Richard Bach Most preko vjenosti

_____________

The Bridge Forever

Across

www.bosnaunited.net www.crowarez.org

- koliko smo sretni ti i ja, iji je dom bezvremenost: mi koji smo dolutali s mirisnih planina vjene sadanjosti igrati se tajnama, kao to su ro enje i smrt, u jednome danu (ili moda ak manje) e. e. cummings

Leslie, koja me nauila letjeti

ini nam se ponekad da su zmajevi dio prolosti, da nema vie udovita i odvanih viteza, da nema vie princeza koje lutaju zaaranim umama i svojim osmijehom oaravaju jelene i leptire. Ponekad nam se ini da u doba u kojem ivimo nema vie izazova, niti pustolovina. Sudbina, njen put preko obzora; arke sjene koje su projurile pokraj nas prije mnogo, mnogo vremena, i sada ih vie nema. Sreom nas ispunjava spoznaja da to nije istina. Princeze, vitezi, arolije i zmajevi, misterije i pustolovine ... ne samo da su prisutni tu i sada, ve su jedino to je ikada ivjelo na Zemlji! Naravno, u nae su doba promijenili maske. Zmajevi danas nose odijela vladara i nesrea, ratova i katastrofa. Drutveni demoni vrite i udaraju nas po prstima svaki put kada podignemo pogled sa zemlje, kada skrenemo lijevo na raskrijima na kojima su nam rekli da skrenemo desno. Maske su postale toliko prepredene da se princeze i vitezovi mogu sakriti jedni od drugih, pa ak i od sebe. No ipak, gospodare stvarnosti i dalje susre emo u snovima i govore nam da nismo izgubili tit od zmajeva, da u naim tijelima jo uvijek plamti plava naponska vatra kojom moemo promijeniti svijet. Intuicija apue istinu: Mi nismo praina, mi smo arolija! Ovo je pria o vitezu koji je polagano umirao i princezi koja ga je spasila. Ovo je pria o ljepotici i zvijeri i arolijama i tvr avama; o iskonskim silama koje se mogu nazrijeti i silama ivota koje su tu. Ovo je pria o pustolovini koja, ini mi se, igra najvaniju ulogu u ivotima mladih i starih i svih ostalih. Ono to se uistinu dogodilo, gotovo da je istovjetno s priom koju sam napisao. Uzeo sam si slobodu i malo se poigrao s kronologijom; neki su likovi u knjizi izmiljeni ili sloeni od nekoliko osoba iz stvarnog ivota.

Veina je imena izmiljena. Ostatak nisam mogao izmisliti ma koliko se trudio; istina ne bi bila dovoljno uvjerljiva da nije proivljena. Budui da itatelji mogu prodrijeti iza maski pisaca, otkrit ete to me je nagnalo da ove rijei prenesem na papir. Ali, ponekad, kad je svjetlo dovoljno jako, i pisci mogu nazreti to se krije iza maske itatelja. Na tom svjetlu, moda u sresti vas i vau ljubav kako koraate ovim stranicama sa mnom i sa mojom dragom.

1. Danas e biti ovdje. Pogledao sam van kroz staklo letake kabine, dolje kroz vjetar i udare propelera, dolje kroz kilometar jesenskog neba, u iznajmljeno polje, u platneni natpis"LETENJE 3 dolara LETENJE" privren iznad otvorenih dveri. Obje su strane ceste, oko natpisa, bile zakr ene automobilima. Bilo ih je ezdesetak zajedno sa svijetom koji se dovezao u njima. Svi su doli promatrati letake vratolomije. Moda je ondje. Moda je upravo stigla. Ta me mogunost raznjeila. Mogue je! Smanjio sam gas, podigao kljun Fleeta, dvokrilca, u vis, a krila su izgubila uzgon. Zatim sam pritisnuo pedalu vertikalnog stabilizatora, zaokrenuo ga nalijevo i povukao palicu prema natrag. Zelena zemlja, polja kukuruza i soje, farme i panjaci mirni kao podne, prednji je dio aviona propao, a polja su eksplodirala u kovitlastoj izmaglici zranog kovita. Avion je sa zemlje izgledao kao pomahnitala letjelica. Nos je zaronio prema zemlji, a svijet se pretvorio u bojama proarani tornado koji se sve bre i bre omatao oko mojih letakih naoala. Kako mi dugo nedostaje, ljubavi moja, pomislio sam, draga, tajanstvena, predivna damo? Danas e te, konano, sluajnost dovesti u Russell, drava Iowa, primiti te za ruku i dopratiti te u polja lucerni, ovamo. Odetat e do ruba svjetine, ne znajui zato, moda udei da uivo vidi jednu stranicu povijesti, ivahne boje koje se okreu u zraku. Dvokrilac se gromovito okretao u zraku, udarao me i odgurivao od palice. Tornado je svake sekunde postajao strmiji i bjesniji i sve se ja e glasao. Okrei se ... do ... Sad.

Palicu sam gurnuo prema naprijed, izravnao sam lijevi vertikalni stabilizator i pritisnuo pedalu desnog. Okreti su postajali sve bri, jedanput, dva puta, zatim kraj okretajima i zaronili smo ravno prema zemlji, najbre to smo mogli. Danas e biti ovdje, pomislio sam, zato to je i ona usamljena. Zato to je nauila sve to je eljela nauiti sama. Zato to se ovdje nalazi osoba s kojom e je sudbina spojiti, a ta osoba upravo sada u svom avionu izvodi vratolomije. Nagli zaokret, otputanje gasa, motor ugaen, propeleri su se zaustavili... jedri prema dolje, lebdi tiho prema zemlji, zaustavi se ispred svjetine. Prepoznat u je im je vidim, zakljuio sam, prosvjetljenje, odmah u znati da je to ona. Oko aviona su se okupili mukarci i ene, obitelji s koarama za piknik, djeca na biciklima. Svi su me promatrali. Dva psa, pokraj djece. Izaao sam iz kabine i pogledao ljude. Svidjeli su mi se. Zatim sam uo vlastiti glas, neobine li podvojenosti, i istovremeno sam je traio u gomili. "Russell iz zraka, narode! Lebdite iznad polja lowe! Posljednja prilika prije zime i snijega! Po ite sa mnom na mjesto gdje samo ptice i an eli lete ..." Nekoliko se ljudi nasmijalo i pljeskom podralo najhrabriju mobu da mi se pridrui i zajedno sa mnom upusti u pustolovinu. Neka su lica djelovala sumnjiavo, pitanja su isijavala iz njih; neka su lica pokazivala elju i zanimanje; a neka su se lijepa lica zabavljala. Ali nisam vidio lice koje sam traio.

"Jeste li sigurni da je bezopasno?" upitala je ena,"Nakon to sam vas vidjela, nisam ba uvjerena da ste siguran pilot!" Preplanula, bistrih sme ih oiju, eljela je da ju nagovaram, "Sigurno je koliko moe biti, gospo o, njeno poput ika. Fleet leti od dvadeset i etvrtog prosinca tisuu devetsto dvadeset i osme najvjerojatnije e izdrati jo jedan let prije nego se raspadne u komadie ..." Zatreptala je preplaeno. "ala", rekao sam,"Letjet e jo dugo dugo nakon to vi i ja napustimo ovaj ivot, jamim vam to," "Pretpostavljam da sam dovoljno dugo ekala", rekla je."Oduvijek sam eljela letjeti u jednom od ovih ..." "Bit e to ljubav na prvi pogled." Okrenuo sam propeler kako bih pokrenuo motor, pokazao joj kako da u e u prednju kabinu, pomogao sa sigurnosnim pojasom. Nemogue, pomislio sam. Nema je. Nije ovdje, to je nemogue! Svaki se dan uvjeravam da je danas taj dan i svaki sam dan u krivu! Nakon prvog leta, uslijedilo ih je jo tridese tak do zalaska sunca. Letio sam i razgovarao sve dok svi nisu poli kuama na veeru i u no jedni s drugima, a mene ostavili samog. Samog. Je li ona samo dio mate? Tiina. Minutu prije nego je voda zakuhala, uzeo sam lon i, umijeao u vodu malo okolade u prahu i promijeao je slamkom. Namrgo en, razgovarao sam sam sa sobom.

"Ba sam lud. Kako sam mogao pomisliti da u je ovdje nai?" Prolotjedno sam pecivo s cimetom stavio na tapi i preprio na aru. Ova pustolovina, prodavanje vonji u star om dvokrilcu u unutranjosti drave tijekom 1970 -ih, pomislio sam. Neko je bila zainjena mnogobrojnim pitanjima. Sada mi je toliko poznata i sigurna da bih isto tako mogao ivjeti i u crtanki. Nakon stotog kovita mogu ih izvoditi zatvorenih o iju. Nakon to sam po tisuiti put okupio publiku, poinjem sumnjati da se ivotne ljubavi susreu u pokoenim poljima. Dobar se novac tu okre e, putnika e uvijek biti, nikad ne u gladovati. Ali nita novo ne spoznajem. Samo preivljavam. Posljednjoj sam pravoj lekciji prisustvovao prije dva ljeta. Zamijetio sam bijelo-zlatni dvokrilac Travel Air, jo jednog trgovca letenjem koji je sletio u polje, i upoznao Donalda Shimodu, umirovljenog mesiju, biveg Spasitelja svijeta. Sprijateljili smo se i tijekom posljednjih nekoliko mjeseci ivota nauio me nekim tajnama svog neobi nog poziva. Dnevnik vo en te sezone pretvorio se u knjigu koju sam poslao izdavau i on ju je nedavno objavio. Veinu sam njegovih lekcija uspjeno primjenjivao tako da sam se vrlo rijetko suoavao s novim testovima, ali problem ivotne druice jednostavno nisam uspio i jo uvijek ne uspijevam rijeiti. Zauo sam tihe umove; gotovo neujne korake u polju pokraj repa Fleeta. Prestali su kad sam se okrenuo i osluhnuo. Zatim su mi se poeli polagano pribliavati kao da su me pokuavali zaskoiti. Pogledao sam u no;"Tko je tamo?"

Pantera? Leopard? Ne u lowi, u Iowi nema leoparda jo od ... Jo jedan usporeni korak u mrakom prekrivenom polju. Mora da je ... Bijeli umski vuk! Bacio sam se u potragu za torbom s alatom, traio sam no, velika klijeta, ali prekasno. U tom je trenutku iza kotaa aviona provirila crnobijela banditska maska. Sjajne su me oi prouavale, a dlakavi je nos trzao prema kutiji s hranom. Nije bijeli umski vuk. "Hej ... hej, dobra veer ..." rekao sam. Nasmijao sam se samom sebi, svom srcu koje je divljaki udaralo i pretvarao se da odlaem klijeta. Na Srednjem zapadu mladunad rakuna, spaenu i othranjenu poput psia i maaka, kad navre godinu dana, osloba aju, ali te male, divlje ivotinje nikada ne izgube ud kunih ljubimaca. Nema nita loe, zar ne, u uljanju kroz polja, zaustavljanju pokraj logorske vatre kad padne mrak pitajui ima li, oh, ima li neto slatko za prigristi dok no polagano protjee? "Sve je u redu ... hajde, hajde, pri i maleni! Jesi li gladan?" Neto slatko bi mi ba dobro dolo, kockica okolade ili... sljezov kolai? Vidim da ima sljezovih kolaia. Rakun je nekoliko trenutaka stajao na stranjim nogama, nosi em je oprobavao zrak u potrazi za mirisima hrane i gledao me. Ostatak sljezovih kola ia, ako ih nee pojesti, meni bi dobro doao. Izvukao sam vre icu, prosuo ostatak mekih, branastih stvarica na vreu za spavanje."Izvoli ... hajde, poslui se ..." Buno se pripremivi za desert, mini-medvjed je usta napunio

kolaiima i zadovoljno ih progutao. Pojeo je i ostatak domaeg kruha koji sam sam umijesio, dovrio bijele, branaste slastice, progutao veinu itnih pahuljica s medom i polizao vodu koju sam mu nasuo iz lonia. Zatim je neko vrijeme sjedio, promatrao vatru i svojom njukicom konano dao znak da je vrijeme za pokret. "Hvala ti to si navratio", rekao sam. Crne su me oi pogledale. Hvala ti za jelo. Ti nisi lo ovjek. Vidimo se sutra na veer. Usput, kruh ti je uasan. Odmah potom, pahuljasto je stvorenje otr alo. Za njim je nestao i crno-bijeli prugasti rep, a zatim su se i koraci po eli stiavati. Ostavio me samog u mislima i preplavljenog udnjom za mojom princezom. Sve se moje misli uvijek vraaju na nju. Ne vjerujem da ne postoji, pomislio sam. Ne traim valjda previe! to bi mi Donald Shimoda rekao da sada sjedi sa mnom ovdje, ispod krila, i da zna da je jo uvijek nisam pronaao? Rekao bi neto oito. Da, tako bi neto rekao. Najudnije u svezi njegovih tajni jest to to je apsolutno svaka bila jednostavna. to bi napravio kada bih mu rekao da nisam uspio pronai svoju princezu? Promatrao bi pecivo s cimetom u potrazi za nadahnu em, rukom bi proao kroz svoju crnu kosu i rekao:"Le tjeti niz vjetar, od grada do grada, Richarde. Zar ti nije palo na pamet da to nije na in da je prona e, ve da je izgubi?"

Jednostavno. Onda bi bez rijei ekao moj odgovor, bilo to to imam za rei. Na to bih mu rekao, da je ovdje, rekao bih:"U redu. Let preko obzora nije nain. Predajem se. Ti mi reci. Kako da je prona em?" Stisnuo bi oi na to, pomalo ljut zato to sam pitanje postavio njemu, a ne sebi. "Jesi li sretan? Da li u ovom trenutku radi ono to najvie eli?" Iz navike bih, bez razmiljanja, odgovorio potvrdno. Naravno, radim ono to najvie elim, ivim onako kako mi se prohtije. Ali neto kasnije, kad zahladi i kad mi isto pitanje proleti glavom, neto e se promijeniti. Da li uistinu u ovom trenutku radim ono to najvie elim? "Ne!" "Kakvog li iznena enja!" Shimoda bi uzviknuo i dodao:"I, to misli, to ti to govori?" Trepnuo sam, vratio se iz svijeta snova u svijet koji me okruivao i na glas rekao:"To znai da sam ispisao poglavlje o putovanjima i prodaji letova! Ovog trenutka promatram svoju posljednju logorsku vatru; djeak iz Russella, u sumrak, bio je moj posljednji putnik."

Jo jednom sam pokuao rei:"Nema vie prodaje vonji." Polagan i tihi ok. U glavi mi je zabrujio roj pitanja. Na tren sam na jeziku osjetio okus najnovije zagonetke koja se nala preda mnom. to u raditi? to e iz mene postati? Nakon dugogodinje sigurnosti koju su mi pruala putovanja od polja

do polja, osjetio sam iznenadno i potpuno novo zadovoljstvo koje me obuzelo poput osvjeavajueg vala iz dalekih dubina. Nisam znao kamo e me ivot odnijeti! Kau da se, kad se jedna vrata zatvore, druga otvore. Vidim ona koja su se upravo zatvorila. Na njima stoji natpis: TRGOVAC LETENJEM, a iza njih se kriju velike koare i kutije pune pustolovina koje su me izmijenile iz onog to sam bio u ovo to jesam. A sada je doao trenutak da krenem dalje. Gdje su vrata koja su se upravo otvorila? Da sam sada naprednija dua, pomislio sam, ne Shimoda, ve napredniji ja, to bih si rekao? Proao je asak i znao sam koje bi rijei uo:"Dobro pogledaj sve to te okruuje ovog trena, Richarde, i upitaj se: to je krivo na slici?" Pogledao sam oko sebe, u mrak. S nebom je bilo sve u redu. to moe biti krivo sa zvijezdama eksplodiraju im dijamantima tisuama svjetlosnih godina daleko i sa mnom koji sa sigurnog promatram vatromet? to je krivo na avionu, istroenom, ali vjernom Fleet u koji me spreman povesti kamo god poelim? Nita, apsolutno nita. Ono to je krivo na slici jest sljedee: Ona nije sa mnom! A ja u odmah poduzeti neto da bih ispravio sliku. Polako, Richarde, pomislio sam. Jednom, barem jednom, nemoj biti toliko predvidljiv; molim te, ne tako brzo! Molim te. Razmisli prvo. Paljivo. Odmah potom, u tami je zabljesnulo novo pitanje, ono koje nisam postavio Donaldu Shimodi i na koje mi on sigurno ne bi odgovorio. Zato su najnapredniji ljudi ija uenja, pretvorena u religiju, ive stoljeima, zato su oni uvijek sami? Zato nikada ne vidimo njihove ivahne ene i mueve ili udotvorne pratioce s kojima dijele

pustolovine i svoju ljubav? Okrueni su uenicima, znatieljnicima, njih nekoliko kojima se divimo. Tako er su obuzeti onima koji im dolaze kako bi ih iscjeljivali i kako bi im pokazali svjetlost. Ali koliko ste puta vidjeli njihove ivotne pratioce, slavne i mone ljubavi? Nekoliko puta? Jednom? Progutao sam. Grlo mi odjednom osuilo. Nikad. se

Najnapredniji su ljudi, zaklju io sam, ujedno i najusamljeniji. Bezduno je nebo polagano poelo stvarati ledeni pokriva na zemlji. Zar savreni nemaju ivotne ljubavi zato to su prerasli ljudske potrebe? Plava mi Vega, unutar harfe sagra ene od zvijezda, nee dati odgovor. Postizanje savrenstva tijekom nekoliko ivotnih vjekova ne bih smatrao problemom, ti bi nam ljudi trebali pokazati put. Jesu li nam rekli da zaboravimo savrene partnere zato to tako neto ne postoji? Cvrci su polagano cvrali: moda, moda. Moja je veer udarila u taj kameni zid i tako stigla do svog kraja. Ako tako kau, progun ao sam za sebe, onda su u krivu. Zapitao sam se bi li se i ona sloila, gdje god da se nalazi sada? Jesu li u krivu, moja nepoznata draga? Gdje je, nije mi rekla. Do trenutka kad se mraz otopio s krila, sljede eg jutra, deku za zatitu motora, torbu s alatom, kutiju s hranom i kuhalo ur edno sam posloio na prednje sjedalo, prekrio ih pokriva em i privrstio. Ostatak sam itnih pahuljica ostavio rakunu. U snu sam pronaao odgovor: Oni napredni i savreni, oni mogu pretpostavljati, mogu ukazivati na bilo to, ali ja sam taj koji odluuje to u uiniti. A odluio sam da svoj ivot neu proivjeti sam.

Navukao sam rukavice, okrenuo propeler, posljednji put upalio motor i smjestio se na pilotsko sjedalo. to bih uinio da je u ovom trenutku ugledam kako mi prilazi u polju? Nagonski, osjetivi da sam se najeio, okrenuo sam se i pogledao. Polje je bilo prazno. Fleet je uzletio sa zemlje, skrenuo prema istoku i sletio u zra nu luku Kankakee, drava Illinois. Tijekom toga sam dana prodao avion za jedanaest tisua dolara u gotovini i gurnuo novac u vre u za spavanje. Dodirujui propeler zahvalio sam se svom dvokrilcu, pozdravio se s njim i polagano ietao iz hangara ne okreui glavu. Prizemljen, bogat i bez doma, uputio sam se ulicama planeta na kojem obitava etiri milijarde i petsto milijuna dua i u tom sam trenutku zapoeo pravu potragu za enom koja, sudei prema najboljim ljudima koji su ikada ivjeli, ne postoji.

2.

SVE TO NAS OARAVA, tako er nas vodi i titi. Strastvena je opsjednutost svime to volimo jedrilicama, avionima, idejama zapravo arobna lavina koja nam ravna put, mijenja pravila, rasu uje, odbacuje dogme, prenosi nas preko ponora, pobje uje nae strahove, osloba a nas sumnji. Bez moi te ljubavi... "to pie?" Pogledala me zbunjeno, kao netko tko nikada nije vidio osobu ije su glavno oru e olovka i papir, na putu prema jugu, u autobusu za Floridu. Kad osoba pitanjima zadire u moju intimu, ponekad joj odgovaram bez objanjenja kako bih je preplaio tiinom. "Piem pismo sebi kakav sam bio prije dvadeset godina: Stvari koje kamo sree da sam znao kad sam bio ti." Usprkos mojoj zlovolji, bilo je ugodno vidjeti njeno lice, obasjano znatieljom, i hrabrou da je zadovolji. Duboke sme e o i, kosa tamni poeljani skalp. "itaj mi", rekla je bez trunke straha. To sam i uinio, do posljednjeg odlomka na kojem sam se zaustavio. "Je li to istina?" "Imenuj mi jednu stvar koju si voljela", rekao sam."Ne ubraja se ono to ti se svi alo. Imenuj mi jednu opsjedajuu, nekontroliranu strast..." "Konji", bez razmiljanja je odgovorila."Voljela sam konje." "Kad si bila s konjima, je li tvoj svijet bio obojan drugim bojama, drukijim nego obino?" Nasmijala se."Da. Bila sam kraljica junog Ohia. Mama me morala loviti lasom kako bi me skinula sa sedla i odvukla ku i.

Preplaena? Ne! Pod sobom sam imala tog velikog konja Sandyja. Bio mi je neprijatelj i sve dok je bio uz mene, nitko mi nije mogao nauditi! Oboavala sam konje. Oboavala sam Sandyja." Pomislio sam da je zavrila s odgovorom. Zatim je dodala:"Danas ni prema emu ne osjeam takvu ljubav." Nita nisam rekao, a ona je utonula u misli. Vratila se Sandyju. Ja sam se vratio pismu. Bez moi te ljubavi, mi smo samo la e koje tumaraju mirnim morima dosade, a ona su ubojita ... "Kako e poslati pismo u vrijeme prije dvadeset godina?" upitala me. "Ne znam", odgovorio sam zavrivi reenicu na dnu te stranice."Ali zar ne bi bilo grozno, kada bi otkrili kako da neto poaljemo u prolost, a da nemamo nita za poslati? Zato sam prvo odluio pripremiti poiljku. Kasnije u razmiljati o slanju." Koliko sam puta samom sebi rekao da je ba teta to to nisam znao kad mi je bilo deset, kamo sree da sam to nauio u dvanaestoj godini, kakva teta da razumijem tek dvadeset godina kasnije! "Kamo ide?" upitala me. "Zemljopisno?" "Da." "Bjeim od zime", odgovorio sam."Na jug. U sredite Floride."

"to se nalazi na Floridi?" "Ne znam. Srest u se s prijateljicom, ali ne znam tono gdje je." Hm, pomislio sam, ba sam umjeren. "Nai e je." uvi to, nasmijao sam se i pogledao je."Zna li to si mi upravo rekla? Zna li to za mene znai: Nai e je?" "Da." "Objasni mi, molim te." "Neu", rekla je i tajanstveno se nasmijala. Njene su sjajne o i bile toliko tamne, gotovo crne. Ten joj je bio boje oraha, koa bez bora, bez traga koji bi otkrio tko je u stvari. Bila je tako mlada da joj se lice nije do kraja oblikovalo. "Ne, u redu", rekao sam uzvrativi joj osmijeh. Autobus je jurio dravnom cestom. Letjeli smo pokraj farmi, pokraj paleta obojenih jesenjim bojama na rubu auto-ceste. Dvokrilac bi mogao sletjeti na to polje, pomislio sam. Telefonske ice ga natkrivaju, ali mogao bi se provui izme u njih ... Tko je strankinja koja sjedi pokraj mene? Je li kozmi ki osmijeh upuen kako bi suzbio moje strahove, slu ajnost poslana da me oslobodi sumnji? Mogue je. Sve je mogue. Mogla bi biti Shimoda s maskom. "Leti li?" upitao sam je. "Bi li u tom sluaju sjedila u ovom autobusu? Sama me pomisao na letenje uznemiri", odgovorila je."Avioni!" Proeli su je trnci, zatim je odmahnula glavom."Mrzim letenje." Otvorila je ru nu torbicu i gurnula ruku u nju."Smeta li ti ako zapalim?" Razoarano sam slegnuo ramenima.

"Smeta li mi? Cigareta? Mlada damo, molim te ...!" Pokuao sam joj objasniti, a da je pritom ne povrijedim."Ne misli valjda ... ispuhi vati dim u ovo malo kisika to nam je na raspolaganju? Prisiliti mene, koji ti nisam nita naao uinio, da udiem dimi" Ako je doista Shimoda, upravo je saznao to mislim o cigaretama. Na moje se rijei smrznula. "Oprosti", rekla je na kraju. Zatim je podigla torbicu i smjestila se na najdalje sjedalo. Zaista joj je bilo ao, ali bila je i povrije ena i ljuta. Ba teta. Takve tamne oi. Ponovo sam uzeo olovku kako bih nastavio pisati pismo dje aku iz prolosti. to bih mu mogao napisali o pronalasku ivotne ljubavi? Olovka je ekala iznad papira. Odrastao sam u kui ogra enoj ogradom s glatkim drvenim dverima. Dvije su se rupe nalazile u drvu kako bi pas imao pogled u svijet. Jedne veeri, puni je mjesec sjao visoko na nebu. Vra ajui se kui sa kolskog plesa, sjeam se da sam se zaustavio i, naslonivi ruku na vratnice, tiho razgovarao sam sa sobom i sa enom koju u jednog dana voljeti. Toliko sam tiho govorio da me ni pas nije mogao uti. "Ne znam gdje si, ali u ovom trenutku ivi negdje na ovom planetu i jednog emo dana, ja i ti, dodirivati vratnice na mjestu na kojem ih sada ja dodirujem. Tvoja e ruka dodirnuti ovo drvo, ovdje! Zatim emo proi kroz njih, a ispred nas e se protezati predivna budu nost, kao i prolost, i bit emo jedno drugom ono to nikome nitko nije bio. Ne moemo se sada upoznati, ne znam zato. Ali jednog e dana naa pitanja biti odgovori, a mi emo biti uhvaeni u neto toliko

svijetlo ... i svaki korak koji u napraviti, znait e da sam korak blie mostu koji emo morati prijei kako bismo se sreli. to prije. Molim te." Toliko sam toga iz djetinjstva zaboravio, ali ba sam taj trenutak, kod vratnica, upamtio do posljednjeg detalja, svaku rije . to bih mu mogao napisati o njoj? Dragi Dick: kao to zna, proteklo je dvadeset godina, a ja sam jo uvijek sam. Odloio sam biljenicu i pogledao kroz prozor, ali nita nisam vidio. Siguran sam da bi moja neumorna podsvijest ve trebala imati odgovore za njega. Za mene. No ono to je imala, bila su opravdanja. Teko je pronai pravu enu, Richarde! Nisi vie prilagodljiv kao nekad, proao si fazu irokih pogleda. Stvari u koje svojom odlukom vjeruje, ono za to bi dao ivot, za veinu su ljudi smijene, ili sulude. Moja je princeza, pomislio sam, morala samostalno do i do odgovora koje sam i ja spoznao, da ovaj svijet nije ni priblino onakav kakvim se doima, da se u naim ivotima materijalizira sve to pomislimo ili poelimo, da uda nisu udnovata. Ona i ja, neemo se moi slagati ako ... Trepnuo sam. Mora biti poput mene. Fiziki puno ljepa od mene, naravno, zato to oboavam ljepotu, ali morat e dijeliti moje predrasude, kao i strasti. Ne mogu zamisliti svoj ivot sa enom koja, kamo god ode, iza sebe ostavlja trag dima i pepela. Ako su joj potrebne zabave kako bi bila sretna, ili droge, ili ako se boji aviona, ili bilo ega, ili ako ne zrai samopouzdanjem, ako ne voli pustolovine, ako se ne smije luckastim situacijama koje ja nazivam humorom, ne moemo uspjeti. Ako ne eli dijeliti novac, kad ga imamo i snove kad ga nemamo, ako ne voli rakune ... oh, Richarde, to ne e biti lako. Bez svega gore navedenog, a i vie od toga, najbolje bi ti bilo da ostane sam!

Poevi pisati od zadnje strane biljenice prema poetku, dok smo se polagano kotrljali obilaznicom, du petsto kilometara duge dravne ceste broj 65 izme u Louisvillea i Birminghama, sastavljao sam listu: Savrena ena. Do devete sam strane bio obeshrabren. Svaka je stavka bila vana. Svaka je stavka morala biti zadovoljena. Ali nitko ne zadovoljava te ... Ja ne zadovoljavam te kriterije! Erupcija objektivnosti poput okrutnih konfeta oko moje glave: Uniten sam kao partner ak i prije nego sam postigao napredniji duhovni stadij, a napredak sve pogorava. to smo vie prosvijetljeni, to su manji izgledi da na emo sebi ravnog. to vie spoznajemo, najbolje hi nam bilo da se, isto lako, sve vie mirimo s okrutnom istinom da emo ivjeti sami. To sam napisao to sam bre mogao. Na prazni sam prostor, na dnu posljednje stranice, dodao gotovo i ne primijetivi; ak i ja. Ali promijeniti listu? Mogu li samom sebi re i da sam u krivu? Da mi ne smeta ako pui ili mrzi avione ili ako ne moe ne umrc ati nekoliko redova kokaina s vremena na vrijeme? Ne. To nije u redu. Sunce je zalo na mojoj strani autobusa; sada nas je sa svih strana okruivala tama. A vani u tami, znao sam, nalaze se male trokutaste farme, maleni poligoni na koje ak ni Fleet ne bi mogao sletjeti. Za svaku elju koju poeli obdaren si i snagom da je ostvari. Ah, Prirunik mesija, pomislio sam, gdje lije sada? Najvjerojatnije obrastao u paprati na mjestu na koje sam ga bacio onog dana kad je Shimoda umro. Zajedno sa stranicama koje su se otvarale na mjestima koja je itatelj trebao proitati. Neko sam je nazivao arobnom knjigom, a on se ljutio na mene. Odgovore moe pronai bilo gdje, ak i u prologodinjim novinama, rekao

je. Sklopi oi, u glavi postavi bilo koje pitanje, dodirni bilo koju pisanu rije i to je tvoj odgovor. Najblia tiskana rije u autobusu bila je istroena kopija knjige koju sam o njemu napisao, posljednja ispravka teksta na kojoj izdava i daju piscima do znanja da se diesel pie sa slovom i ispred slova e. A ja sam bio siguran da elim da ta knjiga bude jedina knjiga na engleskom jeziku na svijetu koja zavrava zarezom. Stavio sam je u krilo, sklopio oi i postavio pitanje. Kako da prona em najdragocjeniju, najsavreniju enu za sebe? U glavi mi je pitanje svijetlilo poput neonske reklame. Otvorio sam knjigu, prislonio prst i pogledao. Stranica 114. Prst mi se nalazio na rije i "unijeti": Sve to elite unijeti u svoj ivot, zamislite da je ve tu. Ledeni su me trnci proeli. Ve dugo nisam vjebao igru pitanja i odgovora; zaboravio sam koliko je dobra. Pogledao sam u prozor koji je svjetlo uz sjedalo pretvorilo u zrcalo i traio odraz koji bi joj mogao pripadati. Staklo je bilo prazno. Nikada nisam vidio svoju princezu. Nisam mogao zamisliti kako da je predo im. Da li bi to trebala biti fizika slika koju imam u glavi, kao da je stvar? Da je toliko visoka, zar ne, duge tamne kose, o i boje mora, boje neba, pune znanja, promjenjive ljepote koja se mijenja svakih sat vremena? Ili zamisliti njene kvalitete? Mata duginih boja, intuicija sjeanja na stotinjak prijanjih ivota, kristalna iskrenost i elina, neustraiva odlunost? Kako da ih vizualiziram? Danas ih lako mogu vizualizirati; onda mi nije bilo lako. Slike su svjetlucale i nestajale premda sam znao da ih moram zadrati kristalno jasne kako bi ih oivio oko sebe. Pokuavao sam, pokuavao sam je ponovo vidjeti, ali vidio sam samo

sjene, duhove koji jedva da usporavaju dok lete kolskom zonom mojih sjeanja. Ja koji sam mogao zamisliti i najsitnije detalje svega to sam elio zamisliti, nisam mogao u glavi stvoriti niti mutnu sliku najvanije osobe svog ivota. Jo jednom sam je pokuao vidjeti, zamisliti je ondje. Nita. Svjetlost u prividno slomljenom staklu. Mrak koji promie. Nita. Ne vidim je! Nakon nekog sam vremena odustao. Duhovne sposobnosti. Ne moete se osloniti na njih: kad ih trebate, na stanci su za ruak. Nedugo nakon to sam zaspao u autobusu, mrtav umoran od vonje i naprezanja, ispunjen nadom da u je vidjeti, probudio me glas iz dubine. Preplaio me; "HEJ! RICHARDE! Ako e ti biti lake, sluaj! Tvoja princeza? Ljubav tvog ivota?" rekao je."Poznaje je. "

3.

Iz autobusa sam se iskrcao u 8:40 ujutro, u sreditu Floride, gladan. Novac nije bio problem, ba kao to ne bi predstavljao problem nekome tko ima toliko gotovine u vrei za spavanje. Mu ilo me pitanje: to sada? Florida je topla. Ali na autobusnoj postaji me nije ekala moja princeza, no ni prijatelj, dom, nita. Natpis u kafiu, kad sam uao, obznanio je da zadravaju pravo odbiti posluiti gosta. Zadravate pravo uiniti sve to vam padne na pamet, zakljuio sam. Zato staviti posebne natpise kako biste to oglaavali? Ostavlja dojam da ste prestraeni. ega se bojite? Lutalica koje upadaju unutra i razbijaju inventar? Organiziranih kriminalaca? U ovom malom kafi u? Konobar me pogledao, zatim moju vre u za spavanje. Plava traper jakna bila mi je poderana na rukavu, a koni je virio s tog mjesta kao rezultat pokuaja krpanja. Vreu za spavanje je krasilo nekoliko mrlja od ulja iz motora Fleeta. Ubrzo sam shvatio da je moda stigao trenutak da konobar odbije poslugu. Nasmijao sam se i pozdravio ga. "Kak' si?" rekao sam. "Dobro." Mjesto je bilo gotovo potpuno prazno. Odluio je da mogu proi inspekciju."Kava?" Kava za doruak? Fuj! Pregorko ... melju je iz Zemljine kore, ili ne eg slinog. "Ne, hvala", rekao sam."Moda komad ove pite od limuna, ali ugrijte mi je u mikrovalnoj. 1 au mlijeka."

"U redu", rekao je. U prolosti bih za doruak naruio slaninu ili kobasicu, ali ve dugo to ne inim. to sam vie vjerovao u neunitivost ivota, to sam manje elio biti dio ak i prividnih umorstava. Ako barem jednoj od milijun svinja pruim ansu da ostatak ivota provede kontemplirajui, umjesto da je poderem za doruak, vegetarijanstvo se isplati. Topla je pita od limuna moj izbor, uvijek. Uivao sam u piti i kroz prozor promatrao grad. Hou li ovdje sresti svoju ljubav? Ne vjerujem. Ne vjerujem da je bilo koje mjesto ono pravo. Kao da izdvajate slamku u plastu sijena. Kako je mogue da je ve poznajem? Najmudrije nas due ue da poznajemo sve i svugdje bez obzira na to to se nismo osobno sreli ali to i nije ba prava utjeha kada pokuavate suziti potragu."Bog, gospo ice. Sjea li me se? Budui da svijest nije ograniena prostorom ili vremenom, sjetit e se da smo stari prijatelji ..." Ne ba najbolji uvod, zakljuio sam. Veina gospo ica zna da postoji dosta udnih ljudi na ovom svijetu i ba zato su oprezne, a ovo je krajnje udan uvod. Prisjeao sam se svih ena koje sam u ivotu sreo. Vratio sam se u prolost. Bile su udane za svoje karijere ili mukarce ili za drukiji nain razmiljanja od mog. Udate se ene ponekad razvodu, pomislio sam. Ljudi se mijenjaju. Mogao bih nazvati svaku enu koju sam u ivotu sreo ...

"Halo", rekla bi.

"Dobar dan." "Tko je to?" "Richard Bach." "Tko?" "Upoznali smo se u trgova kom centru? itala si knjigu, a ja sam ti rekao da je uasna. Zatim si me upitala kako znam. Rekao sam ti da sam je napisao." "Oh! Bog." "Bog. Jesi li jo uvijek udana?" "Da." "Hm, onda mi je zaista drago da smo ponovo razgovarali. Dobar ti dan." "Ah ... hvala ..." "Bog." Mora postojati bolja nit vodilja, jednostavno mora. Ne u valjda morati sa svakom enom ponovo razgovarati... Kad do e trenutak, upoznat u je, zakljuio sam, niti sekundu prije, a ni sekundu kasnije. Doruak sam platio dvadeset i sedam centi, nakon ega sam odetao u sunce. Vidjelo se da e dan biti pakleno vru. A veer e najvjerojatnije ispuniti mnotvo komaraca. Ali to me briga? Veeras u imati krov nad glavom! Pomislivi to, sjetio sam se da sam ost avio vreu za spavanje na sjedalu do kojeg sam sjedio u kafiu. ivot na tlu je drukiji. Ne moe jednostavno ujutro zavezati stvari, ubaciti ih u prednju letaku kabinu i odletjeti u dan. Stvari mora nositi sa sobom u ruci, ili pronai krov pod koji ih moe staviti i pod kojim

moe spavati. Bez Fleeta, bez mog Hiltona s tri zvjezdice, nisam vie dobrodoao u polja. U kafiu je sjedila nova muterija u odjeljku u kojem sam maloprije ja sjedio. Uputila mi je preplaen pogled nakon to sam priao stolu. "Ispriavam se", rekao sam i podigao vre u za spavanje sa sjedala."Maloprije sam je zaboravio. Zaboravio bih i svoju duu da nije vezana komadiem konca." Nasmijala se i nastavila itati jelovnik. "Razmislite o piti od limuna", rekao sam,"ali samo ako volite puno limuna." Ponovo sam odetao u sunce ljuljajui u ruci vreu za spavanje i prisjetivi se da me Vojno zrakoplovstvo Sjedinjenih Amerikih Drava uilo da ne ljuljam ruku u kojoj neto nosim. ak i ako nosite novi, u vojsci ne smijete ljuljati ruku. Nagonski, nakon to sam ugledao telefonsku govornicu, odluio sam obaviti jedan poslovni poziv. Odlu io sam nazvati nekog s kime dugodugo nisam razgovarao. Kompanija koja je objavila moju knjigu nalazi se u New Yorku, ali to me briga za skupe me ugradske razgovore? Nazvat u i na njih prebaciti trokove. U svakom poslu postoje privilegije prodavae letova plaaju da bi se vozili avionom; pisci smiju nazvati svoje izdavae na njihov troak. Nazvao sam. "Bog, Eleanor." "Richarde!" rekla je."Gdje si bio sve ovo vrijeme?" "Da vidimo", zapoeo sam."Od naeg posljednjeg razgovora bio sam u Wisconsinu, lowi, Nebraski. Kansasu, Missouriju, zatim natrag preko Indiane, Ohija, Iowe i ponovo u lllinoisu.

Prodao sam dvokrilca. Trenutano sam na Floridi. Dozvoli da pogodim kakvo je vrijeme kod vas: niski oblak na visini od dvije tisu e metara, naoblaka, vidljivost pet kilometara kroz maglu i smog." "K'o ludi smo te pokuavali pronai! Zna li to se doga alo od naeg posljednjeg razgovora?" "Tri kilometra kroz maglu i smog?" "Tvoja knjiga!" rekla je."Jako se dobro prodaje! Izvrsno!""Znam da e ti ovo zvuati blesavo", rekao sam,"ali pokuavam ovdje neto utvrditi. Moe li pogledati kroz prozor?" "Naravno, Richarde. Naravno da mogu pogledati kroz prozor.""Kakva je vidljivost?" "Magla je. Kojih deset blokova, petnaest. Jesi li uo to sam ti rekla? Tvoja je knjiga postala hit! Televizijski programi, kablovske te stanice ele ugostiti; novine trae intervjue, radijske postaje tako er; knjiare te zovu da ih posjeti i kupcima podijeli autograme. Prodajemo stotine tisua primjeraka! irom svijeta! Potpisali smo ugovore s Japanom, Engleskom, Njemakom. Francuskom. Prodali smo prava za depna izdanja. Danas smo primili ugovor iz panjolske ..." to biste vi rekli da sve to ujete preko telefona?"Kakve dobre vijesti! estitam!" "estitaj sebi", rekla je."Kako si uspio ne saznati takve novosti? Znam da ivi u divljini, ali nalazi se na listi uspjenica Publisher Weeklyja, na listi New York Timesa, na svakoj listi koja postoji. Slali smo ti ekove u banku. Jesi li provjerio stanje na raunu?""Ne." "Trebao bi. ini mi se kao da si jako daleko. uje li me?" "Da, ujem te. Ne ivim u divljini. Eleanor, nije sve zapadnije od Manhattana dungla." "Iz sale za ruanje upravnog odbora mogu vidjeti New Jersey, a iza rijeke mi se sve ini kao paprat i ipraje."

Sala za ruanje upravnog odbora. U kakvoj to zemlji ivi!"Prodao si dvokrilca?" uzviknula je kao da je to tek sad ula."Nee valjda ostaviti letenje?" "Ne, naravno da neu", odgovorio sam. "To je dobro. Ne mogu te zamisliti bez tvoje letjelice." Kakva uasna pomisao: nikad vie ne letjeti! "Hm", promrmljala je i vratila se na posao rekavi:"Kad moe gostovati na televiziji?" "Nisam siguran", odgovorio sam."Ne znam elim li." "Razmisli o tome, Richarde. Bilo bi dobro za knjigu. Velikom bi broju ljudi mogao ispriati to se dogodilo, ispriati im svoju priu." Televizijski su studiji smjeteni u gradovima. Gradovi, klonim ih se, barem veine njih."Dozvoli mi da razmislim o svemu", rekao sam."Nazvat u te." "Molim te, nazovi. Ti si fenomen. Tako kau i svi te ele vidjeti. Svi ele otkriti tko si u stvari. Budi dobar i javi mi se to prije.""U redu." "estitam, Richarde!" "Hvala", rekao sam. "Zar nisi sretan?" "Jesam! Ne znam to da ti kaem." "Razmisli o gostovanjima na televizijskim postajama", ponovila je."Nadam se da e neke pozive prihvatiti. Ako nita drugo, a onda one najvanije." "U redu", rekao sam."Nazvat u te."

Odloio sam slualicu i pogledao kroz staklo govornice. Grad je bio isti kao i prije, a sve se promijenilo. Vidi, vidi, pomislio sam. Dnevnik, one stranice koje sam hirovito poslao u New York, postao je bestseler! Hura! Ali gradovi? Intervjui? Televizija? Ne znam ... Osjeao sam se poput nonog leptira u svijenjaku odjednom toliko mogunosti, a ja ne znam kamo da odletim. Nagonski sam podigao slualicu, suoio se s labirintom ifri potrebnih da se stupi u vezu s bankom u New Yorku i uvjerio knjigovot kinju da ja zovem i da elim znati stanje na svom raunu. "Trenutak molim", rekla je,"informaciju moram potraiti u raunalu." Koliko je stanje? Dvadeset tisua, pedeset tisua dolara? Stotinu tisua dolara? Dvadeset tisua. Plus jedanaest tisua u vrei za spavanje i mogao bih biti bogat! "Gospodine Bach?" rekla je. "Da, gospo o." "Stanje na vaem raunu je; jedan milijun, tristo devedeset i sedam tisua, tristo pedeset i pet dolara i ezdeset i osam centi." Nastupila je duga tiina. "Jeste li sigurni u to?" upitao sam. "Da, gospodine." Kratka tiina."Je li to sve, gospodine?" Tiina. "Hm?" promrmljao sam."Oh. Da. Hvala vam ..." U filmovima, kad osoba nazove drugu osobu koja joj spusti slualicu, uje se signal koji ozna ava da je linija zauzeta. Ali u stvarnom ivotu,

kad druga osoba spusti slualicu, telefon u potpunosti utihne u ruci. Zauje se uasan muk koji traje sve dok stojite i drite slualicu.

4.

Nakon nekoliko trenutaka, k'o vjenost dugih, odloio sam slualicu, podigao vreu za spavanje i poeo hodati. Je li vam se ikada to dogodilo? Jeste li ikada pogledali zapanjuju e dobar film, prekrasno osmiljen i odglumljen i snimljen i nakon prikazivanja izali iz kina sretni to ste lj udsko bie? 1 jeste li ikada samom sebi rekli, nakon takvog filma, da se nadate da e tvorci zaraditi mnotvo novaca? Da se nadate da e glumci, redatelj, biti nagra eni milijunima dolara za ono to su stvorili, za ono to su vam poklonili? 1 zatim se nekoliko puta vratili u kino i pogledali isti film sretni zato to ste dio sustava koji nagra uje te ljude sa svakom kupljenom kartom ... glumci koje ste vidjeli na ekranu dobili su dvadeset centi od svakog ovog dolara kojim ste platili ulaz; sa zaradom samo od jedne karte mogu kupiti sladoled koji poele! Velianstveni trenuci u umjetnosti, u knjigama, filmovima i plesu, privlani su i raskoni zato to sami sebe vidimo u zrcalu te uzvienosti. Kupovanje knjiga, kupovanje karata, naini su da zapljeete, da izrazite svoju zahvalnost za dobro djelo. Veselimo se kad film, kad knjiga koju volimo do e na listu bestselera. Ali milijun dolara za mene? Iznenada sam otkrio kakva je zahvalnost izraena mnogobrojnim spisateljima koji su mi darovali mnotvo poklona, koji su mi omoguili da uivam itajui njihove knjige jo od dana kad sam prvi put uspio izgovoriti: " Bam-bi, Fe-lixa Salt-ena. " Osjeao sam se poput daskaa koji se odmara na dasci za jedrenje i kojeg monstruozna energija iznenada proima i podie i vue ga, a da ga pritom ne pita je li spreman, i odjednom pjena prti s obje strane kljuna daske, ispod sredinjeg dijela daske, zatim ispod krme, a on je uhvaen u toj masivnoj, dubokoj sili, vjetar rastee osmijeh na njegovom licu. Saznanje da je neiju knjigu pro italo mnotvo ljudi pravo je uzbu

enje. No osoba pritom ne smije zaboraviti, poput opasnosti koju u sebi podrazumijeva daskanje na valovima i snanom vjetru, da bi, ako osoba nije vjeta, sljedee iznena enje mogao biti steaj.

5.

Preao sam cestu i u samoposluivanju dobio upute kako da do em do mjesta u kojem u moda nai ono to traim; pratio sam smjernice nemoete-pogrijeiti i otputio se ulicom Lake Roberts prekrivenom panjolskom mahovinom i stigao u knjinicu Gladys Hutchinson Memorial. Sve to elimo saznati, moemo nauiti iz knjiga. itanje, paljivo studiranje, malo vjebe i noeve emo bacati poput pravih bacaa, popravljati motore, govorit emo esperanto k'o da nam je materinji jezik. Uzmimo na primjer sve knjige Nevila Shutea. One su ifrirani hologrami dolinog ovjeka: Skrbnik alatnice, Duga i rua. Pisac je na svakoj stranici svojih knjiga opisao sebe, a mi ga, ako elimo, u intimi knjinica moemo uklopiti u svoje ivote. Hladna tiina velike prostorije, knjige na zidu, osjeao sam ih kako trepere udei da me naue. A i sam sam jedva ekao da se bacim na kopiju Dakle, imate milijun dolara! Ali nekim udom, tog naslova nije bilo na popisu. Pogledao sam u katalog pod Dakle i Milijun. Nita. A u sluaju da postoji Kako se ponaati kad se preko noi obogatite, provjerio sam pod Kako, Obogatiti i Preko noi. Zatim sam se odluio za drugaiji pristup. Tvoj problem nije u tome da u ovoj knjinici ne moe nai eljeni naslov, bio je odgovor koji sam dobio u knjizi Knjige u tisku, ve da jo uvijek nije objavljena. Nemogue, pomislio sam. Ja sam se obogatio, ali vjerojatno i jo mnogo ljudi. Netko je od njih morao napisati knjigu. Ne dionice i obveznice i banke, njih nisam trebao, ve sam elio otkriti kakav je to osjeaj, koje mi se mogunosti otvaraju, koje malene katastrofe vrebaju, koji me veliki igrai, poput leinara, sada ve moda trae. Netko neka mi

objasni to da radim, molim vas. Odgovor nisam pronaao u katalogu. "Oprostite, gospo o ..." obratio sam se knjiniarki. "Gospo ine?" Uputio sam joj osmijeh i zatraio pomo. Od etvrtog razreda osnovne kole nisam vidio peat s datumom privren na drvenu olovku, a sada se jedna nalazila ispred mene, s dananjim datumom. "Traim knjigu kako biti bogata. Ne kako se obogatiti. Neto o tome kako se osoba treba ponaati, nakon to preko noi zaradi puno novaca. Moete li mi predloiti ...?" Siguran sam da je navikla na neobine molbe. Moda moje pitanje i nije bilo toliko neobino ... kraljevi limuna, barunice zemljoposjednice, posebna grupacija ljudi koji su preko noi postali milijunai karakteristina za Floridu. Visoki obrazi, oi boje ljenjaka, valovita kosa do ramena boje tamne okolade. Poslovna, suzdrana s onima koje ne poznaje. Pogledala me nakon to sam joj postavio pitanje, zatim prema gore i nalijevo. Pogledala je u pravcu u kojem svi obi no gledamo kad se pokuavamo prisjetiti neega to smo davno nauili. Gore nadesno (proitao sam u knjizi) pogled je kojim traimo neto novo"Ne mogu se sjetiti..." odgovorila je."Hoe li vam pomoi bio grafije bogatih ljudi? Imamo dosta knjiga o Kennedyjevima, Rockefellerima. To znam. Bogat i prebogat, tu knjigu imamo." "Ne traim takvo to. Ne, ne mislim da bi mi tako neto moglo pomoi. Vie bi mi

odgovaralo neto kao Kako se uhvatiti u kotac s iznenadnim bogatstvom?" Tiho je odmahivala glavom, zamiljena. Jesu li svi ljudi zaneseni mislima lijepi? Dodirnula je interfon na stolu i tiho progovorila u nj. "Sara Jean? Kako se uhvatiti u kotac s iznenadnim bogatstvom. Imamo li kopiju?" "Nikad nisam ula za tu knjigu. Postoji Kako sam zaradio milijune kao posrednik za kupovinu i prodaju nekretnina. Imamo tri primjerka ..." Mislim da me nije shvatila."Sjest u i jo malo razmisliti. Nevjerojatno. Ta knjiga mora negdje postojati." Pogledala je moju vreu za spavanje koja je ba u tom trenutku bila osvijetljena nekakvim svjetlom koje je otkrilo mrlje na njoj i prljavtinu. Zatim me je ponovo pogledala."Ako vam to ne e predstavljati problem", rekla je,"moete li vreu s prljavim rubljem odloiti na pod? Ne davno smo tapecirali sve ..." "Da, gospo o. Nema problema." Siguran sam, pomislio sam, da na ovim policama mora postojati knjiga u kojoj pie ono to bih trebao nauiti. Jedini savjet kojeg sam se mogao sjetiti jo uvijek u stanju oka izazvanog neoekivanom vijeu, bio je da se budale brzo rastaju od svog novca. Kad je u pitanju sputanje dvokrilca na poeto polje, nekolicina nas je koji to znamo; ali kad je u pitanju ba ovaj trenutak u knjinici Gladys Hutchinson, pomislio sam, i kad je u pitanju zgrtanje bogatstva, moda smo dvojica, a moda sam jedini, moda sam jedino ljudsko bie koje je zadesila katastrofa koja se ni sa ime ne moe usporediti. Papirologija mi je uvijek predstavljala problem, zbunjivala me i razdirala moj um, i isto sumnjam da u iznenada znati kako s novcem.

U redu, zakljuio sam. Znam se dobro i siguran sam da moje slabosti nee nestati ili promijeniti se, kao ni vrline. Mene sitnica kao to je raun u banci ne moe transformirati, ne moe promijeniti jednostavnog, oputenog letaa kakvim sam oduvijek elio biti. Nakon to sam jo desetak minuta pregledavao katalog u potrazi za Srea i dobro koje sa sobom nosi i Srea i zlo koje moe donijeti, odustao sam od potrage. Nevjerojatno! Ne postoji knjiga koju traim! Uzdrman sumnjom, odetao sam u sunce. Osjeao sam fotone i betaestice i kozmike zrake kako poskakuju i rikoetiraju brzinom svjetlosti i tiho fijuu kroz jutro i mene. Nalazio sam se u dijelu grada s kafiem u kojem sam ranije sjedio kad sam shvatio da nemam vreu za spavanje. Uzdahnuvi sam se okrenuo i odetao natrag u knjinicu praen sve toplijim suncem. Na kraju kataloga pronaao sam ono to sam traio. "Ispriavam se", rekao sam knjiniarki. "Nadala sam se da neete zaboraviti", rekla je to s takvim olak anjem, najvjerojatnije zato to nee morati dodirnuti i odnijeti vreu s prljavim rubljem u odjel za izgubljene stvari, da sam znao da govori istinu. "Ispriavam se", ponovio sam. Toliko je knjiga ve napisano, ali preostalo ih je jo mnotvo koje ekaju da budu napisane! Poput zrelih ljiva na visokim granama. Nije se ba najzabavnije klimavim ljestvama popeti na drvo, gmizati izme u grana prema najdaljim i najviim granicama, ali kako su ukusne kad je posao obavljen. A to s televizijom, je li ona ukusna? Ili e publicitet zbog knjige pojaati moj strah od

svjetine? Kako da pobjegnem, kad nemam dvokrilca da me podigne iznad kronji drvea i odvede daleko? Uputio sam se prema zranoj luci, mjestu u kojem se pilot u svakom nepoznatom gradu osjea kao kod ku e. Pronaao sam je pratei obrasce slijetanja, nevidljive tragove koje svaki mali avion ostavlja iza sebe kad se pribliava slijetanju ili polijetanju. Gotovo da sam se nalazio i spod posljednjeg zaokreta prije slijetanja, tako da sam znao da u ubrzo biti svoj na svome. Novac je jedno, ali svjetina. Da te prepoznaju kad eli biti sam, to je neto posve drugo. Tako ive zvijezde, zar ne? To je slava? Povremeni izleti u takav ivot bi te jo mogli zabaviti, ali to ako se ne bude mogao povui? to ako prihvati sva ona gostovanja na televiziji i onda, gdjegod ode, uje:"Znam vas od nekuda! Nemojte mi rei ... vi ste onaj tip koji je napisao onu knjigu!" Ljudi su jurili u autima, ljudi su u podne prolazili pokraj mene i nisu se osvrtali. Bio sam na strani nevidljivih. Nisu znali nita o meni, osim da se kreem prema zranoj luci s uredno zamotanom vreom za spavanje. Bio sam netko tko je imao slobodu to initi, a da pritom ne privlai poglede. Kad osoba odlui postati poznata, odrie se takvih privilegija. Ali pisac to ne mora uiniti. Pisci mogu pisati knjige koje e itati mnotvo ljudi, njihova imena mogu biti poznata, a ipak ih nitko na ulici ne e prepoznati. Glumci to ne mogu. Televizijski voditelji tako er. Ali pisci mogu. Ako ikada postanem zvijezda, hou li zaaliti? Odmah sam znao odgovor: Da. Moda sam u nekom drugom ivotu pokuao ste i popularnost. Nije to toliko uzbudljivo, niti privlano, iskustvo iz nekog drugog ivota me upozoravalo; prihvati gostovanje na televiziji i zaalit e. Ugledao sam signal. Zeleno staklo-bijelo staklo, signalno svjetlo koje se nou okree kako bi oznailo zranu luku. Nagnuvi se kako bi sletio,

Aeronca Champion, dvosjed iz 1946. godine, kolski dvosjed sagra en od boje i tkanine s kotaem na repu, umjesto na nosu. Zrana mi se luka ve poela svi ati, bez obzira na to to je jo nisam mogao vidjeti. Dovoljan mi je bio pogled na Champa. Kakav bi utjecaj tek blagi okus slave imao na potragu za mojom princezom? Prvi je odgovor uletio toliko brzo, poput metka, tako da nisam vidio dim: Ubij tu misao. Nikada nee znati voli li te zbog novca, Richarde. Sluaj. Ako je eli pronai, nikada nemoj postati zvijezda. 1 sve to u vremenu kraem od onoga koliko traje izdisaj i u skladu s time bez nekog znaajnijeg uinka. Drugi je odgovor bio toliko logian da sam samo njega uo. Moja ljubav ne putuje od grada da grada u potrazi za nekakvom lutalicom koja prodaje vonje u dvokrilcu. Izgledi da je sretnem, zar se izgledi da ju konano sretnem nee poveati ako otkrije da postojim? Tu je prava prilika, sluajno mi se pruila kad je udim upoznati! Isto tako, ista e sluajnost navesti moju ivotnu druicu da pogleda pravi televizijski show, u pravo vrijeme, i pokazati nam kako da se sretnemo. Zatim e slava i publicitet izblijedjeti. Tjedan u se dana sakrivati u Red Oaku, drava Iowa, ili Estrella Sailportu u pustinji juno od Phoenixa, i tako u povratiti svoju privatnost, a i upoznat uje! Zar bi to bilo tako loe? Otvorio sam vrata uprave aerodroma. "Dobar dan", rekla je."to mogu uiniti za vas?" Na alteru je ispisivala raune i imala je oaravajui osmijeh. Svojim me osmijehom i pitanjem smela, omela je moj pozdrav; nisam znao to bih joj rekao. Kako da joj kaem da nisam stranac, da sam jedan od njih, da su aerodromi i signalna svjetla

i hangari, pa ak i Aeronca i aeronautiki obiaj da se pilotu, nakon to sleti, poeli srdana dobrodolica, dio mog ivota; da su dugo vremena bili moj ivot koji mi sada izmie iz ruku zbog onoga to sam uinio, i da nisam siguran da li udim za njima zato to mi je taj ivot bio dobro poznat i zato to su mi zrane luke bile jedini dom na svijetu? to bi mi mogla rei? Da je dom sve to poznajemo i volimo, da je dom svako mjesto na kojem elimo ostati? Rei mi da poznaje osobu koju traim, ili da je onaj momak u bijelo -zlatnom Travel-Airu sletio prije sat vremena i ostavio mi ime ene i njenu adresu? Predloiti mi plan to da radim s milijun i etiristo tisua dolara? to ona moe uiniti za mene? "Ne znam zaista to moete uiniti", rekao sam."Pomalo sam izgubljen, pretpostavljam. Nalazi li se u hangaru neki stari avion?" "Portfield Jill Handley. Poprilino je star. Tiger Moth Cheta Davisa. Morris Jackson ima Wacoa, ali dri ga zakljuanog u T-hangaru ..." Nasmijala se."Champovi stare. Traite li Aeronca Champa?" "To je jedan od najboljih aviona otkad je svijeta", rekao sam. Oi su joj se rairile."Ne, alila sam se! Mislim da gospo a Reed nikada nee prodati niti jednog od svojih Champova." Najvjerojatnije sam djelovao kao kupac. Zar ljudi mogu osjetiti da stranac ima milijun dolara? Nastavila je ispisivati raune. Primijetio sam vjenani prsten, istkan zlatom. "Mogu li kratko proetati hangarom?" "Naravno", nasmijala se."Chet je mehaniar. On je najvjerojatnije unutra, ako nije preko puta na ru ku." "Hvala vam."

Otputio sam se hodnikom i otvorio vrata hangara. To je moj dom. Tvornika crveno-sme a Cessna 172 nalazila se unutra na godinjoj inspekciji: kape motora skinute, svje ice izva ene, ulje u fazi izmjene. Beech Bonanza, srebrna s plavom crtom sa strane, ko operila se na visokoj utoj dizalici za testiranje mehanizma za uvlaenje opreme za slijetanje. Probrani laki avioni, sve sam ih znao. Toliko pri a koje su mi mogli ispriati i toliko toga to sam s njima mogao podijeliti. U mirnom se hangaru osjeala ona ista napetost kao na istini duboko u umi ... stranac osjea oi koje ga promatraju, kretnje su uko ene, ivot zadrava dah. Unutra se nalazio i veliki Grumman Widgeon, hidroavion s dva radijalna motora svaki jaine tristo konjskih snaga, novim jednodjelnim prednjim staklom, zrcalima na krilnim plovcima tako da pilot prije slijetanja na vodu moe provjeriti jesu li kotai uvueni. Samo je jednom hidroavion sletio u zaljev s neuvuenim kotaima, a odjek slijetanja je prodao mnotvo zrcala pilotima hidroaviona. Stao sam pokraj Widgea i zavirio u pilotsku kabinu. Prste sam pritom isprepleo iza le a kao da se nalazim u nekakvom svetitu. Avijatiari ne vole da stranci bez dozvole dodiruju njihove igra ke - ne zato to bi se avion mogao otetiti, ve zato to je takva prisnost neopravdana. Takva gesta gotovo da je istovjetna situaciji kada bi stranac bez dozvole dodirnuo neiju enu kako bi je osjetio. Tiger Moth je bio daleko, na drugom kraju, pokraj ulaza u hangar. Njegova su se gornja krila isticala pored krila drugih aviona poput prijateljevog rupia koji vas pozdravlja iznad glava svjetine. Krilo je bilo obojeno bojama Shimodinog aviona, bijelom i zlatnom! to sam mu se vie pribliavao, kreui se labirintom koji su sainjavala krila i repovi i druga oprema, sve sam vie

bio zapanjen bojom te letjelice. Povijest proivljena u avionima de Havilland Moth! Mukarci i ene ija su imena u mojoj knjizi zapisana na listi heroja, letjeli su u Tiger Mothima i Gypsy Mothima i Fox Mothima, iz Engleske i oko svijeta. Amy Lawrence, David Garnett, Francis Chichester, Constantine Shak Lin, pa i sam Nevil Shute ta imena i pustolovine koje su doivjeli privukle su me Mothu. Kakav lijepi dvokrilac! Sav bijeli, sa zlatnim prugama tridesetak centimetara irokim, slova V okrenuta prema naprijed poput strelica koje se nastavljaju u zlatne pruge koje se proteu do vrhova krila i horizontalnog stabilizatora. Paljenje na vanjskom dijelu aviona, zasigurno, i ako se radi o autentinoj rekonstrukciji ... da, na podu kabine, golemi britanski vojni kompas! Jedva sam zadravao ruke iza le a, stroj me toliko privlaio. Pedale vertikalnih stabilizatora bi trebale imati... "Svi a vam se ovaj avion, zar ne?" Zamalo sam vrisnuo. Na smrt me preplaio. ovjek je pola minute stajao ondje, runikom otirui ulje s ruku i promatraju i me kako razgledavam Tiger Motha. "Svi a li mi se?" ponovio sam."Prekrasan je." "Hvala vam. Prije godinu sam ga dana zavrio. Ponovo sam ga izgradio, od kotaa navie." Poblie sam pogledao materijal ... platno se naziralo kroz boju. "Izgleda kao Ceconite", rekao sam."Dobro ura eno." Te su rijei predstavljale dostatan uvod; osoba ne moe u jednome danu nauili razliku izme u pamuka klase A i Ceconite dacron platna na starim avionima."A gdje ste pronali kompas?" Nasmijao se zadovoljan to sam primijetio."Neete mi vjerovati kad vam kaem da sam ga kupio u trgovini rabljene robe u Dothanu, drava

Alabama. Originalni kompas Royal Air Forcea. 1942. godina. Sedam dolara i pedeset centi. Vi mi recite kako je dospio onamo, a ja u vam ispriati kako sam ga se doepao!" Koraali smo oko Motha, ja sam sluao, a on govorio, i dok se to deavalo, bio sam svjestan injenice da se grevito drim prolosti, poznatog i samim time jednostavnog letakog ivota. Jesam li bio nepromiljen kad sam prodao Fleeta i prerezao niti koje su me vezale za prolost, nakon to sam odluio krenuti u potragu za svojom draganom? Ondje, u hangaru, osjeao sam se kao da se cijeli moj svijet pretvorio u muzej, ili tronu fotografiju; odrezanu splav koju polagano nosi vodena struja, koja polagano odlazi u prolost... Odmahnuo sam glavom, namrgodio se i prekinuo mehaniara. "Je li Moth na prodaju, Chet?" Nije me ozbiljno shvatio."Svaki je avion na prodaju. Kao to sam rekao, pitanje je cijene. Ja sam graditelj, a ne leta, ali za Motha traim puno." unuo sam i pogledao donji dio trupa letjelice. Na kapi nije bilo ni traga ulju. Prije godinu ga je dana rekonstruirao aviomehani ar nakon ega ga je uvao u hangaru, zakljuio sam. Moth je zaista bio posebno otkri e. Niti u jednom jedinom trenutku nisam ozbiljno namjeravao ostaviti letenje. Mogao bih letjeti diljem drave, u Mothu. U njemu bih mogao letjeti na televizijske intervjue, a usput, moda, sretnem i ljubav svog ivota. Vreu za spavanje sam poput jastuka poloio na pod. Kad sam sjeo, zapucketala je."Koliko je za vas puno kad je gotovina u pitanju?" Chet Davidson je otiao na ruak sat i pol kasnije nego obino. Sa sobom sam u ured odnio dnevnik leta i Mothove priru nike."Oprostite, gospo o, imate telefon, zar ne?"

"Naravno. Lokalni poziv?" "Ne." "Govornica je na izlazu, gospodine." "Hvala vam. Zaista imate oaravajui osmijeh." "Hvala vama, gospodine!" Ba simpatina navada, ti vjenani prsteni. Nazvao sam Eleanor u New York i obavijestio je da sam odlu io prihvatiti pozive za gostovanje na televiziji.

6.

Jednostavna mudrost dolazi od spavanja ispod krila aviona na seoskim poljima: zvijezde, kia i vjetar daju snovima boje stvarnosti. Hoteli, njih ne smatram pounima, a ni dijelom jednostavnog i ispunjenog ivota. U civiliziranoj divljini farmerske Amerike mijeanje brana s izvorskom vodom uravnoteuje prehranu. Dok se gutanje kikirikija u taksijima koji vas voze do televizijskog studija ne moe nazvati uravnoteenom prehranom. Usklik pun ponosa prati iskrcavanje neozlije enih putnika nakon leta u starom dvokrilcu. Strah od visina prerasta u pobjedonosni osje aj. Televizijski razgovori stijenjeni izme u plaenih propagandnih poruka i otkucaja kazaljke na satu ne uklju uju u sebe osjeaj pobjede kod sudionika. Ali, zbog nje vrijedi odsjedati u hotelima, gutati kikiriki i prisustvovati vremenski ogranienim razgovorima pred kamerama. Moju ljubav koja mi izmie srest u ako se nastavim kretati, promatrati, traiti u studijima smjetenim u sreditima mnogih gradova. Nije mi palo na pamet da bih trebao posumnjati u njeno postojanje, jer sam svuda oko sebe vidio ene skoro kao ona. Jo dok sam prodavao vonje, otkrio sam da su prve naseljenice Amerike bile iznimno lijepe i privlane, a njihovih nasljednica danas ima mnotvo. Ciganin u leteoj ergi, znao sam ih samo kao predivne muterije koje su zadivljeno promatrale vonje u starom dvokrilcu. Sve rijei koje sam izmijenio s njima bile su slubene: Avion je sigurniji nego to izgleda. Ako zaveete kosu u rep prije nego uzletimo, gospo o, lake ete je ietkati kad sletimo. Da, vjetar je toliko snaan na kraju krajeva, provest ete deset minuta u otvorenoj kabini pri brzini od sto pedeset kilometara na sat. Hvala vam. Tri dolara, molim. Nema na

emu! I ja sam uivao u vonji. Da li zbog talk-showa, ili uspjeha knjige, zbog mog novog stanja na raunu u banci, ili jednostavno zato to vie nisam besciljno letio? Odjednom sam poeo susretati prelijepe ene, kao nikad prije u ivotu. Odluan i usredotoen na potragu za svojom princezom, svaku sam od njih upoznavao nadajui se da je prava, sve dok ne bi dokazala suprotno. Charlene, televizijski model. Moda je i mogla biti ljubav mog ivota bez obzira na to to je bila pretjerano lijepa. Nevidljive mane na odrazu u zrcalu neprestano su je podsjeale da je ivot u poslovnom svijetu okrutan i da joj je preostalo jo samo nekoliko godina da osigura mirovinu, jo samo nekoliko godina da utedi za prekvalifikaciju. Mogli smo razgovarati i o drugim temama, ali ne dugo. Uvijek se vra ala na posao. Ugovori, putovanja, novac, agenti. Tako je izraavala strah i saznanje da ne zna kako da se izvue ispod smrtonosnog staklenog zvona. Jaynie nije znala za strah. Voljela je zabave, voljela je pi e. armantna poput izlaska sunca, natmurila se i uzdahnula kad sam joj rekao da ne znam gdje se odvijaju prave stvari. Jacqueline nije pila, a ni zabavljala se. Po prirodi brza i bistra, poricala je svoju dovitljivost."Nisam zavrila srednju kolu," rekla je,"ispred mog imena nema nikakve titule." Bez titula osoba nije obrazovana, zar ne, a bez diploma mora prihvatiti sve to joj se u ivotu prui i grevito se drati toga, drati se sigurnosti koju prua posao konobarice u baru bez obzira koliko je istovremeno zatupljuje. Novac je dobar, rekla je. Nisam zavrila kolu. Morala sam je napustiti, razumije li. Lianne nije marila za diplome, a ni za p oslove. eljela je biti udana, a najbolji joj je nain da

to postigne bio da bude sa mnom i da nas njen bivi mu vidi zajedno i poludi od ljubomore i zamoli je da mu se vrati. Iz te bi se ljubomore, prema njenom planu, trebala roditi ljubav. Tamara je voljela novac. No u svakom je pogledu bila predivna i zato se za nju isplatilo platiti bilo koju cijenu. Lice koje su slikari ovjekovje i val i na platnu. Um toliko proraunat, ak i kad se smijala. Naitana, naputovala se, govorila je mnogo jezika. Njen je bivi mu burzovni meetar, a sada je i ona eljela otvoriti poduzee za meetarenje dionicama. Sto tisua dolara bi joj bilo dovoljno da pokrene svoju poslovnu zamisao. Samo sto tisua, Richarde, moe li mi pomoi? Kad bih barem, pomislio sam. Kad bih barem mogao prona i enu sa Charleninim licem, Lianneinim tijelom, Jacquelininim darovima, Jaynienim armom i Tamarinom uravnoteenou tada bih pred sobom imao svoju savrenu enu, zar ne? Ali problem je u tome to Charlenino lice otkriva Charlenine strahove i to tijelo Lianne mue Lianneini problemi. Svaki me je novi susret uzbu ivao, ali samo nakon jednog dana, boje bi izblijedjele, uzbu enje bi se utopilo u moru ideja koje nismo dijelili. Jedno smo drugom predstavljali komadie torte, bili smo nepotpuni. Zar ne postoji ena, zapitao sam se, koja mi u jednom jedinom danu ne moe dokazati da nije ona koju traim? Veina ena koje sam sretao imale su problematine prolosti, bile su zaokupljene probl emima, traile su pomo i veina ih je trebala vie novaca od onoga kojim su raspolagali. Bili smo hiroviti. Otkrivali smo svoje nedostatke. Tek bi se sreli, ne bismo se poznavali, ali nazivali smo se prijateljima. Bio je to bezlian i bezbojan kaleidoskop, svaki je njegov dio bio toliko promjenjiv i siv, ba kao to se ini. Do trenutka kad me se televizija zasitila, kupio sam kratkokrilca, dvokrilca s velikim motorom da radi drutvo Mothu. Ustrajno i predano sam vjebao i na kraju sam poeo izvoditi akrobatske letake predstave za novac.

Tisue se ljudi okupljalo kako bi promatralo ljetne avio-akrobacije i ako je nisam uspio pronai na televiziji, moda u je sresti na nekoj od predstava. Katherinu sam sreo nakon treeg nastupa, u Lake Walesu, Florida. Izdvojila se iz mase i prila avionu kao da je stara prijateljica. Uputila mi je blagi, intimni osmijeh, spokojan i prisan. Oi su joj bile smirene, ak i na podnevnom suncu. Duga tamna kosa, tamnozelene oi. Kau da to su oi tamnije, to ih sunev sjaj manje uznemiruje. "Djeluje zabavno", rekla je glavom pokazavi avion i ne obazirui se na buku i guvu. "Prevencija umiranju od dosade", rekao sam."S pravim avionom moe izbjei dosadu i ispraznost, razbiti sivu kolote inu.""Kakav je osjeaj naglavce juriti u zraku? Prodaje li vonje, ili samo nastupa?" "Uglavnom nastupam. Nema ba puno ljudi zainteresiranih za vonju. Samo ponekad. Kad se ovjek uvjeri da nee ispasti iz kabine, zabavno je juriti naglavce zrakom." "Hoe li me provozati?" upitala je."Ne znam jesam li se dobro izrazila." "Tebe, vrlo rado, ali po svretku predstave." Nikada nisam vidio tako zelene oi."Koje su arobne rijei?" Neduno se nasmijala."Molim te!" Ostatak je poslijepodneva bila u blizini, S vremena na vrijeme bi se izgubila u guvi, no ubrzo bi se vratila, nasmijeila mi se i mahnula. Prije nego je sunce zalo, ostala je sama pokraj aviona. Pomogao sam joj da u e u prednju kabinu malene letjelice. "Dva sigurnosna pojasa, upamti", rekao sam."Jedan e te zadrati u avionu bez obzira na

vratolomije koje emo izvoditi, ali sigurnije se osje amo s dva." Objasnio sam joj kako se koristi padobran u slu aju da moramo iskoiti, namjestio joj podstavljeni remen preko ramena i protegnuo ga do drugog sigurnosnog pojasa. Ima predivne grudi, zamalo sam rekao, kao kompliment. Umjesto toga:"Pojas moramo nategnuti to vie moemo. im se avion okrene naglavce, opustit e se, nee biti zategnut kao sada!" Nasmijeila se kao da sam izrekao pravi kompliment. Od zvuka motora do vatrenog sunca na rubu svijeta, od leta naglavce iznad oblaka do besteinskog leb enja u zraku do tri okreta u obliku slova G, bila je ro eni leta, oboavala je vonju. Sletjeli smo u sumrak. Iskoila je iz kabine prije nego sam zaustavio motor i, i prije nego sam shvatio to se doga a, zagrlila me i poljubila. "FANTASTINO!" uzviknula je. "Oh, Boe ..." izustio sam."Ni meni ovo ne smeta." "Izvrstan si pilot." Privezao sam avion za ice na zemlji."Laskanje, gospo ice, laskanje e te odvesti kamo god poeli." Ustrajala je da me izvede na ve eru kako bi mi se oduila za vonju; razgovarali smo sat vremena. Rekla mi je da je razvedena i da radi kao hostesa u restoranu nedaleko od kue na jezeru koju sam kupio. S novcem od posla i alimentacijom, solidno je ivjela. Trenutano je razmiljala o povratku kolovanju, studiranju fizike. "Fiziku! Reci mi, to te ponukalo na fiziku ..." Oaravajua i toliko organizirana osoba optimistina, izravna, motivirana. Uzela je runu torbicu."Hoe li ti smetati ako zapalim?" Njeno me je pitanje zapanjilo, ali moj me odgovor ostavio oamuenog. "Ne, uope." Zapalila je cigaretu i poela priati o fizici i ne primijetivi raspad

sustava u mojoj glavi. RICHARDE! TO SI MISLIO KAD SI REKAO:"NE, UOPE, UOPE Ml NE SMETA?" Dama je zapalila CIGARETU! Jesi li zaboravio to to govori o njenim ivotnim vrijednostima i njenoj budunosti u tvome ivotu? To je znak da je cesta zatvorena, da ... Uutite, rekao sam svojim principima. Vesela je. Drukija, pametnija i ima zelene oi, zanimljiva je, slatka, topla, uzbudljiva i dosta mi je samotnih noi, ne elim vie razgovarati sam sa sobom i ne elim vie ivjeti s lijepim tu inkama. Kasnije, kasnije u s njom porazgovarati o puenju. Ne veeras. Moji su se principi povukli takvom brzinom da sam se preplaio. "... naravno, nisam bogata, ali nekako u si to priutiti", govorila je,"kupit u si avion, pa makar on bio star i rabljen! Ho u li poaliti?" Dim se kotrljao, kao to to obino biva, ravno prema meni. Navukao sam mentalni tit ispred sebe, misli sam poklopio aom i odmah se sredio. "Prvo e si priutiti avion", rekao sam gledajui je ravno u oi,"i onda e nauiti letjeti?" "Da. Tako u morati brinuti samo o plaanju instrukcija, a ne i o najmu aviona. Zar, dugoro no gledano, takav plan nije jeftiniji? Ne zvu i li kao mudra odluka?" Razgovarali smo o tome i nakon nekog sam joj vremena predloio da s vremena na vrijeme leti sa mnom u jednom od mojih aviona.

Novi jezerski hidroavion, pomislio sam, tako dobro izgleda, kao da je napravljen za let kroz budunost i prolost i u zraku i na vodi. Taj e joj se svidjeti. Dva sata kasnije, leao sam ispruen na krevetu i zamiljao kako e izgledati sljedei put kad je vidim. Nisam morao dugo ekati. Izgledat e zamamno, njeno preplanulo tijelo lijepih oblina na tren sakriveno runikom. Zatim je runik pao, uvukla se pod pokriva i nagnula kako bi me poljubila. Taj poljubac nije govorio znam-te-i-volim-te, ve budimo ljubavnici veeras i vidjet emo to e se dogoditi. Tako se lijepo prepustiti istom uitku i ne razmiljati o eni koju ne mogu nai!

7. Bilo bi mi drae kada ne bi puila u kui, Kathy." Pogledala me, iznena ena. Upalja je zaustavila nekoliko centimetara od glave."Ali sino ti nije smetalo." Tanjure sam stavio u stroj za pranje posu a, spuvicom sam obrisao kuhinjski stol. Vani je ve ugrijalo, tek je nekoliko bijelih oblaka preostalo od jutra; razbacani oblaci, dvije tisue metara visoko, vidljivost dvadeset pet kilometara kroz izmaglicu. Nije bilo vjetra. Bila je lijepa, kao i juer; elio sam je bolje upoznati. Hoe li cigarete otjerati ovu enu koju sam mogao dodirivati i s kojom sam mogao razgovarati dulje od jedne minute? "Dozvoli mi da ti kaem to mislim o cigaretama", rekao sam. Trebalo mi je dosta vremena, ali ipak sam uspio. " ... i zato mislim da svima koji te okruuju govore", zavrio sam,"da svima govore: Ba me briga to ne moete disati. Ja u zapaliti. a vi se uguite ako elite! Puenje nije ba najprivlanija odlika. Nije neto to se radi u drutvu ljudi koje voli." I umjesto da se naroguila i demonstrativno otila, kimnula je glavom izrazivi svoje slaganje."Znam, navika je uasna. Razmiljala sam da prestanem." Cigarete i upalja je vratila u torbicu. S vremenom je zaboravila fiziku eljela se iskuati kao model. Zatim se odluila za pjevanje. Imala je predivan glas, oaravajui, poput sirene iz morskih dubina. Ali iz nekog razloga, nakon to je zaboravila svoje ambicije i karijeru, nestala je i odlu nost i zapoeo novi san. I na kraju, sve je prebacila na mene zato joj ne bih pomogao otvoriti butik? Kathy je bila bezbrina i otroumna; odmah se zaljubila u hidroavion, za as je nauila letjeti, no ostala je nepopravljivi stranac. Bila je strano

tijelo u mom sustavu, iako predivno tijelo, a sustav se trzao kako bi je odbacio na najnjeniji i najbezbolniji nain. Nikada neemo biti savreni partneri. Bili smo dva broda koja su se srela na sredini oceana i promijenila smjer plovidbe kako bi neko vrijeme plovili zajedno morem ispraznosti. Dva razli ita broda na putu prema drugim lukama i to smo vrlo dobro znali. Imao sam neobian osjeaj da ubijam vrijeme, da ekam da se neto dogodi prije nego moj ivot ponovno krene svojim zaaranim putem, k svom cilju, svojim smjerom. Da sam ja savreni partner odvojen od svoje ljubavi, pomislio sam, oekivao bih od nje da bez mene u ini sve to moe, sve dok nas jednog dana put ne dovede jedno drugom, U me uvremenu, moja draga, nepoznata blizanko, oekuje li ti isto od mene? Gdje je granica do koje doputamo da nam se topli stranci priblie? Prijateljstvo s Kathy mi u ovom trenutku godi, ali ono se ne smije uplesti, ne smije ometati, ne smije stajati na putu mojoj ljubavi, kad god ona naila. Moja je potraga za ivotnom ljubavi bila topla, osjeajna i uvijek svjea. Ali zato ovako rano osjeam zimu potisnutu duboko u sebi? Bez obzira na silinu vremenskog brzaca koji poput munje gazi preko stijena i dubina, moja je splav zakoena u snjenim nanosima. Zaustaviti se kratko, ne znai i umrijeti, barem se nadam da kratke postaje ne donose smrt. Ali, odabrao sam ovaj planet i ovo vrijeme da nau im transcendentalno znanje koje ne znam kakvo je, kakva je ena koja nije nalik niti jednoj drugoj. Usprkos nadi, unutarnji me je glas upozoravao da bi se zima mogla pretvoriti u led, ako se ne

oslobodim i prona em je.

