005 Ancic

to je Bosna bez Hercegovine?
Dr. Mladen Ani
87
Dananji naziv drave Bosne i Hercegovine nastao je u vrijeme kada je na Berlinskom kongresu tadanja AustroUgarska Monarhija dobila mandat okupirati dio Otomanskoga Carstva u kojemu je ve nekoliko godina buktao seljaki ustanak. Otomanske vlasti jednostavno nisu nalazile naina kako izii na kraj s ustanicima nisu mogle prihvatiti nita od njihovih zahtjeva, ali ih nisu mogle ni vojniki poraziti i pacificirati pokrajinu. Tako je u sklopu ostvarenja okupacijskoga mandata naziv zemlje bio zapravo skovan i rabljen u slubenoj verziji na njemakom jeziku Bosnien und Herzegowina. Ve bi ova injenica, u jednoj od moguih povijesnih perspektiva, mogla imati i dublje simbolino znaenje. Naime, od vremena austro-ugarske okupacije i oblikovanja naziva prvo u njemakoj verziji pa sve do danas, dakle u posljednjih skoro stoljee i pol, Bosna i Hercegovina funkcionirala je uglavnom po eljama i diktatima izvana. O tome hoe li biti zemlja uklopljena u neki iri dravni organizam, o nainu kako e to biti izvedeno (u smislu funkcioniranja ili nefunkcioniranja toga teritorija kao autonomne politike jedinice), ali i o nutarnjem ureenju, odluke su se donosile negdje drugdje na velikim meunarodnim ili mirovnim konferencijama, u Beu i Budimpeti, odnosno u Beogradu, prijestolnici drave u sastavu koje je ovo podruje bilo veim dijelom 20. stoljea1. S druge strane, u posljednjih su 130 godina stanovnici toga podruja samo jednom imali ansu otvoreno i slobodno rei to misle i kako zamiljaju svoju politiku budunost. Poetkom 1992. godine, prema naputku koji je, opet, doao izvana, stanovnici su tadanje Republike Bosne i
NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 3-4 (6) 2005, pp. 87-128
88
Hercegovine trebali na referendumu iskazati svoja stajalita o tome ele li ivjeti u samostalnoj dravi. No, tadanja se lokalna politika elita pokazala nesposobnom funkcionirati onako kako odreuje moderna demokracija nije bilo mogue postii konsenzus niti oko toga treba li uope odravati referendum, a kamoli oko toga kako bi trebao izgledati referendumski upit. Iako je referendum na kraju odran te su i proglaeni slubeni rezultati, trinaest godina kasnije uju se sve brojniji glasovi koji te slubene rezultate dovode u pitanje. Od mnogih sudionika tadanjih dogaaja mogu se danas uti pripovijesti o nainu kako su dobivani rezultati kojima je dana slubena forma primjerice, kako su popunjavani listii za one koji nisu izili na referendum, kako su se krivotvorili stvarni rezultati itd. Poseban dio referendumske prie vezan je za srpski referendum, odran neto prije u organizaciji srpskih vlasti u Bosni i Hercegovini bez ikakve kontrole i nadzora, odnosno verifikacije proglaenih rezultata (susljedno tomu i bez ikakve formalne teine slubenih rezultata). Ovako iskazana nesposobnost lokalnih politikih elita da djeluju u skladu s demokratskim pravilima rezultirala je injenicom da je dananja Bosna i Hercegovina konstruirana i sklopljena po diktatu meunarodne zajednice2. Gotovo jedina njezina stvarna funkcija vezana je danas uz potrebe te iste meunarodne zajednice i svodi se na onemoguavanje odravanja baze militantnoga meunarodnog (islamskog) terorizma na teritoriju BiH3. Instaliranjem sloenoga politikog mehanizma, koji dijelom uvaava i zrcali rezultate vojnih operacija od 1991. do 1995. godine, postignute su dvije vane stvari: na jednoj strani, unutar bonjako-muslimanske politike elite osnaena je struja nacionalista na raun militantnih islamista kojima je na elu stajao A. Izetbegovi4, a s kojima meunarodna teroristika mrea posvuda relativno lako nalazi zajedniki jezik; na drugoj su strani Hrvati i Srbi instalirani u mjeovite dravne institucije kao kontrolni mehanizam (svojevrsni osigura), ime je onemogueno djelovanje tih institucija kao logistike podrke meunarodnoj teroristikoj mrei Al-Quaide (na ovome se mjestu valja samo prisjetiti problema nastalih oko toga to su vlasti u Sarajevu izmeu 1992. i 1996. godine podijelile pravo na BiH dravljanstvo i putovnice brojnim pripadnicima te mree). Ispod povrine politikoga sustava instaliranog mirovnim sporazumom iz Daytona perzistiraju, meutim, ideje i iz njih izvedeni politiki ciljevi koji su doveli do oruanoga sukoba 1991. godine. Te se ideje uvelike temelje na oivljavanju, rekonstrukciji i (to je jako vano naglasiti) reinterpretaciji diskursa koji je obiljeavao politiki ivot europskoga jugoistoka do 1941. godine. No, u javnome se diskursu gotovo
NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 3-4(6) 2005.
89
neosjetno odravaju i reproduciraju i elementi mentalnoga krajolika karakteristinoga za razdoblje samoupravne socijalistike i nesvrstane Jugoslavije5. Sve je ovo valjalo izrei da bi se razumjelo kako i zato danas u BiH (i oko nje) postoje veliki nesporazumi ve i na razini naziva zemlje. Iako je njezino slubeno ime do danas ostalo isto ono koje je uvedeno u uporabu u doba austro-ugarske okupacije, u javnome se diskursu ono rijetko rabi. S jedne se strane, naime, taj naziv esto, iz vrlo razliitih razloga, skrauje na prvi dio slubene verzije, pa se umjesto Bosna i Hercegovina rabi samo pojam Bosna. S druge se strane pojavio naziv kojega do 1992. nikad nije bilo Republika Srpska a kojim se oznauje 49 % teritorija meunarodno priznate drave to je po posljednjem mirovnom sporazumu postao autonomnom politikom jedinicom unutar te drave. Ovdje u u najkraim crtama orisati podlogu i znaenje zasad polovino uspjenoga, ali jo uvijek podrobnije neralanjenoga nastojanja da se u javni diskurs ugura novi zemljopisni pojam Srpska oigledno osmiljen kao pandan nazivu susjedne zemlje, Hrvatske. Uz to u pokuati upozoriti na pozadinu izbacivanja Hercegovine iz praktine komunikacije te s time u svezi u najkraem orisu naznaiti povijesne temelje hercegovakoga identiteta i nain na koji se on danas rabi u politikom diskursu. * Kraenje naziva Bosna i Hercegovina u oblik Bosna ima u opem smislu dvojaku pozadinu. S jedne strane, a u tome imam konano i osobno iskustvo, ono je rezultat benigne mentalne inercije i dubljega nepoznavanja prilika. Svakome, naime, tko dolazi izvana ini se da naziv Bosna moe iz praktinih potreba kolokvijalnoga govora dobro zamijeniti dui i nepraktini naziv Bosna i Hercegovina. Upravo sam i sam (kao osoba roena i odrasla u Sarajevu, s odmakom naturaliziranoga Dalmatinca) postupao na takav nain definirajui svojedobno, 1999. godine, s nakladnikom naslov knjige svojih probranih lanaka. Odluio sam se za, tada sam mislio, marketinki izazovnu verziju Tko je pogrijeio u Bosni podrazumijevajui da Bosna u naslovu jasno upuuje na Bosnu i Hercegovinu6. Godinama sam poslije dobivao, nekad uvijeno a nekad i otvoreno, na znanje da sam napravio veliku greku nije Bosna isto to i Bosna i Hercegovina. I doista nije! Upoznajui svijet Hercegovine i Hercegovaca, sve mi je jasnije postajalo da izmeu Bosne na jednoj i Hercegovine na drugoj strani, dakako ako se promatraju iznutra i sa svijeu o vanosti koju za aktere drutvenih odnosa imaju naoko sitne kulturne razlike, postoje stvarne i vidljive pukotine. Rezultat je to i razliitosti prirodnog i drutvenog okruenja, i utjecaja mediteranskoga uljudbenog kruga (u
