Prihvaanje islama u osmanskoj Bosni: mitovi i realnost

Autor: Edin akovi

Jedan od najvanijih fenomena u historiji Bosne i Hercegovine predstavlja proces masovnog prihvaanja islama od strane domaeg stanovnitva, to je vremenom dovelo do stvaranja specifinog bosansko-muslimanskog identiteta i, u konanom, do profiliranja bonjake nacije. Nekoliko generacija historiara pokuavalo je manje ili vie uspjeno objasniti uzroke islamizacije u Bosni. Kod pristupa prouavanju uzroka masovnog prihvaanja islama nerijetko su ukljuene brojne mitske predstave koje optereuju historiare. S tim u vezi, u dosadanjoj historiografiji o spomenutom fenomenu iskristaliziralo se nekoliko mitova: uzrok primanja islama bila je prisila, islam je primila drutvena elita u cilju ouvanja privilegija, islam primaju iskljuivo ili uglavnom bosanski heretici (pri emu je relevantna injenica slinost uenja islama i Crkve bosanske). Posljedice predodbi o procesu islamizacije u Bosni izgraenih na osnovu ovakvih mitova osjeaju se i u dananjim meuvjerskim i meunacionalnim odnosima u Bosni i Hercegovini. Tokom proteklih petnaestak godina, za vrijeme ratnih zbivanja i nacionalne (nacionalistike) euforije, ak su i neki eminentni historiari revitalizirali spomenute mitove. Iako nijedan od tih mitova ne moe izdrati kritiku analizu, zbog dnevno-politikih ciljeva oni se jo uvijek provlae kroz historijsku literaturu i kolske udbenike. Krajem XIV stoljea, u vrijeme dok je srednjovjekovna bosanska drava pod kraljem Tvrtkom I Kotromaniem bila na vrhuncu svoje vojno-politike i ekonomske moi, bosanski su prostori po prvi put ugroeni od nadirue sile Osmanske drave, koja je predstavljala kljuni faktor u irenju islama na teritorij jugoistone Evrope. Istina, neki autori istiu da su prvi dodiri Bosne s islamom bili znatno prije, pa ak i da su neki pripadnici islama ivjeli na bosanskim prostorima stoljeima prije dolaska Osmanlija.[1] No, prve sigurne pojave prihvaanja islama od strane domaeg slavenskog etnosa na teritoriju srednjovjekovne Bosne (Bonjana) potjeu tek iz XV stoljea, u vrijeme slabljenja bosanske drave i sve jaeg utjecaja Osmanlija na njezinom teritoriju. Ve iz polovine XV stoljea potjeu vijesti o stalnom boravku Osmanlija u Vrhbosni (vilajet Hodidjed ili Saraj-ovasi). Politikim slomom srednjovjekovne bosanske drave Osmanlije su zagospodarile najveim dijelom njezinog teritorija. Ali, cjelokupan teritorij dananje Bosne i Hercegovine pod osmansku je vlast dospio tek krajem XVI stoljea (padom Bihaa 1592). Proces prihvaanja islama moe se pratiti na osnovu osmanskih popisnih katastarskih deftera, koji predstavljaju primarne historijske izvore za ovo pitanje.[2] U popisu Bosanskog sandaka iz 1468. navedene su 332 muslimanske kue naprema 37.125 nemuslimanskih. U narednim popisima broj muslimanskih domova stalno raste, tako da u XVII stoljeu muslimani predstavljaju ve apsolutnu veinu stanovnitva Bosne. Tada intenzitet islamizacije poinje slabiti, a ve u XVIII stoljeu sluajevi konverzije su iznimni i pojedinani.

Kod svakog pokuaja da se odgonetnu uzroci masovne islamizacije slavenskog etnosa u Bosni treba imati na umu injenicu da se radi o mentalitetu srednjovjekovnih ljudi i da bi konverzija trebala znaiti neto sasvim drugaije nego to bi to danas znaila. Rijeima Sime irkovia, shvatanje o oveku kao autonomnoj jedinki koja o verovanju ili neverovanju, o pripadanju jednoj ili drugoj religijskoj zajednici, samostalno odluuje i bira ne bi bilo ispravno. U srednjem vijeku realnost je sasvim drugojaija, ovek biva roen, donet na svet koji je strukturiran, proet religijom, koju zastupa jedna jedinospasavajua crkva. Izvan nje ne samo da nema spasenja, nego nema ni slobodnog izbora.[3] Meutim, prouavajui primarne historijske izvore za prouavanje procesa islamizacije, dakle osmanske katastarske popise, moe se zakljuiti da se konvertiti u Bosni ponaaju upravo kao autonomne jedinke. Ima vrlo mnogo sluajeva da muslimani i nemuslimani, blii srodnici, ive u istom domu, ili da jedan brat primi islam, a drugi ostane u dotadanjoj vjeri. Srednjovjekovna Bosna je, oito, bila neto osobeno i ne da se uklopiti u obrasce kasnosrednjovjekovnih drutava jugoistone Evrope, u kojima je utjecaj crkve i religije uglavnom bio dominantan. U Bosni su vladale specifine vjerske prilike, kako u predosmanskom, tako i u ranom osmanskom periodu, koje su djelomino uvjetovale i samu islamizaciju. Jedna od karakteristika historije Bosne i Hercegovine, pored masovne islamizacije, takoer je i fenomen srednjovjekovne hereze i heretike Crkve bosanske. Posmatrajui pokuaje objanjenja uzroka masovnog prelaska na islam od apostolskog vizitatora Petra Masarechija do dananjih dana moe se zakljuiti da se fenomen islamizacije konstantno povezuje s fenomenom Crkve bosanske. Upravo se tu otvara prostor za brojne mistifikacije i kontraverze, odnosno za proimanje mitskog i stvarnog. Historiari koji su prouavali fenomen primanja islama u Bosni i Hercegovini nerijetko su bili optereeni teretom vlastite religijske ili nacionalne pripadnosti, ideologije i dnevne politike, to je dovelo do pojave svojevrsnih kompleksa u historiografiji. Stariji katoliki i pravoslavni historiari, kojima je bilo jasno da su bosanski muslimani bez sumnje slavenskog porijekla i da s Turcima u rasno-etnikom pogledu nemaju nikakve veze, doivljavali su islamizaciju uglavnom kao izdaju vlastite vjere, stoga su uzroke primanja