnoj Gori je teza o osmovjekovnom neprekinutom kontinuitetu srpske crkve u Crnoj Gori i ta floskula se esto ponavlja. Na primjer, Mitropolija cetinjsko-primorska SPC izdala je saoptenje u martu 2011. godine u kojem se, izmeu ostalog, pripovijeda: ...kao takva, takozvana CPC od svog osnivanja 2000. godine postoji i deluje, ali nema pravo da uzurpira dostojanstvo, ime i imovinu institucije Pravoslavne crkve, koja u Crnoj Gori deluje uz neprekinuti kontinuitet ve due od osam vekova." E sad da pogledamo taj kontinuitet Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, a pod ovim Pravoslavne, ne sumnjamo da se misli Srpske pravoslavne crkve.

Primjer prvi: Tamnienje zetskog mitropolita: Akademik SANU Momilo Spremi u knjizi ura Brankovi i njegovo doba (Clio, Beograd, 1999), pie: Dok je borba izmeu svetovne i duhovne vlasti na Zapadu imala dugu tradiciju, u despotovini XV veka natkrivljenoj neposrednom islamskom opasnou, odos izmeu crkve i drave bio je harmonian, s tim, to je kao i obino u tekim vremenima, presudna bila uloga vladara." (strana 364)

Poslije smrti svoga ujaka - despota Stefana Lazarevia u skladu sa tadanjim feudalnim obiajima ura Brankovi je dobio njegove zemlje, a meu njima i Zetu. Zanimljivo saznajemo o jednom dogaaju iz 1441. godine: Nije bio u slozi ni sa zetskim mitropolitom, vjerovatno Jeftimijem, kome je sam, posle 1435. godine, dao na upravu Budvu. Uspeo je na brzinu da ga zarobi i povue sa sobom u Dubrovnik. . . to se tie zetskog mitropolita, despot ga je drao u zatvoru. Ipak, mitropolit je uspeo nekako da pobegne i da se vrati u Budvu (Momilo Spremi, Despot ura Brankovi i njegovo doba, Clio, Beograd 1999, strane 291 i 295). Vidimo jasno: zetski mitropolit i srpski despot bili su u neprijateljskim odnosima, a u isto vrijeme sa poglavarom crkve u Srbiji despot ura Brankovi je imao harmonine odnose. Primjer drugi: Srpski patrijarh - vjerni saradnik Turaka i neprijatelj crnogorske slobode: oko Slijepevi u knjizi "Istorija srpske pravoslavne crkve" pie: "Atanasija I nasledio je Mojsije Rajovi (od 6. oktobra 1712. do 1726)... Po svemu to je ostalo o njemu zabeleeno, vidi se, da je patrijarh Mojsije bio ovek vrlo poduzetan i energian" (strana 250). Ovaj "poduzetni i energini" patrijarh - a uistinu najobinija turska sluga, kakva je bila veina poglavara srpske crkve u vrijeme Turaka - bio je deklarisani neprijatelj vladike Danila, Crnogoraca i crnogorske slobode. Srpski istoriar Gligor Stanojevi predstavio je pismo ovog srpskog patrijarha upueno kapetanu Vukoti Vukainoviu i Crnogorcima, pred pohod Numan pae uprilia na Crnu Goru 1714. godine - najgore stradanje Crnogoraca od strane Turaka u istoriji. Izmeu ostaloga patrijarh Mojsije Rajovi zvani urla pie: "Obiosmo svu Bosnu i

Hercegovinu. Kako uosmo, ne mogasmo podnositi suze i jadikovanja

hrianskih dua od vaeg zla, koje ste poinili vaoj brai hrianima i inite im ih, pljakate i liavate ih ivotnoga i prosipate hriansku krv: pola Hercegovine ste opljakali. Kakva je to vaa snaga?. . . Ko ste vi da vodite rat sa jednom premonom carevinom, u kojoj ste? Zato vam piem i govorim to svoj pokrajini, da prestanu s tim ravim radom i da se potine srenom sultanu. . . Ako tako budete radili, uradiete dobro za vas, a ako ne posluate, znajte da u baciti na vas teko prokletstvo sa zborom koji mi je Bog dao s vladikama, kaluerima i svetenicima i narediu u svoj mojoj jurisdikciji da vas Gospod Bog istrai, i ne da u vam jedan ili dva puta poslati prokletstvo, nego i svakog meseca te se nee znati od vas ni rod ni dom. Uradite kako vas uim i idite pai..."
(Gligor Stanojevi, Crna Gora u doba vladike Danila, Cetinje 1955, strana 103) Treba li bolji dokaz za tezu: srpski patrijarh potpuno se stavio u slubu Osmanlija i sa njima saraivao na planu unitavanja vladike Danila, Crne Gore i Crnogoraca; sve u cilju da bude unitena Crna Gora, tada svjetionik slobode pokorenog Balkana.