M. Ani: to je Bosna bez Hercegovine?
90
Hercegovini), drugaijega taloenja onoga to bi se moglo nazvati povijesnim iskustvom i, zapravo, niza imbenika, to u konanici doista opravdava uvijek i dosljedno uporabu punoga naziva zemlje, Bosna i Hercegovina. Ostajui jo za trenutak na terenu osobnoga iskustva, prisjeam se da je i moj otac, s desetljetnim iskustvom (i vie od stotinjak sluajeva) psihijatrijskoga rada na klinici u Sarajevu, svojedobno (negdje krajem 60-ih ili poetkom 70-ih godina 20. stoljea) napisao malu raspravicu o razlikama u psihotinim oboljenjima Bosanaca i Hercegovaca. Uoavajui stvarne razlike kod pacijenata, otac ih je objanjavao upravo razlikama u kulturnom faciesu, odnosno, kako bi se reklo rjenikom moderne znanosti o drutvu, postojanjem razliitih drutvenih mentalnih krajolika7. Zbog spleta okolnosti raspravica je ostala u formi priopenja rezultata i nikad nije ugledala svjetlo dana kao zavren proizvod. No, njezino je itanje izazvalo dunu pozornost ekih i austrijskih psihijatara na konferenciji u Puli, gdje ju je otac i itao, a ega se u raznim prigodama kasnije sjeao. Uglavnom, Bosna i Hercegovina doista jesu, bar za one koji tamo ive, dva razliita (drutveno konstruirana) svijeta, na isti ili slian (strancima uglavnom nerazumljivi) nain na koji se razlikuju srpski, hrvatski i bonjako-muslimanski svjetovi. Iz toga onda i proizlazi zakljuak da je praktino skraivanje naziva zemlje doista posljedica benigne mentalne inercije i da odaje nepoznavanje lokalnih prilika. S druge strane, meutim, skraivanje naziva Bosna i Hercegovina na oblik Bosna moe imati, a vrlo esto i ima, posve drugaiju pozadinu no to je pribjegavanje praktinosti kolokvijalnoga govora. U kontekstu diskursa koji se posljednjih desetljea 20. stoljea producira u Sarajevu i odatle iri s razliitim uspjehom u razliitim sredinama, saimanje slubenoga naziva na bosansku sastavnicu ima stvarno vrstu i jasnu politiku pozadinu. Javni diskurs, naime, koji je tijekom 80-ih i 90-ih godina konstruirala muslimanska (do 1993. godine), odnosno (nakon te godine) bonjako-muslimanska politika, akademska i kulturna elita, ima jasna obiljeja zavrne faze procesa konstituiranja moderne nacije kao politike zajednice. Programskim tekstom konstrukcije toga diskursa moe se smatrati pamflet lana ANUBiH Muhameda Filipovia, Bosanski duh u knjievnosti ta je to, prvi put objavljen jo 1967. godine. Vrijedi svakako primijetiti da je Bosna i Hercegovina ve u naslovu toga programskog teksta svedena na bosansku sastavnicu, to e ostati trajna znaajka diskursa konstituiranja muslimanske, odnosno bonjakomuslimanske nacije. U pozadini toga skraivanja nije samo praktinost (teko bi, doista, i nepraktino bilo govoriti o bosanskohercegovakom jeziku ili bonjakohercegov-
91
akom narodu), nego je ono izravno povezano s postavkama sredinjega narativa bonjako-muslimanske nacionalne povijesti , kako se on oblikuje u posljednjih dvadesetak godina. Glavnu ulogu u oblikovanju toga narativa prisvojio si je ve spomenuti autor pamfleta Bosanskih duh , Muhamed Filipovi. On je, s poloaja glavnog urednika tadanje Enciklopedije Jugoslavije za BiH, mogao detaljnije eksplicirati i dati slubeni peat idejama izloenim u programskome Bosanskom duhu . U enciklopedijskim tekstovima o BiH, u kojima ima i mnogo toga to se smatra opeprihvaenim injenicama, te su temeljne postavke dograene i takvim izmiljotinama kakvo je postojanje plemena Bosna koje se u ranom srednjem vijeku naselilo na podruje dananje BiH (predaleko bi odvelo svako dalje nabrajanje slinih izmiljotina). Konstruiranje bonjako-muslimanskog nacionalnog diskursa i unutar njega onoga to bi se moglo nazvati sredinjim narativom nacionalne povijesti provoeno je do poetka 90-ih godina 20. stoljea kroz defanzivne strategije slabih. To je, pak, u praksi znailo odbijanje vie ili manje agresivnih pokuaja nacionalne asimilacije muslimanskoga puanstva, da bi onda iz toga odbijanja i njegova obrazloenja izrastao novi, muslimanski nacionalistiki diskurs pojmovno oslonjen na Bosnu. Taj je diskurs dobio drutveni prostor i osjetniji zamah od sredine 70-ih godina 20. stoljea unutar tada restrukturiranih ustavno-pravnih okvira. Od poetka 90-ih godina, pak, diskurs dobiva na agresivnosti, ali zato je politika vlast izrasla i legitimirana kroz njega tijekom cijeloga rata rabila istu strategiju slabih9. Konstrukcija nacionalistikoga diskursa i u tome okviru reinterpretacija povijesti, bez obzira je li u defanzivnoj ili agresivnoj fazi, izaziva razliite reakcije, u kojima se iskazuje iroki spektar stavova, od paternalistike dobrohotnosti do agresivnoga odbijanja. No, prije bilo kakve reakcije valja upozoriti da cijeli proces u oima bonjakomuslimanskih susjeda (prije svega Hrvata i Srba) moe dobiti krajnje rogobatni izgled izvrtanja svima poznatih stvari naglavce, a uz to je i po svome duhu posve zastario i anakron. Takva je, meutim, percepcija posljedica zaboravljanja, odnosno neuvaavanja jednostavne injenice da su hrvatski i srpski nacionalni diskursi sa sredinjim narativom nacionalne povijesti posve konstruirani jo prije jednog stoljea10. U meuvremenu su, kroz sekundarnu, a vremenom i primarnu socijalizaciju, duboko usaeni u kolektivnu memoriju, odnosno prihvaeni i interiorizirani u pojedinanu svijest te na taj nain postali ono to je svima poznato. No, proces je konstrukcije tekao vie ili manje na isti nain na koji se danas odvija kod Bonjaka-muslimana, pa je i izazivao kod susjeda
92
sline reakcije i otpore kakve taj proces danas izaziva kod Hrvata i Srba11. Uz to valja imati na umu da je konstruiranje nacionalnoga diskursa sa sredinjim narativom nacionalne povijesti kljuni korak u konstituiranju nacije kao zamiljene zajednice. Taj narativni kompleks, koji neki autori nazivaju nacionalnim mitom, ima presudno vanu ulogu u ivotu zamiljene zajednice jer, kako to objanjava G. Schpflin, postaje: a/ instrument samoidentifikacije, jer prihvaanje temeljnih postavki osigurava lanstvo u zajednici (na taj se nain utvruju i granice zajednice); b/ instrument transfera identiteta (od zamiljenoga kolektiviteta do stvarnoga pojedinca i natrag); c/ instrument komunikacije koji pojednostavljuje predodbe i omoguuje ureenje (konstrukciju) drutvenoga svijeta zajednice; d/ nain ograniavanja kognitivnoga polja i time svoenja sloene realnosti na jednostavnije oblike, koji time postaju dostupni iroj publici i omoguuju kolektivnu reakciju12. U svjetlu upravo naznaenih injenica skraivanje se naziva Bosna i Hercegovina na oblik Bosna pokazuje kao jedna od poetnih stuba u svoenju sloene realnosti na jednostavnije i lake razumljive forme. Usporedi li se takav postupak s imenom zemlje s praksom u neposrednome susjedstvu, na vidjelo e, ipak, izai stanovite razlike. Naime, pojam Hrvatska, kao ukupni naziv za krajeve u kojima ive Hrvati, subsumira povijesno naslijee pokrajinskih zasebnosti te na odreeni nain pokriva pojmove Dalmacija, Slavonija, Istra, Lika, pa ak i Herceg-Bosna (u najnovije vrijeme, od poetka 90-ih godina 20. stoljea, taj se pojam pokuava instalirati u javnome diskursu kao pokrajinska odrednica za krajeve Bosne i Hercegovine koje nastavaju Hrvati; mora se odmah naznaiti da taj postupak ima puno vie uspjeha u BiH no u Hrvatskoj). On ih pretvara u pojave drugoga reda, dio neke vee, djelovanjem suvremenih dravnih institucija postvarene cjeline, pa se na takav nain osobito rado rabi u krugovima nacionalista staroga kova tzv. dravotvoraca. No, u diskursu profesionalne (akademske) historiografije, posebice u istraivanjima predmodernoga razdoblja, povijesne pokrajine ostaju jasan okvir, pa tako gotovo nitko nee rei juna Hrvatska umjesto Dalmacija, a (zamiljena) cjelina nacionalnoga podruja obino naziva hrvatskim zemljama. Stanovita se slinost, ali uz neke razlike koje e cijelu sliku uiniti bliom onoj bosanskoj/bonjakoj, moe uoiti i u srpskom nacionalnom diskursu. Prostorna disperzija pripadnika moderne srpske nacije priinjava unutar nacionalnog (nacionalistikog) diskursa veliki problem ako su, naime, (dananji) Srbi stanovnici povijesnih zemalja za koje je ve na razini nazivlja jasno da nisu srpske, kao veliki se problem