islama tumaili na razne naine: po nekima je to bila prisila, po drugima pak, islam su prihvatili razni pohlepni i lahkovjerni elementi. Neki historiari su, opet, lansirali tezu da islam prihvaaju iskljuivo ili gotovo iskljuivo bosanski heretici, maniheji ili ko zna ta, koji su i prije konverzije bili u krivovjerju, ime se davao alibi vlastitoj naciji koja se profilirala iz vjerske zajednice (milleta). Upravo u vrijeme nacionalnog buenja, gdje je religijska pripadnost igrala dominantnu ulogu, ovo se pitanje jo vie zaotrava. Pripadnost pravoslavnoj odnosno katolikoj naciji uvjetovalo je opredjeljenje ka srpskoj odnosno hrvatskoj nacionalnoj ideologiji, koje su potraile oslonac u susjednim zemljama, Srbiji i Hrvatskoj. Bosanskohercegovako muslimansko stanovnitvo se tu nalo izmeu dvije vatre. Pripadnost islamskoj vjeri uvjetovala je specifine obiaje, nain ivota i mentalitet, to je sve zajedno inilo poseban identitet bosansko-muslimanskog naroda, koji nije prihvaao nacionalnu identifikaciju ni sa Srbima ni sa Hrvatima, kao to su to inili neki predstavnici njegove inteligencije. Pojedini srpski/hrvatski historiari su bili svjesni da upravo pripadnost islamu bosansko-hercegovakog muslimanskog etnosa koi svaki pokuaj njegove identifikacije sa Srbima ili Hrvatima, koji su teili da muslimane kao jeziak na vagi privuku na svoju stranu. Uz optube da je islam anacionalna vjera, u srpskim i hrvatskim historiografskim i uope intelektualnim krugovima

formirana je svijest o svojevrsnoj nacionalnoj izdaji stanovnitva koje je prije vie stoljea prihvatilo islam. Na drugoj strani, muslimanski intelektualci, veinom predstavnici uleme, kao reakciju na takve stavove insistiraju ne samo na tezi dobrovoljne konverzije, nego trae dublje razloge i uzroke prihvaanja islama. Tada naroito postaje popularna tzv. bogumilska teorija, po kojoj je uzrok masovne konverzije u Bosni upravo postojanje pripadnika heretike Crkve bosanske, odnosno bogumila. Tu su tezu zastupali i neki, uvjetno reeno, kranski historiari. U biti, bogumilska teorija potencira dva razloga prelaska bogumila na islam. Jedan od tih razloga je politiki bogumili usljed sistematskog pritiska zapadne i istone crkve bjee pod okrilje Osmanlija, iji dolazak u Bosnu pozdravljaju, te prihvaaju islam iz inata, prkosa ili pak elje za osvetom svojim dojueranjim protivnicima, kako bi se na taj nain mogli osvetiti. Najkarakteristinija epizoda u ovome mitu je prihvaanje islama odjednom (bir ugurden) pred sultanom Mehmedom Fatihom. Drugi je pak razlog (na kome su posebno insistirali muslimanski historiari), opet, slinost vjerskog uenja bogumila i muslimana. Sve u svemu, mitomanski pristup prouavanju fenomena masovnog prihvaanja islama ukljuuje nekoliko historijskih mitova: Islamizacija se odvijala pod pritiscima (prisilna konverzija); Islam prihvaa drutvena elita iz elje za ouvanjem privilegija (kontinuitet bosanska srednjovjekovna vlastela bonjaki begovi i age); Islam prihvaaju iskljuivo ili uglavnom bogumili (relacija patareni poturi), iz politikih ili dogmatskih razloga. Islam u Bosni je prihvaen odjednom (bir ugurden). Ovome se moe dodati i teza o preteno neslavenskom porijeklu muslimana, u biti jedna rasistika teorija karakteristina ponajvie za srpsku historiografiju. Iako je ta teorija ako uope zasluuje da se tako nazove toliko nevjerovatna da ne zasluuje ak da ju se osporava, ipak je ona nalazila svoje protagoniste.[4] Teko je hronoloki odrediti koji je od gore navedenih mitova stariji, oni su se kod razliitih pisaca javljali priblino istovremeno. Kod kranskih historiara, u hronikama, ljetopisima i drugim djelima, Osmanlijama se pripisuje teror nad (kranskim) narodom osvojenih podruja, pa tako i u Bosni. O tome su pisali i neki savremenici politikog sloma srednjovjekovne bosanske drave, poput Eneja Silvija Piccolominija, odnosno pape Pia II (1458.-1464.), kao i njegovog legata u Bosni Nikole Modrukog, a prenose to i kasniji pisci kao to je Pavao Ritter Vitezovi. Zanimljivo je, meutim, da papa Pio II prvi donosi podatke o izdajnikom dranju maniheja u Bosni, navodei sluaj kneza Radaka na Bobovcu, dok Nikola Modruki izriito navodi da su sultana na pohod protiv Bosne nahukali prvaci sekte manihejaca.[5] Ovi podaci predstavljaju zaetak mita o kolaboraciji bosanskih heretika s Osmanlijama, to je u konanom dovelo do njihovog masovnog preobraenja na islam. Meutim, ta tzv. bogumilska teorija aktualizirat e se tek u XX stoljeu. Sve do tada susreu se drugaija objanjenja, od kojih je najee ono o preobraenju pod prisilom ili pak iz elje za materijalnom koristi. O islamizaciji i historiji Bosne uope pisali su uglavnom stranci. Zanimljivo je da Ivan Frano Juki, franjevac i jedan od prvih bosanskohercegovakih historiara, osim to od starijih hroniara prenosi podatak da je sultan Mehmed II Osvaja iz Bosne odveo 30.000 mladia u

