Nusret Idrizovi0

-Behar #105-106, Putopisi, U fokusu

Steci u Azerbajdanu Zagonetko gdje ti je kraj

http://behar.hr/stecci-u-azerbajdzanu-zagonetko-gdje-ti-je-kraj/
U petom broju sovjetskog asopisa Iskustvo (Umjetnost) Azerbajdanac Rasim Efendi objavio je esejistiki intoniran lanak pod naslovom Nepoznati spomenici srednjovjekovne umjetnosti Azerbajdana. Zato spominjemo peti broj asopisa Iskustvo i izuzetno zanimljiv lanak-esej Rasima Efendija? Prije svega i nadasve zato to u objavljenim fotosima prepoznajemo steke, a u komentaru Rasima Efendije frapantnu simboliku slinost likovnih predstava. Ne radi se o plagijatu, nee nitko nikoga optuiti za krau, krae nema, rije je samo o tome da steci nisu nikakva ostrvski samonikla i izdvojena grobna umjetnost. Nadam se da oni ne pate od kompleksa veliine, uvjeren sam da ih nikakva paralela ili usporedba nee zbuniti ili poniziti, oni sami znaju to su, koje vrijeme i koga predstavljaju, tko ih je utemeljio da kao straari bdiju nad ruevinama nekadanjih tjelesa, sve oni znaju, beskonanost je mjera njihove strpljivosti, njihova nada je edna i beskrajna, neprihvatljiva su im razna svojatanja. Kako im je mjera vjenost, ne pristaju na valorizaciju izazvanu potrebom trenutka. Ali, da pogledamo to nam saopava Rasim Efendi? Azerbajdanski nadgrobnici otkriveni su u vrijeme rekognosciranja jugozapadnog podruja tek prije nekoliko godina. Strunjaci su im vrijeme nastanka oznaili ovako: oni stariji potjeu iz 16., a oni mlai iz 17. stoljea. Imaju oblik sanduka (Efendi veli: sarkofaga!) i razliiti su po veliini.

Oni su zanimljivi stoga jer imaju unikatnu karakteristiku budui da su nadgrobni spomenici s tematsko -siejnim kompozicijama veoma rijetka pojava ne samo za Azerbajdan nego i za druge zemlje s podruja tzv. islamskog Istoka, tako veli Efendi, oznaujui time temeljno jedinstvo izmeu nadgrobnika svoje zemlje i naih steaka upravo u iznoenju tematsko-siejnih karakteristika.

Prilino je duga niska zajednikih simbola, likovnih predstava, tretmana kamene povrine. ak i epitafi imaju stanovitu sadrajnu slinost, osim to je tamonji stih ispisivan arabicom, a na steku bosanicom. Junatvo je na cijeni i na azerbajdanskom nadgrobniku, kao i na steku. Pokojnika prikazuju na konju, a opremljen je lukom, maem, sabljom itd. Prizori lova su toliko slini, da ih je jedva mogue razlikovati.
Junatvo na bojnom polju, junatvo u igri, na turniru, junatvo u lovu sve je to oblik utvrivanja smisla ivota. Junako-estetski ideal zbliava se s drutvenim idealom epohe, pie Efendi. I dodaje: Junako se spoznaje kao norma ivota, kao osnovno dragocjeno naelo odnosa prema stvarnosti, a s njim je povezan ideal junaka i ideal mukarca. U sutini, kao i na stecima, to je pripovjedno kiparstvo ili klesarstvo. Svaka strana spomenika ima svoju fabulu, fabule se meusobno povezuju i proimaju, svaka je dio cjeline, a sve zajedno sainjavaju svojevrsnu priu, poemu, ili traktat o ivotu i smrti. Ako likovne predstave s ovih nadgrobnika ne gledamo izolirano, nego u vezi sa svim oblicima umjetnosti i umjetnikog zanatst va Azerbajdana razliitih epoha, moemo konstatirati ne samo bliskost, ponovljivost odjelitih etnografskih momenata nego i identinost tema, siea i kompozici ja koje nalazimo u minijaturnom slikarstvu 16. i 17. stoljea, tako Efendi zakljuuje na drugom mjestu. Autor, potom, istrauje simboliku likovnih motiva na nadgrobnicima, pa je uvelike nalazi i u drugim umjetnostima svoje zemlje. Meutim, meu likovnim predstavama nadgrobnika nalazi i takve motive koji nisu nali svoj odraz u slubenoj umjetnosti koja je vladala u gradovima: ples amana, lik zatitnice djece Umaj, predstava ptica i ivotinja koje se javljaju kao totemi plemen a grupe turskih jezika.

