Izvorni lanak UDK 159.947.5: 111.

5
Primljeno 09. 09. 2005.

Jocelyn Benoist
Universit Paris-I, Departement de Philosophie, 17, rue de la Sorbonne, F-75005 Paris jocelyn.benoist@ens.fr

Traenje i pronalaenje
Intencionalnost kao unutarnja i izvanjska relacija
Saetak Autor pita moe li se intencionalnost opisati kao unutarnji ili kao izvanjski odnos. Nakon to je pokazao da je nemogue reducirati intencionalnost na puke izvanjske (tj. uzrone) odnose, on naglauje da nije mogue niti pojmiti ju ekskluzivno kao unutarnji odnos. Nema intencionalnog unutarnjeg odnosa bez njegova konteksta izvanjskih odnosa koji mu doputaju da djeluje. Autor pokuava pokazati primjer za to analizirajui problem determiniranja intencionalnosti kao povezane s anticipativnom strukturom intencionalnosti, s posebnom pozornou, s jedne strane, prema stvari ambigviteta, te s druge strane, prema onoj nemogunosti. On pokuava pokazati da sposobnost intencionalnosti da sebe determinira ovisi o uvjetima koji pripadaju okolnostima. Njegova demonstracija je na liniji s nekom vrstom eksternalizma (intencionalnog eksternalizma) u filozofiji uma. Kljune rijei intencionalnost, unutarnjost, izvanjskost, odnos, filozofija uma

Internalizam i eksternalizam dva su konkurentna stajalita u filozofiji uma. Prema prvome, um treba definirati jedino samim sobom, bez bilo kakva pozivanja na bilo to drugo. Prema potonjemu, definicija uma nuno ukljuuje neke izvanjske imbenike pozivanje na neto drugo, a ne na um. Ako se opreka tako postavi, ini se da intencionalnost, barem u nekoj tradicionalnoj uporabi, potpada pod eksternalistiku perspektivu. Jer, ako potrebujemo provizornu definiciju intencionalnosti u tradicionalnome smislu, moemo je postaviti kao shvaanje uma koje ga interpretira tako da je bitno u relaciji prema nekom predmetu. Prikladna karakterizacija mentalnih inova ili stavova jest ona koja ih opisuje kao usmjerenost prema nekom predmetu. Ovakvo tumaenje ini se da uvodi neku transcendenciju (kako bi Husserl rekao) u um. Intencionalnost se esto interpretiralo na ovaj nain kao mo izvanjtenja uma, kao ono to mu omoguuje da bude sa stvarima samim. Stoga bismo mogli staviti u opreku ono to se sada naziva reprezentacionalistikim stajalitem prema intencionalistikome stajalitu: prema prvome, um je zatvoren i prvenstveno se bavi svojim vlastitim mentalnim sadrajima kao predodbama (koje mogu biti uzrokovane nekim izvanjskim uvjetima, ali to je ekstrinzino njihovoj definiciji); prema potonjemu, um je intrinzino otvorenost svijetu, te je definiran svojim upuivanjem na neki predmet (ovo se upuivanje smatra intencionalnou). Isto se ini prilino oitim, utoliko to je intencionalnost, barem u svojoj fenomenologijskoj tradicionalnoj interpretaciji, povezana s upuivakim shvaanjem uma.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 102 God. 26 (2006) Sv. 2 (347358)

348

J. Benoist, Traenje i pronalaenje

Jednom kad je to reeno, problem bi se mogao initi rijeenim. Meutim, prema mojem gleditu, ovdje on tek poinje. Jer, tada, sve ovisi o tome kako intepretiramo ovo upuivanje. Ustvari, spor internalizam/eksternalizam moe se primijeniti na smo upuivanje, a injenica da smo interpretirali intencionalnost kao neku vrstu upuivanja, uope nas ne uva od bilo koje vrste povratka u internalizam. To je ono to emo istraiti. Stoga emo se usmjeriti na pretpostavljenu relaciju prema nekom predmetu, za koju se kae da definira intencionalnost u tradicionalnoj perspektivi. Strategija koja bi se mogla isplatiti jest u tome da se pita je li ova relacija ono to se tradicionalno naziva unutarnjom relacijom ili pak izvanjskom. Ovdje se ne smijemo previe uriti: injenica da je intencionalnost unutarnja relacija ne podrazumijeva odmah internalizam, niti injenica da je ona izvanjska relacija eksternalizam. Istina bi se mogla pokazati mnogo izmijeanijom. Meutim, pretpostavit emo, kao radnu hipotezu, da istraivanje toga je li intencionalnost unutarnja ili izvanjska relacija otkriva neto u smjeru spora internalizam/eksternalizam. inei tako, bit emo na Russellovu tragu iz njegove Analize uma (Analysis of the Mind), te se pozabaviti nekim aspektima Wittgensteinove kritike iste u Filozofijskoj gramatici (Philosophische Grammatik). Na prvome mjestu, kako tono treba razumjeti unutarnju i izvanjsku relaciju? Relacija je unutarnja ako je neophodna svojim sastavnicama (ili barem jednoj od njih). Relacija je izvanjska ako nije neophodna i moe je se raskinuti, a da se ne preinai priroda bilo koje od njezinih sastavnica. U sluaju mentalnih inova ili stavova: ukoliko postoji unutarnja relacija izmeu njih i nekih predmeta, to znai da je zapisano na prvima da budu upueni na potonje, i to tono na njih (na neki predmet, a ne na neki drugi); ako nema unutarnje relacije (nego samo izvanjskih relacija) izmeu njih i nekih predmeta, to znai da svaki in ili stav moe izgubiti svoj kontingentni predmet i dobiti drugi, a da ne prestane biti isti in ili stav. U emu je tono priroda intencionalne relacije prema nekom predmetu? ini se, u svakome sluaju, kako puka injenica da se ulazi u relaciju prema neemu nije dovoljna da bi se karakterizirala intencionalnost. Nadovezujui se na jedan Russellov primjer to ga pretresa Wittgenstein, ako sam gladan, jedna ili druga stvar moe mi utaiti glad (ukljuujui i to da me se udari u eludac!). No, usprkos tome, neemo rei da je udarac (intencionalni) predmet moje gladi. Openito, teko je rei da je glad neto intencionalno, jer ako se ini da ona potrebuje predmet (kao ispunjenje), ona ne odreuje bilo kakav konkretan predmet: ona nije bitno, na odreen nain, glad za makar, naravno, ona doputa sekundarne uporabe (kao kod djece, gurmana i ljubavnika) kad to jest. Intencionalnost, ini se, odreuje bogatiju relaciju prema svome predmetu. Ako sam ba za jabuku to nije sasvim isto kao samo biti gladan: ako sam doista gladan, jedem bilo to onda sam ba za neto odreeno (jednu stvar, a ne drugu). Upravo je u ovome smislu biti ba za intencionalno dranje. Stoga se ini da intencionalnost podrazumijeva neto zaista vano: neto poput predodreenja svojega predmeta. Ne radi se samo o predodbi ina ili stava stavljenog u relaciju prema nekom predmetu ve o inu ili stavu koji do neke mjere odreuje predmet prema kojemu je stavljen u relaciju.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 102 God. 26 (2006) Sv. 2 (347358)