jeniere, ne potencira prisilu kao motiv prelaska na islam. Ali neki njegovi savremenici su mislili drugaije. Iz nekih citata vidi se da je jedan od istaknutijih srpskih intelektualaca, Georgije Magaraevi, osniva Letopisa Matice srpske, smatrao da su stanovnici osmanske Bosne (koje on, dakako, smatra Srbima) na islam preli u krajnjoj nudi i nevolji, orujem tiranstva prinueni, a slino miljenje je imao i Simo Milutinovi Sarajlija.[6] Jovan Cviji, antropogeograf i jedan od vodeih srpskih naunika s poetka XX stoljea zastupao je u svojim djelima mit o prisilnoj konverziji. Meutim, on je smatrao da pritiske na kransko stanovnitvo nisu provodile osmanske vlasti, nego domai muslimani, odnosno sami konvertiti, koji su iz nekakvog osjeaja krivice nastojali u islam prevesti svoje srodnike i saplemenike.[7] Veina njegovih uenika i sljedbenika (Jefto Dedijer, Jovan Hadi Vasiljevi i drugi) isticali su pak, privremenost konverzije i tragali za nekakvim praktinim ciljem koji je trebao da bude postignut prelaskom na islam.[8] Osim toga, isticali su ostatke predislamske tradicije kao tobonji dokaz svijesti o pravoj vjeri potomaka konvertita. Historijski mit o prisilnoj islamizaciji irokih slojeva stanovnitva odrao se do dananjih dana. Jedan od vodeih historiara odgovornih za promidbu ovog mita je fra Dominik Mandi, koji je napisao vie znaajnih radova o vjerskim prilikama u Bosni. Mandi je autor poznatog djela Etnika povjest Bosne i Hercegovine, u kojem odreenu panju poklanja i procesu islamizacije. Prema Mandiu, uzroci islamizacije su sistematski pritisci osmanskih vlasti prvenstveno na katoliko stanovnitvo, koji su se odvijali u valovima. Ti pritisci su, prema Mandiu, bili naroito intenzivni u prvoj polovini XVI stoljea, poevi od uprave bosanskog sandakbega Mustafa-bega Jurievia, pa sve do iza Gazi Husrev-bega, a bilo ih je i kasnije. Mandievo pisanje je oigledno imalo utjecaja na neke druge historiare, posebno one manje afirmirane iz reda franjevaca ili katolikog sveenstva. U pojedinim radovima, prilozima i lancima objavljivanim po raznim listovima i asopisima jo uvijek je iva teza o represalijama i pritiscima Turaka nad katolikim stanovnitvom.[9] Valja naglasiti da su Mandiu bili nedostupni i nepoznati izvori osmanske provenijencije, u prvom redu popisni defteri, ali savremeni protagonisti mita o prisilnoj konverziji zanemaruju upravo te izvore i tragaju za pojedinanim sluajevima konverzije pod prisilom, odnosno u prouavanju prihvaanja islama slue se, kako kae Ahmed S. Alii, metodom ekscesa, a ne metodom procesa. Takve mitske projekcije javljale su se i u kolskim udbenicima.[10] Jedan od posebnih elemenata tog historijskog mita svakako su podaci o crkvama pretvorenim u damije.[11] Koliko neki povjesniari zastranjuju u tom pogledu, najbolje se vidi iz primjera Ante kegre, koji, kritizirajui brojne mitomanske stavove Envera Imamovia o porijeklu i pripadnosti stanovnitva Bosne, i sam odlazi u drugu krajnost, preko ruba historijske znanosti u podruje mitova o hrvatskoj naciji u Bosni i navodnim katolikim/hrvatskim korijenima Bosne. kegro zavrava rijeima: Imamovi i grupacija kojoj je glasnogovornikom oito nisu svjesni da je emalua izrasla iz temelja katedrale sv. Petra Apostola, te u prilogu donosi skicu oltara spomenute katedrale naenog u temeljima damije emalue.[12] kegro, dakle, osim to svjesno podrava historijski mit o katolikom karakteru srednjovjekovne Bosne (dvaput ponavlja kako je kri najei simbol/ornament na stecima, zaboravljajui injenicu da je od preko 60.000 steaka na tlu Bosne i Hercegovine samo neznatan broj njih uope ornamentiran), na osnovu jednog ostatka stare graevine (ko zna odakle donesenom!) tvrdi kako je damija emalua izgraena na mjestu katolike bogomolje. Toga Imamovi i nekakva grupacija koja stoji iza njega nisu svjesni, iz ega opet proizilazi da oni nisu svjesni svog katolikog/hrvatskog

porijekla.[13] kegro ne navodi kako je i taj oltar nainjen od antikog paganskog rtvenika, a zanimljivo je da asopis u kome je objavljen pretisak kegrine reakcije donosi nekoliko radova o predosmanskom razdoblju podruja Sarajeva, a u uvodniku redakcije stoji i ovo: Bez obzira to je taj veoma vrijedan arheoloko-povijesni argumenat (oltar iz katedrale sv. Petra E..) naen u ruevinama spomenute damije, ne moemo to podruje smatrati nalazitem srednjovjekovne katedrale.[14] Od savremenih srpskih historiara najzasluniji za revitalizaciju mita o prisilnoj islamizaciji svakako je akademik Radovan Samardi, pisac eseja Prodor islama u jugoistonu Evropu (objavljen u ediciji Istorija srpskog naroda), djela koje je izazvalo brojne polemike. Mitskim predstavama o prihvaanju islama pod prisilom Samardi daje novu boju. U najkraem, njegovo miljenje o islamizaciji se moe svesti na sljedee: islamizacija se u biti ipak dogaala usljed pritiska, motiv prisile prisutan je ak i onda kada to sam konvertit ne osjea, jer inae ne bi odbacio staru vjeru.[15] Nema sumnje, Samardiev golemi ugled utjecao je i na druge historiare. Osmanista Milan Vasi isto tako tvrdi da u glavne faktore islamizacije spada podjela stanovnitva po religijskoj pripadnosti, iz ega se raa vjerska neravnopravnost i u konanom diskriminacija, koje bi nakon konverzije nestalo.[16] Ranije spomenuti Ivan Frano Juki objavio je 1851. godine pod pseudonimom Slavoljub Bonjak djelo Zemljopis i Poviestnica Bosne, u kome se, sasvim razumljivo, dotie i pitanja stanovnitva Bosne. S obzirom na vjersku pripadnost, stanovnitvo Bosne dijeli na pripadnike zapadne crkve (katolike), hriane (pravoslavce) i Turke (muslimane), a za ove posljednje pojanjava da su oni nasljednici laljivog proroka Muhameda koji su u Bosni postali od zloestih krana, koji ne znajui svoje gospodstvo drukije uzdrati, poturie se, iznevjerie se Bogu .[17] Juki takoer pie da je na nau veliku nesreu islam primio gotovo vei dio naroda, jer im je to osiguralo imanja, bogatstva i oslobodilo ih haraa i svakog danka, te su konvertiti bez truda i radnje mogli svoje gospodstvo provoditi.