2012. godine navršilo se 20 godina od gašenja časopisa Kulture Istoka. Izdavač časopisa bile su “Dečje novine”, čija je centrala bila u Gornjem Milanovcu, [1] gde je izdavač osnovan, ali je deo redakcija bio i u Beogradu. Kulture Istoka pokrenute su 1984, kao i časopis za vizuelne umetnosti, Moment (čiji je glavni urednik bio Jerko Denegri), a oba su ugašena 1992. Kulture Istoka su izlazile u periodu od 1984-1992., kvartalno, a objavljena su ukupno 33 broja (0-32).
Glavni urednik nultog broja i br.1-2, bio je profesor Filološkog fakulteta, dr Tode Čolak (1931-90), a od br. 3-32. tu ulogu je preuzeo je autor ovih redova. U uvodniku redakcije, u nultom broju (1984), izložena je platforma koja je potvrđena i dalje razvijena i obogaćena, u različitim pravcima, tokom izlaženja časopisa, narednih 9 godina.
Za mnoge od nas kulturna baština Grčke, Rima i hrišćanstva još uvek de facto, ako ne više i nominalno, označava kulturnu baštinu sveta u celini, što predstavlja nimalo bezazlenu kratkovidost, kada su nam istraživanja ne-evropskih kultura i dostupna i potrebna, ne samo radi razumevanja i asimilacije osobenosti tih drugih kultura, već i zbog samorazumevanja vlastite kulture, čije je nepristrasno prevrednovanje na osnovu uporednih istraživanja kultura u istoj meri jedno od preko potrebnih zaveštanja našeg vremena.
Kao skroman pokušaj da se odgovori na neke od ovih potreba pokrenut je i časopis Kulture Istoka. Iako je zamišljen da u svom sadašnjem tematskom opsegu pokriva i istražuje samo kulture istočnih naroda – u rasponu od Bliskog istoka do Japana – dakle, da ne pokriva i područje ne-evropskog uopšte, ipak verujemo da i ovako omeđeno polje istraživanja može, u našim uslovima, dati svoj mali doprinos dijalogu i sporazumevanju između kultura.
S druge strane, sama upućenost na Aziju opravdana je iz više razloga. Prvo, narodi tog područja su u drugoj polovini 20. veka vidnom snagom stupili na svetsku pozornicu i tako skrenuli pažnju svetske javnosti na bogatstvo i složenost svojih kulturnih baština. Drugo, na Zapadu vlada sve veće interesovanje, naročito u redovima posleratne generacije, za istraživanje specifičnih oblika duhovnog praxisa ovih tradicija – interesovanje koje se, na žalost, često završava u nekritičkom usvajanju svega što je »orijentalno«. Treće, naš jugoslovenski prostor prirodno je upućen na Aziju i činjenicom da je svojom vekovnom istorijom predstavljao geografsko i duhovno razmeđe Evrope i Orijenta; i najzad, o Aziji se često govori kao o svojevrsnom duhovnom antipodu Evrope, pa je utoliko i istraživanje njenih kultura indikativno za samorazumevanje i prevrednovanje našeg evropskog nasleđa.
Redakciju su činili članovi iz različitih delova ex-Jugoslavije. Redakcija 1985: David Albahari, Rade Božović, Mirko Gaspari, Vesna Grubić, Zorana Jeremić, Radoslav Mirosavljev, Ljiljana Nikolić-Yamagishi, Mitja Saje, Nenad Fišer, Ivan Šop i Dejan Razić (umro je 1985). Redakcija se vremenom menjala, pa su 1991, redakciju činili: David Albahari, Karmen Bašić, Mirko Gaspari, Maja Milčinski, Branko Merlin, Anđelka Mitrović, Vlasta Pacheineir-Klander, Radosav Pušić, Jasna Šamić i Miroslav Tanasijević.
U izdavačkom savetu su bili: Tvrtko Kulenović (predsednik), David Albahari (zamenik predsednika), Bogdan Bogdanović, Ljiljana Bojanić, Jovan Ćirilov, Ašer Deleon, Desanka Gačić, Mirko Gaspari, Rada Iveković, Srećko Jovanović, Ljiljana Nikolić-Yamagishi, Dušan Pajin, Ivan Šop, Darko Tanasković, Vinko Trček, Veljko Trojančević, Ljubica Vasiljević.
Lektor je bio Jovan Pejčić, a za likovno-grafičku opremu bili su zaduženi: – Rade Rančić, nulti broj – od br. 1-2, do 25: Veljko Trojančević – od br. 26-32: Milan Jovanović. Tehnički urednici dobijali su likovni materijal uglavnom od glavnog urednika, ili od autora tekstova. Časopis je bio bogato ilustrovan, jer je u polazu tako koncipiran, a to je omogućavala i bogata likovna tradicija kultura Istoka, koja je prigodno predstavljana.