8.

Osjeao sam se kao da leim ispruen na kuhinjskom stol u u avionu tri kilometra visoko u zraku i kao da me zatim neto izbacuje van, kroz vrata. U jednom se trenutku avion u svojoj prirodnoj veli ini nalazio nekoliko centimetara daleko od mojih prstiju ... padao sam, ali jo uvijek sam se mogao grevito primiti za nj i uvui se u spasonosni trup, ako osjetim oajniki poriv da se povuem. U sljedeem je trenutku bilo ve prekasno, najblia stvar za koju sam se mogao uhvatiti nalazila se dvadesetak metara iznad mene i udaljavala se brzinom od trideset metara u sekundi. Padao sam sam, ravno dolje. Ravno prema dolje, brzo. Oh, Boe, pomislio sam. Jesam li siguran da ovo zaista elim? Kada ivite za trenutak, skakanje iz aviona donosi neizmjerno zadovoljstvo. No, kad po nete mariti za sljedei trenutak, taj osjeaj blijedi. Padao sam kroz divljaki vrtlog, promatrao sam zemlju, kako je velika, kako je tvrda i plosnata, osje ao sam se siuno. Bez letake kabine, bez iega za to bih se mogao uhvatiti. Bez brige, Richarde, pomislio sam. Tono ovdje, na tvojim prsima, nalazi se ruka, moe je povui kad god poeli i izai e padobran. Postoji jo jedna ruka na rezervi, ako glavni padobran zakae. Moe je odmah povui, ako e te to usreiti, ali to znai da e si uskratiti sve uzbu enje i veselje koje donosi slobodan pad. Pogledao sam u visinomjer na ru nom zglobu. Dvije tisue sedamsto metara. Dvije tisue petsto... Daleko ispod, na zemlji, nalazila se odrana meta na koju sam namjeravao stati za samo nekoliko sekundi. Ali pogledaj sav taj

zrakoprazni prostor koji dijeli sadanjost i taj trenutak! Oh, Boe ... Jedan na dio uvijek igra ulogu vjeitog promatraa i bez obzira na doga aje, promatra. Motri nas. Nije mu vano jesmo li sretni ili nesretni, jesmo li bolesni ili zdravi, hoemo li preivjeti ili umrijeti. Njegov je jedini posao sjediti na naem ramenu i procijeniti jesmo li ivota vrijedna ljudska bia. Moj se promatra trenutano nalazio na pojasevima rezervnog padobrana. Na sebi je imao svoje malo padobransko odijelo i padobran i biljeio je zapaanja o mom ponaanju. ivaniji nego to bi trebao biti u ovoj fazi. Oi previe rairene; rad srca: ubrzan. Pomijean s uzbu enjem, preveliki strah. Ocjena dosadanjeg dijela skoka broj 29: 3. Moj je promatra strog ocjenjiva. Visina tisuu sedamsto ... tisuu esto. Ako gurnem ruke ispred sebe, u olujni vjetar, past u na stopala; ako povuem ruke iza sebe, okrenut u se i poeti padati na glavu ravno prema zemlji. Oduvijek sam znao da ovako izgleda let bez aviona, ali nisam znao da je neostvariva i iracionalna elja da se jednakom brzinom moe letjeti dalje u nebesa, kao prema zemlji, toliko snana. ak bi me i treina brzine uvis zadovoljila. Odsutan duhom. Um besciljno luta. Ocjena: 2. Visina tisuu dvjesto metara. Jo uvijek visoko, ali moja je ruka poela traiti ruku, pronala ju je i desnim je palcem povukla. Ue se oslobodilo; uo sam klepetanje iza le a koje je oznailo otvaranje padobrana. Prerano otvorio. Prerano osjetio elju da se zatiti platnom. 2.

Zveketanje se nastavilo. Do sada te je ve trebalo prodrmati otvaranje glavnog padobrana, ve si trebao osjetiti ok izazvan 'padom u gomilu perja Umjesto toga, i dalje sam padao. Bez ikakvog razloga moje se tijelo poelo okretati. Neto ... pomislio sam, neto ne valja. Pogledao sam preko ramena, u klepet. Glavni se padobran trzao i guio, sputan pojasom. Na mjestu na kojem se trebalo nalaziti glavno platno, nalazio se veliki najlonski vor, crveni, plavi i uti ostaci divljali su u vrtlogu. esnaest sekundi petnaest za popravak prije nego udarim u zemlju. Gledala me, okretala se, kao da u je udariti neto dalje od plantae narani. Moda u drvee, ali najvjerojatnije ne. Oslobodi se, nauio sam u praksi. Trebao bih se osloboditi glavnog padobrana i otvoriti rezervni iz paketa na grudima. Je li to pravda, zakazivanje padobrana za vrijeme dvadeset i devetog skoka? Mislim da to nije pravedno! Um nefokusiran. Nema discipline. 2. Na sreu, u tom se trenutku vrijeme usporilo. Sekunda je trajala cijelu minutu. Pa ipak, zato mi je toliko teko pronai konopce za osloba anje i odbaciti vor od padobrana? Ruke su mi teile tonu i polagano sam ih poeo pomicati prema konopcima na ramenima. Napor je bio nadljudski. Vrijedi li ovo napora? Nisu mi rekli da e mi biti ovako teko dosei konopce! Bijesan na svoje uitelje, prebrodio sam posljednjih nekoliko centimetara do ramena i povukao konopce za osloba anje. Polagano, polagano. Poput pua.

Prestao sam se okretati, prebacio sam se na le a kako bih otvorio rezervu i ostao iznena en vidjevi da me zapetljani najlon jo uvijek prati! Bio sam poput rimske svijee okrenute naglavce, zavezan za arki, plameni komad platna koji je padao, raketa ispaljena s neba prema zemlji. "Uenici, posluajte me", instruktor je rekao."To vam se najvjerojatnije nikada nee dogoditi, ali ne zaboravite: Nikad ne otvarajte rezervni padobran u zapetljani glavni zato to e i rezerva u tom sluaju zakazati. Spiralno e se ispreplesti s glavnim padobranom i nee vas niti usporiti. UVIJEK SE PRVO OSLOBODITE GLAVNOG PADOBRANA!" Ali ja sam se oslobodio, no glavni je padobran jo uvijek zapetljan, zakvaen za konopce! Moj je promatra zga eno frknuo preko svog bloka. Pod pritiskom gubi razum: I isti pad. Osjeao sam kako zemlja pada prema meni. Trava e me udariti u stranji dio vrata brzinom od dvjesto kilometara na sat. Jedno je sigurno, brza smrt. Zato mi sliice iz ivota ne lete pred oima, zato ne naputam tijelo prije udarca, zato mi se ne doga a ono to pie u knjizi? OTVORI REZERVNI! Prekasno djeluje. Postavlja irelevantna pitanja. U sutini jadno ljudsko bie. Povukao sam ue za otvaranje rezervnog padobrana i u trenutku je platno eksplodiralo ispred mog lica, iz ku ita, poput svilene snjene gljive iz topa ispaljene u nebo. Protegnuo se pokraj vora glavnog padobrana; bio sam zavezan za dvije rimske svije e. Zatim hitac i stvar ica se otvorila, u cijelosti se otvorila, a ja sam se zaustavio u zraku sto pedeset metara iznad plantae narani. Slomljena marioneta u posljednjoj sekundi spaena uz pomo svojih niti.

Protok vremena se vratio u normalu, preletio sam drve e, izmama dodirnuo zemlju i sruio se na travu. Nisam bio mrtav. Teko sam disao. Jesam li ve glavom zaronio u zemlju, jesam li ve poginuo, zapitao sam se, i zatim se vratio dvije sekunde u prolost i bio spaen milostivim padobranom? Brza smrt je bila alternativna budu nost koju sam jedva uspio ne izabrati i dok se udaljavala od mene, osjetio sam potrebu da joj mahnem. Tuno sam mahnuo, na jedvite jade. U toj budunosti, sada ve alternativnoj prolosti, odjednom sam spoznao odgovore na svoju znatielju u svezi smrti. Preivio skok. Provukao se uz puno sree i briljantnog djelovanja an ela-uvara. An eli uvari: 5. Richard Bach: 1. Skupio sam rezervni padobran i zagrlivi ga smjestio pokraj hladne gomile zakazalog glavnog platna. Zatim sam sjeo na zemlju pokraj drvea, ponovo proivio posljednje tri minute, zapisao u biljenicu to mi se dogodilo i to sam vidio i koje su me misli zaposjele, to mi je zlobni mali promatra rekao, tuni pozdrav sa smru, sve ega sam se mogao sjetiti. Ruke mi se nisu tresle dok sam pisao . Ili nisam bio u oku zbog skoka, ili sam sve potiskivao ispunjen osvetoljubivim osje ajem. Istog dana, doavi doma, u mojoj kui nije bilo nikoga s kime bih podijelio svoju pustolovinu, nikoga kome bih mogao postaviti pitanja i tko bi mi dao odgovore u svezi vrijednosti koje sam previdio. Kathy je otila van s nekim drugim. Imala je slobodnu veer. Brigetteina djeca su nastupala u kolskoj predstavi. Jill je bila umorna od posla. Najvie to sam mogao uiniti jest nazvati Rachel u Junu Carolinu. Bilo joj je ugodno razgovarati sa mnom, rekla mi je da slobodno navratim kad god mogu. Nisam joj spomenuo skok, zakazali padobran i drugu budunost, moju smrt u plantai narani. Pripremio sam si Kartoffelkuchen kako bih proslavio, te veeri,

pridravajui se bakinog recepta: krumpiri, maslac, mlijeko i jaja, mukatni orai i vanilija, prelio sam ih bijelom snjenom kremom i preko svega otopio gorku okoladu, pojeo sam treinu slastice dok je jo bila topla, sam. Razmiljao sam o skoku i zakljuio na kraju da im ionako ne bih ispriao to mi se dogodilo. Sve bi ispalo kao da se hvalim kako sam pobjegao od smrti, zar ne? A to bi mi one na to rekle?"Boe, stravino!""Mora biti paljiviji!" Promatra se ponovo javio i poeo pisati. Promatrao sam ga krajikom oka. Mijenja se. Svaki je dan sve dalji, zati eniji, odsutniji. Trenutano sastavlja testove za ljubav svog ivota koju jo uvijek nije pronaao. gradi zidove i labirint i utvrdu na vrhu neprohodne planine, izaziva je da ga prona e u sakrivenom sreditu svih sloenih sustava obrane. Ocjena: 5 iz obrane od jedine osobe na ovome svijetu koju bi mogao voljeti i koja hi ga jednog dana tako er mogla voljeti. Natje e se, trenutano ... hoe li ga pronai prije nego se ubije? Ubijam se? Pokuavam izvesti samoubojstvo? ak nas ni nai promatrai ne poznaju. Nije bila moja pogreka, ve zrane gljive. Zakazao je padobran, nee se vie ponoviti! Nisam se bavio istinom da sam ja, sam, spakirao padobran. Tjedan dana kasnije, sletio sam zbog goriva, kasno u danu tijekom kojeg je sve ilo po zlu s mojim golemim i brzim Mustangom P -51. Radijske su veze zakazale, lijeva je ko nica oslabila, generator je pregorio, temperature hla enja su neobjanjivo skoile na crvenu crtu i isto se tako neobjanjivo vratile u normalu. Definitivno, dan nije bio dobar, a avion je zaista bio najgori avion

kojim sam ikada upravljao. Veinu aviona pilot zavoli, ali s nekima, jednostavno, nikada ne uspije izgraditi odnos. Sleti i uzmi gorivo, zategni konicu i ponovo uzleti, to bre moe. Dug let ispunjen motrenjem ploe s instrumentima na kojoj su kazaljke neprestano pokazivale da neto nije u redu iza tog golemog propelera. Cijena nijednog dijela aviona nije manja od sto dolara, a dijelovi koji su pucali poput trske, kotali su i po tisuu. Kotai velikog ratnog aviona lebdjeli su iznad zemlje, iznad piste u Midlandu, drava Teksas; zatim su je dodirnuli. U trenutku je lijeva guma pukla, avion se nagnuo prema rubu piste i zaronio u prljavtinu. Nema vremena. Kreui se dovoljno brzo za uzlijetanje, stisnuo sam gas i prisilio ga u zrak. Lo izbor. Ne kree se dovoljno brzo da bi poletio. Avion je podigao nos u vis i zadrao ga tako nekoliko sekundi, ali to je bilo sve to je mogao uiniti. ipraje je nestajalo ispod nas; kotai su upali u trnovitu i neprohodnu zamku i u trenu se glavni lijevi mehanizam za slijetanje slomio. Monstruozni je propeler udario u zemlju i dok se savijao, motor kao da se navio i, zavijajui, eksplodirao. Prizor je bio previe poznat, vrijeme se ponovo usporilo. I, gle tko je ovdje! Moj promatra, s papirom i olovkom! Kako si, deko, ve nekoliko se dana nismo sreli! aska s promatraem dok se avion zatoen u grmlju raspada u komadie. Moda najgori pilot kojeg si sreo u ivotu. Padovi Mustanga, znao sam to vrlo dobro, ne mogu se nikako usporediti s nesreama obinih dvokrilaca. Strojevi su toliko brzi i veliki i smrtonosni, unitavaju sve to im se na e na putu i na kraju eksplodiraju. Iza eksplozije ostaje slatka vatrena lopta, uta, plamena i naranasta poput dinamita i crna poput mra ne sudbe, matice i vijci i

ostali komadii metala lete u krugu od kilometra od sredita. Pilot nikada ne osjeti nita. Brzinom od sto pedeset kilometara na sat pribliaval a nam se nepoeljna prepreka na putu ... brvnara s generatorom dizel goriva usred niega u pustinji, naranastobijela kockasta kuica s generatorom za koju su mislili da je na sigurnom, da je nee moi unititi padovi golemih i brzih aviona. Bili su u krivu. Jo je nekoliko matica i vijaka otpalo usput, i drugi je dio mehanizma za slijetanje nestao, polovica lijevog krila je otpala, karirana je ku ica postajala sve vea u prednjem staklu. Zato jo uvijek nisam napustio tijelo? Sve knjige kau ... Odletio sam prema naprijed, ali sigurnosni su me pojasevi zaustavili u trenutku kad smo se sudarili i zatim je svijet pocrnio. Nekoliko sekundi nisam nita osjeao. Niti bol. Jako je tiho, ovdje u raju, pomislio sam, uspravio se i zamahnuo glavom. Potpuno bezbolno. Smireno, tiho zujanje ... to se nalazi u raju, Richarde, to bi gore moglo zujati? Otvorio sam oi i otkrio da raj izgleda poput unitene kuice s generatorom za dizel gorivo vlade Sjedinjenih Ameri kih Drava, spljotene ispod trupa jako velikog aviona. Spor kao pu. Polagano shvaa to se doga a. Samo trenutak! Je li mogue ... da ovo nije raj? Nisam mrtav! Sjedim u ostatku pilotske kabine, a avion jo uvijek nije eksplodirao! Vrisnut e VOVFN! za dvije sekunde, a ja sam zato en ovdje ... Ne u eksplodirati u smrt! Gorjet u do smrti!

Deset sekundi kasnije bjeao sam od plamenom zahvaenih ostataka neko isto zgodnog aviona, kad ve nije bio siguran ili jeftin ili skladan. Poskliznuo sam se i glavu zarinuo u pijesak na na in na koji to rade piloti u filmovima neposredno prije nego to se ekran razleti. Lice dolje, pokrio sam vrat. ekao sam eksploziju. Sposoban trati zapanjujue brzo kada konano otkrije to se doga a. Pola minute. Nita se nije dogodilo. Jo pola minute. Podigao sam glavu i provirio. Zatim sam ustao, leerno otresao pijesak i trnje s odjee. Bez razloga, stara rock'n'roll melodija je poela odjekivati u mojoj glavi. Jedva da sam je primijetio. Pokuava ostati leeran? Prokletstvo! Nisam jo uo za avion iz '51. godine koji se nije razletio poput bave baruta, a preda mnom se nalazi izuzetak rastavljen na komadie, i to izuzetak kojim sam malo prije pilotirao. A osim toga, preda mnom je gomila papirologije, izvjetaji koje moram predati ... proi e sati i sati prije nego se uspijem ukrcati na jedan od komercijalnih letova prema zapadu. Melodija je i dalje odjekivala. Ne pati pretjerano od oka. +4 za smirenost kad je sve gotovo. Polaskan, zvidei melodiju, koraao sam prema ostacima Mustanga, pronaao sam svoju torbu i pribor za brijanje i uzeo ih sa sobom. Zaista sigurna pilotska kabina, moram to priznati. 1 naravno! Avion nije eksplodirao zato to sam pri slijetanju ostao bez goriva. Negdje u tom trenutku promatra se povukao odmahujui glavom, a vatrogasna kola su se pojavila na obzoru. ini se da ih nije pretjerano zanimalo ono to sam im elio rei, da sam ostao bez benzina, ve su, bez rijei, ostatke prelili pjenom za gaenje poara, za svaki sluaj.

Brinuo sam se za radio aparate od kojih su neki bili neoteeni u kabini i koje sam sve platio zlatom."Pokuajte ne napuniti kabinu pjenom, momci, molim vas! Radio aparati ..." Prekasno. Kao osiguranje od vatre, kabinu su napunili do vrha. Pa to, pomislio sam bespomono. Pa to onda, pa to onda? Prehodao sam kilometar i pol udaljenosti do zra ne luke, kupio kartu za sljedei let, ispunio najmanji mogui broj obrazaca o nesrei, rekao mehaniarima gdje da pokupe ostatke tvrdokornog stroja u tom trenutku, dok sam im ispisivao svoju adresu, na radnom stolu u hangaru, sjetio sam se rijei melodije koja je tutnjila mojom glavom od trenutka nesree. Sh-boom, sh-boom ... i mnotvo to, ya-t-ta. Zato sam pjevuio tu pjesmu? zapitao sam se. Nakon dvadeset godina, zato ba sada? Pjesma nije marila zato, ve je i dalje tutnjila: ivot bi bio poput sna/Sh-boom/Kad bih te mogao povesti u raj/Sh-boom ... (Life could be a dream/Sh-boom/If I could take you to paradise up-above/Shboom ...) Pjesma! To je duh Mustanga pjevao, izvode i i zvune efekte! ivot bi bio poput sna, draga ... (Life could be a dream, sweetheart ...) Naravno da je ivot san, ti metalna vjetice! A zamalo si me i odvela sa sobom u raj, u nebesa! Sh-boom, ti nakupino metala! Zar kroz nae glave ne proleti nita bez znaenja? Taj avion, nikad me nije uzimao za ozbiljno. Putniki je avion rulao pokraj ipraja na putu do polijetanja. Kroz prozor pokraj kojeg sam

sjedio, promatrao sam. Pjenom prekriveno tijelo Mustanga ve se nalazilo na tegljau; dizalica je podizala otkinute dijelove krila. eli se igrati, avionu? Uivao si u svakom kvaru za vrijeme svakog leta, elio si mi se suprotstavljati, meni i mojoj volji? Izgubio si! Prona i nekog tko e zaboraviti tvoju prolost i tko e te jednog dana sastaviti, za sto godina ili vie. Upamti ovaj as i budi dobar prema njima! Kunem se, stroju ja za tebe nemam vijaka. Prvo zakazali padobran i sada pad aviona. Razmiljao sam o ta dva doivljaja dok sam letio prema zapadu i nakon nekog sam vremena zakljuio da su me boanske sile vodile, titile za vrijeme trenutaka koji su prerasli u neto vie od pustolovina za kojima sam udio, ali iz kojih sam izaao bez ogrebotine. Svatko drugi bi zamijetio pravu istinu. Pad aviona nije dokaz da sam zatien, kao to Bog titi lu ake, ve da polako ostajem bez titova.

9.

Davio sam se u novcu. Ljudi irom svijeta itali su knjigu, kupovali druge koje sam napisao. Novac od svake prodaje vra ao mi se preko izdavaa. Avionima mogu upravljati, pomislio sam, ali novac me ini ivanim. Moe li se novac sudariti? Palmini su listovi vijorili ispred prozora, sunce je obasjavalo izvjetaje na njegovom radnom stolu."Ja u preuzeti brigu na sebe, Richarde. Nema problema, samo ako to eli." Stajao je, visine metar i ezdesetak centimetara; crvenu je boju njegove kose i brade tijekom godina potisnula bijela i tako pretvorila darovitog patuljka u sveznaju eg Djeda Boinjaka. Prijatelji smo jo iz vremena dok sam pisao za asopis, urednik koji se prekvalificirao u savjetnika za ulaganje. Svidio mi se odmah nakon to mi je dao prvi zadatak, jo sam se od naeg prvog susreta divio njegovom smirenom poslovnom duhu. U potpunosti sam mu vjerovao i nita to mi je to poslijepodne rekao nije uzdrmalo to bezgrani no povjerenje. "Stan, ne mogu ti rei koliko mi je drago ..." rekao sam."To se mora na pravi nain uiniti, ali ja ne znam to da radim s novcem; i s papirologijom i porezima, ne znam nita o tome, ne volim tu vrstu poslovanja. Trebam aktivnog i djelotvornog financijskog menadera, a to si ti. To je tvoj posao, posao kojim se bavi, a ja nemam pojma o svemu tome." "Ti ak ni ne eli nita nauiti, Richarde?" Ponovo sam pogledao grafove koji su prikazivali rezultate njegovih ulaganja. Sve su crte ile ravno prema gore. "Ne", rekao sam,"Hm, ako te upitam, znai da me neto zanima, ili ako mora donijeti nekakvu vanu odluku u vezi ulaganja. Ali toliko bi me

toga to radi samo bespotrebno optereivalo ...""Bilo bi mi drae da mi nisi to rekao", rekao je."Nije to nikakva magija, ve jednostavno tehnika analiza robnih burzi. Veina ljudi propadne zato to nema dovoljno kapitala da pokrije razliku kad se trite okrene protiv njih. Ti znai mi nemamo takav problem. Paljivo emo poeti ulagati s velikom rezervom kapitala. Kako emo zara ivati novac putem briljivo isplaniranih strategija, tako emo sve vie meetariti."

"Kad naletimo na neto na robnoj burzi na emu ne moemo izgubiti, uloit emo poveu koliinu novca i zaraditi bogatstvo. Ali neemo uvijek prihvaati igru. Mnogi ljudi to zaboravljaju. Isto se t oliko novaca moe i izgubiti." Nasmijao se primijetivi da sam se ve izgubio. Dodirnuo je graf."A sada uzmi ovaj prikaz stanja perploe na ikakoj burzi. Ovdje vidi namjeten indeks, upozorenje da e vrijednost robe pasti, od prolog travnja. U tom bi smo trenutku prodali perplou, prodali puno perploe. Zatim, kada bi se cijena srozala skroz do ovog mjesta, poeli bismo kupovati perplou, puno perploe. Prodavati po visokim cijenama i kupovati kada su cijene niske, to je isto to i kupovati jeftino i prodavati skupo. Razumije li?" Kako moemo prodavati..."Kako moemo prodavati prije nego kupimo? Zar ne moramo prvo kupiti da bismo prodavali?" "Ne." Bio je smiren poput dekana fakulteta dok je objanjavao."Ovo su budunosti robe. Obeavamo da emo po ovoj cijeni prodati kasnije znajui da emo prije nego ta budunost postane sadanjost, do trenutka kad emo morati sve prodati, ve kupiti tu perplou ili eer, ili bakar, ili kukuruz po puno nioj cijeni."

"Oh." "Zatim emo ponovo uloiti u razne stvari. Investirat emo izvan zemlje. Inozemne kompanije nisu loa zamisao. Ali ikaka burza je mjesto na kojem emo poeti, moda i u Centru za robnu razmjenu Zapadne obale. Vidjet emo. Kupit emo mjesto na burzi, brokerska provizija e biti jednaka nuli. Kasnije diverzifikacija; kontrola interesa u maloj kompaniji u usponu najvjerojatnije je mudra zamisao. Sam u se pozabaviti istraivanjem. Ali s novcem kojim raspolaemo i konvencionalnim strategijama na burzama, teko da e bilo to krenuti po zlu." Otiao sam sretan i uvjeren da sam dobro postupio. Kakvo olakanje! Nema mogunosti da se moja financijska budu nost zapetlja, kao to se to desilo s padobranom. Nikada ne bih mogao upravljati novcem kao to to ra di Stan. Nemam dovoljno strpljenja, nisam dovoljno mudar, a nemam niti grafove koji pucaju u svemir. Pa ipak sam dovoljno mudar da znam svoje slabosti i da sam pronaao starog prijatelja i prepustio mu kontrolu nad novcem.

10.

Leali smo na palubi. Sunce nas je milovalo. Donna i ja, nas dvoje na gotovo nepominoj jedrilici koja je plutala noena strujom pedesetak kilometara sjeverno od Key Westa."Niti jedna me ena ne posjeduje", rekao sam joj tiho, strpljivo,"a ni ja ne posjedujem njih. Meni je to jako vano. Sad ti obeavam: Nikada neu biti posesivan, niti ljubomoran." "Ba lijepa promjena", rekla je. Kosa joj je bil a kratka, crna, a sme e oi zatvorene pod udarom sunevih zraka. Koa joj je bila preplanula, boje tikovine, od ljeta u kojima je uivala od razvoda nekoliko godina ranije, negdje na sjeveru."Veina mukaraca to ne moe razumjeti. ivim onako kako mi odgovara. Bit u s njima ako to elim, ali i ostavit u ih im osjetim suprotno. Zar te to ne plai?" Pomaknula je naramenice bikinija kako bi ravnomjerno tamnila. "Plai? To me raduje! Nema okova, niti uadi ili vorova, nema sva a, niti dosade. Poklon iz dubine srca: Ovdje sam, ali ne zato to se to od mene oekuje, ili zato to sam zatoen, ve zato to sam radije s tobom, nego bilo gdje drugdje na svijetu." Voda se lagano mrekala. Umjesto sjena, blistava su svjetla iskrila na jedru. "Bit u ti najsigurniji prijatelj", rekao sam. "Najsigurniji?" "Zato to oboavam svoju slobodu, oboavam i tvoju. Jako sam osjeajan. Ako te ikada dodirnem, u inim neto to ti ne odgovara, mora mi samo njeno apnuti: 'Ne'. Prezirem napasnike i one koji zadiru u tu u intimu. Ako mi ikada bilo ime pokua dati do znanja da sam jedan od njih, otii u prije nego do kraja izrazi to te mui." Okrenula se na bok, glavu naslonila na rame, otvorila o i."Tvoje mi rijei ba ne zvue kao pronja, Richarde."

"I nisu." "Hvala ti." "Ima li puno prosaca?" "Nekoliko ih je ve dovoljno", odgovorila je."Jedan mi je brak bio posve dovoljan. ini mi se da je u mom slu aju, ak i taj jedan brak bio previe. Nekim je ljudima bolje da izaberu branu sreu; ja nisam me u njima." Ispriao sam joj nekoliko sitnica o svom propalom braku, o sretnim godinama ivota koje su se iz nekog razloga pretvorile u patnju, tugu i crnilo. Nauio sam isto to i ona. Provjerio sam meki, staklenasti pokrov zaljeva u slu aju da je vjetar poeo jaati. More je bilo glatko poput toplog leda. "Ba teta, Donna, da se u svemu slaemo." Plutali smo jo sat vremena dok vjetar nije udario u jedra i pokrenuo jedrilicu. Do trenutka kad smo ponovo kro ili na kopno, bili smo neto vie od poznanika, zagrlili smo se i obeali jedno drugom da emo se jednog dana ponovo sresti. Prema Donni sam se ponio isto kao i prema svakoj drugoj eni koja je ula u moj ivot. Potovao sam suverenost, privatnost, totaln u neovisnost. Sklapali smo njena saveznitva protiv samoe. Sve su to bile hladne, racionalne ljubavne veze bez ljubavi. Neke se od mojih ena-prijateljica nikada nisu udavale, no ve ina ih je bila razvedena. Neke su preivjele nesretne veze, bile su rt ve nasilnih mukaraca; uasnute i prestraene, uzdrmane

jakim stresom, zapadale su u beskrajne depresije. Ljubav je, za njih, bila tragino mimoilaenje; bila je samo prazna rije nakon to je njeno znaenje nasilno istjerano rukom partnera-gospodara, ljubavnikapreobraenog-u-zatvorskog-uvara. Da sam otiao dovoljno daleko u prolost svojih misli, moda bih naiao na zagonetku: Ljubav izme u mukarca i ene nije rije koja u ova vremena djeluje. Ali, Richarde, to je sa znaenjem? Ne bih znao odgovor. Mjeseci su se koturali, a ja sam izgubio interes za ljubav, to je, a to nije, i samim sam time izgubio glavni motiv potrage za svojom tajanstvenom princezom. Postupno je njeno mjesto zauzela nova zamisao i sve je vie jaala, zamisao racionalna i bczgrjena ba kao i moji najnoviji poslovni potezi. Ako je savreni partner, pomislio sam, osoba koja zadovoljava sve nae potrebe i ako je jedna od naih potreba raznolikost, onda niti jedna osoba, nigdje, ne moe biti savreni partner. Pravi se savreni partner moe pronai u nekoliko razliitih ljudi. Moja je princeza djelomino tijelo i intelekt ove prijateljice, djelomino je oaravajua ljepota one, a dijelom pustolovni duh neke tre e ene. Ako mi niti jedna od ovih ena ne moe posvetili pozornost u odre enom danu, onda moja princeza blista u drugim tijelima, drugdje;"savreno" ne priznaje zauzetost. "Richarde, cijela je zamisao bizarna! Nikada je ne e uspjeti ostvariti!" Javlja li mi se to glas iz dubine; vi e li na mene; je li razjaren? Da. Morat u mu usta napuniti krpama. "Objasni mi to ne valja s tom idejom", rekao sam,"objasni mi zato je neu moi ostvariti. I to, molim te, uini bez rijei ljubav, brak, obveza. Samo ti naklapaj, a ja u te nadglasati svojim zamislima o tome kako namjeravam voditi svoj ivot!"

to ti zna? Dizajn Savrena ena u mnogim enama, osvojio je natjecanje bez muke. Beskrajni izvor novaca. Aviona koliko mi srce poeli. Savrena ena na moj nain. To je srea!

11.

Pogreke ne postoje. Sva stanja i situacije koje iskusimo, bez obzira kako neugodne bile, nune su u procesu spoznavanja onoga to u ivotu moramo spoznati; svi koraci za koje se odlu imo neophodni su kako bismo stigli na mjesta na koja smo odlu ili stii. Leao sam na podu, na debelom sagu boje cimeta i razmiljao o tome. Protekle tri godine ne mogu nazvati pogrekom. Svaku sam od njih paljivo gradio, donio sam milijune odluka u svezi aviona, intervjua za asopise, brodova, putovanja, filmova, poslova, predavanja, televizijskih nastupa, bankovnih rauna i alternativnih budunosti. Dnevni nastupi u novom, malom mlanjaku, veernji razgovori i dodiri s mnogim enama, od kojih je svaka bila divna, ali niti jedna nije bila ona. Bio sam uvjeren da ne postoji, ali svejedno me proganjala. Je li i ona bila uvjerena da ja ne postojim? Je li moj duh uzdrmao njezina uvjerenja? Postoji li ena na ovome svijetu koja u ovom trenutku lei na raskonom sagu u kui sagra enoj iznad hangara u kojem se nalazi pet aviona, a druga tri su parkirana na travnjaku i hidroavion zavezan na rubu vode. Sumnjao sam u to. Ali postoji li onda barem ena, sama, izme u svih onih televizijskih pria i TV emisija, okruena ljubavnicima i novcem, ali svejedno usamljena; obasuta panjom kupljenih prijatelja koji su postali inventar njezinog ivota i panjom agenata i menadera i raunovo a? To je ve bilo mogue. Njezin bi sag mogao biti druk ijih boja, ali ostatak ... mogla bi se nalaziti s druge strane ogledala, odavde, pronalaze i svog princa u pedeset razliitih mukaraca i jo uvijek osjeajui usamljenost. Nasmijao sam se samom sebi. Kako teko odumire stari mit o jedinoj i pravoj ljubavi!

Zauo se rad motora aviona na travnjaku ispred ku e. Slim najvjerojatnije radi na Twin Cessni. Kompresijska pumpa na desnoj strani puta. Modificirani dijelovi sa sobom nose modificirane probleme, zakljuio sam, privrene za, u svakom drugom pogledu, posve dobar motor. Rapide i motorna jedrilica su dolje, sakupljaju prainu. Rapide e uskoro morati na redoviti tehni ki pregled, a to znai da me oekuje monstruozan posao, restauracija dvokrilca s kabinom te veli ine. Najbolje bi ti bilo da ga proda. Ne leti dovoljno u njemu. Ni u emu ne leti dovoljno. Svi su ti ljubimci u stvari stranci, ba kao i sve ostalo u tvom ivotu. to pokuavam nauiti? Da e nas nakon nekog vremena, uskoro, strojevi poeti posjedovati? Ne, pomislio sam, lekcija je sljede a: Dobiti puno novaca je isto kao da vam netko prui stakleni ma, prvo otricu. Najbolje bi vam bilo da paljivo s njime baratate, gospodine, jako polagano dok otkrivate za to slui. Oglasio se i drugi motor Twin Cessne. Provjera je na zemlji najvjerojatnije bila uspjena i stoga je odluio poletjeti i izvriti provjeru u zraku. Zamah vjetra dok je pokretao stroj, zatim je slatka rika motora poela slabiti dok je rulao prema pisti. to sam jo nauio? Da sav taj publicitet nisam preivio potpuno neizmijenjen kao to sam vjerovao. Nikada prije ne bih povjerovao da bi nekoga moglo zanimati to mislim i govorim i kako izgledam, gdje ivim, kako provodim vrijeme i troim novac; ili da e nekakvo saznanje na meni ostaviti takav trag, odgurati me natrag u pilju. Svaka osoba koja se nala pred kamerama ili u tisku, zakljuio sam, nije ondje sluajno.

Svjesno ili nesvjesno, svaka je javna osoba odabrala samu sebe da bude primjer svima nama, primjer koji bismo svi mi, obi ni smrtnici, trebali s punom pozornou promatrati. Svaka je takva osoba dobrovoljno prihvatila ulogu drutvenog modela. Ovaj ima savren ivot; a drugi je pak gubitnik, izgubljen. Ova se smireno i razborito suoava sa svojim neprijateljima ili svojim talentom, a ona vriti, ovaj govori o svojoj smrti, a onaj se smije. Svaki dan, svijet izlae zvijezde testovima, a mi ih promatramo, oduevljeno, ne moemo maknuti pogled s njih. Ne moemo maknuti pogled zato to su testovi kojima su izloeni nai uzori, zapravo testovi s kojima se svi moramo suoiti. Oni vole, vjenavaju se, ue, spoznaju, saznaju, odustaju i poinju ispoetka, uniteni su; oni nas transportiraju i transportirani su, okom kamere ili tintom. Ali jedini test kojemu su oni izloeni, a ostatak ljudi nije, jest, test popularnosti. ak i tada ih promatramo. Jednog se dana moda i mi na emo osvijetljeni svjetlima pozornice i zato nam primjeri, tu a iskustva, mogu dobro doi. to li se dogodilo, zapitao sam se, s pilotom s polja Srednjeg zapada? Je li tako brzo iz jednostavnog letaa prerastao u sre enog playboya? Ustao sam i uputio se svojom praznom ku om prema kuhinji, pronaao sam posudu s ustajalim kukuruznim ipsom, vratio se u Eamesovu stolicu pokraj prozora i pogledao preko jezera. Ja, playboy'? Besmisleno. Iznutra se nisam uop e promijenio, ostao sam isti. Da li svi sre eni playboyi to govore, Richarde? Piper Cub iz susjedne kole za pilotiranje hidroavionima vjebao je slijetanje na staklenastu povrinu vode ... dugaak i polagan silazak, gas, i njean dodir sa sjajnim jezerom Theresa, zatim okret i ubrzanje za novo uzlijetanje.

Svjetla pozornice otkrila su mi kako da se dobro sakrijem, gdje da sagradim zidove. Svatko ima eline pregrade i redove bodlji negdje u sebi koje govore: 'To je to. Toliko ti je dozvoljeno pribliiti mi se.' Prilikom izlazaka prepoznavanje godi. Ne mari za kamere. Kamere dolaze s teritorijem, a iza njih se kriju neki jako dobri ljudi. Ja mogu biti ljubazan, sve dok su oni ljubazni, ak i nekoliko minuta due. Toliko je bio visok moj zid toga dana na Floridi. Ve ina ljudi koji su me znali iz ovog talk-showa i naslovnice onog asopisa ili iz neke novinske prie bili su ljudi koji nisu znali koliko sam zahvalan na njihovoj pristojnosti, koliko sam im zahvalan zato to potuju moju privatnost. Iznenadila me pota koju sam primao, bilo mi je drago to postoji obitelj italaca kojima moje neobine ideje zvue smisleno. Postojalo je toliko ljudi, znatieljnih i znanja eljnih mukaraca i ena svih rasa i godita i nacionalnosti, svih vrsta iskustava. Obitelj je bilo puno vea od one koju sam zamislio! Zajedno s radosnim, ushienim pismima, s vremena na vrijeme su stizala i ona neobina: napii moju zamisao; omogui objavljivanje moje knjige; daj mi novaca ili e gorjeli u paklu. Prema obitelji sam osjeao radosnu bliskost i toplinu i zato sam im slao razglednice kao odgovor na njihova pisma; protiv onih drugih, privrstio sam jo tonu eljeza na svoje zidove, a na vrh postavio noeve, a sag kojim im elim dobrodolicu, izrezao sam u komadie. Oboavao sam svoju privatnost vie nego to sam mislio da e biti sluaj. Zar se prije nisam dobro poznavao, ili sam se po eo mijenjati? Sve vie i vie puta sam odluivao ostati kod kue tog dana, mjeseca i tih godina. Bio sam zatoen u svojoj golemoj kui, s devet aviona i mreom

odluka koje vie nikada neu donijeti. Podigao sam pogled s poda i pogledao fotografije na zidu. Bile su to slike aviona jedinih stvari koje su mi bile vane. Me u njima nije bilo niti jednog ovjeka, niti jednog ljudskog bia. to se sa mnom dogodilo? Starog sam Richarda volio. Da li se jo uvijek volim? Siao sam stepenicama prema hangaru, izgurao dvokrilca za nastupe i uvukao se u letaku kabinu. Kathy sam sreo u ovom avionu, prisjetio sam se. Rameni pojasevi, sigurnosni pojasevi na sjedalu, zasi ena mjeavina, pumpa za gorivo ukljuena, gumb za paljenje pritisnut. Takvo obeanje, neispunjeno, i sada me progoni, eli me uvui u brak. Kao da joj nikada nisam spomenuo sva zla koja brak sa sobom nosi, kao da joj nisam pokazao i dokazao da sam samo djelomino savren mukarac za nju. ''Od elise!" iz navike sam viknuo u prazan prostor i pritisnuo starter. Pola minute nakon to sam uzletio, koturao sam se okrenut naglavce, penjui se brzinom od sedamsto metara u minuti, naleti vjetra iznad kacige i letakih naoala. Oboavam ovo. Na poetku, izuzetno polagani okret, esnaest puta. Nebo isto? Spreman? Sad! Zelena ravnica Floride; jezera i movare uzvieno su se uzdizale, beskrajne s moje desne strane, postajale su sve ve e, goleme, irile su se iznad moje glave i na lijevu stranu. Razina. Zatim VAM! VAM! VAM! VAM! zemlja se po ela okretati, iznenadnim i trzavim okretima, esnaest puta. Podigao sam se ravno prema gore sve dok krila nisu izgubila uzgon, pritisnuo sam pedalu lijevog vertikalnog stabilizatora, zaronio ravno prema dolje, vjetar je zavijao provlaei se kroz ice rastegnute izme u kratkih krila. Zatim sam palicu gurnuo prema naprijed kako bih se naglavce izvukao iz kovita brzinom od tristo kilometara na sat. Glavu sam podigao prema gore i pogledao zemlju. Palicu sam iznenada povukao prema natrag, stisnuo

pedalu desnog vertikalnog stabilizatora, dvokrilac se uzdigao, desna su krila izgubila uzgon i dvaput smo se okrenuli, nebesko-zeleni zemaljskoplavi dvostruki okret; palica naprijed lijevi vertikalni stabilizator i HN! zaustavio se, razina krila preokrenuta. Napravio sam podijeljeni S koji me je pritisnuo u sjedalo silinom pet G-a, suzio mi viziju na malenu rupu okruenu sivilom, zaronio sam trideset metara iznad vjebalita i zatim izveo istu rutinu na nioj razini, razini akrobatskih predstava. Bistri um, panjolska mahovina koja leti prema staklu, movara puna trava i krokodila koja se okree za tristo stupnjeva u sekundi oko ne ije kacige. Ali srce ostaje usamljeno.

12.

Minutama nismo nita govorili. Leslie Parrish je utke sjedila na svojoj strani ahovske ploe napravljene od orahovine i borovine, a ja sam sjedio na svojoj. Devet poteza napetog srednjeg dijela igre. U sobi se nije ulo nita osim njenih udaraca konja ili kraljice pomaknutih s mjesta na mjesto, povremeni 'hm' ili 'joj' dok se crta napada, otvorena na plo i, iznenada zatvarala. Svoje portrete ahisti crtaju pokretom svojih figura. Gospo ica Parrish nije blefirala, a ni varala. Igrala je otvorenih o iju, izravan i otvoren ah. Promatrao sam je kroz prekriene prste i smijeio se, ne obazirui se ak ni na to to mi je uzela lovca i sljedeim potezom dovela u opasnost i konja kojeg nisam smio izgubiti. Prvi sam je put vidio prije mnogo godina, prije mnogo godina smo se po prvi put na mnogo naina spojili. Sluajno. "Idete gore?" upitala me i potrala kroz predvorje prema liftu. "Da." Zadrao sam vrata otvorena sve dok nije ula unutra."Kamo idete?" "Na trei, molim vas", odgovorila je. I ja sam iao na trei kat. Vrata su jo trenutak stajala otvorena i zatim su se klizei zatvorila. Plavozelene su me oi zahvalno pogledale. Pogled sam zadrao krae od etvrtinke sekunde kako bih joj rekao da mi ju je bilo zadovoljstvo priekati, zatim sam maknuo pogled. Prokleta ljubaznost, pomislio sam. Kako divno lice! Jesam li je vidio u filmovima? Na televiziji? Nisam se usudio pitati. Tiho smo se penjali. Visine do mojih ramena, zlatne su kovr e virile ispod kape. Nije bila odjevena kao filmska zvijezda: isprana radna koulja ispod mornarskog kaputa, plave traperice, kone izme. Tako

prekrasno lice! Ovdje se nalazi njezina lokacija za snimanje filma, zaklju io sam. Je li tehniar u osoblju? Bilo bi je pravo zadovoljstvo upoznati. Ali tako je daleka ... Zar to nije zanimljivo, Richarde, kakva vas nepremostiva provalija dijeli? Stojite na pola metra udaljenosti, a ne postoji most kojim bi premostio jaz i upoznao se s njom. Kad bismo barem mogli otkriti nain, pomislio sam, kamo sree da u ovom svijetu moemo otvoreno prii osobama koje ne poznajemo i rei im da su nas oarale i da bismo ih eljeli bolje upoznati. I s jednostavnom ifrom:"Ne, hvala", ako osjeaji nisu obostrani. Ali takav svijet ne postoji, jo uvijek nije stvoren. I tako smo pola minute dugu vonju zavrili bez rijei. Vrata su se tiho klizei otvorila. "Hvala vam", rekla je. Oglasila se na izlazu i otr ala prema svojoj sobi, otvorila je vrata, ula, zatvorila ih iza sebe i ostavila me samog u hodniku. Kamo sree da nisi morala otii, pomislio sam i uao u svoju sobu, dvoja vrata dalje od njene. Ba mi je ao to si morala otrati. Pomiui konja mogao bih napad okrenuti protiv nje, osujetiti njene namjere. Bila je u prednosti, ali jo uvijek nije pobijedila. Naravno! pomislio sam. N-QN5! Opasnost NxP, NxR! Pomaknuo sam figuru i jo jednom je pogledao u oi uivajui u ljepoti zau ujue mirnoj i nakon mojeg protunapada.

Godinu dana nakon to smo se sreli u liftu, podigao sam optunicu protiv redatelja tog filma zbog promjena koje je ubacio u scenarij bez moje dozvole. Bez obzira na to to je presudom bio obvezan skinuti moje ime kao tvorca i promijeniti neke od najkatastrofalnijih izmjena, jedva sam se suzdrao da ne razbijem namjetaj dok sam izravno s njim raspravljao o problemu. Zbog toga su morali prona i posrednika s kojim bismo i ja i on mogli razgovarati. Za ulogu posrednika izabrali su glumicu Leslie Parrish, enu koja se sa mnom jednom vozila dizalom do tre eg kata. Bijes se topio dok sam razgovarao s njom. Bila je smirena i razborita odmah je osvojila moje povjerenje. Sada je Hollywood elio moju najnoviju knjigu pretvoriti u film. Zakleo sam se da u priu spaliti prije nego dozvolim da je unite na ekranu. Ali ako se ve morala ekranizirati, onda je bilo najbolje da je napravi netko u kog' imam povjerenja? Leslie je bila osoba kojoj sam vjerovao i stoga sam odletio u Los Angeles kako bih jo jednom s njom porazgovarao. Na malom stolu u njezinom uredu nalazila se ahovska ploa. Uredske ahovske garniture najee su hirovi dizajnera, raskone stvarice s kraljicama nalik lovcima nalik pijunima, bez reda razbacanim figuricama po plo i. Ova je garnitura bila drveni Staunton za turnire, desetak centimetara visok kralj na etrdesetak centimetara irokoj ploi, bijeli kutni kvadrat s igraeve desne strane, konji okrenuti prema naprijed. "A sada je vrijeme za jednu igru na brzinu", rekao sam nakon to smo zavrili razgovor. Nisam najbolje igrao ah, ali nisam bio ni beznadan sluaj. Tu sam igru igrao jo od sedme godine ivota i osjeao svojevrsno arogantno samopouzdanje dok sam igrao. Pogledala je na sat."U redu", pristala je.

Pobijedila je i ostao sam zapanjen i prestraen. Ali nain na koji me je pobijedila, njezina strategija, armirali su me i ponovo me ugrijali i smirili. Sljedei put kad smo se sreli igrali smo na dvije dobivene partije od tri. Sljedeeg smo mjeseca osnovali korporaciju. Odlu ila je istraiti kako da se snimi film i pritom rizik od katastrofe smanji na minimum i igrali smo u est pobjeda od jedanaest igara. Nakon toga vie nismo ugovarali sastanke. Jednostavno bih sjeo u svoj najnoviji avion, osam tona teak mlanjak, popeo bih se visoko u nebo, deset tisua metara, i odletio iz Floride u Los Angeles kako bih odigrao partiju aha s Leslie. S vremenom smo se prestali natjecati, dozvoljavali smo razgovor, kekse i mlijeko na stolu. "Richarde, zvijeri jedna", rekla je i uputila mi mrgodan pogled preko figura. Na njenoj se strani ploe odvijao pravi rat, "Da", rekao sam zajedljivo."Zaista sam pametna zvijer." "Ali... ah s konjem", rekla je,"i ah s lovcem, i uvaj kraljicu! Zar ovo nije bio prekrasan potez?" Krv je nestala s mog lica. ah sam oekivao. uvaj kraljicu je bilo iznena enje. "Zaista lijep potez", rekao sam smirenim glasom koji sam godinama uvjebavao."Moj Boe ... Hm ... To je potez za knjigu, zaista je dobar. Ali pobje i u ti poput sjene. Nekako poput sjene, gospo ice Parrish, zvijer e ti izmai..." Ponekad bi zvijer pobjegla, a ponekad bi bila stjerana u koral i suo ila se sa ah-matom, i ponovo se probudila tek kasnije, poslije jo pola keksa, pokuavajui je uhvatiti u svoje zamke.

Kakva neobina alkemija izme u nas! Pretpostavljao sam da je kroz njen ivot prolo

mnotvo raznolikih mukaraca s kojima je imala kratke veze ili kratke ljubavi ba kao i ja. Zadrao sam se na pretpostavkama; niti ja, a ni ona, nismo zabadali nos u ludu intimu, oboje smo beskrajno potivali privatnost. Zatim je jednom usred igre rekla:"Ve eras prikazuju film u Akademiji koji bih trebala pogledati. Redatelj bi mogao bili dobar Mislim da bismo trebali razmisliti o njemu za na film. Hoe li mi praviti drutvo?" "Vrlo rado", rekao sam ojaavajui svoju obranu pred napadom njenog kralja. Nikada nisam bio u kinu Akademije filmske umjetnosti i znanosti; sav laj sjaj koji sam zamijetio prolazei pokraj zgrade nekako me odbijao. Ali, evo me, nalazio sam se unutra, gledao sam novi film okruen gomilom filmskih zvijezda. Kako neobino, pomislio sam. Moj su me jednostavni ivot letaa, knjiga i prijateljica koja me esto pobje uje u najdraoj mi igri odjednom povezali s Hollywoodom iza kulisa. Nakon filma, dok je vozila prema istoku avenijom Santa Monica, kroz sumrak, osjetio sam nadahnue: "Leslie, jesi li za ..." Tiina je bila toliko zastraujua da je rekla:"Za to?" "Leslie, jesi li za sladoled preliven vrelom granuliranom okoladom?" Ustuknula je."to?" "Sladoled... preliven ... vrelom granuliranom okoladom. 1 partiju Suha?" "Kakav izopaen prijedlog!" rekla je."Vrela granulirana okolada, je li? Zar nisi primijetio da ivim na sjemenkama i sirovom povru i jogurtu i, vrlo rijetko, na keksu za vrijeme partije aha?""Mmm. Primijetio jesam. Ba zato mislim da bi ti dobro doao sladoled preliven vrelom granuliranom okoladom. Kad si zadnji put uivala u takvoj slastici? Iskreno mi odgovori. Ako se radi o prolom tjednu, onda slobodno reci proli tjedan."

"Proli tjedan? Prola godina? Zar ti izgledam kao netko tko jede sladoled? Pogledaj me?" Prvi puta, prvi puta sam je pogledao. Naslonio sam se i trepnuo otkrivi neto to bi svaki mukarac primijetio odmah, pri prvom susretu. Pokraj mene je sjedila izvanredno privla na ena, misao koja je izgradila to prekrasno lice, izgradila je i odgovaraju e tijelo. Tijekom mjeseci naeg poznanstva, bila je armantno, bestjelesno bie, rasplesani um, enciklopedija filmske umjetnosti, klasi ne glazbe, politike, baleta. "Pa? Bi li rekao da ivim na sladoledu?" "Predivno! Ne, ne mislim tako! Ne, IZRI ITO ne! Ne, mislim da je odgovor na moj prijedlog o sladoledu negativan! Dozvoli mi da ti jo kaem ..." Osjetio sam kako crvenim. Kako glupa reakcija, pomislio sam, za odraslog ovjeka ... Richarde, odmah promijeni lemu! "Jedan mali sladoled", rekao sam hitro,"ne bi ti natetio, samo bi te razveselio. Ako uspije skrenuti ovdje, mogli bismo se doepali sladoleda, naravno male porcije, odmah ..." Pogledala me je, zacrvenila se dok me osmijehom pokuavala uvjeriti da je nae prijateljstvo zajameno; znala je da sam prvi puta zamijetio njezino tijelo i nije joj smetalo. Ali njeni muki prijatelji, pomislio sam, njima bi to moralo zasmetati, a tako neto bi moglo stvoriti suvine probleme. Bez daljnje diskusije, bez rijei upuene njoj, izbrisao sam zamisao o njezinom tijelu iz svoje glave. Za ljubav sam imao svoju savrenu enu; a Leslie Parrish sam morao zadrati kao prijateljicu i poslovnu partnericu, morao sam zadrati neizmijenjen odnos.

13.

'Nije smak svijeta", Stan je tiho rekao i prije nego to sam se smjestio na stolicu nasuprot radnog stola."Mogli bismo to nazvati zlom kobi. Centar za robnu razmjenu Zapadne obale ju er je kolabirao. Prijavili su steaj. Izgubio si neto malo novaca." Moj financijski menader je uvijek ublaavao istinu zbog ega mi se vilica ukrutila nakon to sam uo njegove rijei."Koliko malo, Stan?" "Oko esto tisua dolara", odgovorio je,"pedeset i devet tisua i jo neto sitno." "Izgubio?" "Oh, jednog e ti dana sud moda dodijeliti neki cent za dolare koje si uloio", rekao je."Ali, da sam na tvom mjestu, prihvatio bih gubitak." Jedva sam progutao,"Drago mi je da smo odlu ili ulagati na vie razliitih mjesta. Kakvo je stanje na ikakoj burzi roba?" "I tu smo doivjeli manje gubitke. To je samo privremeno. Naime, s tobom sam doivio najdui niz gubitaka. Ali ne moe lako zauvijek. No, za sada stanje nije blistavo. Izgubio si oko osamsto tisu a dolara." Spominjao je vie novaca nego to sam imao! Kako mogu izgubiti vie nego to imam? Samo na papiru, najvjerojatnije to misli. Ljudi ne mogu izgubiti vie novaca nego to imaju. Ako mi se prui prilika da nauim neto o novcu, moda bih trebao saznati neto vie o ovom vidu poslovanja. Ali to znai da bih mjesecima trebao to prouavati, a baratanje novcem nije isto to i letenje, ono gui; dosadno je; ak ni slike nije tako lako pratiti. "Nije ba tako loe kao to zvui", rekao je."Gubitak od jednog

milijuna srezat e ti porez na nulu; izgubio si vie od toga i zato ove godine nee platiti niti centa poreza na dobit. Ali da sam imao izbora, odluio bih se za izbjegavanje gubitka." Nisam osjeao ljutnju, nisam oajavao, kao da sam se naao usred komedije. Osjeao sam se kao da u, ako se okrenem na stolici, ugledati kamere i studijsku publiku umjesto zida Stanovog ureda. Nepoznati pisac zara uje milijune i gubi ih preko no i. Zar to nije pomalo otrcan kliej? Zar je to doista moj ivot? Dok je Stan objanjavao posljedice katastrofe, ja sam razmiljao. Ljudi s milijun dolara dobitka, ti su mi ljudi uvijek bili daleki, osobe o kojima sam itao. Ja, s druge strane, ja sam uvijek bio ja. Ja sam pilot, trgovac letenjem koji prodaje vonje na poljima u unutranjosti Amerike. Ulogu pisca igram najrje e to mogu, kad me na to prisili neka zamisao kojoj ne mogu dozvoliti da odumre, a da je prije toga ne stavim na papir ... to netko kao to sam ja radi s raunom u banci veim od stotinu dolara, s iznosom veim od onog koliko je ovjeku odjednom potrebno? "Tako er bih ti, dok si ovdje, trebao re i", Stan je nastavio tiho."Ulaganje koje si izvrio preko Tamare, ono s visokim kamatama, strani kredit koji je vlada podrala? Njen je klijent nestao s novcem. Radi se o samo pedeset tisua dolara, ali svejedno mislim da bi trebao znati." Nisam mogao vjerovati."On je njezin prijatelj, Stan! Vjerovala mu je! Kako je mogao nestati?" "Nije ostavio kontakt adresu." Promatrao je moje lice."Vjeruje li Tamari?"

Oh, Boe. Molim te, samo ne jo jedan takav kliej! Lijepa ena prevarila bogataa za pedeset tisua dolara? "Stan, pokuava li mi to rei da je Tamara na neki nain umijeana ...?" "Mogue je. ini mi se kao da je njen rukopis na pole ini eka. Drugo ime, ali isti rukopis." "Ne misli valjda ozbiljno." Otkljuao je ladicu s dosjeima, izvadio omotnicu i pruio mi otkazan ek. Sea Key Limited, potpisala ga je Wendy Smith. Golema i iroka velika slova, predivni zavreci na ipsilonima. Da sam prije vidio ovu omotnicu, zakleo bih se da je to poruka od Tamare. "Ali to bi mogao biti bilo iji rukopis", rekao sam i vratio mu ek. Stan nije vie rekao niti rije. Bio je uvjeren da je ona uzela novac. Ali Tamara je bila moja prijateljica; nee biti nikakve istrage osim ako je ne zatraim. Nikada neu nita rei, nikada joj neu nita rei o tome. Ali nikada joj vie neu vjerovati. "Ostalo ti je jo neto novca", rekao je."I naravno, ima nove prihode, mjesene. Nakon niza nepovoljnih promjena, trite e se morati preokrenuti. Za sada bi ostale stavke mogao pretvoriti u stranu valutu. Imam osjeaj da bi dolar mogao pasti u odnosu na njemaku marku. Mislim da bi se to uskoro moglo dogoditi. Tako bi mogao povratiti dio izgubljenog, preko no i." "Nemam pojma", rekao sam."Stan, u ini ono to misli da je najpametnije." Sa svim svjetlosnim znakovima upozorenja i uzbunama za opasnost, moje je carstvo bilo poput nuklearne elektrane koja je svake minute trebala eksplodirati. Konano sam ustao, uzeo letaku jaknu s ruba kaua. "Jednog emo dana na sve ovo gledati kao na slabo razdoblje", rekao sam mu."Od sada pa na dalje stvari mogu krenuti samo na bolje, zar ne?"

Kao da nije uo to sam rekao, obratio mi se:"Jo neto ti moram rei. Nije mi lako. Zna za izreku: 'Mo kvari, a apsolutna mo kvari apsolutno'? Pa, moram ti rei da je to istina. Mislim da je to istina i kad sam ja u pitanju." Nisam znao to je time mislio rei, a bojao sam se pitati. Njegovo je lice djelovalo smireno. Stan, pokvaren? Nemogu e. Godinama ga poznajem i cijenim, zakleo bih se u njegovo potenje."To bi mogla biti istina i za mene" moe znaiti da je za trokove, samo jednom, naplatio neto vie, grekom. Odmah je ispravio greku, osjeajui obvezu da me o tome izvijesti. I ako mi je to sada rekao, mora da je odlu io da se tako neto nee vie ponoviti. "U redu je, Stan. Meni je vano samo kuda emo odavde." "U redu", rekao je. Incident sam izbrisao iz glave. O ostatku e novca brinuti Stan i ljudi koje poznaje i kojima vjeruje, ljudi koji su dobro pla eni za usluge koje mi pruaju. Hoe li takvi ljudi dozvoliti da svi ti sloeni potezi u svezi novca propadnu, hoe li dozvoliti da vrea s blagom padne u provaliju? Naravno da nee, posebice ne sada kada sve ide po zlu. Zla kob povremeno sve prati, ali moji menaderi su brzi, pomislio sam i pronai e rjeenja, njih mnogo, i to brzo.

14.

Mlanjak jedan pet jedan X-ray", rekao sam pritiui gumb mikrofona,"nalazi se na visini tri pet nula, trai sputanje na dva sedam nula." Pogledao sam ispod maske za kisik kroz deset kilometara neba popodnevne pustinje june Californije provjeravajui nebo ispod sebe i polagano se i postupno sputajui. Tehniki, letio sam na zapad kako bih odrao predavanje na sveuilitu u Los Angelesu. Ali odluio sam krenuti nekoliko dana ranije. "Roger pet pet X", oglasio mi se centar u Los Angelesu."Dozvola za sputanje na dva pet nula, sputanje brzo," Brzina od esto pedeset kilometara na sat nije bila dovoljna. udio sam da to prije sletim i vidim Leslie , ali takvu brzinu nisam mogao postii u avionu. "1 pet pet X, dozvola za sputanje na jedan est tisua." Primio sam dozvolu, nagnuo nos aviona prema dolje i ubrzao. Igla visinomjera se okrenula prema dolje. "Mlanjak pet pet X-ray je proao letaku visinu jedan osam nula", rekao sam,"i otkazuje Item Fox." "Roger, pet X-ray, otkazani ste na nula pet. Squawk VFR, ugodan dan." Konture maske za kisik jo uvijek su se ocrtavale na mom licu kad sam pokucao na vrata kue na rubu Beverly Hillsa. Simfonijski je orkestar tretao na glazbenoj liniji; teka su vrata podrhtavala. Pozvonio sam, glazba se stiala. Zatim se pojavila ona, oi od mora i suneve svjetlosti, veseli pozdrav. Bez dodira, bez rukovanja, i niti meni, a ni njoj to nije bilo neobino.

"Imam iznena enje za tebe", rekla je nasmijavi se pri samoj pomisli na to. "Leslie, mrzim iznena enja. Oprosti to ti to nisam nikada rekao, ali mrzim i prezirem iznena enja, poklone. Sve to poelim, sam si kupim. Ako neto nemam, znai da to i ne elim. I zato", rekao sam pokuavajui saeti zakljuak,"kad mi neto pokloni, poklanja mi neto to ne elim. Nadam se da onda nee biti problema ako isto vratim." Otila je u kuhinju, njezina je kosa blistala na ramenima i le ima. S namjerom da sudjeluje, dola je njezina stara maka uvjerena da je vrijeme za veeru."Ne jo", rekla joj je njeno."Jo uvijek nije vrijeme za veeru malim pahuljastim dlakavim stvorenjima."" udim se da i ti nisi kupio jednu sebi", rekla je pogledavi me preko ramena i nasmijavi se kako bi mi dala do znanja da je nisam uvrijedio."Mislim da bi ti neizostavno morao imati barem jednu, ali ako je ne eli, moe je baciti. Izvoli." Poklon nije bio umotan. Velika zdjela iz du ana sve po dolar, iz jeftinog duana, a na unutranjoj se strani nalazio crte praia. "Leslie! Da sam je vidio, kupio bih je! Ovo je zapanjuju e! to je u stvari ova slatka ... stvar?" "Znala sam da e ti se svidjeti! Zdjela za hranjenje praseta. I ... lica za praie!" I u ruci mi se nala lica za osamdeset i osam centi s neim nalik na golemu svinju urezbarenim na vrku drke."A ako pogleda u hladnjak ..." Brzo sam otvorio vrata i unutra ugledao dva galona sladoleda i posudu s kilogramom GRANULIRANE OKOLADE ZA PODGRIJAVANJE. Na svakoj se kutiji nalazila arena vrpca. Hladna se izmaglica polagano irila iz ledom prekrivenih kutija i tiho padala prema podu.

"Leslie!" "Da, praiu?" "Ti ... Ja ... Misli li ..." Nasmijala se samoj sebi i hiru kao i zvukovima koje sam proizvodio kad sam ugledao zale enu slasticu. Nije poklon iz sjeanja istisnuo rijei, ve iznena enje, da je ona koja jede samo sjemenke i salatu, kupila ekstravagantne poslastice i stavila ih u zamrziva samo da bi me promatrala kako ostajem bez rije i u trenutku kad otvorim hladnjak. Izvukao sam kutije iz hladnjaka i stavio ih na kuhinjski stol. Otvorio sam ih. Pune do vrha. okoladni sladoled."Nadam se da ima licu i za sebe", rekao sam otresito i gurnuo svoju licu u kremasti snijeg."Uinila si neto nepromiljeno, ali sada je kasno i nije nam preostalo nita drugo, ve da unitimo dokaze. Hajde! Jedi!" Uzela je minijaturnu licu iz ladice."Zar ne eli vrelu okoladu? Zar vie ne voli vrelu okoladu?" "Lud sam za njom. Ali poslije dananjeg dana, ni ti, a niti ja, do kraja ivota neemo vie poeljeti vidjeti rijei 'vrela okolada'." Ljudi ne rade nita to im nije svojstveno, pomislio sam licom zgrabivi granuliranu okoladu i prebacivi je u loni. Je li mogue da je jedna od njenih osobina nepredvidljivost? Kako sam uop e mogao pomisliti da je poznajem? Okrenuo sam se, a ona me je promatrala, sa licom u ruci, nasmijana."Moe li stvarno hodati po vodi?" upitala je ."Onako kako si hodao u knjizi s Donaldom Shimodom?" "Naravno. I ti moe. Sam nisam pokuavao, u ovom ivotu. U vremenu i prostoru u kojem vjerujem da ivim. Vidi, postaje sve sloenije. Ali radim na tome!"

Mijeao sam okoladu, pokuavao sam otopiti grumen koji se uhvatio za licu."Jesi li imala izvantjelesnih iskustava?" Nije trepnula na moje pitanje ili me zamolila da joj ga objasnim."Dva puta. Jednom u Meksiku. Jednom u Dolini smrti, na vrhu planine, u no i obasjanoj zvijezdama. Nagnula sam se prem a natrag kako bih uivala u pogledu i poela sam padati prema zvijezdama ..." U njenim su o ima zasjale suze. Tiho sam rekao;"Sjea li se, sjea li se kad si bila u zvijezdama, kako je sve bilo lako, prirodno, jednostavno, ispravno, stvarno kao povratak kui? Sjea li se kako je biti oslobo en od tijela?""Da." "Hodanje po vodi je isto. To je mo koja je u nama ... to je rezultat sile u nama. Jednostavno je, lako i prirodno. Moramo paljivo i predano uiti i neprestano se podsjeati da ne smijemo koristiti te moi zato to u tom sluaju ogranienja zemaljskog ivota postaju jako zamrena i rasputena i samim time ne moemo usredotoeno pratiti lekciju. Problem je da s vremenom postanemo toliko dobri, kad je kontrola uporabe tih moi u pitanju, da postajemo uvjereni kako ih vie ne posjedujemo. Vani, sa Shimodom, nije bilo pitanja. Kad je otiao, prestao sam vjebati. Mrvice toga traju dugo vremena, pretpostavljam." "Poput vrele okolade." Pogledao sam je otro. Je li me to ona ismijavala? okolada je poela kipjeti u loniu."Ne. Vrela okolada traje due od duhovnih spoznaja. Vrela je okolada OVDJE! Vrela okolada ne predstavlja opasnost naim udobnim i iroko prihvaenim pogledima na svijet. Vrela okolada je SADANJOST! Jesi li spremna za malo

vrele okolade?" "Sasvim malo", rekla je. Do trenutka kad smo pojeli desert, kasnili smo i morali smo stajati u redu koji se protezao kroz dva bloka kako bismo kupili karte za kino. Vjetar je puhao s mora, hladio je no i ne elei da joj bude hladno, zagrlio sam je."Hvala ti", rekla je."Mislila sam da neemo dugo stajati vani. Je li ti hladno?" "Uope," odgovorio sam,"uope mi nije hladno." Razgovarali smo o filmu koji smo namjeravali pogledati; ona je uglavnom priala, a ja sam sluao; to gledati, na to obratiti pozornost, kako otkriti u kojim je dijelovima novac bespotrebno potroen i gdje ute en. Nije mogla podnijeti razbacivanje novcem. Dok smo stajali u redu, poeli smo razgovarati i o drugim stvarima. "Kako je biti glumica, Leslie? Nikad nisam znao, a uvijek sam se pitao." "Ah, Mary Glumica", rekla je i nasmijala se."Zar te stvarno zanima?" "Da. Za mene je to tajna. Kakav je to ivot?" "Ovisi. Ponekad je predivan, ako ima dobar scenarij, dobre ljude o ko sebe koji iz dubine srca ele stvoriti neto dobro. Ali to je rijetkost. Ostatak je samo obian posao. Veina filmova ne ostavlja dubok trag na ovjeanstvu. Bojim se da je to prava istina." Pogledala me upitno."Zar stvarno ne zna kako je? Zar nikada nisi bio na lokaciji za snimanje?" "Samo vanjskoj. Nikada u studiju." "Sljedei put kad budem snimala, hoe li doi?" "Naravno. Hvala ti!" Koliko mogu nauiti od nje, zapitao sam se. to je nauila u svom ivotu zvijezde ... da li ju je promijenio, povr ijedio, natjerao je da i ona

sagradi zidove oko sebe? Zra ila je odre enom vrstom samopouzdanja, pozitivnim pogledom na ivot koji je privlaio poput magneta, slasno privlaio. Stajala je na vrhovima planina u kojima sam ja mogao uivati samo iz daljine; vidjela je svjetla, znala je tajne koje ja nikada nisam otkrio. "Ali nisi mi odgovorila", rekao sam."Osim snimanja filmova kakav je ivot, kakav je osjeaj biti Mary Glumica?" Pogledala me, kratko razmiljala, zatim sve istresla. "U poetku je uzbudljiv. Misli da si drukiji, da ima neto novo za dati, i to je ponekad ak i istina. Zatim otkrije da si ista osoba koja si bio i prije; jedina je promjena to to odjednom gleda svoje slike svugdje i ita lanke o sebi u kojima pie tko si i to si rekao i kamo namjerava ii i ljudi te zaustavljaju na cesti kako bi porazgovarali s tobom. I odjednom si zvijezda. Ali mislim da je bolja rije predmet koji budi znatielju. I samom sebi kae: Ne zasluujem svu tu pozornost!" Paljivo je razmislila."Kada postane zvijezda ljudima nisi vaan ti, ve neto drugo. Mislim da im je vano to to im predstavlja u ivotu." Kada zaglibimo u nekakvu raspravu, u nama raste uzbu enje, osje aj da nove sile brzo izrastaju. Sluaj paljivo, Richarde, u pra vu je! "Drugi ljudi misle da znaju to si: slava, seks, novac, mo, ljubav. To moe biti samo san agenta za odnose s javnou koji nema veze s tobom, moda je ak neto to ne eli, ali misle da si to ti. Ljudi jure prema tebi sa svih strana, misle da e dobiti sve to predstavlja samo ako te dodirnu. Zastraujue je i zato sagradi zidove oko sebe, debele staklene zidove dok pokuava

razmisliti, pokuava udahnuti. Duboko u sebi zna tko si, ali ljudi oko tebe vide neto posve drugo. Moe prihvatiti nametnutu sliku, postati samo projekcija i zaboraviti pravog sebe, ili nastaviti ivjeli kao i prije i osjeati se licemjerno dok igra ulogu koja ti je namijenjena. Ili moe odustati. Zapitala sam se zato, ako je ivot glumaca toliko divan, zato ih je toliko alkoholiara, narkomana, zato se toliko razvode i ubijaju stanovnici Zvjezdanog grada?" Pogledala me je ranjivo, nezatieno."Odluila sam da ne vrijedi. 1 uglavnom sam prestala raditi." elio sam je podii i zagrliti zato to je tako iskrena. "Ti si poznati pisac", rekla je."Zar se ne osje a isto; zar ti ovo to sam rekla nema smisla?" "Ima. Ali postoji jo toliko toga to moram nauiti o tome. U novinama, jesu li i tebi uinili isto? Tiskali stvari koje nikada nisi izgovorila?" Nasmijala se."Stvari koje ne samo da nikada nisi rekao, ve nikada nisi ni pomislio, u koje nikada nisi vjerovao i koje nikada ne bi u inio. Pria tiskana o tebi, s citatima, od rijei do rijei izmiljena. Mata. Nikada nisi vidio novinara ... nikada nisi primio telefonski poziv, ali si u novinama! I moli se da itatelji ne povjeruju u ono to vide na stranicama novina." "Nov sam u tom poslu, ali imam svoju teoriju." "Reci mi." Ispriao sam joj sve o tome kako sam uvjeren da zvijezde predstavljaju modele ostatku ovjeanstva i da su tu, na promatranju, dok ih svijet izlae iskuenjima. Nisam zvuao jasno kao to su zvuale njene rijei. Podigla je glavu prema meni i nasmijala se. Kad sunce za e, primijetio sam, njene oi promijene boju, postanu mjeavina mora i mjeseine. "To je simpatina teorija, primjeri", rekla je."Ali svaki je ovjek primjer, zar ne? Zar svatko nije projekcija onoga to misli, svih odluka

koje je donio?" "Istina. Ali ne znam ba za sve; nisu mi vani osim ako ih nisam upoznao ili itao o njima ili ih vidio na ekranima. Prije nekog vremena, na televiziji je igrala dokumentarna serija, znanstvenik je istraivao to ini zvuk violine onakvim kakav je. Zapitao sam se to to ljudima treba? Milijuni ljudi gladuju, kome treba istraivanje o violini? Zatim sam pomislio da ne smijem tako razmiljati. Ljudima su potrebni modeli, ljudi koji ive zanimljive ivote, koji otkrivaju najrazliitija znanja, mijenjaju glazbu naeg vremena. to ljudi rade sa svojim ivotima ako ih ne mue glad, kriminal, ral? Moramo izdvojiti ljude koji su donijeli odluke koje moemo i mi donijeti kako bismo postali prava ljudska bia. Ako toga nema, moemo imati svu hranu ovog svijeta pa to onda? Modeli! Oboavamo ih! Zar ne misli tako?" "Mislim da da", rekla je."Ali ne svi a mi se rije model. " "Zato ne?" upitao sam i odmah otkrio odgovor."Zar si bila model?" "U New Yorku", odgovorila je kao da se radi o sramotnoj tajni. "to je loe u tome? Model je javni primjer posebne ljepote!""To je ono to ne valja. Teko je ivjeti takve kriterije. Oni plae Mary Glumicu." "Zato? to je toliko strano u tome?" "Mary je postala glumica zato to je studio zakljuio da je jako lijepa i od tada strahuje da e svijet otkriti da nije toliko lijepa i da nikada nije bila takva. Biti model je ve bilo dovoljno strano. Kad postane javni primjer zbog svoje ljepote, postaje ti teko." "Ali Leslie, ti jesi lijepa!" Zacrvenio sam se."Htio sam rei, nema sumnje da si ... da si ...

iznimno privlana ..." "Hvala ti, ali nije vano ono to ti kae. Bez obzira na rijei koje joj kae, Mary misli da je ljepota projekcija neega to je netko drugi stvorio za nju. I postaje zatvorenik te projekcije. ak i kad ide u trgovinu, mora biti sre ena. Uvijek postoji mogu nost da e je netko prepoznati i da e rei svojim prijateljima: Trebao si je vidjeti u ivo! Nije ni upola toliko lijepa! i Mary ih je razoarala." Ponovo se nasmijala pomalo sjetno."Svaka glumica u Hollywoodu, svaka lijepa ena koju znam, pretvara se da je lijepa, a strahuje da e svijet otkriti istinu o njoj, prije ili kasnije. I ja tako er." Odmahnuo sam glavom."Luda si. Luda." "Svijet poludi kad je u pitanju ljepota." "Ja mislim da si lijepa." "A ja mislim da si ti lud." Nasmijali smo se, ali nije se alila. "Je li istina", upitao sam je,"da lijepe ene imaju tragine ivote?" To sam zakljuio na osnovu svoje savrene ene s njenih mnotvo tijela, moda ne toliko tragine, ali teke. Nezavidne. Bolne. Razmislila je nakratko,"Ako se poistovjete sa svojom ljepotom", rekla je,"trae isprazan ivot. Kad sve ovisi o izgledu, izgubi se u pogledima u zrcalo i nikada se vie ne prona e." "Ti si, ini mi se, pronala sebe." "Ono to sam otkrila nisam otkrila zahvaljujui ljepoti.""Ispriaj mi." To je i uinila, a ja sam sluao prestraen i zapanjen. Lesl ie se pronala u mirovnim pokretima, u ulozi glasnogovornika agencija koje je osnovala i kojima je upravljala, a ne u filmovima. Prava je Leslie Parrish drala govore, vodila politike kampanje, borila se protiv stavova amerike vlade prema ratu u Vijetnamu.

Dok sam pilotirao avionima vojnog zrakoplovstva, ona je na Zapadnoj obali vodila mirovne mareve. Zato to se suprotstavila instituciji rata, zakon ju je guio, napadale su je desniarske bande. Ali ustrajala je, organizirala jo vea okupljanja, proteste, sakupljala je goleme koli ine novca. Pomagala je ljudima da ih izaberu u kongres, senatorima i novom gradonaelniku Los Angelesa. Bila je delegat na predsjedni kim konvencijama. Suosniva KVST-TV, utjecajne televizijske postaje u Los Angelesu, utemeljene kako bi pomogla obespravljenim manjinama u gradu, preuzela je mjesto predsjednice kad je postaja zapala u tekoe, u dugove i kad su kreditori digli ruke. Ra une postaje je ponekad podmirivala novcem koji je zara ivala glumom i postaja je preivjela , poela je napredovati. Ljudi su je gledali, irom drave su pisali kritike o uzvienom eksperimentu. S uspjehom je dolo i do borbe za vlast. Nazivali su je rasistom i bogataicom; otpustili su je pregaeni i ugnjetavani. KVST je prestala emitirati onog dana kad je otputena i nikada se vie nije oglasila. Do dana dananjeg, rekla mi je, ne moe se suoiti s crnim ekranom na kanalu 68, a da pritom ne osjeti razaraju u bol. Mary Glumica je platila umjesto Leslie Parrish. Predani borac za pravdu i prava i odluna da promijeni svijet, Leslie je kasno na ve er sama odlazila na politike sastanke u dijelovima grada iznad kojih ja usred bijela dana ne bih letio. Vodila je prosvjed farmera, marirala s njima, sakupljala je novac za njih. lako uvjereni pacifist, uklju ila se u neke od najnasilnijih bitaka moderne Amerike. 1 jo uvijek je odbijala glumiti obnaene scene u filmovima."U nedjelju poslijepodne ne

sjedim gola sa svojim prijateljima u dnevnom boravku. Zato bih to onda inila s gomilom stranaca na snimanju? Za mene, raditi tako neto neprirodno za plau jednako je prostituciji." Budui da je svaki film u sebi uklju ivao obnaene scene, okonala je filmsku karijeru i prebacila se na televiziju. Sluao sam je dok je govorila i osjeao kao da se neduno mladune koje sam dodirnuo na panjaku preobrazilo u paklenu vatrenu stihiju. "Jednom smo organizirali mar, u Torranceu, mirovni mar", rekla je."Sve smo isplanirali i sakupili potrebne dozvole. Nekoliko dana prije samog mara nekakvi su nas desniarski lu aci upozorili da e ubiti jednog od naih vo a ako ne otkaemo mar. Bilo je prekasno za otkazivanje ..." "Nije bilo prekasno!" uzviknuo sam."Nemoj to initi!" "Previe je ljudi ve najavilo svoj dolazak i nismo ih imali vremena obavijestiti. Nismo mogli doi do njih u pet do dvanaest. A ako se samo nekolicina pojavi i suprotstavi lu acima, ne bi li to bilo jednako samoubojstvu? I zato smo pozvali novine i televizijske mree, pozvali smo ih da do u i promatraju kako nas ubijaju u Torranceu! Zatim smo marirali; rukama smo se povezali s ovjekom kojeg su rekli da e ubiti; okruili smo ga i marirali. Morali bi nas sve pobiti da ga se domognu." "Ti ... jesu li pucali?" "Ne. Ubijati nas pred oima kamera nije bio dio njihovog plana." Uzdahnula je prisjeajui se."Bili su to runi stari dani, zar ne?" Nisam znao to da joj kaem. Tog trenutka, dok smo stajali u redu za karte za kino, rukom sam obujmio jedinstvenu osobu u svom ivotu: ljudsko bie kojem sam se divio. Ja, koji se povlaim, ostao sam bez rijei zbog suprotnosti izme u nas.