[18] Ivan Frano Juki je, dakle, kao uzrok prelaska na islam uzimao tenju za materijalnom koriu ukljuujui raniju vjersku labilnost (zloesti krani). Zanimljivo je da su slina stajalita imali i neki od stranih putnika koji su u XIX stoljeu posjetili Bosnu. Arthur Evans, poznati britanski arheolog, u svom prikazu historije Bosne i Hercegovine pie da bosanski muslimani potjeu od islamiziranih bogumila, koji su i pozvali Turke u Bosnu i koji su osjeali malo odvratnosti prema damiji. Pri tome istie da je naziv potur vjerovatno slavizirani oblik rijei pataren. Obiaji i nain ivota bonjake drutvene elite, begova, njihovo posjedovanje starih srednjovjekovnih gradova, riterski lov sa sokolovima i slino, Evansa su neodoljivo podsjeali na ivot srednjovjekovnih feudalaca, stoga on dri da su begovi upravo potomci islamiziranih bosanskih vlastelina. Slino je bilo miljenje i drugih putopisaca. arl Irijart, naprimjer, dri da je jedan od uzroka islamizacije u Bosni nejednakopravan status muslimana i krana, ovi drugi ukoliko ne bi prihvatili islam morali su plaati danak i nametalo bi im se nekakvo relativno ropstvo, ali ipak izraava sumnje u prie o nasilju muslimana nad kranima, te citira uvenu ahdnamu sultana Mehmeda II Fatiha franjevcima. Islamizacija se, po njemu, zbila radi povlastica, pa je muhamedanstvo u Bosni i pokrajini Hercegovini poprimilo aristokratska obiljeja.[19]

I Evansa i Irijarta, kao uostalom i veinu drugih putopisaca i Evropljana tog vremena, zavodila je injenica da bosanski begovi i age ive ivotom srednjovjekovne feudalne gospode, pa su bili skloni vjerovanju da su bosanski srednjovjekovni feudalci primili islam da bi zadrali svoje posjede. Ovakva mitska predstava se zadrala sve do dananjih dana, iako historijski izvori govore neto sasvim drugo. Sultan Fatih je veinu krupnih feudalaca odmah pogubio, zajedno sa bosanskim kraljem, kako bi preduhitrio svaki pokuaj eventualnog pokretanja otpora. Osmanski timarski sistem, s druge strane, bio je sasvim drugaiji od dotadanjeg bosanskog feudalnog sistema. U redovima osmanskih spahija u Bosni, istina, naao se i vrlo veliki broj predstavnika bosanskog plemstva, uglavnom onog sitnijeg (vlasteliia), ali takoer i vlakih starjeina, pa i doseljenika iz drugih krajeva. Nezanemarljiv broj njih bili su krani, koji su kasnije veinom zaista prelazili na islam. Ako se kasnije u Bosni, kroz proces ifluenja i u vrijeme slabljenja Osmanskog carstva, i razvio takav oblik zemljinih odnosa koji je podsjeao na srednji vijek, on nema nikakvog kontinuiteta sa srednjim vijekom. Iako su brojni radovi koji to dokazuju, ipak su se zadrale mitske predstave o vlasteli koja se prevjerila kako bi sauvala posjede. Tako, naprimjer, srbijanski historiar Dragoljub R. ivojinovi, u sintetikom djelu Uspon Evrope kratko i jasno navodi: u Bosni plemstvo prihvata islam, dok narod ostaje u staroj veri.[20] Jedan od pionira bonjake historigrafije, Safvet-beg Baagi, u svojoj Kratkoj uputi u prolost Bosne u duhu tadanjeg vremena iznosi niz predstava o procesu irenja islama koje se sa dananje take gledita moraju ocijeniti mitskim i koje se ukratko svode na dvije injenice: bosanski muslimani potjeu od nekadanjih bogumila, dok bonjako plemstvo vue korijene od nekadanje srednjovjekovne vlastele. I sam iz redova plemstva, Baagi posebno ukazuje na ovu drugu injenicu, napominjui da su Osmanlije zadrale stari feudalni sloj koji je prihvatio islam, ostavivi mu neku vrstu autonomije. Osim toga, Baagi je jedan od prvih historiara koji je pokuao na naune osnove postaviti teoriju o prihvaanju islama goleme skupine bogumila pred samim sultanom Mehmedom II Fatihom, i to na osnovu tzv. Jenierskog zakona, jedne rasprave s poetka 17. stoljea u kojoj autor objanjava obiaj da se djeca muslimanskih Bonjaka regrutuju putem devirme. Po tom izvoru, rije je o posebnoj povlastici koju je sultan Mehmed II Fatih podario Bonjacima koji su mu po osvojenju Bosne prili u velikim skupinama, izjavili lojalnost i najednom (bir ugurden) primili islam.[21] Tezu o masovnom prihvaanju islama odjednom razraivali su i drugi historiari, od kojih naroito treba istaknuti jednog od najistaknutijih bonjakih alima hadi Mehmed ef. Handia.[22] Ovaj se historijski mit u novije doba, vjerovatno pod utjecajem revitalizacije mita o prisilnoj konverziji od jednog broja srpskih historiografa, ponovo javlja u bosanskoj historiografiji.[23] Adem Handi, uz Nedima Filipovia jedan od rijetkih historiara koji su zaista temeljito i objektivno prili prouavanju fenomena islamizacije,[24] godine 1991. sklon je vjerovanju da se spomenuti dogaaj (bir ugurden) zaista desio, istiui da injenica to se nita poput toga ne moe naslutiti u popisnim defterima ne mora znaiti da masovnog prihvaanja islama u Bosni u vrijeme sultana Mehmeda nije bilo. Pri tome se slui komparativnom metodom, citirajui izvore i navodei sluajeve iz kojih se vidi kako je u nekim mjestima ivio vei broj muslimana koje popisni defteri ne spominju.[25] O islamizaciji Bonjaka u jednom veem obimu prilikom samog osvojenja Bosne pie i Muhamed Hadijahi, iznosei neke argumente koji idu u prilog navodima Jenierskog zakona. Adem Handi je, inae, 1996. predstavio bosanskohercegovakoj naunoj javnosti informaciju da postoji jo nekoliko primjeraka Jenierskog zakona, osim onog Baagievog, te je objavio njegov tekst in extenso i u prijevodu,