to se tie optubi kako su Crnogorci pljakali hriansku raju koja je ivjela pod Turcima, to se svakako deavalo i to mnogo puta! Kako su sami Crnogorci rezonovali u vezi toga, to nam je opisao ruski knez Dolgorukov koji je u Crnoj Gori boravio od 30. jula do 14. oktobra 1769. godine, za koje je vrijeme vodio dnevnik. Crnogorce je opisivao sa mrnjom, jer je bio uplaen, na kraju je i pobjegao iz Crne Gore. Ovaj je plemi navikao na udoban ivot i nije imao nikakvo razumijevanja za Crnogorce i njihovu dravu u kojoj je vladala anarhija. U dnevniku za dan 25. avgust 1769. zapisao je: "U omanjim etama od 10-20 ljudi dogovore se i idu u turske provincije na nekoliko dana ili meseci, i znajui sva tamonja mesta i prolaze, lee danju u umama, a nou kradu i pale ne tedei nikoga ko im padne aka u njihove zverske ruke. Oni smatraju sve za Turke, a najvie stradaju

bedni hriani. Dobivi tako nevinom krvlju poprskanu pljaku, vraaju se doma. Tu krau oni nazivlju veitim ratom s Turcima..." (Dnevnik kneza Dolgorukova, www.montenegrina.net). Po meni - bilo je to potpuno normalno rezonovanje ratniki nastrojenih Crnogoraca. Da bi bili slobodni morali su ivjeti u bezvodnom kamenjaru; hriane koji su plaali hara, hranili, oblaili i naoruavali Turke Crnogorci su takoe gledali kao neprijatelje. Svaki Crnogorac mogao je da ode na plodnu zemlju kojom su vladali Turci i da od bega trai komad zemlje, turski plemii su to rado davali, rado su primali nove rajetine koji plaaju hara i mnogobrojne dabine... Ali, Crnogorci su radije bili hronino gladni u svom bezvodnom kamenjaru, gladni ali slobodni. Turci su snagu dobijali od hrianske ropske raje, to je sasvim istinito vienje Crnogoraca tog doba, a mi smo danas svjesni da istorija koju nam predstavljaju mnogobrojni srpski nacionalni radnici - nikada se nije desila, ta istorija je smiljena u SPC i djelovima SANU... I iz 17. vijeka imamo istorijske izvore koji pokazuju identine poglede Crnogoraca na hriansku raju, kao i 100 godina kasnije. Primjer trei: Crnogorci su imali autonomiju, srpska crkva im nije mogla nametnuti vladiku: Numan paa uprili je 1714. predvodei 30.000 vojnika desetkovao Crnu Goru, mnogo je stanovnitva iekao, a mnogo je i odveo u roblje. Sa svim tim zloinima saglasan je bio srpski patrijarh urla, to se vidi iz njegovog daljeg ponaanja, njegova mrnja prema vladici Danilu ostala je ista i godinama kasnije. Duan Vuksan je 1939. predstavio pisma koja je isti patrijarh Mojsije Rajovi urla pisao nekim svjetenicima iz okoline Podgorice. Vuksan prepriava pismo patrijarha Rajovia od 22. decembra 1721. god: "Pismo je odgovor na pismo Podgoriana od 14. decembra i. g. Vidi se da su se Podgoriani alili na svoga vladiku, koga patrijarh naziva 'bijednikom i raskoljnikom'. Saoptava, da je sultan zbacio vladiku, pa mu ve ni on ne moe biti prijatelj 'ni po jednome nainu' i nareeno je, da se vie ne smije zadravati u tome vilajetu. I njemu je kriv taj "raskoljnik", jer ve etiri godine nije dobio od njega ni jedne pare. On e im uskoro poslati novog vladiku i po njemu ferman, kojim je stari vladika rainjen i nareeno je, da se od njega naplati careva mirija za etiri godine." (Zapisi, knjiga XXII, sveska 1 - juli 1939, strane 35 i 36) Iz ovoga jasno vidimo da je srpski patrijarh obina sultanova sluga, te tvrdi kako e smijeniti vladiku Danila. Naravno, od toga nije bilo nita i to nam dokazuje da srpska crkva nije mogla nikako protiv volje Crnogoraca. Prije kraja Prvog svjetskog rata Crnogorci su sami birali svoje vladike, niko sa strane nije mogao da im izabere crkvenog poglavara. Od kada je - krajem Prvog svjetskog rata - srpska crkva zauzela crnogorske crkve i manastire, cetinjski vladika se bira u Beogradu, pa je tako cetinjski vladika bio i oek po prezimenu Bradvarevi, a i Amfilohije Radovi je za crnogorskog mitropolita izabran voljom Beograda, a ne voljom Crnogoraca. Primjer etvrti, nastavlja se netrpeljivost izmeu vladike Danila i novog spskog patrijarha: Patrijarha Mojsija Rajevia urlu naslijedio je patrijarh Arsenije IV Jovanovi zvani akabenta. Istoriar Duan Vuksan u istoj svesci asopisa "Zapisi" prepriava pismo patrijarha akabente od 7. decembra 1726. podgorikim hrianima i izmeu ostaloga navodi: "Najinteresantniji je zavretak pisma gdje patrijarh pod