Ako su se drugi odluili boriti i umrijeti ili prosvjedovati protiv ratova, ja sam odluio da je to njihova slobodna odluka. Jedini svijet koji mi je bio vaan jest svijet individualaca, svijet koji svatko od nas kreira za sebe . Nikada se ne bih odluio mijenjati povijest, pa se ispolitizirati, zatim pokuati uvjeriti druge da piu pisma, ili da glasuju, ili da mariraju, ili da ine neto za to sami nisu osjetili potrebu. Toliko je drukija od mene, emu takvo potovanje koje osjeam prema njoj? "Razmilja o neemu jako vanom", rekla je uputivi mi odvaan, namrgo en pogled. "Da. Istina. U potpunosti si u pravu." U tom sam je trenutku toliko dobro poznavao i toliko mi se svi ala da sam joj rekao o emu sam razmiljao."Razmiljao sam da si mi zbog naih suprotnosti najbolja prijateljica." "Oh?" "Nemamo gotovo nita zajedniko ah, vrelu okoladu, elimo snimiti film ali u svim drugim pogledima se toliko razlikujemo da me ne plai na nain na koji to ine druge ene. S njima postoji nada za brak, ponekad, u njihovim glavama. Jedan mi je brak bio dovoljan. Nikad vie." Red se polagano pomicao. Za manje od dvadeset minuta emo ui u kino. "I ja isto mislim", rekla je i nasmijala se."Ne mislim te straiti, ali to je jo jedna stvar koja nam je zajednika. Prije puno sam se godina razvela. Prije udaje sam rijetko izlazila i zato sam nakon razvoda izlazila s mukarcima, mukarcima, mukarcima! Nemogue je nekog upoznati na takav nain, zar ne misli tako?" Moemo ih sasvim malo upoznati, pomislio sam, ali najbolje bi mi bilo da ujem to ima za rei. "Izlazila sam s najpametnijim, mukarcima na svijetu," rekla najslavnijim, najbogatijim

je,"ali nisu me usreili. Veina se njih pojavi pred vratima u automobilu veem od tvoje kue, na sebi imaju pravu odjeu i vode te u prave restorane u koje svi pravi ljudi zalaze i zatim te slikaju i sve se ini arobnim i zabavnim i pravim! A ja sam i dalje bila uvjerena da je bolje otii u dobar restoran nego onaj pravi, nositi odjeu koja ti se svi a, a ne onu koju dizajneri smatraju modemom te godine. 1 na kraju, drai mi je konstruktivan razgovor ili etnja um om. Razliite vrijednosti, pretpostavljam.""Moramo se koristiti valutom koja nam neto znai", rekla je,"ili nam najvei uspjeh na svijetu nee nita znaiti, nee nam donijeti sreu. Ako ti netko obea da e te platiti s milijun grickalica samo da pre e cestu, bi li je preao? Pa to onda ako su ti obeali milijun grickalica? Isti sam stav imala prema veini stvari koje se u Hollywoodu jako cijene kao i prema grickalicama. Imala sam sve prave stvari, a ipak sam osjeala prazninu. Nita mi od svega nije bilo vano. Koliko vrijedi grickalica? pitala sam se. Cijelo sam vrijeme strahovala da u, ako nastavim izlaziti, prije ili kasnije pogoditi jack-pot vrijedan milijun grickalica." "to ti to znai?" "Da u se udati za pravog ovjeka; do kraja ivota nositi pravu odjeu, igrati se domaice pravim ljudima na pravim zabavama. On bi bio moj trofej, a ja njegov. Ubrzo bismo se poeli jadali da je na brak izgubio smisao, da nismo bliski kao to bismo trebali biti - a u stvari nikada nismo ni znali znaenje bliskosti. Dvije stvari u ivotu cijenim, intimnost i sposobnost za uivanje, ali izgleda da se niti jednom od mukaraca s kojima sam izlazila te dvije stvari nisu nalazile na vrhu liste prioriteta. Osje ala sam se kao stranac u stranoj zemlji i zato sam odluila da se ne smijem udati za domoroce. To je jo jedna stvar s kojom sam prestala. Izlaziti na sudare. 1 sada ..." upitala je," ... sada, eli li da ti otkrijem jednu tajnu?""Reci mi." "Sada u radije provesti vrijeme sa svojim prijateljem Richardom

nego s bilo kime izai na sudar!" "Oooo ..." uzviknuo sam. Zagrlio sam je zbog tih rije i, suzdran zagrljaj jednom rukom. Leslie je bila jedinstvena osoba u mome ivotu: predivna sestra kojoj sam vjerovao i kojoj sam se divio, s kojom sam provodio no i i noi za ahovskom ploom, ali niti jedan jedini trenutak u krevetu. Ispriao sam joj sve o svojoj savrenoj eni, kako je moja zamisao dobro funkcionirala. Osjetio sam da se nije sloila, ali sluala me sa zanimanjem. Prije nego je uspjela odgovoriti, red se pomaknuo. Uli smo u predvorje kina. U predvorju, na toplom, povukao sam ruku i nisam je vie dodirivao. Film koji smo vidjeli te veeri bio je film koji smo do kraja godine pogledali jo jedanaest puta. U njemu se nalazilo golemo, dlakavo, plavooko stvorenje s drugog planeta, kopilot s unitenog svemirskog broda. Zvalo se wookie. Voljeli smo ga kao da smo i nas dvoje dva wookieja, s osobnim idolom na ekranu. Sljedei put kad sam doletio u Los Angeles, Leslie me do ekala u zranoj luci. Kad sam iskoio iz kabine, pruila mi je kutiju s vrpcom i manom. "Znam da mrzi poklone", rekla je,"i ba sam ti zato kupila ovo.""Ja tebi nita ne poklanjam", pobunio sam se."To je najvei poklon koji ti mogu dati: Nikada ti nita ne poklanjam. Zato ...?""Otvori", rekla je. "U redu, ali ovo je posljednje. Otvorit u ga, ali ..." "Otvori!" nestrpljivo je rekla.

Poklon je bila wookie-maska, dlakava i od lateksa, za navui od glave do vrata zajedno s plavim onim dupljama i djelomino prorije enim zubima savrena imitacija naeg fil mskog junaka."Leslie ...!" uzviknuo sam. Bio sam oduevljen. "A sada moe kakljati sve svoje prijateljice svojom mekom, dlakavom glavom. Navuci je." "Ovdje, na aerodromu, u javnosti ti trai od mene da ...?" "Ma daj je navuci! Za mene. Molim te." Svojim je armom sve mogla iznuditi od mene. Navukao sam masku kako bih je usreio, dva puta riknuo poput pravog wookieja, a ona se smijala sve dok joj suze nisu zasjale u o ima. Iza maske, i ja sam se smijao i prvi put postao svjestan koliko mi znai. "Hajde, wookie ", rekla je obrisavi suze i impulsivno me primivi za ruku. 1 kao to je obeala, odvezla nas je iz zrane luke ravno u MGM gdje je zavravala snimanje televizijskog filma. Putem sam uoio nekoliko prestraenih pogleda upuenih meni i odmah sam skinuo masku. Osobi koja nikada nije bila u studiju u kojem se snimaju filmovi, doivljaj je bio jednak gostovanju na mjesecu po imenu Zapletenost koji se vrti oko planeta po imenu Rok. Kablovi i stalci i kamere i lutke i pruge i ljestve i nogostupi i svjetla ... strop prekriven golemim, tekim svjetlima. Ljudi je bilo posvuda, borili su se s opremom, namjetali je na pozicije, prilago avali je, ili su stajali izme u svega ekajui na sljedee zvono ili svjetlo. Izala je iz garderobe u haljini od zlatnog lamea, ili sam o u gornjem dijelu veernje odore i klizila je prema meni preko kablova i zamki na podu kao da su bili samo uzorci na sagu."Vidi li dobro s tog mjesta?" "Da." Namrgodio sam se zbog pogleda osoblja; nije se obazirala na

njih. Bio sam ivan, smeten, prerijski konj u tropskoj praumi; a ona je bila kod kue. Osjeao sam se kao da je temperatura preko pedeset; a ona je bila smirena i svjea i vesela. "Kako uspijeva? Kako moe glumiti okruena svim ovim, svim tim ljudima koji te promatraju? Mislio sam da je gluma nekakva osobna stvar, nekako ..." "PROLAZ! GLAVE GORE!" Dva su mukarca gurala drvo na binu i da me nije dodirnula po ramenu i zamolila da se pomaknem, zavrio bih u granama pokraj naslikane ulice. Pogledala me, i kaos oko nas."Morat emo puno ekati dok budu postavljali specijalne efekte", rekla je."Nadam se da ti ne e biti dosadno." "Dosadno? Oduevljen sam! A ti si toliko staloena zar nisi nimalo nervozna, zar te nije strah da nee dobro odglumiti?" Elektriar iznad nas, na nogostupu, pogledao je dolje u nju i viknuo nekom na drugoj strani stropa."Danas je pogled na planine zaista ist, George! Milina! Oh, Bog, gospo ice Parrish, kak' ste, kak'je dolje?" Pogledala je prema gore i vrh haljine pritisnula na grudi."Hajde, momci,-" nasmijala se,"zar nemate nita pametnijeg za raditi?" Elektriar mi je uputio znaajan pogled i odmahnuo glavom."Radni ka zadovoljtina!" Nastavila je, ali ne toliko mrgodno."Producent je nervozan. Kasne dan i pol. Moda emo morati ostati kasno veeras i nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Ako se umori, a ja budem neto radila, vrati se u hotel i nazvat u te kasnije, ako ne bude prekasno." "Sumnjam da u se umoriti. Nemoj da te ometam, ako eli ponoviti tekst..." Nasmijala se."Nema problema", rekla je i pogledala kulise."Trebala bih se pripremiti.

Zabavljaj se." ovjek pokraj kamere je viknuo: "Prva ekipa! Zauzmite mjesta, molim vas!" Zato nije bila uope napeta zbog teksta ili mogunosti da pogrijei? Ja sam sretan kad zapamtim rijei koje sam sam napisao, a da ih ne moram prije toga milijun puta proitati. Zato nije nervozna, a ima toliko toga za upamtiti? Poelo je snimanje, jedna scena za drugom, za tim jo jedna. Niti jedan jedini put nije pogledala tekst. Osje ao sam se kao dobar duh koji promatra ulogu u drami postavljenoj u kazalitu. Nije propustila niti jednu jedinu rije. Dok sam je promatrao kako radi, osje ao sam se kao prijatelj, ali istovremeno i stranac. Osjeao sam neobino, toplo nerazumijevanje moja sestra obasjana svjetlima pozornice i obasuta pogledima kamere. Hoe li ovo promijeniti ono to mislim o njoj, zapitao sam se, hoe li njen posao izmijeniti moje miljenje i osjeaje? Da. Neto se arobno doga a. Ima vjetinu i mo koje ja jo uvijek nisam nauio i nikada neu. Ne bih je nita manje volio da nije glumica, ali zavolio sam je jo vie zato to je. Uvijek sam osjeao naboj kada bih sreo ljude koji se bave poslom kojim se ja ne bih mogao baviti. Samim time to Leslie spada u tu grupu, osjeao sam zadovoljstvo i sreu. Sljedeeg sam je dana u njenom uredu zamolio za uslugu."Mogu li se posluiti tvojim telefonom? Moram nazvati Udrugu pisaca ...""Pet pet, nula, tisuu", rekla je odsutno i gurnula telefon prema meni ne podiui pogled s financijskog prijedloga koji je stigao iz New Yorka. "to je to?" Pogledala me."Telefonski broj Udruge pisaca." "Zna njihov broj?"

"A-ha," "Kako to da ga zna?" "Znam puno brojeva." Nastavila je itati. "to ti to znai, znam puno brojeva?" "Jednostavno znam puno telefonskih brojeva", odgovorila je njeno. "to kada bih elio nazvati... Paramount Studios?" upitao sam je sumnjiavo. "etiri-est-tri, nula, sto." Pogledao sam je ispod oka."Dobar restoran?" "Magic Pan je dobar. Ima odjeljak za nepuae. Dva-sedametiri, pet-dva-dva-dva." Uzeo sam telefonski imenik i poeo ga listati."Udruga glumaca", rekao sam. "Osam-sedam-est, trinula-tri-nula." Bila je u pravu. Polako su mi se stvari razjanjavale."Ti ima ... Leslie, jueranji tekst, ti ima fotografsko pamenje, zar ne? Nisi mogla zapamtiti ... cijeli telefonski imenik?" "Ne. To nije fotografsko pamenje", rekla je."Ne vidim, samo pamtim. Moje ruke pamte brojeve. Upitaj me za bilo koji broj i promatraj moje ruke." Otvorio sam golemu knjigu. "Grad Los Angeles, Ured gradonaelnika?" "Dva-tri-tri, jedan-etiri-pet-pet." Prsti njezine desne ruke pomicali su se kao da pritiu gumbe na telefonu, ali obratno, ne kao

da ih pritiu, ve kao da ih uzimaju s brojanika. "Dennis Weaver, glumac?" "Jedno od najsla ih ljudskih bia u Hollywoodu. Kuni broj?""Da." "Obeala sam mu da ga nikome neu rei. Hoe li ga moi zamijeniti broj The Good Lifea, trgovine zdravom hranom koja pripada njegovoj supruzi?" "Hoe." "Devet-osam-est, osam-sedam-pet-nula." Potraio sam broj; naravno da je ponovo bila u pravu."Leslie, plai me!" "Ne boj se, wookie. To je jedna od smijenih stvari koje mi se doga aju. Pamtila sam glazbu dok sam bila mala i registarsku tablicu svakog automobila u gradu. Kad sam dola u Hollywood, pamtila sam tekstove, plesne koreografije, telefonske brojeve, programe, razgovore, sve. Broj tvog prekrasnog utog mlanjaka je N-jedanpet-pet-X. Broj tvog hotela je dva-sedam-osam, tri-tri-etiri-etiri; odsjeo si u sobi broj dva-jedanosam. Kad smo sino napustili studio, rekao si: Podsjeti me da ti priam o svojoj sestri u show-businessu. Ja sam ti rekla: Mogu li te odmah podsjetiti? a ti si rekao: Mislim da bi i mogla zato to ti zaista elim priati o njoj. Zatim sam rekla: Znam li..." Prestala me je podsjeati i prasnula u smijeh vidjevi moju zapanjenost."Gleda me kao da sam neki udak, Richarde." "I jesi. Ali svejedno mi se svi a." "I ti meni", rekla je. Isto sam popodne radio na televizijskom scenariju, ispravljao sam i prepisivao posljednjih nekoliko stranica, tipkao sam ih na Leslienom pisaem stroju, a ona se u vrtu brinula o svom cvije u. ak i tu, nae su

razlike bile toliko oite. Cvijee je slatko, slaem se, ali uloiti toliko vremena u nj, dozvoliti da ovisi o vama da ga pojite vodom i hranite i perete i radite sve ostalo to trai od vas ... ovisnost nije za mene. Nikada ne bih mogao biti vrtlar, a ona nikada ne bi mogla biti druk ija. Ondje, izme u biljaka u njezinom uredu nalazile su se police prekrivene knjigama koje su odraavale sjaj dug e, njezin sjaj, ondje, iznad njezinog radnog stola, nalazili su se citati i ideje koje su joj neto znaile u ivotu: Dobro i zlo u naoj zemlji. KAD JE DOBRO, MORA SE ODRATI TAKVO STANJE; KAD JE LOE, STVARI SE MORAJU POPRAVITI. Carl Schurz. Zabranjeno puenje. Ovdje i bilo gdje. Hedonizam nije zabavan. Zatreperim zbog svoje zemlje kad otkrijem da je Bog pravedan. Thomas Jefferson. Zamislite da organiziraju rat i nitko ne do e? Posljednje je bio njezin citat. Tiskala ga je kao naljepnicu za blatobran, zatim ga je preuzeo mirovni pokret i rairio se po svijetu brzo kao televizija. Promatrao sam ih s vremena na vrijeme, kada bih podigao pogled izme u redova scenarija, svjestan da je sve bolje upoznajem, sa svakim zamahom lopate, kljocajem kara, svakim potezom grabljama, umom vode u cijevima i crijevu dok je napajala oe alo bilje. Poznavala je i oboavala svaki cvijetak.

Razliiti, razliiti, razliiti, pomislio sam, zavrivi posljednji odlomak, ali, svejedno, oboavam tu enu! Jesam li ikada, bez obzira na razliitosti, imao prijateljicu poput nje? Ustao sam i protegnuo se, otiao u kuhinju i kroz stranja vrata uao u vrt. Le ima mi je bila okrenuta dok je zalijevala gredice prekrivene cvijeem, duguje kosu zavezala u konjski rep. Ne ujno sam joj priao i zaustavio se nekoliko koraka iza nje. Tiho je pjevala svojoj maci. "Ti si slatka mala maca, oh, da, to si ti/moje pahuljasto, dlakavo stvorenje, moja mala zvijezda/i ako me ostavi, ne idi daleko ..." Maca je otvoreno uivala u pjesmi, ali trenutak je bio toliko osoban da nisam mogao ostati onako neopaen. Zato sam odmah progovorio. "Kako napreduje tvoje cvijee?" Okrenula se s crijevom u ruci, plave o i irom otvorene, uasnuta otkriem da nije sama. Vrh crijeva je bio uperen prema mojim prsima, ali bio je namjeten da raspruje vodu u promjeru od metra, od mojih usta do struka. Niti rije nismo rekli, nismo se pomaknuli dok je crijevo rasprivalo vodu po meni kao da sam visoki plamen koji je izmicao smrti. Bila je prestraena, prvo mojim rijeima, zatim vodom koja se slijevala niz moj sako i koulju. Nepomino sam stajao zato to mi se inilo neprimjerenim da po nem trati i vikati, zato to sam se nadao da bi se ubrzo mogla sjetiti okrenuti crijevo u nekom drugom smjeru, a ne prema meni. Dok je u ruci drala raspriva vode, scenu jasno vidim i dan danas ... suneva svjetlost, vrt oko nas, njezine velike o i zapanjene pojavom polarnog medvjeda koji se naao u njezinom cvijeu, crijevo njezina jedina obrana. Ako dovoljno dugo polijevate polarnog medvjeda, to joj je sigurno palo na pamet, okrenut e se i pobjei. Ali ja se nisam osjeao kao polarni medvjed, osim zbog ledene vode koja se slijevala po meni, u kojoj sam se utapao. Kona no sam zamijetio

njezin uas zbog onoga to je inila svom poslovnom partneru, prijatelju i gostu u kui, a ne polarnom medvjedu. I premda se onako zapanjena jo uvijek nije mogla pomaknuti, sabrala se, preuzela kontrolu nad crijevom i polagano ga okrenula na drugu stranu. "Leslie!" rekao sam u tiini koju su samo kapi vode ometale,"pa to sam samo ja ..." Zatim se nasmijala kroz suze, oi su joj bespomono zablistale od sree i molile za oprost. Pala je smiju i se, jecajui, naslonila je glavu na vodom natopljeni sako i iscijedila kapi iz depova.

15.

Kathy je danas zvala s Floride", rekla je Leslie namjetajui svoju vojsku na ahovsku plou, pripremajui je za novu igru."Je li ljubomorna?" "Nemogue", rekao sam."Ljubomora nije dio niti jednog od moj ih ugovora sa enama." Namrgodio sam se. Nakon svih ovih godina jo uvijek moram u sebi mrmljati:"Bijela kraljica stoji na bijelom polju, a crna na crnom", kako bih se podsjetio pravog razmjetaja figurica. "Zanimalo ju je ima li ovdje djevojku budui da toliko esto dolazi u Los Angeles." "Oh, ma hajde", rekao sam."Nisi valjda ozbiljna.""Najozbiljnija." "to si joj rekla?" "Rekla sam joj da ne brine. Rekla sam joj da, kad si ovdje, ne izlazi ni sa kime, ve da vrijeme provodi sa mnom. Mislim da ju je to umirilo, ali moda bi s njom trebao ponovo porazgovarati o tom dogovoru o ljubomori kako bi se uvjerio da te je shvatila." Na tren se odmaknula od stola i pozabavila svojom zbirkom kaseta."Imam Brahmsovu Prvu u izvo enju Ozawe, Ormandyja i Mehte. eli li neto posebno?" "Pusti ono to e najvie ometati tvoju igru." Na tren je razmiljala, odabrala kasetu i gurnula je u svoju intrigantnu elektronsku glazbenu liniju, "to me inspirira", ispravila me."Kad elim biti smuena, putam drukiju glazbu." Igrali smo pola sata, od prvog poteza teka igra. Ba je ponovo zavrila s prouavanjem Modernih ideja za otvaranje u ahu to bi me preplailo

da i ja prije dva dana nisam proitao Zamke, klopke i obrati u ahu. Igrali smo gotovo do remija; zatim briljantan potez s moje strane i tijek igre se promijenio. Koliko sam vidio, svaki potez, osim jednog, rezultirat e katastrofom. Njezina je jedina ansa bila pomicanje pjeaka kako bi preuzela kontrolu nad zatienim poljem oko kojeg sam izgradio snanu strategiju. Bez tog polja, moj e pokuaj kolabirati poput kule od karata. Dio mene, onaj koji ah uzima ozbiljno, nadao se da e otkriti potez, unititi moj poloaj i prisiliti me da se borim za svoj rukom izrezb areni drveni ivot (najbolje igram kad me pritisnu uza zid). Svejedno sam u glavi imao izlaz ako blokira moju shemu. Dio mene, onaj koji je znao da je ah samo igra, nadao se da nee proniknuti moju strategiju, toliko briljantnu i elegantnu. rtvovanje kraljice, pet poteza i ah-mat. Zatvorio sam oi na tren dok je razmiljala o sljedeem potezu, ponovo ih otvorio i ostao zapanjen milju koja me poput munje pogodila u glavu. Ispred mene se nalazio stol i prozor pun boja; iza, boje sumraka Los Angelesa, svretak lipnja koji se gubi u moru. Lesliena silueta u sjaju sumraka, svjetala i boja djelovala je zamiljeno, smireno poput jelena iznad ahovske ploe u oekivanju otopljenog meda i kreme u sjeni veeri koja je predstojala. Topla, blaga slika, pomislio sam. Odakle se pojavila, tko je odgovoran za nju? Brzi sklop rijei, tinta i depni blok prije nego ideja nestane. S vremena na vrijeme, napisao sam, ba je dobro sklopiti o i i u toj tami rei samom sebi: "Ja sam arobnjak i kad otvorim oi, vidjet u svijet koji sam sam stvorio i za koji sam ja i samo ja odgovoran. " Polagano zatim, oni se kapci podiu poput zastora na pozornici i otkrivaju na svijet, svijet onakav kakav smo stvorili.

Brzo sam to napisao na priguenom svjetlu. Zatim sam sklopio oi, jo jednom provjeravajui: Ja sam arobnjak ... ponovo sam polagano otvorio oi. Laktovi na stolu sa ahovskom ploom, glava naslonjena na dlanove, ugledao sam Leslie Parrish, oi velike i tamne kako me promatraju. "to je wookie napisao?" upitala me je. Proitao sam joj."Ova mala ceremonija", rekao sam,"slui nam kao podsjetnik da ne zaboravimo tko vodi predstavu." Pokuala je i sama:"Ja sam arobnica ... " Nasmijala se nakon to je otvorila oi."Jesi li se toga maloprije dosjetio?" Kimnuo sam glavom. "Ja sam stvorila tebe?" rekla je."Ja sam odgovorna za to to sam te dovela na pozornicu? to sam te povela pogledati nekoliko filmova? to si jeo sladolede? Ja sam odgovorna za partije aha i razgovore?" Ponovo sam potvrdno kimnuo glavom."Slae li se s time? Ti si uzrok mene kakvim me zna. Nitko drugi na svijetu ne poznaje Richarda koji se nalazi u tvom ivotu. Nitko ne poznaje Leslie u mom." "Ba lijepa zabiljeka. Hoe li mi proitati i druge, ili zabadam nos ondje gdje ne smijem?" Upalio sam svjetlo."Drago mi je da si svjesna da su ovo osobne biljeke ..." Rekao sam blago, ali bila je to istina. Je li znala da je to jo jedna vrpca povjerenja izme u nas, prvo da me je ona koja potuje moju privatnost, zamolila da joj proitam svoje biljeke i zatim moj pristanak? Imao sam osjeaj da je svega bila svjesna. "Imamo nekoliko naslova knjiga", rekao sam," Nakostrijeeno perje: Izlaganje promatraa o nacionalnom skandalu. Evo jednog koji bi mogao biti za pet svezaka to patku ini patkom? " Okrenuo sam sljedeu stranicu, preskoio listu za kupovinu, zatim

sam okrenuo jo jednu stranicu. "Pogledaj u zrcalo i otkrit e veliku istinu: ono to vidi nije stvarno, ono to vidi nije prava slika. To sam napisao nakon to si pri ala ono o zrcalima, sjea se?" "Kad se osvrnemo na prolost, zakljuujemo da su dani proletjeli poput svjetlosti. Vrijeme ne traje i nikome nije preostao dugi ivot! Neto me MUI to? to? to? Primijetila si da vei dio misli nije dovren ... jo uvijek. Najljepi nain plaanja za lijepe trenutke jest da uivate u njima svim srcem. Jedino kompromis moe sruiti snove. Zato ne bismo pokuavali ivjeti kao da smo iznimno inteligentni? Kakav bismo ivot ivjeli da smo naprednija duhovna bi a? " Pribliio sam se kraju prve stranice ovomjesenih biljeaka. "Kako bismo mogli spasiti kitove? JEDNOSTAVNO, KUPIT EMO IH! Ako kupimo kitove i proglasimo ih amerikim dravljanima ili dravljanima Francuske, Australije, Japana, niti jedna ih se drava ne e usuditi ozlijediti!" Pogledao sam je preko bloka."To bi bilo sve za ovaj mjesec.""Zato ih kupovati?" upitala me. "Jo uvijek nisam razradio detalje. Svaki bi kit nosio zastavu drave kojoj pripada, neto kao golema putovnica, ili slino. Vodootporna, naravno. Profit od prodaje dravljanstva iao bi ravno u Veliki fond za kitove, ili neto slino. Moglo bi upaliti." "to namjerava uiniti s njima?"

"Dozvoliti im da odu kamo god ele. Uzgajao bih male kitove ..." Nasmijala se."Ne, zanima me to radi s biljekama? '' "Ah, to. Na kraju ih svakog mjeseca itam, pokuavam otkriti to mi imaju za rei. Nekoliko e ih moda zavriti u prii ili knjizi, a neke nee. ivot biljeaka je pun neizvjesnosti." "Ove veeranje biljeke, govore li ti neto?" "Jo uvijek ne znam. Njih mi nekoliko govori da jo uvijek n e znam je li ovaj planet moj dom. Da li ti se ponekad ini da si gost na Zemlji? Na primjer, hoda cestom i odjednom ti se sve ini kao pokretna razglednica? Evo kako ljudi ovdje ive, u velikim kutijama-kuama kako bi se zatitili od kie i snijega, s otvorima na stranama kutija kako bi mogli vidjeti to se vani doga a. Naokolo se kreu u manjim kutijama, raznobojnim, s kotaima na uglovima. Potrebna im je kutijasta kultura zato to svaki mukarac i svaka ena smatra da je zatoen ili zatoena u kutiji koju nazivamo tijelo, s rukama i nogama, prstima kako bi mogli baratati olovkama, jezicima zato to su zaboravili komunicirati, o ima zato to su zaboravili kako gledati. Neobian mali planet. Kad bi barem bila ovdje. Uskoro se vraam kui. Je li ti se to ikada dogodilo?" "Nekoliko puta. Ali ne ba na taj nain", odgovorila je. "Mogu li ti donijeti neto iz tvoje kuhinje?" upitao sam ju."Keks ili neto drugo?" "Ne, hvala ti." Ustao sam i pronaao staklenku s keksima, tanjur napunio okoladnim kolaiima za mene i nju."Mlijeka?" "Ne, hvala." Donio sam kekse i mlijeko i odloio ih na stol. "Biljeke su podsjetnik. Pomau mi da ne zaboravim da sam gost na Zemlji, podsjeaju me na smijene obiaje ovdanjih ljudi i koliko sam ponosan na ovo mjesto. Kad to u inim, gotovo da se u potpunosti mogu sjetiti kako izgleda mjesto odakle sam doao. Postoji magnet koji nas

vue, magnet koji nas dri podalje od ograde koja oznaava ovozemaljske granice. Imam osjeaj da smo svi mi doli s druge strane ograde." Leslie je imala pitanja i u svezi toga, a imala je i odgovore kojih se nisam dosjetio. Poznavala je svijet kakav bi trebao biti, kladim se da je njen svijet-kakav-u-stvari-treba-biti bez ratova i da postoji u nekoj paralelnoj dimenziji. Ideja nas je zaokupila. Vrijeme je letjele. Uzeo sam okoladni kolai, zamislio ga ugrijanog, napao ga njeno. Leslie se naslonila, njezino je lice ukraavao znatieljni, blagi osmijeh, kao da je marila za moje biljeke, kao da joj je stalo do misli koje su okupirale moju pozornost. "Jesmo li prije razgovarali o pisanju?" upitao sam je. "Ne." Konano je pruila ruku i uzela keks, njezin je otpor slomila strpljiva, postojana blizina omiljene joj slastice."eljela bih uti. Kladim se da si poeo rano." Kako neobino, pomislio sam. elim joj ispriati sve o sebi! "Da. Svuda po kui, dok sam bio dijete, knjige. Kad sam nau io puzati, nalazile su se na visini mog nosa. Kad sam prvi put stao, gubile su se iz mog vidnog polja, protezale su se vie nego to sam mogao dosei. Knjige na njemakom, latinskom, hebrejskom, grkom, engleskom, panjolskom. Otac mi je bio propovjednik, odrastao u Wisconsinu govore i njemaki, a engleski je nauio kad mu je bilo est godina, prouavao biblijske jezike, jo uvijek ih govori. Mama mi je godinama radila u Portoriku.

Tata mi je itao prie na njemakom i prevodio ih za mene; mama je sa mnom priala na panjolskom premda ga nisam razumio. Mislim da mogu rei da mi je djetinjstvo bilo obasuto rijeima. Sjajno! il Oboavao sam otvarati knjige da bih vidio kako poinju. Pisci piu knjige na nain na koji mi piemo ivot. Pisac moe: bilo koji lik odvesti bilo kamo, ukljuiti ga u bilo koji doga aj, iz bilo kojeg razloga, kako bi prenio bilo kakvu poruku. to radi ovaj pisac, ili ovaj, elio sam saznati, ali odmah, na prvoj praznoj stranici knjige? Kako utje u na moj um i duh kad itam njihove rijei? Vole li me ili me preziru ili ne mare za mene? Neki su pisci isti kloroform, to sam otkrio, a drugi su djetelina s etiri lista. Zatim sam krenuo u srednju kolu gdje sam zamrzio englesku gramatiku. Bilo mi je toliko dosadno da sam za vrijeme sata beskona no zijevao, sedamdesetak puta u pedeset minuta, a iz u ionice sam izlazio tako to bih se prije toga oamario kako bih se probudi o. U etvrtom sam razredu u srednjoj koli Woodrow Wilson, u Long Beachu, drava California, izabrao kreativno pisanje kako bih se rijeio trauma koje je na mene ostavila engleska knjievnost. Soba etiristo i deset, uionica u kojoj se odravalo. esti sat; kreativno pisanje." Odgurnula je stolicu od stola i netremice me sluala. "Uitelj se zvao John Gartner, nogometni trener. Ali John Gartner, Leslie, John je bio i pisac! Pravi pisac! Pisao je pri e i lanke za asopise, knjige za tinej ere: Rock Taylor Kako trenirali nogomet, Rock Taylor Kako trenirali baseball. Bio je golem, poput medvjeda, metar i devedeset visok, ruke ovako velike; strog i pravedan i zabavan i ponekad ljut. Znali smo da voli svoj posao, a volio je i nas." Odjednom mi se suza uvukla u oko. Obrisao sam je, brzo i zbunjeno. Nisam razmiljao o Johnu Gartneru ... umro je prije deset godina, a tek sam sada osjetio tu udnu gorinu u grlu. Pohitao sam, nadajui se da nije primijetila.

"'U redu, deki', rekao je prvog dana. 'Znam da ste ovd je zato to ne elite poha ati englesku knjievnost.' Razredom se proirio amor i kolektivni osjeaj krivnje. Svi smo pogledali na drugu stranu. 'Dakle ovako', rekao je, 'peticu e dobiti samo oni koji mi pokau ek koji su zaradili prodavi neto to su napisali tijekom ovog semestra.' Bujica bunta i neslaganja ... 'Oh, gospodine GARTNER, to nije pravedno, mi smo samo jadni srednjokolci, kako uope moete oekivati to nije PRAVEDNO, gospodine Gartner!' Negodovanje je umirio izgovorivi rije koja je zvuala poput: 'BUUU.' 'etvorka nije loa. etvorka znai iznad prosjeka. Moete biti ocijenjeni tom ocjenom a da pritom ne morate prodali ono to napiete, zar ne? Ali petica znai superiornost. Zar se ne slaete sa mnom kada kaem, da je sve to napiete i uspijete prodali, superiorno i da zasluuje peticu?" Uzeo sam pretposljednji keks s tanjura."Gnjavim li te? Otkrivam li ti vie nego to eli znati?" upitao sam je."Iskreno mi reci." "Rei u ti kad mi bude dosta", rekla je."Sve dok te ne zamolim da prestane, priaj, dobro?" "A-ha. U to sam se vrijeme borio za visoke ocjene." Nasmijala se prisjetivi se uenikih knjiica i indeksa."Napisao sam dosta toga i poslao lanke i prie novinama i asopisima i neposredno prije kraja semestra jednu sam priu poslao u proireno nedjeljno izdanje Long Beach Press-Telegrama. Bila je to pria o amaterskom astronomskom klubu. Poznavali su ovjeka na Mjesecu. Zamisli ok! Vratio sam se iz kole, unio sam kantu za smee s ceste, nahranio psa i mama mi prua pismo od Press-Telegrama! Sledio sam se! Drhtavo sam ga otvorio, progutao rijei, proitao ga jo jednom ispoetka. Kupili su moju priu! Poslali su mi i ek na dvadeset dolara! Nisam mogao zaspati, nisam mogao doekati da ujutro otvore kolu. Konano je dolo

vrijeme koli i esti sat, teatralno sam ga bacio na stol, TRES! 'Evo vam ek, gospodine Gartner!' Njegovo lice ... lice mu se ozarilo. estitao mi je, rukovao se sa mnom tako da jo sat vremena kasnije nisam mogao micati aku. Obznanio je razredu da je Dick Bach prodao lanak kako bih se jo bolje osjeao. Dobio sam peticu iz kreativnog pisanja, vie se nisam morao truditi. Pomislio sam da je to kraj prie." Razmiljao sam o tom danu ... je li se dogodilo prije dvadeset godina, ili juer? to se deava s vremenom u naim glavama?"Ali nije bio", rekla je. "Nije bio to?" "To nije bio kraj prie." "Ne. John Gartner nam je pokazao to to znai biti pisac. Pisao je roman o uiteljima. Vrisak u rujnu. Ba me zanima je li ga dovrio prije smrti..." Ponovo, osjetio sam kako mi se grlo stee; pomislio sam da bi bilo najbolje da zakljuim priu i promijenim temu. "Svaki nam je tjedan donosio poglavlje romana, itao ga naglas i traio nas da mu iznesemo primjedbe i prijedloge. Bio je to njegov prvi roman za odrasle. U nj je upleo ljubavnu priu i svaki puta kad bi doao do tih dijelova, zacrvenio bi se, zatim nasmijao i odmahivao glavom usred reenica za koje je mislio da su preistinite i prenjene za trenera nogometa, a pogotovo da ih dijeli sa svojim u enicima. Ali jednostavno nije znao opisivati enske likove. Kad god bi se previe udaljio od sporta i aktivnosti na otvorenom, to bismo osjetili u njegovim rije ima; kad je pisao o enama kao da je hodao po tankom ledu. I zato smo ga otvoreno kritizirali; rekli bismo: 'Gospodine Gartner, dama se ne doima dovoljno stvarnom kao Rock Taylor. Postoji li moda nain da nam je pokaete umjesto da nam o njoj priate?' A on bi se nasmijao i rupcem obrisao elo i zatim bi se sloio, sloio bi se s naim primjedbama. Jer ono to nas je Veliki John uio udarajui

akom po stolu bilo je; 'Ne PRIAJTE mi, POKAITE mi! DOGA AJ! i PRIMJER!"' "Jako si ga volio, zar ne?" Obrisao sam jo jednu suzu."Ah ... bio je dobar uitelj, moja mala wookie." "Ako si ga volio, zato onda ne kae da si ga volio? Ne znam to ne valja s tim rijeima?" "Nikada nisam o tome razmiljao na taj nain. Volio sam ga. Jo uvijek ga volim." I prije nego sam znao to se deava, kleao sam ispred nje, rukama sam zagrlio njezine noge, glavu naslonio na njezino krilo i jecao sam zbog uitelja za kojim nisam ni trepnuo kad sam prije mnogo godina iz desete ruke saznao da je umro. Milovala mi je zatiljak."Sve je u redu," rekla je njeno,"sve je u redu. Sigurna sam da je ponosan na tebe i tvoje knjige. Sigurna sam da i on tebe voli." Kakav neobian osjeaj, pomislio sam. Tako se dakle osje a ovjek kad plae! Prolo je mnogo godina otkad sam posljednji put uinio neto drugo osim stezanja vilice i podizanja zidova kako bih se obranio od patnje i tuge. Posljednji put sam plakao? Nisam se mogao sjetiti. Onog dana kad mi je majka umrla, mjesec dana prije nego to sam postao zrakoplovni kadet koji je namjeravao zaraditi krila obu avajui se za pilota ratnog zrakoplovstva. Od dana kad sam se pridruio vojsci, intenzivno sam vjebao kontrolu nad osjeajima: gospodine Bach, od sada ete pozdravljati svakog leptira i muhu. Zato ete pozdravljati leptire i muhe? Zato to oni imaju svoja krila, a vi ne. Ispred onog se prozora nalazi leptir. Gospodine Bach, pozor: LICE! Naprijed: TAKO! 1: Pozor! Okrenite se prema leptiru: POGLEDAJTE GA! Ruka: POZDRAV! Izbriite taj osmijeh s usana, gospodine. Sada zgazite taj osmijeh, ubijte ga, UBIJTE GA! Sada ga pokupite, iznesite van i pokopajte. Tko ima kontrolu nad vaim osjeajima, gospodine Bach?"

To je bila sr mojih treninga, to je bilo ono za to sam mario: tko ima kontrolu? Tko ima kontrolu? Ja! Ja, bie razuma, ja, bie logike, provjeravam i vaem i procjenjujem i odabirem nain djelovanja i reagiranja, ivot kakav elim. Ja-razumno bie nikad nisam obraao panju na jaemocionalno bie, prezirao sam ga, smatrao ga nebitnom sitnicom, nikada mu nisam dozvoljavao da preuzme kormilo. Sve do veeras kad sam podijelio prolost sa svojom najboljom prijateljicom, sa sestrom."Oprosti mi, Leslie", rekao sam ustavi i obrisavi lice."Ne znam to mi se dogodilo. Nikad mi se prije tako neto nije dogodilo. Zaista mi je ao." "Nikada ti se prije nije dogodilo to? Nikada nisi tugovao zbog neije smrti ili nikada nisi plakao?" "Nikada nisam plakao. Ve jako dugo." "Jadni Richard ... moda bi trebao ee plakati." "Ne, hvala. Mislim da se samom sebi ne bih svi ao da mi to prije e u naviku." "Misli li da je pla lo, da mukarci ne smiju plakati?" Sjeo sam na svoju stolicu."Drugi mukarci mogu plakati, ako ele. Ali mislim da to nije za mene." "Oh", uzdahnula je. Uinilo mi se kao da razmilja o tome, kao da me osu uje. Kao da razmilja kakva sam ja to osoba kad elim kontrolirati svoje osjeaje? Kakva je to osoba koja osu uje drugu osobu zbog elje da kontrolira osjeaje? ena koja zna voljeti, ena koja zna puno vie od mene o osjeajima i kako ih izraziti. Nakon duge utnje, nije izrekla presudu, ve je rekla:"I to se zatim dogodilo?" "Zatim sam napustio prvu godinu na koledu. To je jedina godina koju sam uzalud protratio, ali ne do kraja. Poha ao sam streli arstvo i ondje upoznao Boba Keecha, instruktora letenja. Koled je bio totalni

promaaj, letenje mi je promijenilo ivot. Ali prestao sam pisati, nakon srednje kole, sve dok nisam napustio vojsku, oenio se i otkrio da jednostavno nisam u stanju dugo zadr ati bilo kakav posao. Ubrzo bi mi dosadilo sve to sam radio, monotonija bi me unitila i zatim bih dao otkaz. Bolje gladovati, nego ivjeti k'o biljka! Na kraju, konano, shvatio sam emu nas je John Gartner pokuavao nauiti: Ovakav je osjeaj kad prodate priu! Nekoliko godina nakon to je umro, shvatio sam njegovu poruku. Ako srednjokolac moe prodati jednu priu, zato ih odrasla osoba ne bi mogla prodati vie?" Promatrao sam samog sebe, znatieljan. Nikada nisam ovoliko i ovako priao, ni sa kim. "I tako sam poeo skupljati odbijenice. Prodao bih priu ili dvije, nakon ega bih skupio mnotvo odbijenica sve dok ne bih presuio idejama i poeo gladovati. Zatim bih pronaao posao dostavljaa ili izra ivaa nakita ili pisca tehnikih prirunika, radio bih sve dok ne bih poludio. Zatim bih se ponovo vratio pisanju, prodao pri u ili dvije, skupljao odbijenice sve dok ne bih ostao bez ideja; pronaao bih novi posao ... Sve se vrtjelo u krug. Svaki sam put sve polaganije iscrpljivao ideje sve dok konano nisam nauio kako preivjeti s pisanjem i poslije toga se nisam osvrtao na prolost. Eto, tako sam postao pisac." Njezin je tanjur bio pun keksa, a moj su pokrivale samo mrvice. Navlaio sam vrak prsta, poeo ih skupljati i paljivo jesti, po r edu, jednu za drugom. Bez komentara, sluajui me i dalje, svoje je kekse prebacila na moj tanjur, za sebe je zadrala samo jedan. "Uvijek sam sanjao o ivotu pustolova", rekao sam."Dugo mi je trebalo da shvatim da jedino ja u svoj ivot mogu unijeti pustolovinu, a sebe uiniti pustolovom. I zato sam po eo raditi ono to volim, pisao sam o tome, knjige i prie za asopise."

Paljivo me promatrala kao da sam mukarac kojeg je poznavala ve tisuama godina. Odjednom sam osjetio grinju savjesti."Priam i priam", rekao sam."to si mi to uinila? Rekao sam ti da sam slua, a ne govornik i sada mi ne vjeruje." "Oboje smo sluai", rekla je."Oboje smo govornici." "Najbolje bi bilo da zavrimo partiju", rekao sam."'I i si na redu." Zaboravio sam svoju briljantnu zamku, i dok sam je se pokuavao prisjetiti, ona je ve sagledala svoj poloaj i odigrala potez. Nije pomaknula pjeaka na polje koje joj je bilo neophodno za preivljavanje. Bio sam alostan, ali i ushien. Konano e vidjeti to sam joj pripremio. Na kraju krajeva, to je pravo u enje, pomislio sam. Nije bitna pobjeda. Nije vano to to smo izgubili, ve kako smo izgubili i kako nas je poraz promijenio i Sto smo nau ili, spoznali za budunost, za budue igre. Poraz je na neobian nain pobjeda. Ali bez obzira na tu misao, dio mene je bio tuan, zbog nje. Moja se kraljica pomaknula i pojela njenog konja iako je bio zatien. Sada e njen pjeak pojesti moju kraljicu, planiranu rtvu. Hajde, pojedi kraljicu, ti mali vrae, uivaj dok moe ... Njen pjeak nije pojeo moju kraljicu. Umjesto toga, nakon nekoliko trenutaka razmiljanja, lovac je s jednog kuta ploe odletio na drugi, a njene su me nonoplave oi promatrale u iekivanju reakcije. "ah-mat", apnula je. Problijedio sam. Nisam mogao vjerovati. Zatim sam razmotrio njene poteze, uzeo depni blok i ispisao pola stranice. "to si napisao?" "Lijepu, novu misao", rekao sam. "Na kraju krajeva, to je smisao u enja:

ne jesmo li izgubili, ve kako smo izgubili i koliko nas je poraz promijenio i to nam je dao da sa sobom ponesemo u budu nost, da primijenimo u drugim igrama. Poraz je na neobi an nain i pobjeda." Sjedila je na sofi, bosa, noge je udobno smjestila ispod sebe. Ja sam sjedio na stolici nasuprot nje i svoje cipele paljivo stavio na niski stoli kako ne bi ostavile tragove na staklu. Uiti Leslie kako da govori atru bilo je poput gledanja novog skijaa na vodi kako se od prve uspijeva izdi i na povrinu. Kad je shvatila principe jezika, sigurno ga je progovorila. Danima, danima sam kao dijete uio taj govor zanemarujui pritom algebru. "Papa, Lepeslipijepe", rekao sam, " rapazpumipijepe topo tipi gopovoporipim? " " Naparapavnopo ... naparapavnopo dapa rapazupuvnipijepem! " rekla je." Kapakopo sepe kapaepe malo, mucasto stvorenje napa apavapatripi? " " Papa, mapalopo, mupucapastvopo stvoporepenjepe, naparapavnopo!'' Brzo je uila. Zaista ima um koji oduzima dah! Pravi uitak! Jedini je nain da joj pariram bio da prou avam neto to ona nikada nije vidjela, da izmislim nove naine komunikacije, ili da se nauim oslanjati na istu intuiciju. Te sam se veeri dokazao. "Uz pomo samo jednog pogleda mogu rei da si dugo svirala klavir, gospo ice Parrish. Vidjevi glazbu ondje, Beethovenove sonate na poutjelom papiru s izblijedjelim oznakama oznaenim obinom olovkom izme u biljeaka. Da pokuam pogoditi ... od srednje kole?" Odmahnula je glavom."Prije toga. Kad sam bila djevoj ica, nacrtala sam klavijaturu na papiru kako bih mogla vjebati. Bili smo siromani i to mi je bila jedina ansa. Prije toga, prije nego sam prohodala, mama mi je ispriala, otpuzala sam ravno do prvog klavira koji sam vidjela

u ivotu. Od tog trenutka, glazba je bila sve to sam eljela. Ali dugo sam vremena bila prisiljena ivjeti bez nje. Moji su s e roditelji razveli; majka se razboljela; brat i ja smo se neko vrijeme selili iz sirotita u sirotite." Stegnuo sam vilicu. Tmurno djetinjstvo, pomislio sam. Kakve je tragove ostavilo na njoj? "Kad mi je bilo jedanaest godina, mama je izala iz bolnice i preselili smo se u ruevine Ratne kue sagra ene prije Revolucije, klimavi, veliki, debeli kameni zidovi, takori, rupe na podovima, zaepljeni kamin. Unajmili smo je za dvanaest dolara mjese no, a mama ju je pokuala obnoviti. Jednog je dana ula da se prodaje stari pijanino i kupila mi ga je! Stajao ju je itavo bogatstvo, etrdeset dolara. Ali promijenio je moj svijet; vie nikada nisam bila ona stara." Nagnuo sam se prema naprijed."Sje a li se prijanjeg ivota u kojem si svirala klavir?" "Ne", odgovorila je."Nisam sigurna da vjerujem u prole ivote. Ali dogodilo mi se neto udno. Glazba koja je nastala u vrijeme Beethovena, koja je nastala na po etku 1800.-ih godina, kao da sam je se prisjeala, lagana je, ini se kao da je, nakon samo jednog pogleda u note, mogu odsvirati. Beethoven, Schubert, Mozart kao da se susre em sa starim prijateljima. Ali ne i sa Chopinom, Lisztom ... to je za mene potpuno nova glazba." "Johann Sebastian? On je komponirao na po etku osamnaestog stoljea ..." "Ne. Njega moram prouavati." "Netko tko je svirao klavir na poetku devetnaestog stoljea", rekao sam,"morao je poznavati Bacha, zar ne?" Odmahnula je glavom."Ne. Njegova su djela bila izgubljena, zaboravljena do sredine devetnaestog stolje a kad su otkriveni rukopisi i ponovo objavljeni. Godine 1810., 1820. nitko nije znao nita o Bachu." Vrat mi se najeio."eli li otkriti jesi li ivjela u to vrijeme? Proitao

sam knjigu, nain kako da se prisjeti proteklih ivota. eli li ga isprobati?" "Moda, jednom ..." Zato je toliko neodluna? Kako tako inteligentna osoba nije sigurna da su nai ivoti neto vie od obinog bljeska u vjenosti? Nedugo zatim, neto poslije jedanaest sati na veer, pogledao sam na sat. Bila su etiri sata izjutra. "Leslie! Zna Ii koliko je sati?" Ugrizla se za usnicu, dugo je promatrala strop."Devet?"

16.

Bu enje u sedam sati ujutro i let na Floridu ne e biti ba najugodnije iskustvo, pomislio sam nakon to me je ostavila u hotelu i odvezla se u mrak. Nisam obiavao ostajati budan nakon deset sati na veer. Bila je to navika koju sam stekao dok sam jo putovao avionom po unutranjosti zemlje i prodavao vonje. U to bih se vrijeme rano povukao na poinak, sat vremena nakon to bi sunce zalo. Otii na spavanje u pet sati ujutro, probuditi se u sedam i letjeti pet tisu a kilometara bit e pravi izazov. Ali toliko sam toga morao i jo uvijek mogu uti od nje. Imala je toliko toga za rei! Neu umrijeti ako se jednom dobro ne naspavam, zaklju io sam. Koliko ljudi u svom ivotu mogu s tolikim zanimanjem sluati i kome mogu neumorno priati jo dugo nakon to s tanjura nestane posljednji keks? S Leslie i s kim jo? upitao sam se. Zaspao sam ne saznavi odgovor.

17.

Leslie, oprosti to te zovem ovako rano. Jesi li budna?" Istog dana, neto poslije osam sati ujutro odluio sam je nazvati. "Sada jesam", rekla je."Kako si mi danas ujutro, wookie?" Ima li vremena danas? Sino nismo dovoljno dugo razgovarali pa sam pomislio da bismo, ako ti obveze to dozvoljavaju, mogli zajedno ru ati. 1 veerati, ako se slae?" "Ali rekao si da se danas vraa na Floridu?" "Promijenio sam odluku. Letim sutra." "Oh, Richarde, ao mi je. Imam dogovoren ruak s Idom, zatim, poslijepodne me oekuje sastanak. 1 dogovor za veeru. Oprosti. Vrlo bih rado bila s tobom, ali mislila sam da e odletjeti." To e me nauiti pameti, pomislio sam. Kako mogu tako neto oekivati? Kako sam mogao pomisliti da nema nita drugo za raditi ve sjediti i razgovarati sa mnom? Osjetio sam beskrajno duboku usamljenost. "Nema problema", rekao sam."Najbolje bi bilo da odletim. Ali prije toga ti moram rei da sam uivao sino. Mogao bih te sluati, razgovarati s tobom sve dok od posljednjeg keksa na svijetu ne bi ostale samo mrvice. Jesi li svjesna toga? Ako nisi, ja ti sad a kaem!" "I ja sam uivala. Ali svi ti keksi kojima me mali prai hrani, sad u tjedan dana morati gladovati kako bi me mogao prepoznati. Tako sam debela. Zato i ti ne moe ivjeti na sjemenkama i celeru?" "Sljedei u put donijeti

sjemenke celera." "Ni sluajno nemoj zaboraviti." "Vrati se u krevet. ao mi je to sam te probudio. Hvala ti na proloj noi." "Hvala tebi", rekla je."Bog." Spustio sam slualicu i poeo slagati stvari u torbu. Prekasno je za let od Los Angelesa na istok. Put je dug. Ne mogu sti i prije mraka. Nije mi se svi ala pomisao na letenje nou u avionu T-33. Motor se rasplamsa, svako je prisilno slijetanje u tako tekom i brzom avionu komplicirano i danju; crna no bi takvo prizemljenje uinila jednim neugodnim, ak uasnim iskustvom. Ako uzletim prije podneva, pomislio sam, u Austin, Teksas, u stii do pet sati, po njihovom vremenu. Ako uzletim u est sati, na Floridu u stii u devet i trideset, deset sati po ondanjem vremenu. Ima li svjetla nakon devet sati? Nema. Pa to onda? T je siguran avion, do sada sam se bez razmiljanja mogao osloniti na nj ... dogodila se jedna manja, ali misteriozna pukotina na hidraulici, to je jedini problem koji nisam uspio rijeili. Ali mogao bih izgubiti tekuinu iz hidraulike. To bi bila katastrofa. Konice bi otkazale, krilca bi bilo teko pomicali, konice na kotaima bi oslabile. No cijela bi se situacija mogla drali pod kontrolom. Ali cijelo me vrijeme, dok sam se pakirao i planirao let, spopadala gotovo nezamjetna slutnja. Jednostavno se nisam mogao vidjeti kako slijeem na Floridu. to bi se moglo dogoditi? Vrijeme? Obeao sam samom sebi da vie nikada neu letjeti za vrijeme oluja tako da to

najvjerojatnije ne moe biti problem. Otkazivanje elektrosustava? To bi mogao biti problem. Izgubiti elektrini napon u T-ju i ostati bez pumpe za gorivo u glavnim krilnim spremnicima i biti prisiljen osloniti se na nagibne spremnike i spremnike u trupu. Ve ina bi instrumenata otkazala kao i radio i navigacijska oprema. Konice ne bi radile, niti krilca. Nestanak elektrinog napona znai slijetanje velikom brzinom to znai da mi je potrebna duga ka pista. Naravno, niti svjetala ne bih imao. Generator, elektrini sustavi, nikada nisu otkazali. Je li mogu e da su mi aputali da je mogue da sada otkau? Ovaj avion nije Mustang. Zato se, kog' vraga, brinem? Sjeo sam na rub kreveta, zatvorio o i, opustio se i motrio letjelicu, zamislio sam je kako lebdi ispred mene. Pregledao sam je paljivo od repa do nosa u potrazi za moguim kvarovima. Samo nekoliko nedostataka, nebitnih ... utori na jednoj od guma bili su gotovo istroeni, bravica na vratima plenum komore bila je istroena, mala pukotina na hidraulici u sredinjem dijelu kuita s motorom koju nismo uspjeli pronai. Nikakvih razloga za uzbunu, telepatskih, koji bi me izvijestili da bi elektrini ili bilo koji drugi sustav mogao otkazati. Pa ipak, kad sam si pokuao predoiti kako veeras stiem na Floridu, nisam uspijevao. Naravno. Neu ii na Floridu. Sletjet u prije mraka, negdje drugdje. Bez obzira na to, nisam se mogao vidjeti kako danas poslijepodne naputam T-33. Trebalo bi biti lako. Trebao bih se bez potekoa vidjeti. Ono sam ja, motor je iskljuen; vidi li, Richarde? Gasi motor na nekom aerodromu na koji si sletio ... Nita nisam vidio. Probaj sa slijetanjem. Moe vidjeti okret, pistu iz zraka kako se velianstveno protee, kontrole su spremne za slijetanje, tri su malena kotaa vani i spremna dodirnuti tlo? Nita.

Pa, to sad, pomislio sam. ini mi se da danas nisu zakazali elektrini sustavi, ve duhovni. Podigao sam slualicu i nazvao meteoroloku postaju. Do Novog Meksika e sve biti mimo, rekla je gospo a, zatim u zai u polje hladne fronte, u oluju i grmljavinu na visini od 13,000 metara. Nevrijeme u preletjeti na visini od 14,000 metara ako se T moe popeti tako visoko. Zato si ne mogu predoiti kako slijeem? Jo jedan poziv, u hangar. "Ted? Bog, Richard pri telefonu. Silazim za sat vremena moe li izvui T-ja i napuniti gorivo? Kisik je u redu, ulje je u redu. Moda bi ga mogao napojiti s dva deci teku ine za hidrauliku," Na krevetu sam rairio karte, zapisao biljeke o navigacijskim frekvencijama, smjerove, visine kojih se moram drati. Isplanirao sam rutu, izraunao koliko mi treba goriva. Moi emo se popeti na 14.000, ali na jedvite jade. Uzeo sam karte i prtljagu, platio hotelski ra un i uzeo taksi do aerodroma. Bilo bi dobro da se ve danas ponovo vidim s mojim damama koje me ekaju na Floridi. Mislim da bi to bilo ba dobro. Prtljagu sam stavio u avion, zatvorio vrata, zaklju ao ih i osigurao, popeo sam se ljestvama do letake kabine, izvadio kacigu iz torbe i objesio je na kuku. Nevjerojatno. Za dvadesetak emo se minuta, ovaj avion i ja, penjati uvis i preletjeti granicu Arizone. "RICHARDE!" Ted je viknuo iz ureda."TELEFON! HO E LI SE JAVITI?" "NE! RECI DA SAM OTIAO!" Zatim sam, iz puke znatielje, viknuo;"TKO ZOVE?"

Upitao je i viknuo:"LESLIE PARRISH!" "RECI JOJ DA PRIEKA MINUTU!" Ostavio sam kacigu i masku za kisik i otrao se javiti na telefon. Do trenutka kad je dola na aerodrom po mene, avion je bio spremljen i osiguran u hangaru; prekriven ceradom; kabina zatvorena, zakljuana i pokrivena. Zato si nisam mogao predoiti kako slijeem, zakljuio sam, nisam se mogao vidjeti u tim okolnostima zato to nisu predstavljale najbliu budunost. Prtljagu sam ubacio u prtljanik i smjestio se na sjedalo do nje."Bog, maleni moj wookie, slian svim drugim wookiejima, samo malo manji", rekao sam,"drago mi je da te vidim! Kako to da si se rijeila obveza?" Leslie je vozila limuzinu s barunastom unutranjou boje pijeska. Nakon to smo pogledali film s wookiejem, nazvali smo je Bantha, po upavom mamutu figuri od pijeska koja se pojavljuje u istom filmu. Polagano je zaokrenula krivinom i pridruila se rijeci raznobojnih Bantha automobila koji su se istovremeno kretali uz nas. "S obzirom da imamo malo vremena za nas, zaklju ila sam da bih mogla malo izmijeniti planove. Moram pokupiti neke stvar ice na Akademiji nakon ega sam slobodna. Gdje bi elio ruati?""Svejedno mi je. U Magic Panu, ako nema guve. Ima odjeljak za nepuae, zar ne?" "Za vrijeme ruka se mora ekati barem sat vremena." "Koliko vremena imamo?" "Koliko eli?" rekla je."Veera? Film? ah? Razgovor?" "Oh, slatkice! Zar si cijeli dan oslobodila zbog mene? Zna li koliko mi to znai?" "Znai da u vrijeme radije provesti s gostuju im wookijem, nego s bilo kim drugim. Ali nema vie vrele okolade i keksa i drugih poasti! Ti

ako eli, jedi nezdravo, ali ja se vraam na dijetu kako bih se iskupila za grijehove!" Dok smo se vozili, ispriao sam joj sve o jutronjem neobinom iskustvu, o telepatskom pregledu aviona i letu i o neobi nim, prolim vremenima kada sam tako prikupljao tone informacije. Sluala me paljivo, kao i uvijek kad bih joj priao o paranormalnim pokusima. Ali, iza maske pristojnosti i usredoto enosti, otkrio sam da me slua kako bi dobila odgovor i objanjenje za doga aje i zanimanje koje se prije nije usu ivala razmatrati. Sluala me je pozorno kao da sam neki prijateljski Leif Ericson koji se vratio s dijapozitivima neke zemlje za koju je ula, ali u kojoj nije bila. Parkirala je auto pokraj ureda Filmske akademije i rekla mi:"Odmah se vraam. Hoe li me priekati, ili ide sa mnom?""ekat u te. I ne uri." Promatrao sam je kako se udaljavala kroz osun anu podnevnu guvu, ulicom kojom su brujali prolaznici. Skromno odjevena, u bijelu ljetnu majicu i bijelu suknju, ali. Boe, koliko se glava okretalo za njom! Svaki je mukarac u krugu od desetak metara usporio i pogledao je. Kosa boje meda leprala je slobodno i veselo dok se urila kako bi prela ces tu na zeleno svjetlo. Rukom se zahvalila vozau koji joj je dozvolio da pro e, a on joj je odmahnuo, dobro nagra en. Kakva ena, pomislio sam. Nestala je u zgradi, a ja sam se ispruio na sjedalu i zijevnuo. Najbolje bi bilo da iskoristim ovo vrijeme i nadoknadim nedostatak sna. Za to e mi biti dovoljno pet minuta autohipnotikog odmora.

Sklopio sam oi, duboko udahnuo. Moje je tijelo u potpunosti oputeno: sad. Jo jedan udah: Um mi je potpuno oputen: sad. Probudit u se u trenutku Lesliena povratka; odmoran i svje kao da sam spavao osam sati. Autohipnoza za odmor jako je djelotvorna, posebice kad je prethodne veeri ovjek spavao samo dva sata. Mozak mi je prekrila tama; buka ulice je nestala. Zaglibio duboko u crni katran, vrijeme je stalo. Zatim u sreditu ugljenog crnila, !!SVJETLOST!! Kao da je zvijezda pala na mene, deset puta sjajnija od Sunca, i kao da sam od njene svjetlosti ogluio. Nestale su sjene, boje, toplina, sjaj, tijelo, nebo, Zemlja, Svemir, vrijeme, nestali su predmeti, ljudi, rije i. Ostala je samo SVJETLOST! Gluhonijem sam lebdio bljetavilom. Nije to bila svjetlost, znao sam, taj beskrajni sjaj je prodirao kroz mene kakav sam neko bio, to nije svjetlost. Svjetlost, ona predstavlja, ona predstavlja neto drugo, sjajnije od same svjetlosti, ona je Ljubav! toliko jaka da je ideja o intenzitetu samo smijena zamisao u odnosu na golemu ljubav koja me obuzela. JA SAM! TI SI! I LJUBAV; TO JE SVE: SVE TO JE VANO! Srea je eksplodirala u meni i raznijela me, odvojila je atom od atoma, ljubav, poput ibice koja pada na sunce. Srea, nepodnoljiva, ne vie! Guio sam se! Dosta, molim te! U trenutku kad sam je zamolio, Ljubav se povukla, nestala je u mraku

podnevnim suncem obasjanog Beverly Hillsa, sjeverna hemisfera tre i planet omanja zvijezda mala galaksija manji svemir maleni preokret u vjerovanju u prihvaenu dimenziju vremena i prostora. Ja sam bio samo mikroskopski oblik, beskrajno dug, stajao sam iza glavne igraonice, promatrao sam je samo jednu nanosekundu, otkrio sam njenu sutinu i zamalo sam ispario, u oku. Probudio sam se u Bantha vozilu, srce mi je snano udaralo, a licem su se slijevale suze. " AH!" viknuo sam. " Al-ai-ai!" Ljubav! Toliko snana! da je zelena, bila bi tako transcendentalno zelena da je ni sam Princip zelene boje ne bi mogao zamisliti... kao da stoji na golemoj lopti, kao da stoji na suncu koje nije sunce, bila je beskrajna, nije bila ograni ena obzorom, bila je toliko sjajna i BEZ SJAJA, pogledao sam otvorenim o ima u najsjajniju ... a nisam zapravo imao o i NISAM MOGAO IZDRATI SREU koju mi je ta ljubav otkrila .... Kao da sam u dubokoj i mranoj pilji izgubio posljednju svijeu i nakon nekog vremena, prijateljica, prijateljica mi je pomogla otvoriti o i, aktivirala je hidrogensku bombu. Nakon svjetlosti, ovaj svijet nakon te svjetlosti, ideja o ivotu i smrti, jednostavno je ... nevana. Sjedio sam u autu i mirkao, hvatao zrak. Boe! Trebalo mi je deset minuta vjebe, da ponovo nauim disati. to ... Zato ... Ai! Ondje, plavokoso i nasmijeeno lice iznad nogostupa, glave se okreu za njom i promatraju je. Trenutak kasnije, Leslie je otvorila vrata, odloila omotnice na stranje sjedite i sama se smjestila iza volana."Oprosti, wook, potrajalo je. Zadrali su me. Jesi li se otopio do smrti ovdje?" "Leslie, moram ti neto ispriati. Naj ... neto mi se maloprije dogodilo ..."

Okrenula se uzbunjeno."Richarde, jesi li dobro?" "Izvrsno!" rekao sam."Dobro sam, dobro, dobro, jako dobro." Zamuckivao sam, ispriao sam joj dijelove i detalje i utihnuo."Sjedio sam ovdje, nakon to si otila, zatvorio oi... Svjetlost, ali nije to bila svjetlost. Neto sjajnije od svjetlosti, ali ne sjaj, bezopasno. LJUBAV, ne istroeni i isprazni slogovi, ve Ljubav kakva je! Druk ija od svih ljubavi koje sam pokuao zamisliti. I LJUBAV! TO JE SVE; SVE TO JE VANO! Rijei, ali nisu to bile prave rijei, pa ak ni ideje. Jesi li ikada ... zna li?" "Da", odgovorila je. Nakon kratke je stanke nastavila:"Gore u zvijezdama, kad sam napustila tijelo. Sjedinjenje sa ivotom, sa svemirom, bilo je tako divno, ljubav toliko jaka i srea da sam se rasplakala!" "Ali zato se to dogodilo? Samo sam se kratkim hipno -snom elio odmoriti. To sam ve tisuu puta uinio! Ali ovaj put, JAO! Moe li zamisliti nepodnoljivu sreu? Moe li zamisliti sreu, toliko snanu da moli da je iskljue?" "Da", odgovorila je."Mogu ..." Sjedili smo neko vrijeme nita ne govorei. Zatim je upalila Bantha vozilo i izgubili smo se u prometu sretni zbog vremena koje smo proveli zajedno i svega to je jo pred nama.

18.

Osim aha, kad smo zajedno, nema druge akcije. Ne penjemo se zajedno na planine, ne splavarimo na divljim brzacima, ne borimo se zajedno. Kad smo zajedno, ne izlaemo svoje ivote riziku. ak i ne letimo. Naa je najvea zajednika pustolovina bila vonja u gustom prometu na Aveniji La Cienega poslije ru ka. Zato me tako opinjava? "Jesi li primijetila", upitao sam je kad je skrenula na zapad, na Melroseu, na putu kui,"da je nae prijateljstvo potpuno ... pasivno?" "Pasivno?" Pogledala me preplaena kao da sam je dodirnuo."Oh, ti, ba si neki. Ponekad ne znam ali li se, ili si ozbiljan. Pasivno!""Ne. Zaista. Ozbiljan sam. Zar se ne bismo trebali zajedno skijati, daskati na Havajima, zar ne bismo trebali zajedno raditi i neto energino? Najtea nam je vjeba podii kraljicu i istovremeno izgovoriti 'ah'. Samo sam primijetio. Nikada nisam imao prijateljicu nalik na tebe. Zar nismo previe pasivni; moda previe priamo?""Richarde," rekla je,"ah i razgovor su dovoljni, molim te! Ne elim organizirati zabave i razbacivati se novcem. Pa to su najomiljenije vjebe ovdanjeg puanstva." Skrenula je u sporednu ulicu, zatim na kolni prilaz i parkirala se ispred garae. "Ispriaj me na trenutak, Leslie. Otrat u kui i spaliti svaki dolar koji imam. Zaas u se vratiti ..." Nasmijala se."Ne mora ih spaliti. U redu je imati novac. Ali ono to je eni vano jest da li ga koristi kako bi je kupio. Oprez! Nemoj nikada pokuati tako neto." "Prekasno", rekao sam."Uinio sam to, i to nekoliko puta." Okrenula se prema meni naslonivi se na vrata. Nije ih namjeravala otvoriti. "Ti? Zato me to toliko iznena uje? Nekako te ne mogu zamisliti kako

... Priaj mi. Jesi li kupio koju kvalitetnu enu?" "Novac ini udne stvari. Bojim se, ne mogu gledati kad se to doga a meni, kad to vie nije film, ve prava stvar, stvarni ivot. Kao da sam trei u ljubavnom trokutu koji nasilno pokuava pronai svoje mjesto izme u ene i mog novca. Novac je i dalje novina u mome ivotu. Upoznam enu koja nema ba neke prihode, koja je na rubu steaja, kasni s plaanjem rauna. Mogu li joj rei: Neu potroiti niti centa kako bih ti pomogao." Trebao mi je odgovor na to pitanje. Dio moje savrene ene ukljuivao je tri ene s kojima sam se sprijateljio, a koje su se borile za golu egzistenciju. "Radi onako kako misli da mora", rekla je."Ali vara se ako misli da e te voljeti zato to im plaa raune ili kupuje hranu. Jedan od naina da bude siguran jest da im ne dozvoli da ovise o tebi zbog novca. Vjeruj mi, znam to govorim!" Kimnuo sam glavom. Kako zna? Zar je okruuju mukarci koji se pokuavaju doepati njenog novca? "To nije ljubav", rekao sam."Niti jedna me od njih ne vo li. Uivamo u zajednikom drutvu. Mi smo ti neka vrsta sretnih parazita." "Grf." "Molim?" "Grf. izraz ga enja. 'Sretni paraziti', vidim buhe." "Oprosti. Taj problemi jo uvijek nisam uspio rijeiti.""Sljedei im put nemoj rei da ima novaca", rekl a je.

"Ne uspijevam u tome. Ne znam lagati. Izvadim depni blok i zajedno s njim iz depa izvuem novanice od sto dolara. Raspre se po stolu i padnu na pod i onda ona kae: 'Hej, rekao si mi da ivi na socijalnoj pomoi!' to da radim?" "Moda ti nema pomoi. Ali budi paljiv. Nema grada koji e ti kao ovaj na mnogo naina pokazati kako mogu propasti ljudi koji ne znaju baratati novcem." Konano je otvorila vrata."Jesi li za salatu, neto zdravo? Ili mali prai eli vrelu okoladu i sladoled?" Unutra, pustila je Beethovenovu sonatu, tiho, napravila veliku zdjelu salate sa sirom i ponovo smo zaglibili u razgovor. Propustili smo zalazak sunca, propustili smo film, igrali smo ah i vrijeme je, rezervirano samo za nas dvoje, proletjelo. "Sutra ujutro moram rano poletjeti. To mi se mota po glavi", rekao sam."Zar ti se ne ini da nisam u formi? Izgubio sam tri igre od etiri? Ne znam to se desilo s mojom strategijom ..." "Igra bolje nego ikad", rekla je i trepnula."Ali i ja sam sve bolja. Jedanaesti lipnja e zapamtiti kao dan kad si posljednji put pobijedio Leslie Parrish u ahu." "Smij se dok moe, vragolanko. Sljedei put kad se suoi s ovom glavom, imat u pohranjene sve informacije iz knjige zamke u ahu i svaka e te od njih sakrivena ekati negdje na ploi." Uzdahnuo sam."Mislim da bih trebao krenuti. Hoe li me vozaica Bantha vozila odbaciti do hotela?" "Naravno", odgovorila je, ali nije se pomaknula od stola. S namjerom da joj se zahvalim na danu koji mi je priutila, primio sam njezinu ruku, njenu i toplu. Dugo smo se vremena gledali i nita nismo govorili, nismo primijetili da je vrijeme stalo. Tiina nam je rekla sve to se nikada nismo usudili izraziti rije ima. Zatim smo se iznenada zagrlili, njeno ljubili, njeno.

U tom se trenutku nisam sjetio da u, zaljubivi se u Leslie Parrish, izgubiti jedinu sestru koju sam ikada imao. 19. Ujutro sam se probudio i ugledao suneve zrake koje su obasjavale njezinu zlatnu kosu koja je valovito padala preko jastuka. Otvorio sam oi i ugledao njezin osmijeh. "Dobro jutro, wookie", rekla je, tako bliska i tako topla da sam jedva uo rijei."Jesi li dobro spavao?" "Mmmm!" odgovorio sam."Da! Da, naravno, hvala ti. Spavao sam izvrsno. Sanjao sam predivan san, sino, sino si me namjeravala odbaciti do hotela! Nisam mogao odoljeti, morao sam te poljubiti i onda ... kakav predivan san!" Konano, hvala ti, Boe, konano ena uz koju sam se probudio nije stranac. Konano, konano se u mom ivotu nala ena koja tu i pripada, i ja s njom. Dodirnuo sam njezino lice."Ostat e ovdje jo samo nekoliko sekundi, zar ne, i onda e nestati? Ili e se oglasiti budilica ili telefon i javit e mi se s pitanjem: Jesi li dobro spavao. Nemoj me jo zvati. elim jo malo sanjati, molim te." "'Ding-dong rekla je tiho. Zbacila je plahte i u ruci drala zamiljenu slualicu, naslonila ju je na uho. Sunce je umivalo njezin osmijeh, gola ramena i grudi. Odmah sam se probudio."'Ding-dong ...' Halo, Richarde? Jesi li dobro spavao noas? Ha?" U tom se trenutku pretvorila u nedunu zavodnicu, istu i netaknutu zvjezdano sjajni mozak u tijelu boice seksa. Trepnuo sam vidjevi intimni pokret koji je izvela preda mnom, uvi reenicu i ugledavi joj sjaj u oima.

ivot s glumicom! Nisam o tome razmiljao nisam se nikada zapitao koliko se razliitih Leslie krije u ovom tijelu, koliko njih mogu dodirivati, koliko se njih moe pojaviti pod svjetlom pozornice u tijelu ove osobe? "Ti si... tako ... tako si lijepa!" Zamuckivao sam. Pokuavao sam pronai prave rijei."Zato mi nisi rekla da si tako ... lijepa?" Telefon je ispario iz njene ruke, a neduan se osmijeh pretvorio u zavodniki."Nikada nisi pokazao zanimanje." "Ovo e te iznenaditi, ali najbolje bi ti bilo da se pone navikavati, zato jer je igra rijeima moja profesija, i samim time si s vremena na vrijeme neu moi pomoi, ve u govoriti u stihovima. Takve sam naravi i ne mogu se mijenjati. O, kako lijepa ti si!" Polagano je kimala glavom."Jako dobro, kovau rijei. Hvala ti. Mislim da si i ti prekrasan." Za desetinku sekunde obuzela ju je posve nova misao."A sada, isto igre radi, hajde da izraavamo osjeaje, ali bez rijei." Da li da umrem od sree odmah, zapitao sam se, ili da ostanem iv jo neko vrijeme? Ostanak me vie privlaio. Lebdio sam na rubu smrti izazvane uitkom, gotovo bez rijei, ali ne bez glasa. Nisam mogao izmisliti enu toliko savrenu za mene, pomislio sam, a iva je i ovdje je, godinama se sakrivala u poznanici po imenu gospo ice Leslie Parrish, zamaskirala se u mog poslovnog partnera, moju najbolju prijateljicu. Dovoljan je bio jedan jedini pogled na nju okupanu suncem da ta zapanjujua povrina nestane. Svjetlost i dodir, meke sjene i aputanja, to jutro je preraslo u podne i proteglo se u veer Sreli smo se nakon to su nas cijeli ivoti odvajali. Pahuljice za veeru. Na kraju smo ponovo poeli komunicirati rijeima. Koliko je rijei potrebno, koliko je vremena potrebno da se izgovori: Tko si ti? Koliko vremena treba protei da se zapitate zato"? Vie nego

to smo imali prije tri sata ujutro, prije nego je sunce ponovo svanulo. Vremenski su pejzai nestali. Vani je bilo svjetlo ili nije bilo svjetla, kiilo je ili je bilo suho, satovi su pokazivali deset, a mi nismo znali o kojem se danu ili tjednu radi. Budili smo se u vlastita jutra i promatrali zvijezde iznad nonom tamom prekrivenog grada; kad smo se grlili i sanjarili u nae ponoi, u Los Angelesu je bila pica i vrijeme ruku. Savreni partner ne postoji, nauio sam tijekom godina, otkako sam novcem zamijenio svog starog prijatelja Fleeta i sagradio svoje zidinama opasano carstvo. Ne postoji za ljude koji istovremeno jure na deset strana s deset razliitih brzina, ne postoji za ivotne praie. Je li mogue da sam pogreno nauio? Vratio sam se u njenu spavau sobu, jednog naeg jutra oko ponoi, s pladnjem na rukama koji su krasili komadii jabuke i sira i krekera. "Oh!" uzdahnula je, sjela, protrljala oi kako bi se razbudila i namjestila kosu tako da joj je sasvim malo razbaruena padala preko ramena."Srce! Zaista si paljiv!" "Mogao bih biti jo paljiviji, ali u tvojoj kuhinji nedostaje surutke i krumpira za kuhani Kartoffelkuchen." " Kartoffelkuchen!" ponovila je za mnom, iznena ena."Kad sam bila mala, mama mi je spremala Kartoffelkuchen'. Bila sam uvjerena da sam posljednja osoba na ovome svijetu koja se tog jela jo uvijek sjea! Zna li ga spraviti?" "Recept je na sigurnom, zakljuan u ovoj izvanrednoj glavi. Dobio sam ga od bake Bach. Ti si prva osoba koja je u posljednjih petnaest godina za mnom ponovila tu rije! Mislim da bismo trebali popisati sve to nam je ..." Protresao sam jastuke i smjestio se tako da je mogu dobro

vidjeti. Boe, pomislio sam, oboavam njenu ljepotu! Primijetila je da promatram njezino tijelo i namjerno je neko vrijeme uspravno sjedila na krevetu i promatrala me kako hvatam dah. Zatim je plahte povukla do brade. "Bi li se javio na moj oglas?" upitala me, odjednom se posramivi. "Da. Kako glasi?" "Osoban je." Prozirni je komad sira stavila na pola krekera."Zanima li te kakav je tekst?" "Reci mi." Moj je kreker pucao pod teinom sira, ali zakljuio sam da je buka gotovo neujna. "Trai se: stopostotni mukarac. Mora biti briljantan, kreativan, zabavan, sposoban za intenzivnu intimnost i sre u. Mora voljeti glazbu, prirodu, miran i tih, sretan ivot. Koji ne pui ne pije ne konzumira droge. Mora biti lud za uenjem i eljeti zauvijek rasti. Zgodan, visok, vitak, njenih ruku, osjeajan, njean, pun ljubavi. Strastven i seksi. " "Kakav oglas! Da! Javio bih ti se!" "Nisam gotova", rekla je."Mora biti emocionalno stabilan, iskren i od povjerenja i pozitivna, konstruktivna osoba. Duhovna, ali ne smije ispovijedati neku organiziranu religiju. Mora voljeti ma ke. ""Pa to sam ja, od poetka do kraja! ak volim i tvoju macu, iako mi se ini da ne gaji iste osjeaje prema meni." "Daj mu vremena", rekla je."Neko e vrijeme biti ljubomorna.""Ah. Sada si se izdala." "to?" upitala je otkrivi se i nagnuvi se naprijed kako bi namjestila jastuke. Uinak tog jednostavnog ina, uinak njezinog naginjanja, gurnuo me u vatru i led. Sve dok je mirovala, bila je senzualna, ali do granica podnoljivosti. Kad bi se pokrenula, njezina meka koa i obline i svjetlost

promjena u njoj, rijei nestaju iz moje glave, dolazi do eksplozije sre e. "Hm ...!" promrmljao sam promatrajui je. "Ti, zvijeri. Pitala sam te neto. to sam izdala?" "Ako bude mirna, molim te, moemo lijepo razgovarati. Ali moram ti rei da me, kada nisi odjevena, i najmanji pokret izlu uje." Odmah sam poalio. Povukla je plahtu i pokrila grudi i rukama je tako drala. Promatrala me preko krekera. "Oh. U redu", rekao sam."Ono to si mi otkrila rekavi da e maak biti ljubomoran neko vrijeme jest da zadovoljavam uvjete navedene u oglasu." "To sam i namjeravala", rekla je."Drago mi je da si shvatio.""Zar ne strahuje da u te iskoristiti budui da si mi otkrila tajnu?" Neznatno se otkrila i podigla obrvu."eli li me iskoristiti?" Uz pomo nadljudske kontrole sam se ispruio i pokrio je."Primijetio sam da ste se otkrili, gospo ice, a budu i da s vama elim provesti nekoliko minuta u mirnom razgovoru, zaklju io sam da bi bilo najpametnije da se potrudim i sprije im daljnje razotkrivanje." "Tako ste dobri." "Vjeruje li", upitao sam je,"u an ele uvare?" "Koji nas tite, bdiju nad nama i pomau nam, vode nas, pokazuju nam put? Ponekad, da." "Onda mi reci: to an ela uvara briga za na ljubavni ivot? Zato bi trebali bdjeti i pokazivati nam put kad je u pitanju ljubav?""Pa to je barem jasno", odgovorila je."An elu uvaru je ljubav vanija od bilo ega drugog. Njima je na ljubavni ivot vaniji od bilo kojeg drugog ivota koji vodimo! O emu bi drugom an eli uvari trebali brinuti?"