ali nije dao nikakvu kritiku analizu samog izvora.[26] Salih Jalimam tvrdi da se Jenierski zakonik smatra glavnim historijskim dokazom u kojem je decidno potvren masovan prijelaz bogomila na islam.[27] injenica je, meutim, da i Handi i Jalimam olahko prihvaaju podatke o bir ugurden konverziji iz jednog izvora koji je nastao skoro stoljee i po nakon dogaaja koji opisuje, to je sa stajalita historijske kritike vrlo problematino. Hadijahi je ve bio oprezniji i potraio je potvrde i u drugim izvorima. Ali pisac popularne Historije Bonjaka Mustafa Imamovi vrlo uspjeno pobija mit o bir ugurden islamizaciji.[28] Ne iskljuujui mogunost da je neka vea ili manja skupina Bonjana zaista pred sultanom primila islam, mora se konstatirati da nijedan od bonjakih autora nije pokuao detaljnije i podrobnije analizirati motive i uzroke nastanka Jenierskog zakona, odnosno podataka o prelasku Bonjaka na islam. To je, uostalom, do sada uinio jedino hrvatski osmanist Nenad Moaanin, iji se zakljuci o navodima spomenutog izvora moraju uzeti u obzir.[29] Starije generacije historiara koji su bili pobornici tzv. bogumilske teorije objanjavali su masovni prelazak bogumila na islam injenicom da su to ovi uinili zbog viedecenijskog sistematskog pritiska pravoslavne i katolike propagande (naroito ove druge, iji su nosioci bili Maari). Bogumili se stavljaju pod okrilje Osmanlija, te prihvaaju islam, gotovo iz nekakavog inata. S druge strane, javila su se miljenja da je uzrok kolektivnog bogumilskog prihvaanja islama slinost izmeu vjerskog uenja islama i bogumilstva. Ovu tezu je zastupao uveni britanski historiar Thomas W. Arnold,[30] od njega ju je preuzeo i h. Mehmed Handi,[31] a detaljno razradio Aleksandar Solovjev.[32] Neto u tom smislu navodi i Truhelka.[33] Uvaavajui ova imena, treba naglasiti da su njihova stajalita spadala u rezultate historijske nauke tog vremena, koje su novija istraivanja i interpretacije uveliko derogirale. Insistiranje na stajalitima Arnolda, M. Handia i Solovjeva danas ve ulazi u podruje mitomanije, a takvih sluajeva zaista ima. Enver Imamovi je, naprimjer, u nekoliko svojih radova isticao tezu o jednostranoj islamizaciji bogumila, odnosno o kontinuitetu bogumili/Bonjani muslimani/Bonjaci, ukljuujui tu i podatke o bir ugurden prihvaanju islama.[34] U udbeniku historije za drugi razred gimnazije, autora Enesa Pelidije i Fahrudina Isakovia (izdat 1994., u nekom kolama jo uvijek u upotrebi) proces prihvaanja islama se, izmeu ostalog, dovodi u vezu s vjerskim uenjem bogumila koje je u sluajevima bilo slino islamskom, a ponavlja se i injenica koju je istaknuo Arnold, da su se bogumili navodno pet puta na dan molili i pri tome esto padali na koljena, to bi trebalo predstavljati analogiju sa islamskim namazom. Autori jo navode da je na islam preao i vei broj lanova feudalnih porodica, istiui primjer sina hercega Stjepana Vukia Kosae (koji je kao Ahmed-paa Hercegovi obavljao niz najviih dunosti u Carstvu, izmeu ostalog i velikog vezira), te djeca kralja Stjepana Tomaevia igmund i Katarina. Vrlo slino pie i dr. Salih Jalimam u svojoj Historiji bosanskih bogomila, istiui da u istraivakom pogledu, odnosu bogomilstvo-islam treba dodati jo jednu bitnu karakteristiku. To su dovita ili molitvita, gdje su se obavljali odreeni obredni postupci, prije svih molitve za kiu na grobljima bogomila. Nakon to je nabrojao petnaestak dovita, dalje pie: Najpoznatije dovite u Bosni i Hercegovini je Ajvatovica gdje /su/ se sedmog ponedjeljka iza Jurjeva okupljali vjernici. Historijski je utvreno da je Ajvaz dedo bio bogomil. Isto tako, vidljiva je asocijacija na relaciji dedo-did bosanskih bogomila.[35] Autor uope ne navodi izvor na osnovu kojeg je

historijski utvreno da je Ajvaz-dedo bio bogomil, a trebao je objasniti o kakvoj se to asocijaciji na relaciji dedo-did uope radi, ovako itatelj moe shvatiti kako je naslov dedo koji se susree u imenima mnogobrojnih dobrih i dervia koji su pokopani po turbetima i ehitlucima irom Bosne i Hercegovine nekakav bonjaki specifikum nastao ni manje ni vie nego iz naslova poglavara Crkve bosanske. A zapravo je rije o perzijsko-turkmenskom sufijskom naslovu koji je u prolosti bio rasprostranjen meu sljedbenicima raznih tarikata irom islamskog svijeta. Jalimam takoer pie da historijski izvori iz tog vremena spominju predstavnike uglednih feudalnih rodova koji su primili islam, ali ne navodi nikog drugog osim sina hercega Stjepana i Tomaeve djece, Katarine i igmunda (Sigismunda). I u gore spomenutom udbeniku i kod Jalimama prepoznaje se tendencija da se prikae kontinuitet izmeu srednjovjekovne bosanske drave i osmanske Bosne, odnosno izmeu srednjovjekovnih Bonjana (veinom bogumila) i muslimanskih Bonjaka. U prilog takvom kontinuitetu ide injenica da su lanovi kraljevske porodice, kao i porodice najmonijeg ovjeka u dravi, hercega Stjepana, preli na islam. Kako su to uinili, spomenute autore kao da ne interesira. Povijesna je realnost da je hercegov sin na sultanov dvor dospio kao talac, dok su Tomaeva djeca zarobljena. Iako je Ahmed-paa Hercegovi u vie navrata bio i veliki vezir, a Sigismund pod novim imenom Ishak Kiral-oglu namjesnik u jednom anadolskom sandaku, injenica je da oni s Bosnom vie nisu imali ba nikakve neposredne veze. Bez ikakve ograde, moe se rei da iznoenje ovog primjera islamizacije na nain kako to ine Pelidija-Isakovi i Jalimam predstavlja bijeg iz realnosti i zalazak na