prokletstvom zabranjuje pastvi da ide k crnogorskom mitropolitu Danilu. Patrijarh kae od rijei do rijei: 'I nemojte koji iz toga vilajeta k vladici Danilu za kakav posao da ide, jer ako ujemo, hoe onaj ovjek kletvu doekati, koji k njemu poe.' Mislim da se ova zabrana moe samo tako tumaiti, da je uinjena po zapovijedi turskih vlasti." (Zapisi, knjiga XXII, sveska 1 - juli 1939, str 37) Eto takav su odnos imala ova dvojica srpskih patrijarha prema uvenom vladici Danilu, rodonaelniku dinastije Petrovi Njego, glavnom liku Gorskog Vijenca, oeku koji je uspostavio politike odnose Crne Gore i Rusije. Na poziv ruskog cara Petra Velikog vladika Danilo je 1711. digao ustanak Crnogoraca protiv turske imperije. Vladika Danilo je prvi crnogorski vladika koji je poetio Rusiju i tamo bio primljen od ruskog cara Petra Velikog. Vladika Danilo je prvi uspostavio politike veze izmeu Crne Gore i Austrije i prvi je imao ideju o nezavisnosti Crne Gore. Ovu kolosalnu linost crnogorske i balkanske istorije u njegovim slobodarskim namjerama ometali su srpski patrijarsi urla i akabenta. Ne bi marilo da ponekad, izmeu lekcija lane istorije koje svom "stadu" pria vladika Amfilohije, ispria i kako su dvije Osmanske sluge - patrijarsi urla i akabenta bili neprijatelji vladike Danila, Crnogoraca i crnogorske slobode. Za promjenu, vladika Amfilohije bi mogao da kae svom stadu obinu istinu - da su patrijarsi urla i akabenta bili jednako neprijatelji Crnogoraca kao i Osmanlije. Da napomenem, uveni akademik SANU Radovan Samardi u knjizi "Istorija srpskog naroda, knjiga 4, tom 1, Srbi u XVIII veku" (Beograd, 1986) na stranama 536, 537, 538, 539 i 540 pie o dvojici patrijaraha - urli i akabenti i ni slova ne daje o njihovom odnosu sa vladikom Danilom. U najboljem maniru Garaaninove istoriografije, poto mu iz politikih razloga ovo to sam prikazao nije odgovaralo, sve je preutao. Oba patrijarha - i urlu i akabentu Samardi pozitivno ocjenjuje a o akabenti ovako pie: "Arsenije IV je i kao crkveni i kao optenarodni poglavar odrao jedinstvo srpskog naroda za njegove budue nastupe i uporedo s tim pokuao utvrditi i proiriti automna prava Srba u Austriji. U stvari, delovanjem Arsenija IV poeo je onaj srpski preobraaj kome je svaki deo srpskog naroda davao svoj doprinos i koji je vodio revoluciji 1804. godine." (ista knjiga, strana 540). U ediciji u kojoj je Samardi objavio ovo pisanje Crnogorci su predstavljeni kao dio Srba, a poto jedinstva vladike Danila i patrijarha akabente nije bilo, ostaje da se zakljui da je akademik Samardi samo iz politikih razloga Crnogorce smatrao za Srbe. Primjer peti, Crnogorci su mrzjeli srpskog patrijarha Brkia: Turci su 1766. ukinuli Peku patrijariju i od tada je pravoslavna crkva Crnogoraca potpuno nezavisna - sve do kraja I svjetskog rata.