Njemu vjerojatno nepoznatim nadgrobnicima tzv. stecima Efendi se najvie pribliava u onom dijelu svoga eseja kada opravdano tvrdi da motivi plesa, zatitnika, ptica i drugih ivotinja na nadgrobnim spomenicima njegove zemlje svjedoe o davnim vezama umjetnosti Azerbajdana s umjetnou drugih naroda, a takoer i o tome da su se u umjetnosti Azerbajdana jo dugo uvali raznovrsni siei nespojivi s dogmama islama. Azerbajdanski nadgrobnici se, nadalje, pribliavaju stecima analogiju ne treba bukvalno shvatiti kada Efendi veli da usporedni materijali pisanog karaktera pokazuju religiozno ritualnu karakteristiku ovih predstava povezujui ih s likovima drevnih sluitelja religije amanima. (Onima koji likovne predstave na stecima jo uvijek tumae bogomilskim dualizmom, neomanihejstvom, pavlianstvom i drugim misaonim sustavima istonjake mist ike, metempsihoze, ezoterije, arobnjatva, uzdrljivosti itd. taj podatak moe biti izuzetno drag, mada ne znam koliko i dragocjen). Stanovitu vezu sa stecima Efendi nesvjesno otkriva i kada kae: U ornamentalnoj opremi nadgrobnika a takoer u ovim polukrunim lukovima koji poivaju na masivnim stupovima s pravokutnim kapitelima uoava se bliskost sa spomenicima Armenije. (Razumije se, podatak ima znaenja samo ako se stekovska simbolika tumai bogomilskom ezoterijom). Upoznajui nas s tim da je stari kova njegove zemlje teio grafikoj plonosti figure su rasporeene u jednoj plohi u anfasu bez bilo kojih rakursa i profila Efendi zakljuuje da su nadgrobni spomenici s reljefnim tematsko-siejnim kompozicijama interesantni ne samo kao spomenici umjetnosti nego i kao obrasci epigrafike. Tko iole poznaje razvojni put naeg VINOG DOMA i ikonografiju njegovu, ustanovit e veliku bliskost i slinost sa spomenicima o kojima pie Rasim Efendi. Rasimu Efendiu zahvalnost i pozdrav, a nama radosno zadovoljstvo Samo to ne kliem: nismo li dijelovi jednog kozmosa, jedne iste majice zemlje, jedne iste vode to vjeno putuje u nama i oko nas, oplouje nas i hrani, daje nam smisao kretanja, i nismo li dijelovi jednog istog ognja, jednog istog kamena Pokojnici razliitih meridijana, ini se, imaju obiaj ispovijedati se na slian nain. I svi su zaljubljeni u svoje mramore. I svi umiju biti zahvalni, zabrinuti, raspjevani, gnjevni, ponosni, ak i zajedljivi. Hej, okreni se Ja sam u vjenosti Ti privremeno Tako uzvikuje pokojnik Azerbajdana, a bosanski, hercegovaki, dalmatinski pokojnik iz priblino istog vremena sa svog sanduka koji arhite ktonski potpuno odgovara onome s obale Kaspijskog mora u vremensku jeku ubacuje isti uzdah ispisan bosanicom: Ja sam bil kako vi este A vi ete biti kakov esam ja Isti odnos prema prolaznosti. Isti al. Tuga. Slian nain iskazivanja ivotnih istina. Pokojnici govore u prvom licu, svatko na svoj nain. Nekropole imaju uspjelije i manje uspjele pjesnike. Put do pokojnikovog stiha je hrabro isticanje istine. Pokojnik moe promaiti u ritmu ili sroku, ali kad je u pitanju istina, na koju je izuzetno ponosan, promaaja ne smije biti. Jer on, pokojnik, ve je na putu istine. Treba samo strpljivo saekati da proe vrijeme, a onda odredite dolazi kao nagrada za istinu i za strpljenje. /Od pokojnika strpljivijeg ovjeka nema/. Da vidimo to nam poruuju azerbajdanski nadgrobnici iz Gubistana, Uruda, Kirovabalda, Mingeaura, Kazaha, emaha, Kelbadara itd. Kao to je u Bosni ispisivana jedna knjievnost arapskim pismom na domaem jeziku na azerbajdanskom nadgrobniku pismo je arapsko a jezik domai. Nitko se ne zaklinje da na tamonjim nadgrobnicima nema kuranskih ajeta /stihova/, kao to se nitko ne zaklinje da tzv. alhamijado knjievnost nije rasla pod prilino zamjetljivim utjecajem perzijske, arapske i turske knjievnosti. Da vidimo, dakle, kako se ispovijeda azerbajdanski rahmetlija kojemu je ime Abdulkadir, Abdulvehab, Avdurezak, ili nekako drugaije, ili Amina, ili Abdulmedida ili Onaj tko ima mnogo imutka, ima mnogo neprijatelja, a onaj tko ima neto znanja svakim danom ima sve vie prijatelja koji jedva ekaju da ga odano pokriju zemljom. Kad te, prolaznie, upropasti vlastita obitelj, ne moe ti pomoi ni najblagonakloniji komiluk. Bio sam bogat i bez bogatstva, moan bez moi, zdrav ak i bez zdravlja Imao sam samo jednu enu, mada sam se, na alost, enio pet puta. Moje su ene tako htjele. Najvoljenija zada mi, smrtniku, s mrtni udarac. Mi svi, vjernici i nevjernici, ivimo jednu te istu neizmjernost, samo to je neizmjernost jednih prisutnost, a drugih odsutnost. Kad je sve izgubljeno, i smrtna radost izgleda gorka. Ne budi rob nikome, kad su te ve stvorili slobodnim. Prolaznie, ivi kako zna i umije: kad umre, bit e naputen i zaboravljen. Ubila me snomorica, ljubav tajena, ljubav-ivot, ljubav-no, ljubav-smrt. Blago onome tko je stvoren za zlo! uzvikuje nepoznati pokojnik ali dvaput teko onome tko pita zato i kako? Na svoju nesreu, upitah: zato, i bijah kanjen. Moram dugo leati da Svedritelj presudi u moju korist. Tinta mudraca, rekoe mi nekad tako, dragocjenija je od krvi muenika, pa me orunici preklae. Kako ste sretni, vi koji bezbrino prolazite pokraj nas, blago vama! Niste izloeni ogovaranju, neprijateljstvu i meusobnim zadjevicama! Da sam bio pametan, nikad umro ne bih. Trai pomo od vesela lica, a proi se kobna i smrknuta. Imutak sa sobom donosi krtost i sranu bezobzirnost, a znanje prosvjetljuje i omekava svaije srce. ivi i mrtvi uzajamno ulijevaju strah jedni drugima.