Svaki broj časopisa je imao svoju glavnu
2012. godine navršilo se 20 godina od gašenja časopisa Kulture Istoka. Izdavač časopisa bile su “Dečje novine”, čija je centrala bila u Gornjem Milanovcu, [1] gde je izdavač osnovan, ali je deo redakcija bio i u Beogradu. Kulture Istoka pokrenute su 1984, kao i časopis za vizuelne umetnosti, Moment (čiji je glavni urednik bio Jerko Denegri), a oba su ugašena 1992. Kulture Istoka su izlazile u periodu od 1984-1992., kvartalno, a objavljena su ukupno 33 broja (0-32).
Glavni urednik nultog broja i br.1-2, bio je profesor Filološkog fakulteta, dr Tode Čolak (1931-90), a od br. 3-32. tu ulogu je preuzeo je autor ovih redova. U uvodniku redakcije, u nultom broju (1984), izložena je platforma koja je potvrđena i dalje razvijena i obogaćena, u različitim pravcima, tokom izlaženja časopisa, narednih 9 godina.
Za mnoge od nas kulturna baština Grčke, Rima i hrišćanstva još uvek de facto, ako ne više i nominalno, označava kulturnu baštinu sveta u celini, što predstavlja nimalo bezazlenu kratkovidost, kada su nam istraživanja ne-evropskih kultura i dostupna i potrebna, ne samo radi razumevanja i asimilacije osobenosti tih drugih kultura, već i zbog samorazumevanja vlastite kulture, čije je nepristrasno prevrednovanje na osnovu uporednih istraživanja kultura u istoj meri jedno od preko potrebnih zaveštanja našeg vremena.
Kao skroman pokušaj da se odgovori na neke od ovih potreba pokrenut je i časopis Kulture Istoka. Iako je zamišljen da u svom sadašnjem tematskom opsegu pokriva i istražuje samo kulture istočnih naroda – u rasponu od Bliskog istoka do Japana – dakle, da ne pokriva i područje ne-evropskog uopšte, ipak verujemo da i ovako omeđeno polje istraživanja može, u našim uslovima, dati svoj mali doprinos dijalogu i sporazumevanju između kultura.
S druge strane, sama upućenost na Aziju opravdana je iz više razloga. Prvo, narodi tog područja su u drugoj polovini 20. veka vidnom snagom stupili na svetsku pozornicu i tako skrenuli pažnju svetske javnosti na bogatstvo i složenost svojih kulturnih baština. Drugo, na Zapadu vlada sve veće interesovanje, naročito u redovima posleratne generacije, za istraživanje specifičnih oblika duhovnog praxisa ovih tradicija – interesovanje koje se, na žalost, često završava u nekritičkom usvajanju svega što je »orijentalno«. Treće, naš jugoslovenski prostor prirodno je upućen na Aziju i činjenicom da je svojom vekovnom istorijom predstavljao geografsko i duhovno razmeđe Evrope i Orijenta; i najzad, o Aziji se često govori kao o svojevrsnom duhovnom antipodu Evrope, pa je utoliko i istraživanje njenih kultura indikativno za samorazumevanje i prevrednovanje našeg evropskog nasleđa.
Redakciju su činili članovi iz različitih delova ex-Jugoslavije. Redakcija 1985: David Albahari, Rade Božović, Mirko Gaspari, Vesna Grubić, Zorana Jeremić, Radoslav Mirosavljev, Ljiljana Nikolić-Yamagishi, Mitja Saje, Nenad Fišer, Ivan Šop i Dejan Razić (umro je 1985). Redakcija se vremenom menjala, pa su 1991, redakciju činili: David Albahari, Karmen Bašić, Mirko Gaspari, Maja Milčinski, Branko Merlin, Anđelka Mitrović, Vlasta Pacheineir-Klander, Radosav Pušić, Jasna Šamić i Miroslav Tanasijević.
U izdavačkom savetu su bili: Tvrtko Kulenović (predsednik), David Albahari (zamenik predsednika), Bogdan Bogdanović, Ljiljana Bojanić, Jovan Ćirilov, Ašer Deleon, Desanka Gačić, Mirko Gaspari, Rada Iveković, Srećko Jovanović, Ljiljana Nikolić-Yamagishi, Dušan Pajin, Ivan Šop, Darko Tanasković, Vinko Trček, Veljko Trojančević, Ljubica Vasiljević.
Lektor je bio Jovan Pejčić, a za likovno-grafičku opremu bili su zaduženi: – Rade Rančić, nulti broj – od br. 1-2, do 25: Veljko Trojančević – od br. 26-32: Milan Jovanović. Tehnički urednici dobijali su likovni materijal uglavnom od glavnog urednika, ili od autora tekstova. Časopis je bio bogato ilustrovan, jer je u polazu tako koncipiran, a to je omogućavala i bogata likovna tradicija kultura Istoka, koja je prigodno predstavljana.