349

J. Benoist, Traenje i pronalaenje

Drugim rijeima, ono to ovdje prepoznajemo jest u samoj sri tradicionalnog shvaanja intencionalnosti: sama predodba smjeranja na. Nema smjeranja bez anticipacije predmeta. Da biste smjerali, morate u nekoj mjeri znati na to smjerate. To je ta anticipativna struktura intencionalnosti koju emo ovdje razmatrati. Koliko daleko ona ide? Ovisno o dosegu koji joj dademo, odgovor na pitanje to smo ga postavili o intencionalnosti kao unutarnjoj ili vanjskoj relaciji mijenja se. Ustvari, opi smjer tradicionalnog shvaanja intencionalnosti ini se da je u tome da je se interpretira u smislu (vrlo jake) unutarnje relacije. Intencionalnost u potpunosti odreuje svoj predmet tu ne preostaje mjesta za bilo kakvu izvanjskost. Naravno, to ne znai da ne moemo, na primjer, smjerati na neto maglovito (odreenje ne treba da bude potpuno), no, u tom sluaju, maglovitost treba razumjeti kao maglovitost onoga na to se smjera stoga kao da je odreena samim smjeranjem a ne kao maglovitost smjeranja, kao da ovo potrebuje ita drugo osim sebe sama kako bi bilo odreeno. ak i neodreenost onoga to se oekuje sasvim je odreena oekivanjem. Prema intencionalistikoj ortodoksnoj toki gledita, svaki intencionalni in ili stav samim sobom odreuje svoj predmet u tome smislu moe se za njega rei da je u unutarnjem odnosu prema ovome predmetu. Ova tvrdnja dovodi do prve potekoe, kojom se teorija intencionalnosti opseno bavi. to biva kad takozvani predmet ne postoji? Prije nego se pozabavimo ovom potekoom, moramo uoiti da je ona nezaobilazna u ovoj perspektivi. Jer, ako bismo drali da intencionalnost, kao unutarnja relacija, treba uvijek biti relacija prema nekom postojeem predmetu, to bi kao posljedicu imalo ekstremnu, neobranjivu vrstu idealizma. Isto bi zapravo znailo da je pomisliti na neto dostatno kako bi to i postojalo. Vrata stvarnosti bila bi otvorena kentaurima, zlatnim gorama i drugim stvorenjima iz bajki za koje je vano, snova radi kao i radi znanosti, da ih se smatra nestvarnima. Moramo se stoga oito suoiti s problemom: to bi unutarnje relacije s nepostojeim predmetima uope mogle znaiti? to se na prvi pogled ini pomalo udnovatim, jer barem po jednoj interpretaciji takozvanih unutarnjih relacija iste se tiu ovisnosti glede postojanja, a kako bi ono to ne postoji moglo glede postojanja ovisiti bilo o emu? Ustvari, injenica da intencionalnost uope ne podrazumijeva postojanje onoga na to smjera bila je jednim od razloga zato novovjeki ponovni otkriva inencionalnosti, Franz Brentano, nije mogao zapravo na nju gledati kao na relaciju. Poricao je intencionalnosti status neega zaista relacijskog (relatives), te ju je drao neim samo nalik relaciji (relativliches). U normalnoj relaciji, lanovi relacije postoje. Prema njegovu shvaanju (ova toka mogla bi se pokazati vanom), intencionalnost postaje relacijom samo izvana, kad opisujem intencionalan in: u tom sluaju, prisiljen sam je opisati na nain neupravnog govora, kao da je u relaciji prema predmetu na koji smjera, tono kao to u sluaju kad rabim relacijski predikat mogu opisati predmet (manji od drugoga, na primjer) samo u relaciji prema drugome. U tom smislu, intencionalnost je relacija samo metaforiki, a njezina naizgledna relacijska struktura ini se da ima neke veze s citiranjem (s pripisivanjem inten-