Vrati posueno, ne osveuj se sam, potuj starije! Trai li ivot bez bolesti, razoaranja, straha, alosti, bolova, starosti, smrti zamoli majku da te ne raa. Voljeti ivot, a plaiti se smrti, zar je i to mogue? Da, u svijetu zagrobnika, ini se, sve je mogue. Pokojnici raznih krajeva sa svojim nasljednicima korespondiraju na razliite naine. Svima je imanentno eksponiranje gorko obojenog strahovitog iskustva. Zamjetljiva je i poruka, a kadikad i poruga. Uveliavanje, umanjivanje, obezvreivanje, uznosno velianje, to se poetike tie: isti nain kompariranja, ak i hvalisanje, eretsko nadmudrivanje na nivou ivot -smrt, a prije svega i nadasve epitafsko, gnomsko, saeto kazivanje o prolaznosti. Zlopatiti se na putu, sebe dovoditi u razliita iskuenja, svakodnevno mijenjati konaita, obiaje, klimu, gubiti se u nenaenim svjetovima, i to samo zato da bi vidio tamonje nadgrobnike, emu to? Tamo gdje oekuje ljubav, zavretak te eka.

Nema jadnijeg, nesretnijeg, tunijeg bia od zastarjela idola

Mom znancu nikako nije jasno: kako se netko moe odluiti na put u daleki Azerbajdan, a sve radi promatranja poobaranih, sta rih nadgrobnika, ukoliko ih tamo uope i ima. Rojevi poskonih rijei izmjenjuju se kao jata nemirnih ptica. Novopeeni doktor nauka uvjerava me sasvim ozbiljno da su nadgrobnici veliki grenici. Tih grenika u Azerbajdanu, zemlji pomiriteljne sudbine, misli on, svakako nema. Nema i nema. Uzaludno ih je traiti. Vino, hazardna igra, skupocjeni nadgrobnici i gatanje su gnjusno djelo Demona. - Ali nai preci vjerovahu da nadgrobnik i na njemu Sunce ili zmija znai Zbogom avole. - Njih ne treba sluati odgovara on, uvjeravajui me da aneli nee ui u kuu u kojoj se nalaze slike. Na dan Stranog suda najee e biti kanjeni oni koji ljude bez znanja vode pogrenim putom i oni koji prave kipove ili slike. Klesari e na Sudnjem danu biti pozvani da udahnu duu fig urama na svojim nadgrobnicima, ali oni to nee moi uiniti, jer to spada u Boju mo, i gorjet e silno ne samo danima ve i godinama. - Nema jadnijeg, nesretnijeg, tunijeg bia od zastarjela idola! Nitko, nitko na svijetu nije vrijedan slike, a ponajmanje skup ocjenog nadgrobnika. Moj znanac otkrivalaki saopava da su najvei umovi svih svjetova pokriveni najobinijim kamenim biljegom, ploicom ili hrastovinom, a neki ni time. to manja vrijednost pokojnikova, to vee bljetavilo spomenika! ivi ljudi zapuuju ui i zatvaraju oi, a mrtvom kamenu daju zadau da pamti! - Kamen pamti sam za sebe, postoji sam za sebe, razmilja na svoj nain. Ni on nije nikakav volebnik. Osim toga, misao o prolaznosti izvor je goleme patnje. emu nepotrebna patnja? Uivati u onome to daruje sadanjost, a prolost valja prepustiti miru. Doao sam na taj svijet, i je li on time dobio togod? Otii u, i hoe li se time izmijeniti togod? O, kada bi netko mogao sad rei, zato li sam ovdje, Ja, koji iz praine dooh i koji se u prainu vraam. Godinama se nismo sretali. Nije mi poznato kako se kretala njegova krivulja. Mogao sam sve oekivati, a najmanje da e mi recitirati Hajjama. Koje rane su ga pekle, kako se vidao? ini mi se da po njemu nisu pljutale godine na napadan, gromoglasan nain, eha nije bilo, u njemu nije ivjelo ni podzemlje ni nadzemlje, ni visine ni dubine, samo trenuci, proplamsaji, razvaline neke utvrde na ijim se zidnim krhotinama ukazivala obasjana fasada lj etnikovca bez sablasne ovakve ili onakve slike ovjekove izmeu prozora. Bobovac, to je to? Nita dosadnije od epitafa na starim nadgrobnicima! Dosadne su i te gradine, te krbave zidine na uzvienjima! On nije ni za krematorij! Njega smrtno stanje ne interesira. Kad ovjek umre, zakopati ga bilo gdje, po mogunosti ispod nekog drveta, zaravnati zemlju i to prije zaboraviti. On je protiv pamenja. emu biti spomenik prolih vremena, emu postojati u kamenu, zato nadgrobnik optereivati svojim strahovima i zaht jevom da te, i mrtva, predstavlja kao dobrotvora kad nasljednici znaju da su te resile odlike krtosti? Trajanje je za ive, a ne za pokojnike. Njih ne mogu spasiti nikakve zmije, krievi, polumjeseci, sunca i drugi nadgrobni znakovi. Kada ovjek pone stjecati krila, tada se i ugasi. Danas ima, a sutra nas nema. to kolijevk a zaljuljala, motika zakopala. Tu se otvara raspuklina za toku. Kraj. Drugo vrijeme i drugaija interpunkcija. Jer dananju prolaznost ne simboliziraju samo nadgrobnici, oni najmanje, ve, na primjer, i papirnate maramice. Ako odlui kupiti etkicu za zube Dentamic, moe biti sasvim siguran da je ve prek rivena zubnom pastom i da je, nakon upotrebe, moe i baciti osim ako te nije zahvatila infekcija kolekcionarstva. Moemo jedan drugom garantirati da su najbolji upaljai koji se samo je dnom pune, a onda bace, kao i ambalaa za mlijeko. Koga danas interesira grobna ili nadgrobna vjenost? U modi je prolaznost. U elji da nas muka to prije proe, odbacujemo i svoj vlastiti mentalitet, historiju, prolost i budunost, sve to ne pripada dananjici! U ime vladavine PROLAZNOG moe iznajmiti i grob i nadgrobnik, i sanseveriju i koulju, frak, televizor, rublje, psa, ne samo draesnu mladu damu ili dekia ve i generala -puistu, pa i fotelju, i tramvaj, i avion, i helikopter, i policajca koji e te, ako ga valjano nagradi, uvati u kunom pritvoru. Ako si previe zaljubljen u prolost, pod uvjetom da si parajlija, nai e se ovjek koji e ti prilino revnosno uvati i tvoju prolost. Pitaj ga, dat e ti veu garanciju nego tvoj nemuti nadgrobnik iskien nekim simbolima koji vie nikoga ne uzbuuju i, najblae reeno, ne interesiraju. - I ti sad ide u Azerbajdan prouiti kako je prolaznost prolazila na tamonjim nadgrobnicima?! Odgovorio sam potvrdno. Prije svega i nadasve zato to putovanje ne smatram samo promjenom mjesta, to ni u kom sluaju, ve p romjenom miljenja i predrasuda, ozdravljenjem ubualih shvaanja u svojoj sredini kao vrhunaravnoj konstanti dostignutog blaenstva. Uostalom, bolje je otii i bez pozdrava nego ne stii na vrijeme. Gdje nisi stigao, tamo te i nema.