93
pojavljuje potreba objanjenja kako taj isti srpski nacionalizam moe postavljati zahtjeve za teritorijima gdje (dananji) Srbi ive, no gdje nekad nisu ivjeli. Problem je akutniji i vei time to je srpski nacionalistiki diskurs centriran u Beogradu i odatle postavlja zahtjeve za odreenim podrujima upravo temeljem historijskoga prava, odnosno injenice da su tu nekad ivjeli Srbi i da je to nekad bila srpska zemlja, a da danas na tim podrujima srpska populacija predstavlja uoljivu manjinu Kosovo (koje se u srpskom diskursu redovito naziva Kosovo i Metohija, odnosno Kosmet, pri emu valja voditi rauna da pojam metohija oznauje u srpskome jeziku crkveni posjed), Makedonija (koju se donedavno, a u nekim krugovima i danas, nazivalo i naziva Starom Srbijom). Ovdje na trenutak valja prekinuti nit prie o bonjakoj Bosni i njezinu odnosu s Bosnom i Hercegovinom i, na prvi pogled ne izravno povezano s time, upozoriti na inovaciju koju predstavlja uvoenje zemljopisnoga naziva Srpska u drutveni diskurs, prije svega preko medija masovnoga priopavanja. Valja pri tomu svakako krenuti od pripomene da bi teko bilo zamisliti da taj postupak ima pozadinu razraene strategije osmiljene u jednome (nacionalnom-nacionalistikom) sreditu. ini mi se da bi prije moglo biti rijei o intuitivnom postupanju, koje se uklapa u koherentnu cjelinu produciranu nacionalistikim diskursom. Taj se, pak, diskurs podjednako rekonstruira kroz (arhainu) akademsku i novinarskopublicistiku produkciju to dolazi iz Beograda, Banje Luke i s Pala, politiki testament koji in vivo svojim gledateljima predstavlja Slobodan Miloevi u Haagu, kao i praktino djelovanje lokalnih politikih imbenika. Za razumijevanje toga kompleksa, meutim, kljuna je injenica ona koja je zasad skrivena oku ire javnosti, a odnosi se na promjene meunarodnih normi u svezi s raspadom svjetskoga komunistikoga pokreta i bive Jugoslavije krajem 80-ih i poetkom 90-ih godina prologa stoljea. Ukratko, u sluaju bive Jugoslavije naputen je dotad vaei sustav meunarodnih normi (vezanih uz kompleks manjinskih prava) prema kojemu je naelo odravanja uspostavljenih dravnih granica nadilazilo naelo samoodreenja. To, pak, znai da se pravo na samoodreenje nije moglo konzumirati u onim sluajevima kada bi njegovo ostvarenje ugroavalo postojee dravne granice. Sluaj je, meutim, bive Jugoslavije bio utoliko specifian to su se u njoj nutarnje (administrativne) granice uvelike poklapale s etnikim rasporedom puanstva, te su na taj nain bile stvorene nacionalne federalne jedinice (koje su u nutarnjem jugoslavenskom diskursu nakon 1974. godine stekle znaajke
94
realne dravnosti). Kad su neke od njih (Slovenija i Hrvatska) 1991. godine zatraile konzumiranje prava na samoodreenje (meunarodno priznanje svoje dravne zasebnosti) meunarodni su imbenici povukli potez koji je iznenadio i (bar donekle s pravom, u odnosu na uspostavljeni sustav normi) ogorio dio upravljakih struktura Jugoslavije u Beogradu. Nalazom dobro poznate Badinterove komisije uspostavljeno je novo naelo pravo na konzumiranje samoodreenja za narode koji ive u regiji koja je definirani teritorij s ve postojeim pravom autonomije. Promjenu su vrlo brzo uoili i teoretiari meunarodnih odnosa, i istonoeuropski politiari, pa je to, primjerice, podloga promjeni diskursa predstavnika maarske manjine u Rumunjskoj, koji su ve 1992. godine poeli zahtijevati teritorijalnu autonomiju. Nalaz je, meutim, komisije zacrtao i proceduru po kojoj se moe ostvariti pravo na samoodreenje, no temeljni je preduvjet za to, kako je ve reeno, postojanje kompaktnoga teritorija s odreenim stupnjem autonomije u odnosu na ostatak drave13. U svjetlu svega reenoga pravno konstituiranje Republike Srpske mirovnim sporazumom sklopljenim u studenom 1995. u Daytonu dobiva posve novo znaenje. Teko moe biti dvojbe da su promjene sustava meunarodnih normi promakle politikoj i akademskoj eliti u Beogradu. Utjecaj se, naime, tih promjena jasno dade razabrati iz injenice da je Republika Srpska konstituirana upravo kao kompaktni teritorij s visokim stupnjem autonomije u odnosu na dravu Bosnu i Hercegovinu, pa se moe zakljuiti da je ona posve opremljena za proces odvajanja od te drave14. Kroz etniko ienje (potpuno je pogreno u ovome sluaju govoriti o genocidu15) i doseljavanje Srba iz Hrvatske stvoreni su preduvjeti da (eventualni) budui referendum o osamostaljenju bude apsolutno premono izglasan. Svoj su obol (sluajno ili namjerno) punom uspjehu budueg (eventualnog) referenduma dali i oni predstavnici meunarodne zajednice koji su pripomogli (svojim neinjenjem) vlastima Republike Srpske u sprjeavanju masovnijega povrata izbjeglica i prognanika. Postupak, meutim, nee biti proveden sve dok USA imaju interes zadrati Srbe u sklopu BiH radi kontrole islamskoga radikalnog elementa. Upravo na ovoj toki pokazuje se vanost nacionalistikoga diskursa o kojemu je prije bilo govoreno, a u sklopu kojega se u diskurzivno polje uvodi i implantira zemljopisni i politiki pojam Srpska. Podlogu toga diskursa velikim dijelom tvori produkcija akademske historiografije, s izvoritem ponajprije u Beogradu, kojom u se ovdje neto detaljnije pozabaviti. Tu produkciju za ovu prigodu ilustriraju objavljene doktorske i magistarske radnje Sinie Miia i Jelene Mrgi-Radoji. O
95
knjizi Sinie Miia, posveenoj srednjovjekovnoj srpskoj Humskoj zemlji, dijelu dananje Hercegovine i dijelu sredinje Dalmacije, preciznije o biokovskom primorju i dolini Neretve, ve sam pisao, pa zainteresiranoga itatelja samo upuujem na to to sam ve rekao16. Knjiga, pak, Jelene Mrgi-Radoji za predmet ima srednjovjekovnu povijest Donjih Kraja, zapadnoga dijela dananje Bosne i Hercegovine u gornjem i srednjem porjeju Vrbasa i Sane. To je, zapravo, magistarska radnja branjena na Filozofskom fakultetu beogradskoga sveuilita, koja s knjigom (doktorskom disertacijom) Sinie Miia dijeli temeljnu nakanu dokazati da na podrujima kojima se bave njihovi autori oduvek (u sklopu misaonih konstrukta naih autora to znai od vremena slavenskih seoba 7. stoljea) ive Srbi. Uz to, oba djela imaju privid ozbiljne akademske literature opskrbljena su znanstvenim aparatom u formi biljeki s pozivima na primarna i sekundarna vrela iz kojih autori crpu injenice, te se pretenciozno ele svrstati u anr historijsko-zemljopisnih studija. No, kao i Mii, koji je u tome smislu i eksplicitniji i na koga se autorica poziva kao na svoj uzor, Jelena Mrgi-Radoji zapravo ima samo jedan cilj, a to je: dokazati izvorni srpski karakter podruja koje je predmet njezinih ralambi. To se postie relativno jednostavnom tehnikom slaganja ve gotovih slika iz postojeih povjesniarskih djela, s jedne strane, i preuivanjem svega to je u suprotnosti s postavljenim tezama, s druge strane. Poetna faza podrazumijeva ograniavanje obzora diskursa na krajnje slobodno zamiljene srpske zemlje, kako to ini i Mii, a to J. Mrgi-Radoji u svojim Uvodnim razmatranjima ovako objanjava: Komparativno istraivanje srednjovekovne istorije Srbije i Bosne pokazalo se kao izuzetno plodonosno i metodoloki potpuno ispravno, budui da su obe drave ponikle iz zajednikog temelja jedne od najstarijih srpskih drava koja je kod Konstantina Porfirogeneta imenovana kao Krtena Srbija17. Ozbiljnoga komentara ovakvih stavova zapravo ni ne moe biti jer je za dokazivanje postojanja te i takve Srbije od vremena doseljenja Srba potrebno ipak neto vie od (vremenski i prostorno) vrlo nepreciznih izriaja Konstantina VII. Porfirogeneta i silne elje srpskih povjesniara da povjeruju u svoje vlastite interpretacije tih izriaja. Uz takva razmatranja ostaje tek prostor za podrugljive poglede i veliki broj pitanja tipa: koliko je to srpskih drava bilo kad je Krtena Srbija (svatko s iole znanja o srednjem vijeku bi napisao krtena Srbija - rije je o pridjevu kojim jedan autor, bizantski car iz prve polovice 10. stoljea, Konstantin VII. Porfirogenet, objanjava razliku izmeu dvije Srbije koje sam tako imenuje) bila jedna od najstarijih; ako je ve i postojala, je li ta drava bila