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 102 God. 26 (2006) Sv. 2 (347358)

350

J. Benoist, Traenje i pronalaenje

cionalnosti drugome, ili neijoj svijesti). Mogli bismo govoriti o citatnoj teoriji intencionalnosti u smislu nekakve Brentano-Quineove teze.1 U razlici prema ovome shvaanju, razmotrit emo na prvome mjestu ono to emo nazvati punopravnom teorijom intencionalnosti. Prema ovome gleditu, intencionalnost treba razumjeti intrinzino (a ne samo pod vidom opisa) kao pravu relaciju ak i ako je to relacija za koju se pokae da se odnosi prema neemu to ne postoji, to je cijena to ju treba platiti kako bi je se spasilo kao relaciju. Problem je tad: kako ona moe biti unutarnjom relacijom ako predmet prema kojemu se odnosi ne postoji nuno, ako postojanje predmeta ne ovisi o postojanju ina? Odgovor glasi: neto drugo na predmetu nego to je njegovo postojanje mora zavisiti od ina ili stava usmjerenog prema njemu. to bi to moglo biti? U ovome smo sluaju obvezni pretpostaviti neto poput bti ili smisla predmeta, koje treba luiti od postojanja istog. Nedvojbeno, ako se drimo realistikoga okvira, ne moemo dopustiti da postojanje predmeta ovisi o samome inu (barem ne openito). Meutim, moemo pretpostaviti da je to to moe postojati ili ne anticipirano od strane ina. Ustvari, moemo zamisliti intencionalnost kao svojevrsnu drabenu ponudu postojanja. Intendirani predmet ne postoji nuno, no intencionalnost odreuje barem to to bi tono postojalo da intendirani predmet postoji. Ova je mogunost postojanja ono prema emu se ini da je intencionalnost relacija, ako ona jest relacija i to, dodajmo, unutarnja relacija, budui da, ako intencionalnost treba razumjeti na ovaj nain, svaki intencionalni in ili stav u potpunosti odreuje svoj predmet, postojao taj predmet ili ne. U nekoj mjeri, postojanje nije vano (intencionalnost moe i bez njega), to je upravo ono to omoguuje relaciji da bude unutarnja da ne ovisi ni o kakvoj izvanjskoj danosti predmeta. Ovo stajalite dovodi do dva pitanja: do koje mjere takav pojam predodreenja predmeta doista ima smisla kad predmet nije dn te je puki intencionalni predmet? (Ovo je tradicionalni problem intencionalnog predmeta.) koju vrstu relacije moramo pretpostaviti izmeu takozvanog intencionalnog predmeta i predmeta koji moe biti dn kad naiemo na takav koji se ini da odgovara naoj intenciji? (Ovo je sluaj ispunjenja.) to se tie prvoga pitanja, ini se da se pod prividnom oitou intencionalne anticipacije krije zbiljska potekoa. ini se da mogu anticipirati togod elim, budui da nikakvo ogranienje glede postojanja, ini se, vie ne igra nikakvu ulogu. No problem je, u ovome sluaju, u tome da nije jasno ima li jo ikakva smisla bilo to anticipirati. Jer to bih drugo mogao anticipirati nego neko postojanje? Drukije reeno, znaaj pojma intencionalnosti jest u tome to nam potencijalno osigurava zahvaanje stvarnoga. Jo jednom, intencionalnost nam treba rei kako bi to bilo ako bismo imali stvar o kojoj je rije. Tema odreenja ini se da se odnosi tono prema tome: to to je odreeno jest ono to bi bilo dano da predmet koji je intendiran postoji. Stoga, uinimo li unutarnju relaciju (izmeu intencionalnosti i intendiranog predmeta) providnom, zatomljujui pozivanje bilo na kakav dani stvarni predmet i sluei se samo s pukim intencionalnim predmetom, nije sigur-

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 102 God. 26 (2006) Sv. 2 (347358)