- Da, ja idem u Azerbajdan, a kasnije, ako mi ivotna krivulja dopusti, i dalje. Jer me interesira, o da, mene izuzetno interesira jedinstvo svijeta. Bil o ija i bilo kakva, sva su groblja moja. Na znamenjima tamonjih nadgrobnika prepoznajem djeli sudbine svojih predaka. Moj kor ijen nije samo na stranicama knjiga, ni na slikarskim platnima, uvaju ga i nadgrobnici.

- Vjebaj se u samosvladavanju samog sebe. Budi gospodar sam sebi i u zlovolji kao u dobru raspoloenju. To je dovoljno. to e ti neko kamenje? Tu si, i trbuhom i duhom, unutar okvira svemira, i zato sad trai neka uporita i osmiljenja na drugim stranama? Totalna ljudska solidarnost, ob zir prema drugome, prioritet blinjega, emu sve to? Nije li dovoljno svaki dan uskratiti sebi neto ugodno? Osloboenje od egoizma, uskogrudnosti, krutosti i nesnoljivosti traiti u mislima, a ne na nadgrobnicima. Vjerovati u nadgrobnik ne znai i imati povjerenja u ovaj jedini, ivui ivot.

Istok i Zapad su neiji Sjever i Jug

Uinilo mi se da je zakanjeli bogomil, dervi, redovnik, kaluer pokuavajui proizvesti neku astralnu glazbu svojeg ivljenja, omalovaavajui postignuto i priznato, uvijek je bio neki izdvojenik. Zbog dugog nesretanja, nisam imao prilike upoznati velianstveno crnilo njegovih misli. Nekad sam ga doivljav ao kao mladia u koga je radna volja zakrljala: mnogo toga je postigao bez velike muke, ispunjavali su mu elju tek toliko da se oslobode nasrtljive upornosti, u ivotu se nije previe odricao, nije mu se dalo, nije podnosio zapovijedanje, umio je biti glup na izuzetno inteligentan nain, uoi ispita radije je prihvaao pomo nego se graditi obrazovanim nestabilkom, mi smo na njegov raun pravili viceve, on nam se smijao iza lea, umijee je to, umijee koje se ne moe tek tako obezvrijediti, umijee bogomilske ili dervike sljedbe, a moda i neke novovjeke, to se nikad ne zna. Zabluda je naa zajednika svojina. Govor ljudi ne mora uvijek biti onakav kakav je njihov ivot, a nain izraavanja ne mora uvijek proistjecati iz karaktera due. Nije istina da samo dobar ovjek moe biti vrstan govornik. Ne elim ga uvjeravati da nita na svijetu nije niklo i razvilo se samo po sebi. Znaajnici meu tvorcima nae civilizacije, stari Egipani odredie strane svijeta prema svojim vlastitim shvaanjima pa Jugu dadoe prednju stranu, jer otuda tee spasonosna rijeka Nil, s Juga povukoe okomicu i tamo naoe Sjever ve tada otkriveni otoci Sredozemnog i Egejskog mora. Desno im bijae Zapad, i to osta Zapad, ili prebivalite preminulih ljudskih tjelesa a vjeno ivih i prilino uznemirenih dua. A lijevu stranu, naravno, nastanjivae Istok, i tamo u osunanom blaenstvu vjeno ivljae bog Ra. Prema toj shemi su i gradili nenadmane grobnice. Jug je, znai, neiji Sjever, Sjever je neiji Istok, svaki Zapad je neiji Istok, Istok je neiji Jug, Istok i Zapad su neiji Sjever i Jug, svaki Jug i Zapad su neiji Sjever i Istok. Sve se oslanja na neto, sve je u stanovitom dosluhu bili mi svjesni toga ili ne, nije vano Sjever ostaje ivjeti s Jugom i Zapad s Istokom. D ogovor sila tee ili razliito ustrojenih ljudi, ne znam, to me mnogo i ne optereuje, najznaajnije je to da iv stignem u daleki Azerbajdan i razgledam tamonja stara i nova groblja

Misterij nevidljiva plamena

Kao da sam uao kroz uarena vrata pakla, najednom se naoh u nepreglednom carstvu ognja. Plamti itav vidokrug. I Kaspijsko more. I azerbajdanska prijestolnica. Gori grad na zemlji i gori grad na vodi. Vatra do vatre, plamen do plamena. Aperonski i bakinski arhipelazi, priobalna sela s kamenitim i travnatim visijama i nizijama, sve se nalo u ognjenom gru. Gori i riba u vodi. Sve je obasjano misterijem nevidljiva plamena. Svuda oko mene vatrita. Neizreciva i neponovljiva stvarnost. Gori pogled, ari se misao o uzvitlanim podzemnim strahobama, sad sam i ja u vlasti plamena. Demon nemira, oganj izvire iz svih pora zemljine, kamene i vodene koe, a njegove uarene latice, osjajene duginim vijugama, buktavo se uzdiu i orkanski igraju nad gradom da bi, umorni, negdje izvan ovozemaljskih v isina zaplesali konanu igru ieznua.