Naravno, zakljuio sam, u pravu je! "Misli li da", rekao sam,"an eli uvari mogu preuzeti ljudski oblik, jedan za drugog, da svakih nekoliko ivota mogu hiti ljubavnici?" Zagrizla je kreker i kratko, u tiini, razmiljala."Da." Nakon stanke je dodala:"Bi li se an eo uvar javio na moj oglas?" "Da. Sigurno. Svaki bi se muki an eo uvar u zemlji javio na tvoj oglas kada bi znao da se radi o tebi, da si ga ti predala." "Ali menije dovoljan jedan", rekla je nakon kratke stanke."Ima li ti svoj oglas?" Potvrdno sam kimnuo iznenadivi i samog sebe."Godinama sam ga sastavljao: Trai se: stopostotna ena an eo uvar u ljudskom tijelu. Neovisna, pustolov, izrazito mudra. Prednost onima koje imaju sposobnost poticanja i davanja kreativnog odgovora u razli itim vidovima komunikacije. Mora govoriti atrovaki." "Je li to sve?" "Ne", odgovorio sam. " Samo za an ela blistavih oiju, zapanjujue privlanog tijela i duge zlatne kose. Obveznu znatielja, glad za znanjem. Prednost: profesionalnost u nekoliko kreativnih i poslovnih polja, iskustvo na najviim upravnim poloajima. Neustraiva, spremna na rizik. Dugorona srea zajamena. " Paljivo me je sluala."Zapanjujue privlanog tijela i duge zlatne kose. Zar to nije prezemaljski opis za jednog an ela?" "Zato an eo uvar ne bi mogao imati zapanjuju e privlano tijelo i dugu kosu? Znai li to da nije pravi an eo, da je nesavren zato to se nalazi u tijelu smrtnika, da nije sposoban izvravati svoj posao?" Zato an eli uvari ne bi mogli tako izgledati? zapitao sam se i poelio

da uza se imam biljenicu. Zato ne moe postojati planet an ela koji pustolovinom i misterijom jedni drugima usre uju ivote? Zato ih barem ne bi bilo nekoliko, njih nekolicina koji bi se s vremena na vrijeme mogli sresti? "I zato stvaramo tijelo koje na smrtnik eli?" upitala je."Kad je uiteljica lijepa, ili uitelj, pozorno ga/je sluamo?" "Da!" odgovorio sam."Samo tren ..." Pronaao sam biljenicu na podu pokraj kreveta, napisao ono to je rekla, stavio crticu i slovo L za Leslie."Jesi li ikada primijetila kako se izgled osobe koju dugo poznaje postupno mijenja?" "Moe biti najljepi mukarac na svijetu", rekla je,"ali postaje bezli an poput kutije kokica kad nema to za rei. A naizgled najbezli niji ovjek koji mrmlja u sebi velike ivotne istine, i sve ono to mu znai u ivotu, i zato voli ono to voli, nakon dvije minute postaje toliko lijep da se jedva moe suzdrati da ga ne zagrli i poljubi!" U meni se probudila znatielja."Jesi li izlazila s puno bezlinih mukaraca?" "Ne s puno." "Ali ako postanu lijepi, zato ne?" "Zato to vide Mary Glumicu, okienu i lijepu, njezino prekrasno lice pred kamerama i zakljue da je zanimaju samo Harryji Komadi. Rijetko mi pri u i pozovu me van, Richarde." Budalice, pomislio sam. Rijetko me zovu van. Zato to smo svi optereeni povrinom, a ne onim to ona skriva, i zato to zaboravljamo da povrina nije nae pravo lice. Ali kad sretnemo an ela blistavog uma, njegovo lice s vremenom postaje sve ljepe i ljepe. Zatim:"Oh, usput",

kae,"ovo je moje tijelo ..." Zapisao sam misao. "Jednoga dana", rekla je odloivi pladanj na noni ormari,"zamolit u te da mi dalje ita svoje biljeke." Dok se micala, odbacila je plahtu. Podigla je ruke i elegantno se protegnula. "Ali ne sada", rekla je pribliivi mi se."Za danas je dosta igre pitalica." Budui da vie nisam bio u stanju razmiljati, bez rijei sam se sloio. To nije bila glazba, ve neto to je podsjealo na rezanje metala krunom pilom. Tek to se okrenula od glazbene linije na kojoj je namjetala, odnosno pojaavala glas, ja sam poeo zapomagati."To nije glazba!" "TO SI REKAO?" viknula je izgubljena u glazbi. "REKAO SAM DA TO NIJE GLAZBA!" "BARTOK!" "TO?" viknuo sam. "BELA BARTOK!" "MOE LI STIATI, LESLIE?" "CONCERTO ZA ORKESTAR!" "MOE LI SMANJITI ZVUK, SAMO MALO, ILI PUNO? MOE LI SKROZ STIATI?" Nije me ula, ali pretpostavila je to sam govorio i smanjila glasnou. "Hvala", rekao sam."Wookie, je li to ... zar zaista to smatra glazbom?"

Da sam je pozornije promatrao, iza prekrasnog tijela umotanog u cvjetni ogrta, kose sakupljene ispod turbana koji je sloila od runika, zamijetio bih razoaranje u njenim oima. "Ne svi a ti se?" upitala me. "Ti voli glazbu, ti si je cijeli svoj ivot prouavala. Kako moe podnijeti takav nesklad koji smo maloprije sluali, takvu neharmoniju koja je i za takore pretjerana?" "Jadni Richard", rekla je."Ali i sretni Richard! Pred tobom je toliko toga to moe nauiti o glazbi! Toliko predivnih simfonija, sonata, koncerata koje e po prvi put sluati!" Zaustavila je kasetu, premotala je i izvadila iz linije. "Moda je jo prerano za Bartoka. Ali, obeavam ti, doi e dan kad e sluati ovo to si maloprije uo i uivati." Pregledala je zbirku kaseta, izabrala jednu i stavila je u liniju, na mjesto koje je prije zauzimao Bartok."Jesi li za malo Bacha ... eli li uti glazbu svog pra-pradjeda?" "Najvjerojatnije e me naglavce izbaciti iz kue kad ti ovo kaem", rekao sam,"ali mogu ga sluati najvie pola sata, zatim se izgubim ili zaspem, ili ponem umirati od dosade." "Umire od dosade? Kad slua Bacha? Znai da ne zna kako ga treba sluati; nikada nisi nauio kako ga sluati!" Pritisnula je gumb i kaseta je poela svirati; pradjed na nekakvim monstruoznim orguljama, to je bilo jasno."Prvo se mora smjestiti na pravo mjesto. Ovdje. Do i, sjedni ovdje, izme u zvunika. Tu se sjedi kad u cijelosti eli uti glazbu." Osjeao sam se kao da sam se odjednom naao u glazbenom vrtiu, ali proeo me i osjeaj ugode jer sam sjedio pokraj nje, dodirivao je. "Sloenost bi te sama po sebi trebala privui. Veina ljudi glazbu slua horizontalno, prati

melodiju. Ali moe sluati i strukturalistiki, jesi li ikada to uinio?" "Strukturalistiki?" ponovio sam."Ne." "Rana je glazba bila linearna," rekla je nadglasavi provali ju nota na orguljama,"jednostavne melodije, jedna za drugom, primitivne teme. Ali tvoj se pradjed odluio za sloene teme, sloene ritmove i sve je zajedno pomijeao na neobian nain, u neobinim intervalima i tako stvorio intrigantne strukture i glazbu nadopunio i vertikalnom komponentom harmonijom! Neke su Bachove harmonije toliko disonantne, poput Bartokovih, i bile su prihvaene sto godina prije nego su se ljudi uop e dosjetili disonance." Iskljuila je glazbu, sjela za klavir i bez rije i i ne trepnuvi na klaviru odsvirala posljednjih nekoliko nota koje smo uli na zvunicima. "Eto." Na klaviru je melodija bila jasnija nego na zvu nicima."Vidi? Ovo je jedna tema ..." Odsvirala ju je."A ovo jo jedna ... i jo jedna. Sada posluaj kako gradi melodiju. Poinjemo s temom A koju sviramo desnom rukom. Sada se tema A ubacuje etiri takta kasnije, ali lijevom rukom; uje li? Zajedno ih sviramo sve dok ... tema B. A postaje podre ena temi B: sad. Zatim se A ponovo ubacuje desnom rukom, i sada ... C!" Odsvirala mi je temu za temom i zatim ih spojila. U po etku polagano, zatim bre. Jedva sam je pratio. Ono to je za nju bilo pojednostavljeno objanjenje, meni se inilo kao sloeni raun; sklopivi oi i rukama pritisnuvi elo gotovo da sam razumio. Ponovo je poela svirati objanjavajui svaki korak. Dok je svirala, moju je filharmonijsku dvoranu, koja je do sada amila u mraku, obasjalo svjetlo. Bila je u pravu! Postojale su teme izme u tema, plesale su zajedno kao da je Johann Sebastian sakrio cijelo blago u svoju glazbu, ali samo za privatno zadovoljstvo onih koji uspiju prodrijeti iza povrine.

"Zaista me usreuje!" viknuo sam istovremeno pokuavajui shvatiti to mi pokuava rei."ujem je! ujem je!" Bila je sretna koliko i ja i zaboravila se odjenuti ili po eljati se. S glazbene je police izvukla note i stavila ih na klavir ispred sebe. Johann Sebastian Bach, pisalo je, a iza imena su slijedile note i raznolike oznake i toke i kljuevi i durovi i molovi i iznena uju e upute na talijanskom poput mravinjaka ispisanih na papiru. Odmah na poetku, prije nego je izvo a mogao uzletjeti na notama, bilo je ispisano con brio, za to sam zakljuio da znai ili svirali veselo, oputeno, ili sa sirom. Fantastino. Moja prijateljica, s kojom sam nedavno izronio iz tople postelje i slatkastih sjena, s kojom sam s lako om govorio engleski, panjolski sa smijekom na usnama, njemaki i francuski zbunjeno i poput kreativnog eksperimenta, moja je prijateljica odjednom eksplodirala pjevajui na novom i beskrajno sloenom jeziku koji sam ja tek poeo upoznavati. Glazba je prodirala iz klavira poput bistre, ledene vode iz stijene koju je dodirnula prorokova ruka, tekla je i prtala po nama dok su prsti plazili i irili se, savijali se i koili i topili i trzali u zaaranom valu koji je zahvatio klavijaturu. Nikada mi prije nije svirala. Tvrdila je da dugo nije vjebala, bila je toliko smetena u mojem prisustvu da se nije usu ivala niti otkriti tipke. No, neto se dogodilo izme u nas, kao ... zato to smo postali ljubavnici, da li je zato to smo ljubavnici, sada mogla svirati, ili je jednostavno uiteljica koja toliko udi da pomogne gluhom ueniku, da nikakva prepreka ne moe slomiti njezinu namjeru? Njezine su oi pratile svaku kapljicu orkana na papiru; zaboravila je na tijelo, ostale su joj

samo ruke, i razigrani prsti, dua koja je pronala svoju pjesmu u srcu ovjeka koji je umro prije dvjesta godina, izvukla ju je iz njegove grobnice svojom eljom da ivi glazbu. "Leslie! Moj Boe! Tko si ti?" Okrenula je glavu sasvim malo prema meni i nasmijeila se, oi i um i ruke su i dalje bili poneseni glazbenom olujom koja se kretala prema vrhuncu. Zatim me je pogledala; glazba je u trenutku nestala, ali ice klavira su jo uvijek vibrirale poput harfe. "1 tako dalje, i tako dalje", rekla je. Glazba je iskrila iz njezinih o iju, njezinog osmijeha."Vidi li to je napr avio? Jesi li uo?""Da, malo", odgovorio sam."Mislio sam da te poznajem! Istiskuje danju svjetlost iz mene! Ta glazba je ... to je ... ti si...""Odavno nisam vjebala", rekla je,"ruke ne rade onako kako su nekad radile..." "Leslie, ne. Prestani. Sluaj. Ono to sam ja maloprije uo je isto ... blistavo jasno ... sluaj! ... isti ivot, ivot i ljubav si izvukla iz oblaka i svitanja i destilirala ih u svjetlost koju mogu uti! Zna Ii kako je dobro, zna li kako je ljupko, zna li to radi s klavirom?" "Da, kamo sree! Zna da sam svoj ivot eljela voditi u tom smjeru, klavir?" "Jedna je stvar to isto izraziti rije ima, ali nikada mi nisi nita odsvirala! Odvela si me u nova, potpuno nova i druk ija ... nebesa!" Namrgodila se."ONDA SE VIE NEMOJ DOSA IVATI DOK SLUA GLAZBU KOJU JE KOMPONIRAO TVOJ PRADJED!""Nikad vie", pokajniki sam rekao. "Naravno, nikad vie", ponovila je."Tvoj um suvie nalikuje na njegov, jednostavno ga ne moe ne razumjeti. Za svaki jezik postoji klju

razumijevanja, pa tako i za jezik kojim se izraavao tvoj pradjed. Umire od dosade! Ma hajde!" Prihvatila je moje obe anje da u se potruditi i napredovati i zatim je otila raeljati kosu.

21.

Okrenula je le a pisaem stroju i uputila mi osmijeh dok sam sjedio sa alicom okolade i konceptom scenarija. "Ne mora je najednom progutati, Richarde, moe je polagano pijuckati. Tako e u njoj due uivati." Nasmijao sam se samom sebi, zajedno s njom. Leslie, pomislio sam, Leslie najvjerojatnije izgledam poput gomile razbacanog sijena na njenom uredskom kauu. Radni joj je stol bio organiziran, spisi uredno posloeni, niti jedna spajalica nije bila ondje gdje joj nije mjesto. Djelovala je organizirano i sre eno: udobne hlae boje bijele kave, prozirna bluza zavu ena u njih, grudnjak proziran, kao i bluza, i uokviren bijelim cvjetovima. Zlatna joj je kosa bila uredno poeljana. Tako, pomislio sam, to je organiziranost i urednost. "Pia koja pijemo nisu utezi za papir", rekao sam."Vru a okolada, veina je ljudi pije. Ti, ti prijateljuje s njom. Mogu popiti dovoljno vrue okolade da je zamrzim za cijeli ivot u vremenu koje ti je potrebno da se upozna s jednom alicom!" "Zar ti nije drae piti neto to poznaje", rekla je,"nego neto to si tek sreo?" Bliska sa svojom okoladom, glazbom, vrtom, automobilom, ku om, poslom. Mene je mrea svilenih tananih niti povezivala sa svime to sam znao; a ona je bila vezana istkanim srebrnim kablovima. Leslie je cijenila i oboavala sve to joj je bilo blisko. Glumaki kostimi i haljine visjele su u njenim ormarima, posloeni prema boji i nijansama boja, isti i plastini pokrivai kao zatita od praine uredno su ih pokrivali. Odgovarajue su cipele bile uredno

posloene na podu ispod haljina, a eiri su se nalazili na polici iznad. Knjige na policama bile su posloene prema temama; ploe i kasete prema kompozitorima, dirigentima i solistima. Nezgrapni se mali pauk posklizne i upadne u otvor umivaonika? ivot se zaustavlja. Gura papirnatu maramicu kao ljestve za spaavanje jadnoj ivotinjici, zatim se iz mranih dubina pojavljuje pauk, na papiru ga podie i nosi van i njeno ostavlja u vrtu istovremeno izgovarajui rije i podrke i blaga upozorenja da umivaonici nisu prava mjesta za igru pauka. Ja sam bio ista suprotnost. Urednost, na primjer, nalazila se negdje na kraju liste prioriteta. Pauke bi trebalo spaavati kad upadnu u otvor umivaonika, naravno, ali nije ih potrebno tetoiti. Jednostavno bi se trebali iznijeti van i ostaviti na trijemu, a oni moraju osjeati zahvalnost i biti svjesni da su imali sree. Stvari, one nestaju u treptaju oka; vjetar zapue i nema ih. Njeni srebrni kablovi ... njima se vrsto veemo za stvari i ljude, a kad nas ostave, ne ponesu li sa sobom i dio nas? "Mislim da se bolje vezati za vjeite istine, nego za nestalne, sad su tu, a sad ih nema, stvari", rekao sam joj dok nas je vozila u Glazbeni centar."Zar se ne slae?" Kimnula je glavom. Vozila je deset kilometara iznad dozvoljene brzine, pokuavala je stii zeleno svjetlo. "Glazba je vjena", rekla je. Poput spaene, izgladnjele make lutalice hranila me najboljim djelima klasine glazbe za koju sam, tvrdila je, imao uho i sposobnost razumijevanja. Dodirnula je radio i odjednom su se za ule violine, vesele, razdragane. Slijedila je jo jedna igra pitalica, pomislio sam. Volio sam tu igru.

"Barok, klasika, suvremeno?" upitala je voze i praznom trakom prema sreditu grada. Glazbu sam sluao intuitivno, ali i uz pomo smjernica koje sam dobio tijekom najnovije obuke koju sam prolazio. Previe sloena struktura za barok, nedovoljno proeljano i formalno za klasiku, previe ujednaena za suvremeni komad. Romanti na, lirina, laka ... "Neoklasicizam", pogodio sam."Zvui kao neki poznati skladatelj, ali zabavlja se. Napisana, rekao bih -1923. godine?" Bio sam siguran da je Leslie znala razdoblje, datum, skladatelja, djelo, stavak, orkestar, dirigenta. Nakon to bi prvi puta odsluala neko djelo, sve bi upamtila; pjevala je zajedno s tisuama izvedbi koje je skupila. Stravinskog, za mene nepredvidljivog ba kao to je i jaha rodea, pjevuila je, gotovo nesvjesna da to ini. "Dobar pogodak!" rekla je."Blizu si! Skladatelj?" "Zasigurno nije Nijemac." Nije bila dovoljno estoka; nije imala dovoljno kotaa na cesti da bi bila djelo Nijemca, Raspjevana, nije ruska. Ne doima se kao Francuskinja, niti Talijanka, a nije ni Britanka. Bila je obojena poput Austrije, ali nedostajalo joj je zlatne boje. Domaa, mogao bih je pjevuiti, ali ne amerika. Previe rasplesana. "Poljak? ini mi se kao da je nastala u ravnicama istono od Varave." "Dobar pokuaj! Ali nije Poljak. Malo dalje, na istok. Rus." Bila je zadovoljna odgovorima svojeg uenika. Bantha nije milio; zelena svjetla kao da su robovala Leslie. "Rus? Gdje je udnja, sjeta? to je s njima svojstvenim nainom izraavanja? Rus! Moj Boe!" "Ne hitaj s uopavanjima, wookie", rekla je."Do sada nisi uo niti jedno veselo rusko djelo. Tu si u pravu. Ovo je razdragano."

"Tko je to?" "Prokofj ev." "Vidi, vidi!" rekao sam."Rus ..." "PROKLETI IDIOT!" Konice su zakripale, Bantha je divljaki krivudao, zamalo je promaio crnu munju koju je uzrokovao kamion koji je nenadano izletio na cestu. " Jesi li vidio kukinog sina? Ravno kroz crveno! Zamalo nas je ubio ... to je, kog' vraga, mislio ..." Reagirala je poput vozaa utrka nakon to je za milimetar izbjegla vozaa koji je ve nestao ispred nas, neto dalje u Aveniju Crenshaw. A mene nije zaprepastio kamion, ve jezik kojim je progovorila. "Richarde! okirala sam te! Jesam li te iznenadila s Prokleti idioti" Jedva je suspregnula smijeh."Oh, moja mala beba! Opsovala sam ispred nje! Oprosti!" Napola ljut, nasmijao sam se samom sebi. "U redu, Leslie Parrish, to je to! Uivaj u ovom trenutku zato to je to posljednji put da e me vidjeti zapanjenog rijeima prokleti idiot!" ak i kad sam sam izgovorio te rijei, zvuale su neobino u mojim ustima, udnovati i nepoznati slogovi. Kao kad osoba koja ne pije, kae martini; nepua kae cigareta ili joint ili bilo koju rije koju ovisnici bez potekoa upotrebljavaju. Bez obzira kakva je rije , ako je nikada ne koristimo, u naim je ustima stranac. ak i trup aviona zvui smijeno kad ga izgovori netko tko ne voli avione. Ali rije je rije, zvuk u zraku, i ne postoji razlog zbog kojeg ne bih smio izgovoriti neku rije , a da se istovremeno ne osjeam kao ovca.

Nekoliko sekundi nisam nita govorio, a ona me je promatrala i treptala. Kako osoba uvjebava izgovaranje psovki? Sluajui Prokoljevljevu melodiju, koja je jo uvijek svirala na radiju, vjebao sam, tiho."Oh ... prokletstvo, prokletstvo, pakleno prokletstvo, prokleto-paklenoprokletstvo/prokleto-pakleno-prokietstvo-oh-prokletopakleno prokletstvo, PROKLETO PAKLENO PROKLETSTVO / Oh, prokletstvopakleno-prokletstvo-pakleno-pakleno-prokletstvo prokletstvoooo; Oh, prokleto-pakleno ... PROKLETSTVO!" Kad je ula moju pjesmu, i iskrenu odlu nost kojom sam pjevao, otopila se od sree. "Smij se ako eli, prokleto-pakleno prokletstvo, wookie", rekao sam."Pravilno u nauiti te proklete psovke! Prokletstvo! Kako se zove ta prokleta glazba?" "Oh, Richarde", dahtala je i brisala suze."Romeo i Julia ..." Nastavio sam svoju pjesmu i nakon nekoliko strofa, rije i su izgubile znaenje. Jo nekoliko stihova i proklinjat u i kleti s gorima od najgorih! A ima tu dosta rijei koje moram usvojiti! Zato se prije trideset godina nisam sjetio uvjebavati psovanje? Do trenutka kad smo uli u simfonijsku dvoranu, natjera la me da se upristojim. I tek mi se, dok smo sjedili u autu, nakon ve eri u prvom redu s ajkovskim i Samuelom Barberom, Zubinom Mehtom kao dirigentom, Itzhakom Perlmanom i losan eleskom filharmonijom, pruila prilika da izrazim svoje osjeaje. "Ovo je bila prokleto paklena glazba! Zar se ne slae. Boe ... htio sam rei, prokletstvo?" Pogledala je u nebesa i rekla:"to sam to uinila? Kakvog sam to monstruma stvorila?"

"Prokletstvo, kakvo god da si prokleto udovite stvorila", rekao sam,"uinila si dobar posao." Budui da smo i dalje bili poslovni partneri, tijekom tjedana koje smo proveli zajedno ustrajali smo i u poslu. Odabrali smo film za istraivanje i ranije se uputili u kino kako bismo dobili karte za poslijepodnevnu predstavu. Promet je uzdisao i brujao ulicom dok smo ekali, ali kao da ga nije bilo, kao da nas je okruila arobna maglica, kao da je sve oko nas nestalo, a mi smo se nali na naem planetu. Nisam primijetio enu koja nas je nedaleko naeg oblaka promatrala i ija me iznenadna odluka preplaila. Prila je Leslie, potapala je po ramenu i sruila na svijet. "Vi ste Leslie Parrish!" U trenu, srdaan se osmijeh koji je krasio lice moje prijateljice promijenio. Jo uvijek nasmijee na, ali odjednom ukoena; povukla se u sebe, oprezno. "Ispriavam se, ali gledala sam vas u Velikoj dolini i Zvjezdanim stazama i... oboavam vae uloge i mislim da ste predivni..." Bila je iskrena i nenametljiva tako da su se zidovi u trenu istanjili. "Oh-hvala!" ena je otvorila torbicu."Moete li ... ako vam ne predstavlja problem, moete li mi, molim vas, dati autogram za moju kerku, Corrie? Ubila bi me kad bi saznala da sam razgovarala s vama a da nisam ..." No nije mogla pronai papir."Neto u nai ..." Ponudio sam joj svoj blok. Leslie ga je prihvatila."Izvolite", rekla je eni, a meni:"Hvala vam, gospodine." Napisala je posvetu Corrie i potpisala se, otrgnula list papira i predala ga eni. "Glumili ste Daisy Mae u Li 7 Abner, zar ne?" rekla je ena kao da je Leslie zaboravila na to."I u Mandurskom kandidatu. Oduevio me taj

film."

"Jo uvijek se sjeate, nakon toliko vremena? Tako lijepo od vas "Hvala vam. Corrie e biti presretna!" "Zagrlite je u moje ime." Nakon to je ena otila, zavladala je kratka tiina. "Da nisi nita rekao", Leslie je zareala. "Dirljivo!" rekao sam."Zaista, ne alim se." Raznjeila se."Bila je topla i iskrena. Ljudima koji mi kau: Vi ste? Znam vas odnekud ... kaem ne i pokuam ih se rijeiti. 'Ne, znam vas, znam da ste poznati, to radite?' ele napraviti popis tvojih zasluga ..." Odmahnula je glavom."to radite? Ne postoji nain da se ovjek na lijep nain odnosi prema bezosjeajnim ljudima. Slae li se?" "Zanimljivo, ja nemam takvih problema." "Ne, wookie? Hoe rei da ti se niti jedan jedini grubijan nije pokuao uvui u ivot?" "Ne osobno. Piscima, bezosjeajni, hladni i prora unati ljudi alju pismene zahtjeve i svoje prie. Samo jedan posto pisama koje primam su takva, ak ni toliko. Ostatak me pote zabavlja." Prezirao sam brzinu kojom je red napredovao. Za manje od sat vremena morali smo prestati priati o svojim iskustvima i zbog posla u i u kino, sjesti i gledati film. Toliko toga mogu nauiti od nje, pomislio sam dok sam je drao za ruku u mraku i ramenom je dodirivao i tako izraavao ak i vie od onoga to sam rijeima mogao iskazati! A k tome, sada smo proivljavali i svu divlju ulnost seksa, zajedno, i mijenjali se, usavravali. Ova se ena ne moe mjeriti niti s jednom drugom koja je prola kroz

moj ivot, zakljuio sam pogledavi je u mraku. Ne mogu zamisliti to to bi uzdrmalo, dovelo u opasnost toplinu koja nas je proimala dok smo bili zajedno. Evo ene, jedine ene od svih ena koje znam, s kojom nee biti nikakvih pitanja, sumnji u vezu koja e nas zadrati zajedno do kraja ivota. Zar to nije udno, kako nakon osjeaja sigurnosti uvijek slijedi oluja?

22.

Eno ga jezero, Florida je blistala ispod mojih prozora. Hidroavioni poput zaigranih vodenih leptira sunevih boja klizili su vodom i zrakom. Sve je isto, pomislio sam dok sam odlagao prtljagu na kau . Kretnja koju sam krajikom oka spazio i posko io sam. Ugledao sam ga na pragu, ja, ali drukiji, ja kojeg sam zaboravio; naoruan, u oklopu, zatien, i u trenutku sam osjetio ga enje. Kao da sam se vratio ku i iz etnje poljanama, s tratinicama u kosi, praznim depovima u kojima sam ponio komadie jabuke i kocke eera za jelene, i susreo se s ratnikom u punoj ratnoj spremi koji me ekao u kui. "Zakasnio si sedam tjedana!" rekao je."Nisi mi rekao gdje si bio. Povrijedit e te ono to ti moram rei, a mogao sam te potedjeti boli. Richarde, previe si vremena proveo s Leslie Parrish. Jesi li zaboravio sve ono to si nauio? Zar ne vidi opasnost koja vreba? Ta ena predstavlja opasnost za tvoj nain ivota!" elinim lancima ukraen plat se pomaknuo. Oklop je zakripio. "Ali predivna je", rekao sam i odmah postao svjestan da e mu promai znaenje mojih rijei, da e me podsjetiti da sam u ivotu sreo mnotvo predivnih ena. Tiina. kripanje."Gdje ti je tit? Izgubio si ga, pretpostavljam. Srea da si se uspio vratiti iv!" "Zapriali smo se ..." "Budalo. Misli li da oklope nosimo iz puke zabave?" Mrko me pogledao iz kacige. Prst u oklopu je pronaao udubljenja i poeo lupkali."Svaki je oiljak djelo neke ene. Brak te zamalo unitio, ni sam ne zna kakvim si udom uspio pobjei, i da nisi nosio oklop, najmanje bi se jo desetak puta razbio nakon to bi prijateljstvo preraslo u obvezu i onda u teret. Jedno udo si zasluio. Ali na deset ne moe raunati."

"Nosio sam oklop", zareao sam."Ali ti od mene trai ...da cijelo vrijeme? U svakom trenutku? Moraju postojati trenuci i za cvije e. A Leslie je posebna." "Leslie je bila posebna. Svaka je ena posebna na jedan dan, Rich arde. Ali osobitost se pretvara u svakodnevnicu, zatim se javlja dosada, potovanje nestaje, sloboda se gubi. Nakon to izgubi slobodu, to ti preostaje?" Lik je bio masivan, ali bri od make u boju, beskrajno snaan."Sagradio si mene da bih ti bio najbolji prijatelj, Richarde. Nisi me stvorio kako bih bio lijep, ili nasmijan i zabavan, ili topao i prilagodljiv. Stvorio si me kako bih te titio od veza koje s vremenom postaju rune; stvorio si me kako bi osigurao opstanak svoje slobodoljubive due. Spasi t u te, ali samo ako to zatrai od mene. Zna li bilo koji sretan brak? Jedan? Od svih mukaraca koje zna, postoji li jedan kojemu ne bi bilo bolje da se odmah razvede i osloni se samo na prijateljstva?" Morao sam priznati."Niti jedan." "Tajna je moje snage", rekao je,"to to ne laem. Sve dok me moe nadjaati i razuvjeriti, pobiti fiktivne injenicc, bit u s tobom i vodit u te i tititi. Leslie je lijepa danas. Druge su ti ene bile lijepe juer. Svaka bi te od njih unitila u braku. Postoji tvoja savrena ena, ali ona obitava u nekoliko razliitih tijela ...""Znam. Znam." "Zna. A kad sretne enu koja e ti moi pruiti vie od tvoje savrene ene s nekoliko tijela, ja u nestati." Nijemi se svidio, nije mi odgovaralo ono to je rekao, ali bio je u pravu. Spasio me napada

koji bi me odveli u smrt, koji bi ubili mene ovakvog kakav sam sada. Nije mi se dopadala njegova arogancija, ali arogancija je posljedica samouvjerenosti. Osjeao sam hladnou dok sam s njim stajao u istoj sobi, ali nisam ga mogao zamoliti da smeka zato to bi tako neto u meni ponovo otvorilo ranu nastalu otkriem da ova ena ili ona ipak nije ljubav mog ivota. Otkad znam za sebe, slobodu poistovjeujem sa sreom. Malo zatite, to je neznatna cijena za sreu. Naravno, pomislio sam, Leslie tako er ima svoje elino ja koje ju titi... puno ju je vie mukaraca planiralo uloviti i oeniti nego ena mene. da je ivjela bez zatitnog oklopa, danas bi bila udana, i ne bi upoznala boanstvenu ljubav koju smo pronali. I njezina je srea zasnovana na slobodi. Kako smo oboje mrgodno gledali ljude koji su nam prilazili u potrazi za izvanbranim vezama! ivi ono to vjeruje, bez obzira na sve ako vjeruje u brak, ivi ga do kraja. Ako ne vjeruje, odmah se razvedi. Jesam li se i ja planirao oeniti s Leslie budui da sam joj toliko svoje slobode poklanjao? "Oprosti", rekao sam svom prijatelju u oklopu."Vie nikada neu zaboraviti." Uputio mi je dug, mraan pogled prije nego je otiao. Sat sam vremena odgovarao na potu i pisao lanak za asopis za koji nisam imao odre en rok. Zatim, nemiran, siao sam stepenicama u hangar. Veliki, prazni prostor ogra en zidovima opsjela je slutnja poput nevidljivog vela koja je govorila da neto nije kako treba ... toliko svijetla izmaglica da se gotovo nita nije moglo vidjeti. Mali je mlanjak BD-5 udio za letom, elio je otpuhati pauinu koja se skupila na kontrolnoj ploi.

I mene je prekrila pauina, pomislio sam. Zanemarivanje vjetine upravljanja bilo kojim avionom nije preporu ljivo. Nije preporuljivo dugo vremena izostati s letenja. Beba mlanjak je bila zahtjevna, jedini avion kojim sam upravljao, a kod kojeg je bilo opasnije uzletjeti, nego sletjeti. etiri metra od nosa do repa, izgurao sam ga iz hangara poput kolica za prodaju hot-doga bez suncobrana. Djelovao je beivotno. Ne ba beivotno, pomislio sam, ve smrknuto. I ja bih bio mrk da su me ostavili samog nekoliko tjedana i da mi je opremu za slijetanje prekrila pau ina. Zatitno sam platno uklonio, provjerio gorivo, izvrio inspekcij u prije leta. Krila je pokrivala praina. Trebao bih zaposliti nekog da odrava avione, pomislio sam, da ih pere, i zatim sam zga en frknuo. Kakva sam to lijena luda postao zaposliti nekoga da pere avione! Neko sam bio blizak s avionom, a sada posjedujem limeni harem; ja sam eik koji ih povremeno posjeuje. Twin Cessna, Widgeon, Meyers, Moth, Rapide, hidroavion Lake, Pitts Special... prolo je vie od mjesec dana otkad sam ih posljednji put vinuo u visine. Jedino je T-33 imao ispunjen dnevnik leta; on me doveo iz Californije. Paljivo, Richarde, pomislio sam. Udaljiti se od aviona kojima leti i nije najbolji recept za dug ivot. Uskoio sam u kabinu bebe mlanjaka i zagledao se u tablu s instrumentima, u stranca. Neko sam svaki dan provodio s Fleetom, naglavce ulazio u kabinu kako bih pokupio sijeno s poda, rukave sam prljao uljem dok sam istio motor i namjetao ventile, stezao zasune cilindara. Danas, bliskost koju osjeam sa svojim avionima nije vea od one koju osjeam prema svojim

mnogobrojnim enama. to bi Leslie rekla na sve ovo, ona koja potuje i cijeni sve, ba sve? Zar nas dvoje nismo bliski, ona i ja? da je barem ovdje. "Od elise!" iz navike sam viknuo i pritisnuo prekida za start. Mehanizam za paljenje je eksplodirao TSIK! TSIK! TSIK! i, kona no, povukao ostatak mlaznog goriva u izgaraima. Temperatura ispune cijevi je polako rasla, broj okretaja motora zakolutao se na malenom brojaniku. Toliko toga u naim ivotima prerasta u naviku. Kad jednom upoznamo avion, nae ruke i oi znaju kako da ga probudimo bez obzira na to to je um potisnuo to znanje. Da je netko sa mnom stajao u kabini i upitao me kako se pali motor, ne bih mu mogao objasniti... tek nakon to sam rukama zavrio s paljenjem, mogao sam objasniti. Jedak miris sagorijevanja mlaznog goriva prodirao je u kabinu ... sjeanja na tisue drugih letova prodirala su s njim. Stalnost. Ovaj je dan dio ivota koji sam proveo uglavnom letei. Zna koje je drugo znaenje letenja, Richarde? Od ega bjeim i to otkrivam, ovih dana? Rulao sam prema pisti i zamijetio nekoliko automobila koji su se zaustavili ispred ograde aerodroma i promatrali me. Nisu imali to za vidjeti. Mlanjak je bio toliko malen da je bez dimnog sustava za predstave u zraku bio jedva primjetljiv prije nego je stigao do drugog kraja piste. Uzlijetanje je kritino, ne zaboravi. Sasvim njeno s kontrolnom palicom, Richarde, tetoi je. Ubrzaj do 85 vorova, zatim podigni kota na nosu nekoliko centimetara od zemlje i prepusti avionu da ostalo u ini sam. Prisili ga na uzlijetanje i mrtav si. Usmjeren prema bijeloj crti du sredinjeg dijela piste, kabine zatvorene i osigurane, stroj je punom brzinom krenuo prema naprijed.

Mlanjak je svojim malenim motorom poveavao brzinu ne bre od indijanskog stonog vozila. Na pola je piste sve vie napredovao, ali jo uvijek tek napola budan ... 60 vorova je bilo premalo za uzlijetanje. Trebalo nam je dosta vremena, no ipak smo se uspjeli popeti na 85 vorova, rairenih ruku i s pistom iza le a. Kotai gore. Grane prekrivene mahovinom iskrile su tri metra ispod nas. Brzina do 100 vorova, 120, 150 i kona no se motor razbudio, a ja sam se po eo polagano oputati u kabini. Na brzini od 180 vorova beba avion e raditi to god mi padne na pamet. Sve to sam trebao bilo je prazno nebo i brzina i bio sam presretan. Boe, koliko mi letenje znai! Predstavljalo je sve to sam volio. Letenje je samo naizgled magija, no zapravo je kola, vjeba, vjetina, bliskost s voljenom. Principi koje treba otkriti, pravila koja treba potivati, discipline koje vode, neobino kako bilo, u slobodu. Toliko je nalik na glazbu, letenje! Leslie bi ga odmah zavoljela. Daleko od zranih putova prema sjeveru linija kumulusa protezala se prema munjevitim olujama. Deset minuta i klizili smo njihovim glatkim kupolama, stigli do kraja, skoili u rijetki zrak i bacili se prema tri kilometra nioj divljini. Kad sam bio mali, sakrio bih se u paprati i promatrao oblake, promatrao bih sebe, drukijeg, uspravnog, visoko na nebu, na rubu bijele pahulje sline ovoj, sa zastavom u ruci s kojom sam mahao dje aku u travi i vikao: BOG, DICKIE!, ali nije me mogao uti zbog visine. Suze u oima, tako je elio, barem na tren, ivjeti na oblaku. Mlanjak se okrenuo posluavi naredbu, poeo se penjati, zatim je ispalio prema vrhu oblaka i skoio, Austrijanac koji skae sa skijake skakaonice. Prvo smo krilima zaronili u gustu

izmaglicu, zatim se okrenuli prema gore i zarolali se. Naravno, iza nas je nestajala kovrava bijela zastavica koja je oznaavala skok. Bog, Dickie! pomislio sam, glasnije od vriska. Bog, Dickie! u drugu vremensku dimenziju djeaku na zemlji prije trideset godina. Sa uvaj strast koju osjea prema nebu, mali, i obeavam ti: ono to voli pronai e nain da te podigne sa zemlje, visoko u radosne i strane odgovore na svako pitanje koje postavi. Raketa, bili smo raketa, a oblani su se krajolici mijenjali brzo. Je li me uo? Da li se sjeam da sam onda uo obeanje koje sam maloprije dao djeaku u travi iz neke druge godine? Moda. Rijei ne, ali bio sam sto posto siguran da u jednog dana letjeti. Usporavali smo, kotrljali se naglavce, padali, dugo-dugo. Kakva misao! to da smo mogli me usobno razgovarati, iz jednog vremena u drugo, Richard iz sadanjosti sada ohrabruje Dickieja iz prolosti, dira ga, ali ne rijeima, ve dubokim i skrivenim sjeanjima na pustolovine koje su ga oekivale. Poput telepatskog radija, odailjati elje, sluati intuiciju. Toliko bismo toga mogli nauiti kada bismo uspjeli provesti barem jedan sat, dvadeset minuta sa samim sobom iz budu nosti! Koliko bismo toga mogli rei sebi kakvi smo bili! Polagano, sasvim polako i njeno, s gotovo nezamjetnim dodirom prsta na palicu, mali se avion izvukao iz pada. Kad se kre e gornjom graninom brzinom pilot ne izvodi nenadane manevre s avionom, osim ako se letjelica ve nije pretvorila u oblak odvojenih dijelova koji se u sredini leta raspruju poput vatrometa i nestaju tu i tamo po movarama. Nii su oblaci fijukali pokraj nas poput naleta miroljubivih protuavionskih raketa; osamljena je cestica bljesnula pod nama i nestala. Kakav bi to bio eksperiment! Pozdraviti svakog Kitharda koji je prije mene poletio u budunost i pronai nain da posluam to mi govore! Svi

drugi Richardi imaju drukije budunosti, oni koji su putem donosili drukije odluke, koji su skrenuli lijevo na raskrijima na kojima sam ja poao desno, to bi mi oni mogli ispriali? Jesu li njihovi ivoti bolji ili ne? to bi promijenili znajui ono Sto sada znaju? A sve je to nita u usporedbi sa svim Richardima iz drugih ivota, u dalekim budunostima i prolostima Sadanjosti Ako svi ivimo Sada, zato onda ne moemo komunicirali? Do trenutka kad smo ponovo ugledali aerodrom, beba avion mi je oprostio sve grijehe, zaboravio je da sam ga zapostavljao i ponovo smo uivali u naem prijateljstvu. Ja sebi nisam mogao s lakoom oprostiti, ali tako je to uvijek bilo. Usporili smo i pripremili se za slijetanje. Izvodili smo iste kretnje koje sam vidio onoga dana kad sam siao s autobusa i otputio se prema aerodromu. Moda u ga vidjeti, vidjet u ga kako koraa s vreom za spavanje pod rukom i saznanjem da je milijuna? to bih mu trebao rei? Oh, Boe, to mu imam za rei? Slijetanje je bilo lako, ba kao to je uzlijetanje bilo sloeno. BD -5 se spremio za dodir sa zemljom, minijaturnim ju je kotaima dodirnuo, kotrljao se i na kraju rulao prema posljednjem izlazu. Zatim se okrenuo i u trenutku smo se nali u hangaru, motor je bio iskljuen, turbina se sve sporije okretala i na kraju stala. Potapao sam krov i zahvalio mu se na letu, bio je to obiaj svakog pilota koji je letio due nego to je zasluio. Drugi su nas avioni sa zaviu promatrali. I oni su eljeli letjeti; morali su letjeti. Widgeon, jadni Widgeon, iz kape desnog motora kapalo mu je ulje. Mrlja se osuila zato to je toliko dugo mirovao.

Mogu li saznati budunosti aviona, kao to pokuavam otkriti svoju? Da sam vjebao i da sam onda znao njegovu budunost, sada ne bih bio tuan. Postao bi avionska televizijska zvijezda, otvarao bih svaku epizodu divljaki popularne TV serije, letio bi na predivne otoke, slijetao na vodi, rulao na doku sjajan i lijep, ne bi mu kapalo ulje. A takvu budunost ne bi mogao imati bez sadanjosti koju je sada ivio, pranjav u mome hangaru nakon to je sa mnom preletio stotinjak sati. Dakle, postoji li budunost za mene koja se ne bi mogla dogoditi bez slobodne i samotne sadanjosti koju ivim? Stepenicama sam se popeo u ku u, pripremio se na mogunost susreta sa svojim drugim aspektima, prolim Richardima i Richardima koji u tek biti, svim svojima ja iz drugih ivota, s drugih planeta, drugih hipnotikih vremenskih i prostornih dimenzija. Da li bilo koji od njih trai svoju princezu? Je li ju itko uspio pronai? Intuicija budunost/prolost vjeiti ja aptom mi je u tom trenutku na stepenicama odgovorio: Da.

23.

Otvorio sam ormari, izvadio limenku juhe i rezance. Isplanirao sam brz i ukusan ruak na talijanski nain. Dobro, moda se i nije radilo o pravom talijanskom specijalitetu, ali jelo je bilo toplo i hranjivo ba kao i razgovor koji sam sam sa sobom morao obaviti. Pogledaj ovaj trenutak, Richarde. Ovo to vidi jest ivot koji si oduvijek elio? Uasno je usamljen, pomislio sam, nalio juhu u loni i sve zajedno stavio na tednjak istovremeno smetnuvi s uma da ga pritom trebam upaliti. Nedostaje mi Leslie. uo sam kripu oklopa i uzdahnuo. Ne brini, pomislio sam, nemoj ni pokuavati; znam to e rei, znam te vrlo dobro, ne mogu se suprotstaviti tvojoj logici. Zajednitvo je jednolino i dosadno samoubojstvo. Ne nedostaje mi Leslie, pretpostavljam. Nedostaje mi ono to mi u ovom trenutku predstavlja u ivotu. Ratnik je otiao. Zatim je misao sjela na svoje mjesto, umiruju a ideja: Nasuprot samoi, Richarde, ne nalazi se zajednitvo, ve bliskost. Oslobo ena je rije odlebdjela, srebrni balon se oslobodio poda ili mranog mora. To! Mi nedostaje! Moja je savrena ena utjelovljena u vie tijela topla kao led u zamrzivau. Razgovara sa mnom, ali ne mari; ona je seks bez ljubavi; ona

je prijateljstvo bez obveza. I ba kao to ne moe povrijediti ili biti povrije ena, nije sposobna voljeti ili biti voljena. Nije sposobna za bliskost. A bliskost bi... ona bi mi mogla biti jednako vana kao i sloboda? Jesam li zato sedam tjedana proveo s Leslie, a prije toga su mi tri dana bila posve dovoljna sa svim drugim enama? Ostavio sam nepodgrijanu juhu na tednjaku, pronaao stolicu i sjeo koljena podignuvi do brade i zagledavi se kroz prozor u jezero. Kumulus je sada bio pun kumulonimbus koji je zaklanjao sunce, Florida ljeti, sat moete namjetati prema olujama. Dvadeset minuta kasnije buljio sam u zid koji su gradile kine kapi i ne primjeujui ga. Danas sam nekako uspio razgovarati s Dickom; otiao sam toliko daleko u prolost; nekako sam mu prenio poruku. Ali kako da stupim u vezu sa buduim Richardom? to on zna o bliskosti? Je li spoznao ljubav? Sigurno, naa druga jastva, ona nam jednostavno moraju biti blii prijatelji od bilo koga ... tko nam moe biti blii od nas samih u drugim tijelima, nas samih u drugim duhovnim oblijima? Ako se svi mi okreemo na unutarnjem zlatnom koncu, koja nas nit vodi jedne k drugima? Sve sam se vie gubio, polagano sam se utapao u stolici i istovremeno se uzdizao iznad nje. Kakav neobi an osjeaj, pomislio sam. Ne opiri se, ne razmiljaj. Prepusti se, neka te odvede kuda god eli. Mogao bi ti pomoi, da sretne ... Siavi s mosta tihog, srebrnog svjetla naao sam se u golemoj areni u kojoj su se prazna sjedala protezala u krug i u vis, prazni prolazi poput sunevih zraka irili su se iz sredita. Ne na bini, ve u blizini, sjedio je osamljeni lik, bradu je naslonio na koljena. Mora da sam neim otkrio svoje prisustvo zato to je podigao pogled, nasmijao se, mahnuo mi i pozdravio me.

" Ne da si toan, rekao je, " ve si poranio. " Lice mu nisam mogao jasno vidjeti, ali bio je otprilike moje visine, odjeven u neto to je nalikovalo na odijelo za snjeno vozilo, crni, jednodjelni, najlonski kombinezon, uta i naranasta pruga na grudima i du rukava. Patentni zatvara i na depovima, patentni zatvarai na izmama. Sve mi je bilo poznato. " Ali ", odgovorio sam mu pokuavajui ostati smiren, "ini mi se da predstava nije ni pred poetkom. Kakvo je ovo mjesto? " Nasmijao se. "Predstava je poela. Upravo su uvu eni kotai. Hoe li poi sa mnom? " "Hou ", odgovorio sam. Na travnjaku, u parku izvan arene, nalazio se pau ast mali avion najvie sto kilograma teak pod uvjetom da je pun kamenja. Imao je visoko krilo pokriveno naran astim i utim najlonom, visoki sjajni vertikalni stabilizatori na rubu svakog krila, palicu za uzlijetanje uzdignutu na aluminijske djevi ispred sjedala jednakih boja kao i stabilizatori, mali pokretni motor u njemu. Vidio sam mnoge avione, ali niti jedan nije nalikovao ovome. Kombinezon koji je imao na sebi nije bio odijelo za snjeno vozilo, ve letako, u skladu s avionom. "Lijevo sjedalo, ako eli. " Ba ljubazno, ini se da ima povjerenja u mene kad mi je ponudio pilotsko mjesto! "Desno e biti posve u redu ", rekao sam i smjestio se u putni ko sjedalo. Udobno sam se smjestio s obzirom da je cijeli avion bio mali. "Kako eli. Moe upravljati s oba sjedala. Standardne kontrole, ali kao to vidi nema pedala za vertikalne stabilizatore. Sve je u palici. Osjetljivi mehanizam za uzlijetanje; ova palica. Zamisli da je osjetljiv poput cikli ke palice u helikopteru i... Viknuo je 'Od elise! uhvatio ru ku iznad glave, povukao jedanput i

motor se upalio, tih poput suila za kosu. Okrenuo se prema meni: "Spreman?" "Krei", odgovorio sam. Pritisnuo je gas manji nego u bebi mlanjaku, i, ne glasnije od povjetarca, motor se pokrenuo. Nakon petnaest se metara vinuo u zrak, nagnuo prema natrag i uspinjao se poput golemog stroja za penjanje uzbrdo. Zemlja se udaljavala, iroki zeleni pod se udaljavao od n as, padao je brzinom od tristo metara u minuti. Palicu je gurnuo prema naprijed, smanjio gas sve dok ventilator nije poeo tiho vitlati na vjetru iza nas. Pustio je kontrole i pokazao mi da mogu upravljati ako elim. "Tvoja je. " "Hvala. " Osjeao sam se kao da upravljam padobranom, samo to nismo padali. Kretali smo se moda brzinom od kojih pedesetak kilometara na sat, sudei prema vjetru, u maloj igra ki od letjelice koja je vie nalikovala na vrtnu stolicu na rasklapanje koja se moe kupiti za samo osam dolara, nego na avion. Bez zidova ili poda, letaka je kabina bila tako otvorena da su dvokrilci djelovali poput zapeaenih grobnica u usporedbi s njom. Okrenuo sam avion i poeo se penjati. Bio je osjetljiv ba kao to me upozorio. "Moemo li ugasiti motor? Moemo li upravljati ovom letjelicom kao da je jedrilica?" "Naravno. " Pritisnuo je prekida na gasu i motor se zaustavio. Neujno smo jedrili kroz neto to je morao hiti zrak u uzgonu ... nismo gubili visinu.

"Kakav savren mali avion! Ovo je predivno! Kako da sebi nabavim jednog? " Pogledao me zbunjeno. "Zar jo uvijek ne zna, Richarde? " " Ne." " Zna li tko sam? " " Mislim da da. " Spopao me strah. "Samo zabave radi", rekao je, "prohodaj kroz zid izme u onoga ,to zna i onoga to se usu uje re i. Uini to, i reci mi iji je ovo avion i s kime leti. " Palicu sam okrenuo udesno i avion se njeno nakosio, okrenuo se prema kumulusu na vrhu njegovog ishodita. Bilo mi je to u prirodi, da traim da me neto podigne bez obzira na injenicu da stroj-nije gubio visinu. "Kada bih morao poga ati, rekao bih da je ovo moj avion iz budu nosti, a da si ti momak koji u postati. " Nisam ga se usudio pogledati. "Nije loe", rekao je. "I ja bih pretpostavio isto. " "Pretpostavio bi? Zar ne zna? " "Postaje sloeno ako pretjerano time razbija glavu. Ja sam jedna od tvojih budunosti, a ti jedna od mojih prolosti. Mislim da si ti Richard Bach koji proivljava razdoblje s novcem, jesam li u pravu? Novi, proslavljeni pisac? Devet aviona, zar ne, i savren dizajn savrene ene? Do smrti si joj vjeran, a ipak te ostavlja hladnog? " Dodirnuli smo uzgon toplinskog izvora desnim krilom i njeno se naslonili na nj. "Nemoj je tako snano pritiskati", rekao je. "Ionako ima jako mali radijus okretanja, samo mali nagib e te zadrati u uzgonu. " "U redu. " Ova prekrasna igraka od aviona e biti moja! I ja u biti on. to li sve zna?

"Sluaj ", rekao sam. "imam nekoliko pitanja. Koliko si daleka moja budunost? Dvadeset godina?" "Vie pet. No ini se kao da se radi o pedeset godina velikom jazu. Mogao bih ti utedjeti etrdeset i devet uzaludno potroenih godina samo kada bi me posluao. Tu lei glavna razlika izme u mene i tebe. Ja imam odgovore koje trai, ali nema izgleda da ih poslua sve dok te ne pregazi velika parnjaa koju nazivamo iskustvo. " Rastuio sam se. "Misli li da se bojim onoga to bi mi mogao re i, siguran si da te neu uti? " "Hoe li? " "Kome mogu vie vjerovati nego tebi?" upitao sam. "Naravno da u te posluati. " "Sasluat e me, to i sam znam; ali nee djelovali u skladu s odgovorima. Sada smo se sreli zato to smo obojica znatieljni, ali sumnjam da e mi dozvoliti da ti pomognem. " "Hou!" "Nee ", rekao je. "To ti je kao i ovaj avion. U tvom vremenu nema imena, jo uvijek nije izmiljen. Ali kad ga izmisle, nazvat e ga ultralaganom letjelicom i revolucionarizirat e sportsku avijaciju. Ali ti ga nee kupiti gotovog, Richarde, ili unajmiti nekoga da ga sagradi za tebe. Sam e ga sastaviti: dio po dio. Korak prvi. Korak drugi. Korak tre i. Isto je tako i s tvojim odgovorima, istovjetno. Ne moe ih kupiti gotove, ne e ih uzeti ak i ako ih besplatno dobije, ako ti ih kaem, rije po rije, sve. " Znao sam da je u krivu."Zaboravlja", rekao sam, "kako brzo u im! Daj mi odgovor i promatraj to u uiniti s njime! " Dodirnuo je palicu, dao mi je znak da sam eli upravljati

zmajem. Termalom smo se uzdigli tisuu metara uvis, gotovo do baze oblaka. Polja, livade, ume, brda, rijeke daleko ispod nas, u kasto-zeleni, kotrljajui barun. Nije bilo cesta. Tihi, meki apat, najlaganiji vjetar oko nas dok smo jedrili prema gore. Smirenim osmijehom kockara koji blefira: "eli prona i enu svog ivota?" "Da! Kao i uvijek, pa to zna!" "Tvoj oklop", rekao je. "titi te od svih ena koje bi te mogle unititi, to je istina. Ali osim ako ga ne odbaci, zatitit e te i od jedine ene koju moe voljeti, koja te moe ispuniti, spasiti od obrambenog sustava kojeg si sam postavio. Postoji tvoja savrena ena. Ona je jedna, a ne raspodijeljena u vie tijela. Odgovor koji trai jest da se odrekne svoje slobode i neovisnosti i oeni s Leslie Parrish. " Ba dobro da je preuzeo kontrole prije nego mi je to rekao. "Kae ... TO? "poeo sam se guiti. "Ti... Ti mi kae da ... se OENIM? Jednostavno ne mogu... Zna li to mislim o braku? Zar ne zna da na predavanjima obino govorim da odmah iza Ruta i Organiziranih religija. Brak donosi najveu nesr ... misli li da ne vjerujem u ono to govorim? Da se odreknem svoje SLOBODE!! Svoje NEOVISNOSTI? Kae mi da je rjeenje da se OENIM? Jesi li... Hou rei... TO? " Nasmijao se. Meni nije bilo smijeno. Pogledao sam prema oblacima. "Zaista si preplaen, zar ne? " rekao je."Ali to je tvoj odgovor. Kada hi barem sluao ono to zna, a ne ono ega se boji ...""Ne vjerujem ti. " "Moda si u pravu", rekao je."Ja sam tvoja najvjerojatnija budu nost, ali ne i jedina. " Okrenuo je sjedalo, nagnuo se prema motoru i povukao polugu za obogaivanje mjeavine."Ali mislim da e moja ena Leslie jednoga dana biti tvoja supruga. Sada spava. u mome vremenu, ba kao to i tvoja prijateljica Leslie spava u tvom vremenu, ali razdvaja vas cijeli kontinent. Svaka od tvojih mnogo ena, ono to si nau io od njih, da je ti

ovu jednu enu, zar ti to nije jasno? eli li jo odgovora? " "Ako su to samo mrvice kako bih stekao uvid ", rekao sam,"nisam siguran da elim. Da se odreknem svoje slobode? Gospodine, u ope ne zna tko sam ja. Ne trebam odgovore kao to su tvoji. Molim te! " "Ne brini. Zaboravit e ovaj let; nee ga se sjetiti sve do daleke budunosti. " "A ne, ja nisam takav", rekao sam. "Imam slonovsko pam enje. "Stari drue ", rekao je tiho. "Znam te tako dobro. Zar ti nikada ne dosadi suprotstavljati se? " "Mrtav sam umoran. Ali ako je to nain da svoj ivot ivim na nain na koji elim, suprotstavljat u se. " Nasmijao se i pustio nau letjelicu da sklizne s vrha termala. Polagano smo lebdjeli iznad zemlje, vie nalik na balon, nego na avion. Nisam mario za njegove odgovore, oni su me plaili i predstavljali opasnost za mene i ljutili me. Ali detalji ultralaganog aviona, aluminijske djevi i ostale opreme, refleksna krivulja krila, spoj kablova od nehr aju eg elika, ak i neobian i zanimljiv natpis pterodaktil ispisan na letjelici koju sam pohranio u memoriju kako bih je sagradio, pa ak i ni iz ega, ako budem morao. Pronaao je zrani vir i sputao se kruno ba kao to smo se penjali termalom. Na sastanak nee jo dugo potrajati. "U redu", rekao sam. "okiraj me s jo nekim odgovorima. " "Mislim da neu ", rekao je."elio sam te upozoriti, ali sada mi se ini da nisam to trebao uiniti. " "Molim te, ispriavam se to sam ti se suprotstavljao. Zar si zaboravio tko sam i kakav sam?"

Nastala je duga utnja, zatim je konano odluio da emo ipak jo razgovarati. "S Leslie e biti sretniji nego to si ikada bio u ivotu ", rekao je."Na sreu, Richarde, zato to e ti se carstvo poeti raspadati pred oima. Zajedno, vas e dvoje proganjati drava zbog novcu koji e tvoji menaderi izgubiti. Nee smjeti pisati zato to e inae Porezna uprava zaplijeniti svaku rije koju e staviti na papir. Ostat e bez novca, otii e u steaj. Izgubit e avione, sve: kuu, novac, sve. Bit e zatoen na zemlji, godinu za godinom. I bit e to najbolja stvar koja ti se ikada dogodila. Koja e ti se ikada dogoditi. " Usta su mi se osuila dok sam ga sluao."To je odgovor? " "Ne. Iz toga e izrasti odgovor " Na vrhu brijega je nagnuo letjelicu prema livadi i pogledao prema dolje. Na rubu travnjaka je ekala ena. Promatrala nas je, mahala nam kad je ugledala avion. "eli li je spustiti? " upitao me ponudivi mi kontrole. "Polje je malo premalo za prvo slijetanje. Samo nastavi. " Ugasio je motor, napravio iroki krug, jedrei. Dok smo prelazili posljednje drvee prije livade, okrenuo je nos prema dolje, zaronio prema vrcima trave i ponovo lagano podigao nos. Umjesto da se pone penjati, ultralagana letjelica je jo nekoliko sekundi lebdjela, kota ima dodirnula zemlju i otkotrljala se do Leslie gdje se zaustavila. Ova je Leslie bila jo ljepa od Leslie koju sam ostavio u Californiji. "Bog, vas dvojica", rekla je. "Mislila sam da u vas tu nai, uz avion. " Nagnula se kako bi poljubila drugog Richarda i razbaruila mu kosu."Govori li mu budunost? " "Izgubio je neto, ali neto je i dobio", rekao je." Ba slatko, draga! Mislit e da si samo san!" Njezina je kosa bila dua od one koju sam znao, a lice njenije. Na sebi je imala laganu utu svilu, iroku bluzu s visokim okovratnikom koji bi stajao

uspravno da materijal nije bio lako mekan. iroka vrpca paslelnih boja oko struka. Hlae od bijelog materijala za jedrenje, koje su se stapale s travom pokrivajui sve osim vrhova njenih sandala. Moje je srce zamalo stalo, moji su se zidovi umalo tu sruili. A ko u svoj ivot na Zemlji morati provesti s jednom enom, pomislio sam, neka to bude ova. "Hvala ti" rekla je."Odjenula sam se za ovu priliku. Ne prua nam se esto prilika da sretnemo svoje pretke ... posebice ne u sredini ivotnog vijeka. " Zagrlila ga je kad je izaao iz aviona, zatim se okrenula prema meni i nasmijala mi se."Kako si, Richarde? " "Osjeam uasnu zavist", odgovorio sam. "Ne zavidi nam ", rekla je. "Avion e biti tvoj. " "Ne zavidim tvom suprugu na avionu ", rekao sam. "Zavidim mu zbog supruge." Zacrvenjela se. "Ali ti si taj koji mrzi brak, zar ne? Brak zna i 'dosadu, stagnaciju, neizbjean gubitak potovanja'! " "Moda ne neizbjean. " "To zvui ohrabrujue ", rekla je. "Misli li da e se predomisliti u vezi braka, jednog dana?" "Ako je na meni da povjerujem tvom suprugu, hou. Ne vidim kako, osim kad te pogledam. " "Vie nee biti ovakvih pogleda ", rekao je Richard iz budu nosti. "A zaboravit e i ovaj susret. Sam mora otkriti svoj put i proivjeti u dobru i zlu. " Pogledala ga je."I dobiti ili izgubiti." Uputio joj je osmijeh. "Sve dok nas smrt jo vie ne zblii. " Svojim su me rijeima

zadirkivali, a ja sam ih oboje volio. Zatim mi je rekla: "Nae je vrijeme isteklo. Ovo je odgovor koji e zaboraviti. Ti se, ako eli, moe i dalje igrati avionom, ali mi se moramo vratiti u zemlju bu enja, u godinu toliko daleku od tvoje, ali istovremeno i jako blizu tvoje. Upravo piem novu knjigu i ako budem imao sre e, im se probudim, uzet u olovku u ruke i ispriati ovaj san. " Svoju je ruku polagano ispruio prema njenom licu, kao da je namjerava pomilovati, i zatim nestao. ena je uzdahnula tuna to je vrijeme tako brzo proletjelo. "On je budan, a i ja u se probuditi za koju minutu. " Napravila je lebdei korak prema meni i, na moje iznena enje, njeno me poljubila. "Nee ti biti lako, jadni mali Richarde ", rekla je."Niti njoj ne e biti lako, mislim Leslie, odnosno meni kakva sam bila. Pred vama su teka vremena! No ne boj se! Ako trai aroliju, odbaci svoj oklop. arolije su monije od elika. " Oi poput sumraka na nebu. Znala je, toliko je znala! U sredini svog osmijeha je nestala. Ostao sam sam na livadi s ultralaganom letjelicom. Nisam ponovo letio u njoj. Stajao sam na travi i prisjeao se svega to se dogodilo, urezivao sam svaki detalj u sje anje njezino lice, rijei sve dok prizor nije nestao. Kad sam se probudio, prozor je bio cm, umrljan kinim kapima i iskrivljenom crtom kunih svjetala na drugoj strani jezera. Protegnuo sam noge i nastavio sjediti u mraku pokuavajui se sjetiti. Pokraj stolice se nalazila olovka i biljenica. San o letenju. Prapovijesna letea neman, obojeno perje, odvela me u zemlju gdje sam se susreo s najljepom enom koju sam vidio. Jednu je rije rekla: "arolija. " Najljepe lice ...

arolija. Bilo je jo toga, znao sam, ali nisam se mogao sjetiti. Osjeaj koji me jo uvijek obuzimao bila je ljubav, ljubav i jo vie ljubavi. Nije bila san. ena koju sam dodirnuo je stvarna! Odjevena u suneve zrake. iva ena, a ja je ne mogu pronai! Gdje si? Obuzeli su me tuga i bijes, bacio sam biljenicu u prozor. Odbila se, odleprala, stranice su poele letjeti, pala na karte june Californije za slijetanje pomou instrumenata. "Sada, gdje si? Prokletstvo, gdje si SADA?"

24.

Nalazio sam se u Madridu kad se dogodilo. Zabavljao sam se na turneji po panjolskoj, promociji panjolskog izdanju knjige, davao sam intervjue na tom jeziku i takvom gestom uveseljavao i osvajao televizijske voditelje i reportere. Zato ne? Isto su tako i mene panjolski gosti u Americi osvajali, ili njemaki, francuski, japanski ili ruski, oni koji su odbijali prevoditelje i sami vodili razgovor na engleskom. Sintaksa jest pomalo neobina, izbor rijei nije ba onakav kakav bi bio kod onih kojima je taj jezik materinji, ali zaista je predivno promatrati te hrabre ljude kako hodaju po ledu pokuavajui razgovarati s nama! "Doga aji i ideje o kojima piete, senor Bach, vjerujete vi njima, rade oni za vas?" Kamera je tiho zujala iekujui moj odgovor dok sam ja pitanje prevodio u glavi. "Ne ima pisca na cijelom svijetu", rekao sam polagano, ali za mene najveom moguom brzinom,"koji, ona ili on, moe pisati knjigu ideja u koje ona ili on ne vjeruje. Mi moemo pisati iskreno samo ako zaista vjerujemo iskreno. Ne ja sam toliko dobar u ... kako se kae dokazivati na panjolskom? ... ivjeti prema idejama kao to elim, ali sve sam vie dobar svakim danom!" Jezici su golemi perjasti jastuci ugurani izme u naroda ono to drugi kau je prigueno, nerazgovijetno i gotovo da gubi smisao, a kad mi govorimo njihovu gramatiku perje nam ulazi u usta. Ali vrijedi. Kakav je uitak prenijeti zamisao u rijei, ak i na jezik djece, polagano, i otputiti je morima na drugom jeziku, prema ovjeku koji ga govori! U hotelu je telefon zazvonio kasno na ve er i, prije nego to sam se uspio sjetiti panjolske rijei, rekao sam halo. Tihi, njeni glasi oglasio se s druge strane me unarodne veze."Halo wookie, ja sam." "Kakvog li krasnog iznena enja! Ba lijepo da si me se sjetila!""Bojim

se da ti donosim loe vijesti. Naime , iskrsnuli su problemi i jednostavno sam te morala nazvati." "Kakvi problemi?" Nisam mogao zamisliti probleme toliko vane koji bi natjerali Leslie da u pono nazove Madrid. "Tvoj raunovo a pokuava stupiti s tobom u vezu", rekla je."Jesi li uo za Poreznu upravu? Je li te itko obavijestio? Jesi li razgovarao s financijskim menaderom?" Me unarodna je veza bila loa, pucketala je i umila. "Ne. Nita. to si rekla, kakva uprava? to se doga a?""Porezna uprava. Trae od tebe da im plati milijun dolara do ponedjeljka ili e ti uzeti sve to posjeduje!" Prijetnja je bila toliko opasna da jednostavno nije mogla biti istinita. "Uzeti sve?" upitao sam zbunjeno."Do ponedjeljka? Zato ponedjeljka?" "Poslali su ti slubenu obavijest prije tri mjeseca. Financijski menader ti nije rekao. Kae da ne voli loe vijesti ..." To mi je rekla toliko tunim glasom da sam znao da se ne ali. Zato su mi, kog' vraga, sluili poslovni menader, financijski menader ... zato sam unajmio te profesionalce? Za postupak kao to je konfiskacija svega to imam od strane Porezne uprave nisu mi bili potrebni strunjaci. To sam i sam mogao uiniti. "Mogu li ti nekako pomoi, Richarde?" upitala je. "Ne znam." Zaista e biti neobino vidjeti sve te lance i lokote na avionima i kui. "Uinit u sve to kae", rekla je."Mislim da bih neto morala moi uiniti. Mislim da bih se

trebala sastati s odvjetnikom." "Dobra ideja. Nazovi mog odvjetnika u Los Angeles. Provjeri razumije li se netko od njegovih ljudi u poreze. I ne brini. Siguran sam da se radi o zabuni. Moe li zamisliti, milijun dolara POREZA? Dogodilo se da sam izgubio milijun dolara i da zbog toga neu imati nikakvih poreznih obveza. ica je pukla. Razgovarat u s Poreznom upravom kad se vratim i otkrijem to se tono doga a i sve e se srediti." "U redu", rekla je sumnjiavo."Nazvat u tvog odvjetnika i vidjeti to moramo uiniti. Pouri se, brzo se vrati kui, to prije moe." Zvuala je napeto i preplaeno. "Ovdje me oekuju jo dva dana. Ne brini. Sve emo srediti i vidjet u te brzo!" "Ni ti ne brini", rekla je."Sigurna sam da neto mogu uiniti..." Kako udno, pomislio sam i ponovo se sakrio ispod pokriva a u Madridu. Sve to tako ozbiljno shvaa! Kao da je problem njen, kao da joj je stalo! Sjetio sam se i menadera koje sam unajmio. Ako je sve to mi je rekla istina, znai da su svi zakazali. Kladim se d a ta ena ima vie smisla za uspjeno poslovanje u gumici za kosu, nego svi mi zajedno zavezani u vor. Pa, ini se da je ivot takav nisam kupio opravdanje za povjerenje zajedno s povjerenjem. Ili velikim pla ama ili titulama ili odgovornostima ili raunima za trokove. A kad unajmljene ruke zakau, iznenada sam shvatio, mene razapinju, a ne njih! Joj, Richarde, que tonto! Estoy un burro, estoy un burro estupido! Zanimljivo, zakljuio sam. U panjolskoj nisam ni dva tjedna, a ve razmiljam na tom jeziku.

25.

Nalazila se u dosjeu pod imenom Richard, na njenom stolu, i pretpostavivi da je to zapravo moj dosje, otvorio sam ga i proitao je: Smirujue, sjajno plavetnilo svitanja Naglaeno danom Kao i srea Plava ... plavija ... najplavija, Bijeli uzdisaji uitaka Neizmjerna srea, Sve dok nas sumrak Nije umotao u njenu rui astu boju A mi smo se stopili u Strastvenim grimiznim oprotajima, Zemaljska dua i kozmika dua Eruptirale su od ljepote. Kad je pao mrak, Mla ak se onako nakoen nasmijeio iz tame. Ja sam mu uzvratila osmijeh I pomislila: Daleko, daleko, na drugom kraju svijeta Tvoje je nebo Ispunjeno istim Zlatnim osmijehom, I nadala sam se da si i ti, Tvoje sjajne plave oi, Vidio i uo, I tako smo se nas troje Sjedinili u naoj srei, Svatko u svome svemiru. Zajedno, a odvojeni, Udaljenost gubi znaenje.

I zaspala sam U svijetu Punom osmijeha. Proitao sam je jednom, jo jednom i jo jednom, polako. '" Wookie moj mali", pozvao sam je."Tko je napisao pjesmu s mla akom koji se koso smijei iz tame? U spisu na tvom stolu. Jesi li je ti napisala?" Odgovorila mi je iz dnevne sobe u kojoj se zatrpala gomilom obrazaca o ulaganjima i transakcijama, prerijama rauna, rijekama otkazanih ekova; doseljenik u neprijateljskoj zemlji okruen vagonima papira. Uspjela je odgoditi zapljenu kod Porezne uprave. Sada je ubrzano prouavala injenice kako bi se mogla pojaviti na pregovorima, dva tjedna od utorka. "to si rekao?" viknula je."Jesam. Oh, NEMOJ JE ITATI, MOLIM TE!" "Prekasno", rekao sam dovoljno tiho da me ne uje. Ponekad se pitamo hoemo li ikada uspjeti upoznati nau najbliskiju prijateljicu, to misli i osjea u srcu. 1 zatim otkrijemo da je svoje najskrivenije tajne iz najdublje dubine srca povjerila papiru, jasno poput planinskog brzaka. Ponovo sam proitao. Datum je bio dan kad sam otiao u panjolsku i sada, dan nakon povratka, otkrio sam kako se osje ala, otkrio sam ono to nikome nije rekla, ve samo papiru. Prava je pjesnikinja! Intimna na papiru, njena, bez strahova. Pisanje me dira kad dolazi iz dubine due; letenje tako er, filmovi, razgovori, dodiri koji se doimaju slu ajnim, ali koji nisu takvi. Nikada nisam sreo osobu s kojom sam mogao bid djetinjast kao to sam se ponekad osjeao,

luckast, mudar, seksi, toliko blizak i otvoren. Kada rije ljubav ne bi bila toliko izokrenuta i unakaena posesivnou i licemjerstvom, kada bi to bila rije koja bi imala znaenje koje sam elio da ima, mislim da bih bio na rubu uvjerenja da je volim. Ponovo sam proitao njene rijei."Pjesma je predivna, Leslie." Zvu i slabano i milostivo. Zna li da to zaista mislim? Njen me je glas, poput srebrnog lanca, oinuo."Prokletstvo, Richarde! Zamolila sam te da je ne ita! To je osobno! Kad zakljuim da je moe proitati, dat u ti je! A sada, ho e li, molim te, izai iz radne sobe i pomoi mi." Pjesma se razmrskala u mojoj glavi poput glinenog goluba pogo enog u zraku. Gromovi i munje. Tko si ti da sebi daje za pravo vikali na mene, gospo o! NITKO me, nitko tko vikne na mene , ne vidi opet, nikad vie! Ne eli me, nema me! Bog... Bog ... BOG... BOG! Dvije sekunde razarajueg bijesa, zatim una Ljutnja usmjerena na sebe samog. Ja, koji najvie na svijetu cijenim privatnost, proitao sam poeziju njezinog srca! Provalio sam u njeno osobno spiso kako bih se ja osjeao da je ona isto uinila meni? Nevjerojatno! Ne mogu vjerovati da sam se drznuo uiniti tako neto. Ima me potpuno pravo izbaciti iz svoje kue, odmah, i zauvijek, a ja bih samog sebe mrzio zato to bi se naa veza mogla svriti, zato to mi je najbliskija prijateljica koju sam ikada dodirnuo ... Stegnuo sam usta, niti rije nisam prozborio, otiao sam u dnevni boravak. "Jako mi je ao", rekao sam."Najdublje se ispriavam. Ovo to sam uinio je neoprostivo i nikad s e vie nee ponoviti. Obeavam ti.'' Bijes se ohladio, otopio se, a vrelina je prerasla u led. Od pjesme je ostala praina. "Zar te nije briga za ovo?" Bila je ljuta, o ajna."Odvjetnici ti ne mogu pomoi dok im ne da neto s ime bi mogli raditi, a ovo ... ovo je kaos! ... ovaj kaos bi trebale biti tvoje knjige!"

Razvrstavala je papire, slagala gomile na jednu i na drugu stranu."Ima li kopije poreznih davanja? Zna li gdje su ti potvrde o povratu poreza?" Nisam imao pojma. Ako sam iza Rata, Organiziranih religija i Braka mrzio ita, onda su to bili Raunovodstveni papiri. Suoiti se s povratom poreza za mene je bilo isto kao susret s Meduzom o i u oi: trenutana skamenjenost. "Morale bi biti tu negdje", rekao sam mimo."Potrait u ih," Provjerila je listu koju je drala na krilu i podigla olovku."Koliki ti je prologodinji prihod?" "Ne znam." "Priblino. Plus-minus deset tisua dolara." "Ne znam." "Richarde! Potrudi se! Plus-minus pedeset tisua, sto tisua dolara?" "Iskreno, Leslie, nemam pojma!" Odloila je olovku, pogledala me kao da sam neki endem doveden iz arktikog blata."U milijunima dolara", rekla je polagano i razgovijetno."Ako si zaradio manje od milijun dolara prole godine, reci mi: 'Manje od milijun dolara.' Ako si zaradio vie od jednog milijuna, reci: 'Vie od milijun dolara.'" Strpljivo je dovrila pitanje kao da razgovara s retardiranim djetetom. "Moda vie od milijun", rekao sam,"ali moda i manje, a moda i dva." Izgubila je strpljenje. "Richarde! Molim te! Ovo nije igra! Zar ne vidi da ti pokuavam pomoi? "

"ZAR NE VIDI DA NE ZNAM? NEMAM POJMA KOLIKO SAM ZARADIO I NIJE ME BRIGA! UNAJMIO SAM ... UNAJMIO SAM LJUDE, KOJIMA SAM VJEROVAO, DA SE POBRINU O SVEMU TOME, NE PODNOSIM TAJ DIO POSLA, NEMA GORE STVARI OD KNJIGOVODSTVA I FINANCIJA, OSIM TOGA, NE ZNAM NI KAKO SE TO RADI!" Cijela je situacija djelovala poput dijela scenarija."Ne znam." Gumicom je dodirnula kut usana, pogledala me i nakon duge stanke rekla:"Pa ti zaista nema pojma, zar ne?" "Ne." Osjeao sam zlovolju. Osjeao sam se neshvaeno."Vjerujem ti", rekla je njeno."Ali ne mogu vjerovati da niti u milijunima ne zna?" Spazila je izraz na mom licu i rukom odmahnula kako bi povukla ono to je rekla."U redu, u redu! Ne zna." Neko sam vrijeme kopao po kutijama mrze i svaki pokret. Papiri, pogledaj sve te papire. Brojevi ispisani nepoznatim rukopisima, na raznolikim pisaim strojevima, sve to bi trebalo imali nekakve veze sa mnom. Ulaganja, dionice, obveznice, porezi, bankovni ra uni ..."Evo poreza!" uzviknuo sam."Cijeli porezni dosje!" "Dobar deko!" rekla je kao da sam koker panijel koji je iskopao izgubljenu narukvicu. "Vau", zalajao sam. Nije se obazirala, ve je poela pregledavati porezna davanja. Dok je itala, vladao je muk, a ja sam zijevnuo ne otvorivi usta, trik koji sam nauio jo u srednjoj koli na satovima engleskog jezika. Mrzim papirologiju! Zar je mogue da u se motali gnjaviti neim ubitanijim od gramatike? Zato? Nisam zanemarivao papirologiju, unajmio sam ljude da se njome bave umjesto mene! Nakon to sam ih unajmio i dobro platio, zato sam ja prisiljen ispravljati tu e greke, traiti porezne obrasce; zato je na Leslie pao teret koji je dijelilo estero dobro plaenih najamnika? Gdje je tu pravda? Kad netko nap ie bestseler ili potpie fantastinu pjesmu ili odglumi u prekrasnom filmu, uz ekove i pisma

oboavatelja i gomile novaca trebalo bi im odmah predati i debeli prirunik: UVOD I UPOZORENJE estitamo Vam na uspjeno obavljenom poslu (bez obzira na prirod u posla) putem kojeg ste zaradili svu tu gotovinu. Premda Vam se ini da pripada Vama i premda ste uvjereni da je Vaa, zato to ste drutvo usreili takvim darom (bez obzira na prirodu dara), tek e jedna desetina, moda, zavriti u Vaim rukama, ali samo AKO STE VJET PAPIROLOG. Ostatak ide zastupnicima i na poreze i ra unovo ama i odvjetnicima i osoblju i vladama i udruenjima i zaposlenicima koje ete morati zaposliti kako biste mogli voditi knjige i kako biste mogli platiti poreze za te iste zaposlenike. Nije vano to to ne znate gdje da prona ete ljude koje biste zaposlili kako bi obavljali sve u Vae ime, to to ne znate kome moete vjerovati ili to to ne znate kome sve morate platiti; bez obzira na neznanje, duni ste ih platiti. Molimo Vas da ponete od stranice 1 i detaljno prou ite sve do stranice 923 i upamtite svaki redak. Zatim se moete otputiti u poslovni svijet i veerati s poslovnim ovjekom i trokove veere pravdati kao trokove tvrtke, i tijekom objeda moete razgovarati o poslu, zadrati raun i napisati tko je objedovao s Vama. Ako to ne u inite, znajte da ste na samu veeru potroili dvostruko vei iznos od onog koliko ste zapravo platili izlazak. Od sada pa nadalje, svoj ivot ivite striktno se pridravajui ovdje navedenih propisa i mi emo Vam, Vaa vlada, moda dozvoliti da jo kratko postojite. U suprotnom, zaboravite nadu svi Vi koji ulazite.

ak ni informativni letak. Za svaku se osobu, koja napie pjesmu kako bi nas razveselila, pretpostavlja da je vjet raunovo a, knjigovo a, skrbnik kredita i dugova koji se pla aju nevidljivim gradskim agencijama i dravi i narodu. A ako ne zadovoljava jedan od gore navedenih uvjeta, ili nije blagoslovljena smislom za red koji je neophodan za paljivo i bezgrjeno knjigovodstvo, njena se zvijezda skida s nebeskog svoda i trpa u zatvorsku eliju. Tu, sav svoj talent osoba mora preusmjeriti prema spoznaji ustroja tih elija, te usavravanju u toj dosadnoj birokratskoj vjetini bez obzira na to to ima okus kartona; tako er je prisiljena duge godine proivjeti u crnom mraku prije nego to im se odobri da njihova zvijezda jo jednom zablista, naravno, samo ako je, nakon dugogodinjeg procesa ispiranja mozga, iskra jo uvijek prisutn a. Toliko energije ni za to! Koliko filmova, koliko knjiga, koliko pjesama ostaje neispjevano dok svi ti sati i mjeseci i godine prolaze, poput vode u toaletu, u posjetima uredima nalik na mije rupe koji pripadaju odvjetnicima i raunovo ama i savjetnicima i konzultantima koje plaate u trenucima kada vam je pomo oajniki potrebna? Smiri se, Richarde. Zaviruje u budunost. Ako odlui ostati u ovoj zemlji, posebna pozornost usredotoena na novac i knjigovodstvo bit e poput elinog lanca koji ti se stee oko vrata. Pobuni se, bori se i uguit e se. S druge strane, ako sve mirno prihvati, nastavi koraati polagano, sloi se sa svakim uredom i referentom, nasmijei se ovla ... uini to i dozvolit e ti da die, a da se pritom sam ne ugui lanc em koji su ti vezali. Ali moja sloboda! pobunio sam se. Jaak! Ghhhhr! Jaak, okovratnik je nemilosrdan! Moja je sloboda trenutano izbor izme u odluke da pobjegnem u neku drugu dravu ili paljivo i polagano spasim ostatke svog carstva. Richard iz prolosti je donio neke nepromiljene odluke i napravio glupe pogreke za koje e Richard iz sadanjosti morati platiti. Promatrao sam Leslie koja je prouavala porezni dosje i za odvjetnike

ispisivala stranice i stranice biljeaka. Richard iz sadanjosti, pomislio sam, ne radi nita, ba nita! Leslie iz sadanjosti radi a da sama nema nikakve veze s raspadom sustava. Leslie nije letjela u skupim avionima; ona ak nije imala priliku spasiti carstvo od katastrofe. Leslie skuplja komadie. Pokuava ih ponovo sastaviti. Kakva nagrada, samo zato to je odluila biti prijateljica Richarda Bacha! 1 onda se on razljuti, pobjesni na nju zato to je podigla glas na njega nakon to je bez dozvole proitao poeziju iz dubine njezine due! Richarde, pomislio sam, je li ti ikada palo napamet da si prokleti, nitavni kukin sin? Po prvi sam put u ivotu razmiljao o toj mogunosti, ozbiljno.