351

J. Benoist, Traenje i pronalaenje

no da pojam odreenja jo ima smisla. U emu je odreujua mo intencionalnosti izvan njezine normativne moi nad stvarnim? Upadljiva je injenica da, openito, uzet nezavisno od svoje primjene na ovo ili ono podruje stvarnoga, takozvani intencionalni predmet, koji je trebao sam sobom biti ono odreeno (jer je nositelj odreenja kao takvog), ini se da je nepopravljivo neodreen. Nadovezujui se na Quineov primjer, ako lovim lavove, to ja to tono lovim? Glede ovoga pitanja, svakako moramo razluiti razliite situacije. Moe biti da lovim ba odreenu ivotinju, kao to to Ahab ini s Moby Dickom. No, u ovome sluaju, fiksacija moje intencionalnosti ovisi o injenici da je ono o emu se radi ve dano kao stvarno. To nije ono to nazivamo lovom na lavove openito, ve lovom na stanovitog lava. Naprotiv, ako samo lovimo lavove, otvoreni smo bilo kojem lavu koji se pojavi. No, znai li to da ne lovimo nikakvog konkretnog lava, nego samo nekog lava openito, koji bi bio pravi predmet nae potrage? Ili, konkretnog lava koji ne bi bio jedan od konkretnih lavova na koje bismo naposljetku mogli naii, nego samo intencionalni lav? Posljednji sluaj odreenja ini se doista problematinim. to zapravo odreuje nepostojeeg lava u usporedbi s drugim nepostojeim lavovima? Kao to je poznato (Quine je izvukao maksimum iz ove linije), postoje problemi identifikacije kod nepostojeih entiteta. Ono kako bi intencionalist mogao odgovoriti glasi: ostaje injenica da ono to lovimo nazivamo lavom. Nazvati to lavom definitivno znai odrediti to u nekoj mjeri, pa makar to i ne bilo sve do samog individuuma. U tom smislu, svako je intendiranje odreivanje. No, problem je u tome kako interpretirati ovo djelomino odreivanje kao (unutarnju) relaciju izmeu intencionalnosti i (djelomice) odreena predmeta. Mogla bi se tada javiti sumnja da mi samo uzimamo neto od stvarnih predmeta kako bi konstruirali predmete kojima neto nedostaje (sjenke predmeta), a koji, pravo uzevi, nisu nikakvi predmeti. Moda bismo mogli pokuati odgovoriti kako takav dojam proizlazi iz primjera to smo ga uzeli. Ustvari, problem intencionalnih predmeta openito ne treba brkati s problemom takozvanih opih ili apstraktnih predmeta. Pojedinano intencionalno upuivanje moe u potpunosti imati smisla. Na primjer, kad francuski pjesnik Verlaine pie:
Je fais souvent ce rve trange et pntrant Dune femme inconnue, et que jaime, et qui maime (esto sanjam taj neobian prodoran san O nepoznatoj eni, koju volim i koja voli mene)

njegova slika u mati ima tipino kroj pojedinanosti, to vrijedi i za mnoge nae takve slike. Meutim, pitate li ga ima li ta toliko jedinstvena ena made na svojemu lijevom obrazu ili ne, on nee biti u stanju odgovoriti. Odnosno, tonije,
1

Samo je prividno paradoksalno povezivati ta dva imena. Razlikuju se po tome moe li se

od toga napraviti znanost ili ne, no njihova je dijagnoza u pogledu same injenice istovjetna.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 102 God. 26 (2006) Sv. 2 (347358)

352

J. Benoist, Traenje i pronalaenje

moe odgovoriti kako eli, no taj odgovor nije opis, on je odluka to je dokaz da je predmet sam po sebi neodreen, odnosno da nije u potpunosti odreen. Dalje ga odrediti ne znai objelodaniti intenciju koja ve postoji, ve dodati novu intenciju. Koju konstitutivnu maglovitost mate nastavak pjesme izraava:
Et qui nest, chaque fois, ni tout fait la mme Ni tout fait une autre Est-elle brune, blonde ou rousse ? je lignore. (I koja nije svaki put ni posve ista ni posve druga Je li smeokosa, plavojka ili crvenokosa? ne znam to.)

Individualizacija onoga na to se upuuje, pothranjuje do neke mjere predodbu intencionalnoga predmeta. Ova slika ini se da je zaista o nekome predmetu (to je definicija intencionalnosti), a taj je predmet jedan predmet. Ova naizgledna pojedinanost, meutim, ne znai jo koliko odreenje: kao intencionalan predmet, taj predmet, ini se, doputa svojevrsnu intrinzinu maglovitost, to ga ini otvorenim za odluke. Ovu vrstu neodreenosti ne treba brkati s onom odreenom neodreenou o kojoj smo govorili. Zarunica naih snova nije intendirana kao maglovita zarunica, koja bi bila djelomina ili nepotpuna zarunica, stoga ne kao odreeno intendirani neodreeni predmet ona je mnogo neodreenije intendirana kao odreeni predmet (s nekom vrstom oklijevanja u samoj intenciji, ili s nekom konstitutivnom nedostatnou intencije pri odreenju svoga predmeta). U ovoj vrsti (ne samo predmetne) neodreenosti, teko je ne vidjeti svojstvo same intencionalnosti i stoga takozvanih intencionalnih predmeta, za koje se, u tom smislu, ini da su samo djelomice predmeti (a ne neki djelomini predmeti). U nekoj mjeri, mogue je pitati se ima li sama predodba predodreenja smisla predmeta ikakvoga smisla tamo gdje se pitanje o mogunosti da predmet bude dn, u ovome ili onome smislu, uope ne pojavljuje? Pred-odreenje, ali u opreci prema emu? Stoga emo se sada pozabaviti drugim pitanjem onime o intencionalnosti i danosti. Kako treba shvatiti relaciju izmeu onoga to je dano i onoga to je intendirano? Ako intencionalnost odreuje neto poput svoga svojstvenog predmeta (takozvani intencionalni predmet), ini se da se radi u usporedbi ili preklapanju. Kao kad bismo imali, na jednoj strani, intencionalni predmet, a na drugoj stvarni, te je problem poistovjetiti ih. Imamo situaciju kakvu smo oekivali, i situaciju kakva jest. to se definitivno dogaa vrlo esto: nije li to sluaj svaki put kad situacija nije u skladu s naim oekivanjima? Kao da postoji natjecanje: izmeu ostvarene situacije i one mogue, predviene. U ovoj igri, stvarno nuno pobjeuje. Problem izgleda malo drukije ako razmotrimo sluaj u kojem situacija jest ona koju smo oekivali. U ovom sluaju, ini se da intencionalni predmet jest stvarni predmet, te se ini doista tekim govoriti o usporedbi. Stvari su tono onakve kakvima smo ih oekivali nemamo tu pravu stvar koja je poput oekivane.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 102 God. 26 (2006) Sv. 2 (347358)