podruje mitskog. Mnogi autori koji govore o bogumilima ili patarenima, odnosno o bosanskim hereticima uope vrlo esto prikazuju tu herezu kao homogenu vjersku zajednicu. To je u osnovi pogreno miljenje. Kod prouavanja procesa islamizacije treba imati na umu da su bosanski heretici onaj dio stanovnitva Bosne koji nije pripadao ni katolianstvu ni pravoslavlju bili podijeljeni u dvije skupine: pripadnike Crkve bosanske, odnosno strojnike, krstjane i goste, koji su predstavljali izabrani, relativno malobrojan sloj (elitnu sektu, rijeima Nade Klai), te mnogobrojne iroke mase naroda koje su slijedile tu crkvu ne prihvaajui ni katoliko ni pravoslavno pravovjerje. Pripadnici Crkve bosanske, njezino sveenstvo bez obzira na to jesu li uope i koliko su njihova uenja bila dualistika nisu pridavali veliku panju obinom narodu koji je predstavljao njezine sljedbenike. Vjerovanje tih sljedbenika Crkve bosanske, s druge strane, svodilo se na puka shvaanja i obiaje i oni, zapravo, nisu uvek bili daleko od istinskog paganstva.[36] To s pravom istie i Ahmed S. Alii, naglaavajui da su specifine prilike u srednjovjekovnoj Bosni dovele do stanja gotovo potpune ateizacije masa, te da drutvo srednjevjekovne bosanske drave nije uopte bilo mistificirano religioznim uvjerenjima i religijskom svijesti, to vrijedi za sve dijelove bosanske drave.[37] To je ujedno i kljuna injenica u procesu islamizacije, a ne nekakva slinost islamskog i bogumilskog uenja ili obreda. Religioznost narodnih masa bila je na vrlo niskoj razini, ak i oko sredita katolike akcije (franjevakih samostana). Tu zaputenost u vjerskom pogledu primijetio je Benedikt Kuripei koji je 1530. proputovao ovim krajevima, a o tome svjedoe i katoliki izvjetaji itavo stoljee kasnije. Treba naglasiti da je ona bila prisutna i kod skupina Vlaha u Bosni. Sama po sebi, ta niska razina religioznosti i vjerska zaputenost nije bila uzrok prelasku na islam, ali je otklanjala prepreku konverziji, koja je bila uvjetovana raznim drugim faktorima eljom za materijalnom dobiti, boljim drutvenim statusom, pripadnou dravnoj vjeri, itd. Valja imati na umu da je prihvaanje islama tih prvih konvertita bilo vie deklarativne i

nominalne prirode, ali su njihovi potomci iz generacije u generaciju sve vie i vie shvaali tu vjeru kao sastavni dio svog identiteta, kako individualnog, tako i kolektivnog, pa u konanom i nacionalnog. Mnogobrojni predislamski obiaji i vjerovanja poprimili su islamski karakter, i to posebno na selu. Taj sinkretizam i specifinosti dovele su do formiranja onoga to se moe definirati kao bosansko iskustvo u islamu, kako ga je jednom prilikom nazvao reisul-ulema dr. Mustafa ef. Ceri.[38] Nema sumnje, korijene masovne islamizacije u Bosni, kako gradskog, tako i seoskog elementa, kakve nije bilo u susjednim zemljama, treba potraiti u specifinim vjerskim prilikama u Bosni predosmanskog perioda. Historiar ovom pitanju mora prii osloboen ideolokog i dnevnopolitikog balasta, bez religijske pristrasnosti, kreui se kolosijekom realnosti i imajui uvijek na umu opasnost skretanja u podruje historijskih mitova kojima je junoslavenska historiografija naprosto proeta. Napomene: [1] Na osnovu toponomastike grae, K. Draganovi iznosi pretpostavku da su u sjevernim dijelovima Bosne bile prisutne zajednice muslimanskih etnikih skupina Kalisija i Peeneza, koji su u XII i XIII stoljeu ivjeli u Ugarskoj (Krunoslav Draganovi, Katolika crkva u sredovjenoj Bosni, u knjizi Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, HKD Napredak, Sarajevo 1942., str. 717). To preuzimaju i dalje razrauju i drugi autori (npr. Adem Handi, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo 1975, str. 116-117; Muhamed Hadijahi, Prvi susreti s islamom na Balkanu, u knjizi Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini, izd. ElKalem, Sarajevo 1991, str. 19-28). [2] O karakteristikama tih popisa postoji brojna literatura v. npr. Predgovor Ahmeda S. Aliia u Opirni popis bosanskog sandaka iz 1604. godine, Monumenta turcica historiam slavorum meridionalium illustrantia, tomus octavus, serija II defteri, knj. II, svezak I/2 (obradio dr. Adem Handi), Bonjaki institut Zrich odjel u Sarajevu i Orijentalni institut, Sarajevo 2000. Konvertite je u osmanskim popisima lahko prepoznati, po nemuslimanskom imenu oca, nekad prikrivenom eufemizmom Abdullah (=Boiji rob), ili pak po prezimenu, ukoliko je navedeno. [3] Sima M. irkovi, Srbi u hrianskoj ekumeni srednjega veka, iz knjige Rabotnici, vojnici, duhovnici. Drutva srednjovekovnog Balkana, izd. Equilibrium, Beograd 1995, str. 385; up. Nedim Filipovi, Napomene o islamizaciji u Bosni u XV vijeku, ANU BiH, Godinjak, VII, Centar za balkanoloka ispitivanja, 5, Sarajevo 1970, str. 156. [4] Na primjer, Vasa Gluac, Milan Karanovi, Svetislav Davidovi, Petar Gakovi i drugi. Neki od njih su tavie pisali o mongoloidnim crtama lica kod krajikih Bonjaka, te navodili raznorazna predanja toboe zabiljeena od muslimana koja su ila u prilog njihovim tezama, kao na primjer ona o turskom ili anadolskom porijeklu muslimanskih rodova. Kasnija provjera takvih predanja, meutim, pokazala je da su ona potpuno nepoznata u mjestima gdje su navodno zabiljeena (Muhamed Hadijahi, Porijeklo bosanskih muslimana, Bosna, Sarajevo 1990, str. 914). [5] Izvori za historiju srednjovjekovne bosanske drave, priredio Salih Jalimam, Historijski arhiv Tuzla, Tuzla 1997, str. 110 i 112.