96
nacionalna drava s podanicima jedinstvenog i jednoobraznog identiteta (kako se taj identitet mogao iriti na velikom podruju u uvjetima iskljuivo usmene komunikacije i vrlo niske razine drutvene integracije), odnosno zato su Srbi iz okvira tako zamiljene politike zajednice stvarali razne drave, ali se samo jedna od njih zvala Srbija; koliko je to Srba bilo kad su stvarali tako brojne drave (kako li je mogla izgledati seoba stotina tisua ljudi u 7. stoljeu, koju ovakvi i slini stavovi impliciraju tko ih je organizirao, vodio i na koji nain, kako su prelazili ogromna prostranstva koja dijele podruje nekrtene Bijele Srbije, daleko na sjeveru, i krtene Srbije, ma gdje ona na podruju dananjih Srbije i Bosne i Hercegovine bila); kako je izgledalo to ponicanje iz zajednikog temelja i kakvi su odnosi meu raznim (srpskim) dravama iz razliitih vremenskih planova postojali (kada se, kako i zato krtena Srbija raspala, na koje dijelove, i kako je uope izgledala ta drava, o kojoj vrela sve do sredine 10. stoljea nita ne govore za ovo posljednje odmah predlaem i rjeenje zagonetke: moda je ta utnja vrela dio protusrpske zavjere koja se vue sve do naih dana i kojoj je vrhunac agresija NATO-a iz 1999. godine). Problemi, meutim, s dokazivanjem povijesnih korijena srpstva ovih krajeva poinju kod Jelene Mrgi-Radoji ve na razini zemljopisnoga nazivlja. Njoj nije jasno, ili to bar ne moe prihvatiti, da srednjovjekovni pojam Donji Kraji nema ba nikakve veze s dananjim nazivom Bosanska Krajina (transformacija zemljopisnih pojmova ima, meutim, dubokih i vanih uzrono-posljedinih veza s promjenama sastava puanstva na tome podruju od 16. stoljea nadalje18). Stoga se ona uputa u etimoloki promaaj izjednaavanja pojma Kraji, u znaenju dananjega pojma krajevi (u srednjovjekovnoj latintini uobiajeno partes, u ovom sluaju partes inferiores), s pojmom Krajina, u znaenju pograninoga podruja (to bi u latintini bili confines ili limes, no znakovito je da se iz srednjega vijeka poznate Krajine ne prevode na latinski, nego se pojam zadrava kao zemljopisni naziv, a prevodi se tek u novome vijeku na njemaki kao Militr grenze). Dananji pojam Bosanska Krajina vue korijen iz vremena habsburko-otomanskih ratova, kad se nasuprot habsburkoj Vojnoj Granici (Krajini) na otomanskoj strani ukorijenio taj naziv u znaenju vojne organizacije pograninoga dijela Bosanskog paaluka19. Pria je, meutim, o Krajima i Krajinama potrebna da bi autorica mogla ustvrditi da je poznato nekoliko krajina u srpskim srednjovekovnim dravama19, a meu njima i Krajina u primorju izmeu Neretve i Vrulje (ne Cetine, kako to u okviru svoga ednog znanja zamilja autorica), koja je, ni vie ni manje, no pogranina
97
oblast drave Nemanjia prema Ugarskom kraljevstvu21. Ovakvim se slijedom izvoenja zakljuaka i onda izbora usporedivih sluajeva potvruje i utvruje, na jednoj strani, ono to je ve ranije napisano o tomu je, naime, ve na isti nain pisao i njezin uzor, Sinia Mii, kojemu je takvo pisanje donijelo nagradu u obliku poloaja docenta na Filozofskom fakultetu u Beogradu a na drugoj se strani stvara prostor za novo osvajanje povijesnih srpskih podruja. Upletena u konstrukte narativa kole iz koje je ponikla, autorica se oito niti ne moe zapitati: to ako je to bila Krajina i prije drave Nemanjia (koji su tim podrujem vladali relativno kratko u prvoj polovici 13. stoljea) i prije no to je krunidbenim inom u Biogradu 1102. godine dotadanji ugarski vladar Koloman postao i kraljem Hrvatske (po shvaanjima ne samo Jelene Mrgi-Radoji Hrvatska je tim inom nestala). Posljedica je, pak, usmjerenja na nedokazivo dokazivanje srpstva nedostatak vremena i prostora za promiljanje realnih povijesnih problema, pa se stoga u ovakvim tekstovima i pojavljuju ordinarne bedastoe i besmislene tvrdnje. Tako se Jeleni Mrgi-Radoji ini da epitet Donji (u nazivu Donji Kraji) oslikava nadmorsku visinu ove oblasti22, koja je, a u to se moe uvjeriti svatko baci li pogled na fiziki zemljovid BiH, izrazito planinska (treba li uope troiti rijei na uvoenje koncepta nadmorske visine u mentalne sklopove srednjega vijeka). Njezin je uzor, s druge strane, u svome znanstvenom postupku (tamo gdje se nije bavio vanijom stvari, obranom srpstva) doao i do ovakve mudrosti: Prednost ivota srednjovekovnih ljudi na prostorima Humske zemlje bile su u toploj klimi sa arkim letima i blagim zimama, to im je vie odgovaralo od kontinentalne klime, pre svega zato to nisu imali potrebe za toplijim odevanjem i grejanjem prostora u kojem se ivi23. Pravi primjer (besmislenoga i neumjesnog) nacionalistikog diskursa predstavlja, meutim, tvrdnja Jelene MrgiRadoji da je sredinom 10. stoljea ve spominjani bizantski car i pisac, Konstantin VII. Porfirogenet, Bosnu oznaio terminom zemljica (horion u grkoj grafiji) zato da oznai odnos veliine teritorije Bosne prema obimu itave Srbije, kojom je bila okruena sa svih strana24. Da Jelena Mrgi-Radoji zapravo, a da toga vjerojatno i nije svjesna, govori samo i iskljuivo o dananjem vremenu i da taj diskurs tek zaodijeva u povijesno ruho, ponajbolje se vidi kad prijee na razmatranje pojedinih upa Donjih Kraja. U ta svoja razmatranja ona ukljuuje i tri upanije koje nikad nisu pripadale Donjima Krajima Vrbas, Sanu i Dubicu25. Te su tri upanije (a ne upe autoriina ednog znanja), izmeu ostaloga, bile pokrivene mreom crkvenih upa Zagrebake biskupije, to je pouzdan znak da nikad nisu pripadale ni Donjim Krajima ni (pogotovu)
98