353

J. Benoist, Traenje i pronalaenje

Ono to pothranjuje ovu interpretaciju jest gramatika znaajka, na koju je upozorio Wittgenstein, da, u sluaju ispunjenja, nema mjesta za neki smisao oekivanog osim njegove vlastite stvarnosti. Oekivati neto ne znai oekivati neto plus oekivati da je to sluaj, ve znai tono oekivati da ova stvar jest sluaj. U sluaju ispunjenja, ne mogu zaustaviti intenciju, a da ne dosegne stvarnost. Stvarnost sama jest to na to intencija smjera, te je, u ovome sluaju, pogoena. Problem s ovom interpretacijom jest sluaj u kojemu intencija nije ispunjena. to uiniti s time? Treba li pretpostaviti kako, u ovome sluaju, postoji neto na to se smjera, to, suprotno sluaju ispunjene intencije, nije stvarno? Ova bi asimetrija bila uistinu paradoksalna. Jer isti stav, s obzirom na ono to se kontingentno dogodi, ne bi imao isto znaenje. ekam svoga prijatelja da doe. Ako doe, taj stav pokazuje se punokrvnom relacijom prema stvarnome; ako ne, on je puka relacija prema intencionalnome predmetu te, u ovome sluaju, njegov se dolazak moe odvojiti od toga da jest sluaj da je doao, u apstrakciji koja tvori sam intencionalni predmet. Postoji wittgensteinovsko rjeenje ove asimetrije. Ono je u tome da se naglasi injenica da ak i ako moj prijatelj ne doe, ono to oekujem jest to da njegov dolazak jest sluaj. No, oekivanje naprosto nije zadovoljeno tono onako kako jedan opis moe biti pogrean netoan. U svakom sluaju, intencija je usmjerena prema stvarnome, ali stvarno se moe slagati vie ili manje sa svojim oekivanjem. Ustvari, intencionalnost nam prua normu kako bismo istraili ono stvarno. Ono to ide u ovome smjeru (to se sastoji u tome da problem prikladnosti uini intrinzinim za intencionalnost) jest injenica da je u potpunosti smisleno razlikovati stupnjeve u ovome pristajanju stvarnoga intencionalnosti. Nadovezujui se na jedan Wittgensteinov primjer, ako je pucano iz pitolja, moe biti da me se pucanj ne dojmi tako glasnim kako sam oekivao. Smijemo li smatrati, u ovome sluaju, da je postojao glasniji beng u mojem oekivanju? Wittgenstein sumnja u to, ispravno prema mome gleditu. Nije bilo nikakvoga beng u mome oekivanju, a dojam neprikladnosti zasigurno ne proizlazi ni iz kakve usporedbe dvaju bengova, strogo govorei. Ono to je istina jest da je moje iekivanje definiralo neto poput normativnoga okvira za dogaaj, a dogaaj mu odgovara ili ne. to je jo vanije: odgovara mu vie ili manje. Ne radi se o tome da je prostor otvoren jednako tolikom broju usporedaba izmeu jednako tolikog broja moguih stvarnosti predmeta i njegova jedinstvenog intencionalnog izvornika nego o tome da, kao i svaka primjena mjerila kao takvog, ona doputa stupnjeve i pristajanja vie ili manje. Ono to je ukljueno jest sm stav, takav koji ima svoju vrstu normativnosti, i pritom ne bilo koji drugi predmet nego (stvarni) predmeti za koje se moe dogoditi da ovaj stav bude na njih primijenjen, vie ili manje prikladno. Iekujem neto. Neto se dogodi. Pitanje je: da li je to ono to sam iekivao? A odgovor se nee nai bilo u kakvoj usporedbi (na istoj razini), nego u varijabilnoj prikladnosti toga to se dogodi mome oekivanju. Ustvari, barem unutar ogranienog raspona mogunosti, nema razlike, pravo uzevi, izmeu onoga to je doivljeno i onoga to je oekivano, ve prije vie ili manje prikladnosti. To je smisao koji moemo pridati primjeru priguenoga beng to nije isto to i ne-beng.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 102 God. 26 (2006) Sv. 2 (347358)

354

J. Benoist, Traenje i pronalaenje

U nekoj mjeri, ini nam se da moemo na to to Wittgenstein kae o oekivanju primijeniti ono to Austin kae o istini u svojoj slavnoj raspravi.
Postoje brojni drugi pridjevi koji su u istoj klasi kao istinito i lano, tj. koji se tiu odnos izmeu rijei (takvih koje su izgovorene s upuivanjem na historijsku situaciju) i svijeta Kaemo, na primjer, da je stanoviti iskaz pretjeran ili maglovit ili smion, opis u stanovitoj mjeri priblian ili obmanjujui ili ne osobito dobar, prikaz dosta openit ili suvie saet. () Postoje razliiti stupnjevi i opsezi uspjeha pri iznoenju iskaz: iskazi pristaju injenicama uvijek vie ili manje labavo.2