Paklena izvorita su Zakavkaska mjesta Balahani, Sabuni, Bibi-Ejbat. To su metropole ognja. Kao to je nemogue izbrojiti veernje vatre na bistrom nebu, nemogue je spoznati izvorita sitnih plamenova ove zemlje, a ni sagledati silna vodena ognjita u kojima ognju i ribe ispjevavaju poeme.
im sam stigao u prijestolnicu drevnog Azerbajdana, pitali me predusretljivi domaini: to bih sve elio vidjeti. Bit e im, kau, drago valjano ugostiti jednog prijatelja (Baku i Sarajevo su gradovi-pobratimi), neka ja slobodno izrazim elju, a oni e se, gostoprimljivi ljudi, potruditi da u granicama mogunosti zadovolje moje oko i prilino radoznalu Yashicu, bez koje godinama ne idem ni na najblii izlet. Njezina stvarnost je autentinija i vjenija od moje. - Pokaite mi mjesto gdje je Prometej ukrao vatru bogovima. - Samo to? aljivo pita pjesnik Nabi Hazri. Ni smeten, ni tjeskoban, mada je bilo pogrenih izbora, kadikad i promaaja, Boe moj, istina je hridina o koju se svi spoti emo, preene godine trae mirno stanje ekstaze, to smo to jesmo, a nikako i nikako da se snaem. Gdje sam, to sam? Nije valjda nastupio smak svijeta, valjda nije sjedite dehenema. S naftinih tornjeva ne odlijeu trube Sudnjeg dana. Ne strah, moda nelagoda. Umor od duga puta. Dvaput sam mijenjao kazaljke na satu. Dolazim sa sovjetskog Sjevera. Latvija. Riga. Dublti. Konflikt u ivotu i literaturi, to je bila tema za razgovor sa sovjetskim kolegama. Baltik. Prekrasne drvene kue u vrtovima. Magla. Misaone dubine jedne nepoznate vode. etnje pjeanom obalom, odmah uz vodu, uz gusto povijesno maglene tame. U devet je jo vladalo carstvo sjevernjake noi. U baltikoj tami vrlina i porok su jo uvijek jedno drugome dobacivali ostatke zajedljivosti, hladno i toplo su jedno drugom obeavali susret, bijelo i crno se svaalo na smrtna preskakala, slast i bol su se u ljubavnikom zanosu jedno drugom zaklinjali da e vjeno ivjeti zajedno, radost i alost su odgodili sveti rat dok baltiki duhovi ne izaberu porotu i dok porota ne obavi svoj usudni posao. Mrak je bio i u petnaest sati. Tvoreski dom (Dom stvaralaca), velebna palaa to je zapljuskuju nemirne baltike vode ve je nudila radni stol. No je, jasno, oaza za nemirne. Vrijeme za razgovor s vodama. Putuj, putuj vjena vodo I ne preziri ono to ne poznaje Ne unitavaj sebe samoubojstvom, nema svrhe Znaj da u prostorima tvoje due ivi i jedna