srednjovjekovnoj Bosni, no takvo bi objanjenje razorilo oaravajuu jednostavnost tvrdnje da su svi krajevi u kojima Srbi danas ive od poetka srpski. Uz to, puanstvo je tih krajeva, bar koliko se to danas moe utvrditi, govorilo ikavskim narjejem, pa se i jedan od tamonjih srednjovjekovnih gradova nije zvao Leva nego Liva, a to to je preiveo pad bosanske drave 1463. godine ne znai nita jer nikad i nije bio dio srednjovjekovne Bosne26. No, srednjovjekovna je Bosna ovdje zazvana jer ona predstavlja ve osvojeni dio povijesnih srpskih zemalja, pa se smjetanjem nekoga kraja unutar njezinih granica to automatski pretvara u povijesnu srpsku zemlju. Srednjovjekovnu je, pak, Bosnu definitivno, prema sudu srpskih povjesniara, u najnovije vrijeme znanstveno osvojio akademik Sima irkovi, iz ijih razglabanja i diskursa i potjee ideja o Bosni okruenoj krtenom Srbijom27. No, ak ni irkovi nije govorio o potpunoj okruenosti jer je, citirajui za potporu svojim stavovima Konstantina VII. Porfirogeneta i dajui mu teinu punoga autoriteta, morao uvaiti to to ovaj govori o hrvatskim upanijama na granicama Bosne. I upravo tu Jelena Mrgi-Radoji ini pravi iskorak i srpsku nacionalnu stvar odvodi korak dalje vrlo jednostavnim, ali, oima upuena itatelja, neukim i trapavim postupkom. U svojim razmatranjima, naime, o pojedinim upanijama autorica uvijek kree od najstarijega spominjanja u vrelima, odustajui od toga naela samo u sluaju upanije Plive, upravo one koju car-pisac iz 10. stoljea smjeta u todobnu Hrvatsku28. Umjesto daljega ralanjivanja ostalih vie ili manje slinih metodolokih postupaka koji se oslanjaju na maticu tradicije moderne srpske historiografije29, a koje od teksta Jelene Mrgi-Radoji ine klasini uradak u okvirima te i takve tradicije, po duhu istovjetan onome njezina uzora, Sinie Miia, upozorio bih na jedno generalno pravilo koje se iz svega moe ocrtati. Vrijedi, naime, uoiti kako se apetit dijela srpskih povjesniara za prvotnim (povijesnim) teritorijem poveava s udaljenou tih autora od diskursa koji prevladava u suvremenom svijetu. Tako Stevan Pavlovi, povjesniar koji ivi i djeluje u Engleskoj (pa ga je, susljedno tomu, teko i locirati u srpsku historiografiju), lakonski ustvruje kako se srpsko ime proirilo na one (Slavene) koji su se naselili u dolinama i basenima juno od Dunava, izmeu reka Bosne i Ibra30. Pri tomu Pavlovi, a na to doista treba posebno upozoriti, ne tvrdi da su Srbi kompaktno naselili taj veliki prostor, ve da se njihovo ime proirilo na puanstvo tih krajeva, to je u punom skladu s dananjim stanjem znanja o ranosrednjovjekovnim etnikim zajednicama. Mnogo blii tradiciji lokalnoga diskursa, Sima irkovi, u knjizi namijenjenoj svjetskome tritu i
99
izvorno objavljenoj kod uglednoga nakladnika Blackwell Publishing Ltd., ipak se ne moe suzdrati da podruje naseljavanja Srba znatno ne proiri, pa neodreeno govori o srpskom plemenu u krakim poljima izmeu dinarskog masiva i jadranske obale, ali zato na priloenom zemljovidu svoju Krtenu Srbiju iri do Vrbasa i Cetine na zapad, odnosno Save na sjever i Jadrana na jug, prisiljen priznati da njegov omiljeni (i selektivno rabljeni) autoritet, Konstantin VII. Porfirogenet, izrijekom u Hrvatsku smjeta upanije Plivu, Livno i Imotu (Imotski)31. Valja pripomenuti - irkovi zna da e knjiga biti prikazivana i da e to raditi netko s minimumom potrebnoga znanja, pa zato iskazuje neku vrst samokontrole i mati puta na volju tek tamo gdje sauvana vrela ne daju izravnih protudokaza za njegove tvrdnje. U knjizi lokalnoga domaaja i namijenjenoj domaoj publici koju treba jo jednom uvjeriti da su podruja na kojima danas ive Srbi oduvek bila njihova, Jeleni Mrgi-Radoji vie nita ne stoji na putu proizvoljnoga zamiljanja povijesti. Misaona se podloga njezina pothvata, uz malo karikiranja, moe ocrtati ovako: tko bi se od Srba usudio negativno reagirati na autoriina dostignua u povijesnom osvajanju prostora za te iste Srbe, a ako netko drugi i reagira, to ionako nije vano jer e to biti automatski denuncirano kao antisrpska rabota i dio ire antisrpske zavjere. Kreui se dakle u ovakvome diskursu, koji gotovo da ni u emu ne korespondira s modernom historiografijom, autori poput S. irkovia i J. Mrgi-Radoji (ali i cijele kole koja se kroz njihovo djelovanje uporno reproducira) vie nalikuju klasinome nacionalistu, kako ga opisuje Anthony Smith, nego profesionalnome povjesniaru32. Usporeujui nacionalista s arheologom, Smith, naime, zakljuuje da on smjeta (ipak ne treba zaboraviti: zamiljenu op. M.A.) zajednicu u njezino povijesno vrijeme te na taj nain stvara simboliku i kognitivnu osnovicu za tu zajednicu, odnosno fiksira i smjeta zajednicu u prostoru33. To definiranje vremenskoga i prostornoga okvira zajednice dobiva, meutim, na teini uzmu li se u obzir vrlo odreene okolnosti onaj dio srpske historiografije o kojemu se ovdje govori to radi, vjerojatno, instinktivno i unutar habitusa nacionalnih delatnika, koji definira cijeli jedan drutveni mentalni krajolik. Pojam habitusa ovdje rabim u znaenju koje mu pridaje Pierre Bourdie, prema kojemu je to (poneto pojednostavljeno): samoregulirajui sklop u ljudski um duboko usaenih predispozicija koji omoguuje, s jedne strane, valoriziranje i interioriziranje iskustva, a s druge strane i na temelju toga, reguliranu improvizaciju u djelovanju, u skladu sa zahtjevima objektivnih mogunosti toga djelovanja34. Masovna reprodukcija dijelom
100
tipiziranoga habitusa, kroz proces sekundarne socijalizacije (obrazovanja), stvara mentalne drutvene krajolike unutar odreenih drutvenih grupa (primjerice: srpski povjesniar nacionalni delatnik) koji onda odreuju mogunosti i dosege pojedineve percepcije i obrade prikupljenih informacija35. U takvu kontekstu mogue je pretpostaviti da, primjerice, Sinia Mii i Jelena Mrgi-Radoji (i njihovi recenzenti) uope nisu vidjeli, odnosno da su nesvjesno ignorirali ili smatrali nevanim informacije koje proturjee njihovim otkriima i stavovima koji iz tih otkria proizlaze. Istodobno se to, meutim, dogaa u oekivanju trenutka u kojemu e biti mogue ostvariti zamisao o izdvajanju Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine. Nije teko naslutiti da e taj trenutak, u mati nacionalnoga delatnika, onda otvoriti grand finale nacionalne povijesti, obnovu zlatnoga doba kroz rekonstrukciju prvotne zajednice i vraanje (zamiljenim) korijenima. Pri svemu ovome, na razini svjesnoga artikuliranja stavova za koje se predmnijeva da e u irem okruenju biti prihvaeni, S. irkovi smatra da razdvojenim delovima srpskog naroda ne predstoje 'borbe za osloboenje i ujedinjenje', ve zadatak da obnove pokidane veze sa susedima, evropskom i svetskom zajednicom, da povrate sposobnost recepcije onoga to se u savremenom svetu stvara za dobro i napredak ljudskog roda. Koliko je to u suprotnosti sa stvarnim ponaanjem i diskursom (namijenjenim domaoj uporabi) - kojemu su sastavni dijelovi: potpis, 1991. godine, na peticiju za obustavu bombardiranja Dubrovnika (ali ne i ostalih hrvatskih gradova, jer je Dubrovnik vaan i za Srbe i za Hrvate, dok su ostali gradovi vani, valjda, samo za Hrvate); izriaj biva jugoslovenska republika Bosna i Hercegovina u tekstu iz 1998. godine; konano, produciranje, kroz cijelo to vrijeme, povjesniara kakvi su Sinia Mii i Jelena Mrgi-Radoji (oboje s ponosom istiu udjel S. irkovia u svome znanstvenom formiranju, u oba sluaja on je doista bio lan povjerenstva pred kojim su branili svoje radnje a potom i recenzent njihovih knjiga) - ostaje na prosudbu samome autoru36. Put od ovakvoga znanja koje stvara akademski nacionalni delatnik do javnoga diskursa previe je sloen da bi ga se ovdje detaljnije razlagalo, pa je dovoljno naznaiti da je to znanje stvarna podloga, simbolika i kognitivna osnovica toga diskursa. To praktino znai da je, posredovano i pojednostavljeno (marom publicista, novinara, pisaca udbenika te nastavnika i profesora povijesti u osnovnim i srednjim kolama) za odailjanje kroz medije komunikacije koji podrazumijevaju publiku masovniju od itatelja magistarskih i doktorskih radnji, to znanje ukljueno u predodbu
101