26. Jedina je razlika moda bila to to je bila tia nego obino, ali u stvari to nisam ni zamijetio. "Ne mogu vjerovati da nema vlastiti avion, Leslie. Sastanak u San Diegu, samo pola sata odavde!" Provjerio sam ulje u motoru Meyersa 200 s kojim sam ovaj put doletio na zapad kuko bih je vidio, provjerio sam kapice na spremnicima za gorivo, jesu li dovoljno stegnute, zatvorio poklopce preko njih i zakljuao ih. Odgovorila je glasom neto glasnijim od apta dok je na toplom suncu stajala pokraj lijevog krila. Na sebi je imala odijelo boje pijeska koje je najvjerojatnije krojeno za nju, pa ipak, djelovala je nekako napeto i nesigurno pokraj mojeg aviona za poslovne sastanke. "Oprosti, wook' rekao sam."Nisam uo to si rekla." Proistila je grlo."Rekla sam da sam do sada uspijevala ivjeti i bez aviona." Njezinu sam torbu stavio odostraga, sam se smjestio u lijevo sjedalo, pomogao joj da sjedne na desno i iznutra zatvorio vrata, i cijelo sam vrijeme neto govorio. "Prvi put kad sam vidio ovu plo u, uzviknuo sam: 'Hej! Pogledaj sve te brojanike i prekidae i mjerae i naprave i radio aparate i sve ostalo!' Meyers zaista ima puno instrumenata, ali s vremenom se navikne na njih i sve postane jednostavno." "Ba dobro", tiho je rekla. Promatrala je plou na nain na koji sam ja promatrao snimanje filma onog dana kad me je povela u MGM. Nije ba bila toliko zapanjena, ali vidjelo se na njoj da ovako neto ne ini tako esto. "OD ELISE!" viknuo sam, a ona me pogledala svojim velikim o ima kao da neto ne valja zato to sam viknuo. Navikla je na zrakoplove ne manje od jumbo-jeta, zakljuio sam.

"Sve je u redu", rekao sam."Znamo da nema nikog u blizini aviona, ali svejedno viemo 'Od elise! ' ili neto slino tako da svatko tko nas uje moe znati da emo uskoro upaliti motor i da nam se moraju maknuti s puta. Stari avijatiarski obiaj." "Lijepo", zakimala je glavom. Glavni prekida ukljuen, gorivo spremno, gas je zjapio nekoliko centimetara otvoren, pumpa za gorivo uklju ena (ukazao sam joj na brojanik koji pokazuje tlak u pumpi kako bih joj ukazao da postoji takav tlak), upalio sam motor, pritisnuo gumb za start. Propeler se okrenuo; motor se upalio odmah zahvativi prvo otprilike etiri cilindra, zatim pet, pa est, i onda se poeo mrekati i presti kao lav nakon sna. Kazaljke na ploi s instrumentima poele su se okretati: ulje, vakuum, voltmetar, pokazatelj smjera, umjetni horizont, navigacijski pokazatelji. Upalila su se svjetla i otkrila radio frekvencije; glasovi su se oglasili iz zvunika. Prizor koji sam odigrao kojih desetak tisu a puta u raznoraznim avionima otkad sam kao dijete napustio srednju kolu, i svaki sam put jednako uivao, pa lako i sada. Od kontrole letenja sam dobio informacije o uzlijetanju, objasnio sam zemaljskoj kontroli da smo Meyers, a ne mali Navion, otpustio sam konice i polagano smo se rulali prema pisti. Leslie je promatrala plo u s instrumentima, druge avione koji su rulali, slijetali i uzlijetali. Gledala me je. "Ne razumijem niti rijei", rekla je. Kosu je poeljala prema natrag i privrstila kopom. Osjeao sam se kao pilot neke kompanije koji sa sobom, po prvi put, vozi prekrasnu predsjednicu. "To ti je jezik avijatiara, neka vrsta ifre", odgovorio sam."Mi ga razumijemo zato to tono

znamo to e rei: brojeve aviona, brojeve pisti, redoslijed uzlijetanja, vjetrove, promet. Reci kontrolnom tornju neto to se ne oekuje kao na primjer: 'Ovdje Meyers Three Niner Mike, imamo sendvi e sa sirom, molimo vas, sauvajte majonezu', a gospodina u tornju e se oglasiti sa: 'to? to? Ponovite?' Sendvi sa sirom nije dio jezika avijatiara." Vei se dio onoga to uje, pomislio sam, brie iz pamenja. Zapravo se radi o sluanju u iekivanju onoga to se tie tebe. Ja sam obueni slua jezika avijatiara; ona je obuena za sluanje glazbe koju ja ne mogu uti. Je li isto i s vidom? Da li nae vizije programiramo izvan oiju, i NLO-e i duhove? Da li programiramo nae ukuse, osjete sve dok ne otkrijemo da je fiziki svijet onakav kakvim ga elimo, i nita vie? Kakav bi nam bio dan kada bismo bili programirani da svijet promatramo infracrvenim ili ultraljubiastim zrakama, ili kada bismo se mogli nauiti vidjeti aure, neoblikovane budunosti, prolosti koje nas proganjaju? Paljivo je sluala radio polagano deifrirajui iznenadne nalete rijei koji su stizali s tornja, a ja sam na tren pomislio na sve raznolikiji niz smirujuih pustolovina koje sam s njom protivio. Svaki bi drugi ovjek vidio prekrasnu poslovnu enu, lijepo odjevenu, na putu na sastanak u svezi filmske produkcije, dodatnih trokova i smanjenja istih, rasporeda snimanja i lokacija. No ja sam, skupivi oi, mogao vidjeti nju, onakvu kakva je bila prije sat vremena, odjevenu samo u topli zrak koji je izlazio iz suila za kosu koje je rabila nakon tuiranja, kako trepe prema meni kad sam proao pokraj vrata, kako se trenutak kasnije smije kad sam se zabuio u zid. Kakva teta, pomislio sam, da takvi uici uvijek prerastaju u naviku, zavravaju mrgodnim pogledima i sva ama i svim ostalim branim klaonicama, bez obzira jeste li u braku ili ne. Pritisnuo sam gumb mikrofona na upravljau."Meyers Three Niner Mike je spreman za dva-jedan." "Three Nine Mike, imate odobrenje za uzlijetanje, molimo vas,

pourite. Oekujemo slijetanje." "Mike, Roger", rekao sam. Ispruio sam ruku preko predsjednice kompanije kako bih provjerio jesu li vrata dobro zatvorena i zakljuana."Spremna?" upitao sam. "Da", odgovorila je gledajui ravno ispred sebe. Meyersovo predenje je preraslo u zvuni zid tristo konjskih snaga jak. Sila nas je pritiskala u sjedala dok je avion jurio pistom, koja se ve promijenila iz asfalta u obojene crte i dugaku izmaglicu, Santa Monica je polagano nestajala ispod nas. Polugu za uvlaenje stajnog trapa sam podigao na POLOAJ GORE. "Kotai se u ovom trenutku uvlae," rekao sam Leslie,"a sada, poklopci... vidi li kako se uvlae u krila? A sada emo se prepustiti uzgonu i buka e se stiati ..." Nekoliko sam puta pritisnuo gas, zatim ruku propelera, pa gumb za kontrolu mjeavine kako bih temperaturu ispunog plina podigao na normalu. Tri su crvena svjetla gorjela na plo i ... kotai su bili uvueni, u spremniku i osigurani. Poluga za opremu u neutralnom poloaju kako bih zatvorio hidrauli ku pumpu. Avion se penjao nekih tristo metara u minuti. Nije se penjao poput aviona T-33, ali isto tako nije ni troio esto galona na sat. Obala je promicala ispod nas, stotine ljudi na plai. Ako motor sada zakae, pomislio sam, dovoljno smo visoko da se okrenemo sletimo na teren za golf, ili natrag na pistu. Zaokrenuli smo u iroki okret iznad zrane luke, zatim se usmjerili prema San Diegu. Taj nas je put odveo iznad Me unarodnog aerodroma u Los Angelesu, a Leslie je prstom pokazala ratrkani niz mlanjaka koji su slijetali

"Jesmo li im na putu?" "Ne", odgovorio sam."Iznad zrane se luke nalazi koridor; trenutano smo u njemu. To je ujedno i najsigurnije mjesto na kojem se moemo nalaziti dok letimo iznad piste, zato to veliki mlanjaci dolaze s jedne strane i slijeu, vidi li? 'Biserna ogrlica', tako ih kontrolori letenja nazivaju. Nou su ogrlica od dijamanata, kad su im svjetla upaljena." Smanjio sam gas kako bih smanjio potronju, motor se jo stiao. Oima je postavljala pitanja kad bih mijenjao neto u avionu, a ja sam joj objanjavao to se deava. "Sad smo se izravnali. Vidi li pokazatelj brzine kako se kree? Pomaknut e se dovde; pokazivat e oko tristo pedeset kilometara na sat. Ovaj je brojanik na visinomjer. Mala kazaljka pokazuje tisue; velika stotine. Na kojoj smo visini?" "Tri tisue ... petsto?" "Malo samouvjerenosti. Odgovori mi bez pitanja." Naslonila se na mene kako bi bolje visinomjer."Tri tisue i petsto." "Tono!" vidjela

Cessna 182 je letjela prema nama u koridoru, kojih tristo metara iznad nas."Vidi li? Leti na visini od tisuu petsto metara, u suprotnom smjeru. To su pravila kojih se pridravamo kako ne bismo letjeli preblizu jedni drugima. Ali bez obzira na pravila, svaki mi avion koji vidi pokai, ak i one za koje zna da vide tebe. Uvijek gledamo oko sebe. elimo opaati i biti opaeni. Na vrhu repa i trupa nalaze se svjetla kako bi nas drugi avioni mogli vidjeli." Kimnula je glavom i traila avione. Zrak je bio mekan poput jezera od laga jo da se nije ulo brujanje motora, bili bismo poput spore svemirske kapsule u prolazu pokraj planeta Zemlje. Sagnuo sam se kako bih namjestio polugu za ravnanje aviona; to je bre letio, to se ee nos morao usmjeravati prema dolje ina e bi se nastavio penjati.

"eli li pilotirati?" Povukla se kao da se preplaila da u joj prepustiti aparat."Ne, hvala, wookie. Ne znam kako." "Avion sam leti. Pilot ga samo usmjerava u eljenom smjeru. Lagano, lagano. Ruku stavi na upravlja ispred sebe. Lagano i njeno. Samo palac i dva prsta. To je dobro. Vjeruj mi, ne u li dozvoliti da pogrijei." Drhtave je prste stavila na volan kao da je elina zamka koja e joj zgnjeiti ruku. "Sve to treba raditi jest pritiskati prema dolje, njeno, desnu stranu volana." Pogledala me upitno. "Samo daj. Vjeruj mi, avionu se svi nadesno." a tvoj dodir! Pritisni malo

Volan se pomaknuo kojih dva centimetra pod pritiskom njezinih prstiju, a Meyers se neznatno nagnuo na desnu stranu, po eo je skretati. Prestala je disati. "A sada pritisni lijevu stranu." Uinila je to kao da izvodi fizikalni pokus kod kojeg nema pojma kakav e bili rezultat. Krila su se izravnala, a ona se radosno nasmijeila otkriu. "A sada ga povuci prema sebi, par centimetara, volan ..." Do trenutka kad se zrana luka u San Diegu pojavila u naem vidnom polju, zavrio je njezin prvi sat letenja i pokazivala mi je avione veliine estica praine tridesetak kilometara udaljene. Vid joj je bio otar, a oi prekrasne; njezina mi je prisutnost priinjala pravo zadovoljstvo dok sam letio.

"Bit e dobar pilot, ako ikada odlui savladati letenje. Njena si s avionom. Prvi puta veina ljudi, bez obzira na to to im se kae da budu njeni, grevito stie palicu, a avion se poinje tresti i trzati i poskakivati u zraku ... da sam ja avion, oboavao bih svaki trenutak tijekom kojeg bi ti sa mnom upravljala." Pogledala me ispod oka i nastavila traiti avione dok smo se sputali prema San Diegu. Iste veeri, u kui u Los Angelesu, nakon mirnog leta poput onog jutronjeg, sruila se na krevet. "A sada u ti odati jednu tajnu, wookie", rekla je. "Samo daj. O emu se radi?" "Uasavam se letenja! UASAVAM!! Posebno u malim avionima. Sve do danas, da mi je netko doao i prislonivi pitolj na sljepoonicu rekao da se ukrcam u takav mali avion ili da e pucati, rekla bih: 'Povuci okida!' Ne mogu vjerovati da sam danas to u inila. Na smrt sam se bojala, ali uspjela sam!" to? u udu sam se zapitao."Uasavala? Zato mi nisi rekla? Odvezli bismo se u Banthi ..." Nisam mogao vjerovati. ena do koje mi je toliko stalo, boji se aviona? "Ali zamrzio bi me", rekla je. "Ne bih te zamrzio! Pomislio bih da si smijena, ali ne bih te zamrz io. Mnogi ljude ne vole letjeti." "Ne radi se o tome da ne volim letjeti", rekla je, "ne mogu smisliti letenje! ak i u velikim avionima, mlanjacima. U najveim postojeim avionima letim samo u situacijama kada nemam izbora. U em unutra, sjednem i zgrabim naslonjae za ruke i pokuavam zadrati suze. To proivljavam prije nego upale motore!"

Njeno sam je zagrlio."Jadna moja mala djevojica! A nisi ni rije rekla. Najvjerojatnije si mislila da su ti to posljednje minute ivota, kad si se ukrcala u Meyers, zar ne?" Potvrdno je kimnula glavom u moje rame."Ba si hrabra djevojica!" Nastavila je kimali glavom. "No sada je sve gotovo! Strah je nestao i odsad emo, kamo god budemo ili, letjeti i nauit u te pilotirati i nabaviti ti jedan mali avion ..." Glavom je kimala sve do rijei 'kamo god budemo ili'. U tom je trenutku stala, izvukla se iz mog zagrljaja, pogledala me preplaeno, oiju rairenih, brada joj se tresla dok sam zavravao reenicu. Oboje smo zamalo umrli od smijeha. "Ali, Richarde, zaista! Ne alim se! Bojim se letenja vie od bilo ega drugog na svijetu! Sada zna to osjeam prema svom prijatelju Richardu ..." Odveo sam je u kuhinju, otvorio zamrziva , izvadio sladoled i okoladu i stavio ih na stol. "Mislim da je ovo trenutak za slavlje", rekao sam kako bih prikrio svoju zbunjenost izazvanu njezinim rije ima:"Sada zna to osjeam prema svom prijatelju Richardu ..." Da ovjek pobijedi strah od letenja, potrebni su povjerenje i privr enost koju utjelovljuje samo prava ljubav, a ljubav je ulaznica za katastrofu. Svaki puta kada mi je ena rekla da me voli, nali bi se na kraju naeg druenja. Hoe li se i moja prijateljica Leslie izgubili u vatrenim naletima ljubomorne posesivnosti? Ona mi nikada nije rekla da me voli, a ni ja nikada ne bih te rijei prevalio preko usta. Stotine sam puta sluateljstvo upozoravao:"Kad god vam netko kae da vas voli, pripazite se!" Nikoga nisam prisiljavao da prihvati moje rijei, no, dovoljan je bio samo jedan osvrt na

vlastiti ivot i svaki se ovjek mogao uvjeriti u njihovu istinitost: roditelji tuku djecu i istovremeno viu kako ih vole; muevi i ene koji se ubijaju rijeima, a i fiziki tijekom sva a, tvrde da su to u inili iz ljubavi. Oni koji gaze druge, vjeiti podjarmljivai drugih ljudi tvrde da vole one koje unitavaju. Iz takve ljubavi se rodio ovaj svijet. Zato je ta rije, ispunjena obeanjima, razapeta na drvu obveza, objeena licemjerstvom, zgaena obiajima? Odmah do"Boga","ljubav" je najiskrivljenija rije u svim jezicima ovoga svijeta. Najvii oblik ljudskog potovanja je prijateljstvo, a im se ljubav umijea, prijateljstvo nestaje. Nalio sam joj vrele okolade. Nemogue da je to mislila."Sada zna to osjeam" govori o povjerenju i potovanju, o onim najviim vrhovima koje prijatelji mogu dosti i. Nije valjda mislila na ljubav. Molim te, samo ne ljubav! Ne elim je izgubiti!

27.

Zvijezde su stalni i vjeiti prijatelji, pomislio sam. Cijelu sam hrpu zvije a otkrio kada mi je bilo deset; ona i vidljive planete i nekoliko zvijezda moji su prijatelji i danas kao da nije protekla niti jedna jedina no otkad smo se prvi puta sreli. Svjetlee se zelenilo krivilo i kovralo ispred jedrilice kroz pononu tintu, maleni jarki virovi i tornada zasjali bi na tren i zatim nestali. Jedrio sam sam du zapadne obale Floride, juno od Sanibela prema Keyu. Pratio sam zvijezde, konstelaciju Gavrana sam namjestio na jarbol. Zvjezdani putovi. Premalo jedro da bi se dobilo na brzini. Njean crni povjetarac, istok-sjeveroistok. Pitao sam se ima li morskih pasa u moru. Ne bih ba elio pasti s palube, automatski sam pomislio, a onda zar zaista ne elim pasti u more? Kakav li je osjeaj kad se ovjek utapa? Ljudi koji su se utapanjem pribliili smrti kau da nije tako strano; nakon nekog vremena, navodno, ovjek osjeti mir. Tako kau. Mnogi su ljudi bili na rubu smrti i ponovo oivjeli. I ba nam oni kazuju da je umiranje najljepi trenutak ivota i da se vie ne boje smrti. Trebaju li mi svjetla kad sam ovdje ovako sam? Bespotrebno razbacivanje energijom. Troe akumulator. Deset metara dugaak brod je ba po mjeri. Za vei je potrebna posada. Ba dobro da ne trebam posadu. Sam, sam, sam. Koliko vremena u naim ivotima provodimo sami?

Leslie je u pravu. Kae da se udaljavam od nje. "Od svakog se udaljavam, wook! Nije problem u tebi, ve jednostavno nikome ne dozvoljavam da mi se suvie priblii. Ne volim se vezati ni za koga." "Zato?" U njenom se glasu osjeala gorina. U posljednje se vrijeme to poelo sve ee doga ati. Bez upozorenja, razgovori koje bismo vodili ispali bi iz koloteine, a ona bi postala bijesna na mene iz svakakvih nebitnih razloga."to ne valja s bliskou? Reci mi zato se ne eli ni sa kim zbliiti?" Zato to u jedno ljudsko bie uloim svu svoju nadu i onda ga izgubim. Zakljuim da sam je upoznao, no ubrzo otkrijem da je neto posve drugo i tada sam prisiljen ponovo sjesti za crtai stol i prepravljati crte i nakon nekog vremena zakljuim da ne postoji nitko koga mogu poznavati, osim samoga sebe, a i to ba ne mogu sa sigurnou tvrditi. Jedino u to mogu vjerovati jest da su ljudi iskreni prema sebi i ako to zna i da e svako malo eksplodirati zbog nekakvog neobinog bijesa, najbolje je za mene da se na neko vrijeme udaljim tako da me sama eksplozija ne raznese. Zar to nije oito, jasno kao juer? "Zato to onda nisam onoliko neovisan koliko elim biti", odgovorio sam. Trgnula je glavom i paljivo me promatrala."Je li to najvea istina koju poznaje?" Postoje trenuci, pomislio sam, kad prijatelj koji ima sposobnost itanja misli i nije najugodnije drutvo. Zaista je tako."Moda je dolo vrijeme da odem na neko vrijeme.""Tako je", rekla je."Bjei! To ti je najpametnije. Nema te ak i kad si ovdje, Nedostaje mi. Ovdje si i nedostaje mi!""Leslie, ne znam to da uinim po tom pitanju. Mislim da je zaista dolo vrijeme

da odem. Ionako moram prebaciti brod u Key West. Vratiti se i vidjeti to se doga a na Floridi." Namrgodila se."Nikada nisi uspijevao sa enom provesti vie od tri dana. Rekao si mi; umro bi od dosade. Mjesecima smo bili nerazdvojni i svejedno smo plakali kad smo se prisilno morali razdvojiti! To su nam bili najsretniji trenuci ivota, i meni i tebi! to se dogodilo, to se promijenilo?" Gavran je zastranio sa svog mjesta na jarbolu; pokretom krme sam ga vratio ondje gdje pripada. Ali ako tako nastavim cijelu no , pomislio sam, do zore u zavriti negdje na Yucatanu, umjesto u Key Westu. Ploviti pratei istu zvijezdu, ne eljeti promjenu, znai da ete se nai ne samo daleko od putanje, ve i da ste izgubljeni. Prokletstvo, Gavrane, zar si na njenoj strani? Paljivo sam razradio ovaj izvrstan sustav, prvoklasnu shemu savrene ene i sve je dobro funkcioniralo dok se Leslie nije umijeala, poela postavljati pitanja o kojima se ja nisam usudio ni razmiljati, a kamoli pronai odgovore. Naravno da te elim voljeti, damo, ali kako da te volim, kad ne znam to e uiniti ako ti to priznam. Kakav bi bio osjeaj pasti s palube? Bio bih samo zelena fosforna mrlja u oceanu; u jednom bi trenutku veliki brod bio iznad mene, a ve u sljedeem izvan dosega. Sljedee bi minute ve nestao u mraku, a svjetlucanje u brazdi iza njega bi nestajalo. Plivao bih prema obali, to bi bio osjeaj. Nalazimo se jedva petnaest kilometara od obale, a ako ne bi mogao plivati u toploj vodi, onda i zasluujem da se utopim. Ali to da sam tisuu kilometara daleko od obale? Kakav bi onda bio osjeaj? Jednoga dana, Richarde, nauit e kako da svoj luckasti um dri pod kontrolom. Kao to bi djeak rekao letau koji je sletio u njegovo polje: "Gospodine, to biste uinili da vam motor zakae?" "Pa, jednostavno bih jedrio i sletio, prijatelju! Avioni su dobre

jedrilice, za jedrenje im ne trebaju motori," "Ali to biste uinili da vam otpadnu krila?" "Da mi krila otpadnu, morao bih se spaavati, zar ne, upotrijebiti padobran." "Da, ali to ako se padobran ne bi otvorio'?" "Onda bih pokuao pasti u stog sijena." "Ali to ako su stijene svugdje oko vas?" Gomila leinara, djeca. I ja sam bio takav. Jo uvijek sam takav. "Ali to bih uinio da se nalazim tisuu kilometara daleko od obale?" Toliko sam znatieljan, djeak u meni eli trati i otkrivati to se nalazi s druge strane umiranja, sada, upravo sada. Doi e vrijeme i za to, uskoro. Moj je zadatak dobrim dijelom ispunjen, s knjigama koje sam napisao, ali preostalo mi je jo nekoliko lekcija s ove strane umiranja. Kako voljeti enu, na primjer. Richarde, sjea li se kad si odluio napustiti profesiju trgovca letenjem kako bi pronaao svoju pravu ljubav, svoju savrenu enu, svoju najbolju prijateljicu u milijun ivota? Sve se ini tako daleko. Kolika je vjerojatnost da je sve to sam nauio o ljubavi krivo, da postoji jedna ena na svijetu? Vjetar se pojaao, brod je zaljuljao zvjezdanu plo u. Dozvolio sam Gavranu da ode i kompas namjestio prema Key Westu. Zato toliko pilota tako er jedri? Avioni znae slobodu u prostoru, a jedrilice u vremenu. Ne zanima nas sva ta eljezarija, ve nepostojanje okova koje eljezarija sa sobom nosi. Ne volimo velike avione, ve brzinu i mo koji dolaze zajedno s vjetinom upravljanja njima. Niti dva jarbola privezana za drvo, ve vjetar, pustolovinu, jednostavnost ivota koju nameu more i nebo.

Oslobo eni od vanjskih okova. Ako eli, godinama moe jedriti u jedrilici. Jedrilice, one posjeduju vrijeme. Avion moe letjeti samo nekoliko sati; akrobacija traje due. Netko bi trebao izmisliti avion koji ima isto slobode u vremenu kao i jedrilica. Sa svim sam drugim enama sauvao svoju slobodu; zato ne uspijevam s Leslie? One me nikada nisu kritizirale da sam dalek ili zato to odlazim u trenutku kad osjetim potrebu za tim; zato to ini? Zar ne zna? Previe vremena zajedno i ak i ljubaznost nestaje ... ljudi su ljubazniji prema strancima nego prema svojim enama i muevim a! Dvoje ljudi vezanih jedno za drugo poput dva gladna psa koji se me usobno bore za svaku mrvicu. Pogledaj nas, ak i nas. Podigla si glas na mene! Nisam uao u tvoj ivot kako bih te razljutio. Ako ti se ne svi am, ovakav kakav jesam, slobodno mi reci i otii u! Previe vremena zajedno i sve prerasta u lance i obveze i odgovornosti, a uici i pustolovine blijede. To ne elim, ne, hvala. Nekoliko sati kasnije, u noi, na junom se dijelu obzora pojavilo prvo blijedo svjetlo. Nije to bila zora, ve su visoko na nebu ulina svjetla Key Westa probijala izmaglicu. Jedrenje je sve u svemu presporo, zaklju io sam. Promijeni odluku, ne eli biti ondje gdje jesi, u avionu moe neto uiniti; za kratko vrijeme moe daleko stii. Jedrilica, promijeni odluku, ali ne moe ak ni usidriti prokletu stvar i iskrcati se! Ne moe lebdjeti ako si previsoko, a ni penjati se, ako si prenisko. Jedrilica je uvijek na istoj visini. Nema promjena. Dosada. Promjena je pustolovina, s jedrilicama, ali i sa enama. Koja jo pustolovina postoji, osim promjene? Leslie i ja smo prihvatili odre ena pravila prijateljstva: potpuna jednakost, sloboda, ljubaznost, potovanje, jedan drugog ne smijemo uzimati zdravo za gotovo, neekskluzivan pakt. Ako joj ta pravila vie ne odgovaraju, trebala bi mi rei. Cijela ova veza postaje preozbiljna.

Naravno, ona e rei; Postoji li u tvome ivotu, Richarde Bachu, mjesta za neto vie osim pravila? Kamo sree da joj jednostavno mogu odgovoriti ne i napustiti je. Kamo sree da u ovom trenutku mogu s njom razgovarati o tome. Kamo sre e da su jedrilice puno bre, kamo sree da mogu letjeti. alosno stanje svijeta. Ljude aljemo na Mjesec, ali ne moemo proizvesti jedrilicu koja moe letjeti.

28.

Jesi li spreman, wookie?" upitala je. Ponovo provodim previe vremena s njom, pomislio sam, previe. Organizirana je poput mikroipa ... sve ega se dotakne, za as je dovedeno u red, isto i jasno. Toliko je lijepa da me jo uvijek zasljepljuje, zabavna je i topla i puna ljubavi. Ali pravilo kae da u se unititi ako previe vremena provodim s jednom enom, a s njom upravo to inim. "Jesi li spreman za polazak?" ponovo je upitala. Bila je odjevena u kostim boje jantara, zlatna joj je svila krasila vrat; kosu je po eljala prema natrag i privrstila ukosnicom; izgled za poslovne sastanke. "Naravno", odgovorio sam. udno. Ona ponovo sastavlja komadi e mog razbijenog carstva, ona obavlja posao svih mojih otputenih zaposlenika. Stan, smiren do kraja, rekao mi je, kad sam odlazio, da mu je ao zbog tolikog gubitka. Ponekad se takve stvari deavaju, rekao je, burza se jednostavno okrene protiv ovjeka. Stanov porezni zastupnik se ispriao. Rekao je da mu je ao to mu je promakao rok poreznika, da misli da nisu pravedni ... zakasnio je samo dva tjedna, predao je albu, a oni su je odbili razmotriti. Da nije primio odbijenicu, rekao je, mogao bi dokazati da im ne dugujemo niti centa. Harry, poslovni menader, sa smijekom je na usnama rekao da mu je jako ao zbog problema koji je iskrsnuo s poreznom upravom; ni njemu se cijela stvar nije svi ala, ba kao ni meni, i uinio je sve to je bilo u njegovoj moi da me potedi rune vijesti koli ko je god dugo mogao. Usput je rekao i da bi mu dobro dola otpremnina u iznosu od jedne mjesene plae.

Da nije bilo Leslie, ve bih bio na Antarktiku ili u Nedo iji, toliko sam se gnuao novca, poreza, rauna i papirologije. Svaki sam papir na kojem su bile ispisane brojke elio reciklirati. "Bog", rekla je u trenutku kad sam sjeo u auto. "Bog?" "Ponovo si odlutao, Richarde. Bog." "Oprosti", rekao sam."Misli li da bih trebao zatraiti antarktiko dravljanstvo?" "Ne jo", rekla je."Nakon ovog sastanka, moda. Osim ako moe stvoriti milijun dolara plus kamate." "Jednostavno ne shvaam! Kako mogu dugovati toliko poreza?""Moda iznos nije bio toliki", rekla je,"ali prekoraili su rok; sada je prekasno za bilo kakve sva e i uzrujavanja. Prokletstvo, takve me stvari ljute! Kamo sree da sam bila s tobom prije nego je postalo prekasno. Ako nita drugo, mogli su te barem obavijestiti!" "Na drugim sam razinama bio svjestan toga, wook", rekao sam."Mislim da je dio mene elio izbrisati cijelo to bogatstvo. Nije to za mene, nije mi pomoglo, nisam bio sretan." "udim se da si svjestan toga." Richarde! pomislio sam. Nisi znao tako neto! Naravno da te usreivalo! Zar nisi imao sve one avione ... jo uvijek su tvoji! A tvoja savrena ena? Naravno da te usreivalo! Kakva la! Od carstva su ostale samo ruevine, novac zalijepljen poput tapeta koje su lijepili amateri, a ja sam bio najgori me u njima. Okusio sam bogatstvo i rasko, i bili su poput slatke

kreme, tuenog slatkog vrhnja okusa slatkog arsena neznanja. Otrov je sada poeo djelovati. "To se nije moralo dogoditi", rekla je."Bolje bi proao da nikoga nisi zaposlio, ve da si jednostavno nastavio sa starim ivotom.""Ali ja se nisam promijenio. Imao sam vie igraaka, uli jo uvijek sam bio svoj. A starija nikada ne bi mogao vodili knjige. "Mmmm", promrmljala je. Sjedili smo oko radnog stola Johna Marquarta, odvjetnika kojeg je Leslie unajmila dok sam bio u panjolskoj. Posluili su nas vruom okoladom, kao da je netko znao da e sastanak potrajati. Otvorila je svoju poslovnu torbu, posloila biljeke, ali odvjetnik se obratio meni. "Prijavili ste gubitak kapitala na osnovu prosje nog dohotka", rekao je."Je li to problem, u najkraim crtama?" "Mislim da je problem to to sam zaposlio financijskog udotvorca koji zna manje o novcu od mene, zna i nita", rekao sam mu."Novac koji je ulagao, nisu bile mrtve brojke na papiru, ve pravi novac i puf dezintegrirao se na tritu. Porezna uprava nema pro pise ili porezni obrazac za 'puf sluajeve. Mislim da je to sve, u najkra im crtama. Iskreno, ne znam to je momak prijavio. Nadao sam se da ete mi vi dati odgovore umjesto problema. Na kraju krajeva, ja sam vas unajmio, a to bi trebala biti vaa specijalnost ..." Leslie se u tom trenutku ukljuila, a u glavi sam uo njen glas koji me zamolio da samo sjedim i budem tiho, ako je to ikako mogu e. "Koliko shvaam", rekla je,"teta je napravljena. Richardov se porezni zastupnik porezni zastupnik kojeg je njegov financijski menader zaposlio nije odazvao Poreznoj upravi na vrijeme tako da je drava donijela odluku na osnovu injenice da se ogluio na poziv i da je prekoraio rok. 1 sada trai milijun dolara. Richard nema milijun dolara u gotovini koji bi im mogao odmah isplatiti. I zato se postavlja pitanje moe li se isplata organizirati na drugi nain? Moe li dati odre eni iznos kao polog i obe ati da e ostatak plaati tijekom postupka likvidacije

imovine? Hoe li mu dati vremena da to u ini?" Odvjetnik joj se okrenuo otvoreno pokazavi olakanje."Ne vidim zato ne. Takve su molbe este u ovakvim sluajevima; nazivaju se kompromisnim ponudama. Jeste li donijeli sve podatke koje sam traio?" Promatrao sam je, divio joj se zato to se i u odvjetnikom uredu osjeala kao kod kue. Posloila je oznaene liste na stol."Ovo je gotovina-odmah-dostupna, ovo imovina-za-likvidaciju, a ovo su projekcije njegovog dohotka u sljedeih pet godina", rekla je."Iz svega ovog, postoje eg kapitala i imovine i dohotka koji se oekuje, vidi se da cijeli iznos moe isplatiti u sljedee dvije godine, najvie tri." Dok sam ja jedrio, pomislio sam, Leslie je razmatrala sheme otplate poreza! Orobili su me, nisam se obogatio zato joj je toliko stalo? Ubrzo su njih dvoje analizirali moj problem kao da me nije bilo. 1 nisam bio prisutan u tom uredu. Osjeao sam se poput komarca uhvaenog u bankarsku mreu ... nisam mogao nai izlaz iz teke dosade koju su kao pravilo sa sobom nosili papiri, imovina, likvidacija, datum isplate. Vani je sjalo sunce. Mogli bismo otii u etnju, kupiti okoladne kekse ... "Vie mi se svi a ideja da otplatu strukturiramo kroz sljedeih pet godina, umjesto tri", Marquart je govorio,"u slu aju da njegov dohodak ne bude onakav kakav oekujete. Ako uspije otplatiti ranije, u redu, ali s ovakvim e dohotkom imati veliko porezno optereenje, a ovdje pokuavamo organizirati plan koji mu nee nametnuti dodatni teret." Leslie je kimnula glavom i nastavili su razgovarati; njih dvoje su razra ivali pojedinosti. Raunalo je pokazivalo brojeve, na stolu izme u njih; Lesliene su biljeke bile uredno poslagane

na stolnjaku s plavim prugama. "Razumijem vae stajalite", na kraju je rekla."Njih nije briga za ljude koje je Richard zaposlio, ili je li ili nije znao to se doga alo. Oni jednostavno zahtijevaju svoj novac. Sad e ga dobiti, s kamatama, ako priekaju malo. Mislite li da e biti voljni ekati?" "Ponuda je dobra", odgovorio je odvjetnik."Gotovo da sam siguran da e je prihvatiti." Do trenutka kad smo izali iz ureda, katastrofa koja je vrebala nada mnom, izblijedjela je. Jednom ...jednom sam tijekom jednog jedinog telefonskog poziva saznao da na raunu imam milijun dolara; isplata tako malenog iznosa tijekom pet godina ne bi trebala predstavljati problem. Prodat u kuu na Floridi, avione, sve osim jednog ili dva, pronai producente filma ... jednostavno. A sada imam Leslie i profesionalnog odvjetnika iz Los Angelesa specijaliziranog za poreze da odre red u mom ivotu, nema vie slabih karika u lancu koje bi mogle puknuti pod pritiskom. Na moru je divljala oluja; ja sam upao u vodu. Ova je ena skoila u pobjenjele valove i izvukla me, spasila moj materijalni ivot. Ured odvjetnika smo napustili puni nade. "Leslie?" rekao sam pridravi joj vrata na izlazu iz zgrade. "Da, Richarde?" rekla je. "Hvala ti." "Nema na emu, wookie", rekla je."1 drugi put!"

29.

"Moe li doi ovamo, wookie?" Preko telefona je djelovala iznemoglo."Bojim se da mi je potrebna tvoja pomo ." "Oprosti, Leslie, ali veeras ne mogu." Zato sam osjeao nelagodu dok sam joj to govorio? Znam pravila. Pa sam stvorio pravila. Bez njih ne bismo mogli biti prijatelji. Pa ipak, jedva sam preko telefona izgovorio te rijei. 'Wook, uasno se osjeam", rekla je."Zlo mi je. Bolesna sam i puno bih se bolje osjeala da si tu. Zar nee biti moj lijenik, do i i izlijei me!" Dio mene koji ju je elio spasiti i izlijeiti gurnuo sam u ormar i zakljuao."Ne mogu. Ve eras imam sudar. Sutra mi odgovara. Ako eli, doi u sutra." "Ima sudar? Veeras izlazi, izlazi kad sam bolesna i kad te trebam? Richarde, ne mogu vjerovati ..." Moram li joj ponoviti? Nae prijateljstvo ne poznaje posesivnost, nae je prijateljstvo otvoreno, zasnovano na obostranoj slobodi da se bilo tko udalji u trenutku kad to poeli iz nekog o dre enog razloga, ili bez ikakvog objanjenja. Sada sam poeo osjeati strah. Prolo je toliko vremena otkad sam u Los Angelesu posljednji put izaao s nekom drugom enom. inilo mi se kao da polako ulazimo u fazu navike, kao da smo po eli zaboravljati da nam je potrebno da s vremena na vrijeme budemo odvojeni, isto kao to osjeamo potrebu da budemo zajedno. Morao sam ustrajati s veeranjim izlaskom. Osjeao sam obvezu da budem s Leslie samo zato to sam se nalazio u Los Angelesu, a to je znailo da neto ne valja s naim prijateljstvom. Ako vie nemam slobodu izbora s kime elim biti, nestao je i na smisao. Molio sam se da i ona to shvati.

"Mogu biti s tobom do sedam ...", rekao sam. "Do sedam? Richarde, zar me nisi uo? Trebam te. Ovaj puta meni treba tvoja pomo!" Zato je vrila pritisak na mene? Najbolje bi bilo za nju da kae da e i sama preivjeti i da se nada da u se dobro provesti. Sve drugo, zar ne zna? Fatalna pogreka! Neu nikome dozvoliti da vri pritisak na mene , nitko me nee posjedovati, nigdje, ni pod kojim uvjetima! "ao mi je. Kamo sree da si me ranije nazvala. Sada je prekasno da otkaem sastanak. Ne mogu, ne elim to uiniti." "Zar ti znai toliko", rekla je,"tko god da je? Kako se zove?" Leslie je bila ljubomorna! "Debora." "Zar ti Debora toliko znai da je ne moe nazvati i rei da je tvoja prijateljica Leslie bolesna i upitati je ho e li se naljutiti ako odgodite izlazak do sutra ili sljedeeg tjedna ili sljedee godine? Zar ti je toliko vana da je ne moe nazvati i rei to?" Njen je glas otkrivao bol. Ali traila je neto to joj nisam mogao dati a da se pritom ne odreknem svoje slobode. A njen sarkazam tako er nije pomagao. "Ne", odgovorio sam."Nije mi toliko vana. Radi se o principu koji predstavlja da smo slobodni i da moemo izlaziti s kime god elimo ..." Plakala je. ''Prokleta da je ta tvoja sloboda, Richarde Bach! Danono no sam radila kako bih spasila tvoje carstvo od potpunog unitenja, nisam mogla spavati zbog brige da nisam sve pojedinosti razradila za tebe, pojedinosti kojih se nitko nije sjetio ... kako bih te spasila ... zato to

mi toliko znai ... tako sam umorna od svega da ne mogu ustati, a ti ne eli biti sa mnom kad te trebam zato to izlazi s nekakvom Deborom koju jedva poznaje i to zato to ti predstavlja neki prokleti princip? " "Da", odgovorio sam kroz debele zidove, eline. Uslijedila je duga tiina. Glas joj se promijenio. Nestalo je ljubomore, tjeskobe, bila je smirena i tiha. "Zbogom, Richarde. Uivaj u svom sudaru." Dok sam govorio kako mi je drago zato to je shvatila koliko mi znai... spustila je slualicu.

30.

Sutradan se nije javljala na telefon, ni prekosutra. Tri dana nakon naeg nemilog razgovora primio sam pismo: Srijeda na veer, 21. prosinca Najdrai Richarde, Ne znam kako i odakle da ponem. Dugo sam razmiljala, razmatrala razne naine kako bih ... I konano mi je jedna misao proletjela glavom, glazbena metafora, uz pomo koje sam uspjela objektivno razmisliti: koja mi je pomogla da razumijem to nam se doga a, ali koja me nije usreila. U ovom je trenutku elim podijeliti s tobom. I zato te molim da pozorno poslua najnovije glazbeno predavanje. Sonata je najee upotrebljavana forma dugih klasi nih komadu. Ona je osnova gotovo svih simfonija i koncerata. Sa injavaju je tri glavna dijela: ekspozicija, ili otvaranje, u kojoj se iznose male ideje, teme, pojedinosti s kojima se upoznajemo; razvoj u kojem se te male ideje i motivi razra uju i izgra uju u cijelosti, ire, esto prelaze iz durova (izraz sree) u molove (izraz tuge) i natrag i razvijaju se i stapaju u jednu sloeniju formu sve dok ne nastupi: rekapitulacija u kojoj se ponovo navodi bit, ispunjavajui izraz pune, bogate zrelosti u koju su te male ideje prerasle kroz proces razvoja. Kako to primijeniti na nas, zapitat e se, ako ve nisi shvatio. Kad razmiljam o nama, vidim nas u beskrajnom otvaranju. Na poetku, to je bilo to, prava stvar, istinski uitak. To je dio ljubavne veze u kojem se najbolje snalazi, u svom si najboljem izdanju: zabavan, armantan, ushien, uzbudljiv, zanimljiv, zaintrigiran. To je faza u kojoj se osjea najugodnije i koju najvie voli zato to ne mora mobilizirati svoj

obrambeni sustav tako da te partnerica moe zagrliti i osje ati te kao toplo ljudsko bie, a ne kao golemi kaktus. Bilo je to vrijeme sre e i uitka i za tebe, a i za mene i ne udi me da iz svog ivota eli napraviti seriju otvaranja. Ali poeci se ne mogu beskona no produljivati; ne mogu se ponavljati i ponavljati i ponavljati. Moraju krenuti dalje, razvijati se ili e umrijeti od dosade. Nije tako, kae. Mora pobjei, prisiljen si na promjenu, susretati se s novim ljudima, odlaziti na druga mjesta tako da se moe vratiti ljubavnoj vezi kao da je nova. Mora stalno poinjali. Proli smo rastegnuti niz otvaranja i novih otvaranja. Neka su bila uzrokovana neizbjenim poslovnim obvezama, ali bespotrebno bolnim i tekim za dvoje bliskih ljudi kao to smo ti i ja. Neke si sam kreirao kako bi stvorio mogunost da se ponovo vrati poetku kojem si toliko teio. Mislim da je jasno da tebi dio u kojem se ideje razvijaju i sazrijevaju predstavlja anatemu. Zato to hi mogao otkriti da sve to ima jest zbirka uasno ogranienih ideja koje ne mogu funkcionirati koliko god kreativnosti uloio u njih ili ak i gore po tebe da ima sve to je potrebno za velianstvenu simfoniju, ali u tom se sluaju mora preznojiti: dubine moraju biti iskopane, a odvojeni entiteti paljivo isprepleteni kako bi sami po sebi poslali velianstveni i zajedno inili velianstvenost. Pretpostavljam da je to slino trenutku tijekom pisanja knjige kad pisac nipoto ne smije odlutati od glavne ideje. Bez sumnje, otili smo dalje nego to si namjeravao. Ali, zaustavili smo se daleko od onoga to sam smatrala naim sljedeim loginim koracima ispunjenim ljubavlju. Na je zajedni ki rast obiljeilo tvoje stalno povlaenje i dola sam do zakljuka da nikada neemo uspjeti stvoriti nita

vie do sporadinih pokuaja usprkos naem potencijalu za novim spoznajama, zau ujuim slinostima kad su interesi u pitanju, bez obzira koliko godina proveli zajedno zato to nikada ne emo zajedno pretei vrijeme. I zato, razvoj i odrastanje koje toliko cijenimo i za koje znamo da je mogue, postaje neostvarivo. Oboje smo imali viziju neeg predivnog to nas je ekalo. Ali, s ovog mjesta ne moemo stii onamo. Suoena sam s betonskim zidom koji si stvorio oko sebe, a ti osjea potrebu da ih izgradi jo vie. Ja udim za punoom i bogatstvom koje donosi daljnji rast, a ti e neprestano traiti nove naine kako da ga izbjegne sve dok smo zajedno. Oboje smo nesretni; ti se ne moe vratiti, a ja ne mogu napredovati, nali smo se usred beskrajne bitke s oblacima i mranim sjenama koje natkrivaju ogranieno vrijeme koje nam dozvoljava da provedemo zajedno. Osjeam stalni otpor usmjeren prema meni, otpor prema rastu i razvoju neega ovako lijepog, kao da smo neto uasno. Svaka borba protiv raznoraznih oblika otpora, od kojih su neki okrutni, nanosi mi bol na jednoj ili drugoj razini. Zapisala sam sve o vremenu koje smo proveli zajedno. Dugo i paljivo sam prouavala misli i osjeaje. Rastuila sam se, ak sam ostala okirana, ali te su mi rijei na papiru pomogle da se suoim s istinom. Sjetila sam se prvih dana lipnja, i sedam tjedana koji su uslijedili i otkrila da je to razdoblje jedino razdoblje sree. To je bilo otvaranje i bilo je predivno. Zatim su uslijedili nai i rastanci sa surovim i, za mene, neobjanjivim prekidima i jednako surovo izbjegavanje otpor kad bi mi se vratio. Rastavljeni i odvojeni ili zajedno i odvojeni, nema sre e. Postala sam stvorenje koje neprestano plae, stvorenje koje ak mora stalno plakati zato to mi se ini da je saaljenje neizbjeno prije nego nastupe dobrota i njenost. Osim toga, znam da nisam ovako daleko dogurala u ivotu kako bih postala osoba vrijedna saaljenja Tvoje rijei da ne moe otkazati izlazak kako bi mi pomogao dok sam bila u krizi jer sam te nazvala prekasno i zato to ne sru ile su pravu istinu

na mene silinom lavine. Suoivi se s injenicama najbolje to sam znala, zakljuila sam da ne mogu nastaviti, bez obzira koliko to elim; ne mogu se dalje povijati. Nadam se da sve ovo nee shvatiti kao prekid dogovora, ve kao nastavak mnogih, mnogih zavretaka koji si u ivotu zapo eo. Mislim da je to neto neminovno i da smo oboje toga svjesni. A ja moram prihvatiti injenicu da ti nisam uspjela otkriti uitke ljubavi. Richarde, moj najdrai prijatelju, ovo sam rekla blago, pa ak i njeno i s ljubavlju. A meki tonovi ne mogu sakriti bijes koji skriv a povrina: oni su stvarni. Nema optubi, nema krivnje ili pogreaka. Jednostavno pokuavam razumjeti i prekinuti bol. Iznijela sam ono to sam i sama bila prisiljena prihvatiti: ti i ja nikada ne emo prei u fazu rasta i razvoja, a da ne spominjem ostvarenje velianstvenog kulminacijskog izraza ljubavi koja je procvala poput proljetnog cvata. Osjetila sam da, ako je bilo to u mojem ivotu zavrijedilo naputanje prethodno uspostavljenih principa i rutina, ako je ita zasluilo da predem preko svih znanih i neznanih granica, onda je to bila ova veza. Pretpostavljam da bih imala opravdanje kada bih se osje ala ponienom zbog svega to sam poduzela kako bih nas ostvarila. Umjesto toga, ponosna sam na sebe i sretna zato to sam prepoznala rijetku i predivnu mogunost koju smo imali dok smo je imali, i zato to sam dala sve od sebe, u najiem i najuzvienijem smislu, da nas sauvam. Trenutano, tu nalazim utjehu. U ovom uasnom trenutku koji donosi svretak, iskreno mogu rei da ne znam to bih jo mogla uiniti kako bih nam priskrbila onu sjajnu budunost koju smo mogli imati. Usprkos bolu, sretna sam to mi se pruila prilika da te upoznam na ovako poseban nain i zauvijek u pamtiti vrijeme koje smo proveli zajedno. Rasla sam s tobom, u ila sam od tebe, a

znam da sam i sama ostavila pozitivan trag u tebi. I ja i ti smo bolja ljudska bia samim time to smo imali jedno drugo. U ove kasne sate sjetila sam se jo jedne ahovske metafore koja bi mogla posluiti. ah je igra u kojoj oba igra a imaju svoj jedinstveni cilj koji neminovno ukljuuje protivnika: sredinu igre u kojoj se borba zahuktava i intenzivira i tijekom koje se gube figure i na jednoj i na drugoj strani, obje strane polagano nestaju; i kraj u kojem jedna strana stvara zamku i paralizira protivnika. Mislim da ti ivot promatra kao partiju aha: a ja kao sonatu. I ba zbog te razlike i kraljica i kralj su izgubljeni, a pjesma je prekinuta. I dalje sam tvoja prijateljica i znam da i ti isto osje a. Ovo ti pismo aljem u trenutku kad mi srce ispunjava duboka i njena ljubav i potovanje koje osjeam prema tebi, ali i istanana tuga zato to smo prokockali ansu punu obeanja, toliko rijetku i tako lijepu. Leslie Stajao sam i gledao kroz prozor, no nita nisam vidio. Buka mi je parala glavu. U krivu je. Naravno da je u krivu. ena ne razumije tko sam i kako razmiljam. teta, zakljuio sam. Zatim sam zguvao njezino pismo i bacio ga.

31.

Sat vremena kasnije vani je sve bilo isto. Zato samog sebe laem? zapitao sam se. U pravu je i vrlo dobro to znam, pa ak i ako nikad samom sebi to ne priznam, ak i ako nikad vie ne pomislim na nju. Njena pria o simfoniji, i ahu ... zato to sam nisam uvidio? Uvijek sam tako prokleto pametan, osim kad su u pitanju porezi, toliko perceptivan, sposobniji da prodrem u dubine ljudske due od bilo kojeg drugog ivog bia, kako je mogue da ona to vidi, a ja ne? Je li mogu e da je pametnija od mene? Ako je tako pametna, gdje joj je sustav, njezina zatita od boli? Ja imam svoju savr ... PROKLETA da je ta tvoja savrena ena! Ona je nekakav mjeanac paunice koju si stvorio, okiene umjetnim perjem neobi nih boja, koja nikada nee poletjeti! Tvoja paunica moda moe trati naokolo i klepetati krilima i skviati umjesto pjevati, ali nikada, nikada se nee uzdii iznad zemlje. Ti, na smrt prestraen brakom, zna li da si se oenio time? Fotografija s vjenanja! Mali ja i deset metara velika paunica! To je prava istina! Oenio sam se pogrenom idejom. Ali ogranienje moje slobode! Ako ostanem s Leslie, umrijet u od dosade! Upravo sam se u tom trenutku podijelio u dvije osobe; ja koji sam toliko dugo upravljao svojim ivotom i novopridolica koja se pojavila kako bi ga unitila. Dosada je najmanja od svih naih briga, ti kukin sine, rekla je pridolica. Zar ne vidi da je pametnija od tebe, spoznala je svjetove koje se ti ne usu uje niti tapom dodirnuti? Samo daj, napuni mi usta pamukom i zazidaj me kao to ini sa svakim dijelom sebe koji se usudi rei da su tvoje svemone teorije pogrene! Slobodan si, Richarde, slobodno to uini. A slobodan si i protratiti ostatak svog ivota u

povrnim poznanstvima sa enama kojima zna samo imena i koje se boje intimnosti vie od tebe. Slinosti se privlae, deko. Osim ako nema barem prokleti gram razuma, i ako ga ne prona e tijekom ovog ivota, pripadat e uz svoju bestjelesnu, zamiljenu savrenu enu sve dok ne umre od samoe. Okrutan si poput leda. Pripada uz svoju ledeno okrutnu ahovsku plou i svoje ledeno okrutno nebo; prokockao si veli anstvenu priliku branei svoje samoubila ki nastrojeno carstvo; preostale su ti samo mrvice koje e ti oteti drava sve to si imao drava ti je uzela! Leslie Parrish je tvoja ansa tisuu puta dragocjenija od bilo kojeg carstva, ali na smrt te plai zato to je pametnija od tebe, njena su mudrost i razboritost tolike da je nikada ne e moi sustii i zbog toga e je ostaviti. Ili je ona tebe ostavila? Nee biti povrije ena, prijatelju, zato to nije gubitnik. Bit e tuna i plakat e neko vrijeme zato to se ne boji plakati kad neto to je moglo biti predivno umire, ali s vremenom e te preboljeti i uzdii se iznad svega. I ti e je zaboraviti, za minutu i pol. Samo zatvori svoja prokleta elina vrata, zalupi ih i dobro zaklju aj i nikada vie nemoj pomisliti na nju. Umjesto da se izdigne iznad svega, potonut e ravno do dna i nedugo zatim e postii briljantan uspjeh u svojim podsvjesnim samoubilakim pokuajima i probuditi se jadan zato to si na kr atko imao vatru i srebro, dijamant za cijeli ivot, a ti si uzeo masni prokleti eki i razbio ga u komadie. Trenutano se suoava s najveom odlukom u svome ivotu i sam si toga svjestan. Ona je odluila da se nee vie boriti s tvojim divljaki glupim strahom i u ovom je trenutku sretna zato to se rijeila tereta, mrtvog puhala kakvo jesi. Samo daj, uini ono to uvijek ini; pobjegni. Otri do zrane luke, upali motor aviona i uzleti u no. Leti, leti! Prona i sebi slatku djevojku s cigaretom u jednoj ruci i aom punom

ruma u drugoj i promatraj je kako te koristi kao odsko nu dasku za neto bolje, za neto od ega e veeras pobjei. Bjei, ti glupa kukavice! Pouri, uutkaj me! Na e sljedei susret biti na dan tvoje smrti i tada e mi moi ispriati kako si se osjeao nakon to si spalio posljednji most... Zalupio sam vrata pred bukom i soba je utihnula i umirila se poput bonace. "Boe," glasno sam rekao,"nismo li malo predramatini?" Izvadio sam pismo, ponovo ga poeo itati, pustio ga da padne nazad u ko za smee. Ako joj se ne svi am ovakav kakav jesam, lijepo je da mi je to rekla. Ba teta ... kamo sree da je drukija, ostali bismo prijatelji. Ali ja ne mogu podnijeti ljubomoru! Zar misli da sam njeno vlasnitvo; zar ima pravo odluivati s kim u provoditi vrijeme, i kada? Otvoreno sam joj rekao tko sam i to mislim i kako mi moe vjerovati iako se ne radi o onoj volim-te lai koju trai od mene. Od mene nee uti volim-te, gospo ice Parrish! Bit u iskren prema samom sebi i dosljedan, pa ak i ako to znai da u morati ivjeti bez sree i uitaka u kojima sam uivao svaki puta kada bi bili zajedno. Postoji neto, draga Leslie, to nikada nisam uinio nisam te slagao ili varao ili obmanjivao; ivio sam ono u to sam vjerovao ba onako kao to sam ti i rekao. Ako ti je tako neto sada postalo neprihvatljivo, ja tu nita ne mogu uiniti; oprosti mi i ao mi je to mi to nisi ranije rekla i potedjela nas oboje svih ovih proble ma. Sutra u zoru odlazim, odluio sam. Ubacit u svoje stvari u avion i odletjeti nekamo gdje jo nikada nisam bio. Wyoming, Moda Montana. Avion u ostaviti Poreznoj upravi, ako ga uspiju na i, i izgubit u se. Negdje u posuditi dvokrilca i nestati. Promijenit u ime. Winnie-zvani-Pooh je ivio pod imenom Sanders, mogu i ja. To e biti zabavno. James Sanders. A oni neka zadre raune u banci, avione i sve ostalo to trae. Nitko nikada nee otkriti to se

dogodilo s Richardom Bachom i to e mi biti dar s neba. Sve to mi je jo preostalo za napisati, ako mi je uope neto preostalo, napisat u pod novim imenom. Nakon toga u moi raditi to god mi padne na pamet. Ostaviti sve. James Sanders e moda odlutati u Kanadu, ili Australiju. Stari bi Jim moda mogao pokucati na vrata uma Alberte, ili u Tiger Mothu odletjeti na jug u Sunbury, ili Whittlesea. Mogao bi nauiti australski, prodavati vonje znatieljnicima, tek toliko da preivi. Zatim ... Zatim ... Zatim to, gospodine Sanders? Hoe li drava ubiti Richarda Bacha, ili ti sam? eli li ga ubiti zato to ga je Leslie oslobodila? Hoe li njegov ivot bez nje biti toliko prazan da ti nee biti vano hoe li umrijeti, ili nee? O tome sam razmiljao dugo-dugo. Bilo bi uzbudljivo poletjeti i promijeniti ime i pobjei. Ali; je li to ono to najvie elim? Da Ii je to tvoja najvia istina? upitala bi me. Ne. Sjeo sam na pod i naslonio se na zid. Ne, Leslie, to nije moja najvia istina. Moja najvia istina jest injenica da moram jo puno toga nauiti o ljubavi prema drugoj osobi i to to znai. Moja najvia istina jest da je moja savrena ena u svom najboljem izdanju prikladna za kratki razgovor, seks kratkotrajnu vezu, bijeg od samo e. Ona ne predstavlja ljubav

o kojoj je ono dijete pred vratnicama sanjarilo, prije toliko vremena. Kad sam bio dijete, znao sam to je dobro, i kad sam se ostavio putovanja i ivota od prodaje vonji; kako bih pronaao ivotnu druicu, srodnu duu, an ela utjelovljenog u eni kako bih s njim uio i volio. Kako bih pronaao enu koja bi bila stalni izazo v, koja bi me prisiljavala da se mijenjam, rastem, ostanem u situacijama od kojih bih ina e pobjegao. Leslie Parrish moda nije ta osoba. Moda nije moja ivotna druica koja me je traila i koju sam ja traio. Ali ona je jedina ... ima Leslienu razboritost u Leslienom tijelu, ena koju ne moram saalijevati, ne moram spaavati, ne moram nikome objanjavati kamo god otiao. 1 tako je prokleto pametna da je najgora stvar koja me moe zadesiti, mogunost da nauim puno toga prije nego me sljedei puta ostavi. Ako je ovjek dovoljno okrutan, pomislio sam, dovoljno protiv ivota, ak ga se i ivotna ljubav kloni, ostavlja ga samog, spremna da prieka neki sljedei ivot prije novog susreta. Ali to ako ne pobjegnem? to bih mogao izgubiti osim stotinu ton a tekog elinog oklopa koji bi me trebao tititi od boli? Ako dovoljno rairim krila, moda u moi letjeti, a da me nitko ne pogodi . Sljedei put mogu promijeniti ime u Sanders i odletjeti u Port Darwin! To drsko prigovaralo koje sam uutkao, u pravu je bio. Otvorio sam vrata, ispriao mu se, oslobodio ga; no nije vie rekao niti rije. Bio sam prisiljen donijeti najveu odluku svog ivota, nije mi to morao ponoviti. Je li mogue da se radi o ispitu kojeg su isplanirali na stotine drugih aspekata mene iz razliitih vremena i prostora? Jesu li se u ovom trenutku okupili iza zamraenog stakla odakle me promatraju nadaju i se da u odbaciti elik, ili se nadajui da u se oajniki drati svog oklopa? Jesu li otvorili kladionicu? Ulau li novac u mogue odluke? Ako su se zaista okupili, bili su suvie tihi, iza stakla. Nikakve, ni

najtie umove nisu proizvodili. ak je i buka u mojoj glavi bila nekako smirena. Cesta se ispred mene nastavljala u dva smjera. Dvije su budunosti znaile dva razliita ivota. Leslie Parrish, ili moja predvidiva i sigurna savrena ena? Izaberi, Richarde. Sad. Vani se mrai. Tko?

32.

Halo?" Njen je glas bio bez daha, gotovo da se utopio u gitarama i bubnjevima. "Leslie? Ja sam, Richard. Znam da je kasno, ali bi li mogla razgovarati sa mnom?" Odgovora nije bilo. Glazba je bjesnila, udarala dok sam ekao zvuk koji bi me obavijestio da ne eli priati. Boj koji sam preivio, odluka koju sam morao donijeti, pomislio sam, a odluka je ve bila donesena; Leslie vie nije bila zainteresirana za sline meni. "Da", konano je rekla."Samo da stiam glazbu. Plesala sam." Telefon je utihnuo, no za tren se vratila."Bog." "Bog. Primio sam pismo." "Izvrsno." Drao sam slualicu i koraao, lijevo-desno, i ne znajui da se kreem."Zar zaista eli prekinuti sa svime, samo tako?" "Ne sa svime", odgovorila je."Nadam se da emo i dalje zajedno raditi na filmu. elim te kao prijatelja, ako ti to odgovara. Jedino to elim prekinuti jest bol." "Ali nikad ti nisam elio nanijeti bol." Ja te ne mogu povrijediti, pomislio sam. Ne moe biti povrije ena, bez da prije toga samu sebe projicira kao ranjenicu ... "Pa, svejedno je boljelo", rekla je." ini mi se da nisam stvorena za slobodne veze. U poetku je bilo dobro, ali kasnije smo bili tako sretni zajedno! Pruila nam se prilika da uivamo u tako toplom ushienju, ti i ja, zajedno! Zato to unitavati zbog ljudi do kojih nam nije stalo, ili zbog nekakvih apstraktnih principa? Jednostavno nismo mogli opstati." "Zato nismo mogli opstati?"

"Imala sam macu", rekla je."Amber. Velika, dlakava perzijska ma ka. Amber i ja, svaki mogui tren koji sam provodila kod ku e, bile smo zajedno. Ru ala je i veerala zajedno sa mnom, zajedno smo sjedile i sluale glazbu, nou je spavala na mom ramenu; u svakom smo trenutku znale to koja misli. Zatim se Amber omacila. Bili su preslatki. Oduzeli su joj vrijeme i ljubav, oduzeli su i moje vrijeme i ljubav. Amber i ja nismo vie bile same, morale smo se brinuti i o maiima, nau smo ljubav morale podijeliti. Nakon to se omacila, nikada vie nisam osjetila tu bliskost koju smo imale, a ni ona, sve do trenutka njene smrti." "Bliskost i intimnost koju osje amo prema drugom obrnuto je proporcionalna broju ljudi koji su tako er u naim ivotima? " upitao sam. Zatim, preplaivi se da bi moje pitanje mogla shvatiti kao provokaciju:"Misli li da smo ti i ja trebali predstavljati neto posebno jedno drugom?" "Da. U poetku sam prihvaala tvoje brojne prijateljice. Sve to si radio kad nisi bio sa mnom, nije me se ticalo. Ali kad se pojavila Debora, princip Debore, kao to si rekao, odjednom sam spoznala da si svoj harem poeo seliti na zapad i da si me planirao u laniti u svoj klub. To ne elim, Richarde. Zna li to sam nauila od tebe? Nauila sam to je mogue i sada moram odbaciti sve ono za to sam mislila da bismo mogli imati. elim biti jako bliska s nekim koga cijenim i kome se divim i koga ljubim, s nekim tko isto osjea prema meni. To ili nita. Otkrila sam da se ono to traim, ne poklapa s onim to ti eli. elimo razliito." Prestao sam koraati, sjeo sam na rub kaua. Tama je prodirala kroz prozore oko mene. "to misli da ja elim?" upitao sam.

"Upravo ono to ima. Mnotvo ena koje povrno poznaje i za koje ne mari. Isprazni flert, obostrano koritenje, bez ljubavi. Za mene je to pakao. Pakao je mjesto, vrijeme, svjesnost, Richarde, u kojem ne postoji ljubav. Uas! Izostavi me iz svojih plano va." Govorila je kao da je donijela odluku i kao da sam ve znao kojim u putem krenuti. Kao da nije bilo mjesta za bilo kakvu promjenu. Nita nije traila; govorila mi je najveu istinu znajui da se nikada neu sloiti. "Potivala sam te i svim ti se srcem divila", rekla je."Mislila sam da si najljepa osoba koja je ula u moj ivot. Sada, polagano poinjem 0 tebi otkrivati stvari koje ne elim vidjeti. elim staviti toku na nas dok sam jo uvijek uvjerena da si predivan ." "Ono ega sam se bojao, Leslie, jest to da smo po eli posjedovati jedno drugo. Sloboda mi je vana kao ..." "Sloboda da ini to?" uzvratila je paljbu."Tvoja sloboda da ne bude blizak i intiman? Tvoja sloboda da ne voli? Tvoja sloboda da se odmara od sree i ushienja u nemiru i dosadi? U pravu si... da smo ostali zajedno, ne bih ti dozvolila da zadri sve te slobode." Dobro reeno! pomislio sam kao da su njene rije i bile potez u ahu. "Lijepo si mi pokazala ..." rekao sam."Razumijem to mi pokuava rei. Prije nisam. Hvala ti." "Dobrodoao si", rekla je. Prebacio sam slualicu. Jednog e dana neki arobnjak dizajnirati telefonsku slualicu s kojom je razgovor ugodan dulje od jedne minute."Mislim da si imamo puno toga za re i. Postoji li mogunost da se sastanemo i porazgovaramo?" Stanka. Zatim:"Radije ne bih. Ne smeta mi razgovor preko telefona, ali ne elim te osobno vidjeti, barem ne neko vrijeme. Nadam se da me razumije."

"Naravno. Nema problema", rekao sam.".Mora li ii sada?""Ne. Moemo razgovarati."

"Postoji li nain da te uvjerim kako ti i ja i dalje moemo ostati bliski? U ivotu nisam sreo osobu poput tebe, a ini mi se da tvoja zamisao prijateljstva znai srdano pismo ili rukovanje na kraju svake fiskalne godine." Nasmijala se."Oh, nije ba tako crno. Rukovanje svakih pola godine. Kvartalno, budui da smo bili tako dobri prijatelji. Samo zato to naa ljubavna veza nije potrajala, Richarde, ne zna i da nije uspjela. Pretpostavljam da smo iz nje nauili ono to smo morali nauiti." "Moda sloboda o kojoj sam govorio", rekao sam,"vei dio nje, moda je to sloboda da se mijenjam, da svaki tjedan budem druk iji, da se svaki dan mijenjam. 1 ako se dvoje ljudi mijenja u dva razli ita smjera ..." "Ako se mijenjamo u razliitim smjerovima", rekla je,"onda ionako nemamo budunost, zar ne? Mislim da je mogue da se dvoje ljudi zajedno mijenja, da zajedno rastu i oboga uju se, umjesto da se unitavaju. Zbroj jedan i jedan, ako se radi o onom pravom, moe biti beskonanost! Ali tako esto jedna strana vue drugu za sobom na dno; jedna strana eli letjeti poput balona, a druga je teret. Uvijek sam se pitala kako bi bilo kad bi dvoje ljudi, mukarac i ena, eljelo letjeti poput balona?" "Poznaje li koji takav par?" "Nekoliko", odgovorila je. "Ikoga?" "Dva. Tri."

"Ja ne znam nijedan", rekao sam joj."Pa ... poznajem jedan par. Od svih ljudi koje poznajem, jedan sretan brak. Ostali su ... ili je ena srea, a mukarac teret, ili obrnuto, ili su oboje tereti. Dva su balona rijetkost." "Mislila sam da bismo ja i ti mogli biti", rekla je. "To bi bilo lijepo." "Da." "to misli, da bi nam trebalo", upitao sam,"to bi nas moglo vratiti da budemo zajedno kako smo nekad bili?" Osjetio sam da je eljela rei;"Nita", ali nije zato to bi zazvuala preokrutno. Razmiljala je o mom pitanju i zato je nisam gnjavio, nisam je pourivao. "Da se vratimo u ono to smo imali, mislim da nas nita ne bi moglo vratiti onamo. Ne elim to. Sve sam dala od sebe kako bih se promijenila, ak sam pokuala izlaziti s drugim mukarcima dok te nije bilo kako bih vidjela mogu li izbalansirati tvoju savrenu enu s mojim savrenim mukarcem. Ali nije upalilo. Dosadno, dosadno, dosadno. Bespotrebno gubljenje vremena. Richarde, ja nisam jedna od tvojih djevojaka za zabavu", nastavila je polagano."Promijenila sam se onoliko koliko sam eljela. Ako eli biti sa mnom, na tebi je red da se mijenja." Ukoio sam se."Kakvu mi vrstu promjene moe ponuditi na razmatranje?" Najgori bi mogui odgovor bio da kae neto to mi je neprihvatljivo, pomislio sam, no, ni to nije gore od onog to trenutano imamo. Kratko je razmiljala."Predlaem da razmisli o ljubavnoj vezi, ekskluzivnoj, samo ti i ja. Tako emo otkriti jesmo li dva balona.""Ali, u tom sluaju neu biti slo ... odmah bih morao prestati izlaziti sa svojim prijateljicama?"

"Da. Sa svim enama s kojima spava. Morao bi prestati sa svim drugim ljubavnim vezama i vezicama." Na menije bio red da utihnem, a na njoj da tiho eka s druge strane linije. Osjeao sam se poput zeca kojeg su lovci stjerali u kut. Mukarci koje poznajem, koji su prihvatili takve uvjete, zaalili su. Bili su pogo eni, no uspjeli su preivjeti. Jedva. Ali, s Leslie sam se mijenjao! Samo sam s njom mogao biti onakav kakav uistinu jesam. Nisam bio srameljiv pred njom, ili udan. Divio sam joj se, uio sam od nje. Ako me eli poduavati ljubavi, mogao bih pokuati. "Tako smo razliiti, Leslie, ti i ja." "Razliiti smo, isti smo. Bio si uvjeren da ne e moi razgovarati sa enom koja ne upravlja avionima. Ja nisam sebe mogla zamisliti sa ovjekom koji ne voli glazbu. Je li mogue da nije toliko vano biti slian, ve biti znatieljan? Zato to smo razliiti, zabavljamo se otvarajui jedan drugom vrata u nove svjetove, razmjenjuju i svoje strasti i uzbu enja. Ti moe upoznati glazbu, a ja letjeti. 1 to je tek poetak. Mislim da bismo mogli tako do kraja ivota.""Razmislimo o tome", rekao sam."Razmislimo o svemu. Oboje smo bili u braku i u situacijama pred brakom, oboje nosimo oiljke, obeali smo si da neemo vie ponavljati iste pogreke. Zar ne vidi niti jedan drugi nain da ostanemo zajedno osim da ... osim braka?" "Ima li ti koji prijedlog?" upitala je. "Ja sam bio poprilino sretan s onim to smo imali, Leslie,""Poprilino sretan nije dovoljno. Sama mogu biti sretnija od toga i to mi vie odgovara zato to ne moram sluati tvoja opravdanja za bijeg, tvoja opravdanja da me udalji od sebe, sagradi zidove kako bi se zatitio od mene. Bit u jedina ljubavnica u tvom ivotu, ili me nee biti. Pokuala sam tvoju polovinu teoriju i nije

upalila ne kod mene." "Ali to je tako teko, brak namee tolika ogranienja ...""Mrzim brak koliko i ti, Richarde, kad ljude pretvori u bezli na bia, kad ih pretvori u preljubnike ili kad ih zatvara u kaveze. Izbjegavala sam ga due od tebe; prolo je esnaest godina od mog razvoda. Ali razlikujem se od tebe u sljedeem mislim da postoji brak koji nam donosi slobodu koju ne moemo postii ako smo sami. Mislim da je mala vjerojatnost da to razumije, ali isto tako mislim da smo ja i ti mogli to postii. Prije sat vremena, rekla bih da nema anse. Mislila sam da nee nazvati." "Ma daj. Znala si da u te nazvati." "Ne", rekla je."Ono to sam znala jest da e baciti moje pismo i odletjeti nekamo u svom avionu." itaica misli, pomislio sam. Ponovo sam se stavio u tu situaciju, bijeg u Montanu. Mnotvo akcije, noviteti koje valja pogledati, nove ene za upoznati. Ali sve se doimalo dosadno, ak i dok sam samo razmiljao. To sam ve uinio, pomislio sam, i znam kako je i da se sve odvija na povrini. Ne dira me, ne mijenja i nije mi vano. Takva akcija me vie ne zanima. Dakle, odletim ... pa to onda? "Ne bih odletio a da ti se ne javim. Ne bih otiao i ostavio te ljutu na mene." "Nisam ljuta na tebe." "Hm", promrmljao sam."Dovoljno si ljuta da prekine najljepe prijateljstvo koje mi se desilo u ivotu." "Sluaj, Richarde, ozbiljno; nisam ljuta na tebe. Prije neku veer sam bila bijesna i gnuala sam te se. Zatim sam bila tuna i plakala sam. Ali, nakon nekog sam vremena prestala plakati i dosta sam razmiljala o tebi i konano sam shvatila da si sa mnom bio u svom najboljem izdanju; ponaao si se najbolje to si znao; da e morati ivjeti s time sve dok se ne promijeni i da nitko to ne moe uiniti osim tebe. Kako bih se mogla

ljutiti na prijatelja koji je davao sve od sebe?" Osjetio sam val topline kako se iri mojim licem. Kakva teka misao ispunjena ljubavlju! Da me shvati, u takvom trenutku, da shvati da sam davao sve od sebe! Tko bi drugi na ovome svijetu to shvatio? Erupcija potovanja prema njoj stvorila je klicu sumnje u mene samog. "A to ako nisam davao sve od sebe?" "Onda sam ljuta na tebe." Rekavi to, jedva se suzdrala da ne prasne u smijeh, a ja sam se neznatno opustio, na kauu. Ako se jo uvijek mogla smijati, znai da nije smak svijeta, barem ne za sada. "Moemo li napisati ugovor, paljivo sloiti jasan dogovor o tome kakve promjene tono elimo?" "Ne znam, Richarde. ini mi se kao da igra jednu od svojih igara, a situacija je puno ozbiljnija, a i meni i, nadam se tebi, puno vanija, pa nam ne trebaju takve igrarije. Igre, i tvoja litanija zastarjelih fraza, tvoje stare obrane. Ne elim ih vie. Ako misli da se mora braniti od mene, ako ti neprestano moram dokazivali da sam ti prijateljica, da te volim i da te neu povrijediti ili unitili ili ubiti od dosade, menije to previe. Mislim da me dovoljno dobro poznaje, a sam zna to osjea prema meni. Ako se boji, boji se. Pustila sam te i osjeam se dobro zbog loga, zaista. Neka ostane na tome. Prijatelji, u redu?" Razmislio sam o onome to mi je rekla. Navikao sam biti u pravu, navikao sam pobje ivali u svim raspravama. Ali u ovom slu aju, koliko god sam se trudio pronai slabe toke u njezinom nainu razmiljanja, nisam uspijevao. Njezino bi se miljenje pokazalo pogrenim samo kad bi mi lagala, samo kad bi se pokazalo da me namjeravala povrijediti ili prevariti ili unititi. A u to

nisam mogao vjerovati. Sve to je radila drugima, znao sam, jednog je dana mogla uiniti i meni, ali nikad je nisam vidio da vara ili da nekome drugome eli nanijeti bol, pa ak ni ljudima koji su bili zli prema njoj. Oprostila im je, svima, nije ih mrzila. Da sam samom sebi dozvolio izgovoriti rije , u tom trenutku, rekao bih joj da je volim. "I ti daje sve od sebe, zar ne?" upitao sam je. "Da." "Zar ti se ne ini pomalo udnim da smo nas dvoje iznimka, ti i ja, kad gotovo nitko ne moe iskoristiti bliskost za rast i razvoj? Bez vike i lupanja vratima, gubljenja potovanja, uzimanja druge strane zdravo za gotovo, dosade?" "Zar ne misli da si poseban?" upitala me."Zar ne misli da sam ja posebna?" "Nikada nisam sreo nekoga poput nas dvoje", odgovorio sam."Ako se naljutim na tebe, ne mislim da postoji neto loe u vikanju i lupanju vratima. Bacanju stvari, ako dovoljno pobjesnim. Ali to ne zna i da te ne volim. A tebi sve ovo nema nikakvog smisla, zar ne?" "Tono. Ne postoji problem koji ne bismo mogli rijeiti uz pomo mirnog, razboritog razgovora. Kad se ne slaemo, to ne valja ako kaem: 'Leslie, ne slaem se i to su moji razlozi'? Na to ti odgovara: 'U redu, Richarde. Tvoji su me razlozi uvjerili da je tvoj na in bolji.' 1 tu je kraj prie. Nema krhotina stakla i porculana za pomesti, nema vrata koja se moraju popraviti." "Kad bi barem bilo tako", rekla je."Viem kad osjetim strah, kad mislim da ne uje ono to ti pokuavam rei. Moda uje moje rijei, ali ne razumije ih, i bojim se da e uiniti neto to e nas oboje povrijediti i zbog ega emo poaliti i vidim nain da se tragedija izbjegne i ako ga izgovorim dovoljno glasno, ut e me.""eli mi rei da, ako te budem

sluao, nee morati vikati?""Da. Najvjerojatnije neu morati vikati", rekla je."Ali ak i ako podignem glas, proi e me vrlo brzo. Izbacim ljutnju iz sustava i ponovo sam mirna." "U me uvremenu, ja sam poput nesigurnog po etnika na tankom ledu ..." "Ako ne eli ljutnju, Richarde, onda me nemoj l jutiti! Odrasla sam i postala poprilino smirena i lako prilagodljiva osoba. Nisam zapeta puka koja je spremna opaliti na najmanju sitnicu, ali ti si jedan od najsebinijih ljudi koje sam ikad upoznala! Bijes mi je bio potreban da te sprijeim da me ne zgazi, da nas oboje podsjeti kad je dosta!" "Rekao sam ti da sam sebian, prije puno vremena", rekao sam."Obeao sam ti da u se uvijek ponaati u svom najboljem interesu, a nadao sam se i da e ti isto initi ..." "Potedi me svojih definicija, molim te!" rekla je."Samo ako jednog dana uspije ne misliti samo na sebe cijelo vrijeme, bit e sretan. Sve dok ne oslobodi prostor u svom ivotu za nekoga tko ti je vaan koliko i ti samom sebi, uvijek e biti sam, usamljen i trait e i gubiti ..." Satima smo razgovarali kao da je naa ljubav bila prestraeni i uasnuti bjegunac koji se rairenih oiju naginje preko ruba dvanaesterokatnice spreman na skok u trenutku kad ga prestanemo pokuavati spasiti. Nastavi priati, pomislio sam. Ako nastavimo razgovarati ne e skoiti s dvanaestog kata i stropotati se, uasnuto vritei, na plonik. Pa ipak, niti jedno od nas nije eljelo da bjegunac preivi osim ako ne postane razuman i snaan. Svaki komentar, svaka ideja koju smo dijelili udruili su se u vjetar koji ga je gurao od ruba smrti s vremena na vrijeme naa je zajednika budunost visjela iznad ceste, a ostatak je vremena bila pritisnuta uza zid. Koliko e toga umrijeti ako padne! Topli sati tijekom kojih smo se rijetko razdvajali, kad smo jedno drugom toliko zna ili, kad sam ostajao bez daha otkrivajui tko je ta ena u stvari; bili bi uzaludni, ak i neto

gore od uzaludnosti: bio bi to uasan gubitak.