[6] Bojan Aleksov, Poturica gori od Turina: Srpski istoriari o verskim preobraenjima, u knjizi Historijski mitovi na Balkanu, Institut za istoriju, Sarajevo 2003., str. 230-231. Ovaj rad vrlo dokumentovano i detaljno govori o mitskim predstavama o islamizaciji kod srpskih historiografa i pisaca uope. [7] Isto, str. 238. [8] Isto, str. 240. [9] Ta se teza, na primjer, jasno moe uoiti u radu Pave ivkovia, Povijesne dimenzije i povijesno utemeljenje hrvatstva Bosne i Hercegovine, objavljenom u asopisu Hrvatska misao (br. 2, Sarajevo, sijeanj-oujak 1997). Katoliko stanovnitvo Bosne i Hercegovine po ivkoviu isto kao i Dominiku Mandiu bili su jo od srednjeg vijeka osvijeteni Hrvati. Gazi Husrev-beg kod ivkovia nosi epitet zloglasni. Cijeli spomenuti ivkoviev rad neodoljivo podsjea na (naknadno umetnuto?) izlaganje Filipa Lukasa o hrvatstvu Bosne i Hercegovine (v. Filip Lukas, Bosna i Hercegovina u geopolitikom pogledu, u knjizi Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, HKD Napredak, Sarajevo 1942, nap. 1, str. 46-52.) i primjer je kako nacionalizam ovladava historiografijom. Slinih primjera se moe nai, naravno, i kod historiara iz reda druga dva naroda Bosne i Hercegovine. [10] Primjer je udbenik Frane Sabalia, o emu pie Damir Agii, Bosna je naa!: Mitovi i stereotipi o dravnosti, nacionalnom i vjerskom identitetu te pripadnosti Bosne u novijim udbenicima povijesti, Historijski mitovi na Balkanu, str. 151 [11] Tako, na primjer, jedan dio predstavnika Katolike crkve u Hercegovini estoko se protivio ponovnoj izgradnji Careve damije u Stocu (koju su tokom agresije sruili pripadnici Hrvatskog vijea obrane), navodei kako je ta damija navodno sagraena na mjestu nekadanje katolike bogomolje, a slian je sluaj bio i sa ponovnom izgradnjom Atik damije u Bijeljini. Pojedinih sluajeva pretvaranja crkvi u damije je svakako bilo (u Jajcu, Srebrenici, Bihau), ali postoji itav niz predanja i pretpostavki o takvom inu koje nemaju historijsku podlogu (npr. o Jeni damiji u Travniku). Moda bi autore koji neprestano lamentiraju za bivim crkvama pretvorenim u damije trebalo podsjetiti da je takva bila sudbina svih muslimanskih bogomolja u Slavoniji, Liki i Dalmaciji koje nisu unitene, pa ak i nekih u Bosni ne tako davno: Krajem XIX stoljea, po dolasku austro-ugarske vlasti, jezuiti su u Travniku sruili Tophane damiju i na njezinom mjestu podigli samostan i crkvu, a i u Zvorniku je jedna damija pretvorena u crkvu (Memorandum podneen Njegovom Carskom Velianstvu caru i kralju Francu Josipu I. 10. juna 1901. godine u Beu i Memorandum podneen Njegovoj preuzvienosti ministru Kallay-u predan 10. decembra 1900. god. u Sarajevu od predstavnika i zastupnika muslimanskog naroda okupiranih zemalja, Novi Sad 1901., str. 51). [12] Ante kegro, Eliminacija Hrvata (i Srba) iz Bosne i Hercegovine na pseudoznanstven nain, Bosna Franciskana, 10, Sarajevo 1998; objavljeno jo i u asopisu Hrvatska misao, br. 11.12, Sarajevo 1999.