o Republici Srpskoj kao izvornoj i vekovnoj srpskoj zemlji. Ono osigurava, na prvi pogled nerazumljivo pa i zaprepaujue, masovno prihvaanje i usvajanje zemljopisnoga naziva koji se niotkuda pojavio 1992. godine, u trenutku kad je cijela jedna drutvena (jugoslavenska) zbilja, graena, dograivana i prepravljanja preko sedamdeset godina odjednom nestala37. No, istini za volju valja svakako primijetiti da se to znanje ne ukorjenjuje tako lako. Dva primjera iz neposredne komunikacije to, na anegdotalnoj razini, mogu kako tako ilustrirati. Novinar jedne televizijske postaje iz Banje Luke, ijom sam dobrotom i doao u posjed knjige Jelene Mrgi-Radoji, u razgovoru o toj knjizi svoj je komentar ograniio na stav: jesmo Srbi i to je (Republika Srpska) nae, no ipak ne moemo ba toliko iskrivljavati povijest. Primjer drugi: student kojemu predajem u Zagrebu, a koji je stjecajem okolnosti sluao predavanja ve spominjanoga Milana Vasia na jednoj visokokolskoj instituciji u Banjoj Luci, pripovijedao mi je kako je profesor stalno na predavanjima upozoravao studente da ovi novi historiari izmiljaju povijest u novom (hiper)nacionalnom kljuu. Uzimajui u obzir mogunost da je sve to bilo izreeno u razgovoru koji se, s ne-pripadnikom zajednice, vodi drugaije no u dnevnoj komunikaciji (nacionalno) homogenoga okruenja, ipak se jasno dadu razaznati dvojbe i pukotine u naoko monolitnoj novoj slici realnosti i nainu na koji je ona povijesno generirana. Bilo bi krajnje pogreno kad bi itatelj pomislio da se sve reeno odnosi iskljuivo na Srbe i cijelu srpsku historiografiju. S jedne strane, nedvojbeno nisu svi srpski profesionalni (akademski) povjesniari istodobno nacionalni delatnici na nain koji je upravo ocrtan. Bilo kakav pokuaj kvantifikacije u tome smislu bio bi, bez detaljnih i pouzdanih istraivanja, potpuni promaaj. S druge strane, nacionalni se radnici i djelatnici lako mogu raspoznati i meu hrvatskim i bonjakomuslimanskim povjesniarima. Poznajui relativno dobro samo aktualnu hrvatsku historiografiju38, mogu zakljuiti da se takav habitus sve vie smatra neprihvatljivim i nelegitimnim te izaziva zazor i podrazumijeva stanovitu mjeru iskljuivanja, utemeljenoga na profesionalnoj etici a ne na iz politike sfere dobivenim direktivama (iako ni ovo drugo ne treba jo posve iskljuiti). U BiH, meutim, koliko se moe nazrijeti iz poloaja vanjskoga promatraa, diskurs profesionalnih (akademskih) povjesniara jo je uvijek, pod utjecajem irih drutvenih i politikih prilika, preteito u registru nacionalnog (nacionalistikog). U tome kljuu svakako valja tumaiti pozadinu (veega dijela) prakse skraivanje naziva Bosna i Hercegovina u Bosna, od ega sam i poao, kao izraz bonjako-muslimanskog nacionalistikoga diskursa koji je od
102
poetka 90-ih iziao iz faze uporabe strategije slabih te, bar na jednom dijelu teritorija BiH, postao dominantan, a time i mnogo agresivniji39. Takvo je skraivanje i inzistiranje na njemu u javnom diskursu, kad ima naznaenu pozadinu, posve jednako uporabi pojma Srpska jer iskazuje elju za dominacijom i to je mogue veom monopolizacijom drutvene moi, to se onda obrazlae historijskom argumentacijom i zahtjevom za toboe normalnom zemljom. Na prvi se pogled moe initi da zahtjevi za jedinstvenom i normalnom zemljom, to podrazumijeva odricanje legitimacije nacionalnom (nacionalistikom) diskursu Hrvata i Srba, a koji dolaze iz bonjako-muslimanske politike i intelektualne elite, ciljaju na isto ono o emu govore meunarodni imbenici. Usporedi li se, naime, ono to sam kao odreenje djelovanje tih meunarodnih imbenika ilustrirao rijeima M. Pricea o elji za stvaranjem bosanskog nacionalnog (dravnog) identiteta, doista se ini da je to isto. No, bonjako-muslimanski diskurs podrazumijeva dominaciju, uoblienu u zamisao o temeljnom narodu koji je osnovica drave i identiteta koji iz nje proizlazi (pa su susljedno tomu i pripadnici toga naroda glavni korisnik blagodati koje ta drava prua), a ideja o jedinstvenom nacionalnom (dravnom) identitetu ukotvljena je u zasade liberalne demokratske politike kulture s teitem na pravu pojedinca, ija bi europska dopunjena inaica trebala biti ideja konsocijacijske demokracije40. Ovako ocrtana povrna slinost ciljeva stvara u razdoblju nakon 1995. godine atmosferu u kojoj su krugovi bonjakomuslimanske politike elite, i to onoga njezina nacionalistikog segmenta, glavni saveznik meunarodnih imbenika. No, to je saveznitvo krhko i na dulju stazu neodrivo, zbog temeljnih ideolokih razlika. ini se da je ovdje mogue zazvati primjer isto tako krhkog i neodrivog saveznitva tih istih nacionalistikih krugova i meunarodne mree islamskih terorista (izvrsno prikazano u ve spominjanoj knjizi E. Kohlmanna), za koje je nacionalizam, makar on bio dijelom utemeljen i na islamu, jednostavno neprihvatljiv. Ostaje kao nepoznanica samo to do kada e to krhko i nestabilno saveznitvo trajati. * Ako je uestalo skraivanje naziva Bosna i Hercegovina u Bosna u javnom diskursu rezultat promjena drutvene atmosfere, odnosno sve agresivnijega nastupa bonjako-muslimanskoga nacionalizma, ostaje vidjeti tko su i zato branitelji punoga naziva zemlje. Osim maloga broja onih koji se dre ustaljenih normi slijedom mentalne inercije i nemogunosti brze prilagodbe, a u situaciji u kojoj (sve do ovoga trenutka) srpski nacionalisti uz Republiku Srpsku ne
103
ele ni uti za Bosnu i Hercegovinu41, slubeni je naziv zemlje dobio zagovornike na posve neoekivanoj strani. Naime, kao to u sklopu strategija za ostvarenje svojih ciljeva primjenu liberalnih prava pojedinca trae najei bonjako-muslimanski nacionalisti (a pridruuju im se, ak, i klasini islamisti), tako je slubeni naziv BiH postao uporite otpora hrvatskog nacionalistikog diskursa. To je o veliki ideoloki preokret, u objanjenju kojega valja poi od toga da je poetkom 90-ih godina prologa stoljea, a potom i tijekom rata u prvoj polovici toga desetljea, taj nacionalistiki diskurs (oslonjen i na prilike u susjednoj Hrvatskoj) proao kroz agresivnu fazu, obiljeenu uestalom uporabom naziva HercegBosna. U vrijeme kada je trodijelna (umjesto dvodijelne, koja je naknadno provedena) podjela BiH izgledala vrlo realnom opcijom42, taj je zemljopisni naziv, s tradicionalnim uporitem u hrvatskome diskursu, trebao pokriti hrvatski udio u buduoj podjeli. No, potkraj 90-ih i poetkom 21. stoljea bitno se mijenja ukupna politika ali i drutvena atmosfera, to se ponajprije odnosi na izrazito suavanje prostora za nacionalistiki diskurs u Hrvatskoj. Uz to dolazi i pritisak meunarodnih imbenika, koji pratei liniju najmanjega otpora svoju uinkovitost u suzbijanju etnike lojalnosti dokazuju rezultatima postignutim upravo u hrvatskom miljeu kao najslabijem. Konano, u projekciji buduih scenarija vrlo se realnom, pogotovu u svjetlu svega to je dosad reeno o reprodukciji srpskoga nacionalistikog diskursa, ini mogunost da, nakon provedenoga referenduma o odcjepljenju Republike Srpske, dananja Federacija Bosne i Hercegovine (eventualno ak i kao Bosna) postane nacionalna (to jest normalna) drava Bonjaka-muslimana. U tome bi sluaju Hrvati, od konstitutivnoga elementa s bar nekim mehanizmima zatite kolektivnih prava, bili svedeni na kategoriju nacionalne manjine bez bilo kakvih mehanizama zatite tih istih prava. Nedvojbeno vrlo omiljena i vrlo crna projekcija budunosti hrvatskih nacionalista (ali ne samo njih), ovakav je scenarij stvarno tek jedan od realno (vrlo) moguih. Izvodei ga do krajnjih konzekvencija, mogue je pretpostaviti da bi od etiri mogue opcije koje se, prema razlaganju Willa Kymlickae, otvaraju u ovakvim situacijama43, hrvatska politika elita mogla odluiti za dvije na jednoj bi strani dolo do masovnoga iseljavanja iz sadanjih hrvatskih enklava (epe, Lavanska dolina, Kiseljak itd.) u Hrvatsku i dalje u tree zemlje, na drugoj strani kompaktna podruja naseljena Hrvatima, a na granicama s Hrvatskom (Hercegovina i Posavina), traila bi teritorijalnu autonomiju, koja bi u sljedeoj fazi mogla okonati odcjepljenjem i pripajanjem Hrvatskoj.