Tajna pronalaska nekoga koga biste mogli voljeti, jednom mi je rekla, jest da prvo prona ete nekog tko vam se svi a. Najbolji smo prijatelji bili puno prije nego to smo postali ljubavnici. Svi ala mi se i divio sam joj se i vjerovao joj, vjerovao\ Odjednom je toliko dobra pruilo protuteu. Kad bi se bjegunac poskliznuo, wookieji bi umrli za vrijeme pada, prai oajniki steui sladoled, arobnicu, boicu seksa; Bantha bi tako er preminuo, ah i filmovi i zalasci sunca bi zauvijek nestali. Njen i prsti vie ne bi plesali na klavijaturama. Nikada poslije ne bih sluao glazbu Johanna Sebastiana, nikada vie ne bih uo tajnovite harmonije zato to mi ih je ona otkrila, nikada vie ne bih igrao igru pogodi skladatelja, nikada vie ne bih mogao pogled ati cvijee, a da pritom ne pomislim na nju, nikada vie ne bih imao nekog tako bliskog. Sagradio bih nove zidove, postavio eljezne iljke na vrhove, i zatim bih sagradio zidove unutar njih i postavio jo iljaka ... "Ne trebaju ti tvoji zidovi, Richarde!" vikala je."ak i ako se vie nikada ne vidimo, zar ne zna da te zidovi ne tite? Oni te izoliraju!' Pokuava mi pomoi, pomislio sam. U posljednjih smo se nekoliko minuta ponovo udaljili, ova ena eli da spoznam. Zar je rastanak mogu? "I, prai ..." rekla je," ... prai ne mora ... prai ne mora umrijeti... Svakog jedanaestog srpnja, obeavam ... napravit u sladoled od oko ... sladoled od okolade ... i sjeti ... najdrai moj praiu ..." Rasplakala se; uo sam je kako pritie slualicu na jastuk. Oh, Leslie, ne, pomislio sam sluajui jecaje priguene perjem. Zar mora nestati, na magian grad za dvoje, udo koje se deava jedanput u ivotu, zar mora nestati u smogu i svakodnevnom ivotu? Tko nas to ubija? Da se, kojim sluajem, neki stranac odluio umijeati me u nas, da nas je odluio razdvojiti, izbacili bi kande i rasjekli ga na komadie. A ovo, ovo je izdaja iz naih redova, to je mojih ruku djelo, ja sam taj stranac! to ako smo jedno drugom ljubav ivota, zapitao sam se sluajui tihe

jecaje. to ako smo se traili cijeli ivot? Dodirnuli smo se i na brzinu okusili zemaljsku ljubav i sada, zbog mojih strahova, ho emo li se zauvijek rastati? Hou li ostatak svog ivota provesti traei enu koju sam ve naao, ali koju sam se bojao voljeti? Nevjerojatne sluajnosti! pomislio sam, koje su nas spojile u vrijeme kada niti jedno od nas nije bilo u braku ili imalo obveze prema drugim partnerima, kada niti jedno od nas nije bilo posve eno traenju uzroka svake mogue sekunde, kada nismo bili prezaposleni glumom ili pisanjem ili putovanjima ili pustolovinama ili zaslijepljeni ne im drugim. Sreli smo se na istom planetu u istom vijeku, istih smo godina, odrasli smo u istoj kulturi. Da smo se sreli nekoliko godina ranije, ne bi se dogodilo ... sreli smo se nekoliko godina ranije i proveli nekoliko trenutaka zajedno, u dizalu ali trenutak nije bio pravi. I nikada vie nee biti pravi trenutak. Tiho sam koraao naprijed-natrag, radio sam polukrugove oko telefonske ice. Ako za deset ili dvadeset godina shvatim da joj nisam smio dozvoliti da ode, gdje e ona biti? to ako se vratim za deset godina kako bih rekao: Leslie, ao mi je! i otkrijem da je gospo a Leslie Parrish Netko? to ako je ne uspijem pronai, ako njezina kua bude prazna, ako se odseli i ne ostavi novu adresu? to ako bude mrtva, ako je ubije neto to je ne bi ubilo da nisam odletio drugi dan? "Oprosti", rekla je, oglasila se ponovo u slualicu, obrisala suze."Ba sam guska. Kamo sree da imam tvoju mo kontrole, ponekad. Oprotaje dobro podnosi, kao da ti nije stalo." "Mora samo odluiti tko vodi glavnu rije", objasnio sam joj sretan to je promijenila temu."Ako dozvolimo da nas osjeaji preuzmu, trenuci kao to je ovaj, nisu zabavni."

"Ne", frknula je."Uope nisu zabavni." "Kad unaprijed sve proivi, kad se pretvara da je sutra danas, ili sljedei mjesec, kako se osjea?" upitao sam."Pokuao sam, ali nisam se bolje osjeao, ne bez tebe. Zamiljao sam kako je to biti s am, da nemam nikoga s kime bih mogao satima razgovarati preko telefona, napraviti raun od sto dolara na lokalnom pozivu. Tako mi nedostaje!" "I ti meni", rekla je."Richarde, reci mi, kako natjerati nekoga da pogleda iza ugla, kad jo uvijek nije stigao do njega? Jedini ivot koji se isplati ivjeti jest onaj ispunjen arolijom, a ovo je arolija! Dala bih sve da mogu vidjeti to je pred nama ..." Na tren je zastala traei to bi jo rekla."Ali ako ti to ne vidi, pretpostavljam da arolija onda ne postoji, zar ne? ak i ako je ja vidim, ne postoji." Zvu ala je umorno, ravnoduno. Namjeravala je spustiti slualicu. Ne znam da li zato to sam i ja bio umoran ili preplaen ili oboje, nikad neu znati. Bez upozorenja; neto me je udarilo, neto se u meni oslobodilo, u mojoj glavi, i nije me razveselilo. RICHARDE! vrisnulo je. TO TO RADI? JESI LI POLUDIO? Ne radi se o tamo nekakvoj metafori koja viri s ruba dvanaesterokatnice, ve o TEBI! To je tvoja budunost, a ako ne uspije, onda si ZOMBl, ivui mrtvac, onda slobodno poni odbrojavati vrijeme prije nego se konano ne dokraji! Devet si se sati poigravao s njom preko telefona, TO MISLI, ZATO SI NA OVOME PLANETU? KAKO BI LETIO? Ovdje si, ti arogantno udovite, kako bi nauio to je to LJUBAV! Ona je tvoja uiteljica i za dvadeset i pet sekundi e spustiti slualicu i vie je nikada nee vidjeti! Ne gubi vrijeme, ti glupi kukin sine! Ima jo deset sekundi i zauvijek e otii iz tvog ivota! Dvije sekunde! PROGOVORI VE JEDNOM! "Leslie", rekao sam."U pravu si. Ja sam u krivu. elim se promijeniti, Pokuali smo na moj nain i nije upalilo. Iskuajmo tvoj. Nee biti nikakve savrene ene, nikakvih zidova. Samo ti i ja. Zato n e bismo vidjeli to e se dogoditi?"

Nastupila je utnja. "Jesi li siguran?" upitala je."Jesi li siguran, ili mi to tek tako kae? Zato to ako zaista to ne misli, cijelu emo situaciju pogorati. Toga si svjestan, zar ne?" "Znam to vrlo dobro. Sigura n sam. Moemo li o tome razgovarati?" Jo jedna utnja. "Naravno da moemo, wookie. Zato ne spusti slualicu i do e ovamo na doruak?" "U redu, draga", rekao sam."Bog." Nakon to je spustila slualicu, rekao sam:"Volim te, Leslie Parrish." U apsolutnoj intimi, nitko me nije mogao uti, rijei koje sam toliko prezirao, rijei koje nikada nisam izrekao, bile su jasne i istinite poput dana. Spustio sam slualicu."USPJELI SMO!" Viknuo sam u praznu sobu."USPJELI!" Bjegunac se ponovo nalazio u na em naruju, na sigurnom, daleko od ruba provalije. Osjeao sam lakou poput planinske ljetne jedrilice lansirane u stratosferu. U ovom trenutku postoji i drugi ja, pomislio sam, polagano se, ali i odluno udaljavao od mene, skrenuo je lijevo na mjestu gdje sam ja otiao desno. Ovaj trenutak u nekom drugom vremenu, onaj je Richard zavrio razgovor s onom Leslie nakon sat vremena, ili deset minuta, ili je uope nije nazvao. Bacio je njeno pismo u ko za smee, uzeo taksi do aerodroma, uzletio prema sjeveroistoku, izravnao se na visini od tri tisue sto metara i pobjegao u Montanu. Nakon toga, kad sam ga odlu io potraiti, sve je prekrio mrak.

33.

'Ne mogu", rekla je."Dajem sve od sebe, Richie; na smrt sam preplaena, ali svejedno pokuavam. U emo u kovit, uranjamo ravno prema zemlji i okreemo se, i onda se onesvijestim! Sljede e to znam jest da smo ponovo izravnani i da me Sue doziva: 'Leslie! Jesi li dobro?'" Pogledala me tuno, beznadno,"Kako da me naui - kako me moe nauiti izvoditi kovite, kad se onesvijestim?" Hollywood je nestao esto kilometara iza zapadnog horizonta, prodao sam ku u na Floridi, ivjeli smo u kamp kuici parkiranoj na dvadeset tisua kvadratnih kilometara povrine pustinjskih prostranstava i planina Arizone, na rubu zrane luke za jedrilice. Estrella Sailport. Zalazak sunca poput oblaka natopljenih mlaznim gorivom i zapaljenih ne ujnom ibicom. Jedrilice parkirane jedna do druge stapale su se, grimizne i zlatne, s bazenima pijeska. "Mali moj wookie ", rekao sam joj."Ti to zna, ja to znam, nema potrebe da se prepiremo oko injenice: ne postoji nita to Leslie Parrish ne moe uiniti kad to odlui. A sitnica poput kovita u jedrilici zaista ne moe predstavljati problem. Ima kontrolu nad letjelicom!" "Ali gubim svijest", rekla je mrzovoljno."Teko je zadrati kontrolu kad si bez svijesti." Otiao sam u minijaturni WC nae kamp kuice, pronaao malu metlu i donio je na mjesto na kojem je sjedila na krevetu."Ovo ti je palica, ru ka ove metle", rekao sam."Pokuajmo zajedno, izvodit emo kovite ovdje, na zemlji, sve dok ti ne dojade." "Nije mi dosadno, ve sam prestraena." "Strah e nestati. Zamisli da ti je metla palica, a stopala stavi na zamiljene pedale vertikalnih stabilizatora. Nalazi se na nebu, leti

ravno, a letjelica je izravnana. Zatim polagano povla i palicu prema sebi. Lagano, lagano, a nos se jedrilice podie uvis i zadrhtat e. Krila e izgubiti uzgon na nain na koji ti eli. Palicu zadri povuenu prema natrag i nos e polako poeti padati i SAD pritisni pedalu desnog vertikalnog stabilizatora, tako, dri palicu povuenu prema natrag i broji okretaje; jedan ... dva ... tri ... broji svaki put kad vrh Montezuma proleti ispred nosa. Tri, zatim pritisni pedalu lijevog vertikalnog stabilizatora, istovremeno gumi palicu prema naprijed, naprijed do neutralnog poloaja, jedrilica se prestala okretati. I na kraju lagano podii nos s ve dok ne izravna letjelicu. To je sve. Je li bilo teko?" "Ne ovdje u kuici." "Napravit emo jo nekoliko i vidjet e da e ti u avionu biti lake, obeavam ti. Proi emo cijelu proceduru, vjeruj mi da znam o emu govorim. I ja sam se uasavao kovita. A sad opet. Letimo ravno, izravnani smo. Povuci palicu prema natrag ..." Koviti, najstranija lekcija osnova letenja. Toliko zastraujua da je vlada prije mnogo godina ukinula zahtjev za poznavanjem te vjetine . .. polaznici bi proli sve i doli do kovita i tu se odrekli letenja. Ali Laszlo Horvath, dravni prvak u jedriliarstvu i vlasnik Estrelle, Horvath je zahtijevao da svaki uenik savlada izvlaenje iz kovita prije nego sam sjedne u avion. Koliko je pilota poginulo zato to su uletjeli u kovit, a nisu znali kako se izvui? Previe, govorio je, i zato neu dozvoliti da se tako neto dogodi na ovom aerodromu. "Ono to eli jest da se rep spusti tono ovdje", rekao sam joj,"to bi se trebalo desiti. eli da se nos uperi ravno prema zemlji i da se svijet pone okretati! Ako se to ne desi, znai da grijei! Ponovo ..." Leslien je zadatak bio da se suoi sa strahom, pobijedi ga i naui upravljati avionom koji ak

nije imao niti motor koji bi ga drao u zraku. Moj je zadatak bio da se suoim s drukijim strahom. Obe ao sam joj da u od nje nauiti kako voljeti, kako odbaciti svoju ledenu savrenu enu i dozvolim Leslie da mi se priblii onoliko koliko je eljela da joj pri em. Vjerovali smo jedno drugom, bili smo njeni jedno prema drugom, nije bilo bieva ili noeva u naem tihom domu. Kamp kuica u pustinji bila je moja zamisao. Ako je ishod naeg pokusa o ekskluzivnosti trebao biti negativan, elio sam da bude eksplozivan i da se u trenutku svri. A za to nije postojao bolji nain nego da se smjestimo u malenu sobu natkrivenu plasti nim krovom bez privatnih kutaka u koje bismo mogli pobje i. Postoji li bolji nain od ovakve intenzivne intime? Ako tu prona emo sre u, mjesec za mjesecom, otkrili smo udo. 1, umjesto da smo reali jedno na drugo, rasli smo i razvijali se. Zajedno smo trali svako jutro, istraivali pustinju s prirunicima o cvijeu i kartama, letjeli smo u jedrilicama, dugo smo razgovarali, dva dana, etiri dana, u ili smo panjolski, udisali isti zrak, fotografirali zalaske sunca, zapoeli smo ivotnu zadau me usobnog upoznavanja: odakle smo doli, to smo nauili, kako bismo sagradili novi svijet kada bi nam se pruila prilika? Na veerama smo nosili najbolju odjeu, vazu je krasilo pustinjsko cvijee, a svjetlost svijea nas je obasjavala; razgovarali smo i sluali glazbu sve dok se svijee ne bi otopile. "Dosada izme u dvoje ljudi", rekla je jedne ve eri,"nije rezultat toga to su dvoje ljudi zajedno, fiziki, ve to to su kilometrima udaljeni, mentalno i duhovno." Za nju jasno k'o dan, a za mene misao koja me je tako zapanjila da sam je morao zapisati. Za sada, zaklju io sam, ne moramo se brinuti zbog dosade. Ali budu nost je jo uvijek neizvjesna ... Doao je dan, stajao sam na zemlji i promatrao njen susret s vlastitom

nemani, stajao u dimu aviona koji je vukao njenu kolsku jedrilicu kako bi se upustila u vjebanje kovita. Za nekoliko je minuta avion oslobodio jedrilicu oblika bijelog kria, visoko na nebu, i ostala je sama i neujna. Usporila je, zaustavila se u zraku i zatim Whush! nos se uperio prema zemlji, krila su se poela okretati, sjeme javora boje pamuka je padalo, padalo i glatko izalo iz vrtloga, iz kovita, usporilo, zaustavilo se u zraku i ponovo zavrtilo. Leslie Parrish, donedavno rtva straha od lakih aviona, danas dri pod kontrolom najlaku od lakih letjelica i izvodi nastraviniju vjebu: okree se u lijevu stranu, u desnu, izvodi polovi ne okrete i izlazi iz kovita, jo se tri puta okree i zatim izravnava letjelicu; sve do najnie visine, zatim lebdi i slijee. Jedrilica je dodirnula zemlju, kotrljala se lagano na jednom kota u prema bijeloj crti na prljavoj pisti i zaustavila nekoliko centimetara od nje. Lijevo krilo se postupno nakosilo i dodirnulo zemlju, a ona je uspjeno zavrila test. Otrao sam prema pisti, uo pobjedniki krik iz letake kabine, a njena se uiteljica veseli s njom."Uspjela si! Sama si je zavrtjela, Leslie! Hura!" Zatim se otvara krov kabine, ona izlazi s osmijehom od uha do uha i srameljivo me promatra u iekivanju mojih rijei. Poljubio sam je."Savren let, wook, savren kovit! Da samo zna kako sam ponosan na tebe!" Sljedeeg je dana sama letjela. Kakva radost i ushienje, stajati na zemlji i promatrati najdrau prijateljicu kako izvodi predstavu bez nas! Zauzela je posve novi stav i iskoristila ga kako bi unitila zastraujuu zvijer koja ju je opsjedala i desetcima je godina plaila, a njeno se novo lice otkr ilo. U morsko plavim oima zlatne su iskrice iskrile, elektricitet je plesao. Mo na je, pomislio sam. Richarde, nemoj

nikada zaboraviti; ova ena nije obina, ovo nije obino ljudsko bie i nemoj to nikada zaboraviti! Ja nisam bio uspjean sa svojim testovima kao ona. S vremena na vrijeme, bez razloga, bio bih hladan prema njoj, tih, odgurivao bih je od sebe i ne znaju i zato. U tim je trenucima bila povrije ena i rekla bi mi to."Danas si bio grub prema meni! Razgovarao si s Jackom kad sam sletjela. Potr ala sam kako bih vam se pridruila, a ti si mi okrenuo le a kao da me nema! Kao da sam lamo, ali bi ti bilo drae da nisam!" "Leslie, molim te! Nisam znao da si ondje. Razgovarali smo. Zar ivot mora stati kad si ti u blizini?" Znao sam da je ondje, ali nisam to pokazao, ve sam se ponio kao da je samo otpali list s drveta, ili nestalni povjetarac. Zato mi je smetalo to mari za mene? Vie se puta to doga alo, izme u etnji i glazbe i letenja i svijea - iz navike bih sagradio nove zidove i hladnokrvno se sakrio iza njih, ponovo se zatitio dobrim starim oklopima. Nije bila ljuta, ve alosna. "Oh, Richarde! Zar te je vrag pr okleo da toliko mrzi ljubav? Obeao si da e sruiti zidove, a ne sagraditi nove izme u nas!" Otila je iz kamp kuice, etala naprijed-nazad, sama, a iza nje se nazirala pista za jedrilice. Naprijed-nazad, i tako kilometrima. Nije me prokleo vrag, pomislio sam. Bio je to samo jedan nepromiljeni trenutak, a ona mi kae da sam proklet. Zato sve mora preuveliavati? Bez rijei, duboko zamiljena se vratila i satima pisala dnevnik. Bio je tjedan vjebe za jedriliarsko natjecanje za koje smo se

prijavili; ja sam bio pilot, a Leslie moja zemaljska posada. Ustajali smo u pet sati ujutro i polirali i ure ivali avion prije nego bi jutarnja temperatura prela trideset i pet stupnjeva, odgurali bismo jedrilicu do piste, napunili krila vodom. Led mi je stavljala na vrat, umotan u ru nike, sve do trenutka polijetanja, a ona je stajala na suncu. Nakon uzlijetanja, ostajala je sa mnom u vezi preko radija u kombiju i istovremeno odlazila u kupovinu, po hranu i vodu, spremna da do e po mene i avion u sluaju da prisilno moramo sletjeti stotinu kilometara dalje. Kad bih sletio, ekala me je s hladnim pivom, pomagala mi da odguramo jedrilicu do veza. Zatim bi se preobrazila u Mary Glumicu, servirala veeru uz svijee i sluala sve o mojim dnevnim pustolovinama. Jednom mi je rekla da je osjetljiva na vru inu, ali sada nije pokazivala nikakve znakove slabosti. Radila je poput pustinjskog konjanika, bez odmora, pet dana za redom. Postizao sam dobro vrijeme letenja, a vei je dio zasluge zato pripadao njoj. Bila je savrena zemaljska posada kao to je bila savrena i u svemu ostalom. Zato sam izabrao ba to vrijeme da se udaljim od nje? Nedugo nakon to sam sletio i ona me doekala, zidovi su ponovo bili tu; poeo sam razgovarati s drugim pilotima, nisam ni primijetio da je nema. Sam sam morao spremiti i zavezati jedrilicu, a to na pustinjskom suncu i nije nezanemariv posao, ali olakao mi ga je bijes koji je u meni kljuao zato to je nestala. Kad sam uao u kamp kuicu, leala je na podu i pretvarala se da je iscrpljena. "Bog", rekao sam."Hvala ti na pomoi." Nije odgovarala.

"Ba mi je to trebalo nakon tekog leta." Nita. Leala je na podu i odbijala bilo to rei. Najvjerojatnije je primijetila da sam se ponovo zatvorio, pro itala mi je misli i naljutila se. Igra tiine je besmislena, pomislio sam. Ako je neto mui, ako joj se ne svi a to radim, zato mi jednostavno ne pri e i kae sve u lice? Ne eli razgovarati, ne elim ni ja. Preskoio sam njezino tijelo koje je lealo na podu i upalio ure aj za rashla ivanje. Zatim sam se protegnuo na kau u, otvorio knjigu o jedrilicama i itao istovremeno razmiljajui da moda nema budunosti za nas ako bude ustrajala s ovakvim ponaanjem. Nakon nekog se vremena promekoljila. Neto kasnije je ustala, beskrajno iscrpljena i odvukla se u kupaonicu. uo sam kako pumpa vodu. Bespotrebno je troila vodu zato to sam je ja dovukao iz grada i sam napunio spremnike u kuici. eljela mi je napakostiti, stvoriti posao za mene. Voda se zaustavila. Odloio sam knjigu. Njezina arolija, arolija naeg zajednikog ivota u pustinji, je li mogue da je izjedaju kiseline iz moje prolosti? Zar ne mogu nauiti opratati? Krivo me je razumjela i sada se osjea povrije eno. Mogu biti dovoljno odrastao i oprostiti joj, zar ne? Iz kupaonice nisu dopirali nikakvi zvukovi; jadnica najvjerojatnije plae. Priao sam malim vratima, dva puta pokucao. "ao mi je, wookie", rekao sam."Opratam ti..." "RRREEEEEAAAAAARGHH!!!" Zvijer je unutra eksplodirala. Bo ice su poele udarati u drvo; staklenke, etkice, suila za kosu.

"TI PROKLETI (TRAS) KUKIN SINE! JA ... (BUM-TRAS-BUM) MRZIM TE! NE ELIM TE VIE NIKADA VIDJETI! JA ... (PRAS)... LEIM NA PODU U NESVIJESTI PROKLETSTVO GOTOVO MRTVA ZBOG TOPLOTNOG UDARA JER SAM RADILA NA TVOJOJ JEDRILICI, A TI SI ME OSTAVIO DA LEIMO I ODLUIO ITATI KNJIGU! MOGLA SAM UMRIJETI. ALI TEBE BA BRIGA! (VU-BUM-TRAS-VU) PA, 1 MENE BA BRIGA PROKLETI RICHARDE BACHU!! ODLAZI GUBI SE GUBI SE ODAVDE I OSTAVI ME SAMU TI SEBINA ... SVINJO!" Nikada; nitko; u mome ivotu; nije tako razgovarao; sa mnom. Niti sam vidio da se netko tako ponaa. Lomila je stvari! U kupaonici! Zga en, bijesan, izletio sam iz ku ice i zalupio vratima, otrao do Meyersa parkiranog na suncu. Vruina je bila nepodnoljiva, mravi su se rojili; ali ja nita nisam zamijetio. to joj je? Zbog nje sam ostavio svoju savrenu enu! Kakva sam budala ispao! Dok sam se bavio prodavanjem vonji, moj je lijek za strah od mase bio jednostavan:, odmah pobjei od svjetine, odletjeti i biti sam. Lijek je bio toliko uinkovit da sam ga po eo koristiti i protiv osobofobije koju je lijeio jednako dobro. Svaku osobu koja mi se ne bi svidjela, ostavljao sam i nikada je vie ne bih poelio vidjeti niti s njom porazgovarati. Veinu vremena takav lijek savreno djeluje trenutani odlazak rjeava vas svakoga tko vas nervira ili vam nanosi bol. Osim, naravno, kad je u pitanju vaa srodna dua, to se doga a jednom u dvije milijarde puta. Osjeao sam se kao da sam razapet. elio sam bjeati, trati, trati, bjeati. Uskoiti u avion, upaliti motor, ne provjeriti vremenske prilike, ne provjeriti nita, ve jednostavno poletjeti, uperiti nos aviona prema nebu, u bilo kojem smjeru, stisnuti gas do daske i OTI I! Sletjeti negdje, bilo

gdje, uzeti gorivo, upaliti motor, poletjeti i OTI I! Nitko nema pravo vikati na mene! Jednom da, ali nikada vie. Druga se prilika takvom drzniku ne prui zato to trenutano i zauvijek odlazim. Zalupim vratima i odem i tu je kraj! Ali, ipak sam ostao. Prstima sam dodirivao kvaku na vratima aviona. Moj mi razum ovaj puta nije odobravao bijeg. Kimao je glavom:"U redu! U redu ... ljuta je na mene. Ima pravo biti bijesna. Ponovo sam uinio neto nepromiljeno." Odetao sam u pustinju, etao sam kako bih ispucao sav bijes i ublaio bol koju sam osjeao. Ovo je jedan od mojih testova. Dokazat u da uim i da neu pobjei. Nemamo pravih problema. Ona je samo malo ... samo se malo grublje izraava od mene. Neko sam vrijeme etao, sve dok se nisam sjetio upozorenja iz prirunika da ljudi mogu umrijeti ako su predugo izloeni suncu. Je li i ONA bila dugo na suncu? Je li mogue da se nije onesvijestila iz inata, ve zbog vruine? Bijes i bol su nestali. Leslie se onesvijestila od vruine, a ja sam je optuio da glumi! Richarde, zar zaista moe biti takva budala? Otrao sam prema kamp kuici. Na putu sam ugledao pustinjski cvijet kakav do tada nismo vidjeli, na brzinu sam ga iskopao, zamotao u list papira iz svoje biljenice. Kad sam uao, leala je na krevetu, uplakana. "ao mi je, wookie", rekao sam tiho i pomilovao joj kosu."Zaista mi je ao. Nisam znao ..." Nije odgovarala.

"Pronaao sam cvijet... donio sam ti cvijet iz pustinje. Misli li da mu treba vode?" Sjela je, obrisala suze i prouila novu i nepoznatu biljku. "Da. Treba vode." Donio sam alicu za cvijet i au vode da ga napojim. "Hvala ti za cvijet", rekla je nakon stanke."Hvala na isprici. 1, Richarde, molim te, zapamti: Ako nekoga eli zadrati u svome ivotu nikada tu osobu ne uzimaj zdravo za gotovo!" U petak kasno na veer s leta se vratila sretna, vesela i prelijepa; u zraku je ostala due od tri sata. Sletjela je ne zato to se vie nije mogla odrati na nebu, ve zato to je drugi pilot trebao avion. Poljubila me, zadovoljna i gladna, i ispriala sve to je nauila. Sluajui, bacao sam salatu, mijeao je u zraku iznad zd jele i podijelio je u dvije posude. "Ponovo sam te gledao dok si se sputala", rekao sam."Poput Mary Glumice ispred kamera. Dodir sa zemljom je bio njean poput leptira!" "A-ha", promrmljala je."Zato sam bila u pripravnosti za vrijeme cijelog slijetanja. Zamalo sam se otkotrljala u grmlje. Loa procjena!" Ali bila je ponosna na spust, vidjelo se na njoj. Kad bi je netko hvalio, najee bi promijenila temu na neto ne toliko savreno kako bi smanjila ok izazvan komplimentom. Tako je samoj sebi olakavala prihvaanje pohvale. Sada je trenutak, pomislio sam, da joj kaem, "Wook, mislim da u ... mislim da u na neko vrijeme odletjeli." Odmah je tono znala to joj govorim, pogledala me preplaeno, ostavila mi prostora da u

posljednjem trenutku promijenim odluku obrativi mi se s dvosmislenom reenicom: "Ne trudi se. Termali su se ohladili." Umjesto da se predomislim, izlanuo sam:"Ne mislim uzletjeti u jedrilici. Mislim da u otii na neko vrijeme. Nakon sutranje utrke; to misli 0 tome? Osjeam potrebu da neko vrijeme budem sam. I ti, zar ne?" Odloila je vilicu i sjela na kau."Kamo ide?" "Nisam siguran. Nije vano. Bilo kamo. Samo moram biti sam, tjedan ili dva." Molim te, poeli mi sreu, pomislio sam. Molim te reci da me razumije i da i ti osjea potrebu za samoom, moda da se vrati u Los Angeles i snimi neto za televiziju? Pogledala me, njezino je lice otkrivalo zbunjenost."U redu, ali postoji nekoliko problema. Preivjeli smo najljepe trenutke u naim ivotima, sretniji smo nego to smo ikada bili i ti iznenada eli pobjei nekamo i biti sam? eli li biti sam ili s jednom od svojih ena tako da ponovo ja i ti moemo krenuti ispoetka?" "Leslie, nisi pravedna! Obeao sam ti promjene i promijenio sam se. Obeao sam ti da ne e biti drugih ena, i nema ih. Da na mali pokus nije uspio i da sam osjetio potrebu da izlazim s nekom drugom, to bih ti rekao. Zna da sam dovoljno okrutan da ti to kaem.""Da, znam." Na prelijepim sjenama i istinama njenog lica nije bilo izraza ... njen je um razmatrao, razmatrao brzinom svjetlosti: razlozi, prijedlozi, mogu nosti, alternative. Mislio sam da je tako neto oekivala, da je znala da e se to dogoditi, prije ili kasnije. Moj cinini razara, neprijatelj u mojoj glavi, od poetka je sumnjao da e pokus potrajati dulje od dva tjedna, a sutra e biti est mjeseci otkako smo se preselili u kamp ku icu, niti jedan jedini dan nismo bili razdvojeni. Od razvoda, pomislio sam, niti sa jednom enom nisam proveo vie od est dana. No bez obzira na to, vrijeme je za stanku.

"Leslie, molim te. Zato se s vremena na vrijeme ne bismo mogli razdvojiti? To je ubojiti dio braka ..." "Oh, Boe, ukljuio je govorni automat sa svojim uvjerenjima. Ako moram sluati tu litaniju razloga zato ne eli voljeti ..." podigla je ruku kako bih prestao,"... znam da mrzi rije ljubav, da su ljudi njeno pravo znaenje iskrivili i zato je ne eli upotrebljavati, ali ja u se njome sada sluiti! ... litaniju razloga zato nikoga nevoli osim neba ili svog aviona, ako e me prisiliti da ponovo to sluam, poet u vritati!" Tiho sam sjedio pokuavajui ui u njenu glavu, ali bezuspjeno. to ne valja s povremenim odmorom jednog od drugog? Zato je ideja o kratkotrajnom razdvajanju plai? "Kada kae vritati, znai da misli podii glas", rekao sam osmjehnuvi se, istovremeno otkrivi da su, budui da sam se bio u stanju aliti s mojim plaljivim pravilima, pred nama teka vremena. Odbila se nasmijati."Ti i tvoja prokleta pravila! Koliko dugo oh, Boe jo koliko e sa sobom vui ta svoja pravila?" Osjetio sam napad bijesa."Da nisu istinita, ne bih te s njima zamarao. Zar ti jo uvijek nije jasno da mi neto znae u ivotu; predstavljaju mi istinu; ivim prema njima! I molim te, pazi kako govori preda mnom." "Sada e mi jo nare ivati kako da govorim! Prokletstvo, priat u onako kako mi se prokleto prohtije!" "Slobodno ti govori to god eli, Leslie, ali ja te ne moram sluati ..." "Oh, ti i tvoj prokleti ponos!"

"Ako ita ne podnosim na ovome svijetu, onda je to da me tretiraju bez potovanja!" "A ako postoji ita to ja ne mogu podnijeti, onda je to da me OSTAVLJAJU!" Liceje zarinula u ruke, kosa joj je pala preko njih poput zlatne zavjese koja je sakrila njezin jad. "Ostavljaju?" uzviknuo sam. "Wook, ne namjeravam te ostaviti! Sve to sam rekao ..." "Namjerava! A ja ne mogu podnijeti ... kada me ostavljaju ..." Rijei su se guile u jecajima kroz njezine ruke, kroz zlato. Pomaknuo sam stol, sjeo s njom na kau, povukao njezino sklupano i napeto tijelo i naslonio je na sebe. Nije se istegnula; nije prestajala jecati. U tom se trenutku pretvorila u malenu djevoj icu koja se osjeala naputeno i ostavljeno i usamljeno nakon razvodu njezinih roditelja. Od tada je uspjela zaboraviti tugu i voljela ih oboje, ali oiljci iz djetinjstva nikada nee nestati. Leslie se sama izborila za sve to ima u ivotu, ivjela je suma, bila je sretna sama. I sada je samoj sebi dopustila povjerovati da se, zbog toliko presretnih mjeseci koje smo zajedno proivjeli, po prvi puta u svome ivotu oslobodila dijela neovisnosti koji je neminovno ukljuivao samou. I ona je imala svoje zidova, a ja sam se nalazio u njima zajedno s njom. "Ovdje sam, wook", rekao sam."Tu sam." U pravu je u svezi mog ponosa. Pri prvom nagovjetaju oluje pretjeram u naporima da se obranim i uvijek zaboravim da je ona ta koja je proivjela pakao. Snana kao to je, i pametna, jo uvijek se boji. U Hollywoodu je bila sredite puno vee panje, panje kakvoj ja nikada nisam bio izloen. Dan nakon naeg devet sati dugog razgovora,

ostavila je svoje prijatelje, agente, studije, politiku; ostavila ih je sve bez pozdrava, bez objanjenja, ne znajui hoe li se i kada vratiti. Jednostavno je otila. Kada pogledam prema zapadu, vidim znakove upitnika koji jo uvijek lebde iznad grada koji je napustila; to se dogodilo s Leslie Parrish? Sada je sredite velikog dijela pustinje. Umjesto njezine drage make koja je umrla prirodnom smru, utjeha su joj ne ba pitome egrtue i korpioni i pijesak i stijene, a najblii joj je svijet blago nasilni svijet letenja. Vjeruje meni u ovoj goloj zeml ji, i nema nita osim tople zatite koja nas okruuje kad smo zajedno i kad smo sretni. Jecaji su usporili, ali jo uvijek je bila sklupana i napeta i naslanjala se na mene. Ne elim da plae, ali to je njen problem! Dogovorili smo za pokus, da emo eksperimentalno provoditi toliko vremena zajedno. Nismo se dogovorili da neemo smjeti povremeno uzimati nekoliko tjedana samo za sebe. Kad se grevito dri mene, zabranjuje mi moju slobodu u situacijama kada mi je potrebna, sama postaje razlog da odem. Tako je pametna, zato ne moe razumjeti tu jednostavnu istinu? im postanemo zatvorski uvari, nai zatvorenici ele pobjei. "Oh, Richarde", rekla je, blijeda i umorna."elim da uspijemo, nas dvoje. eli li i ti isto?" "Da." elim, ali ako mi dozvoli da budem ono to jesam, pomislio sam. Nikada se neu isprijeiti izme u tebe i tvojih elja; zato i ti ne moe isto rei kad sam ja u pitanju? Ispruila se i premjestila sjela je na drugi kraj kaua. Suze su nestale, ali u zraku se osjeao teret naeg neslaganja, udaljenost, kao da smo dva otoka. I neobina istina: znao sam da se isto dogodilo ve prije. Nebo boje krvi na zapadu, silueta kvrgavog drveta koja je izranjala odmah ispred prozora, Leslie potitena mnotvom razliitosti koje su se sruile na nas; isto se dogodilo, istovjetna situacija, ali u drugom vremenu. elio sam

otii, a ona se posva ala sa mnom. Plakala je i utihnula i zatim rekla: 'eli li da uspijemo?', a ja

sam odgovorio: 'Da', i sljedee to e rei jest 'Jesi li siguran?' Te je rijei izgovorila prije i sada e ih ponoviti. Podigla je glavu i pogledala me."Jesi li siguran?" Ostao sam bez daha. Rije po rije, znao sam svoj odgovor. Moj je odgovor na njeno pitanje bio:"Ne. Da budem iskren, nisam siguran ..." i zatim su izblijedjele: rije i, zalazak sunca, drvo, sve je nestalo. S lim brzim pogledom u druk iju sadanjost dola je i neizdriva luga, bol toliko ja ka da je od suza nisam mogao vidjeti. "I trebao bi biti", polagano je rekla."Znam da se mijenja i da si se jako promijenio od onoga kakav si bio u prosincu. Drag si i topao ve i dio vremena, zajedno nam je jako dobro. Vidim predivnu budu nost, Richarde! Zato eli pobjei? Vidi li i li budunost, ali je ne eli vidjeti, ili nakon cijelog ovog vremena ne vidi nita?" Kamp kuicu gotovo da je prekrivala mrkla tama, ali niti jedno od nas nije palilo svjetlo. "Leslie, vidio sam neto drug o, maloprije. Je li se sve ovo ve dogodilo?" "Misli je li se ovaj trenutak desio prije?" upitala mu je. " Deja vu?" "Da. Kada zna svaku rije koju u ja izgovorili. Jesi li i ti imala isti osjeaj?" "Ne." "Ja jesam. Tono sam znao to e sljedee rei i rekla si " "to se onda dogodilo?" "Ne znam, prizor je nestao. Ali bio je uasno alostim " Ispruilaje ruku i dodirnula mi rame; ulovio sam osmijeh duha u tami."Tako ti i treba." "Daj da se probam vratiti. Daj mi deset minula ..."

Nije se pobunila. Legao sam na sag, sklopio o i. Duboko udahnuo. Moje je tijelo potpuno oputeno ... Jo jedan duboki udah. Moj je um u potpunosti oputen ... Drugi. Kamp kuica. Zalazak sunca. Leslie sklupana na drugom kraju kaua, stvarna poput trodimenzionalnog filma. "Oh, Richarde ", rekla Je, blijeda i umorna."elim da uspijemo, nas dvoje. eli li i ti isto?" "Da. " Ako mi dozvoli da budem ono to jesam, pomislio sam. Nikada se neu isprijeiti izme u tebe i tvojih elja; zato i ti ne moe rei isto kad sam ja u pitanju? Ispruila se i premjestila sjela je na drugi kraj kau a. Suze su nestale, ali u zraku se osjeao teret naeg neslaganja, udaljenost, kao da smo dva otoka. "Jesi li siguran? Jesi li siguran da eli da uspijemo? " "Ne! Da budem iskren, nisam siguran. Mislim da ne mogu ivjeti ovako vezan, osjeam se kao da sam uhva en u oluji veza! Krenem na jednu stranu i tebi se ne svi a, krenem na drugu, a ti vi e na mene. Tako smo razliiti, plai me. Zaista sam sve od sebe uloio u ovaj pokuaj, ali ako me ne moe osloboditi, dozvoliti mi da budem sam dva tjedna, nisam siguran elim li da uspijemo. Ne vidim budu nost za nas." Uzdahnula je. ak sam i u mraku vidio kako se njezini zidovi diu, a ja ostajem vani."Niti ja

ne vidim budunost, Richarde. Rekao si mi da si sebi an, a ja te nisam sluala. Pokuali smo i nije uspjelo. Sve je trebalo biti onako kako si ti zamiljao, sve smo radili na tvoj nain, zar ne? " "Bojim se da je tako, Leslie. " Zamalo sam je nazvao wookie, a kako to nisam uinio, odjednom sam postao svjestan da je posljednji put kad sam je tako nazvao, ujedno i posljednji put u ivotu."Ne mogu ivjeti bez slobode ... " "Nemoj opet o svojim slobodama, molim te. Dosta mi je govornih automata. Nisam ti trebala dozvoliti da me nagovori da jo jednom pokuamo. Odustajem. Ti si to to jesi. " Pokuao sam malo ublaiti teinu situacije."Uspjela si sama letjeti u jedrilici. Vie se nikada nee bojati letjeti. " "To je tono. Hvala ti to si mi pomogao da pobijedim taj strah. " Ustala je, upalila svjetlo, pogledala na sat." Veeras jo ima jedan kasni let za Los Angeles, zar ne? Moe li me odvesti do Phoenixa, elim jo ve eras otii? " "Ako tako eli. Ili se sami moemo odvesti u Meyersu. " "Ne, hvala. Kasni let e biti posve u redu. " Za deset je minuta spakirala svoju odje u, ugurala sve u dvije torbe i poklopcem ih stisnula. Rije nismo izustili. Torbe sam stavio u kamionet i pri ekao je u tamom prekrivenoj pustinji. Na nebu, nisko na zapadu, vidio se zanosni polumjesec. Mla ak, koso nam se smije. Sada isti mjesec, samo nekoliko mjese evih mijena dalje, tmuran i u alosti. Sjeam se naeg devetosatnog razgovora, kad smo na jedvite jade spasili na zajedniki ivot. to to radim? Ona je najdraa, najmudrija, najljepa ena koja je dola u moj ivot, a ja je vozim odavde!

Ali veze, Richarde. Pokuao si. Osjeao sam se kao da cijeli ivot ispunjen sre om i arolijama, uenjem i uicima sa ovom enom odlazi, odvaja se i okre e kao golemo srebrno jedro obasjano mjeseinom, na trenutak vijori i zatim se ponovo okree i odlazi, odlazi, odlazi... "eli li zakljuati kuicu? " upitala je. Kamp kuica je sada bila moj dom, a ne i njen. "Svejedno je." Ostavila ju je otkljuanu. "Hoe li da ja vozim?" upitala me. Nikada joj se nije svi alo kako vozim: moja je vonja za nju bila previe neuroti na, neoprezna. "Svejedno je ", odgovorio sam. Ve sam sjeo za volan, pa zato onda ne bih i vozio. Zajedno smo se vozili, bez rijei, ezdeset kilometara kroz no do aerodroma u Phoenixu. Parkirao sam kamionet, u tiini pri ekao da preda prtljagu traei rijei koje jo nismo rekli jedno drugom, i na kraju sam s njom odetao do izlaza. "Ne mora dalje", rekla je. "Odavde mogu sama. Hvala ti. Ostat emo prijatelji, u redu? " "U redu." "Bog. Richarde. Vozi... " ... paljivo, to bi rekla, vozi paljivo. Ali ne i u ovom trenutku. Sada mogu voziti kako god elim. 'Bog. " "Zbogom. " Nagnuo sam se kako bih je poljubio, ali okrenula je glavu. Moja je glava bila usporeni sivi obla ak. inio sam neto nevjerojatno, kao da iskaem kroz otvorena vrata aviona na visini od tri kilometra.

Sada sam joj jo uvijek bio dovoljno blizu; jo uvijek sam mogao, ako sam osjetio potrebu za tim, dodirnuti njezinu ruku. Otila je. Sada je ve bilo prekasno. Promiljena osoba razmatra, donosi odluku i djeluje u skladu s njom. Nikada se nije kasno vratiti unatrag i promijeniti. To je u inila jednom sa mnom i bila je u krivu. Jo jedan pokuaj nije vrijedan ak niti jedne izgovorene rijei izme u nas. Ali Leslie, pomislio sam, znam te predobro da bi samo tako otila! Znam te bolje od bilo koje druge osobe na svijetu, a i ti poznaje mene. Ti si moja najbolja prijateljica u ovom ivotu; kako moe oti i? Zar ne zna da te volim? Nikada nisam nikoga volio, ali tebe volim! Zato joj nisam to rekao? Jo uvijek se udaljavala i nije se osvrtala. Zatim je prola kroz izlaz i nestala. Odjednom sam u uima ponovo uo taj zvuk, poput vjetra, propeler se okretao polako, strpljivo, ekao me da se ponovo ukrcam u avion i svoj ivot privedem kraju. Dugo sam vremena promatrao vrata, stajao sam ondje i gledao kao da e se moda iznenada pojaviti, vratiti se i re i: 'Oh, Richarde, ba smo glupi, kako nam je uope palo na pamet da uinimo takvu ludost jedno drugom?' Ali nije, a ja nisam otrao kroz izlaz i pokuao je zaustaviti. injenica je da smo sami na ovom planetu, pomislio sam, oboje potpuno sami i to prije to prihvatimo, bolje za nas. Mnogi ljudi ive sami: u braku ili kao samci, oni koji bezuspjeno trae, koji na kraju zaboravljaju da su traili. 1 ja sam prije bio takav, a i ponovo u se vratiti na taj put. Ali nikada, Richarde, nikada vie nemoj nikome dozvoliti da ti se toliko priblii kao to si dozvolio njoj.

Izaao sam iz aerodromske zgrade, bez urbe, odetao do kamioneta i polagano izaao s terminala. DC-8 se polagano uspinjao prema zapadu. Je li i ona unutra? Za njim je uslijedio Boeing 727, zatim jo jedan. Otar kut uzleta dok su se uspinjali; uvukli su se kota i, poklopci su ih zatvorili, avion je zaokrenuo. Ono je moje nebo na kojem u ovom trenutku leti, kako me moe ostaviti na zemlji? Odmah je izbaci iz glave. Izbaci je iz glave, o svemu e razmisliti kasnije. Kasnije. Na sutranjoj sam utrci sjedio u jedrilici koja se nalazila na osamnaestom mjestu na listi za uzlijetanje. Pun vodeni balans u krilima, prva pomo i oprema za spaavanje ukrcana, krov oznaen, a kamere provjerene. Kako je kuica bila prazna prole besane noi, kako potpuno mirna! Da li je istina da je otila? Nekako ne mogu vjerovati... Smjestio sam se u anatomsko pilotsko sjedalo, provjerio upravlja ku opremu, glavom kimnuo u redu jedinom lanu moje nove zemaljske posade koji je ekao vani, nisam ak ni znao njegovo ime, prodrmao sam pedalu vertikalnog stabilizatora lijevo-desno-lijevo: Krei, avionu, kreimo. Kao katapultiranje s nosa a aviona, usporenog. Uasna buka i rika iz tegljaa ispred nas s kojim nas je povezivalo ue, pokrenuli smo se prema naprijed, nekoliko metara polagano, zatim sve hre i bre. Brzina je postepeno davala snagu zakrilcima, vertikalnim i horizontalnim stabilizatorima i zatim smo se polagano odvojili od zemlje i ekali. Pista se mutila ispod nas dok smo ekali da teglja konano uzleti i pone se uspinjali.

Sino sam napravio ogromnu pogreku, rekavi ono to sam rekao, dozvolivi joj da ode. Je li prekasno da je zamolim da mi se vrati? Pet minuta kasnije, uspeli smo se uz pomo ueta za vuu, zatim sam nos letjelice zarinuo kako bih smanjio napetost, te sam povukao ru ku i oslobodio nas. Dobar se termal nalazio u blizini aerodroma i vrvio je jedrilicama. Prva je jedrilica uzletjelo i otkrila kako se prepustiti njegovom uzgonu, a mi smo poput leminga krenuli za njom i uli u veliki vrtlog glatkog bijelog fiberglasa. Jato jedrilica se vrtjela u krug i polagano se uspinjala, sve vie i vie na toplom zraku. Paljivo, Richarde, gledaj oko sebe! U i u termal na dnu i krui u istom smjeru kao i ostale letjelice. Sudar u zraku, neki ljudi znaju progun ati, moe ovjeku pokvariti dan. Toliko letakog iskustva, a jo uvijek sam napet, ivan poput patke, kad se u malom prostoru na em s mnotvom ledrilica. Nagli okret. Brzi okret. Uhvati glavni val vrtloga i na i e se u brzom dizalu na putu prema vrhu ... sto pedeset metara u minuti, dvjesto pedeset, tristo. Nije to najbolji termal u Arizoni, ali dovoljno je dobar za prvi let u danu. Bi li se javila na telefon kada bih je nazvao, i ako bi, to bih joj rekao? Leslie, uasno mi je ao? Zato se ne bi vratili onome to smo imali? Sve sam to ve prije rekao, iskoristio sam sve isprike. Nasuprot meni u termalu nalazio se AS-W 19, odraz u zrcalu moje jedrilice, oznaka natjecatelja CZ ispisana na krilu i repu. Ispod, jo su tri jedrilice zajedno ule u termalni izvor; iznad, najmanje dvanaestak. Pogled u vis je kao pogled u ciklonu koja je upravo udarila u tvornicu aviona, kovitlajui san nijemog lete eg kipa.

Jesam li je elio otjerati? Je li 'moram -neko-vrijeme-biti-sam' pilula za koju sam znao da je nee moi progutati; je li to bio kukaviki nain da prekinem s njom? Je li mogu e da se srodne due sretnu i zatim se zauvijek rastanu? Postepeno i polako sam se penjao u termalu i pretekao CZ-a, bio je to znak da dobro letim, bez obzira na umor koji sam osje ao. Nau je utrku sainjavao 250 kilometara duga ak trokut iznad divlje prionice koju nazivamo pustinjom koja izgleda poput smrti na zemlji, ali iznad nje ima dovoljno uzgona da odri jedrilicu u zraku cijelo poslijepodne, na velikoj brzini. Budi odluan, Richarde! I oprezan. Sljedea iznad mene je Libelle, zatim Cirrus i Schweizer 1-35. Mogao bih prestii Schweiza, moda ak i Cirrusa, ali ne i Libelle. Ubrzo emo stii na vrh i krenuti zadanim pravcem, nee biti tako neizvjesno. Zatim to? Ostatak u ivota provesti sam, natjecat u se u jedriliarstvu? Kako e strunjak u povlaenju uspjeti pobjei od ivota bez ene koju je ro en da upozna? Leslie! ao mi je! Bez upozorenja, arki je projektil zabljesnuo u mojim oima. Tresak, erupcija pleksiglasa, letaka je kabina podrhtavala na jednu i na drugu stranu, nalet vjetra u moje lice, jarko crveno svjetlo. Od siline udara pojasevi su me jedva spasili, zatim me bacilo u sjedalo, sila tee me pokuavala izbaciti van, zatim zgnje iti. Kabina se poela okretati poput rapnele. Vrijeme je usporilo. Richarde, pogodili su te! Nije puno toga ostalo od tvoje letjelice, a ako eli preivjeti, mora se izvui odavde, povuci ru ku.

Osjeao sam kako ostaci letjelice podrhtavaju, raspadaju se, sve jae se okreu. U crvenoj izmaglici izmjenjivali su se nebo i stijene, nebo i stijene. Komadi krila u dimnom oblaku oko mene. Nebo-zemlja-nebo ... Kao da ne mogu rukama uhvatiti ru ku kako bih se oslobodio sigurnosnog pojasa. Iz iskustva nije ba puno nau io. Sporo procjenjuje problem. Oh, Bog, prijatelju!! Daj mi ruku, hoe li? Rei e da sam ostao pribijen u ostacima jedrilice. Nisam pribijen. Ali sila tee je tako jaka ...ne mo gu ... Kae "ne moe ". a zapravo misli "ne eli". Hou ... povui u ruku ... U posljednjoj sekundi slua promatraa. Zanimljiv svretak ivota. VIDI! U trenutku kad sam povukao ruku, kabina je nestala. Primio sam ruku za otvaranje padobrana, povukao je, okrenuo se prema zemlji prije nego se otvorio ... prekasno. Wook, ao mi je. Tako ... crnilo.. Na podu kuice moje su se oi otvorile u tami. "Leslie ..." Leao sam na podu, duboko disao, lice mi je bilo vlano od suza. Jo uvijek je bila tu, na kauu. "Jesi li dobro?" upitala je."Wookie, je li sve u redu?" Ustao sam s poda, sklupao se pokraj nje, zagrlio je snano.

"Ne elim te ostaviti, mali moj wookie, nikada te neu ostaviti", rekao sam."Volim te." Njeno je tijelo oblio njeni val u noi, zatim kratka tiina koja se inila kao vjenost. "to?" uzviknula je.

34.

O k o dva sata ujutro, kad smo sva u ve zaboravili, onako isprepleteni u krevetu, u aru razgovora o cvijeu, izumima, o tome kako bi savreni ivot za nas izgledao, uzdahnuo sam. "Sjea li se moje stare definicije?" upitao sam ju. "Da je savreni partner netko ... netko tko u svakom trenutku zadovoljstva sve nae potrebe, cijelo vrijeme?" "Da." "Znai da ja i ti nismo jedno drugom savreni partneri." "Zato ne?" upitala je. "Ja ne osjeam potrebu za sva ama", odgovorio sam."Nemam potrebu za sva ama, prepirkama, sukobima." "Kako zna?" upitala me je njeno."Kako zna da to nije jedini nain da se do e do novih saznanja, da se nau e neke lekcije, da neke stvari shvati? Da ne osjea potrebu za sva om, kako bi nauio, ne bi stvarao tolike probleme! Postoje trenuci kad te ne razumijem sve dok se ne naljuti ... zar ne postoje trenuci kada ne razumije ono to ti pokuavam rei sve dok ne ponem vritati? Zar postoji pravilo da ne moemo nita novo nauiti, osim kroz slatke rijei i poljupce?" Trepnuo sam, preplaen."Mislio sam da biti sa savrenim partnerom znai da je svaki trenutak savren, kako je onda mogue da se ivotne ljubavi sva aju? eli li mi rei, wookie, da je to savrenstvo? Hoe li mi rei da su nae sva e arobni trenuci? Kada to sva e materijaliziraju razumijevanje izme u nas, koje prije nije postojalo?" "Ah", rekla je prelivena zlatnom tamom,"ivot s filozofom ..."

35.

Sljedeeg sam dana bio dvadeset i tre i po redu za uzlijetanje predzadnja jedrilica. Puni vodeni balans u krilima, prva pomo i sigurnosna oprema u kabini, krov jedrilice ozna en i kamere provjerene. Leslie mi je dodala karte i radio ifre, poljupcem mi poeljela sreu, zatvorila krov jedrilice. Zakljuao sam ga iznutra. Namjestio sam se u anatomskom pilotskom sjedalu, provjerio instrumente za letenje, glavom kimnuo i dao joj do znanja da je sve u redu, poslao joj posljednji poljubac, prodrmao pedale kormila s jedne na drugu stranu: Kreimo, avionu, moemo krenuti. Svako je polijetanje u jedrilici druk ije, ali svako nalikuje na usporeno lansiranje s jednog te istog nosaa aviona. Treskanje i rika aviona tegljaa ispred nas, polagano smo se pomaknuli nekoliko metara unaprijed, zatim sve bre i bre. Brzina je postupno davala snagu zakrilcima, vertikalnim i horizontalnim stabilizatorima, zatim smo se odvojili od zemlje i ekali da i avion uzleti i pone se uspinjali. Leslie je jutros bila nestana, hladila me studenom vodom u trenucima kad sam to najmanje oekivao. Bila je sretna, a i ja. Kakva velika greka, kakva bi to golema pogreka bila da sum ustrajao i ostavio je! Pet minuta kasnije, uspon na kraju reda, uranjanje kako bih smanjio napetost ueta. Zatim sam povukao ruku kako bih se to bezbolnije oslobodio. Dobar se termal nalazio u blizini aerodroma, ispunjen jedrilicama. Tresao sam se u vreloj kabini. Ciklon jedrilica, to je to. Ali bio sam gotovo posljednji i nisam cijeli dan mogao ekali da se uspnem. Bio sam poput umbirovog kolaia na tapiu, paljiv. Gledaj oko sebe, pomislio sam, pazi! Nagli okret. Brzi okret. Ubacio sam se u sredite termalnog izvora,

ekspresno dizalo na putu do vrha ... sto pedeset minuta u minuti, dvjesto pedeset. Gledaj oko sebe. Vrat me zabolio od stalnih provjera na lijevu i na desnu stranu, nalijevo, nadesno. Motrio sam, brojao. Schweitzer je skliznuo ispod mene naglo se okrenuvi. U pravu je, ja zaista stvaram probleme. Proivjeli smo loe trenutke, ali zar se to ne doga a svima? Lijepi su trenuci veli anstveni , oni su ... PAZI! Cirrus koji je letio iznad mene naglo je zaokrenuo, previe prema zemlji. Zaronio je prema meni kojih desetak metara, njegovo je krilo nalikovalo na golemu otricu koja juri prema mojoj glavi. Gurnuo sam palicu prema naprijed, poeo se sputati istovremeno dovodei u opasnost jedrilicu ispod sebe. "Ako e tako letjeti", kaljucao sam,"oslobodit u ti prostor!" Ponovo sam se bacio u ciklonu, pogledao u sredite kilometar dugog cilindra aviona koji se uspinjao. Ne moe se rei da ba puno pilota, pomislio sam, ima ast vidjeti ovako neto. U trenutku kad sam pogledao, neobi an pokret daleko iznad mene. Bila je to jedrilica, u kovitu! prema dolje kroz sredite drugih aviona! Vidio sam to, i nisam mogao vjerovali , kakva idiotarija, kakva idiotska idiotarija i jo k tome opasna, KOVIT! Usred tolikih aviona! Zakiljio sam prema suncu. Jedrilica nije bila u kovitu zabave radi, vrtjela se zato to je izgubila krilo. Pogledaj! Ne da se jedna jedrilica vrti ve dvije! Dvije su jedrilice izgubile kontrolu, padale su ravno prema mojoj kabini.

Palicu sam gurnuo na lijevu stranu, stisnuo lijevi vertikalni stabilizator i izletio van iz vrtloga. Visoko iznad mog desnog krila vrtjele su se i padale dvije jedrilice. Okruivao ih je oblaak slomljenih dijelova poput jesenskog lia koje pada s drveta. Radio koji je nekoliko minuta bio statian, zavritao je:"SUDAR! Dolo je do sudara u zraku! " "SPAAVAJTE SE! SPAAVAJTE SE!" Kako e im te rijei pomoi, zapitao sam se, koja korist od takvog upozorenja? Kad je avion reduciran na samo nekoliko dijelova, zar pomisao na padobran nije prva koja ovjeku pada na pamet? Jedan od dijelova jedrilice na nebu bilo je tijelo ovjeka. Padalo je. Padalo je dugo-dugo, najlon je strujao iza njega, na vjetru. Bio je iv; povukao je ruku za otvaranje. Bravo mome! Padobran se otvorio i nijemo se uputio prema stijenama. "Na vidiku dva padobrana!" obznanio je radio."Zemaljskoj posadi! Uoena dva padobrana! Padaju pet kilometara sjeverno. Moete li poslati dipove na lokaciju?" Nisam vidio drugi padobran. Onaj se koji sam promatrao sloio u trenutku kad je ovjek dodirnuo zemlju. Dijelovi jedrilice su jo uvijek letjeli u zraku, polovica se trupa s pola krila polagano okretala u krug. Nikada nisam vidio sudar u zraku. Iz daljine, bio je njean i tih. Mogao bi prerasti u novi sport izmiljen od strane pilota koji su umirali od dosade. No problem bi predstavljali dijelovi aviona koji padaju prema zemlji. Niti jedan pilot ne bi izmislio sport koji uklju uje raspadanje

aviona. Radio je pucketao."Vidi li netko pilote?" "Da. Obojicu ih vidim." "Kako su? Moe li vidjeti jesu li u redu? " "Da. Dobro su, tako se barem ini. Obojica su na zemlji, mau.""Hvala Bogu!" "U redu, momci, vi koji ste jo uvijek na nebu, probudite se. Na malom Se prostoru nalazi mnotvo jedrilica .. ." etiri su pilota ove utrke, pomislio sam, ene. Kako bi se osjeao, da si ena, i da leti ovdje, i da te nazovu 'momkom'? Odjednom sam se smrznuo na vruini. Vidio sam juer! Koja je vjerojatnost za tako neto ... jedini sudar koji sam ikada vidio, dogodio se dan nakon to sam leao na podu kuice i promatrao ga unaprijed! Ne, nisam promatrao, ja sam sudjelovao, udarilo me krilo! Moda sam to bio ja, dolje u pustinji i moda nisam imao sree poput dvojice sretnika koji su se ukrcavali u dip i prepriavali zanimljivo iskustvo. Da me Leslie sino ostavila, da sam danas prije utrke bio umoran, a ne naspavan i hladnokrvan, ono sam mogao biti ja. Skrenuo sam s putanje na nebu neobino praznom. Jednom kad krenu, jedrilice se ne zadravaju dugo u jatu, ako je ikako mogue. Nos sam okrenuo prema dolje, moj je tihi trka jurio najveom moguom brzinom prema planinskom vrhu. Stijene blizu ispod mene, uletjeli smo u drugi termal i strmom se spiralom uspeli.

Vizija, pomislio sam, spasila mi je ivot? Sada sam zatien, s razlogom. Nakon to sam donio odluku da volim, jesam II tako er izabrao ivot umjesto smrti?

36.

Bila je sklupana u pijesku u tragu guma dip, spremna za napad na pretrpani kamionet koji joj se pribliavao brzinom od petnaest kilometara na sat. Zakoio sam neposredno ispred nje i uzeo CB mikrofon u ruke. "Bog, wook, uje li me?" Nastupio je trenutak tiine, zatim se javila putem radija iz kamp kuice. "Da. Zato si stao?" "Tu je zmija, blokirala je prolaz. Moe li pronai knjige o zmijama? Opisat u ti je." "Samo tren, dragi." Polako sam krenuo naprijed, okreui kako bih mimoiao stvorenje. Ljutilo je lizalo zrak svojim crnim jezikom. Kad sam pritisnuo gas, zaegrtala je repom, sikui: Upozoravam te ... Kako hrabra zmija! Da sam dovoljno hrabar, i ja bih stao ispred tenka visine tri i irine est zgrada i namrgo eno siktao: Da se nisi usudio kretati prema naprijed, upozoravam te ... "Pronala sam knjige", rekla je preko radija."A sada, paljivo. Ostani unutra i ne otvaraj vrata, u redu?" Da, rekla je zmija. Samo ti nju sluaj i budi paljiv. Ova pustinja pripada meni. Izazovi me i ubit u ti kamion. Ne elim to uiniti, ali ako me prisili, nemam drugog izbora. ute su me oi promatrale ne trepnuvi; jezik je ponovo oblizao zrak. Leslie nije mogla nadvladati znatielju."Dolazim i ja. elim vidjeti." "Ne! Bolje ostani gdje jesi. U ovom bi se pijesku moglo skrivati cijelo gnijezdo. U redu?" Tiina.

"Leslie?" Tiina. U retrovizoru sam ugledao lik kako izlazi iz kamp ku ice i pribliava mi se. Neto ega vie nema u ovim suvremenim muko -enskim vezama, zakljuio sam, jest pokornost. "Ispriaj nas", rekao sam zmiji."Odmah se vra amo." Krenuo sam unazad niz cestu i zaus tavio se pored nje. Ula je u kamionet s knjigama: Terenski prirunik o sjevernoamerikim reptilima i vodozemcima i Vodi kroz prirodu Kluba Sierra Jugozapadne pustinje. "Gdje je zmija?" "eka nas", odgovorio sam."A od sada elim da ostane unutra. Ne elim da iskae iz kamioneta, jesi li me ula?" "Neu, ako ni ti ne bude." U zraku se osjeala pustolovina. Zmija se nije pomaknula, siktajem je dala kamionetu znak da stane. Vratili ste se? Pa, to je najdalje to ete ii, niti centimetar dalje no proli put. Leslie se nagnula preko mene kako bi vidjela."Boog!" rekla je, veselo i ivahno,"bog, zmijice! Kako si mi ti danas?" Bez odgovora. to biste rekli kada biste bili opasn a, uvijajua, otrovna egrtua i kada bi vas glasi predivne djevojke zapitao: "Kako si mi danas?" Naravno, ne znate to biste na to rekli.

Trepnuti biste okicama, ali ne biste rekli nita. Leslie se vratila na svoje sjedalo i otvorila prvu knjigu."to kae, koje je boje?" "U redu", zapoeo sam."Zelene pjeane boje, pranjavo maslinasto zelene. Crne ovalne are niz le a, tamnija maslinasto zelena boja unutar ovalnih ara, gotovo bijelog vanjskog ruba. Ima iroku, plosnatu, trokutastu glavu, kratak nos." Listala je."Boe, ovdje ima doista opasnih kandidata!" rekla je."Koliko je velika?" "Nije mala zmija", odgovorio sam."Da se isprui ... metar i pol, moda?" "Bi li rekao da se ovalne are blie repu pretvaraju u poprene prstenove? " "Pa, moglo bi se rei. Ne. Crni i bijeli prstenovi se ire repom. Uski crni i iroki bijeli." Zmija se ispruila i krenula prema grmlju uz cestu Dodirnuo sam pedalu gasa kako bih pokrenuo motor, no stvorenje se odmah vratilo u poetni poloaj, oi su joj sijevale, a rep bjesomu no trzao. Upozorila sam vas, nisam se alila! Ako elite mrtav kamionet, to ete i dobiti! Stani, zaustavi se odmah ili e vam jedino Bog moi pomoi ... "Ljuske okrenute prema gore, u dvadeset i pet redova? " upitala je Leslie. "Ah! Crni i bijeli prstenovi okruuju rep! Pokuajmo ovako: Svijetla se crta protee od oka, pod kutom, prema ustima. " Vidi li svijetlu traku iza oka? upitala je zmija. to ti jo moram rei? Dosta prie! Ruke dri tako da ih mogu vidjeti i polagano se povlai ... "U pravu si!" uzviknuo sam."To je ona! Koja je to linija?" "egrtua mojave", proitala je. "Crotalus scutellatus. Vidi li sliku?" Zmija na slici se nije smijala.

Otvorila je vodi kroz prirodu i poela itati: " Dr Lowe kae da mojave ima 'jedinstven' otrov s neurotoksi mm elementima za koji ne postoji protuotrov i da je njezin ugriz potencijalno puno opasniji od ugriza zapadne dijamantne zmije, vrste s kojom se esto zamjenjuje." Tiina. U blizini nije bilo zapadne dijamantne zmije, pa zmijom nije bilo zabune. s ovom

Izmijenili smo nekoliko pogleda, Leslie i ja."Moda bi bilo pametnije da ne izlazimo iz kamioneta", rekla je. "Ne brini, takvo to mi nije ni palo na pamet." Da, zasiktala je zmija mojave, ponosita i opasna. Vjerujte mi, ne elite uiniti nita nepromiljeno ... Leslie je ponovo provirila van."to radi?" "Govori mi da ne elim uiniti nita nepromiljeno." Nakon nekog se vremena zmija ispruila, gledala nas ravno u oi, spremna za bilo kakav trik s nae strane. Nije ih bilo. Da me ugrize, zapitao sam se, da li bih umro? Naravno da ne. Mogao bih povui svoje mentalne titove, pretvoriti otrov u vodu ili sok od umbira i tako pobiti globalno uvjerenje da zmije ubijaju. Mogao bih to uiniti, pomislio sam. Ali nema ba sada potrebe isprobavati vlastite sposobnosti. Promatrali smo zmiju, divili joj se. Da, uzdahnuo sam u sebi, sjetio sam se glupog, dosadnog i predvidljivog odgovora na problem: Ubij je. to ako se uvue u kamp kuicu i pone sve gristi; bolje uzeti lopatu i ubiti je, nego dopustiti da se tako neto dogodi; raznesi pukom najotrovniju zmiju u pustinji, prije nego

ubije Leslie! Oh, Richarde, kakvo razoaranje! Spoznaja da postoji dio tebe toliko okrutan i ruan. Ubiti! Kad e ve jednom krenuti naprijed, prije i na viu razinu na kojem se nee toliko bojati? Krivo sam se optuio! Zamisao o ubijanju bila je ludi prijedlog, proiziao iz neznanja i straha. Nisam odgovoran za prijedlog, ve samo za svoja djela, svoj konani izbor, a on je da cijenim i potujem tu zmiju. Ona je izraz ivota, istinskog, ali i patvorenog, isto kao i ovo djelomino nasilno, dvonono stvorenje koje koristi alat, vozi kamionet i pokazuje elju za otkrivanjem novih znanja. U tom bih trenutku lopatom udario bilo koga tko bi se usudio napasti nau hrabru egrtuu mojave. "Zato joj ne bismo pronali nekakvu glazbu na radiju?" Leslie je dodirnula gumb, pronala stanicu s klasinom glazbom, neto poput Rahmanjinova i glasnou odvrnula na najjae."ZMIJE NAVODNO NE UJU NAJBOLJE", objasnila je. Nakon nekoliko se taktova zmija opustila; preostao je samo jo jedan ovitak njezinog zida. Za nekoliko je minuta posljednji put polizala zrak prema nama. Dobro smiljeno. Proli ste ispit. estitam. Vaa je glazba preglasna. "Odlazi, wook! Vidi li?" Zbogom. I polako je otpuzala g a/g ica M. . Zmija, polagano je puzila i nestala u grmlju. "Bog!" viknula je Leslie i mahnula, gotovo tuno. Otpustio sam konicu, kamionet vratio do kamp kuice i ostavio svoju dragu suputnicu i njezine knjige o zmijama. "to misli?" upitao sam je."Jesmo li umislili da nam je sve ono rekla? Misli li da bi ona mogla biti duh u prolazu koji je na samo sat vremena preuzeo lik zmije kako bi otkrio kako kontroliramo strah, kako bi vidio

hoemo li ga ubiti ili ne? An eo zamaskiran u zmiju, ondje na cesti, koji nas provjerava?" "Neu rei ne," odgovorila je Leslie,"ali isto u sluaju da nije, mislim da bismo morali biti jako buni kad izlazimo iz kamp kuice kako je ne bismo uznemirili, u redu?"

37.

Promijenimo nae misli, i svijet oko nas se mijenja. Arizona ljeti nam je postala pretopla, dolo je vrijeme za promjenu. Vie bi nam odgovaralo neto sjevernije, hladnije? Nevada? Kako bi bilo da uzmemo kamp kuicu i jedrilicu i odemo u Nevadu? I bilo je hladnije, to se ne moe porei. Umjesto 40 stupnjeva, bilo je 35. Umjesto niskih planina na obzoru, promatrali smo visoke. Generator se pokvario, u kamp ku ici ... tri dana rastavljanja i sastavljanja, spajanja, i ponovo je proradio. im je generator bio popravljen, pokvarile su se pumpe za vodu. Na sre u, pomisao na ivot bez vode usred milijuna jutara pijeska i kosti mrtvih ivotinja natjerala nas je da ih popravimo depnim noiem i kartonom. Kad se vratila s devedeset kilometara dugog puta po vodu i potu, stajala je u kuhinji i itala pismo iz Los Angelesa. ivot u divljini je promijenio naa osjetila. Megalopolis je postao neto nestvarno, toliko nestvarno da je bilo teko uope zamislili da postoji, da ljudi jo uvijek ive u gradovima. No pismo nam je vratilo sjeanja. "Dragi Richarde; ao mi je to te moram izvijestiti da je Porezna uprava odbila tvoju ponudu i da trai uplatu od milijun dolara, rok plaanja: odmah. Kao to zna, popisali su svu tvoju imovinu i imaju je pravo zaplijeniti kad god poele. Predlaem ti da se sastanemo to je mogue prije. Pozdrav, John Marquart." "Zato su odbili ponudu?" upitao sam."Predloio sam im da otplatim cijeli dug!" "Vjerojatno se radi o nesporazumu", rekla je Leslie."Mislim da bismo trebali poi i otkriti to se doga a." Odvezli smo se pustinjom do benzinske crpke, najblieg telefona,

dogovorili sastanak za devet sati ujutro sljede eg dana, ubacili neto odjee u Meyers, poletjeli i u sumrak sletjeli u Los Angeles. "Ponuda nije problem", rekao je Marquart sljede eg jutra."Problem je to to si poznat i popularan." "to? to je problem?" "Znam da u ovo nee Iako povjerovati, a ni sam tako neto nisam prije uo. Nova je politika poreznika da ne prihva aju ponude i kompromisna rjeenja od poznatih ljudi." "to ... zato misle da sam poznat i popularan?" Vrtio se na stolici."Sam sam im postavio isto pitanje. Referent mi je rekao da je izaao iz ureda, otiao na ulicu i ondje upitao ljude znaju li tko je Richard Bach. Veina ih je znala tko si." Sobu je preplavila tiina. Nisam mogao vjerovati svojim uima ."Da raistimo neto", rekla je Leslie."Porezna uprava ne eli prihvatiti Richardovu ponudu zato to su neki tamo ljudi na ulici uli za njega. Misli li ozbiljno?" Odvjetnik je rairio ruke, bespomono. Nije mogao promijeniti istinu."Prihvatit e jednu jedinu uplatu ukupnog iznosa. Ne ele prihvatiti otplatu na obroke od poznatih i popularnih javnih osoba." "Da si tamo neki Barry Privatni Poduzetnik, prihvatili bi tvoju ponudu", rekla je,"ali, budu i da si Richard Bach, nee?""Upravo tako", odgovorio je. "Ali ... pa to je diskriminacija!"

"Mogla bi s time otii na sud. Najvjerojatnije bi dobila parnicu. Ali sudski bi proces potrajao desetak godina." "Ma daj! Tko je ef tom momku?" upitao sam."Mora postojati netko ..." "Momak koji se trenutano bavi tvojim problemom, on je ef. On je smislio to fantastino pravilo." Pogledao sam Leslie. "to nam jo preostaje?" upitala je Marquarta."Richard nema tol iko novca, prodali smo gotovo sve to posjeduje kako bismo poloili depozit! Mogao bi im odmah danas napisati ek za polovicu duga, ali samo kada mu ne bi oduzeli ostatak imovine. Mislim da bi cijelo dugovanje mogao podmiriti za godinu dana, posebice ako ponovo po ne raditi. Ali ne moe nastaviti s radom na filmu, ne moe niti pisati ako mu oduzmu sve to ima, pa ak i radni stol ..." Zamisao se rodila iz mog gnuanja. "Drugi referent", rekao sam."Uvjeren sam da je mogu e cijeli sluaj predati nekom drugom referentu?" Poeo je pregledavati papire na stolu."Da vidimo. Do suda si ih ve imao sedam; referenta Bulieigha, Paroseita, Ghoonea, Saydysta, Blutzuckera, Fradequata i Beestea. Niti jedan od njih ne eli preuzeti odgovornost, niti jedan se od njih ne eli petljatii s tvojim sluajem." Leslie je izgubila strpljenje."Jesu li ludi? Zar ne ele novac? Zar ne shvaaju da im ovaj ovjek pokuava platiti, ne pokuava pobjei i dogovoriti vraanje duga u iznosu od trideset centi na dolar, pokuava im sve platiti! KAKVI SU TO PROKLETO GLUPI IDIOTI S KOJIMA IMAMO POSLA?" Vikala je, a njezine su oi napunile suze suze oaja. Marquart je ostao smiren kao da je istu scenu odigrao ve mnogo puta.

"Leslie. Leslie? Sluaj. Jako je vano da shvati! Porezna uprava je puna ne ba inteligentnih, preplaenih, zlobnih, osvetoljubivih ljudi koji se kriju pod kapom vlade. Znam to vrlo dobro. Tri sam godine radio ondje. Svaki mladi porezni odvjetnik na po etku karijere radi za dravu kako bi upoznao neprijatelji. Niti jedna osoba koja nije radila za Poreznu upravu ne moe poslali strunjak u poreznom pravu; nemate pojma s kim imate posla." Osjetio sam da sam problijedio dok je on nastavio govorili. "Jedino u situacijama kad je Porezna uvjerena da ovjek namjerava pobjei iz zemlje, tek onda mu se javlja. Ina e ne odgovara na pisma, ne javlja se na telefonske pozive, ponekad se s njima mjesecima ne moe stupiti u vezu. Nitko ondje ne eli preuzeti odgovornost za ovakav sluaj, za toliki iznos. Jedna jedina pogreka i kritizirat e ih u medijima; 'Stare pogurene ene izbacujete iz njihovih koliba, a dozvolili ste Richardu Bachu da vam pobjegne i ne vrati ogroman dug!'" "Pa zato onda odmah ne preuzmu imovinu, sada? Zato mi ne otmu sve to imam?" "1 to bi mogla biti pogreka: 'Richard Bach ponudio isplatu u got ovini kako bi povratio vlastitu slobodu, ali vi ste mu oteli svu imovinu koja ne vrijedi niti pola onoga to ste mogli dobiti...' Zar ne vidite? Niti jedna odluka nije dobra. Koliko je bolje ne donijeti nikakvu odluku, nego pogrenu?" "Zato smo promijenili toliko referenata", zakljuio sam."Svaki novi referent baci vreli krumpir u zrak nadaju i se da e u me uvremenu dobiti premjetaj ili e se pojaviti jo noviji referent koji e morati preuzeti sluaj prije nego krumpir padne i pozabaviti se njime." "Ali netko na vrhu", rekla je Leslie,"okruni direktor, ako se njemu obratimo ..."

Marquart je kimao glavom."Radio sam s njim. Odmah sam ga nazvao i kad sam ga se konano uspio domoi, rekao mi je da nema izuzetaka, da se hijerarhija mora potivati na najstaromodniji nain. Rekao je da moramo raditi s referentom koji je dobio tvoj slu aj i sa sljedeim, i sa sljedeim ..." Leslie je odluila pristupiti mom sluaju kao da se radi o ahovskom problemu."Ne ele prihvatiti njegovu ponudu, a on ne moe odjednom platiti milijun dolara. Ako mu zaplijene imovinu, ne e moi raditi. Ako su neodluni, on i dalje ne moe raditi zato to zapljena moe nastupiti sutra, i onda opet nee moi raditi. A ako ne moe raditi, ne moe niti zara ivati, to znai da im ne moe otplatiti ostatak duga! Je li mogue da se sve beskonano vrti u krug?" Po prvi se puta tijekom sastanka odvjetnik ozario."Na neki je na in vrijeme na Richardovoj strani. Ako odlu i otezati cijeli sluaj tri godine i ako se nakon tri godine ne prona e rjeenje, dug e moi rijeiti putem steaja." Osjeao sam se kao da pijemo kavu s Ludim klobu arom."Ali ako proglasim steaj, neu im platiti dug! Zar to ne znaju?" "Naravno da znaju. Ali mislim da ele ekati, mislim da ele da ode u steaj." "ZATO?" uzviknuo sam."Kakve su to ludosti... dobili bi milijun dolara kada bi mi dozvolili da im vratim dug u nekoliko obroka." Pogledao me tuno."Neprestano zaboravlja, Richarde. Ako ode u steaj, to nee biti odluka Porezne, ve tvoja odluka a to znai da dravu nitko nee kriviti! Nitko ne mora preuzeti odgovornost. Nikoga ne e kritizirati. Dug e ti legalnim putem oprostiti. A do tada i ne stojimo tako loe. Osim u sluaju da odlue prihvatiti tvoju ponudu, moe slobodno troiti novac. Zato ne bi krenuo na put oko svijeta, zato ne bi posjetio najbolje svjetske hotele? S vremena na vrijeme me nazovi iz Pariza, Rima, Tokya?"