Lutalaka rua Koja trai svoju izgubljenu boju A, ovdje, eto, raspukle irine, ognjeni pozdravi, grad na kopnu i grad na vodi, sve u vlasti intenzivnih ognjenih mirisa, sve drugaije: od ranojutarnjeg sunanog obzorja do plamene tame. Domainima odgovaram da bih rado vidio i Nahievansku i Nagorno-Karabahsku oblast, Kirovabad, Stepanakert, Lenkoran i jo to-ta, i puno toga doivjeti u svijetu ognjeva, putovati, to dalje to blie, gubiti se da bi se nekako ipak pronaao, biti crv u ogromnim prostranstvima, gorjeti, piti aj i askati o zdepastim i kratkim minaretima, sluati stare i nove stihove, razgovarati, upoznavati ljude i krajeve. - Moe, moe, kako ne?! pitomo uzvikuje sin ognja, poetski tuma autentinog domaeg ivljenja a ne neke svjetske mode, kako kazuje Nabi, pjesnik Fik ret Goda. Oi mu iroke i duboke kao Kaspijsko more. Nikad nisam vidio okatijeg pjesnika. Kad su mu oi tako iroke i duboke, kakva li mu je poezija? Je li u njemu inkarnirana dua azerbajdanskih ognjeva? Oko nas: tornjevi, ognjeni mirisi, vatrita. Tornjevi kao demonska bia poniru u dubinu zemlje, tamo s ognjem vode nevidljive bojeve i na kraju, kao pobjednici, izvlae ga na povrinu, okivaju beskrajno dugim ciljevima i naftovodom odvode prema Crnom moru, a flotom Kaspijskog mora ili eljeznicom do sredita, do najudaljenijih zakutaka ogromne zemlje to se imenom naziva Sovjetski Savez. - elio bih vidjeti vae mlade starce i vae stare nadgrobnike. Kad bi bilo vremena, moda bih s vaeg Juga mogao malo skoknuti u Perziju, onako na izlet, pa se vratiti - Moe, moe, kako ne?! veli okati Fikret. Pomoi emo vam da vidite ono to vas interesira. Nabi stavlja ruku na moje rame, veli da je bio u pobratimskom gradu, kao lan delegacije obiao sve od Trebevia do Dubrovnika, ushieno govori da te doivljaje nee nikad zaboraviti. - Akosum Bravo, bravo I ja bih u Azerbajdanu rado stekao nekog ahbaba, elio bih saznati neto o vaem shvaanju ahireta, eifa, sevapa, halala, kismeta, rahata, sevdaha, iarluka. Interesira me vaa stara nadgrobna kultura. Ja se u Boije stvari ne razumijem veli aljivi Nabi. O starim kamenovima govorit e mi povjesniar umjetnosti dr. Rasim Efendi. Kaem da ga znam. Otkuda? Iz asopisa Iskustvo. Tamo sam itao njegov esej o starim nadgrobnicima Azerbajdana. Svijet je mali. Da. Jako, jako mali. Svi jet je mali, a smrt velika, velika, toliko velika da pokojnika uini nitavnim. to bi bilo s njim da nije nadgrobnika? Ne, ne pitam Nabija. Ja to razgovaram sa kolskim drugom, dananjim doktorom. Ne mogu zaboraviti njegovu kategorinost, moda epsku tvrdou, potrebu za nekom apsolutnom istinom, istinom gotovo boanskog reda i znaenja; kad neto tvrdi, tako mora i biti, alternative nema, istina je samo jedna, njegova, on joj tvorac i gospodar. Plovimo prostranom Volgom. - to mislite, hoe li vjernici vidjeti Boga na Sudnjem danu kad bude smak svijeta? Smijeh, prijateljski. - Hoe, ako im mi naim ognjem osvijetlimo sudite. - Hoete li im vi dati gorivo i za dehenem u kojemu e grenici gorjeti nakon Stranog suda? - Ako budu dobro platili. Uostalom, mi ne elimo nikome suditi. Kriteriji su razliiti, a pr ema tome i sudita Zar ima i bezgrenih? - Ima, bezgreni su monici. Pardon, bezgreni su pokojnici. Umrli su samo zato da bi pobjegli od grijehova. Bijeg od ovozemaljskih ognjeva. ini se da je pojam vjerovanja posljednja i zadnja stvarnost. Prolazimo bulevarima, ulicama, sokacima. Novi i stari dio grada se meusobno isprepleu kao ivot i smrt. Ne samo nafte, gasa, benzina, Baku je grad spomenika, zelenila, nenadmane rive, metroa, drevnih damija, monih turbeta, neto starijih i najnovijih iskopin a, bazara, mitnica, tekija, musafirhana, hamama, medresa. Ono to su ljudi ruili ili vjetrovi zasipali, sad ljudi otkrivaju i obnavljaju. Nije lijepo ugodnim domainima neto kuduti, nije red, nema smisla, pa u im u ime prijateljstva oprostiti prostakluk nekog udnog vjetra ne znam mu ime, i ne pitam, ne interesira me koji vam miris ili smrad ognjene blagodati, kako vam vie odgovara, direktno, najdirektnije i najbezobzirnije nasrtljivo unosi u nozdrve, u pore koe, u kosu, uvlai ga ispod pazuha, u plua i eludac, pa vam se povraa, u najmanju ruku to vas ini nespokojnim i ne moete uivati u ljepotama prema mnogo emu izuzetno zanimljiva grada. Sve je lijepo, emu otkrijemo smisao. Ognjevi Bakua imaju mnogo smisla. O da, i nenadmanih kandisanja. Bijega nema. Ne samo odjea, i tijelo ti je toliko zasieno mirisima ognja da u malom oaju mora pomisliti: nisi li ti sastavni dio nemira, buktava ognja? Premda nisam pua, dosjetio sam se jadu: upaliti cigaretu. Moda e dim cigarete rastjerati neugodne mirise ognja. Pitam vozaa: je li slobodno puiti u njegovim kolima. aldija Nabi odgovara da Volga nije vozaeva. Smijeh. A ija je njiva koju obrauje azerbajdanski ratar? Smijeh. Ka ko su na tako intenzivnom mirisu ognja njihovi mladi starci mogli pobjeivati vrijeme svoje ljudske prolaznosti? Smijeh. Voza ljubazno doputa nikotinsko dimljenje. Hvala, neu puiti. Nabi se opet javlja aljivom upadicom: kad bi upalio ibicu, izgorio bi im grad. Valjda im ne elim takvu nesreu. Zar mi nije jasno da se vozimo velebnim prostranstvima kojima vlada nenadmano carstvo ognja? Ali, ve smo na stekovskoj nekropoli. Ona se nalazi odmah pokraj Djevianske kule, na platou nedavno otkrivena drevnog baz ara. Nadgrobnici su preneseni iz raznih krajeva Azerbajdana. Neto slino kao nekropola steaka u vrtu sarajevskog Zemaljskog muzeja. Prilazim im gotovo pobono, kao to sam prilazio Rad imlji, Boljunima, Hodovu, Cisti provi, Zbornoj gomili, Lokviiu, Vrulji, Lovreu, Krieviima, Bijai