104
Da bi se, meutim, dobila stvarna perspektiva moguih pravaca razvoja prilika, moe se ovdje ocrtati, na prvi pogled, nevjerojatan, iako stvarno (u nedostatku vrstih injeninih pokazatelja) realistian alternativni scenarij bosanskohercegovake verzije konsocijacijske demokracije. Naime, u projekciji se budunosti valja osloniti i na one rezultate rata koji jo nisu dobili snagu slubene potvrde, ali su pozornom promatrau jasno vidljivi. Jedan od takvih jest i izrazita promjena demografskih trendova, koji su svojedobno i bili jedan od najvanijih pozadinskih razloga za izbijanje rata. Ta se promjena demografskih trendova zrcali u injenici da je prekinut izraziti trend rasta bonjako-muslimanske populacije, kao to su i realni brojani pokazatelji udjela pojedinih nacionalnih skupina u ukupnoj populaciji bitno promijenjeni. U poetku rata nesuzbijano, a kasnije gotovo posve nekontrolirano nasilje na podrujima koje su okupirale (nove) srpske vlasti, rezultiralo je etnikim ienjem koje je bonjako-muslimansku populaciju iz istone i zapadne Bosne, odnosno istone Hercegovine, usmjerilo podjednako prema, uglavnom, gradskim naseljima sredinjih dijelova BiH, s jedne, i zapadnoeuropskim zemljama i USA, s druge strane (ostatak Bonjakamuslimana iz dijela Hercegovine krenuo je istim putem neto kasnije, pod teretom hrvatskoga nasilja). To je nasilje pokrenulo i hrvatsku populaciju zapadne Bosne i usmjerilo je, opet podjednako, na teritorij Republike Hrvatske i u tree zemlje, da bi naknadno, od sredine 1993. godine, nasilje na teritorijima pod kontrolom vlasti iz Sarajeva takoer pokrenulo hrvatsku populaciju iz sredinjih dijelova Bosne (taj je val jednim dijelom zaustavljen u Hercegovini, jednim se dijelom prelio u Hrvatsku, a dio je tih ljudi zavrio u treim zemljama brojevi su ovdje jo uvijek potpuna nepoznanica). Posebice se, meutim, vanim u demografskim trendovima i s time u svezi u projekcijama budunosti ine rezultati etnikoga ienja Bonjaka-muslimana. S jedne je strane, naime, masovni odlazak u zapadnoeuropske zemlje i USA u kratkome vremenu stvorio relativno veliku dijasporu, koja ve danas prihvaa i daje logistiku potporu novome valu emigranata to BiH sada naputaju zbog ekonomskih razloga. S druge strane, premjetanjem ruralne populacije iz istone, i neto manjim dijelom, iz zapadne Bosne u gradska naselja mijenjaju se stubokom i kulturne navike, izmeu ostaloga i one vezane uz bioloku reprodukciju, odnosno broj djece u obitelji. Naime, na selu je svako dijete, ak i na kraju 20. stoljea, jo uvijek bilo gledano kao par radnih ruku vie, a u gradu se na svako novo dijete gleda kao na usta vie, pa se zbog toga znatno smanjuje broj djece po obitelji. Kumulativni se uinak svih tih promjena jo uvijek ne moe
105
preciznije prosuivati, a to e biti mogue tek nakon to se na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine obavi popis puanstva (u sklopu desetogodinjih ciklusa popisa, ustaljenih za postojanja bive Jugoslavije, popis je trebao biti obavljen jo 2001. godine). Indikativno je, meutim, da otpor provoenju popisa dolazi iz bonjako-muslimanske politike elite, kojoj je, i s ogranienim podacima kojima raspolae, posve jasno da o nekadanjoj izrazitoj relativnoj veini (44 %) i eventualnom brzom dosizanju natpolovine veine u cijeloj BiH vie nema ni govora. U tome sklopu valja sada uzeti u obzir da su i Srbi (moda ne od samoga poetka rata) bili objekt nesmiljenoga nasilja (i opet, moda ne u istoj mjeri organiziranog, kao Bonjaci-muslimani i Hrvati, ako nita drugo ve i zbog injenice da druge dvije strane nisu kontrolirale teritorij i prilike na isti nain) usmjerenoga na etniko ienje te su u velikom broju i naputali krajeve u kojima su dotad ivjeli, odlazei u Republiku Srpsku, Srbiju, Crnu Goru, ali i u tree zemlje. Konani je, pak, rezultat migracijskih i demografskih gibanja tijekom 90-ih za srpsku populaciju u BiH ipak bitno drugaiji. Jedan od vanih razloga jest i injenica da se veliki broj Srba iz Hrvatske nakon 1995. godine naao upravo u Bosni i Hercegovini44, to je svakako utjecalo na bitnu promjenu u ukupnome omjeru nacionalnih populacija. Drugim rijeima, nikoga ne bi smjelo iznenaditi ako budui popis (pod uvjetom da bude proveden prije eventualnoga odcjepljenja Republike Srpske) pokae mnogo ravnopravniji brojani odnos Bonjaka-muslimana i Srba u cijeloj Bosni i Hercegovini. Nova demografska stvarnost, kao rezultat rata, i golemi politiki kapital u obliku Republike Srpske, mogu srpskoj politikoj eliti donijeti u budunosti posve novi drutveni poloaj ovladavanja polugama moi toliko da bi ak presudno kontrolirali BiH kao cjelinu. U takvoj novoj perspektivi ak bi se i postupak odcjepljenja (s ujedinjenjem ili bez ujedinjenja s maticom) toj istoj eliti mogao pokazati manje privlanim od ouvanja steenih poloaja. U ovako, dakle, promijenjenim uvjetima, koji otvaraju posve novi i iroki spektar moguih scenarija budunosti, hrvatski se nacionalizam sve vie utjee strategiji slabih i defanzivnim taktikama, u koje svakako valja smjestiti i inzistiranje na punome nazivu Bosne i Hercegovine. U sklopu tih defanzivnih taktika unutar suenih mogunosti djelovanja sada se reljefnije pojavljuje i preciznije ocrtava vezivanje dijela hrvatske populacije u BiH za hercegovaki identitet, u znaenju koje bitno nadilazi samo regionalnu oznaku. Iako to vezivanje nije do sada uoblieno u cjeloviti povijesni narativ, njegovu se pojavu moe pratiti jo od poetka 90-ih godina i vremena prisvajanja povijesnoga lika hercega Stjepana
106
Vukia Kosae (tako je bivi Dom kulture u hrvatskome dijelu Mostara postao Kosain dom). S time onda u svezi stoji i poziv na tradicije srednjovjekovne Hercegovine (u doba dok je Mostar funkcionirao kao potpuno podijeljeni grad njegov je hrvatski dio kao grb rabio srednjovjekovni grb Kosaa, odnosno Hercegovine), ili u novije vrijeme na tradicije srednjovjekovne Humske zemlje. Stoga se ini uputnim ovdje bar ukratko naznaiti to je povijesna stvarnost pojmova Humska zemlja i Hercegovina. O Humskoj zemlji, njezinim tradicijama i obliku identiteta koji se iz njih razvio ve sam opirnije pisao45, pa u ovdje samo ponoviti najvanije. Kao politiki zasebna cjelina, doista niim vezana uz suvremenu Bosnu, odnosno bosansku Banovinu, Humska je zemlja (u teritorijalnome je smislu taj pojam bitno drugaiji od dananje Hercegovine on ukljuuje grubo ocrtan, u smjeru zapad istok, podruje od Vrulje i velikog zavoja rijeke Cetine do dubrovakoga zalea, ukljuivo i Stolac, s obalnim pojasom do Peljeca; u smjeru jug sjever Humska se zemlja prostirala od obale Jadrana do gornje Neretve i Konjica) funkcionirala kao kneevina sve do 1326. godine (za razdoblje za koje raspolaemo s potpunijim vijestima iz vrela, to znai od polovice 12. stoljea nadalje, zna se da je knez priznavao seniorska prava ugarsko-hrvatskoga kralja, a krae vrijeme u 13. stoljeu i srpskoga kralja). Nakon to je te godine tadanji bosanski ban Stjepan IV. (iako je doista bio etvrti ban s tim imenom, u literaturu je uao i do danas se odrava kao Stjepan II.) osvojio zemlju, ona je formalno prestala biti samostalna kneevina ali je i nadalje, posve u skladu sa srednjovjekovnim shvaanjima i nainom funkcioniranja srednjovjekovnih drava, zadrala stanoviti oblik zasebnoga politikoga ivota i sve elemente prijanjeg ureenja. To se ponajprije odnosi na vrst predstavnikoga tijela kojemu je najvanija funkcija bila sudbena (humski stol), a u kojemu se i nadalje postupalo po prije utvrenoj, dakle tradicionalnoj proceduri (humsko pitanje). Dio vladajue elite vezao se, dodue, uz novoga vrhovnog vladara, no njegova je vlast trajala, bar u onome zapadnom dijelu zemlje, na desnoj obali Neretve, samo nekih tridesetak godina. Godine 1356., naime, bosanski je ban bio prisiljen te krajeve predati ugarsko-hrvatskome kralju, pod ijom su vlau i ostali sve do 1390. godine. Kroz to razdoblje tamo je ponovno uspostavljena funkcija lokalnoga glavara, no ovaj put ne kao (polu)samostalnoga vladara, kneza, nego kao kraljeva izaslanika. Od 1390. godine Humska je zemlja ponovno pod vlau bosanskoga kralja, ali pod izravnom upravom lokalne velikake obitelji Jurjevia-Radivojevia. No, ve od 1410. godine Humska se zemlja poinje uklapati u oblast pod vlau
107