Svaki broj časopisa je imao svoju glavnu
2012. godine navršilo se 20 godina od gašenja časopisa Kulture Istoka. Izdavač časopisa bile su “Dečje novine”, čija je centrala bila u Gornjem Milanovcu, [1] gde je izdavač osnovan, ali je deo redakcija bio i u Beogradu. Kulture Istoka pokrenute su 1984, kao i časopis za vizuelne umetnosti, Moment (čiji je glavni urednik bio Jerko Denegri), a oba su ugašena 1992. Kulture Istoka su izlazile u periodu od 1984-1992., kvartalno, a objavljena su ukupno 33 broja (0-32).
Glavni urednik nultog broja i br.1-2, bio je profesor Filološkog fakulteta, dr Tode Čolak (1931-90), a od br. 3-32. tu ulogu je preuzeo je autor ovih redova. U uvodniku redakcije, u nultom broju (1984), izložena je platforma koja je potvrđena i dalje razvijena i obogaćena, u različitim pravcima, tokom izlaženja časopisa, narednih 9 godina.
Za mnoge od nas kulturna baština Grčke, Rima i hrišćanstva još uvek de facto, ako ne više i nominalno, označava kulturnu baštinu sveta u celini, što predstavlja nimalo bezazlenu kratkovidost, kada su nam istraživanja ne-evropskih kultura i dostupna i potrebna, ne samo radi razumevanja i asimilacije osobenosti tih drugih kultura, već i zbog samorazumevanja vlastite kulture, čije je nepristrasno prevrednovanje na osnovu uporednih istraživanja kultura u istoj meri jedno od preko potrebnih zaveštanja našeg vremena.
Kao skroman pokušaj da se odgovori na neke od ovih potreba pokrenut je i časopis Kulture Istoka. Iako je zamišljen da u svom sadašnjem tematskom opsegu pokriva i istražuje samo kulture istočnih naroda – u rasponu od Bliskog istoka do Japana – dakle, da ne pokriva i područje ne-evropskog uopšte, ipak verujemo da i ovako omeđeno polje istraživanja može, u našim uslovima, dati svoj mali doprinos dijalogu i sporazumevanju između kultura.
S druge strane, sama upućenost na Aziju opravdana je iz više razloga. Prvo, narodi tog područja su u drugoj polovini 20. veka vidnom snagom stupili na svetsku pozornicu i tako skrenuli pažnju svetske javnosti na bogatstvo i složenost svojih kulturnih baština. Drugo, na Zapadu vlada sve veće interesovanje, naročito u redovima posleratne generacije, za istraživanje specifičnih oblika duhovnog praxisa ovih tradicija – interesovanje koje se, na žalost, često završava u nekritičkom usvajanju svega što je »orijentalno«. Treće, naš jugoslovenski prostor prirodno je upućen na Aziju i činjenicom da je svojom vekovnom istorijom predstavljao geografsko i duhovno razmeđe Evrope i Orijenta; i najzad, o Aziji se često govori kao o svojevrsnom duhovnom antipodu Evrope, pa je utoliko i istraživanje njenih kultura indikativno za samorazumevanje i prevrednovanje našeg evropskog nasleđa.
Redakciju su činili članovi iz različitih delova ex-Jugoslavije. Redakcija 1985: David Albahari, Rade Božović, Mirko Gaspari, Vesna Grubić, Zorana Jeremić, Radoslav Mirosavljev, Ljiljana Nikolić-Yamagishi, Mitja Saje, Nenad Fišer, Ivan Šop i Dejan Razić (umro je 1985). Redakcija se vremenom menjala, pa su 1991, redakciju činili: David Albahari, Karmen Bašić, Mirko Gaspari, Maja Milčinski, Branko Merlin, Anđelka Mitrović, Vlasta Pacheineir-Klander, Radosav Pušić, Jasna Šamić i Miroslav Tanasijević.
U izdavačkom savetu su bili: Tvrtko Kulenović (predsednik), David Albahari (zamenik predsednika), Bogdan Bogdanović, Ljiljana Bojanić, Jovan Ćirilov, Ašer Deleon, Desanka Gačić, Mirko Gaspari, Rada Iveković, Srećko Jovanović, Ljiljana Nikolić-Yamagishi, Dušan Pajin, Ivan Šop, Darko Tanasković, Vinko Trček, Veljko Trojančević, Ljubica Vasiljević.
Lektor je bio Jovan Pejčić, a za likovno-grafičku opremu bili su zaduženi: – Rade Rančić, nulti broj – od br. 1-2, do 25: Veljko Trojančević – od br. 26-32: Milan Jovanović. Tehnički urednici dobijali su likovni materijal uglavnom od glavnog urednika, ili od autora tekstova. Časopis je bio bogato ilustrovan, jer je u polazu tako koncipiran, a to je omogućavala i bogata likovna tradicija kultura Istoka, koja je prigodno predstavljana.
Svaki broj časopisa je imao svoju glavnu