Poto je Peka patrijarija zabranjena, njen posljednji patrijarh Vasilije Brki poslije raznih peripetija pobjegao je u Crnu Goru u kojoj je boravio dvije godine. Ruski knez Dolgorukov koji je bio u poeti Crnoj Gori u svom dnevniku je biljeio kako je vladika Sava Petrovi Njego mrzio srpskog patrijarha: "15-og avg. Knez uznavi za vradu i mrznost mitropolita Save na patrijarha i elei pomiriti crkvene pastire otpravi jednog oficira k mitropolitu Savi da mu predstavi kako nesuglasice meu pastirima mogu ostaviti tetnih posledica u narodu. Oficir, vrativi se, izjavi da je u starom mitropolitu, ostarelom u crnogorskim obiajima i postupcima, naiao na nepomirljivu zlobu i mrnju na patrijarha s kojom eli u grob poi." Nije samo vladika Sava Petrovi mrzio srpskog patrijarha, Dolgorukov je jo zabiljeio kako je jedna povea grupa bila zainteresovana za likvidaciju srpskog svjetenika: 24-og sept. Bavljenje kneevo meu jednovernim i odanim Crnogorcima nije bilo bez velike opasnosti njegovog roenog ivota. Svaki dan dolazili su sa raznih strana glasovi da jedni spremaju otrov, drugi da su potkupljeni da ga predadu u neprijateljske ruke i zapale prah. Crnogorska samovolja, vetrenjatvo i lakomost na novce ovo je lako mogla uiniti. Patrijarh Vasilije izagnan iz svojeg otaastva i sa srpskog prestola doao je u Crnu Goru nadajui se nai tu pribeita. No, Turci elei dobiti njegovu glavu ponudili su Crnogorcima nekoliko kesa novaca. Ta suma veoma je pokolebala njihovu hriansku pobonost, i 24 oveka dou nou k patrijarhu, i jave mu da e da ga predadu Turcima. Znajui da e ovi neoveni izdajnici to i uiniti, odvraao ih je isprva pastirskim reima i pretio im prokletstvom. Kad je to bilo uzalud nesreni ovaj arhijerej izvadi ivotvorei krst i padnuvi na kolena pred svojom duhovnom decom gorkim suzama molio ih je da mu potede bedni ivot. Kad ni to nije mogo umekati surovost ovih hriana, kad ni suze ni molbe ni krst nisu pomogli, d im sve svoje novce, 54 dukata, te tako sauva svoj ivot te noi. Sutra dan pobegne u Primorje u Maine, i tu se sakrije u domu jedne udovice, te ga gonioci koji su poli za njim u poteru ne nau. (Dnevnik kneza Dolgorukova, www.montenegrina.net) Knez Dolgorukov i srpski patrijarh Vasilije Brki su potom zajedno pobjegli iz Crne Gore. E sad, logino je pitanje o realnosti teze o tragovima takozvane srpske svijesti kod Crnogoraca? Odnosno: Ako su Crnogorci smatrali patrijarha Vasilija Brkia za svog duhovnog poglavara, zato su htjeli da ga prodaju Turcima?

Dogaaj koji je ispriao Dolgorukov je u nevjerovatnoj suprotnosti sa savremenom propagandom iz SPC. Danas SPC posrbljava narod u Crnoj Gori priicama da su Crnogorci uvijek sebe smatrali Srbima, da su voljeli srpsku crkvu, da su patili za Kosovom. Jasno je da toga prije dolaska Sime Sarajlije nije bilo, Dolgorukov fino pokazuje kakvu su svijest Crnogorci imali. Da li je istorija zabiljeila da su Crnogorci htjeli svoga cetinjskog vladiku da prodaju Turcima? Mi, u stvari, znamo da su predanje i istorija zabiljeili suprotan primjer: Crnogorci su za velike novce otkupljivali iz turskih kazamata svoga vladiku Danila Petrovia! Da li e mitropolit Amfilohije i njegovi svjetenici kad dre lekcije iz istorije svome "stadu" i priaju o "osmovjekovnom neprekinutom kontinuitetu", govoriti i o dugom kontinuitetu netrpeljivosti i mrnje izmeu pravoslavne crkve u Srbiji i Crnogoraca, kako nam jasno pokazuju primjeri koje sam pokazao? Mislim da nee, da e se neukom narodu nastaviti plasiranje modernih laibajki o vjekovnoj srpskoj svijesti Crnogoraca. Istini za volju - moe im bit'; kad naa drava nee da edukuje svoj narod, onda hoe - Amfilohije Radovi.
http://www.portalanalitika.me/drustvo/tema/72859--zato-se-uti-o-vjekovnoj-netrpeljivosti-.html