Isto je s oekivanjem, ak i ako smjer pristajanja, govorei poput Searlea, nije isti. Ono to se oekuje u oekivanju jest da stvarno pristaje oekivanju. No, i to pristajanje takoer moe biti vie ili manje labavo. Ono ima sve nesigurnosti jedne relacije prema stvarnome. Ne postoji jedna i samo jedna situacija koju se oekuje, ve oekivanje mnogo vie ima ulogu ravnala koje mjeri ono to je dano, s obzirom na vee ili manje suglasje s oekivanjem, da se nadoveemo na Wittgensteinovu sliku. Ravnalo ne upuuje na jedan i samo jedan predmet ono je primjenjivo na stvarnu raznolikost predmet. Ova interpretacija intencionalnih stavova smatra ih u svakome sluaju relacijama prema stvarnome, u smislu normativnih relacija prema stvarnome. Moglo bi biti interesantno zacrtati ak jednu teoriju fikcije iz te perspektive fikcija kao vjeba u predstavljanju stvarnoga no to ovdje nije na problem. Samo emo ukazati kako ova interpretacija, premda osporava autonomiju pretpostavljeno-postojeeg intencionalnog predmeta, nije tako daleko od klasinog (fenomenologijskog) okvira, u smislu da ova, dok naglaava autonomiju intencionalnosti koja moe intendirati bilo to, tvrdi takoer da nema intencionalnosti bez horizonta ispunjenja (mogli bismo rei: bez pitanja ispunjenja), ak i ako je ovaj konkretni nemogu. Prema klasinome okviru, dakle, nema intencionalnosti bez barem pitanja o njezinome pristajanju stvarnome. ini se da naa reinterpretacija intrinzino uspostavlja vezu izmeu intencionalnosti i stvarnoga. Moglo bismo se zapitati ne oivljava li ova predodba intrinzine veze rizik nekog intencionalnog idealizma. Odgovor se, meutim, ini prilino oitim: budui da je veza normativna, nema rizika. Stvarno moe pristajati ili ne to je neophodno samoj predodbi normativnosti. Vraajui se na nae poetno pitanje, model koji trebamo usvojiti, ini se, dovodi nas do karakterizacije intencionalnosti kao neke vrste izvanjske relacije budui da naglaava injenicu da predmet moe biti ili ne biti takvim kakvim je intendiran, te da je intendiran ba taj predmet koji moe biti ili ne takvim kakvim je intendiran, a ne neki drugi. Meutim, moglo bi se pokazati da ovo nije tako jasno. Prevladali smo bilo kakvo shvaanje intencionalnosti kao unutarnje relacije prema predmetu predmet je, u nekoj mjeri, uvijek izvanjski, on je taj ije je suglasje s intencionalnim dranjem u pitanju. No, neto je jo uvijek unutarnje: to jest, sposobnost takozvanog intencionalnog dranja da se samo-odredi. Drugim rijeima, preostaje ona anticipativna struktura intencionalnosti ne vidimo kakvog bi smisla imala sama predodba intencionalnosti bez toga. To znai da, u nekoj mjeri, intencionalnost mora znati to intendira. Wittgenstein to formulira na svoj elokventni nain:
Die Tatsache ist durch die Erwartung auf ja und nein bestimmt.3 (injenica je odreena oekivanjem odgovora da ili ne.)

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 102 God. 26 (2006) Sv. 2 (347358)

355

J. Benoist, Traenje i pronalaenje

Ovaj nain govora ini se da je u proturjeju s prethodnom predodbom stupnjeva zadovoljenja oekivanja. Svejedno, Wittgenstein je ne zastupa doslovno on odmah dodaje: osim ako je izraz oekivanja neodreen. Ono do ega je stvarno stalo, i to Wittgenstein eli razmotriti, jest sama predodba predodoreenja, jo jednom. Nema intencionalnosti bez neke vrste predodreenja, koja je njoj unutarnja. Ovdje nalazimo, s onu stranu predodbe intencionalnog predmeta, vrlo vjerojatno pravu jezgru predodbe unutarnje relacije izmeu intencionalnosti i njezina predmeta. Meutim, kako smo to nazrijeli s Quineom, ova je predodba prilino problematina. Ustvari, treba razmotriti dvije razliite vrste problema. Prva sfera problema tie se dvosmislenosti. Druga sfera tie se pretpostavaka. Kako bismo ustrojili prvi problem, vratimo se naemu quineovskom primjeru lova na lavove. Pretpostavimo da lovim lavove i da ustrijelim i ubijem lagra tj., potomka lava i tigrice. Jesam li uspio u svome lovu na lavove? Oito, s naturalistike toke gledita, nisam ubio lava. Meutim a to je vana toka o intencionalnosti s gledita lova na lavove, moda e ono to sam ubio biti zadovoljavajue. Moda to moemo drati posebnim sluajem lova na lavove, jer, uglavnom, to doista zadovoljava uvjete lova na lavove. U najmanju ruku, vrijedi to uzeti u obzir. Kao i u odnosu na svaki intencionalan stav, togod je dano kao ispunjenje, mogue je pitati pristaje li to ispunjenje ili ne. No, za mnoge stvari nije jasno u kojoj mjeri ispunjavaju taj stav. Bilo bi zaista naivno vjerovati da postoji neko apsolutno pravilo u samome stavu koje moe odrediti koji sluajevi odgovaraju mjerilu, a koji ne (sasvim). Ako intencionalnost igra ulogu ravnala, nemogue je ne obazirati se na problem njezine primjene. U svakoj mjeri ima neke nesigurnosti, a ova nesigurnost mora biti tako definirana da sama mjera ima smisla. Naravno, Wittgenstein je posvetio mnogo pozornosti ovome problemu. Upravo je to svrha njegova slavnog zapaanja u Filozofijskim istraivanjima ( 242) o nunosti slaganja ne samo u definicijama ve i u sudovima, tako da je svaka jezina igra mogua. Uzima tono primjer mjerenja te tvrdi:
Ono to zovemo mjeriti odreeno je i stanovitom stalnou rezultata mjerenja.