"Tri godine?" uzviknula je Leslie."Ste aj?" Pogledala me je. U njezinim se oima oitovala tuga za nas oboje i zatim odlu nost."Ne! To se nee dogoditi! Sami emo rijeiti ovaj problem!" Iz oi joj je sijevalo."Poznat i popularan, ili ne, otkrij karte i pokuaj s novom ponudom. Neka bude toliko dobra da je ne mogu odbiti. I, za ime Boga, prona i nekoga tko e imati dovoljno hrabrosti da preuzme slu aj!" Marquart je uzdahnuo i rekao da nije problem u ponudama, ali pristao je pokuati. Pozvao je raunovo u, druge pravne savjetnike. Mnotvo se novih brojki pojavljivalo i nestajalo na raunalu, jo je vie papira prelazilo iz ruke u ruku, planovi su predlagani i odbacivani, novi je sastanak bio dogovoren za sutra zato to smo traili toliko sigurnu ponudu da je drava ne moe odbiti. Zurio sam kroz prozor, u nebo, dok su oni radili. Poput pilota oteenog aviona, bio sam siguran da emo pasti, ali nisam se bojao. Otii emo odavde; poet emo ispoetka. U stvari, bilo bi to pravo olakanje. "Sjea li se egrtue mojave?" upitala me Leslie nakon to je sastanak odgo en za sutra i dok smo se vozili dizalom prema parkiralitu. "Naravno. Croandelphitis scootamorphulus. Ne postoji protuotrov", rekao sam."Naravno da se sjeam. Hrabra zmija, ba prava junakinja." "ovjek shvati, nakon dana kao to je ovaj kad je prisiljen poslovati s tim ljigavcima iz Porezne, da je ba dobro sjediti u pustinji i sueljavati se s pravom, jednostavnom i izravnom egrtuom!" Odletjeli smo natrag u Nevadu, iscrpljeni. Kona no smo stigli u pustinju i otkrili da nam je netko opljakao kamp kuicu: vrata su visjela otvorena, police s knjigama su bile

oiene, ladice su zjapile prazne; sve to smo ostavili u naoj maloj kui na kotaima, sve je nestalo.

38.

Leslie je bila izvan sebe. Pretraila je dom u potrazi za naim malim prijateljima s kojima smo ivjeli, kao da e se odjednom niotkuda pojaviti na svome mjestu. Knjige, odje a, drvene kuhae koje su joj znaile dom, pa ak i njezine etke za kosu; sve je nestalo. "Nema problema, wook", pokuavao sam je smiriti."To su samo stvari bez kojih smo ostali. Sve dok Porezna ne donese odluku, imamo pregrt novca koji moemo troiti. Sve emo nadoknaditi jednim izletom u grad." Kao da me nije ula, podigla je pogled s prazne ladice."Richarde, ak su nam uzeli cijelo klupko konopca ..." Oajniki sam je elio oraspoloiti."A mislili smo da smo posljednji uvari uadi na cijelome svijetu! Zamisli kako e nekoga usreiti .. cijelo klupko konopca koje su uzeli! I nagorene drvene kuha e! I tanjuri puni ipsa!" "U naim tanjurima nije bilo ipsa", rekla je."Zajedno smo kupili te tanjure, zar se ne sjea?" "Pa kupit emo nove. Moda bismo za promjenu mogli kupiti posu e obojeno u lijepe naranaste i ute nijanse? 1 vee alice od onih koje smo imali. Moemo se raspojasati u knjiari, a trebat e nam i nova odjea ..." "Ne radi se o stvarima, Richie, ve tome to nam one predstavljaju. Zar te ne poga a to to nam je potpuni stranac provalio u dom i uzeo stvari koje nam neto znae?" "Pogodit e me samo ako to dozvolim", rekao sam."Trenuta no ba i nemamo izbora; nije nam preostalo nita to moemo uiniti. Dogodilo se i to prije prebolimo, to bolje za nas. Kada bih znao da e mi pomoi da tugujem zbog toga, onda bih tugovao. No znam da e nam odlazak u grad i kupovina novih stvari pomo i i da se malo udaljimo od

dananjeg dana. Uzeli su sve iz kamp kuice, pa to onda? Vani smo ti i ja, zar ne? Bolje da smo zajedno u pustinji i sretni, nego da nas razdvaja mjesto puno tanjura i uadi!" Obrisala je suzu."Oh, u pravu si", rekla je."Ali mislim da se mijenjam. Neko sam govorila da kad bi netko provalio u moju ku u, ne bih mogla napasnika ozlijediti samo kako bih zatitila svoju imovinu, ili sebe. Ali sad vidim da vie nije tako. Tri su me puta do sada opljakali, danas su nas dvoje opljakali i odluila sam da je to to. Dosta mi je pljaki za cijeli ivot. Ako emo ivjeti u divljini, nije pravedno da nas samo ti titi. I ja u odigrati svoju ulogu. Kupit u pitolj!" Dva dana kasnije bila je jedna bojazan manje u njenom ivotu. Odjednom je, ona koja nije mogla pod nijeti pogled na vatreno oruje, punila pitolj lakoom Pustinjskog takora u ophodnji. Predano je vjebala, sat za satom; pustinja je odjekivala poput posljednje bitke za El Alamein. Bacao sam limenke iznad grmlja, a ona ih je svojim Magnumom 0.357 poga ala jednom u pet pokuaja, zatim tri puta i na kraju etiri puta od pet pokuaja. Dok je punila puku Winchester, ja sam u pijesak slagao red praznih kutija od metaka koje su nadomjetale prave mete, zatim bih se povukao u stranu, a ona bi ciljala i pritiskala obara. Na pucanj jedva da je trepnula, a njezine su mete nestajale jedna za drugom, slijeva nadesno, u otrim eksplozijama i sjajnim, bronanim erupcijama pijeska. Ma koliko se trudio razumjeti njezinu iznenadnu promjenu nakon provale, nisam uspijevao. "Hoe rei", upitao sam,"da e, ako netko provali u kamp kuicu ..." "Ako bilo tko provali ma gdje ja bila, poalit e! Osim ako ne eli biti ustrijeljen, pljakati

nas posao je u koji su grekom uli!" Nasmijala se ugledavi izraz na mom licu."Ne gledaj me tako! I sam isto govori, zna da je tako." "Nije istina! Moje su rijei drukije!" "Kako ti kae?" "Ja kaem da nitko ne smije umrijeti. 'Ne ubijaj', nije samo zapovijed, ve obeanje: Ti ne bi mogla ubiti, ak i da pokua, zato Sto je ivot neunitiv. Ali ima slobodu vjerovali u umiranje, ako eli. Ako pokuamo opljakati kuu nekoga tko nas eka s nabijenom pukom", rekao sam,"toj osobi otvoreno govorimo da nam je dosta vjerovanja u ivot na ovom planetu, molimo tu osobu da nam uini uslugu i prebaci nau svijest s ove razine na drugu, pogodnost koju donosi metak u samoobrani. To su moje rije i. Tako ja kaem. Zar nije tako, zar se ne slae sa mnom?" Nasmijala se i ponovo napunila puku."Ne znam tko je od nas hladnokrvniji, Richarde, ti ili ja." Rekavi to, zaustavila je dah, naciljala i pritisnula obara. U pustinji je jo jedna kutija zavritala i nestala. Nakon pljake, i kvara na generatoru i pumpama za vodu, nakon to se hladnjak pokvario i prsnulo plinsko crijevo tednjaka napunivi kamp kuicu eksplozivnim plinom, pojavio se pjeani vrag. Pjeani vragovi su pustinjski bebe-orkani. Tijekom ljeta lutaju pustinjom, usisavaju ovu pjeanu dinu i onaj grm i alju ih petsto metara visoko u nebo ... Pjeani vragovi idu kamo god poele i rade ono to ele raditi. Sada, kad je generator ponovo radio, Leslie je zavrila s pospremanjem kamp kuice, odloila usisiva i pogledala kroz

prozor."Wookie, do i vidjeti golemog pjeanog vraga!" Izvukao sam se ispod bojlera koji je odbijao grijati vodu."Boe, zaista je ogroman!" "Dodaj mi foto-aparat, molim te. Moram ga slikati." "Aparat su nam ukrali", rekao sam."ao mi je." "Novi, mali foto-aparat s najdonje police. Brzo, prije nego nestane!" Dodao sam joj aparat, a ona ga je urno snimila kroz prozor."Raste!" "Ne raste", rekao sam."Djeluje ve e zato pribliava.""Udarit e u nas?"

to

nam

se

"Leslie, vjerojatnost da pjeani vrag, koji ima cijelu pustinju Nevade na raspolaganju, udari ba nau kamp kuicu koja se nalazi usred niega je nekoliko stotina tisua naprema jedan ..." Zatim se svijet zatresao, sunce je nestalo, cerada je izvukla klinove iz zemlje i udarila u krov, vrata su se otvorila, prozori zaurlali. Pijesak, prljavtina pretvorena u prainu kao prilikom uruavanja rudnika, u velikom valu nahrupi u hodnik. Zavjese su se ispruile kroz sobu, kuica se zanjihala, spremna poletjeti. Poznati osje aj, pad aviona bez pogleda van. Tada je sunce zatreptalo, zavijanje utihnulo, nadstrenica se sruila i posloila pokraj kamp kuice. " ... moda je bolje rei", drhtavim sam glasom rekao,"da je vjerojatnost... da ba nas pogodi ... priblino ... jedan naprema dva u korist pjeanog vraga!" Leslie cijela situacija nije zabavljala."Maloprije sam zavrila s pospremanjem, sve sam usisala i obrisala prainu, cijelo je mjesto blistalo!" da je ikako mogla rukama uhvatiti tornado, zahvatila bi ga.

I kao i uvijek, vrag je imao kojih desetak sekundi da se pozabavi s kamp kuicom i za to je vrijeme stigao ubaciti pedeset kilograma pijeska kroz rolete i prozore i vrata. Toliko zemlje u tako malo kvadratnih metara mogli bismo zasaditi krumpire na kuhinjskom stolu. "Wookie", rekla je bespomono,"jesi li ikada imao osjeaj da nam nije su eno ivjeti ovdje? da je moda dolo vrijeme da krenemo dalje?" Ostavio sam klju za odvijanje kojeg sam za vrijeme napada gr evito drao, moje je srce, uvi prijedlog, veselo zakucalo."Ba sam te namjeravao upitati isto. Ne elim vie ivjeti u maloj kui na kotaima! Prolo je vie od godinu dana! Moemo li prestati? Moemo li pronai pravu kuu, pravu kuu koja nije napravljena od plastike?" Pogledala me zau eno."Je li to Richard Bach upravo izrazio elju da se skrasi, da prona e dom?" "Da." Oistila je mjesto na stolici i tiho sjela. "Ne", odgovorila je."Ne elim se u potpunosti predali potrazi i ure enju nove kue i zatim biti prisiljena sve ostavili zato to si ti shvatio da ipak osjea nemir i da tvoj mali pokus nije uspio. Ako si jo uvijek uvjeren da e nas prije ili kasnije rastavili dosada, jo uvijek nismo spremni za kuu, zar ne?" Razmislio sam o njezinom pitanju."Ne znam." Leslie je vjerovala da otkrivamo nove unutarnje obzore, da irimo granice uma; znala je da smo na putu k otkri u uitaka koje sami, niti ona, a ni ja, ne bismo mogli otkriti. Je li bila u pravu, ili se jednostavno nadala? U braku smo vie od godinu dana, na papiru ili bez takve potvrde. Mue li me jo uvijek isti strahovi? Jesam li prodao svog dvokrilca i otiao u potragu za svojom druicom da bih nauio kako je se bojati? Zar me

nisu promijenila sva iskustva koja smo zajedno preivjeli, zar nita nisam nauio? Sjedila je. Nije se micala. Razmiljala je. Sjetio sam se onog dana na Floridi, kad sam se osvrnuo na svoj ivot i otkrio da sam mrtvo tijelo koje nosi rijeka okruen novcem i avionima i enama, ali nikakav napredak u ivotu. Trenutano nema niti priblino toliko novaca, a uskoro ga moda uope nee biti. Postoji jedna ena, samo jedna. A moj se ivot kree brzo poput glisera. Toliko sam se promijenio, toliko sam nau io s njom. Nas smo dvoje, jedno drugom, kola i zabava, na zajedniki ivot se irio poput ljetnih oblaka. Upitajte enu i mukarca koji jedre preko oceana je li im dosadno? Kako ubijaju vrijeme? Nasmijat e se. U godini nema dovoljno sati da se uini sve to se treba uiniti! Isto je i s nama. Bili smo sretni, ushieni, ponekad smo se smijali sve do suza, ponekad smo strahovali, s vremena na vrijeme smo bili njeni, oajni, sretni, otkrivali smo i uili, bili smo strastveni... ali niti u jednom jedinom trenutku nije nam bilo dosadno. Kakva bi to bila pria! Koliko ena i mukaraca plovi istim rijekama, nad koje se neprestano nadvijaju prijete i, smrtonosni klieji iste opasnosti koje su vrebale i nad nama! Ako uspijemo sa uvati ono za to vjerujemo da imamo, pomislio sam, bit e vrijedno ponovo izvaditi pranjavi pisai stroj! Richard od prije nekoliko godina udi saznati; to se doga a kada sretnemo 'nepostoje u' savrenu partnericu koju smo odluili pronai?" "'Ne znam' nije dobar odgovor, wook" rekao sam nakon nekog vremena."Ja znam. elim da kupimo kuu gdje emo pronai svoj mir i tiinu i gdje emo jo dugo-dugo biti zajedno."

Ponovo se okrenula prema meni."Govori li ti to o vezanju?" "Da." Ustala je sa stolice, sjela pokraj mene na komadi pustinje u naoj kamp kuici i njeno me poljubila. Nakon duge je stanke progovorila."Ima li neko posebno mjesto na umu?" Potvrdno sam kimnuo glavom."Osim ako nema nita protiv, wook, mislim da bismo mogli pronai kuu gdje ima puno vie vode, a puno manje pijeska."

39.

Mjesecima smo se davili u bujici kataloga nekretnina, karata i lokalnih novina; dva smo tjedna letjeli u Meyersu u potrazi za savrenim mjestom za ivot, letjeli smo iznad gradia s imenima kao to su Slatki Dom, Sretni Kamp i Rododendron. No na kraju je ipak svanuo dan kad su prozori kamp kuice, ije je okvire inilo grmlje i stijenje i suha pustinjska kora, ugledali livade ukraene proljetnim cvijeem, guste zelene ume, rijeku. Dolina Little Appelgate, Oregon. Pogled se pruao trideset kilometara na sve strane s vrha naeg brijega, pogled koji je remetila tek pokoja kua. Bilo je kua, ali skrivenih drveem i obroncima, a mi smo se osjeali kao da smo sami i blagoslovljeni tiinom; ovdje emo sagraditi na dom. Poet emo s malim domom; jednom sobom s potkrovljem dok pregovori s Poreznom upravom jo budu trajali. Kasnije, kad se problem rijei, sagradit emo pravu kuu, odmah pokraj, a malenu emo prozvati kuom za goste. Porezna uprava se borila sama sa sobom pokuavajui razmotriti moju najnoviju ponudu, a mjeseci su polako prelazili u godine. Ponuda je bila djeja, sve sam priznao, nita nisam pokuao sakriti. Osjeao sam se poput stranca u tu oj zemlji koji se ne snalazi sa stranom valutom. Dobio sam raun, ali nisam znao kako podmiriti dugovanja i zato sam iznio to sve posjedujem i zamolio Poreznu da od mene uzme sve to poeli. Moja je ponuda prela u ruke jo jednog referenta u Los Angelesu koji je zatraio pravovaljanu izjavu o financijskom stanju. Dobio je ono to je traio. Mjesecima nam se nije javljao. Sluaj su dodijelili novom referentu, ovaj puta eni, koja je traila najnoviju izjavu o financijskom stanju. Dobila ju je. Prolo je jo mjeseci. Jo jedan refer ent, nova izjava. Referenti su dolazili i odlazili poput stranica na kalendaru.

U kamp kuici, Leslie je tuno podigla pogled s najnovijeg zahtjeva za najnovijom izjavom. uo sam glasi jednak onom koji sam prije dvije i pol godine uo u Madridu."Oh, Richie, kamo sree da sam te poznavala prije nego si se uvalio u sve ovo! Izbjegli bismo ovaj nerjeiv problem ..." "Sreli smo se onda kad smo se trebali sresti", rekao sam."Da smo se ranije sreli, to i sama zna ili bih te unitio, ili bih pobjegao od tebe, ili ti ne bi imala dovoljno strpljenja za mene, ostavila bi me i to s vrlo dobrim razlogom. Ne bismo uspjeli; sam sam morao srediti svoj nered. Ne bih to vie nikada ponovio, ali sada vie nisam onaj isti, promijenio sam se." "Zahvali se Stvoritelju", rekla je."Pa, sad sam tu. Ako preivimo ovo, obeavam ti, naa budunost ni u emu nee sliiti tvojoj prolosti!" Sat je otkucavao; Porezna nije primje ivala, a jo manje je marila za injenicu da su nai ivoti stali. Steaj, rekao je odvjetnik. Moda je bizarna teorija Johna Marquarta bila pravo rjeenje. Dodue ne ba lijep svretak, pomislio sam, ali privlaniji od truljenja, bolji od beskonanog pisanja novih ponuda. Pokuali smo razmotriti tu mogunost, ali ipak se nismo mogli odluiti za takvo rjeenje. Steaj. Potez oajnika, doista. Nikada! Umjesto posjeta Rimu i Parizu i Tokyju, zapo eli smo gradnju na vrhu brda. Dan nakon postavljanja temelja, dok sam bio u kupovini u gradu, panju mi je privukla posve nova ponuda u trgovakom centru: Elektronski prijatelji.

"Leslie, znam da e me smatrati lu akom", rekao sam kad sam se vratio u kamp kuicu. Bila je prekrivena zemljom, od zatrpavanja rovova cjevovoda za solame ploe koje e biti smjetene na vrhu brda, od upravljanja Bobcat bagerom za nanoenje zemlje, od ure ivanja vrta, od nesebinog poklanjanja brige i ljubavi ovom mjestu koje smo izabrali za svoj dom. Tako je lijepa, pomislio sam, kao da su joj namjerno u kozmeti kom salonu stavili prainu da joj naglasi obraze. Nije marila. Svejedno se odluila istuirati. "Znam da je razlog mog odlaska u grad bio kruh bez kojeg smo ostali" rekao sam,"i mlijeko i salata i rajice, u sluaju da na em dobre rajice. Ali zna li to sam umjesto toga kupio?" Sjela je prije nego sam nastavio."Oh, ne. Richarde, ne e mi sada rei da si kupio ... arobni grah?" "Kupio sam poklon svojoj dragoj!" rekao sam. "Richarde, molim te! to si kupio? Nemamo mjesta u kuici! Moe li vratiti poklon?" "Moemo ga vratiti ako eli. Ali ne vjerujem da ti se nee svidjeti, zaljubit e se na prvi pogled. Predskazujem: TVOJ um, i OVAJ stroj..." "Kupio si stroj? U trgovini hranom? Koliko je velik?" "Neka vrst namirnice. Zove se Apple (Jabuka)." "Richarde, drago mi je da si toliko paljiv, ali, jesi li siguran da u ovo doba godine trebamo jabuku?" "Idi se istuirati i kad iza e iz kupaonice, wook, vidjet e udo, ovdje, u naoj kamp kuici. Obeavam ti."

"Ali imamo jo toliko toga za napraviti danas, a i nema dovoljno prostora... Je li velika?" Nisam izgovorio vie niti jednu rije. utio sam kao zaliven. Na kraju se nasmijala i otila istuira ti. Ugurao sam kutije kroz usko predsoblje, pomaknuo pisa i stroj s police koju smo pretvorili u pisai stol, knjige sam stavio na pod, zatim sam izvadio raunalo iz snjenog pakiranja i stavio ga na mjesto na kojem je stajao pisai stroj. Toster i mikser sam stavio u ormari za metle kako bih na kuhinjskom stolu oslobodio mjesto za pisa . Za nekoliko su minuta dva disk drivea bila povezana, a monitor je svijetlio. Program za obradu teksta ubacio sam u jedan drive. Upalio sam stroj. Disk je zujao, gotovo minutu uzdisao, zatim se umirio. Utipkao sam poruku, tipkom scroll je izgurao s monitora sve dok na ekranu nije ostao samo jedan svjetlei kvadrati. Izala je iz kupaonice, svjea i ista, kosu je sakrila ispod turbana koji je napravila uz pomo runika. "U redu, Richie, ne mogu podnijeti neizvjesnost! Gdje je?" Otkrio sam raunalo koje se sakrivalo ispod kuhinjske krpe."Ta-da!" "Richarde?" uzviknula je."to je to?" "Tvoje osobno ... RAUNALO!" Pogledala me iznena eno. Ostala je bez rije i. "Ti sada lijepo sjedni ovdje", pokazao sam joj,"i pritisni tipku na kojoj pie 'Control' i istovremeno slovo 'B'. To se zove 'Control -B'." "Ovako?" upitala je. Svjetlucajui je kvadrati nestao s ekrana, a njegovo je mjesto zauzela poruka:

DOBAR DAN, LESLIE! JA SAM TVOJE NOVO RA UNALO. SRETAN SAM TO Ml SE PRUILA PRILIKA UPOZNATI SE S TOBOM I SLUITI TI. MISLIM DA E ME ZAVOLJETI. TVOJ NOVI APPLE. HOE LI POKUATI NAPISATI NETO IZA MOJE PORUKE? "Ba je sladak", rekla je. Ispisala je probnu reenicu: A SADA JE TRENUTAK DA SVI DOBRI LJUDI DI U K "Pogrijeila sam." "Pomakni cursor na mjesto desno od pogreke, zatim pritisni lijevu strelicu." To je uinila i pogreka je nestala. "Ima li upute?" "Sam e te poduavati. Pritisni dvaput tipku escape, zatim nekoliko puta slovo M i prati to e ti ekran rei..." Bile su to posljednje rijei koje sam s Leslie izmijenio u sljede ih deset sati. Kao u transu je sjedila ispred stroja, upoznavala je sustav. Zatim je utipkala spisak svega to moramo upamtiti, plan izgradnje, listu zamisli; na kraju je traila odgovor. Raunalo nije nita ispisalo na papiru sve dok nije zavrila s unosom i dok sve nije bilo spremno za pisa; niti jedno drvo nije umrlo zbog pogreaka u tipkanju. 'Wookie," viknula je, poslije pono i,"ispriavam se. Zaista mi je ao." "U redu je", odgovorio sam."Zato ti je ao?" "Pomislila sam da si lud, da nam samo jo to treba, velika elektronska

igraka da nas titi od kie, ali nisam nita rekla zato to se radilo o tvom poklonu. Bila sam u krivu! Tako je ..." Pogledala me, potraila rije koja se pojavila u sredinjem kvadratu;"... organiziran! Promijenit e nam ivote!" Toliko su je oarale moi raunala da sam je vie nego jedanput, u danima koji su uslijedili, morao zamoliti da mi samo na nekoliko minuta prepusti tipkovnicu. 1 ja sam elio uiti. "Jadniak moj", rekla je odsutno dok je tipkala."Naravno da i ti eli uiti. Samo jo nekoliko minuta ..." Minute su se pretvorile u sate, dane; a ja sam odbijao mogu nost da je ometem. Uskoro sam ponovo otiao u posjetu trgovini Elektronski prijatelji, donio sam drugo raunalo. Za ovo smo prenosivi stoli morali staviti u najprazniji kutak kamp ku ice koju smo pretvorili u pravi ured. uda, raunala su prava uda, ali i kompasi koji nas vode kroz zamisli i programe i planove i strategije koje zahtijevaju panju. Povrh svega, mogli su proizvesti financijske izjave prije nego Porezna stigne trepnuti; pritiskom samo jedne tipke mogli smo ih zatrpati izjavama. Do trenutka kad smo zavrili izgradnju kuice, oboje smo postali strunjaci u radu na naim malim napravama. Prilagodili smo ih osobnim zamislima, komponente smo tako er prilagodili svojim potrebama, ugradili smo dodatnu memoriju, elektroniku kako bismo ih povezali s telefonskim linijama velikih kompjutorskih sredita smjetenih daleko od naeg malog doma. Tjedan dana nakon to smo se uselili u nau malu kuu na vrhu brda, raunala su radila est sati dnevno, jedno do drugog, na svojim radnim stolovima u kutu spavae sobe koji smo pretvorili u ured.

Na se rjenik promijenio. "im ga pokrenem, smrzne se, wookie! Pokazala mi je monitor pun smea."Je li ti se to ikada dogodilo.?" Kimnuo sam glavom pun razumijevanja."Da. Problem je ili u disketi ili u disketnoj jedinici", rekao sam."Ne. Moda i u 80 -karakternom prikazu. Resetiraj ga s kontrolnom tipkom, ako moe, ili ga snimi na moju disketu. Ako radi na mom raunalu, znai da problem nije u ploi, ve u tvojoj disketi. Moda se poremetila brzina disketne jedinice to je pojelo disketu, no nadam se da to nije to, ali, svejedno, popravit emo ga." "Mislim da se ne radi o disketi zato to bih u tom sluaju dobila ispis I/O pogreka", rekla je namrgo eno."Moram jako paziti na sve to moe uzrokovati pad sustava, ili e mi se raunalo samo unititi. Na primjer, moram paziti kako ga dodirujem ..." Zatim smo uli nevjerojatan zvuk, kripu guma na kamenom prilazu kui. Tu, gore, na naem strmom i zabranjenom prilazu, proavi pokraj naih pet oznaka: Zabranjen prolaz svima i u bilo kojem sluaju, ispred nae se kue zaustavio automobil. Iz njega je izala ena s papirima u rukama, drznula se zaviriti u nau intimu. Odluno sam ustao od raunala, izjurio kroz vrata i zaustavio je prije nego je uspjela napraviti pet koraka. "Dobro jutro", rekla je ljubazno svojim naglaskom."Nadam se da vas ne ometam ..." istim britanskim

"Ometate nas", zalajao sam."Jeste li moda, kojim sluajem, primijetili oznake! One o ZABRANJENOM PROLAZU?" Ukoila se poput golubice koja se su eljava s vrhom cijevi lovake puke.

"Samo sam vam eljela rei namjeravaju posjei sve drvee i ne zasaditi novo!" Okrenula se prema automobilu u potrazi za sigurnim skrovitem. Leslie je izletjela iz kue kako bi je zaustavila. "Oni ... tko su to oni?" upitala je."Tko namjerava posje i sve drvee?" "Drava", uznemireno je odgovorila ena gledajui preko Leslienog ramena, u mene,"Uprava za prirodna bogatstva. Njihova je odluka protuzakonita, ali svejedno nee odustati od svojih namjera zato to ih nitko nee pokuati zaustaviti!" "U ite", rekla joj je Leslie nakon ega mi je glavom pokazala 'Sjedi' kao da sam obiteljski pas uvar."Molim vas, izvolite, u ite. Mislim da bismo trebali porazgovarati o tome." I tako je to bilo, zauzevi obrambeni stav susreo sam Udruenje aktivista bio je to susret kojem sam se opirao otkad sam prohodao, moda sat vremena nakon to sam se po prvi puta osovio na svoje noge.

40.

Denise Findlayson nas je ostavila s gomilom papira i vrtlogom praine na prilazu i osjeajem mrane depresije. Zar nisam ve imao dovoljno problema s dravom, nego je morala odluiti unititi predio koji nas okruuje? Namjestio sam jastuke na krevetu oko sebe, proitao prvih par redaka izvjetaja Uprave pod naslovom; Ekoloka procjena u vezi prodaje debala i uzdahnuo."Ovo izgleda jako slubeno, wookie: ini se da smo izabrali pogreno mjesto za izgradnju naeg doma. to kae da prodamo kui i preselimo se sjevernije. Idaho, moda? Montana?" "ini mi se da u Idahu obavljaju povrinske kopove, jesam ii u pravu?" upitala je i ne podigavi pogled s dokumenta koji je drala u ruci."A Montana je poznata po rudnicima uranija i radioaktivnom divljem bilju?" "Imam osjeaj da mi pokuava neto rei", rekao sam."Zato ne bismo, sada i ovdje, na ovom krevetu, otkrili sve karte i rekli sve to nam je na pameti?" Odloila je stranicu sitno pisanog vladinog dokumenta."Moj je prijedlog da ne bjeimo, prije nego otkrijemo to se doga a, osim ako ti osjea da ne moe ostati. Zar ti nikada nije palo na pamet boriti se protiv nepravde?" "Nikada! Pa zna to. Ne vjeruje m u nepravdu. Sami privuemo svaki doga aj u svoje ivote, svaki... zar se ne slae?" "Moda", odgovorila je."Zato si ti onda ovaj problem privukao sebi, to misli, drava odluuje posjei umu dan nakon to smo se uselili u na dom? Da bismo imali od ega pobjei? Ili da nauimo neto?" Mudra je ljubavnica ponekad pravi uitak, pomislio sam, ali ponekad i napor. "to bismo mogli nauiti?"

"Ako elimo, moemo promijeniti svijet oko sebe", rekla je,"kolika je naa snaga i mo, koliko dobra moemo donijeti, zajedno." Utihnuo sam. Bila je spremna dati ivot kako bi promijenila svijet, kako bi okonala ratove, ispravila nepravde s kojima se svakodnevno susretala. I sve to je odluila promijeniti, promijenila je. "Zar ti nije dosta drutvenog aktivizma? Zar nisi rekla: 'Nikad vie'? " "Jesam", rekla je."Mislim da ono to sam dala drutvu vrijedi za sljedeih deset ivota i nakon to su mi oteli KVST, zaklela sam da u se kloniti borbe za pravdu do kraja ovog ivota. Ali, postoje trenuci ..." Osjetio sam da nije eljela rei ono to joj je bilo na pameti, da je traila rijei kako bi predloila neto to joj je do toga trenutka bilo nezamislivo. "S tobom mogu podijeliti sve to sam nauila", rekla je,"ali ne i ono to znam. Ako eli otkriti i nauiti sve o borbi za dobro i zamijeniti svoje bjegove novim saznanjima, spremna sam odre i se svoje mirovine. U meni nema ni trunka sumnje: ako doista elimo sprijeiti dravu da posijee drvee koje nee ponovo narasti, uspjet emo. Ako se radi o protuzakonitoj odluci, sprijeit emo dravu. A ako se slubena odluka slae sa zakonom, uvijek se moemo preseliti u Idaho." Nije bilo niega to me je manje zanimalo od zadatka da prisilim dravu na promjenu. Mnogi ljudi uspiju protratiti svoje ivote pokuavajui. I na kraju, ako pobijedimo, posti i emo da birokracija ne uini neto to od poetka nije smjela. Zar ne postoje pozitivnije i korisnije stvari

koje se mogu uiniti od traenja vremena u pokuajima da se dravni slubenici prisile da se pridravaju zakona? "Prije nego se preselimo", rekao sam,"moda bismo se, na brzinu, mogli uvjeriti kako se njihove namjere ne kose sa zakonom. Iskoristit emo nae elektronske prijatelje i otkriti sve to moemo. Ali, moja draga, siguran sam da neemo saznati da vlada Sjedinjenih Amerikih Drava kri vlastite zakone." Je li osmijeh koji mi je uputila bio 'sladak' ili 'pun gorine'?"Sigurna sam", rekla je. Tog su poslijepodneva naa raunala, sakrivena u umi, brzinom svjetlosti postavljala pitanja raunalu u Ohiju koje ih je proslje ivalo u San Francisco odakle su nam stizali odgovori: Federalni zakoni zabranjuju prodaju i sjeu neregenerativnih uma koje su javno dobro. I saeci osamdeset i dva takva sluaja. Jesmo li se, preselivi se u krhku umu u junom Oregonu, iznenada nali na mjestu zloina neposredno prije nego se dogodilo silovanje i umorstvo? Pogledao sam Leslie, prihvatio njezinu neizre enu odluku. Nismo mogli ignorirati zloin koji se trebao dogoditi. "Kad bude slobodna", rekao sam sljedeeg dana dok smo sjedili i promatrali nae sjajne monitore. Operater naih raunala obraao nam se svojim jezikom; zamolio nas je za pozornost i u istom dahu da ne odgovaramo krivom tipkom ako ne elimo da sve to smo tijekom jutra radili i napravili netragom nestane. Trenutak kasnije podigla je pogled s monitora."U redu.""Misli li da nas je sama uma privukla sebi?" upitao sam."Misli li da je telepatijom prizivala pomo, da su drveni bogovi i dobri duhovi biljaka i divljih ivotinja isplanirali na stotine sluajnosti kako bi nas doveli ovamo da se za njih borimo?"

"Ba si to poetino rekao", rekla je."To je najvjerojatnije istina." Vratila se poslu. Sat vremena kasnije nisam mogao ostati tiho."Kad bude slobodna ..." Nekoliko je sekundi kasnije njezina disketna jedinica po ela zujati, glasno obznanivi da je poela pohranjivali podatke."Moe." "Kako mogu to initi?" upitao sam."UPD je odlu ila unititi zemlju koju je zakonom obvezna tititi! To je kao ... crni medvjed, on ubija drvee!" "Jedna stvar koju e, sigurna sam, nauiti, wookie", rekla je."Vlade gotovo da i nemaju sposobnost predvi anja, a posjeduju beskona an kapacitet za glupost, nasilje i destrukciju. Ne ba, ali gotovo da je beskonaan. Ne ba, odnosno ono to ih sprjeava da budu beskonano i nevjerojatno glupi jesu ljudi koji se povremeno razljute i zaprije e im put." "To ne elim nauiti", rekao sam."Molim te, elim nauiti da je drava mudra i predivna i da gra ani ne moraju troiti svoje slobodno vrijeme kako bi zatitili sami sebe od izabranih vo a.""Kamo sree ..." rekla je i nastavila lutati daleko ispred mene putem na kojem smo se nali. Zatim se okrenula kako bi se suoila sa mnom."Ovo nee biti lako. Nije u pitanju uma, ve ogromna zarada, puno novaca, golema mo." Na moj je stol poloila savezni dokument."UPD dobi va veliki kapital od drvnih kompanija. One plaaju ured da prodaje drvee, ne da ga uva. 1 zato, nemoj misliti da emo tek lako odetati do okrunog direktora, ukazati mu na prekrene zakone i da e nam na to odgovoriti: 'Boe, ispriavamo se i obeavamo da se tako neto vie nikada nee ponoviti.' Bit e ovo duga i iscrpljujua borba. esnaest sati dnevno i sedam dana tjedno, moral emo toliko raditi ako elimo pobijediti. I zato mislim da ne bismo trebali nita zapoinjati ako mislimo da neemo istrajati do

kraja. Ako eli odustati, reci i odustat emo." "Ionako ne moemo izgubiti", rekao sam otvarajui novu bazu podataka u raunalu."Sve dok mi Porezna moe oteti najobiniji nacrt knjige iz raunala, nema smisla da ih piem. Ali zato mogu napisati savreno prosvjedno pismo zbog prodajo drvea! Drava nee morati oteti ono to napiem ... poslat emo im, preporueno. Sueljavanje dravnih ureda, ve vidim naslove: prije nego Porezna odlu i hoe li mi oduzeti novac, potroit u ga na borbu protiv UPD-a!" Nasmijala se."Ponekad ti vjerujem. Moda ne postoji neto to nazivamo nepravdom." Nai su se prioriteti izmijenili. Svi su ostali poslovi stali dok smo se pripremali za borbu i prouavali sav raspoloivi materijal. Nai su radni stolovi, kuhinjski stol i elementi i krevet bili zatrpani tisu ama stranica o upravljanju umama, podranim/odbaenim prijedlozima, zemlji koja erodira, regeneraciji osjetljivih dobara, zatiti voda, evoluciji klimatskih uvjeta, ugroenim vrstama, socijalnoj ekonomiji upravljanja umama u relaciji s anadromnim selicama na marginalnim mjestima, zoni obalne zatite, koeficijentu transfera topline u granitnom tlu, i zakona, zakona, zakona. Pravne knjige. Savezni zakon o zatiti okolia. Savezni zakon o zatiti i upravljanju zemljom, Zakon o ugroenim vrstama, NHPA, FWPCA, AA, CWA, DOI 516M. Zakoni su putem naih prstiju postupno sa stranica prelazili u raunala; ispisivani elektronima, ifrirani i pohranjeni u dosjeima i na disketama ije smo duplikate pohranili u trezore banaka za sluaj da se neto dogodi nama ili kui u kojoj smo radili. Kad smo sakupili dovoljno informacija s kojima smo mogli privu i sljedbenike, poeli smo se susretati sa susjedima. Pridruili su nam se Denise Findlayson i Chant Thomas koji su se do naeg dolaska borili gotovo potpuno sami. Zajedno smo traili pomo drugih. Veina je ljudi u dolini oklijevala. Nisu nam se eljeli pridruiti... u potpunosti ih razumijem! "Nitko nikada nije uspio sprijeiti dravu da proda drvee",

odgovarali su nam."Ne postoji na in da sprijeimo UPD da sijee to god poeli." Pa ipak, kad su saznali sve to smo i mi otkrili, da je sjea uma i pretvaranje umovitih krajeva u golet protuzakonito, nali smo se na elu organizacije po imenu SPASITE UMU koja je brojila vie od sedam stotina lanova. Nae je privatno skrovite sakriveno u divljini postalo stoer, naa mala planina mravinjak, dok su radnici dolazili i odlazili i donosili i unosili sva otkri a u raunala. Otkrio sam novu i nepoznatu Leslie: u potpunosti usredoto enu na posao; bez osmijeha, bez intimnih izljeva, jednosmjernu, predanu i usredotoenu na borbu. Nekoliko nam je puta rekla:"Emocionalni apeli ne e biti uinkoviti: 'Molimo vas da ne sijeete prekrasno drvee, ne unitavajte prirodu, nemojte dozvoliti da ivotinje uginu.' UPD -u to nita ne znai. A ni nasilje: 'Drvee emo prekriti bodljikavom icom, a u vas emo pucati ako pokuate ubiti drvee.' To znai da e svejedno sprovesti svoje namjere, ali uz pomo vojske koja e ih tititi. Pravni je put jedini nain zaustavljanja drave. Kad budemo poznavali zakonske propise bolje od njih i kad budu znali da im se moemo suprotstaviti na sudu i pobijediti, kad budemo mogli dokazati da kre savezne propise, sjea i prodaja drvea e prestati." Pokuali smo pregovarati s UPD-om."Ne oekuj suradnju", rekla je."Moda samo lai, ugla enost, obranu, ne-radimo-to-vie. Ali pregovori su s njima neizbjeni." 1 bila je u pravu, sve to je rekla, obistinilo se. "Leslie, ne mogu vjerovati ovom odgovoru! Jesi li pro itala? Direktor UPD-ovog ogranka Medford sjedio je i govorio nam. Snimili smo mu glas! Sluaj:

RICHARD: Pokuavate li vi to meni rei da trebate mnotvo potpisa ljudi koji su se pridruili prosvjedu, ljudi koji su protiv sjee, ili da vam uope nee biti vano to ljudi imaju za rei? DIREKTOR: Ako pitate mene osobno, mislim da to ne e imati nikakvog utjecaja. RICHARD: Znai li to da nema veze hoete li dobiti etiristo ili etiri tisue potpisa ... DIREKTOR: Ve smo primali takve peticije. Ne, ne e imati nikakvog utjecaja. RICHARD: Kada bi skupili etrdeset tisua potpisa, kada bi cjelokupno stanovnitvo Medforda, drava Oregon, prosvjedovalo zbog prodaje, bi li vam to ita znailo? DIREKTOR: Ne. RICHARD: Kada bi prosvjedovali i inenjeri umarstva, biste li njih posluali? DIREKTOR: Ne. Ne zanima me prosvjed javnosti. RICHARD: Zanima nas zato ste toliko sigurni da su vae namjere opravdane bez obzira na prosvjed javnosti? DIREKTOR: Pa, bez obzira na sve, ustrajat emo. RICHARD: Jeste li ikada odustali od prodaje drva zbog prosvjeda javnosti? DIREKTOR: Ne. Nikada. Jedva da je trepnula. Netremice je promatrala monitor."Dobro. Pohrani to pod Nedostatak dobre vjere. To je disketa dvadeset i dva, poslije Prodaja kri Savezni zakon o zatiti okolia " Rijetko je iskazivala svoju ljutnju prema naim nep rijateljima. Pohranila je dokaz, spremila ga u dosjee. Pripremala je parnicu za sud.

***

"to bi bilo da smo vidoviti", jednom sam je upitao,"i da znamo kako i kada e direktor umrijeti? Da znamo je li mu preostalo jo samo dva dana ivota hoe li se prekosutra na njega sruiti tona debala iz kamiona i zgnjeiti ga? Bi li to ita znailo, bi li to promijenilo na sadanji stav prema njemu?" "Ne", odgovorila je. Novac koji je Porezni ured odbio uzeti iskoristili smo za opunomo ena istraivanja: Preliminarno istraivanje o kvaliteti vode rje ice Grouse, vodenih klanaca, isuivanog rukavca Mule i klanca Hanley rijeke Little Appelgate i razvoda rijeke Beaver u okrugu Jackson, drava Oregon; Izvjea o oekivanim uincima dogovorenih aktivnosti sjee uma unutar predloenog podruja rjeice Grouse za prodaju drva na anadromne ribe i habitate; Ekonomski pregled prodaje drva u podru ju rjeice Grouse. S vremena na vrijeme bismo stali na vrh naeg malog brda i promatrali umu. Nemogue ju je ubiti, ba kao ni planine, tako smo razmiljali. Sada smo je promatrali kao krhku obitelj biljaka i ivotinja koje ive zajedno u skladu, balansiraju na vrhu krune pile, naginju prema istrebljenju zbog glupe sjee. "Dri se, drvee", vikali bi prema umi."Dri se! Ne brini! Zaustavit emo ih, obeavamo!" A bilo je i trenutaka kad nita nije ilo onako kako treba, kada bismo na tren podigli pogled s naih raunala i pogledali umu kroz prozor."Dajemo sve od sebe, drve e", u tim bismo trenucima promrmljali. Raunala Apple su za nas bila isto to i Coltovi revolveraima. UPD da je javnosti trideset

dana da se pripremi za prosvjed zbog prodaje drve a prije nego strojevi u u u umu i unite je. Oekuje da e primiti dvije do deset tisu a osjeajnih stranica od gra ana koji mole da se sauva dobro. Od nas, od nae organizacije i njihovih raunala primili su esto stranica injenica, dokumentiranih incidenata i primjera kao dokaz, povezanih u tri toma. Kopije smo poslali senatorima, zastupnicima i medijima. Bila je to dvadeset mjeseci duga bitka protiv Uprave za prirodna dobra. Sve sam avione prodao. Po prvi put u ivotu, otkad sam odrastao, proli su tjedni, zatim mjeseci, bez jednog jedinog leta, bez i jedn og jedinog iskustva iznad zemlje. Umjesto da promatram svijet iz tih predivnih, slobodnih naprava, gledao sam u njih prisje ajui se koliko su mi znaili, koliko mi je letenje znailo. Znai tako je to kad si Zemljanin, zakljuio sam. Grf! Zatim, jedne srijede, drava je povukla svoju odluku o prodaji. Leslie je u to bila sigurna, a ja sam ostao zapanjen i bez rije i. "Sama se prodaja kosi s dovoljnim brojem propisa i zakonskih procedura koje je propisala UPD da prijedlog ne moe biti odobren", izjavio je tisku pomonik dravnog direktora Uprave prirodnim dobrima drave Oregon."Kako bismo se pridravali naih propisa, nemamo izbora, ve moramo povui prijedlog o prodaji i odbiti sve ponude," Direktor lokalnog UPD-a nije poginuo pod deblima. On i njegov okruni upravitelj dobili su premjetaj izvan drave, u drugi odsjek birokracije. Slavlje zbog nae pobjede bilo je dugo dvije reenice. "Molim te, nikada ne zaboravi ovo", Leslie mi je rekla o stavivi raunalo da se odmori po prvi puta od po etka bitke. " Ne moete protiv gradskog parlamenta je dravna propaganda. Kad se ljudi odlue suprotstaviti gradskom parlamentu, tek nekoliko ljudi protiv ne ega toliko velikog to nanosi nepravdu, ne postoji nita - nita! to ih moe

zaustaviti na putu do pobjede!" Zatim se sruila na krevet i spavala tri dana

41.

Negdje u sredini borbe protiv UPD-a, sat Porezne je otkucao pono, ali neujno. Porezna uprava je uspjela odugovla iti s odlukom gotovo etiri godine, prola je godina dana otkad sam stekao pravo da svoj dug u iznosu od milijun dolara rijeim uz pomo steaja. Dok je bitka protiv UPD-a bjesnila, nismo imali vremena razmiljati o steaju; kad je prosvjed uspjeno zavrio, nismo mogli razmiljati ni o em' drugom. "Zar to ne bi bilo zabavno, mali moj wook" rekao sam pokuavajui po etvrti put napraviti pitu od limuna kakvu je radila njezina mama."Sve bismo izgubili. Morao bih poeti ispoetka." Postavljala je stol za veeru."Ne bi", rekla je. "Pravilnik o ste aju kae da ti se moraju osigurati 'sredstva da nastavi s radom.' A osim toga, postoji i zagaranti rani minimum, to znai da ne bi tako brzo umro od gladi." "Zaista? Mogli bismo zadrati kuu? Mjesto u kojem bi mogli ivjeti?" Razvukao sam tijesto za pitu i istovremeno u pomo dozivao boicu korica za pite. "Ne, kuu ne. Niti kamp kuicu." "Mogli bismo ivjeti na drveu." "Ne bi bilo tako loe. Mary Glumica ima neto ute evine, ne zaboravi; ona nee propasti. Ali kako bi se ti osje ao autorska prava za knjige njih bi tako er izgubio! Kako bi se osjeao kada bi netko otkupio prava i ne bi ga bilo briga, kada bi netko snimao treerazredne filmove bazirane na tvojim predivnim knjigama?" Koru sam gurnuo u penicu."Preivio bih." "Nisi mi odgovorio na pitanje", rekla je."Ne trudi se. Bez obzira na to kakav bih odgovor dobila, znam kako bi se osje ao. Morali bismo ivjeti

skromno, tedjeti svaki cent i nadati se da e nam dozvoliti da ponovno otkupimo prava za knjige." Gubitak prava na knjige oboje nas je proganjao. Osje ali smo se kao da nau djecu dajemo na drabu i preputamo ih najboljem ponu au. Pa ipak, ako proglasim steaj, izgubit u ih i doi e do drabe. "Ako proglasim steaj, drava dobiva trideset do etrdeset centi na svaki dolar koji joj dugujem, a mogla je dobiti sve. UPD pokuava progurati protuzakoniti prijedlog o prodaji ume, ne uspijeva, i na to je drava potroila cijelo bogatstvo. Ako se nama sve ovo deava, wookie, ako smo svjedoci tek jednog dijela, koliko milijuna dolara drava uzalud troi drugdje? Kako drava moe tako uspjeno grijeiti?" "1 ja sam se isto pitala," rekla je,"dugo-dugo sam razmiljala o tome. Konano sam dola do jedinog mogueg odgovora." "A on je?" "Praksa", rekla je."Predana, beskompromisna vjeba." Odletjeli smo u Los Angeles, nali se s odvjetnicima i raunovo ama kako bismo posljednji puta pokuali postii nekakav dogovor. "ao mi je", rekao je John Marquart,"jedino do ega moemo doi jest njihovo raunalo. Ne postoji ivo bie koje bismo mogli natjerati da nam odgovori na pisma ili uzvrati telefonski poziv. Raunalo nam alje formulare. Nedavno smo primili obavijest da je novi referent preuzeo sluaj, g a/g ica Faumpire. Ona je dvanaesta po redu. Kladim se da e traiti financijsku izjavu."

Tako predvidivo, pomislio sam. Prisiljavaju me da predam zahtjev za steaj. Pa ipak, siguran sam da ne postoji nepravda; znam da nam je poklonjen ivot kako bismo uili i zabavljali se. Sami privlaimo probleme kako bismo se testirali, kako bismo ispitali vlastite moi protiv njih ... kada ne bih imao svih tih problema, imao bih neke druge, jednako izazovne. Nitko ne zavrava kolu bez testova. Ali u testovima se obino nalaze neoekivani odgovori, a s vremena na vrijeme jedini je prihvatljivi odgovor onaj krajnji. Jedan se od pravnih savjetnika namrgodio."Radio sam za Poreznu upravu u Washingtonu kad je propis kojim se elite okoristiti. Zakon o oprostu dugovanja saveznih poreza zbog ste aja, predloen u Kongresu", rekao je."Poreznoj se zakon nije nimalo svi ao, a kad je prihvaen, zakleli smo se da emo svaku osobu, koja se poeli njime okoristiti, natjerati da poali." "Ali, ako je to zakon," rekla je Leslie,"kako moete sprijeiti ljude da se njime okoriste ..." Odmahnuo je glavom."Ja vas samo upozoravam. Zakon ili ne, Porezna e vas proganjati; proganjat e vas u svakoj moguoj prilici." "Ali oni ele da odem u steaj", rekao sam,"kuko nitko od njih ne bi bio odgovoran!" "I to je najvjerojatnije istina." Pogledao sam Leslie, napetost se nazirala na njezinom licu."K vragu i Porezna", rekao sam. Kimnula je glavom iskazavi slaganje sa mnom. etiri izgubljene godine su dovoljne. elimo da nam vrate ivote." Odvjetniku zaduenom za steaj donijeli smo popis svega to posjedujem: kuu, kamionet, kamp kuicu, bankovne raune, raunalo, odjeu, automobil prava na svaku knjigu koju sam napisao. Sve u izgubiti.

Odvjetnik je u sebi proitao listu, zatim rekao: "Sud nee zanimati koliko pari arapa ima, Leslie." "U mojem pravilniku o steaju pie da se sve mora navesti", rekla je. "Ali to ne znai da se moraju navesti i arape." Zatoeni u limbu od strane nadutih Kiklopa po imenu Porezna uprava s jedne strane, s druge strane napadnuti motornom pilom Uprave prirodnim dobrima, borili smo se protiv jednog udovita, ili protiv oba istovremeno, etiri godine uzastopce. U naim ivotima nije bilo pria, knjiga, scenarija, filmova, televizije, glume, produkcija nije bilo nieg od ivota koji smo neko ivjeli, prije nego smo se u potpunosti posvetili borbi protiv drave. Cijelo to vrijeme, tijekom najteih i najstresnijih trenutaka naih ivota, dogodilo se neto neobino ... bili smo sve sretniji, sretniji nego to smo ikada zajedno bili. Budui da smo preivjeli test u kamp kuici, bez problema smo zajedno ivjeli u maloj kui koju smo sagradili na brijegu. Niti u jednom jedinom trenutku nismo bili razdvojeni due od vremena koliko nam je bilo potrebno da odemo do grada po hranu. Znao sam da zna, ali svejedno sam joj sve ee ponavljao da je volim. Hodali smo zagrljeni po gradskim plonicima poput zaljubljenog para, ruku pod ruku po umi. Ne znam da li bih prije nekoliko godina povjerovao, da u biti nesretan ako je ne budem mogao dodirivati dok etamo. inilo se kao da nam se brak razvija obrnutim redoslijedom umjesto da se postupno hladimo i udaljavamo jedno od drugog, postajali smo sve blii i topliji. "Obeao si mi dosadu", s vremena na vrijeme bi

me podsjetila. "to se dogodilo s mojim gubitkom potovanja?" zahtijevao sam.

"Ubrzo e nam postati dosadno", rekli bismo jedno drugom. Ono zbog ega smo neko strahovali, preraslo je u luckaste ale koje bi nas do suza nasmijale. Dan za danom, sve smo se bolje upoznav ali, a nae su u enje i srea koje smo osjeali zato to smo zajedno, sve vie i vie rasli. Moralno, vjenali smo se onog dana kad je na pokus zapoeo, kad smo odluili da emo biti iskljuivi partneri jedno drugom, kad smo prihvatili rizinu mogunost da smo srodne due. Zakonski, jo uvijek smo bili samci. Bez ceremonija vjenanja prije nego sredite problem s Poreznom, Marquart nas je upozorio. Bez braka, molim vas. Neka Leslie ostane slobodna ina e e se i ona, zajedno s tobom, nai u ivom pijesku. Proglasili smo steaj, rijeili problem s Poreznom i postali slobodni da se konano zakonski obveemo. Matini ured sam pronaao u telefonskom imeniku pod Spajanje i sjedinjenje, i sam se in desio u skladu s popisom stvari koje moramo uiniti posljednje subote naeg boravka u Los Angelesu. 09:00 spremanje stvari i odjavljivanje iz hotela 10:00 veletrgovina, sunane naoale, biljenice, olovke 10:30 vjenanje U sumnjivom predvorju odgovorili smo na pitanja koja nam je matiarka postavila. Kad je ula Leslieno ime, podigla je glavu i zakiljila. "Leslie Parrish. Ime mi je poznato. Jeste li poznali?" "Ne", odgovorila je Leslie. ena je ponovo zakiljila, slegnula ramenima i natipkala ime na

obrazac. Na kuitu njezinog staromodnog pisaeg stroja stajala je natipkana reenica: Krani nisu savreni, ve zaboravljeni i privren na zid, stajao je drugi znak; PROSTOR ZA PUENJE, Ured je bio ispunjen cigaretnim dimom, pepeo je pokrivao radni stol i pod. Pogledao sam Leslie, zatim kratko u strop i uzdahnuo. Uz telefonski broj nije stajalo upozorenje, bez rijei sam joj rekao, da e mjesto biti tako sumnjivo. "A sada, moemo vam ponuditi obian vjenani list", rekla je matiarka."Kota tri dolara. Ili poseban, sa zlatotiskom. Kota est dolara. Ili deluxe, sa zlatotiskom i ljokicama po sebi. Kota dvanaest dolara. Koji elite?" Primjerak svakog se nalazio na plutanoj oglasnoj ploi. Pogledali smo se i jedva zadravi smijeh bez rijei smo kimnuli glavom. Korak koji smo poduzeli bio je pred zakonom vrlo zna ajan. U istom smo trenutku izgovorili: OBIAN. "Obian e biti dovoljan", rekao sam. eni je bilo svejedno Obian je i jednostavan vjenani list stavila u pisai stroj, brzinom svjetlosti upisala podatke, potpisala se, viknuvi dozvala svjedoke i okrenula se prema nama. "A sada bih vas zamolila da se potpiete ovdje ..." Potpisali smo se. "Fotografiranje kota petnaest dolara ..." "To moemo preskoiti", rekao sam."Ne trebaju nam fotografije." "Petnaest dolara pristojbe za kapelicu ..."

"Bilo bi nam drae kada ne bismo morali prolaziti kroz ceremoniju. Nikakvu." "Ne elite ceremoniju?" upitno nas je pogledala, zatim slegnula ramenima."U redu. Proglaavam vas muem i enom." Gotovo u sebi je zbrojila sva dugovanja."Pristojba za svjedoke ... okruna pristojba ... pristojba za registraciju ... sve zajedno trideset i osam dolara, gospodine Bach. A ovo je omotnica za donaciju, naravno, po elji." Leslie je izvadila gotovinu iz svog nov anika, trideset i osam dolara i pet dolara za omotnicu. Novac je dala meni, a ja sam ga predao gospo i koja nas je vjenala. Potpisivanje smo zgotovili, predala nam je vjen ani list, i moja supruga i ja smo izali van to smo bre mogli. U prometnoj vrevi grada izmijenili smo prstene, otvorili prozore kako bismo se rijeili cigaretnog smrada koji nam se uvukao u odjeu. Prvih minutu i pol naeg formalnog braka ispunio je smijeh. Njezine su prve rijei, prve su rijei moje zakonske supruge bile;"Zaista zna oboriti curu s nogu." "Nemoj tako. Promotri cijeli doga aj s druge strane, gospo o ParrishBach", rekao sam."Ovo su bili nezaboravni trenuci, zar ne? Ne vjerujem da emo zaboraviti dan naeg vjenanja.""Naalost ne", nasmijala se."Oh, Richarde, ti si najromantiniji ..." "Za etrdeset i tri dolara ne moe kupiti pravu romancu, moja draga. Prava romanca se dobiva s deluxe vjenanim listom; onim ljokicama koje mora posebno platiti. Zna da moramo paziti na svaki cent." Kratko sam je promatrao."Osjea li se drukije sada? Osjea li se kao da si tek sada u pravom braku?"

"Ne. A ti?" "Malo. Neto je drukije. Ono to smo uinili maloprije, u onoj puionici, neto je to nae drutvo prepoznaje kao Pravu stvar. Sve to smo do sada zajedno proivjeti, sva srea, ali i sve suze, ne znae nita. Potpisivanje papira je prava stvar! Moda osjeam da sada postoji jedna stvar manje u koju nam se drava moe mijeati. Toga si svjesna? to vie spoznajem, wookie, sve mi se manje svi a drava. Ili je moda problem samo u naoj dravi?" "Pridrui se masi, slatkice. Neko bi mi, samim pogledom na zastavu, suze ispunile oi, toliko sam voljela svoju domovinu. Sretna sam to sam ro ena i ivim ovdje, mislila sam, ne smijem takvu sreu uzimati zdravo za gotovo, moram neto uinili raditi u predizbornim kampanjama, sudjelovati u demokratskom procesu! Uila sam puno i s vremenom shvatila da stvari nisu onakve kakvima su nam ih predstavili u koli; Amerikanci nisu uvijek pozitivci; naa drava nije uvijek bila na strani slobode i ravnopravnosti i pravde! Vijetnamski rat se ba zahuktavao i, to sam se vie bavila time nisam mogla vjerovati ... Sjedinjene Amerike Drave potiskuju odravanje demokratskih izbora u neijoj zemlji zato to nam se ne bi svidio ishod; Amerika podrava marionetskog diktatora; ameri ki predsjednik javno izjavljuje da nismo u Vijetnamu zato to traimo pravdu, ve zato to elimo kositar i volfram!" "Imam pravo prosvjedovati", zakljuila sam "I zato sam se pridruila mirovnom maru, legalnim, nenasilnim demonstracijama. Nismo bili tamo neki lu aci, nismo bili fundamentalisti koji bacaju dimne bombe, bili smo skupina priznatih u Los Angelesu: odvjetnici, lije nici, roditelji, uitelji, poslovni ljudi.

Policija se obruila na nas kao da smo opor pobjenjelih pasa, palicama su nas tukli do krvi. Vidjela sam ih kako tuku majke koje su u naruju drale svoje bebe, vidjela sam ih kako svojim palicama rue ovjeka u invalidskim kolicima, vidjela sam krv koja se slijevala ploicama! A ovaj je grad grad stoljea. Los Angeles! Bila sam uvjerena da se to ne doga a, da je sve ruan san! Mi smo Amerikanci i naa nas vlastita policija tue! Bjeala sam kad su me udarali i ne sjeam se vie niega.. Neki su me prijatelji odveli ku i." Drago mi je da nisam bio ondje, zaklju io sam. Nasilnik u meni, neprestano pod paljivom prismotrom uvan pod kontrolom, podivljao bi i oslijepio od bijesa i ljutnje "Neko sam mislila, kad god bih vidjela fotografiju u novinama na kojoj policija tue nekog, da se radi o nekome tko je uinio takvo zlo da zasluuje batine", rekla je. "Te sam veeri spoznala da je, ak i ovdje, dovoljno zlo ve to to se ne slae s vladom. Oni su eljeli rat, a ne mi. 1 zato su nas prebili na mrtvo ime! Bio sam napet i drhtao, osjeao sam to u rukama koje su upravljale automobilom."Predstavljali ste im pravu opasnost", rekao sam, "tisu e lojalnih gra ana kau NE ratu '' "Rat. Toliko novca troimo na ubijanje i destrukciju! I to opravdavamo imenom Obrana, irimo strah i mrnju prema drugim ljudima, dravama koje ne volimo. Ako pokuaju osnovati vladu koja nam se ne svidi, i ako su dovoljno nemo ni, zgazimo ih. Samoodlunost je potrebna nama, a ne njima. Kakav je to primjer? Koliko se trudimo da svojom dobrotom shvatimo druge ljude? Koliko troimo na mir?" "Polovicu onoga to troimo na rat?" rekao sam. "Da bar! Ometa nas na licemjerni mentalitet koji vjeruje u Boga i Dravu. To je ono to ne dozvoljava mir u svijetu. Takva licemjerna vjera

stvara mrnju prema drugima! Bog-i-Drava, Zakon-i-Red jest ono to je palicama sravnilo Los Angeles. Kada bi postojala neka druga drava u koju bih mogla otii, neko sam mislila da bih odmah otila", rekla je."Ali, bez obzira na to koliko je opasna i zastraujua, jo uvijek je najbolja drava za koju znam. I zato sam odluila ostati ovdje i pomoi joj da se razvije i odraste." I jo uvijek je voli, elio sam rei. "Zna li to mi najvie nedostaje?" upitala me je. "to?" "Da me preplavi ponos dok promatram zastavu." Pribliila mi se na sjedalu u automobilu spremna promijeniti temu. "A sada, kad smo se konano rijeili drave, o emu bi jo elio razgovarati na dan svog vjenanja, gospodine Bach?" "O bilo emu", odgovorio sam."elim biti s tobom." Ali dio mene nee nikada zaboraviti. Palicama su isprebijali ovu prekrasnu enu, dok je pokuavala pobjei! Zakonsko vjenanje bilo je jo jedan korak koji me udaljio od Richarda kakav je nekad bio. Richard koji je mrzio obvezivanje naao se zakonski obvezan. Osoba koja je mrzila veze bra nog blagostanja, zakonski se vezala. Iskuao sam etikete etikete koje bi mi prije etiri godine pristajalo poput bodljikave ogrlice ili uarene krune. Ti si Suprug, Richarde. Oenjen si. Ostatak e svog ivota provesti sa samo

jednom enom, ovom koja sjedi do tebe. Vie nee moi ivjeti svoj ivot na nain koji tebi odgovara. Odrekao si se svoje samostalnosti. Odrekao si se svoje slobode. Zakonski si vezan. Kako se osje a? Bilo koje od ovog bilo bi poput rupe u mom srcu, elina strijela koja probija moj oklop. Od danas su pos tali istinskim dijelom moga ivota, a ja sam se osjeao kao napadnut slatkim kolaima od maslaca. Odvezli smo se do kue mojih roditelja smjetene u predgra u mjesta u kojem sam ivio od djetinjstva do dana kad sam pobjegao kako bih letio. Usporio sam, parkirao automobil na prilazu koji je bio poznat svim prolim Richardima koji su postojali. Ovdje je jo uvijek bila svijetlo zelena kronja eukaliptusa koja je natkrivala prilaz; travnjak koji sam kosio to sam rje e mogao. Tu je bila i garaa s ravnim krovom na koji sam postavio svoj prvi runo izra eni teleskop kako bih promatrao Mjesec, ovdje je i brljan koji je prekriv ao zid koji je ogra ivao vrt, glatko obra ene drvene vratnice s rupicama za oi za psa koji je prije puno vremena preminuo. "Mislim da e ostati bez rijei od iznena enja!" Leslie je krenula prva. Prstima je dodirnula vratnice. U tom sam se trenutku ukoio, vrijeme je stalo. Njezina ruka na drvetu, novi zlatni prsten blista na ruci; prizor je eksplodirao u mom umu i treptajem oka izbrisao trideset godina. Dijete je znalo! Dijete koje sam bio stajalo je kod ovih vratnica i znalo da e ena za koju je ro eno da voli jednoga dana stajati ovdje. Ne vrata u prostoru, u tom trenutku, bijelo je drvo bilo vrata u vremenu. U stotinki sekunde vidio sam ga kako stoji u tami daleke prolosti, stoji otvorenih usta promatrajui ivahnu Leslie obasjanu sunevim svjetlom. Taj je mali znao! Moja je supruga otvorila vrata i otrala kako bi zagrlila mojeg oca i maehu.

Djeak je postao proziran i zatim je nestao. O i su mu i dalje bile irom otvorene, kao i usta i trenutak je nestao. Ne zaboravi! Viknuo sam bez rijei za njim kroz desetljea koja su nas dijelila. Nikada ne zaboravi ovaj trenutak'

42.

Dok smo se te veeri u hotelu u kojem smo odsjeli spremali za poinak, priao sam joj o tim vratima, o tome kako je njezin njeni dodir uzdrmao moj ivot od prije toliko godina Sluala me dok je paljivo vjeala bluzu na vjealicu. "Zato si me toliko vremena drao podalje od sebe? upitala me. "ega si se bojao?" Svoju sam koulju prebacio preko stolice na tren, zaboravivi biti uredan biti uredan poput nje, zatim sam uzeo vjealicu. "Strah da u se promijeniti, naravno. Branio sam svoju ustaljenu, gotovo ispravnu rutinu." "Kao i oklop?" upitala me. "Pa, obrana, da." "Obrana. Gotovo svaki mukarac kojeg sam srela skrivao se iza svog obrambenog sustava", rekla je."Zato su mi ak i oni najljepi bili prokleto neprivlani." "Odbijali su te od sebe. I ja, zar ne?" "Ti nisi", odgovorila je, ali kad sam se pobunio iznijevi injenice, priznala je."Zamalo si me odbio od sebe, ali znala sam da hladno a koju osjeam nisi ti." Povukao sam je u krevet, jo jednom udahnuo njezinu zlatnu kosu."Kakvo predivno tijelo! Ti si... tako nevjerojatno lijepa, a i moja si supruga! Kako je mogue da se to dvoje spojilo?" Poljubio sam kutak hipotezo!""Zbogom?" njezinih usana, njeno."Zbogom,

"Imao sam hipotezu, gotovo da se radilo o teoriji. Hm, razvijala se u tom pravcu sve dok ti nisi ula u moj ivot: lijepe ene, one ne mare za seks " Iznena eno se nasmijala."Oh, Richarde, ne misli valjda ozbiljno? Zaista?" "Zaista." U meni se poela voditi bitka. elio sam joj ispriati, ali elio sam je i dodirivati. Vrijeme je za oboje, zakljuio sam, vrijeme je za oboje. "Zna Ii to ne valja s tvojom hipotezom?" upitala me. "Nita, mislim da je sve u redu. Postoje iznimke i ti si jedna od njih, hvala dragom Stvoritelju, ali u globalu je istinita: lijepe ene umori to to ih svi promatraju kao igrake za seks, kad znaju da vrijede puno vie i zato ugasnu." "Lijepo objanjenje, ali nije istinito", rekla je. "Zato ne?" "Muki ovinistu. Primijenimo isto na mukarce. 'Imam teoriju, Richarde. Zgodni mukarci ne mare za seks.'" "Glupost! to mi pokuava rei?" "Sluaj: 'Branim se poput tvr ave od zgodnih mukaraca, hladna sam prema njima, drim ih podalje od sebe, ne dozvoljavam im da postanu dio mog ivota i nekako mi se ini da ne uivaju u seksu onoliko koliko bih htjela "Nije ni udo", rekao sam, i kroz krhotine moje razbijene teorije znao 0 emu govori."Nije ni udo! Da nisi tako hladim prema njima, wookness, da se samo malo otvori, dozvoli im da otkriju to osjea, to misli niti jedan od nas, zgodnih mukaraca ne eli da ga tretiraju kao seks-mainu! to znai, kada bi nam ena pruila malo ljudske topline, pria bi bila potpuno

drukija!" Svoje je tijelo prislonila na moje."Razrede?" rekla je."Koja je pouka prie? Richarde?" "Ondje gdje nema intime, niti seks ne valja", rekao sam. "Je li to pouka, u iteljice?" "Postaje sve vei filozof!" "'A kad bi ovjek to spoznao, i pronaao nekog koga voli i kome se divi i koga potuje i koga je cijeli svoj ivot traio, tako er bi otkrio da je pronaao i najtopliji krevet na svijetu, zar ne? I ak i kad bi osoba koju je pronaao bila jako lijepa ena, ne bi li otkrio da i ona moe jako mariti za seks s njim i uivati u slatkom bludu koliko i on?" "Ba onoliko koliko i on uiva", nasmijala se."Moda ak i vie!""Uiteljice!" rekao sam."Ne!" "Da moe biti ena, mislim da bi se iznenadio." Nas dvoje, tek vjenani par, dodirivali smo se i razgovarali tijekom noi koja je eline zidove, sruena carstva, sukob s dravom i steaj uinila nevanima. Jedna jedina no, od mnogih, izdigla se iznad prolosti, nadvila se nad sadanjost i obasjala budunost. to je najvanije u svakom ivotu koji odaberemo? zapitao sam se. Da li bi to moglo biti neto tako jednostavno kao prisnost s osobom koju volimo? Osim u vremenima kada smo bili bijesni jedno na drugo u pustinji, ili kad smo se ruili od umora ispred raunala, sjajna je aura seksa blistala iznad svega to smo radili. Brzi treptaj o ka, kratki osmijeh, dodir u prolazu, bili su dobrodoli trenuci u svakome danu koji smo proivjeti zajedno. Jedan od razloga zbog kojeg sam stalno traio nove poetke, prije mnogo godina, bio je taj to sam mrzio svretke, mrzio sam nestajanje profinjenog seksualnog naboja. Na moje veliko veselje, s ovom enom

voltaa nije padala. Postupno je moja ena postajala sve ljepa, sve ljepa za promatranje i milovanje. "Sve je to subjektivno, zar ne?" rekao sam izgubljen u oblinama i zlatnom sjaju. "Da", sloila se tono znajui na to mislim. Nije postojala nikakva posebna telepatska tehnika koju smo savladali. Jednostavno se doga alo, esto, da znamo tono to drugi misli. "Netko drugi bi nas mogao pogledati i re i nam da se nismo promijenili", rekla je,"da smo isti. Ali postoji neto u svezi tebe, to me sve vie i vie privlai!" Tono tako, sloio sam se. Da se ne mijenjamo, jedno prema drugom, dosadilo bi nam! "Jesmo li doli do kraja naeg poetka?" upitao sam je."Ili e se zauvijek nastaviti?" "Sjea li se u tvojoj knjizi, to je galeb rekao? Je li mogue da si i ti stigao onamo: Sada si spreman uzletjeti. Spreman si spoznati znaenje dobrote i ljubavi. " "Nije to rekao. To su mu rekli." Nasmijala se."A sada je isto reeno tebi."

43.

Sud koji je proglasio steaj dozvolio nam je da kao kuepazitelji neko vrijeme ostanemo u naoj maloj kui dok ne prona emo neto za unajmiti. Neto sjevernije, neto jeftino. Zatim je doao i trenutak kad smo morali napustiti dolinu Little Applegate. Uli smo unutra, izali, zajedno smo se oprostili. Zbogom radni stole i prosvjedu protiv sjee uma. Zbogom krevetu ispod neba s kojeg sm o obiavali promatrati zvijezde prije nego to bismo zaspali. Zbogom kaminu sagra enom od kamena kojeg smo sami, komad po komad, nosili. Zbogom topla, mala kuice. Zbogom vrtovi koje je Leslie uz pomo svoje mate pretvorila u cvjetnu stvarnost, koje je mijeala i kopala i sadila i titila. Zbogom ume i ivotinje koje smo voljeli i za iji smo se opstanak borili. Zbogom, rekli smo. Kad je doao trenutak odlaska, glavu je zakopala u moja prsa, njezina se hrabrost rastopila u suzama. "Na vrt!" jecala je."Volim na vrt! A volim i nau malu kuicu i nae divlje bilje i nau obitelj jelenova i sunce koje izlazi iznad ume ..." Plakata je kao da nikada nee prestati. Drao sam je, milovao njezinu kosu."U redu je wookie", promrmljao sam,"u redu je. Pa to je samo ku a. Dom smo mi. Gdje god odemo ... jednog emo dana sagraditi kuu ljepu od ove, a tvoji e je vrtovi okruivati sa svih strana, voke i stabljike rajica i cvijee, bit e ih vie nego to smo ikada ovdje sanjali. Upoznat emo i novo divlje bilje, a nova e obitelj jelena ivjeti kraj nas. Mjesto na koje idemo bit e puno ljepe, obeavam ti!" "Ali Richie, ja volim ovo mjesto!" Jecala je sve dublje i dublje u sebi sve dok joj nisam pomogao do i do automobila i dok se nismo odvezli. Dolina u kojoj smo ivjeli nestajala je

ispod nas, gubila se iz vidokruga. Nisam plakao zato to smo imali dogovor samo se jedan lan nae male zajednice u odre enom trenutku moe prepustiti osjeajima, jedno od nas moe biti iscrpljeno ili bolesno, povrije eno, ili ovisno o drugome. Tiho sam vozio i, na kraju, Leslie je pla ui zaspala na mom ramenu. Konano smo slobodni, pomislio sam skrenuvi na sjever na dravnu cestu. Moemo poeti ispoetka, ali ne ni iz ega. Moemo ponovo poeti, ali sa svim spoznajama koje smo usput stekli! Na ela ljubavi i nit vodilja i uzajamna podrka i iscjeljivanje, sve to radi za nas, ak i sada. Steaj, gubitak prava na knjige, sve se to moe doimati kao nepravedno nanesena tragedija, Richarde, ali mi znamo bolje no vjerovati u privide, zar ne? Naa je jedina ansa da se grevito drimo onoga to jest, usprkos onoga kakvim se naizgled doima. isti rez, bez veza, bez sidara upravo su mi dali mogu nost da dokaem mo mojeg toliko cijenjenog Nevi enog! To je kozmiki zakon, zakljuio sam, neslomljiv: ivot nikada ne naputa ivot. Uskrsnue iz ruevina bogatstva jest poput izlaska iz tamnice u balonu. Nestali su okrutni i mrani zidovi koji su nas okruivali; najizazovnije, iskuavajue, teke, eljezom okovane godine su iza nas. Pa ipak, medu tim zidinama je izrastao odgovor od zlata i duge, na potrazi lutajueg prodavaa letenja ... pronaao sam jedinu osobu koja mi je znaila vie od mene samog u bilo kojem svijetu. Nemirna potraga koja je trajala desetljeima konano je svrena. Ovo je pravi trenutak. Upravo ovdje, dok brda Oregona nestaju u sumraku, u ovom bi trenutku svaki dobar pisac proaptao;"Kraj".

44.

Preselili smo se sjevernije, ponovo zapo eli ivot u kui unajmljenoj novcem Mary Glumice za koji je Leslie govorila da je na. Osjeaj je bio neobian, nisam imao niti centa! Bila je tedljiva i paljiva ba kao to sam ja bio rastroan. tedljivost, razboritost kvalitete kojih nije bilo na popisu osobina koje moraju krasiti moju srodnu duu, ali takav jasan uvid oekujem od svemira; jedna strana nadopunjuje nedostatke druge. Ono to mi je nedostajalo, od trenutka kad se na mene obruilo golemo bogatstvo, bila je jednostavnost. Osim ako ovjek nije unaprijed spreman na ok, iznenadno e ga bogatstvo zatrpati slojevitim, razgrananim, isprepletenim, zamrenim teretom koji vodi k zakuastoj sloenosti. Jednostavnost, poput ive, nestaje kad se stisne. Jednostavnost je sada-kucala na potporni zid na kojem su neko stajala vrata."Bog, Richarde. Nisam mogla ne primijetiti da vie nema novaca. Jesi li skoro pogledao nebo? Pogledaj te oblake! Promatraj to se doga a s Leslienim cvijeem, ak i u unajmljenom vrtu! I ... zar nije lijepo promatrati vlastitu suprugu kako sjeda za ra unalo kako bi radila?" I zaista je bilo lijepo. Za toplih dana Leslie odjevena u jednostavnu odjeu: bijele kratke hlae i tanku bluzu kako bi radila odmah pokraj mene u naem malom uredu. Kad bih se okrenuo da je pitam kako se tono pie kompatibilan, preplavio bi me uitak proaran udnjom. Oboavao sam jednostavnost! No, kako bilo, nisu svi problemi nestali. Konano je doao i trenutak kad nam je izvritelj steaja, zaduen za likvidaciju moje cjelokupne imovine, poslao obavijest da je spreman primiti ponudu za kupovinu autorskih prava na moje knjige. Bile su na prodaju, njih sedam. Kao i

svatko drugi, imali smo pravo predati ponudu ako elimo. Nae su se uloge zamijenile. Ja sam bio paljiv; Leslie, nakon mjeseci ekanja, odjednom se razuzdala. "Mislim da ne bismo trebali ponuditi puno", rekao sam."Tri su knjige ve rasprodane. Tko e ponuditi novac za njih?" "Ne znam", rekla je."Ne elim riskirati. Mislim da bismo trebali ponuditi sve, do posljednjeg centa." Ostao sam bez daha."Sve do posljednjeg centa? Kako emo platiti najam; kako emo ivjeti?" "Moji su roditelji rekli da e nam posuditi novac", rekla je,"sve dok ne stanemo na noge." Leslie je bila odlu na. "Nemoj posu ivati, molim te. Ja mogu ponovo po eti pisati. Odmah. Mislim da postoji jo jedna knjiga koju bih trebao napisati." Nasmijala se."1 ja tako mislim. Sjea li se kad si rekao da si ispunio svoju dunost? Sjea li se kad si mi rekao da moe i umrijeti bilo kada zato to si rekao sve to si doao rei?" "Bio sam prava ovca. Onda nisam imao ni za to drugo ivjeti.""A sada ima?" "Da." "1 bolje ti je da je tako", rekla je."Ako umre, na podu e leati dva tijela! Ako ode, ja nemam zato ostati." "Ali na podu e leati dva tijela i ako odlui potroiti novac za hranu na kupovinu starih

autorskih prava!" "Preivjet emo. Ne moemo dozvoliti da tvojih sedam knjiga samo tako padne u ruke nekog stranca, a da ih prethodno ne pokuamo spasiti!" Oko ponoi smo postigli kompromis. Ponudit emo sve do posljednjeg centa i posuditi novac od Leslienih roditelja kako bismo imali od ega ivjeti. Sljedeeg jutra, prije nego sam je uspio uvjeriti da je sve to previe, poslala je ponudu izvritelju. Izvritelj je nau obavijest poslao drugim interesentima: Moete li ponuditi vie za autorska prava? Neizvjesnost se u naem unajmljenom domu mogla rezati noem. Tjednima kasnije uslijedio je telefonski poziv. Zadihano je trala uz stepenice. "Wookie!" viknula je."Imamo ih! Dobili smo ih! Knjige! Ponovo su nae!" Zagrljajem sam istisnuo zrak iz nje, cvilili smo i vikali i skakali i smijali se. Nisam znao da e mi povratak ku i nae papirnate djece toliko znaiti. "Koja je bila prva sljedea ponuda?" upitao sam. Odjednom se pogurila."Nije bilo drugih ponuda." "Nitko nije dao nikakvu PONUDU? Uope?" "Ne." "Sitni, nita? Hura!" "Nije hura", rekla je. "Nije hura?"

"Bio si u pravu! Nismo trebali toliko ponuditi. Potroili smo novac za hranu za sljedeih stotinu godina!" Ponovo sam je zagrlio."Nije tako, mala moja wookie. Tvoja je ponuda bila toliko dobra da se nitko drugi nije usudio upustiti u nadmetanje, to se dogodilo! Da si ponudila manje, odmah bi uli u igru i nadmaili te bez potekoa!" Na te se rijei ozarila, a neobino je svjetlo obasjalo nau budunost.

45.