U Bakuu ima naftnih cijevi kao na nebu zvijezda

Baku je grad zelenila, baroknog drvea u brojnim parkovima i baama, lijepih i ugodnih vidika, otmjenog mira i dostojanstvene tiine, mnogovjeke, raznovremene i raznoimene arhitekture, starih i novih spomenika, grad raznolike ljupkosti, zanimljivosti, zagonetnosti, svekolike uzdrljivosti, a prije svega i nadasve grad ognja i vode. Kako mu sagledati duine i irine, kako mu se pribliiti, kako ga otkrivati u sekundi bivanja u njemu (ono to sam pabirio i z preoskudne literature moglo se mirne savjesti objesiti maku o rep), kako i s tim gradom zapoeti dijalog o mudrosti starenja i kreativnog trajanja? to prije vidjeti, koga prije posjetiti, kome ili emu pokloniti svoju sekundu, kako tom sekundom raspolagati? to uti a i rei svojoj sekundi, kako se ponaati u sekundi a i trajanja svega to te okruuje? Nalazim se u zemlji irali Muslimova, Gjulasana Velieva i njegove hanume Gjulan, Abasa Guli Gasimova, Gudarana Damala, Nas rula Mamedova i drugih dugoiteljnika s nenadmanih bregova Kavkaza i obala Kaspijskog mora. Na visinama Azerbajdana, nahievanskog i nagorno -karabahskog gorja meu svakih sto tisua stanovnika sto etrdeset i pet ljudi gaze zemlju preko sto, preko sto i trideset, preko sto i pedeset godina, a Muslimov je, kau, ispustio duu u sto i ezdeset petoj godini ivota bez stresova, bez buke, bez luksuza, bez mode, bez mrnje i svae, bez nerealnih prohtjeva, bez upale plua, bez herpesa, ekcema, psorijaza, infarkta srca, ludila. Nisu patili od bijelog brana, eera, soli, masnoa. Kukuruz, penica s mekinjama, morska sol bogata jodom i kalijumom u nerafiniranom stanju, aj, mlijeko, sir eto mogunosti da se pripravi obrok. ir na dvanaestniku je previe skupa bolest. Lake je sprijeiti razloge koji izazivaju nesanicu, sukob, potrebu za duhanom i alkoholom. Ovo je zemlja mladosti. Djeca su nenadmano bogatstvo. Jedno je kao nijedno: nesrea u obitelji, nesporazum izmeu majice pr irode i nezadovoljnih roditelja; dvoje djece: mala radost, tek da se uju glasii potomaka; ni troje djece ne mogu zadovoljiti enju za pravim bogatstvom, ali je utjeha ipak tu negdje pod krovom; tek etvoro djece je vrijedno spomena, a ako se brojka penje prema deset, moe se rei da se radi o kui radosti. Trei znamen je Kaspijsko more. Ono Zakavkazje ini bogatim i zanimljivim, a Baku gradom udesne ljepote. To more dugoiteljima ne daje samo ribu i ostale blagodati velike vode, ve i naftu. Svrdla su dosegla dubinu od tri tisue i pet stotina metara, na vodi ivi grad naftaa, vozila idu tamo i ovamo, u trgovinama nad vodom domaice strpljivo ekaju da dobiju to za objed, grad kao i svaki drugi u toj zemlji, ali bez starih duvarova: esme, edrvani, cvijenjaci, bijeli obluci kameni uresi avlijskih otajstava u kojima se skriva poklisarstvo proastih zemana ispunjenim pjesmama, fermanima, ozloglaenjima, bogomoljstvom a i svetogrem, tjesnoama, bukagijama, krepostima, muanjem, oholijama, gospodovanj ima, himbenim prenemaganjima ljubavnika, gizdanjima mladih djevojaka i bogatih bogoslovaca. Na iranskoj visoravni ive okate ene, matovit nakit, folklor sa stasitim i hitrim konjima, krivim sabljama i junakim pjesmama, a tu meu njima ni manje ni vie nego devet klima od suptropske do gleerski hladne kada raznim spravama razbijaju led da gladnoj stoci otkriju koji vlat trave. Stepa s ispucalim poljima je oduvijek bila simbol ei, ali se i na e naviklo kao i na ivot bez kave, duhana, alkohola. Bez dokoliarenja, bez rasipnosti, bez masnih psovki, bez svega onoga to je nastalo iz slabosti i oholosti. ini ono to si duan initi, a za tue stvari ne brini: dunost je ono to oekujemo od drugih, znameniti azerbajdanski pjesnik Fikret Goda prevodio mi je sa svog jezika na ruski neobian natpis sa srednjovjekovnog nadgrobnika slinog naem steku kao to nalikuje jaje jajetu. Drei se pravde i istine, sve pogubih redom prijatelje. Tko ne brani svoju domovinu, on na ruke ide svojem dumaninu. Znanje uva svog vlasnika, a imutak mora uvati on sam. Junatvo se sastoji u tome da pokojno bie nikad ne bude rtvovano nekoj svrsi. Tako mi vremena, zaista je svaki ovjek na gubitku osim onih koji vjeruju, ine dobra djela, govore istinu i koji su strpljiv i. Bakinske avlije pune su i prepune mirisa nafte. Baku je desetljeima bio na prvom mjestu u Sovjetskom Savezu meu proizvoaima nafte. (Sada su mu prednost oduzeli Kazan i zapadni Sibir). Ipak, biti u Bakuu, znai biti zarobljenik te silne energije koja uvelike uzbuuje svijet. Umjesto uma petrolejske cijevi. Reklo bi se: u Bakuu ima naftnih cijevi kao na nebu zvijezda, samo to one zvijezde gore sijaju iim sjajem. Ne isputaju iz sebe neugodan miris koji dopire iz buotina i s mora i kopna. Taj miris nije mogue izbjei ni u najcvjetnijoj avliji, ni u jednoj od najljepih i najstarijih damija Teza-Pir s velikim i ureenim dvoritem i dva oniska minareta mediteransko-arapski nain produenja molitvenog glasa prema nebu, a ne turski na koji smo mi na Balkanu navikli. Nema pomoi: biti u Bakuu, znai piti, jesti, puiti miris nafte. Pa i to je nedostatno: graanima Bakua je automobil, moe se rei, sredinja briga. Kako ga nabaviti? Kako doi do tog ovovjekog anatemnika? Kad bi u blizini postojala neka izuzetno potentna industrija automobila, mogla bi ih samo Bakuu p rodati pet tisua komada svaki dan. Nije ala. Milijun i pet stotina tisua bakinskih itelja dnevno bi otkupljivalo pet tisua paklenih avola. A onda im ne bi pomogli ni svi vjetrovi to dopiru s kavkaskih visija i Kaspijskog mora. U naftnim isparenjima bi se poguile sve damije, mektebi, turbeta, kule, tvrave, a nekmoli moderne gradske etvrti pune i prepune veselih djejih cvrkuta. - Da li vama smeta miris nafte? pitam uvaenog pjesnika Hazria. Ne smeta. Ne smeta ni njegovu mlaem kolegi Godi. Azerbajdanski pjesnici nemaju nita protiv mirisa nafte. Jer ih ona hrani. Njihova petrokemijska industrija izrauje i sintetika vlakna, umjetni kauuk i jo ne koliko desetina artikala.