[13] Prie o nekakvoj grupaciji kojoj je Imamovi glasnogovornik spadaju u podruje teorija zavjere; da je Imamovi u svojim stajalitima usamljen svjedoi i injenica da je spornu knjigu Porijeklo i pripadnost stanovnitva Bosne (Sarajevo 1998.) sam izdao. [14] Vrhobosna/Sarajevo kroz stoljea, uvodni tekst urednitva, Hrvatska misao, 11-12, Sarajevo 1999, str. 11. [15] Navodei Samardievo miljenje o islamizaciji, Bojan Aleksov konstatira: Uz sve transformacije koje je predstava islamizacije doivela tokom protekla dva veka prisiljavanje opstaje kao konstanta. (Poturica gori od Turina, str. 246). [16] Milan Vasi, O islamizaciji u jugoslovenskim zemljama, Prilozi za orijentalnu filologiju, 41 (radovi sa naunog skupa irenje islama i islamska kultura u bosanskom ejaletu), Sarajevo 1991, str. 426-427. [17] Ivan Frano Juki, Zemljopis i Poviestnica Bosne citirano prema prireenim djelima Putopisi i istorisko-etnografski radovi, Svjetlost, Sarajevo 1953., str. 343. Odrednica Turci kojom Juki naziva bosanske muslimane ne oznaava njihovu etniku pripadnost, ve samo vjersku. Po Jukiu, bosansko stanovnitvo ili Bonjaci pripadaju Slavjanima, odnosno njihovom ogranku Ilirima (tj. Junim Slavenima), a dijeli se po vjerskoj pripadnosti na pripadnike zapadne crkve, riane i Turke, dok pored njih u Bosni jo ive Cigani i ifuti (idovi), koje ne ubraja u Ilire. Ovakva podjela se moe nai i kod drugih pisaca, poput fra Antuna Kneevia, na primjer. [18] Isto, str. 295-296. [19] arl Irijart, Bosna i Hercegovina putopis iu vremena ustanka 1875-1876, Veselin Maslea, Sarajevo 1981., str. 97-100 i 117-119. [20] Dragoljub R. ivojinovi, Uspon Evrope 1450-1789, Matica Srpska, Novi Sad 1989. [21] Safvet-beg Baagi-Redepai, Kratka uputa u prolost Bosne, Sarajevo 1900., str. 19. Taj tzv. Jeniarski zakon [22] H. Mehmed Handi, Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosanskohercegovakih muslimana, separat, Sarajevo 1940. (ponovo objavljeno u Izabranim djelima, knj. II, Teme iz ope i kulturne historije, izd. Ogledalo, Sarajevo 1999, str. 7-46). [23] Osim toga, veina bonjakih historiara nastoji iz upotrebe izbaciti termin islamizacija, smatrajui ga neadekvatnim i neispravnim, budui da navodno podrazumijeva nekakvu prisilu. Valja, meutim, biti oprezniji i ustvrditi da pojam islamizacija isto kao, naprimjer, pojam urbanizacija a priori ne sadri momente prisile. Oba ta procesa mogu tei pod prisilom, mogu tei organizirano, a bez prisile, a takoer i neorganizirano i stihijski. Na primjer, urbanizacija u prvom razdoblju socijalistike Jugoslavije (1945.-1953.) sadrala je u sebi brojne elemente prisile, kojom je vlast nastojala primorati seljaku radnu snagu da prijee u gradove i zaposli se u industriji. Kasnije, meutim, elementi prisile nestaju, a urbanizacija je sve jaa uslijed raznih stimulativnih elemenata.

[24] Handi je u svojim djelima (od kojih valja posebno izdvojiti raspravu Islamizacija u sjeveroistonoj Bosni, Prilozi za orijentalnu filologiju, XVI-XVII, Sarajevo 1970, te ranije spomenutu studiju Tuzla i njena okolina u XVI vijeku) ne samo ukazao na uzroke islamizacije, ve i objanjava neke pojave koje su uzimane u prilog tezi o prisilnoj konverziji. Na osnovu prvorazredne grae, on ukazuje da je veina franjevakih samostana nestala ne zbog toga to su namjerno uniteni od strane muslimana, ve zbog toga to bi islamizacijom i razvojem islamskoorijentalnog urbanog kompleksa samostani esto ostajali u sreditu muslimanskog naselja, te bi se fratri sami povlaili. Isto tako, citira jednu ispravu Mustafa-bega Jurievia, tobonjeg progonitelja krana, kojom ovaj daje poreske povlastice i olakice laicima koji pomau fratrima samostana u Donjoj Tuzli. [25] Adem Handi, O irenju islama u Bosni s posebnim osvrtom na srednju Bosnu, Prilozi za orijentalnu filologiju, 41, Sarajevo 1991., str. 37 i dalje. [26] Adem Handi, O janiarskom zakonu, Prilozi za orijentalnu filologiju, 46/1996, Sarajevo 1997, str. 141-150. [27] Salih Jalimam, Historija bosanskih bogomila, Drutvo studenata DEMUS, Tuzla 2002., str. 187. [28] Mustafa Imamovi, Historija Bonjaka, BZK Preporod, Sarajevo 1998, str. 139-141. [29] Nenad Moaanin, Islamizacija seljatva u Bosni od 15. do 17. stoljea: demistifikacija, Zbornik Mirjane Gross, Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu, Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb 1999., str. 53-63. [30] Thomas W. Arnold, Povijest islama historijski tokovi misije, El-Kalem, Sarajevo 1990., str. 235-238. Arnold je uoio neke dodirne take izmeu islama i nekih dualistikih heretikih pokreta, to generalizira i prenosi na Crkvu bosansku. Valja, meutim, naglasiti da uprkos snanim argumentima i zagovornicima dualistikog karaktera Crkve bosanske (najdosljedniji je ostao Sima irkovi) neki povjesniari smatraju da je ta vjerska institucija u dogmatskom pogledu imala malo zajednikog sa dualistikim herezama na istoku i zapadu. Prijevod Arnoldovog djela objavljivan je tridesetih godina XX stoljea u nastavcima u Glasniku Islamske vjerske zajednice. [31] V. napomenu 22. [32] Aleksandar Solovjev, Nestanak bogumilstva i islamizacija Bosne, Godinjak istorijskog drutva Bosne i Hercegovine, I, Sarajevo 1949, str. 42-79. [33] iro Truhelka, Bosanska narodna (patarenska) crkva, u knjizi Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, HKD Napredak, Sarajevo 1942., na str. 789-792. [34] U lanku Ko su bosanski muslimani, katolici i pravoslavci (Osloboenje, 4. januar 1992.), referatu Odnos bosanskog i muslimanskog kontinuitet, na Prvom kongresu bosanskomuslimanskih intelektualaca 22. XII 1992. (oba rada su objavljena u knjizi Korijeni Bosne i

bosanstva izbor novinskih lanaka, predavanja sa javnih tribina, referata sa znanstvenih skupova i posebnih priloga, u izdanju Meunarodnog centra za mir, Sarajevo 1997.), te u kontraverznoj knjizi Porijeklo i pripadnost stanovnitva Bosne (Art 7 Sarajevo 1998.), str. 52-60. [35] Salih Jalimam, Historija bosanskih bogomila, str. 189. [36] Sima irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, Srpska knjievna zadruga, Beograd 1963, str. 108. [37] Ahmed S. Alii, irenje islama u Hercegovini, Prilozi za orijentalnu filologiju, 41, Sarajevo 1991, str. 67. [38] O tom bosanskom iskustvu u islamu, da se jo jednom posluimo Cerievim rijeima, govori i jedna vrlo dobra kulturno-antropoloka studija: Tone Bringa, Biti musliman na bosanski nain, Dani, Sarajevo 1998. Izvor: Institut za istoriju, Sarajevo