Tijekom tih se mjeseci u zranoj industriji doga ala revolucija jeftinih aviona i prva pria koju sam napisao u novom ivotu zaradila je dovoljno za hranu i ultralagani zrakoplov letjelicu koju je proizvela kompanija po imenu Pterodactyl, Ltd. im sam uo ime, svidjela mi se, no pokazalo se da je ujedno bila i najbolji proizvo a ultralaganih aviona za ono to sam ja elio raditi; jo jednom uzletjeti s polja i travnjaka, pogledati dolje prema oblacima iz otvorenog neba, zabave radi. Kakav je uitak bio ponovo raditi rukama, graditi taj stroj! Aluminijska cijev i elini kabel, vijci i matice i platno, motor veli ine etvrtine Fleetovog starog Kinnera. Posao sam zgotovio za mjesec dana, itajui upute, promatrajui i prouavajui fotografije i crtee i kutiju koju smo dobili iz tvornice. "Ba slatka stvarica", bile su Lesliene rijei kad je prvi puta vidjela slike Pterodactyla. Ponovila ih je, glasnije, kad je na stroj stajao zgotovljen na travnjaku; golemo izdanje djejeg modela aviona, epirei se poput svilenog, srebrnog vilinskog konjica na svom vlastitom lopou. Tako je jednostavan, pomislio sam, zato ga nisu izmislili prije etrdeset godina? Nije vano. Sada je izmiljen, u pravo vrijeme za ljude eljne visina i ogranienih novanih mogunosti. Pun potovanja prema nepoznatoj igraki, i nakon dosta vjebe rulanja i mnogih letova u trajanju od deset sekundi tik iznad unajmljenog travnjaka, konano sam dao pun gas i zmaj s motorom se uzdigao iznad zemlje, boja poput plamenog-i-suncem-obasjanog Duha letenja, uputio se kui. Predsjednik Pterodactyla mi je dao skafander za snjena vozila koji odgovara avionu . . . u to doba godine, bez kabine, zaista je bilo hladno.

Gore na nebu, zrak! Vjetar i mir, planine i doline, trava i zemlja i kia i slatki ledeni zrak kroz mene po prvi puta nakon dugo, dugo vremena! Prestao sam brojati sate letenja kad sam dostigao osam tisu a. Registar o tipovima aviona kojima sam upravljao prestao sam voditi kad sam ih nabrojao 125. No ipak, ova mi je ultralagana letjelica, podigavi me u nebo, poklonila trenutke pravog uitka, koje nisam doivio niti u jednom drugom avionu. Zahtijevao je poseban oprez primjerice letenje za loeg vremena nije dolazilo u obzir ali za mirnog vremena let je u njemu bio prava poslastica. Zavrio sam s letenjem za taj dan, savio Pterodactylova krila, spremio ga u dugaku vreu na krovu automobila i vratio ga kui kako bi se odmorio u vrtu. Jedini je problem s letjelicom bio taj to je primao samo jednu osobu; nisam mogao letjeti s Leslie. "U redu je", rekla je."I ja sam gore s tobom dok leti. A kad pogledam dolje, vidim sebe kako ti maem dok e preletjeti iznad kue!" Sjela je u improviziranu kabinu, upalila motor, kosu ugurala u kacigu i, zabave radi, rulala u malom zmaju po travnjaku obe avi da e uzletjeti u njemu kada bude imala vremena nau iti kako se to radi. Uzrok tome bilo je uzbu enje zbog letenja tih mjesec dana, ali je ubrzo dola no u kojoj sam usnuo jako neobian san Upravljao sam Pterodactylom koji je imao dva sjedala umjesto jednog. Letio sam visoko iznad magliastog, srebrnog mosta i namjeravao sletjeti na zelenu, travnatu kosinu pokraj nekakva ogromnog sastajalita, gledalita na otvorenom. Uetao sam unutra, sjeo i ekao brade

naslonjene na koljena. Nikada nisam usnuo san, pomislio sam, u kojem sam se pojavio ranije, prije poetka neega to se jo uvijek nije trebalo dogoditi. Za minulu dvije uo sam zvuk koji je dolazio iza mene. Okrenuo sam se i odmah ga prepoznao. Prepoznao sum se. Sebe iz prolosti, izgubljenog, sebe od prije pet godina zaahurenog udnjama koje su se pretvorile u oklope, sebe dok se pitam na kakvom se to mjestu nalazim. Osjetio sam neobino zadovoljstvo vidjevi log ovjeka, preplavila me snana ljubav prema njemu. No isto sam tako odmah osjetio i saaljenje prema njemu; bio je sam i oajan i to se vidjelo. Toliko je elio pitati, no nije se usudio znati. Ustao sam i nasmijao mu se, sjetivi se. Bio je fanatik kad su u pitanju vremenski dogovori, nikada nije kasnio. "Bog, Richarde ", rekao sam to sam leernije mogao. "Ne samo da si toan, ve si poranio, zar ne? " Bio je zbunjen, pokuavao me smjestiti negdje. Ako nisi siguran, pomislio sam, zato ne pita? Izveo sam ga van znaju i da e se bolje osjeati uz avion. Imao sam odgovor na svako njegovo pitanje, odgovore na bol i osamljenost koje je osjeao, kako ispraviti njegove pogreke. Ali oru e koje je u mojim rukama stvaralo uda, u njegovim je rukama bilo uareno eljezo. to bih mogao rei? Pokazao sam mu avion, objasnio kako se njime upravlja. Smijeno, pomislio sam. Govorim mu o letenju, a ja sam taj koji godinama nije letio ni u emu osim u ultralaganoj letjelici. Moda je usamljen, ali puno je bolji pilot od mene. Kad je sjeo na svoje sjedalo, viknuo sam: 'OD ELISE!' i pokrenuo motor Bilo je tako tiho i drukije da sam na tren zaboravio zato je izabrao upoznati ba mene, zaboravio sam da je avion samo pozadina, a ne sredite naeg sna.

"Spreman? " upitao sam ga pripravan za polijetanje. "Krei." Kako bih ga opisao? Spreman za borbu, zaklju io sam. Proivljava varavu torturu iznenadno steenog bogatstva, zlo koje ono nanosi nedunom i njegovim prijateljima, i sada se sve oko njega raspad a, njegov svijet se rui. No u ovom je trenutku dje ak s igrakom, oboava avione. Kako je lako iskazati suosjeanje, pomislio sam, kad smo u neprilike uhvaeni mi sami. Podigli smo se tristo metara iznad zemlje. Pustio sam kontrole. "Preuzmi. " Letio je s lakoom, paljivo i bez potekoa, u letjelici kakvu nije mogao ni zamisliti. Znao sam da je na neki nain ovo moja predstava, ovaj san, da eka da mu kaem neto. Pa ipak, ovjek je bio uvjeren da je nauio sve to je imao za nauiti! Osjeao sam da je spreman odbaciti znanje koje e ga osloboditi. "Moemo li isklju iti motor? " upitao je kroz vjetar Umjesto odgovora pritisnuo sam prekida gasa. Propeler se usporio, zaustavio, i pretvorili smo se u jedrilicu. Podukama o avionima nije mogao odoljeti. "Savren mali avion!" rekao je. "Kako mogu nabaviti jedan? " Nekoliko minuta letenja i bio je spreman otr ali i kupiti Pterodactyla. Imao je novaca za to: mogao je kupiti stotinu Pterodactyla, ali, naravno, u njegovo je vrijeme Pterodactyl bio neuhvatljiva ideja, ak ni nacrt na papiru.

Kupovanjem ga nee moi priskrbiti. Bio je to prvi putokaz, na in da zaponem razgovor o njegovom obrambenom mehanizmu koji ga je titio od promjena. Zamolio sam ga da mi ispria sve to je znao. kakav je ovo avion i tko je momak u skafanderu za snjeno vozilo koji upravlja nj ime. Nisam se iznenadio kad mi je odgovorio. Oekivao je pitanje, prieljkivao ga. Nakon nekog vremena, spojivi sve s letenjem, iskreno sam mu rekao da imam odgovore koje trai i da znam da me ne e posluati i da ih nee prihvatiti. "Jesi li siguran da neu sluati? " upitao me je. "Hoe li?" "Kome mogu vjerovati vie nego tebi? " Leslie, pomislio sam, ali on bi se samo nasmijao na to, s time ne bismo nigdje dospjeli. "Ovdje je ono to si doao saznati. Ovako e se tvoj ivot odvijati ", rekao sam mu. "Odgovor koji trai jest da se mora odre i svoje Slobode i Neovisnosti i oeniti Leslie Parrish. Ono to e zauzvrat dobiti jest drukija vrsta slobode, toliko lijepa da je ne moe zamisliti..." Nije uo nita nakon oeniti Leslie Parrish; zamalo je ispao iz aviona, bio je zapanjen. Dug je put pred njime, pomislio sam, dok je kaljucao i guio se. I prevalit e ga za samo pet godina. Prokleto tvrdoglav, hermeti ki zatvoren kukin sin, ali, u biti, svi a mi se taj momak. Uspjet e, bit e dobro, pomislio sam ... ili nee? Moda ba on postane glas iz nesree s jedrilicom, ili drugog skretanja prema Montani? Da li ba njega oekuje neuspjeh u budunosti? Njegova osamljenost, tako dobro uvana, na kraju se pretvorila u moju nadu. Kad sam govorio o Leslie, pozorno me sluao, ak je neto i progutao

i prihvatio djeli istine o svojoj budunosti. Spoznat e da bi mu ona mogla olakati preivljavanje, pomislio sam, ak i ako zaboravi moje rijei i prizore koje sam mu pokazao. Okrenuo sam avion prema sjeveru. Kad smo sletjeli, ekala nas je odjevena u odjeu koju inae nosi u naem domu. Ukoio se ugledavi je; pogled na nju kao da je u stotinki sekunde gumicom izbrisao tonu eljeza koja ga je titila. Ljepota ima takvu mo! eljela mu je neto osobno rei i zato sam se promekoljio u snu, nestao i probudio se nekoliko godina kasnije od vremena u kojem e se on probuditi iz istog sna. im sam otvorio oi, pria je nestala, isparila. San o letenju, pomislio sam. Ba imam sree da tako esto sanjam o letenju! Neto je posebno u ovom ... to sam sanjao? Ulagao sam u nebruene dijamante, je li to moj san, jesam li letio nekamo s kutijom dijamanata ili sjemenki ili ne ega i zamalo su mi ispali iz aviona? San o ulaganju. Dio moje podsvijesti jo uvijek misli da imam novaca? Moda zna neto to ja ne znam. U blok na nonom ormariu napisao sam. Zato ne bismo mogli sami sebe navoditi da sanjamo odre ene stvari, da putujemo i vidimo i nau imo sve to elimo nauiti? Tiho sam leao, promatrao Leslie kako spava, svjetlost zore je obasjavala zlatnu kosu bezbrino razbacanu po ja stuku. Na tren je bila tako mirna to ako je mrtva? Die tako tiho, to vidim. Die li? Ne die! Znao sam da se poigravam sam sa sobom, ali kakvog li olakanja, kakve li iznenadne sree kad se pomaknula u snu u tom trenutku i nasmijeila najmanjim snenim smijekom! ivot sam proveo traei ovu enu, pomislio sam. Samom sam sebi rekao da je to moj zadatak, ponovo biti s njom. Bio sam u krivu. Pronai je nije bio cilj mog ivota, bila je to neizbjena sluajnost. Pronai

je bio je uvjet da ponem ivjeti. Cilj je: to sada? to ete vas dvoje nauiti o ljubavi? Toliko sam se promijenio, pomislio sam, a tek smo na poetku. Prave ljubavne prie nikada nemaju kraja. Jedini nain da otkrijemo to se doga a poslije i-ivjeli-su-zauvijek-sretno da sami preivimo isto sa srodnom duom. Postoji romansa, naravno, i ulno ushiena udnja onih koji su zaljubljeni. 1 to dalje? Zatim slijede dani i mjeseci razgovora, prepri avanja svega to se dogodilo dok su nas dijelila stoljea to si uinila onda, to si mislila, to si nauila, kako si se promijenila? I to onda? Koje su tvoje najintimnije nade snovi elje, tvoji najoajniji kad-biharem koji bi ti donijeli blagostanje? Koji je najljepi mogui ivot koji moe zamisliti, a ovo je moj, i dvoje su se sjedinili poput sunca i mjeseca na naem nebu, i zajedno ih moemo ostvariti! I to dalje? Toliko toga to zajedno moemo nauiti! Toliko toga za podijeliti! Jezici i gluma, poezija i drama i kompjutorsko programiranje i fizika i metafizika, i parapsihologija i elektronika i vrtlarstvo i ste aj i mitologija i zemljopis i kuhanje i povijest i slikanje i ekonomija i obrada drveta i glazba i povijest glazbe, letenje, jedrenje i povijest jedrenja, politi ki pokreti i geologija, hrabrost i utjeha i divlje biljke i ivotinje, umiranje i smrt, arheologija i paleontologija i astronomija i kozmologija, ljutnja i kajanje, pisanje i metalurgija i ga anje i fotografija i solarni dizajni, konstrukcija kua i ulaganje i tiskanje i davanje i primanje i daskanje i prijateljevanje s djecom, starenje i o uvanje zemlje i zaustavljanje rata, duhovno iscjeljenje i psihiko iscjeljenje i kulturna razmjena i stvaranje

filma, fotoelektrika, mikroskopiranje i izmjenina struja, kako se igrati, kako se sva ati i miriti, kako iznenaditi i razveseliti i odjenuti i plakati, kako svirati klavir i flautu i gitaru, kako prodrijeti iza vanjtine, prisjetiti se drugih ivota, prolih i buduih, razumjeti odgovore, istraivati i prouavati, skupljati i analizirati i sintetizirati, sluiti i pridonositi, predavati i sluati, vidjeti i dodirivati, putovati vremenom i susretati se s naim drugim ja, kako iz snova graditi svjetove i ivjeti u njima, mijenjati se. Leslie se u snu nasmijeila. 1 to zatim? pomislih. A postoji jo puno toga, uvijek postoji jo puno toga pred ivotnim praiima. Za nauiti, primjenjivali, podijeliti s drugim ivotnim praiima, podsjetiti ih da nismo sami. 1 to dalje, nakon to smo proivjeli snove, kada smo umorni od vremena? 1 onda ... ivot, je! Sjea li se? Ne zaboravi JA SAM! 1 TI SI! I LJUBAV JE; SVE: SVE TO NETO ZNAI! To je to i to je onda! Zato ljubavne prie nemaju svretka! Nemaju svretka zato to ljubav nema kraja! Zatim, ujutro, iznenada, u stotinki sekunde, otkrio sam kako se sve to jest, jednostavno spaja. Zgrabio sam knjiicu s nonog ormaria i u sekundi crnim flomasterom ispisao velikim slovima; Jedino je ivot stvaran! ivot da je slobodu svjesnosti da izabere nikakav oblik ili beskonano mnogo trilijuna oblika,

ili bilo koji oblik koji moe zamisliti. Ruka mi se tresla i jurila, rijei su se nizale izme u plavih crta na papiru. Svjesnost moe zaboraviti sebe, ako to eli. Moe izmisliti granice, stvoriti matu; moe graditi galaksije ili svemire ili paralelne kozmose, crne rupe, bijele rupe, velike praskave i mirne drave, sunce i pl anete, astralne projekcije i astralno tijelo: to god zamisli, to i vidi: rat i mir, bolest i zdravlje, okrutnost i dobrotu. Svjesnost moe samu sebe pretvoriti u trodimenzionalnu konobaricu koja je postala Boji poslanik; moe biti ivanica, duhovni vo a, dvokrilac na travnjaku; moe biti avijatiar koji se maloprije prenuo iz sna jo jednom shvativi da oboava osmijeh svoje usnule supruge; moe biti makica Dolly koja skae na krevet i nestrpljivo, bez rije i MOLIM, pita gdje je jutros njezina hrana? I kad god poeli, moe se sjetiti tko je, moe se sjetiti stvarnosti, moe se sjetiti Ljubavi. U tom trenutku, sve se mijenja ... Pahuljasta loptica Dolly se nakostrijeila, njezine su se nevidljive oi sakrivene iza okoladne maske rairile, ostala je zapanjena tragom tinte oblika mijeg repa koji je na papiru ostavljala moja olovka, zatim ga je napala. "Dolly, ne!" bijesno sam apnuo. Ne da mi maju hranu? Pojest u ti olovku ... "Dolly! Ne! Hajde! Uhvati!" Ne tvoju olovku? zasjala je. Pojest u ti RUKU! " Dolly!" "to se doga a, vas dvoje?" Leslie je, probu ena naim komeanjem, otkrila svoje prste ispod deke. Prola je stotinka sekunde i malo je stvorenje bilo spremno za napad, zubi oblika igle i dvadeset kand i, zbog nove opasnosti za male maie.

"Dolly Macalorium kae kako je vrijeme da zaponemo dan", uzdahnuo sam nadglasavi oluju koja se polako zahuktavala. Veina onoga to sam sada znao nalazilo se na sigurnom, zakljuano u tinti. "Jesi li se probudila, wookie?" upitao sam."Maloprije mi je pala na pamet fantastina ideja i ako si budna, elio bih je podijeliti s tobom ..." "Priaj." Namjestila je jastuk ispod glave izbjegavaju i Dollynu kaznu istom sluajnou jer je Angel Druga Maca uetala u sobu, neduno, i u tom trenutku postala Dollyna nova meta za tu u i grebanje. Iz biljenice sam itao sve ono to sam zapisao, reenice su skakale jedna na drugu poput gazela koje preskakuju visoku ogradu. Ubrzo sam zavrio i podigao pogled s papira."Prije mnogo sam godina pokuao napisati pismo mla em izdanju sebe, Sve ono to bih elio da sam znao kad sam bio ti. Kad bi barem mogli to dati djeci koja smo bili!" "Zar ne bi bilo zabavno sjediti na oblaku", rekla je,"i promatrati ih kako pronalaze biljenicu koju smo im ostavili, a u kojoj smo zapisali sve to smo nauili?" "Bilo bi na neki nain alosno", rekao sam. "Zato alosno?" "Toliko se dobra treba dogoditi, a oni se ne mogu sresti sve do sada, ili tek prije pet godina..." "Zato im ne bismo rekli!" rekla je."Zapii u biljenicu: 'A sada, Dick, nazovi Leslie Mary Parrish, upravo se preselila u Los Angeles, pod ugovorom je s Twentieth Century Foxom, a

njezin je broj telefona Crveno est, dva devet devet tri..." "1 to onda?" upitao sam je."1 rei mu da joj kae: 'Tvoja srodna dua pri telefonu?' Leslie je ve bila mala zvijezda! Mukarci su vidjeli njezine filmove i zaljubili se u nju! Hoe li ga pozvati na ruak, djeaka koji se sprema napustiti svoju jedinu godinu na koledu?" "Ako je pametna, predloit e mu da to prije pobjegnu iz Hollywooda!" Uzdahnuo sam."Ne bi uspjeli. On se mora pridruiti vojnom zrakoplovstvu i pilotirati borbenim avionima, oeniti se i razvesti, otkriti u to izrasta i to poinje spoznavati. A i ona mora zavriti priu sa svojim brakom i razvodom, sama nauiti tota o poslovanju i politici i moi." "Zato onda ne bismo njoj poslali pismo", rekla je."Draga Leslie, primit e poziv od Dicka Bacha, on je tvoja srodna dua i zato budi dobra prema njemu, zauvijek ga voli..." "'Zauvijek', wook? Zauvijek je ..." Pogledao sam je prije nego sam zavrio odgovor i ukoio se, spoznao sam, Slike iz zaboravljenih snova, fragmenti ivota izgubljenih u prolosti i budunosti, sjale su poput dijapozitiva iza mojih o iju, klik, -klik, -klik... ena na krevetu, u ovom trenutku, ova ena koju sada mogu dodirnuti i pruiti joj ruku, milovati joj lice, ona je poginula sa mnom u masakru u kolonijalnoj Pennsylvaniji, ista ena, ona je moj dragi smrtnik iji sam duhovni vo a bio na desetke puta, i koja je mene vodila; ona je vrba ije su se grane ispreplele s mojima; ona je lisac, ja lisica, o njaci bljeskaju, kljocaju, mlate, brojano nadjaani, spaavaju maie od vukova; ona je vjetar koji me uzdignuo u visine; ona je iva svjetlost na putu u Aleksandriju; ona je srebrni ivot na Bellatrix 5; asnica inenjerka sa svemirske krstarice koju u voljeti u budunosti; cvjetna boica iz moje daleke prolosti. klik i - klik i -klik; okvir i okvir i okvir.

Zato osjeam slabost, sreu kada ujem mudrost iz ovih usta, kada ugledam njezino lice ili grudi, kada ugledam sjaj u njezinim o ima dok se smjei? Zato to te jedinstvene obline i iskrice, Richarde, nosimo sa sobom, iz ivota u ivot, one su nai zatitni znakovi, urezani duboko u naa vjerovanja i bez znanja ih se prisjetimo! kad se ponovo sretnemo! Pogledala me je, uzbunjena."to ne valja, Richarde? to nije u redu?" "U redu je", rekao sam pogo en munjom."Dobro sam, u redu sam ..." Zgrabio sam papir, hitro nizao rijei. Kakvog li predivnog jutra! Koliko smo puta, i opet i opet i opet, crtali sami sebe jedno drugom zato to smo imali puno toga zajedno za nauiti, teke spoznaje i one sretne. Kako to znam, zato sam tako siguran da nas smrt ne odvaja od osobe koju volimo? Zato to ona koju danas volim ... zato to smo ona i ja umrli milijun puta ranije, a u ovoj smo sekundi, minuti, ovome satu, ponovo zajedno! Smrt nas ne razdvaja vie od ivota! Duboko u sebi, svatko od nas zna zakone: zauvijek emo se vraati u zagrljaj onih koje volimo, bez obzira na to razdvajamo li se preko noi, ili nas smrt dijeli. "Samo trenutak, wook. Moram ovo zapisati..." Jedino to traje jest ljubav! Rijei su se nizale brzinom kojom je flomaster mogao pisati. Na poetku svemira ... Prije Velike eksplozije, bili smo mi!

Prije svih Velikih eksplozija u svim vremenima, i prije nego je jeka svake od njih utihnula, bili smo mi. Mi, plesai u svakojakim oblicima, pokazujui se svugdje, mi smo razlog prostora, graditelji vremena. Mi smo most preko vjenosti koji se nadvija iznad mora i uputa u pustolovine zbog uitaka, ivimo misterije zabave radi, sami biramo katastrofe, trijumfe, izazivamo nevjerojatne doga aje, ispitujemo sebe opet i opet, uimo voljeti i volimo i VOLIMO! Podigao sam olovku, bez daha sjeo na krevet i pogledao svoju suprugu, "iva si!" uzviknuo sam. Njezine su oi zasjale."Zajedno smo ivi." Neko sam vrijeme bio tih, sve dok nije ponovo progovorila."Prestala sam te traiti", rekla je."Bila sam sretna sama u Los Angelesu, sa svojim vrtom i glazbom, svojim borbama za pravdu i svojim prijateljima. Voljela sam ivjeti sama. Mislila sam da u tako do smrti." "A ja bih bio sretno zarobljen u svojoj slobodi", rekao sam,"Ne bi bilo loe, bili bi to najbolji mogui ivoti koje smo mogli ivj eli. Kako bi nam moglo nedostajati neto to nikada nismo imali?" "Ali nedostajalo nam je, Richie! S vremena na vrijeme, kad bi ostao sam, okruen ili neokruen ljudima, jesi li ikada osjetio tugu od koje si mogao zaplakati, kao da si jedini pripadnik svoje vrste na ovome svijetu?" Nagnula se kako bi mi pomilovala lice. "Jesi li ikada osjeao", upitala je,"da li nedostaje netko koga nikada nisi sreo?"

46.

Do kasno smo ostali budni, nas dvoje. Leslie se izgubila na tristo i nekoj stranici knjige Pasivna solarna energija: proireno stru no izdanje. Ja sam proitao knjigu Povijest revolvera Colt, odloio je na hrpu proitanih i uzeo prvi svezak s gomile knjiga koje sam pripremio za itanje. Kako nas nae knjige razotkrivaju, pomislio sam. Na Leslienom no nom ormariu: Knjiga poezije E. E. Cummingsa, Izvjetaj predsjedniku: Svijet 2000., Kako se nauiti tedljivosti, Carl Sandburg: Abraham Lincoln, Jednorozi koje sam poznavao. Ovaj bezvremeni trenutak. Godine vitkosti, Baryshnikov na djelu. Ameriki filmski reiseri, 2081. Na mojem. Pleui Wu Li uitelji, Prie Raya Bradburyja, Odiseja leta a. Konspiracija vodenjaka. Teorija paralelnih svjetova u interpretaciji kvantne mehanike, Jestivo divlje bilje zapada, Trimtab faktor. Kada elim na brzinu otkriti kakva je osoba, dovoljno mi je pregledati njezine knjige. ukanje izazvano promjenom knjige privuklo joj je pozornost s kraja prorauna."Kako je gospodin Colt?" upitala me pomaknuvi solarne karte na svjetlo. "Oh, ba mu je dobro. Zna li da bi bez revolvera Colt danas imali samo etrdeset i est drava u ovoj zemlji, a ne pedeset?" "Prijetnjom revolverom smo oteli etiri drave?" "Izraz ti je malo pretjeran, Leslie. Nismo ih oteli. Neke smo branili, a druge oslobodili. I ne mi. Ti i ja nismo imali nikakve veze s time. Ali prije stotinu i neto godina, tim je ljudima, onima koji su ivjeli u to vrijeme, Colt bio ubojito oruje. Runo oruje spremnika nekoliko metaka bre od bilo koje puke i preciznije od veine oruja koje je postojalo u to vrijeme. Oduvijek sam elio 1851 Navy Colt. Ludo, zar ne? Originali su

skupi, ali Colt izra uje i replike." "to bi ti s tako neim?" U tom trenutku nije eljela biti seksi zavodnica, ali ak niti zimski ogrta nije mogao sakriti te predivne obline. Kad u prerasti svoje jednoumno oduevljenje oblikom koji je izabrala za svoje tijelo? Nikada, zakljuio sam. "S tako neim to?" rekoh odsutno. "Zvijeri", zareala je."Zato ti treba stari pitolj?" "Oh. Colt. Otkad znam za sebe u vezi njega imam udan osjeaj. Kad shvatim da ne posjedujem to oruje, osjeam se nezatieno, ranjivo. Navika mi je da se nalazim u blizini jednog, da ga mogu dohvatiti, ali nikada nisam ak niti dodirnuo Colt. Zar to nije udno?" "Ako ga zaista eli, moemo poeti tedjeti za njega. Ako ti je toliko vaan." Koliko esto odlutamo u svoje druge prolosti uz pomo dijelova odjee, starih strojeva, zgrada, zemalja koje smo strastveno voljeli ili jednako strastveno mrzili, a da ne znamo zato. Postoji li netko na ovome svijetu tko ne osjea magnetsku udnju prema drugim mjestima, bliskost s drugim vremenima? Jedna od mojih prolosti, znao sam, ukljuivala je u sebi bronano-plavi eljezni revolver Colt Patent. Ba bi bilo zabavno otkriti to se doga alo. "Mislim da ne, wookie. Luckasta zamisao." "to e sada itati?" upitala me okrenuvi knjigu kako bi promotrila sljedeu kartu. "Zove se ivot u smrti. Djeluje mi kao pravo istraivanje , razgovori s ljudima koji su

doivjeli kliniku smrt, kako su se osjeali, to su vidjeli. Kako ti napreduje sa svojom knjigom?" Maka Angel T. je skoila na krevet. Tri kilograma bijele dugake dlake perzijske make teko je koraalo, kao da se radi o est tona, prema Leslie, sruilo se na stranice ispred nje i poelo tresti. "Dobro. Ovo je poglavlje posebno zanimljivo. Kae dlaka dlaka dlaka OI NOS OI dlaka dlaka dlaka pande rep. Angel, znae li ti ita rijei smeta mi? Rijei sjedi mi na knjizi?" Maka je lijenim pogledom odgovorila nije no; poela je glasnije presti. Leslie je pahuljasti teret prebacila na svoje rame i neko smo vrijeme u miru itali. "Laku no, wook", rekao sam iskljuivi svoju lampu za itanje. "Srest emo se na uglu ulice Oblaka i aleje Sneni pozdrav." "Ni ja neu jo dugo, dragi", rekla je."Laku no " Savio sam jastuk i smotao se u lopticu za spavanje. Neko sam vrijeme vjebao navo enje snova, ali s minimalnim uspjehom. Ve eras sam bio preumoran za vjebu. Odmah sam utonio u san Bila je to osvijetljena, prozrana staklena kua koju smo vidjeli visoko na zelenom, umovitom otoku. Cvijee se irili na sve strane, bujica boja u sobama, preko balkona i katova i iza, irei se nie, padinom prema istini. Jezerski hidroavion boje svitanja miruje na travi. Daleko, preko duboke vode, nalazilo se mnotvo drugih razbacanih otoka, zelenih i plavi astih. Drvea je bilo u kui kao i izvan nje, drvea i viseeg bilja ispod povelikog kvadrantnog krova otvorenog kako bi sun eva svjetlost i zrak prodrli u kuu. Stolice i kau prekriveni platnom boje vanilije. Police s knjigama na dohvat ruke, u zraku Bartokov fantasti ni Koncert za orkestar. Tu smo se osjeali kao kod kue. Zbog glazbe i biljaka, aviona parkiranog na travnjaku i pogledu u daljine, osje ali smo se kao da letimo.

Mjesto je bilo onakvo kakvo smo prieljkivali za sebe, jednoga dana. "Dobro doli oboje! Uspjeli ste!" Dvoje ljudi koji su nas doekali bili su nam poznati. Smijali su se i sretni nas zagrlili. Kad se probudimo, zaboravimo, ali u snu se moemo sjetiti snova od prije nekoliko godina. Mukarac je bio isti onaj koji me je provozao u Pterodactylu; bio sam to ja, ali za deset ili dvadeset godina, mladolikog izgleda. ena je bila Leslie koja je stajala pokraj aviona, jo ljepa, sve su je spoznaje uinile jo ljepom. "Sjednite, molim vas ", rekla je."Nemamo puno vremena. " Mukarac nas je ponudio vruim jabunim vinom i stavio ae na izrezbareni stol. "Dakle, to je naa budunost", rekla je Leslie. "Dobar posao! " "To je jedna od vaih budunosti", rekla je Leslie iz budunosti, "i vi ste uinili dobar posao. " "Vi ste nam pokazali kako ", rekao je mukarac."Dali ste nam priliku koja nam se inae ne bi pruila. " "Ma nije to nita, zar ne, wookie? " nasmijeio sam se svojoj supruzi. "To nije nita ", odgovorila je, "to je mnogo!" "Jedini nain da vam se zahvalimo bio je da vas pozovemo u nau ku u ", rekao je Richard iz budu nosti."Tvoj nacrt, Leslie. Savreno radi. " "Gotovo savreno ", ispravila ga je ena."Fotoelektri ni su ure aji bolji nego to si mislila. Ali imam nekoliko prijedloga u vezi termalne mase..."

Dvije su se Leslie polako gubile u razgovoru o hibridnim solarnim konstrukcijama i superizolaciji kad sam shvatio ... "Oprostite ", rekao sam."Mi sanjamo! Svi mi, jesam li u pravu? Zar ovo nije san? " "U pravu si", rekao je Richard iz budunosti."Ovo je prvi put da smo uspjeli s vama oboma stupiti u vezu. Ve godinama vjebamo, s vremena na vrijeme i svakim snom postajemo sve bolji! " Trepnuo sam. "Godinama ste vjebati i ovo je prvi put da ste doli do nas?" "Razumjet e to ti govorim kad sam isproba. Dugo e se susretati s ljudima koje nisi vidio sebe u razli itim budunostima, svoja druga ja, prijatelje koji su umrli. Dugo e vremena morati u iti prije nego bude spreman preuzeti ulogu uitelja. Trebat e li dvadeset godina. Dvadeset godina vjebe i poprilino e uspjeno usmjeravati svoje snove, kad to bude elio. Tada e se okrenuti i poeti se zahvaljivati svojim precima. " "Precima? " Leslie je upitala. "Zar smo mi stari? " "ao mi je ", rekao je. "Lo izbor rijei. Vaa je budunost naa prolost. Ali i naa je budunost vaa prolost. im se oslobodite okova vremena i nastavite vjebati, razumjet ete. Sve dok vjerujemo u tijek vremena, vidimo postajanje umjesto postojanja. Izvan vremena, svi smo mi jedno. " "Drago mi je da nije sve tako sloeno ", rekla je Leslie. Morao sam se ubaciti. "Oprostite. Zna mene i kako stojim s naslovima knjiga. Jesam li ikada pronaao pravi? Jesam li ikada napisao knjigu i objavio je i jednostavno se ne mogu ...jesam li ikada pronaao naslov? " Richard iz budunosti nije imao dovoljno strpljenja za moje sumnje. "Ovaj san ne sanja kako bi ga saznao. Da, pronaao si naslov; da, objavio si knjigu. "

"To je sve to elim znati", rekao sam. I zatim, mole ivo: "Koji je naslov? " "Cilj ovog sna jest da sazna neto drugo ", rekao je. "Imamo ... nazovimo to pismom ... pismo od nas iz daleke budunosti. Tvoje zamisli o stupanju u vezu s Dickom i Leslie, one su pokrenule nekakvo kolo. Sada nas se poprili no mentalno dopisuje. Sve to si elio da tvoja mla a izdanja saznaju, preneseno im je. Male promjene, podsvijest, ali oni su drukiji, moda nee morati proi kroz sve to smo mi proli. Naravno, morat e se suoiti s nekim nedaama, ali postoji mala ansa da nee morati nauiti kako voljeti. " "Pismo koje smo primili", rekla je Leslie iz budu nosti, "kae: sve to znate je istina! " Poela se gubiti, prizor je poeo treperiti. "Ima jo toga, ali sluajte: Nikada ne sumnjajte u ono to znate. Nije to bio samo simpati an naslov knjige, mi smo mostovi..." Zatim je san nestao, pretvorio se u prtljagu punu okoladnih kolaia, potjeru automobilima, u parobrod na kota ima. Nisam probudio Leslie, ali sam ispunio stranice biljenice ko ja je stajala na mom nonom ormariu, prisjeajui se to se dogodilo prije kolaia. Kad se sljedeeg jutra probudila, rekao sam:"Dozvoli mi da ti ispriam svoj san." "Kakav san?" upitala me. "Susret s nama u kui iji si nacrt napravila." "Richarde!" rekla je."Sjeam se! Dozvoli meni da ga ja tebi ispriam! Mjesto je bilo predivno, jeleni su pasli, jezerce je bilo zrcalo cvjetnih polja Oregona. Nacrt, solarna ku a e uspjeti! Unutra je svirala glazba, i drve e i knjige ... tako prozrana i svijetla! Dan je bio predivan, pun boja, a Dolly i Angel su nas gledale, prele su u snu, debele stare make. Vidjela

sam novu knjigu, na polici!""Da? Jesi? Koji je naslov? Reci mi!" Naprezala se prisjetiti."Wookie, ao mi je! Ne mogu se sjetiti...""Oh, to sad. Nemoj se kuditi", rekao sam."Luda znatielja. Kakav san, zar ne?" "Govorio je o vjenosti."

47.

Sjeanja na smrt sam proitao jedne veeri, nedugo nakon to je poela itati ivot poslije ivota i to sam vie razmiljao, osjeao sam sve snaniji poriv da razgovaram s njom. "Kad bude slobodna", rekao sam."Kad bude imala dosta vremena." Nastavila je itati do kraja odlomka i stavila oznaku za knjige kako bi oznaila stranicu do koje je dola. "U redu", rekla je. "Misli li da sam u krivu", pitao sam,"misli li da sam u krivu kad kaem da je smrt najee kaotian, nepotreban problem, za veinu ljudi, neto to nas zaskoi moda ba u trenutku kad smo pronali je dinu osobu na ovome svijetu koju moemo voljeti, od koje se nikada ne elimo rastati, pa ak niti na jedan dan, a smrt kae da je nije briga, da e nas nasilno razdvojiti?" "Povremeno me ta misao uznemiri", odgovorila je. "Zato umiranje mora biti takvo? Zato bismo trebali prihvatiti takvu smrt kojoj ne treba na pristanak?" "Moda zato to je jedino drugo rjeenje samoubojstvo", odgovorila je. "Aha!" rekao sam."Je li samoubojstvo jedini izbor? Zar ne postoji bolji nain od neplaniranog i prisilnog naputanja ovog svijeta kako je to obiaj na Zemlji?" "Daj da pogodim", rekla je."Ti ima plan koji namjerava predloiti? Ali prije svega, elim ti rei da sam sretna ovdje i da me, sve dok si i ti tu, ne optereuje iznenadna smrt."

"ekaj malo. Posluaj me. Mislim da e ti se moj plan svidjeti zbog tvog smisla i potrebe za redom: Zato, umjesto iznenadne smrti, ljudi ne bi mogli ivjeti do trenutka kad sami odlue: 'U redu! Uinili smo sve zbog ega smo doli ovamo, ne postoji planina na koju se nismo popeli, nita to nismo spoznali a to smo eljeli nauiti, proivjeli smo lijep ivot', i onda, u savrenom zdravstvenom stanju jednostavno sjesti, njih dvoje ispod drveta ili zvijezde, i podii se izvan tijela i nikada se vie ne vratiti?" "Kao u knjigama koje itamo", rekla je."Ba lijepa zamisao! Ali mi ne ... mi to ne inimo zato to ne znamo kako." "Leslie!" rekao sam ispunjen svojim najnovijim planom, "ja znam kako!" "Ali ne jo, molim te", rekla je."Moramo sagraditi nau kuu i moramo misliti na make i rakune, i mlijeko u hladnjaku e se pokvariti i na potu treba odgovoriti; tek smo poeli." "U redu. Ne jo. Ali palo mi je na pamet, dok sam itao knjige o iskustvima na rubu smrti, ona su istovjetna izvantjelesnim iskustvima u knjigama o astralnim putovanjima! Smrt nije nita vie od naputanja tijela u koje se vie nikada ne vraamo! A izvantjelesno naputanje tijela se moe nauiti!" "ekaj malo", rekla je."Ho e rei da jednostavno moemo izabrati prekrasan zalazak sunca, napustiti naa tijela i viu se nikada ne vratiti?" "Da, jednog dana." Pogledala me ispod oka."Misli li ozbiljno?" "Sto posto. Zaista! Zar te ne rastuuje pomisao da te moe pregaziti kamion? Zar te ne rastuuje razdvajanje, gubitak jednog ili dva dana, stoljee ili dva naeg zajednitva?" "Zajednitvo mi se svi a", rekla je."I ja mislim ozbiljno ako umre, neu vie eljeti ivjeti."

"Znam", rekao sam."1 zato, jedino to nam preostaje jest da nauimo | putovati izvan tijela, poput duhovno naprednih ili vukova." "Vukova?" "Proitao sam to u knjizi o vukovima. Neki su zoolozi uhvatili dva vuka, vuka i vuicu, u klopku, ljudsku klopku koja ih niti na jedan na in nije ozlijedila. Stavili su ih u veliki kavez u stranjem dijelu kombija i odvezli ih u zooloki vrt. Kad su stigli na cilj, podigli su kavez i otkrili da su oba vuka ... mrtva. Nisu bili bolesni, niti ozlije eni, nita im nije bilo. Vukovi se nisu eljeli razdvojiti, nisu eljeli ivjeti u kavezu. Svojevoljno su odluili da vie ne ele ivjeti i zajedno su napustili ovaj svijet. Nisu pronali nikakvo medicinsko objanjenje. Jednostavno su otili." "Je li to istina?" "Pisalo je u knjizi o vukovima, znanstvenoj. I ja bih sigurno u inio isto da sam na njihovom mjestu, a ti? Zar ne misli da je to jedan civiliziran, inteligentan nain kako napustiti ovaj planet? Ako je cijela zemlja, ako je cijeli prostorno-vremenski ustroj samo san, zato se ne bi probudili njeno i sretni negdje drugdje, umjesto da vritimo da ne elimo otii odavde?" "Zar zaista misli da to moemo uiniti?" upitala je. Moj ju je plan pogodio u icu, njezin osjeaj i potrebu za redom. Tek to je zavrila s pitanjem, vratio sam se natrag u krevet s desetak knjiga koje su stajale na naim policama. Istraivanje i vjebanje astralne projekcije, Izvantjelesna putovanja, Uzviena pustolovina, Praktini vodi kroz astralnu projekciju, Um izvan tijela. Njihova je teina stvorila krater u madracu. "Ovi ljudi tvrde da se moe nauiti. Nije lako i treba puno raditi, ali moe se nauiti. Pitanje je: Vrijedi li se uputati u tako neto?" Namrgodila se."U ovom trenutku moram rei ne, ali ako umre sutra, bit e mi ao jer nisam nauila."

"Onda moramo napraviti kompromis. Nau it emo onaj dio o izvantjelesnim iskustvima, a onaj drugi, smrt, odnosno trenutak kada odluimo da se neemo vratiti u naa tijela, ostavit emo za kasnije, puno kasnije. 1 prije smo imali izvantjelesnih iskustava, i ti i ja, i samim time znamo da su mogua. Na nama je da sada nauimo putovati izvan tijela, kada to poelimo i zajedno. Mislim da ne bi trebalo biti toliko teko." Bio sam u krivu. Bilo je jako teko. Problem je bio u tome to smo morali otii spavati, ali ne zaspati u doslovnom smislu rije i, nismo smjeli izgubiti svjesnost da smo odvojeni od tijela. Tako je neto jednostavno razumjeti u budnom stanju. Sa uvati svjesnost u stanju sna koji te vue prema dolje to nije jednostavan zadatak. Noima smo itali knjige o astralnim putovanjima, obeavali smo jedno drugom da emo se sresti iznad naih usnulih tijela, ugledati se i svega se sjeati kad se probudimo. Nismo imali sree. Proli su tjedni. Mjeseci. Vjeba nam je prerasla u naviku koja je trajala jo dugo nakon to smo proitali sve knjige. "Ne zaboravi da se mora sjeati ..." rekli bismo jedno drugom prije nego bismo ugasili svjetlo. Zaspali bi isprogramirani za susret iznad naih tijela; ona bi otila u Pennsylvaniju, a ja bih stajao na krovu u Pekingu. Ili bih se ja naao u kaleidoskopu budunosti, a ona u devetnaestom stoljeu gdje je odravala koncerte. Pet mjeseci predane vjebe i probudio sam se, moralo je biti negdje oko tri sata ujutro. Pokuavao sam pomaknuti glavu na jastuku, promijeniti poloaj, kad sam shvatio da se ne mogu pomaknuti zato to se jastuk nalazio dolje na krevetu, a ja sam lebdio na le ima, dva metra

visoko u zraku. Potpuno budan. Lebdio sam. Sobu je ispunjavalo srebrnasto-sivo svjetlo. Mjeseina, rekao bih, ali nije bilo mjeseca. Tamo su zidovi, glazbena linija; ondje je krevet, knjige uredno posloene na njezinom no nom ormariu, a razbacane na mojem. A tu su bila i naa tijela, uspavana! Udar zapanjenosti, poput plave vatrene strijele u meni u no i, zatim erupcija sree. Ono je moje tijelo, dolje; ona neobi na stvarica na krevetu sam ja, sklopljenih oiju, usnuo! Nisam to uistinu ja, naravno ...ja sam gledao iz zraka. Sve to sam pomislio, te prve noi, bilo je podvueno crtom ili zavreno znakom usklika. Djeluje! Tako ie lako! To je... sloboda! HURA! Knjige su govorile istinu. Pomislio sam na micanje i pomaknuo sam se, klizio sam zrakom kao kliza na ledu. Ne bih mogao rei da sam imao tijelo, ali isto tako ne mogu re i da sam bio bestjelesan. Osje ao sam tijelo magliasto, sivkasto, tijelo duha. Nakon duge i predane vjebe, kako je mogue da je sada to tako lako? Krajnja svjesnost. U usporedbi s ovim sveznajuim ivotom, dnevna je svjesnost tek hodanje u snu! Okrenuo sam se u zraku i pogledao iza sebe. Blijeda, jedva vidljiva, sjajna nit protezala se od mene do mojeg uspavanog tijela. To je nit o kojoj smo itali, srebrna nit koja povezuje ivueg duha i njegovo tijel o. Prerei nit, kau, i otii e bez povratka. U tom trenutku, iza mene je zasvijetlila namrekana aura, usporila je kako bi lebdjela iznad Leslie u krevetu i nestala u njezinom tijelu. Sekundu kasnije ona se pomaknula, okrenula se ispod pokriva a: njezina je ruka dodirnuta moje rame. Osjeao sam se kao da me neto povuklo iza le a: njezinim sam dodirom naglavce bio katapultiran u javu. Moje su se oi naglo otvorile u sobi mra nijoj od ponoi... toliko mranoj da nije bilo vano jesu li otvorene ili zatvorene. Ispruio sam

ruku kako bih upalio lampu. Srce mi je snano tuklo." Wookie", rekao sam."Draga, jesi li budna?" "Mmm. Sada jesam. to se dogodilo?" "Sve je u redu!" tiho sam uzviknuo."Uspjelo je! Uspjeli smo!""Uspjeli smo?" "Bili smo izvan naih tijela!" "Oh, Richie, jesmo li? Ne sjeam se ..." "Ne sjea se? to je posljednje ega se sjea prije ovog trenutka?" Rukama je pomaknula svoju zlatnu kosu s oiju i nasmijeila se sneno."Letjela sam. Lijep san. Letjela sam iznad polja ..." "Znai da je istina! Sjeamo se naih izvantjelesnih putovanja kao snova u kojima letimo!" "Kako zna da sam napustila tijelo?" " Zato to sam te vidio!" Moje su je rijei razbudile. Ispriao sam joj sve to se dogodilo, sve to sam vidio. "Ali 'vidjeti' nije izraz za izvantjelesni vid, wook. Ne radi se toliko o vi enju koliko o znanju, detaljnom znanju koje je jasnije od samog pogleda." Ugasio sam svjetlo."Soba ovako mra na, a ja sam vidio sve. Glazbenu liniju, police, krevet, tebe i sebe ..." U mraku je sve zvu alo impresivnije, razgovarati o uvidu. Upalila je svjetlo, sjela na krevet, namrgodila se."Ne sje am se!""Prola si pokraj mene poput NLO-a sagra enog od rua i ivanica; zaustavila si se u zraku i kao da si se otopila u svom tijelu.

Zatim si se pomaknula i dodirnula me i bum! Bio sam budan. Da me nisi dodirnula u tom trenutku, ne bih se sje ao." Prolo je jo mjesec dana prije nego se dogodilo ponovo, i tada se zbilo gotovo obrnuto. Do jutra je ekala kako bi mi sve ispriala. "Dogodilo mi se isto to i tebi, wook! Osjeala sam se poput oblaka na nebu, lagana poput zraka. 1 bila sam sretna! Okrenula sam se, pogledala prema krevetu i ti si spavao i Amber, slatka mala Amber je spavala na mome ramenu, ba onako kako je obiavala spavati! Rekla sam: 'AMBER!', a ona je otvorila oi i pogledala me kao da nikada nije otila. Zatim je ustala i po ela koraati prema meni i tu je kraj, probudila sam se u krevetu." "Jesi li se osjeala kao da mora ostati u krevetu?" "Ne, ne! Mogla sam otii bilo kamo u svemiru, kamo god poelim, mogla sam otii susresti se s bilo kime. Osjeala sam se kao da imam arobno tijelo ..." Sobom je zavladala tiina. "Uspjeli smo!" rekla je uzbu ena ba kao to sam i ja bio."Putujemo drugim dimenzijama!" "Idui bismo mjesec", rekao sam,"moda mogli sve ponoviti!" No dogodilo se ve sljedee veeri. Ovaj sam puta sjedio u zraku kad sam se probudio iznad kreveta, a pozornost mi je privukao ivahan lebdei oblik, savreno sjajno srebrn i zlatan jedva metar udaljen, posebno uoblienje ljubavi. Oh, Boe! pomislio sam. Leslie koju sam gledao svojim o ima jest samo mali dio prave Leslie! Ona je tijelo u tijelu, ivot u ivotu; otvara se i otkriva i opet se otvara i otkriva ... hou li je ikada upoznati u cijelosti? Rijei nisu bile potrebne, znao sam sve to je eljela da znam. Spavao si,

a ja sam bila ovdje i nagovara te da iza e, Richie, molim te. iza i... i posluao si me Zdravo draga! Bog, najdraa, bog! Krenuo sam prema njoj i kad su se naa svjetla dodirnula, osje ali smo se isto kao da se drimo za ruke, no ipak neusporedivo blii, uivali smo. Gore!-pomislio sam prema njoj. Polako. Pokuajmo se popeti. Poput dva topla balona, podizali smo se zajedno kroz strop kao da je samo hladan zrani pokrov. Krov kue je nestajao ispod nas, grubo obra ena indra prekrivena iglicama bora, cigleni dimnjak, televizijska antena okrenutu prema civilizaciji. Dolje na balkonu i trijemu, cvije e je spavala u teglama. Nalazili smo se iznad drvea, polagano lebdjeli iznad vode, u noi ispunjenoj zalutalim pahuljastim oblacima na zvjezdanom nebu: tanuni vitiasti oblak runjavac, vidljivost neograni ena, vjetar junjak brzine dva vora. Temperature nije bilo Ako je ovo ivot, pomislio sam, neopisivo je ljepi od bilo ega to sam ikada ... Da, uo sam Leslie kako razmilja. Da. Pohrani ovo u tu tvoju zapanjujuu memoriju, rekao sam joj. Ne e zaboraviti sve ovo kad se probudimo!Ti, tako er... Poput uenika pilota na naem prvom samostalnom letu. polagano smo se i zajedno micali, nikakvih naglih kretnji. Uop e se nismo bojali visine, nismo osjeali strah jai od straha koji osje aju dva oblaka koji padaju, dvije ribe koje se dave. Kakva god da su to bila tijela, bila su

besteinska, bez mase. Mogli smo jedriti kroz eljezo, kroz sredite Sunca, samo da smo to poeljeli. Vidi li? Nit? Kad je to rekla, sjetio sam se i pogledao. Dvije sjajne paukove mree protezale su se od nas prema kui. Mi smo zmajevi duhovi na konopcima pomislio sam. Jesi li spremna za povratak? - Lijep i polagan. Ne moramo se vratiti... Ali elimo, Richie! Lijepo i polagano, lebdjeli smo natrag iznad vode prema ku i, kroz zapadni zid spavae sobe. Zaustavili smo se kod police s knjigama. Vidi? pomislila je. Vidi li? Ono je Amber! - Pahuljasti svjetlei oblik lebdio je prema Leslie. Bog, Amber! Bog, mala moja Amber! Osjeaj je bio uzvien, iz svjetlosti se iri la ljubav. Ostavio sam ih polako i nastavio se kretati po sobi. to kada bismo eljeli razgovarati s nekim? Ako Leslie poeli porazgovarati s njezinim bratom koji je umro kad joj je bilo devetnaest godina, kad bih ja poelio razgovarati s mojom mamom, s mojim ocem koji je nedavno umro, to bi se dogodilo? Kakvo god da je ovo stanje, izvantjelesno, pitanja dolaze zajedno s odgovorima. Ako elimo razgovarati s njima, moemo to u initi. Moemo hiti s kime god osjeamo vezu i tko eli hiti s nama. Okrenuo sam se i pogledao iza sebe u njih dvije, enu i ma ku, i po prvi puta primijetio srebrnu nit koja se protezala od ma ke. Protezala se kroz tamu prema koari na podu i bijeloj uspavanoj pahuljici. Da sam imao

srce, poskoilo bi. Leslie! Amber ... Amber je maka Angel T. I kao da ima ulogu u predstavi koje nismo bili svjesni, u tom se trenutku naa druga maka, Dolly, sjurila predvorjem najve om moguom brzinom i skoila na krevet poput etverononog motocikla. U sljedeem nas je trenutku nasilno probudila maka koraajui po nama i sve smo zaboravili. "DOLLY!" viknuo sam, ali ona je ve skoila s kreveta prema zidu i ponovo odjurila hodnikom. Tako se naime ona zabavljala. "Oprosti, wook", rekao sam."Oprosti to sam te probudio." Upalila je svjetlo. "Kako si znao da je to Dolly?" upitala me pospano. "Bila je Dolly. Vidio sam je." "U mraku? Vidio si Dolly, sme e-crnu maku, koja je jurila najveom moguom brzinom, u tami?" U istom smo se trenutku oboje sjetili. "Bili smo vani, zar ne?" upitala je."Oh, wookie, bili smo zajedno i bili smo u oblacima!" Zgrabio sam biljenicu, napipao olovku."Brzo, odmah. Reci mi sve ega se sjea."

Od te veeri nadalje, izvantjelesna smo putovanja sve lake izvodili, svaki je uspjeh utirao put za sljede i. Nakon prve godine vjebe mogli smo se sresti izvan tijela nekoliko puta mjeseno; sumnja da smo posjetitelji na ovom planetu rasla je sve dok nismo bili u stanju smjekati se jedno drugom, zainteresirani promatrai, u sredini veernjih vijesti. Zbog vjebe, smrt i tragedija koje smo gledali na Kanalu 5 nisu bile smrt i tragedija; bile su dolasci i odlasci, pustolovine beskrajno mo nih dua. Veernje su vijesti prerasle iz tmurnih zastraujuih novosti u izvjetaje razliitih stupnjeva, u testove koji su jo stajali pred nama, mogunosti za ulaganja u drutvo, u izazove i rukavice baene nam u prsa. "Dobra veer, Ameriko, ja sam Nancy Vijestonoa. Slijedi v eeranja lista strahota u svijetu. Duhovni hvalisavci, ako elite napredovati putem spaavanja, sluajte: danas na Bliskom istoku ..." ita nadajui se da e se spasioci javiti."Zatim slijedi lista vladinih neuspjeha! Uiva li itko popravljati birokratske katastrofe? Nakon kratke propagandne stanke, otvorit emo Sanduk izabranih problema. Ako moete ponuditi rjeenja, obvezno nas gledajte!" Nadali smo se da emo izvantjelesnim putovanjima nau iti kako postati gospodar, a ne rtva tijela i njegove smrti. No nismo znali da e zajedno s lekcijama doi i perspektiva koja e izmijeniti sve ostalo kad iz rtve prerastemo u gospodare, to radimo s naom moi? Jedne veeri, nakon pisanja, dok sam sipao maju hranu i malene sljezove kolaie u posudu rezerviranu za none posjete Rakunice Racquel, Leslie je dola nadgledati me. Ranije je prestala raditi na raunalu kako bi se upoznala sa stanjem u svijetu. "Jesi li vidjela ita na vijestima", rekao sam,"u to bi eljela uloiti?"

"Sprjeavanje nuklearnih katastrofa, ratova, kao i uvijek. Svemirske kolonije, moda; spaavanje Zemlje, naravno, i kitova, ugroenih ivotinjskih vrsta." Posuda s hranom je djelovala primamljivo i ukusno kad sam zakiljio i pogledao stanje oima rakuna. "Previe sljezovih kolaia", rekla je uzevi ih nekoliko gomile."Hranimo Rakunicu Racquel, a ne Praia Hoggieja." s

"Mislim da bi joj veeras moglo odgovarati nekoliko vie. to vie sljezovih kolaia pojede, vie e malenih ptica ostati ivo." Bez rijei, Leslie je vratila viak kolaia i otila pripremiti kau za nas. Ostavio sam hranu za rakunicu, zatim legao pokraj svoje supruge u dnevni boravak. "Mislim da je individualno napredovanje najbolja mogu nost", rekao sam."Ti i ja, uimo ... da postoji neto to moemo kontrolirati! " "Ali jo uvijek nismo iskusili izvantjelesne izlete na druge razine, jesi li primijetio?" zadirkivala me."Zar se jo uvijek nismo spremni oprostiti s ovim planetom?" "ini se da nismo", rekao sam."Dovoljno je da moemo otii ako elimo, kad god poelimo. Moda sm o stranci na Zemlji, wookie, ali suvie smo toga ovdje proivjeli! Godine kolovanja kako da koristimo svoja tijela, civilizacija, zamisli, jezik. Kako promijeniti stvari. Jo uvijek nismo spremni sve to odbaciti. Drago mi je da se nisam ubio prije toliko vremena, prije nego sam upoznao tebe." Pogledala me, znatieljna."Jesi li znao da se pokuava ubiti?""Ne svjesno, mislim d a nisam. Ali isto tako ne mislim da su izleti do ruba bili slu ajnosti. Samoa mi je predstavljala veliki problem, tada, nisam mario hou li umrijeti, na neki bi mi nain smrt predstavljala novu pustolovinu." "Kako bi se osjeao", rekla je,"da si se ubio i tek onda otkrio da se tvoja srodna dua jo

uvijek nalazi na Zemlji, da te eka?" Rijei su se zamrznule u zraku. Jesam li se pribliio smrti vie nego to sam toga bio svjestan? Zajedno smo sjedili na unajmljenom kauu, sumrak se polako stapao s tamom. "GRR!" promrmljao sam."Kakva pomisao!" Samoubojstvo, kao i umorstvo nekreativno! Svaki bi ovjek, dovoljno oajan da poini samoubojstvo, pomislio sam, trebao isto tako biti dovoljno oajan da izabere kreativnu krajnost kako bi rijeio probleme; pobjei u pono, ukrcati se na brod za Novi Zeland i po eti sve ispoetka, uiniti neto o emu je oduvijek sanjao, ali se bojao upustiti u ostvarenje snova. U tami sam primio njezinu ruku."Kakva pomisao!" rekao sam."Tu sam ja. Upravo sam poinio samoubojstvo i odvojio se od svog tijela i zatim shvatio, prekasno ... da bih te sreo, slu ajno, na putu za Novi Zeland preko Los Angelesa, ali, sam sam sebi oduzeo i vot! 'Oh, ne!' uzviknuo bih. 'Ba sam ispao budala!'" "Jadna moja budalo", rekla je."Ali uvijek bi mogao po eti ispoetka u drugom ivotu." "Naravno da bih mogao. I bio bih etrdeset godina mla i od tebe.""Od kada smo poeli brojati godine?" Zadirkivala me zbog moje proturo endanske kampanje. "Nije stvar u godinama. Problem je u tome to ne bismo bili uskla eni. Ti bi rekla neto u vezi mirovnih mareva ili Banthe, a ja bih sjedio poput mrtvog puhala i rekao: 'to?' Osim toga, drugi bi ivot bio tako neugodan! Moe li se zamisliti da postaje ponovo beba? Ui ... hodati? Proivljava pubertet? Pravo je udo da smo ovaj puta preivjeli adolescenciju. To je pravo udo. Da ponovo ima osamnaest godina, dvadeset i etiri? To je vea rtva, nego to sam spreman prinijeli u sljedeih tisuu godina; najvjerojatnije vie nikada, hvala. Radije bih bio tuljan." "A ja u biti tuljan zajedno s tobom", rekla je."Ali, ako je ovo na

posljednji ivot na Zemlji u sljedeih nekoliko stoljea, trebali bismo ga iskoristiti. Zato su nam vani drugi ivoti? Stvari koje smo postigli u ovom ivotu Hollywood, ivot u kamp kuici, borba za spaavanje ume zato e nam to biti vano za tisuu godina, ili veeras, osim zato to smo neto nauili iz njih? Znanje koje smo stekli jest sve! Mislim da smo ovaj puta lijepo zapoeli. Hajde da jo malo ne budemo tuljani." Mekoljila se, tresla."eli li deku ili vatru?" "Ne, samo ibicu ..." Maleni nas je plamen obasjavao toplim sjajem koji se irio od sitne drvene penice prema njezinim oima, kosi. "U ovom trenutku", rekla je,"kad bi mogao u initi to god poeli, to bi uinio?" "Ja MOGU uiniti sve." "to bi uinio?" ustrajala je pribliivi mi se i promatrajui vatru. "elio bih izrei sve to smo nauili." Moje su me rijei prisilile da trepnem. Zar to nije neobino, pomislio sam. Ne elim vie traiti odgovore, elim ih davati! Zato ne, kad smo pronali lju bav, kad konano znamo kako funkcionira svemir? Ili samo mislimo da znamo. Podignula je pogled s vatre i pogledala me."Ono to smo nauili jest jedino to nam je preostalo. eli to ispriati?" Le a je okrenula vatri i nasmijala se, testirajui me."Ne zaboravi da si ti sam napisao da sve to kae ne mora biti tono, odnosno moe biti krivo." "Moe biti krivo", sloio sam se."Ali kad sluamo neije odgovore, ne sluamo zapravo nekoga, zar ne? Sluamo sami sebe dok oni govore; mi sami odre ujemo ovaj je dio istinit, a ovaj luckast, a ovaj je dio ponovo istinit. Zato je zabavno sluati nekoga. A kad govorimo vano je da to manje zastranimo u odnosu na ono koliko bismo mogli." "Znai ponovo razmilja o predavanjima", rekla je.

"Moda. Bi li mi se pridruila na govornici, rekli bismo im sve to smo zajedno otkrili? Ne bismo se bojali govoriti o runim vremenima, ili lijepim. Govorili bi onima koji trae. Ispriali bismo im kakav je bio na put, dali bismo im nadu da postoji i-ivjeli-su-zauvijek-sretno! Kako mi je ao to i sam nisam isto uo prije mnogo godina!" Tiho mi je odgovorila."Mislim da ne bih to mogla u initi s tobom. Mogu organizirati. Primiti se organizacijskog dijela, ali ne e lim stajati za govornicom." Neto nije bilo u redu."Ne eli? Ali postoje stvari koje zajedno moemo ispriati, a to niti jedno od nas ne moe uiniti samo. Ja ne mogu govoriti o onome kroz to si ti prolazila, a ni ti ne moe govoriti o mojim mukama; jedini je nain da to uinimo zajedno!" "Mislim da ne mogu", rekla je. "Zato ne?" "Richie, kad sam govorila protiv rata, mase su bile neprijateljski raspoloene, bojala sam se stati pred njih. Ali morala sam, no obeala sam samoj sebi da kad zavrim s govorom, to vie nikada neu ponoviti. Nikada. Ni zbog ega. Mislim da to nisam u stanju u initi." "Ba si smijena", rekao sam joj."Rat je gotov! Danas ne govorimo o ratu. Danas govorimo o ljubavi!" Njezine su oi ispunile suze."Oh, Richie!" rekla je."Ja sam im tada govorila o ljubavi!"

48.

"Gdje pronalazite svoje luckaste ideje?" upitao je gospodin koji je sjedio dvadeset redova dalje. Bilo je to prvo pitanje u drugom satu predavanja. Oko dvije tisue ljudi se zakaljalo u Civic Auditoriumu ... nije bio jedini kojeg je to zanimalo. Leslie se oslanjala na visokoj barskoj stolici na bini, odmah do moje. Bila je oputena, djelovala je smireno. U tom sam trenutku s beinim mikrofonom etao medu publikom, birao izme u podignutih ruku podsjeajui se da ponovim pitanje tako da i oni na balkonu mogu uti i kako bih imao vremena razmisliti o odgovoru. "'Odakle mi takve luckaste ideje?"' ponovio sam. Za pola sekunde odgovor se materijalizirao, zatim su se stvorile i rije i koje sam trebao izgovoriti. "Ondje gdje pronalazim i one razumne", odgovorio sam."Zamisli dolaze od vile sanjarke, vile etaice, i, kad sam mokar, kad se sve s mene cijedi tako da ne mogu nita pribiljeiti, od vile tuiraice. Ono to sam ih uvijek molio jest: Molim vas, dajte mi zamisli koje ne tete mojoj intuiciji. " "Intuitivno znam, na primjer, da smo stvorenja svjetla i ivota, a ne slijepe smrti. Znam da nismo ovdje kako bi nas nasilno odveli iz vremena i prostora u kojima se tu i sada doga a na milijune promjena, dobra i zla. Zamisao da smo fizika bia koja su se razvila iz prvobitnih stanica u hranjivoj kai, ta ideja vrije a moju intuiciju, koraa po njoj u kopakama. Ideja da smo se razvili od ljubomornog Boga koji nas je oblikovao iz praine kako bi bili prisiljeni birati izme u kleanja-i-molitvi i vatre-iprokletstva, ta me najee poga a. Niti jedna mi vila sanjarka nikada nije dala takve zamisli. Cijeli je koncept razvoja, za mene, pogrean.

Pa ipak nisam mogao pronai mjesto, niti osobu, nigdje, koja je imala odgovore na moja pitanja, osim u samom sebi, a bojao sam se samom sebi vjerovati. Bio sam prisiljen kroz ivot plivati poput kita, uzimajui u sebe ogromne koliine morske vode, onoga to su drugi ljudi napisali i mislili i rekli, okusiti sve i zadrati dijel ove znanja veliine planktona, koje je odgovaralo onome u to sam elio vjerovati. Bilo to, to bi mi potvrdilo da je ono to znam istina, to sam traio. Od ove ovdje spisateljice nisam mogao prisvojiti niti mikro-raia od svih njezinih knjiga koje sam proitao. Od ovog pisca nisam razumio nita osim sljedeeg: Nismo kakvima se doimamo. Hura! To sam, intuitivno, znao! Znao sam da je to ISTINA! Ostatak je knjige mogao biti morska voda, ali kit je zadrao reenicu. Malo po malo mislim da gradimo svjesno razumijevanje znanja s kojim smo ro eni: istina je ono u to nae vrhovno ja eli vjerovati. Ali naa svijest nije zadovoljna sve dok tu istinu ne moemo sroiti u rijei. Prije nego to sam to spoznao, za samo nekoliko desetljea, imao sam sustav razmiljanja koji mi je davao odgovore kad postavim pitanja." Uputio sam kratki pogled Leslie, a ona mi je mahnula kako bi mi pokazala da je jo uvijek s nama. "Koje je bilo pitanje?" upitao sam."Oh. Odakle mi te luckaste ideje? Odgovor: od vila sanjarki, vila etaica, vila tuiraica. Knjinih vila. A u posljednjih nekoliko godina, od moje supruge. Sada, kad imam pitanje, pitam je, a ona mi da odgovor. Ako ve niste, predlaem vam da prona ete svoju srodnu duu, to prije moete. Sljedee pitanje?"

Imamo toliko toga za ispriati, pomislio sam, a samo jedan dan u svakom gradu koji nas zamoli da gostujemo kod njih i odrimo predavanje. Osam sati nije ni priblino dovoljno. Kako predavai u samo sat vremena uspiju rei ljudima sve ono to im moraju rei? Na prvi sat, jedva smo iznijeli turu maketu svojih gledita na svijet. "Ona dama, ona koja sjedi daleko odostraga na desnoj strani..." "Moje je pitanje namijenjeno Leslie. Kako znate da ste upoznali svoju srodnu duu?" Moja me supruga kratko pogledala, u njezinim se o ima oitovao uas, podigla je mikrofon. "Kako znamo da smo sreli srodnu duu?" ponovila je pitanje, smireno, kao da je takve stvari stalno inila."Nisam znala, kad sam upoznala svoju. Dogodilo se to u dizalu. 'Idete gore?' upitala sam ga. 'Da', odgovorio je. Niti jedno od nas nije znalo to e nam te rijei znaiti sada. etiri godine kasnije bolje smo se upoznali i iznenada smo postali najbolji prijatelji. to sam ga bolje upoznavala, to sam mu se vie divila, to sam sve vie bila uvjerena da je predivna osoba! To je klju. Traite ljubavnu vezu koja s vremenom postaje sve bolja, u kojoj potovanje i divljenje rastu, te povjerenje koje osnauje svaka oluja. Otkrila sam da s ovim ovjekom mogu ostvariti intimu ispunjenu slatkim elektricitetom i predivnim nabojima i da s njim mogu prona i svoju sreu. Do tada sam mislila da su to moji hirovi, da je to neto to samo ja traim, moje osobne oznake srodne due. Sa da mislim da su kod svih ljudi iste, ali da se, dok ih o ajniki pokuavamo pronai, zadovoljavamo s manjim. Kako se usu ujemo traiti vie kad su mlitavi ljubavnik i osrednja srea ono najbolje to smo u stanju pronai? Istovremeno znamo da e se osrednjost pretvoriti u led; srea e prerasti u bezimenu tugu, pregrt pitanja: Je li to ljubav mog ivota, je li

to sve to mogu dobiti, jesam li zato ovdje? Duboko u naim srcima znamo da mora postojati vie i zato udimo za osobom koju nikada nismo sreli. Toliko se esto polovica para pokuava uzdii, poletjeli, dok druga strana vue prema dolje. Jedna strana koraa naprijed, a druga za svaki korak naprijed osigurava ona dva unatrag. Najbolje je da sama prona em svoju sreu, mislila sam, volim svoje prijatelje i svoju maku, bolje mi je da ekam srodnu duu koja nikada nee doi, nego da prihvatim dosadni kompromis. Srodna je dua osoba koja ima kljuanice u koje idu nai kljuevi, i kljueve koji odgovaraju naim lokotima. Kad se osjeamo dovoljno sigurno da ih otvorimo, nae najistinskije ja izlazi van i moemo u potpunosti i iskreno biti ono to jesmo; moemo dozvoliti da nas vole zbog onoga to jesmo, a ne zbog onoga kako se pokuavamo predstaviti. Obje strane otkrivaju svoje najbolje ja. Bez obzira na sve to moe krenuti po zlu oko nas, s tom osobom smo sigurni u naem vlastitom raju. Naa je srodna dua osoba koja s nama dijeli najskrivenije elje, stremljenja, na osjeaj za put koji nas vodi ka cilju. Kad smo dva balona, zajedno se moemo kretati samo prema gore, ako vam se to dogodi, najvjerojatnije ste pronali svoju srodnu duu. ivotna ljubav je osoba koja nam konano omoguava da ivimo punim ivotom." Na njezino veliko iznena enje, sluateljstvo ju je nagradilo pljeskom. Zamalo sam joj povjerovao u ono to mi je rekla, da moe biti nesavrena na pozornici. Dokazala je suprotno. "Razmiljate li na nain na koji on razmilja," sljedea je osoba postavila pitanje,"slaete li se s njim u svemu?" "Slaemo li se u svemu", ponovila je."Veinu vremena. On upali radio i otkrijem da je jedina osoba koju sam upoznala u svome ivotu koja je tako er oarana gajdama. On je jedina osoba koju sam upoznala koja zajedno sa mnom pjeva 'Alone am I' od Tubby the Tubaja, rije po rije,

prisjeajui ih se iz djetinjstva." "S druge strane", rekla je,"na po etku se nismo mogli vie razlikovati ... ja sam prosvjedovala protiv rata, Richard je bio vojni pilot; meni je uvijek bio dovoljan jedan mukarac odjednom, a Richardova se savrena ena nalazila u mnogim enama. Oba je puta bio u krivu i zato se, naravno, promijenio. Ali, na kraju krajeva, nije vano slaemo li se ili ne, ili tko je u pravu. Ono to je vano za nas dvoje ...jest da li se stalno mijenjamo, da li rastemo, da li se svakim danom sve vie volimo? To je ono to nam je vano." "Mogu li ja neto dodati?" ubacio sam se. "Naravno." "Sve to nas okruuje kue, poslovi, automobili to je pozornica, scena na kojoj se odigrava naa ljubav. Sve to posjedujemo, mjesta na kojima ivimo, doga aji u naim ivotima; prazne scene. Kako je lako traiti scene, a zaboraviti dijamante! Jedino to nam je vano, na kraju naeg boravka na Zemlji, jest koliko smo i kako voljeli, kakva je bila naa ljubav? '' Za vrijeme prve stanke veina je ljudi ustala i protegnula se, neki su mi prili s knjigom traei autograme. Drugi su se upoznali i razgovarali, bez formalnog predstavljanja, na mjestu blizu bine koje smo za njih postavili. Dok su se ljudi vraali na svoja mjesta kako bi posluali peti sat naeg predavanja, dodirnuo sam Leslieno rame."Kako si, mali moj wookie? Jesi li dobro?" "Dobro sam", odgovorila je."Ne osjeam se kao prije! Ovo je predivno!" "Tako si pametna!" rekao sam."Tako si mudra i lijepa. Mogla si izabrati bilo kojeg mukarca na ovome svijetu."

Stegnula je moju ruku."Izabrala sam ovog, hvala ti. Vrijeme je da ponemo?" Kimnuo sam glavom i ukljuio mikrofon."Idemo dalje", rekao sam."Da nastavimo. Na bilo koje pitanje koje se postavlja u sumrak ljudskog roda, obeavamo vam, moemo ponuditi zadovoljavajui odgovor." Toliko je toga to smo ispriali zvualo suludo, pa ipak, sve je bilo istina ... kao da su dva fiziara, teoretiara, stala za govornicu i rekla da se, kad putujemo brzinom slinom brzini svjetlosti, pomla ujemo, da postajemo mladi od onih koji miruju ili se koriste manjim brzinama; da je kilometar prostora blizu Sunca drukiji od kilometra prostora blizu Zemlje zato to je kilometar oko Sunca vie zakrivljen od onog oko Zemlje. Luckaste ideje ija se vrijednost moe mjeriti u osmjesima, ah u potpunosti istinite. Je li atomska fizika zanimljiva zato to je i stinita ili zato to zvui suludo? "Gospo o", rekao sam pokazavi enu koja je stajala u sredini gledateljstva istovremeno se zapitavi kamo e nas odvesti."Namjeravate li umrijeti?" Lako pitanje; odgovor smo podijelili.

*** Jedrili smo tog dana uz vjetar znanja koje nas je izmijenilo i nau ilo, kroz more pitanja: Zato imamo problema? Moe li nas smrt rastaviti? Budui da ete rei da ne moe, kako moemo razgovarati s

prijateljima koji su umrli? Postoji li zlo? Kako je hiti oenjen glumicom? Jeste li prihvatili Isusa Krista kao svog osobnog Spasitelja? emu nam slue drave i narodi? Jeste li ikada bolesni? Tko se nalazi u NLO-ima? Je li ljubav koju osjeate sada drukija od one koju ste osjeali prije nekoliko godina? Koliko novaca imate? Je li Hollywood doista tako glamurozan? ak i ako je istina da sam prije ivjela, zato sam zaboravila? Je li ona zaista prekrasna kako tvrdite? to ne volite jedno kod drugog? Jeste li se prestali mijenjati? Moete li vidjeti vau budunost? Kako nas moe promijeniti sve to ste nam ispriali? Kako ste postali filmska zvijezda? Jeste li ikada mijenjali svoju prolost? Zato glazba na nas djeluje na nain na koji djeluje? Uinite neto, pokaite nam vae nadnaravne moi, molim vas. Zato ste tako sigurni da smo besmrtni? Kako ovjek zna da je brak gotov? Koliko jo ljudi promatra svijet na va na in?

Kamo da odemo kako bismo upoznali ivotnu ljubav?

***

Jedrili smo danom koji nam se inio kao da traje samo sekundu, kao da smo i sami putnici koji putuju brzinom svjetlosti. Ubrzo je doao i trenutak kad smo zatvorili vrata nae hotelske sobe i sruili se na krevet. "Nije bilo loe", rekao sam."Dan nije bio lo. Jesi li umorna?""Ne!" odgovorila je."Toliko je snage, toliko je ljubavi u zraku na ovakvim okupljanjima. Dolazi srea i sve nas grli!" "Sljedei bismo put mogli vjebati s aurama", rekao sam."Kau da na dobrim javnim okupljanjima zlatna svjetlost nadsvo uje publiku, i binu. Svi su naelektrizirani." Pogledao sam njezinu bluzu."Imam li doputenje milovati?" Pogledala me ispod oka."to to znai?" "To je obiaj kadeta avijatiara. Nikada ne dodiruj drugu osobu bez prethodne dozvole." "Mislim da ti ne treba dozvola, gospodine Bach." "Samo mi je palo napamet da bih te, prije nego ti rastrgam odje u, morao ljubazno zatraiti

za dozvolu." "Zvijeri", rekla je."Kad me ovjek upitao ima li jo zmajeva na ovome svijetu, trebala sam pokazati tebe." Legao sam na le a, pogledao u prazan strop, sklopio o i."Ja sam zmaj. Ja sam tako er an eo. Ne zaboravi to. I ja i ti imamo svoje tajne, svoje pustolovine, zar ne, istovremeno se kre emo milijunima razliitih putova kroz vrijeme? to radimo, u tim drugim vremenima? Ne znam. Ali kladio bih se u jednu neobinu istinu, draga," rekao sam,"kladio bih se da je ono to mi radimo sada ..." "... povezano svjetlosnim nitima", rekla je,"s onime to smo radili onda!" Ostao sam zapanjen uvi je kako zavrava reenicu. Leala je na svojoj strani kreveta, morsko plave oi netremice su promatrale moje, poznajui me, svjesne znanja, sve vie svjesne znanja. Njeno sam se obratio ivotu koji je blistao i plesao iza njezinih oiju. "Zdravo, misterijo", apnuo sam. "Zdravo, pustolovino." "Kamo emo dalje?" upitao sam je, ispunjen naom zajednikom snagom."Kako emo promijeniti svijet?" "Danas sam vidjela nau kuu", rekla je."Kad me ona gospo a pitala znamo li kakva nam je budunost. Sjea li se naeg sna? One kue. Vidjela sam umu na otoku i istinu. Vidjela sam mjesto na kojem emo sagraditi nau kuu koju smo posjetili u snu." Kutak se njezinih usana zakrivio u smijeak."Misli li da mare, sva naa jastva svugdje izvan vremena i prostora? S obzirom na ono kroz to smo proli", rekla je,"misli li da e im smetati ako prvo sagradimo nau kuu, a onda promijenimo svijet?"

49.

Mali rovokopa je brujao na brdu, ugledao me na livadi, dokoturao se kako bi me presreo, njegova eljezna lica do pola puna plodne zemlje za vrt. "Bog, dragi!" Leslie je viknula nadglasavi brujanje motora. Radnim danima je nosila teki bijeli kombinezon, a kosu je drala uvijenu ispod ute radnike kape; ruke su se krile u krutim konim rukavicama koje su pridravale kontrole stroja. Tih je dana bila gospodar rovokopaa. Uivala je u radovima na kui koju je toliko dugo gradila u svojoj glavi. Ugasila je motor."Kako je moj dragi kova knjiga?" "Posve dobro", odgovorio sam."Ne znam to e ljudi misliti o ovoj knjizi. Rei e da je preduga i previe seksi za pisca kao to sam ja. Ali meni se svi a. A danas sam pronaao i naslov!" Podigla je kapu i stranjim dijelom rukavice pogladila elo."Konano! Koji je naslov?" "Ve je tu, bio je ovdje ve dugo vremena. Ako ga i ti prona e, tako emo nazvati knjigu, u redu?" "Vrijeme je da i ja proitam knjigu, cijelu, od poetka do kraja?""Da. Jo samo jedno poglavlje i bit e zavrena." "Jo jedno poglavlje", rekla je."estitam!" Pogledao sam niz padinu iza livade, preko vode prema otocima koji su plutali na obzoru."Ovo je lijepo mjesto, zar ne?" "Raj! A trebao bi vidjeti kuu", rekla je."Prve su fotoelektrine ure aje danas ugradili. Uskai, odvest u te gore i pokazati ti ih!" Stao sam na licu do pola ispunjenu zemljom. Pritisnula je gumb za paljenje. Stroj je oivio i, na tren, mogao sam se zakleti da je iznenadan nalet

brujanja, zvuk mojeg starog dvokrilca koji polagano kre e na livadi. Napola sam sklopio oi, vidio sam ... ... udo, duh iz prolosti, kretao se livadom. Richard, putuju i prodava letenja, upalio je motor Fleeta posljednji put i sjeo u leta ku kabinu. Dodirivao je ruicu gasa spreman za poetak potrage za svojom srodnom duom. Dvokrilac je rulao prema naprijed. to bih u inio da je sada ugledam, pomislio je, kad bih je ugledao kako kora a poljem i govori mi da je priekam? Osjetivi luckasti poriv, okrenuo sam se i pogledao. Polje je prekrivala suneva izmaglica. Kroz polje do aviona, duga zlatna kosa je leprala iza nje, trala je ena, trala je najljepa ... Leslie Parrish! Kako je ...? Odmah je ugasio motor, presretan to je vidi. "Leslie! Jesi li to ti? " "Richarde!" viknula je."Ide gore?" Zaustavila se uspuhana pokraj letake kabine. "Richarde ... ima li vremena poletjeti sa mnom?"

"eli li... " rekao je i odjednom ostao bez daha, " ... eli li?" Okrenuo sam se prema svojoj supruzi preplaen i zapanjen ba kao i pilot kojeg sam vidio. Prekrivena blatom, prekrasna, nasmijeila mi se, ivahna sretna."Richie, pokuat e!" rekla je. " Poeli im sreu!" i

KRAJ www.bosnaunited.net www.crowarez.org