Ono to je presudno u ovome zapaanju jest injenica da, kako bi se osigurala ona vrsta odreenja koju trebamo za intencionalnost openito sluaj s mjerenjem samo je primjer mi, ini se, potrebujemo rezultate, tj. ve ispunjene intencionalnosti. Drugim rijeima, ba se na posebnim sluajevima ispunjenja, i samo na njima, odreuje tona priroda onoga ije se ispunjenje trai. To ne znai da e ono to ispunjava intenciju uvijek biti iste vrste. To samo znai da naroiti sluajevi ispunjenja nuno igraju paradigmatsku ulogu u odreenju same intencije tj., u njezinu ustrojavanju kao odreenoj intenciji.
2 3

John Langshaw Austin, Truth, u: J. L. Austin, Philosophical Papers, Clarendon Press, Oxford 1961., str. 129130.

Ludwig Wittgenstein, Philosophische Grammatik, 112 / Philosophische Untersuchungen, 465.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 102 God. 26 (2006) Sv. 2 (347358)

356

J. Benoist, Traenje i pronalaenje

Do tuda dokle smo dosegli, to znai da ak i ono za to smo pretpostavljali da je najunutarnjije intencionalnosti njezino odreenje mora u nekoj mjeri biti izvanjteno. Nemogue je baviti se intencionalnou, a pritom staviti svijet u zagrade. Jer, u samome smislu intencionalnosti esto je ukljueno upuivanje na sluajeve njezina ispunjenja. Teko je vidjeti kako pridati neki smisao veini intencionalnosti, a da se ne uzme u obzir ovo upuivanje. ak i ako intencionalnost nije prava relacija, ve samo usmjerenost, ova usmjerenost ne moe jo uvijek biti unutarnjom. Ona je intrinzino izloena izvanjskosti svoje primjene ili barem onoga ega se intencionalnost tie, ako odbijete govoriti o tome u smislu primjene. Na primjer, samo znaenje lova na lavove mijenja se zavisno od toga prihvaam li ili ne nastreljivanje lagra kao primjer toga no, u nekoj mjeri, to znaenje ne prethodi ovoj odluci. Ispunjenje stoga nije neto tek dodano intencionalnosti, kako se moglo initi. Moglo bi biti da ono igra paradigmatsku ulogu za intencionalnost. Ovo je prvi uvjet izvanjskosti koji nalazimo, s puko logike toke gledita, za intencionalnost intencionalnost se ne moe (ili barem ne u potpunosti) definirati samom sobom. Postoji, meutim, jedan drugi problem glede izvanjskosti, koji se pojavljuje samo korak kasnije: s onu stranu dvosmislenosti (do koje je toke mjerilo primjenjivo ili nije, te bismo mogli smatrati da je sluaj nieg stupnja od onoga to je bilo intendirano, ili da je izvan skale) postoje nemogunosti. Vratimo se mojem primjeru s lagrom. Ovaj primjer ustvari postavlja problem. Jer nikakav lagar ne postoji u prirodi. Moe se dogoditi da se rode samo u zatoenitvu. Stoga, osim ako pretpostavimo (to nije osobito vjerojatno) da su jednoga pustili na slobodu, za vjerovati je, ako kaem da sam ubio lagra, da sam ustrijelio ivotinju iz zoolokog vrta ili tako neto. E sad, ustrijeliti ivotinju u zoolokome vrtu (jo jednom, osim ako se ne radi o izuzetnim okolnostima) nije ono to se tono slae s tim to se misli pod lovom. Stoga se, ne zato to se radi o lagru, ve zbog onoga to injenica da se radi o lagru pretpostavlja, moe osporavati moje pravo da govorim o lovu, kaem li da sam ispunio svoju intenciju lova na lavove ubivi lagra. E sad, pitanje glasi: znai li to da, u ovom sluaju, nisam lovio lavove? Ovisi o tome to se misli pod tom negacijom. Tonije, moje pitanje glasi: je li ova negacija izraz ne-ispunjenja u smislu neispravnog ispunjenja? Neto je dano to ne odgovara mjerilu. ini se da to definitivno nije sluaj. Jer, na taj nain, nepristajanje bi pretpostavljalo svojevrsno minimalno pristajanje. Kaem li: lovio sam lavove, no, naposljetku, s obzirom na ono to sam ubio, nisam uspio, to obino znai da predmet nije onaj koji se oekivao, no da je to jo uvijek bio lov barem u nekom smislu, intencija lova. U sluaju koji razmatramo, naprotiv, neprikladnost predmeta daje naslutiti da se nije radilo o lovu, ve o pokolju. Ono to elim naglasiti jest injenica da nije svaki odgovor relevantan jednoj intencionalnosti. Ako sam lovio lava a ubijem patka, nisam ubio traenu vrstu stvari. Ako sam lovio lava a ubijem lagra, s obzirom na posebne uvjete pod kojima je mogue naii na lagra, postavljaju se pitanja o tome jesam li doista lovio posebna vrsta ispunjenja diskvalificira moj lov kao lov. To jest: on ustvari nema nikakve veze s intencijom lova na lavove, ak nije niti neispravan odgovor na njega jer bi neispravan odgovor pretpostavljao da smo ostali unutar sfere onoga to se moe nazvati lovom.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 102 God. 26 (2006) Sv. 2 (347358)