Prolost okamenjena u mramorima

Kad smo obili nekoliko klesarskih radionica, vratili smo se nekropoli starih nadgrobnika na prastaroj trnici u sreditu grada. Doekale su me lovne scene, brojne rozete, simboli Sunca, biljni motivi, barokne are, simboli predenja i tkanja, vojnike asti i hrabrosti, trgovake ili esnafske umjenosti, dravnike astoljubivosti, dervike umnosti, spiritualnosti, asketizam, vjernike predanosti Bogu, duhovne uzvienosti putujuih mudraca (bilo ih je nekada mnogo), a i onih domaih mislilaca, i filozofa, teozofa, graditelja, zanesenih ljubavnika i mnogo, mnogo poruka na frizovima nadgrobnika to slie naim stecima kao jaje jajetu. Prolaznie, nemoj se gorditi to si iv Ti si jo na putu, a ja sam ve doma

Grebni znakovi bliski su i zemlji i nebu. Kad se prolaznik zamisli nad smislom ivljenja, brzo se nae u beskraju svoje beznadnosti. Kamenar dlijetom veze krajolik vjenosti u kojoj nitko nije konaan, a patnja je vjeita. Do svoje tajne svatko stie na svoj nain. Postoji neki poj iz tmine vijekova. Prolost okamenjena u mramorima. Silna bitka oblika s bezoblinou. Na pragu velikog onostranog svijeta oi su uprte u kamenara a ne u vjerskog velikodostojanstvenika. To je ne ka narodna arheologija. Na kraju se mirno opruiti u svom grobu, kao da je u tome smisao ivota i smrti. Nikoga nee spasiti kon templacija, pasivno ustezanje i asketizam nego kamenjarenje utemeljeno na vjerovanju u mo znakova. I kad je tako, ne treba pitati je li dlijeto dostojno kraljevskih, vitekih ili plemikih ruku. U ovom gradu nema djeteta koje ne umije graditi grob, a time i kamenariti vjenost. Kolikogod bili razjedinjeni i vjerski iskljuivi, oni zapravo svi pripadaju religiji ognja i kamena. Iz kule se pojavi vitka kamenarska starina. Tiho rekoe da mu je stoetrdeset godina. Bie tako blizu savrenstva da njegovo tijelo nije nita drugo do ljutura ili posuda istog duha. - Ja te gledam, presvijetli ree pitomo starina. Gledam, i sve mi se ini da ne vidim tebe, svetog ovjeka, nego ne daj Boe da te uvrijedi moja iskrena briga: vidim samo tvoje raspadanje. Ne raspadanje, grubo je to, presvijetli, lijepo te molim, oprosti mi. Kao da se uspinje na nebo. - Daleko sam ja od neba, efendija uljudno i blagonaklono odgovorih Nebo se kloni grena tijela. Starina je okrenut istoi. Ideal mu je to vea udaljenost od vulgarizirane materijalnosti i politike trivijalnosti. Stremi duhovnim vrhovima. Tei da bude u izravnom spoju s boanstvom. Usred razliitih metafizika i religija, djeluje kao osloboenik. Ako nije prorok, jest filozof, asketa, mudrac, vidioc. Kao pripadnik ezoterine misaonosti raspravlja o najviim formama duhovnog ivota, a u sreditu interesiranja je neto tajanstveno, zagonetn o, nadnaravno, neshvatljivo, nerazjanjivo. - Osjeam da te raspinju misaone zmije izusti ovjek porijeklom iz starine, a blizak i drag. Izgleda kao zmijina sjenka! Ti ne prihvaa slast oputanja. Mrava kima sijeva i kad je jugo i kad je sjeverina. Kome je istina cilj, radost ivota je nedostina. Nego, poprihvati se ti malo jela. Samo jak ovjek moe zdravo misliti. - Da jedem, mudrae, ree li? - Da jede, presvijetli. to da mu odgovorim? Najsnaniji doivljaj je doivljaj svjetlosti i istine, a ne jela. - Mraan je ivot, presvijetli. Svijet je i blago i blato. Ne valja od potrebe i nude praviti vrlinu. S vrlinama ili bez njih, svi smo nad provalijama. - Mudar si ti, efendija. Samo, molim te, ne zovi me: presvijetli. Ne pripada mi taj naziv. Ne zasluujem ga. - A kako u? Neto postoji tek onda kad nosi neko ime. Nije dobro imati mnogo imena. Imena ti, presvijetli, ne brani mi da te tako nazivam bar dok si tako sjenast - Da jedem, a? - Da jede, presvijetli. Da ne bude: umro, a zubi mu itavi, nepoispadali. Valja troiti to je za troenje i na nain kako je Svevinji zapovijedio. Kad se tijelo zasiti, ispuni se i dua. Umilno se nasmija. - to ti vie smeta, presvijetli: grijeh due ili grijeh tijela? - Volim kad je zadovoljna i dua tijela i tijelo due odgovorih. Nije bilo vremena za razgovor. Hitao sam prema gruzijskim i armenskim stecima-hakarima. urim proitati darovanu knjigu Kakva je egzistencijalna funkcija smrti u ivotu.

Promatranja s ovolike udaljenosti od svoga doma tiho mi sugeriraju da nisam poao traiti pouke nego samo svjetlosti u reflek sijama velikih smrti i velikih ukopita.
Ve prve stranice navedene knjige kazuju da ivjeti i umirati oznaavaju samo dvije strane jedne i iste stvari. ini se da bi ivot bio drukiji da nije optereen pratnjom smrti od samog poetka. Da ovjek ivi vjeito, bi li za njega mogle postojati praktine i moralne vrijedno sti? Ne memento mori nego memento vivere.

Na ovom dugom putu mnogi umnici su mi kazivali da oni to se esto prisjeaju smrti moralniji su i bolje vode svoj ivot.
Azerbajdanske starine su me uvjeravali da u ideji smrti nalaze razlog i izvor najvieg veselja, a, eto, nee ih! I svuda ovjek ovjeka sili priznati da je njegov Bog Mihovil Pavlek Mikina. Raspni ga. Dok ovjek spektakularno ali uporno i postojano osvaja svemir, njega tiho, lukavo ali uporno i postojano osvajaju njegovi vla stiti demoni razliitih strasti. Na kraju, sve ide na jedno mjesto.
Objavljeno: 22.4.2012.