357

J. Benoist, Traenje i pronalaenje

to emo nazivati lovom na lavove ovisi u nekoj mjeri o tome to emo priznati kao (stvarna) ispunjenja ove intencije. U skladu sa zadobivenim mjerilom, postojat e situacije to emo ih karakterizirati kao takve, koje ne odgovaraju ili odgovaraju nepotpuno. Ako mi donesete leoparda, osporit u da ste uspjeli u svojoj intenciji lova na lavove. No, postoje takoer mnoge situacije u kojima nema nikakvoga smisla pitati udovoljava li stvarno predmet intenciji, budui da sami uvjeti intencije nisu ispunjeni. Takvo ispunjenje koje prethodi samoj mogunosti drugog ispunjenja i tome ima li smisla razmatrati ovo drugo kao postignuto. Kako bih to uinio izriitijim, ranije, kad sam citirao Austina o stupnjevima zadovoljenja (i o injenici da ono ima stupnjeve), namjerno sam prikratio citat. Austin se ne zadovoljava time da kae kako iskazi pristaju injenicama uvijek vie ili manje labavo, ve dodaje kako oni to ine na razliite naine u razliitim prigodama za razliite namjere i svrhe. Ovo upuivanje na namjere i svrhe moglo bi uveseliti prijatelje intencionalnosti koji ga vide kao naelo odreenja. Meutim, ono ovdje posreduje kao vid openitijeg naela konteksta. Ako tumaimo intencionalnosti tako da definiraju neke uvjete zadovoljenja, kao to smo to i uinili, to znai da ponad samih intencionalnosti postoje takoer neki kontekstualni uvjeti i ogranienja. Problem relevantnosti tie se i intencionalnosti. Nema svaka intencija smisla u svakom kontekstu. U pravilu, kako bi imala smisla, intencija pretpostavlja neke ontologijske uvjete, koji joj prethode i koji je nadmauju. Jer, mimo situacija koje iznevjeruju danu intenciju, postoje situacije koje ju diskvalificiraju. Na primjer, nema smisla vjerovati bilo to bilo u kojoj danoj situaciji. Nuno postoji pretpostavna struktura vjerovanja, a ova pretpostavna struktura upuuje na svijet. Ova druga strana izvanjskosti vjerojatno je jo vanija od prve, paradigmatske. U nekoj mjeri, paradigmatizacija nekog sluaja integrira ga u samu intencionalnu strukturu. Nasuprot tome, izvanjskost pred-uvjeta intencionalnosti jest neto to ova intencionalnost ne moe apsorbirati osim ako ne usvojimo pojam pozadine, no usvojiti ga znai koliko priznati nemogunost da se ima samo unutarnja teorija intencionalnosti. Naposljetku, nemogue je ostati unutar jedne intencionalnosti, ili unutar intencionalnog kao takvog kako bi se ona tono pojmila, zahtijeva da se razmotri splet izvanjskih relacija u koje je ukljuena. Izvan ovoga bivanja ukljuenim nema nikakve intencionalnosti ona blijedi do pune neodreenosti. To ne znai da je intencionalnost puko izvanjska relacija, ve to znai da trebamo neto (stvarno) da nas podri kako bismo odredili intencionalno (kako bismo mu dali jasan oblik), kao to je neto potrebno da podri intencionalno, u njegovu vlastitu ustroju, kako bi ono bilo u stanju odrediti samo sebe. Ta je nunost i epistemologijska i ontologijska, s obzirom na to to intencionalnost jest: neto to se tie prilaza. Kakve veze ima to to smo rekli s uobiajenim sporom izmeu internalizma i eksternalizma? ini se prilino oitim: ako se intencionalnost moe definirati samom sobom, ini se da bi mogla imati svojevrsnu ontologijsku autonomiju pripadati sferi unutranjih entiteta ili djelovanja. Vanost rezultata i konteksta, koju smo naglasili, naprotiv, u suprotnosti je s bilo kojom predodbom apsolutnoga pounutarnjenja to ne znai da se moramo baciti u zagrljaj bilo

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 102 God. 26 (2006) Sv. 2 (347358)

358

J. Benoist, Traenje i pronalaenje

kakvoga biheviorizma. To samo znai da nema mentalnog postignua bez mentalnoga ivota, a da je takav ivot u svijetu. ak i njegov smisao ovisi o tome daleko od toga da je neto to bi se moglo izuavati za sebe. Postoje izvanjski uvjeti kako bi intencionalnost obavila svoj posao to jasno zvui kao neka vrsta eksternalizma. Nema intencionalnosti bez intencionalne historije. A ova je, kao i svaka povijest, tamo vani.
S engleskoga preveo Joko ani

Jocelyn Benoist

Seeking and Finding

Intentionality as an Internal and an External Relation
The author asks whether intentionality could be described as an internal or an external relation. After he has shown that it is impossible to reduce intentionality to mere external (e.g. causal) relations, he emphasizes that it is not possible either to consider it to be an internal relation exclusively. There is no intentional internal relation without its context of external relations that permit it to work. The author tries to make a case for that by analyzing the problem of the determination of intentionality as related to the anticipative structure of intentionality, with special attention on the one hand to the issue of ambiguities and on the other hand to the one of impossibilities. He tries to show that the ability for the intentionality to self-determine depends on conditions which pertain to circumstances. His demonstration is in line with some kind of externalism (intentional externalism) in the philosophy of mind. Key words intentionality, internality, externality, relation, philosophy of mind