Sandalja Hrania Kosae, oblast koja e pod Sandaljevim sinovcem i nasljednikom, hercegom Stjepanom, poeti sve vie funkcionirati kao gotovo samostalni politiki organizam. U teritorijalnome je smislu hercegova oblast, u sredini 15. stoljea kada je posve izgraena kao administrativna kolijevka budue Hercegovine, daleko nadilazila Humsku zemlju i ukljuivala je, u odreenim trenucima, teritorij od Omia na zapadu, do gornjega i srednjeg Podrinja, pa ak i dijelove Zete, na istoku. Pa ipak, jo je poetkom 50-ih godina 15. stoljea hercegov sin Vlatko, tijekom pobune protiv oca, mogao izgraditi svoju bazu i uporite meu humskim plemiima, koje je mobilizirao i na svoju stranu dobio upravo pozivom na humsku zasebnost. Osim naznaenih tradicionalnih oblika zajednikoga djelovanja, koji su tvorili institucionalnu mreu kroz koju se reproducirao identitet humskoga plemstva te su time bili jedan od temelja na kojima se mogla ostvariti relativno masovna politika mobilizacija, valja svakako naznaiti da je taj identitet ve u 14. stoljeu imao i snano uporite i potporu u diskurzivnoj pismenosti. Naime, u vrijeme kad je zapadni dio zemlje bio pod izravnom vlau ugarsko-hrvatskoga kralja, odnosno pod upravom njegova izaslanika u 60-im godinama 14. stoljea, u istonome je dijelu zemlje uobliena, u okolnostima razmatranje kojih bi ovdje bilo preopirno, i jedna Humska kronika, koja je posve sigurno u kasnijim vremenima bila vrsto uporite zasebnoga identiteta lokalnog vladajueg sloja. Ona, naalost, nije sauvana u izvornome obliku, ali su zato i njezin sadraj, pa i cjeloviti narativ, posveen humskim gospodarima, raspoznatljivi u onome to je iz nje ekscerpirao i u svoje djelo Kraljevstvo Slavena ukljuio dubrovaki historik 17. stoljea, Mavro Orbini46. Taj, dakle, i takav identitet, duboko ukotvljen u oblicima zajednikoga djelovanja i iz njega izvedenoj solidarnosti, s jedne strane, i u diskurzivnoj pismenosti, kroz koju se producirala trajna slika zajednice, s druge strane, irio se i uvao i u dubini drutva te funkcionirao i kao motivacijski imbenik stvarnoga djelovanja. irenje, pak, u dubinu drutva najbolje potvruje injenica da su se doseljenici iz Humske zemlje u dalmatinske gradove (Split, Trogir, ibenik, Zadar) u svim prigodama, bez obzira na status i poloaj, tijekom 14. i 15. stoljea dosljedno identificirali upravo tako bili su podrijetlom, ili su dolazili iz Humske zemlje (Comsqua semia). S druge se strane samo u jednome sluaju, zabiljeenom u Splitu 1454. godine, dogodilo da se osoba identificira na nain da dolazi iz knetva hercega Stjepana bosanskoga47. Svoju oblast ni sam herceg nije izjednaavao s Humskom zemljom, pa je i kod stvaranja svoje herceke titule vrlo znakovito dvojio koji e teritorijalni sadraj
108
toj tituli dati. Podrobna su i pouzdana istraivanja S. irkovia48, naime, pokazala da je Stjepan Vuki Kosaa sam sebi dodijelio titulu hercega, ugledajui se ponajprije na splitskoga hercega Hrvoja Vukia Hrvatinia, pa je ak i pokuao u Mlecima dobiti upravo takav naslov. U prvo je vrijeme, meutim, sam svoju novu titulu vezao uz Humsku zemlju, pa se u prvim mjesecima nazivao herceg humski i primorski. Brzo je to, ipak, promijenio i poeo se nadalje nazivati hercegom od sv. Sabe, referirajui se, u komunikaciji s vanjskim svijetom, na injenicu da se radi o svetitelju koji ini velika uda, a iji se grob, u manastiru Mileevi, nalazio na podruju kojim je vladao i upravljao. Je li se, i ako jest, koliko u komunikaciji na domaem planu s ovakvim definiranjem titule oslanjao i na tradicije Nemanjia i na taj nain pokuao mobilizirati one svoje podanike kod kojih se uvala uspomena na vlast te vladarske loze, kako to tumai irkovi, ne moe se sa sigurnou utvrditi. Indikativno je, meutim, da je njegov podanik Vladi Ratkovi 1454. godine ipak o njemu govorio kao o bosanskome duki (hercegu), pa gledano upravo iz toga kuta ne bi ni trebalo uditi to se identifikacija s njegovom oblau nije uspjela ukorijeniti sve do otomanskih osvajanja ovih krajeva 70-ih i 80-ih godina 15. stoljea. Iz svega se reenoga moe jasno razabrati da je humski identitet tipino srednjovjekovni oblik identiteta, oslonjeno na politiku tvorbu izraslu iz okvira jedne ranosrednjovjekovne etnike zajednice (Humljani), a koji je u uvjetima otomanske okupacije, s nestankom stare drutvene elite i bez oslonca na drutvenu realnost kroz koju bi se reproducirao, bio osuen na odumiranje i nestajanje. Njegovi nositelji, oni koji su se sastajali na humskom stolu i pozivali se na humske tradicije, ili su stradali u sukobima, ili se iselili, ili na, dulji rok, prihvatili novi identitetski okvir kroz proces islamizacije. Koliko su ovi posljednji, meu starim muslimanima ozloglaeni kao poturi49, dugo odravali stare srednjovjekovne uspomene teko je i naslutiti, no ne ini se teko zakljuiti da je ve etvrtoj ili petoj generaciji nasljednika nekadanjega humskog plemia identitet njihova dalekog pretka neto stvarno mogao znaiti. Indikativna je u tome pravcu injenica da je spomenuta Humska kronika sauvana u Dubrovniku, a ne tamo gdje je nastala i gdje se, zapravo, stvarno itala i rabila. Nastanak, pak, Hercegovine i uobliavanje novoga oblika, sada regionalnoga, identiteta nisu vie, kao ni u sluaju Donjih Kraja i Bosanske Krajine, imali nikakve veze s Humskom zemljom i njezinim tradicijama. ak i kada se 1454. godine Vladi Ratkovi identificirao kao osoba koja dolazi iz hercegove dravine ta je formulacija
109
(knetvo hercega Stjepana - comitatus duce Stephani) u obliku koji, po svemu sudei, prilino precizno zrcali ono to je Vladi stvarno izgovorio, bila daleko od bilo kakve zamisli o hercegovoj zemlji Hercegovini. Taj, pak, posve novi oblik zemljopisnoga naziva Hercegovina svoj korijen ima u sustavu teritorijalnoupravnog i vojnog ureenja Otomanskoga Carstva. U prvo vrijeme nakon osvajanja, naime, otomansko se ureenje oslanjalo na zateeni sustav vlasnikih odnosa i iz njega izvedenih upravnih podjela, pa su tako 60-ih godina 15. stoljea nekadanji velikaki posjedi Pavlovia, Kovaevia, ali i hercega Stjepana, funkcionirali kao upravna podruja novoutemeljenoga otomanskog bosanskog sandaka, u nazivima kojih se jo uvijek uvala uspomena na nekadanje gospodare (vilajet Pavli zemlja Pavlovia, vilajet Kova zemlja Kovaevia, vilajet Hersek zemlja hercegova)50. S uvrivanjem nove vlasti mijenjala se i novim potrebama prilagoavala i teritorijalna vojna i upravna podjela. Budui da je kljuna funkcija Otomanskoga Carstva u vrijeme uspona njegove moi, a u tome se slau i stariji i noviji autoriteti51, bilo irenje zemlje islama (dar al-Islam) na raun zemlje rata (dar al-Harb), koje se moglo ostvariti samo osloncem na vojnu silu, onda je i teritorijalna vojna organizacija bila klju za upravnu organizaciju. U takvu sustavu najvanija je uloga pripadala velikim postrojbama profesionalnih konjanika, koje su u ratni pohod kretale pod istim simbolom, stijegom (sandak) koji je njihov zapovjednik dobio od sultana. Ti su profesionalni konjanici za svoju slubu uivali zemljine posjede i nazivali su se spahije, a njihov je zapovjednik nosio titulu bega. Teritorij s kojega su mobilizirane te velike postrojbe, i na kojem su bili rasporeeni posjedi spahija, pripadao je i pod mirnodopsku izvrnu vlast toga istog bega i nazivao se, po simbolu rabljenom za identifikaciju u borbenom poretku, sandak, iz ega se izvodila i puna zapovjednikova titula sandak-beg. No, poslove su civilne uprave, po naelima islamskoga vjerskog prava, erijata, u stvarnosti otpravljali suci, kadije. Teritorij se pod ingerencijama pojedinoga kadije, kadiluk, poklapao s teritorijem na kojemu su regrutirani pripadnici manjih sastavnih dijelova velike postrojbe, arpalukom (vilajetom), pa je na taj nain odravan paralelizam vojne i administrativno-upravne teritorijalne organizacije. irenjem podruja pod sultanovom vlau irila se i dopunjavala mrea teritorijalne organizacije, stvaranjem i ureenjem novih sandaka, i unutar njih arpaluka/vilajeta i kadiluka. Ve 1470. godine, nakon osvajanja velikoga dijela posjeda hercega Stjepana, od
110
nekadanje sastavne jedinice bosanskoga sandaka (ija se prvotna organizacija oslanjala na zateeno Bosansko Kraljevstvo), vilajeta Hersek (hercegove zemlje), organiziran je novi sandak. U svome je nazivu taj novi sandak sauvao uspomenu na nain na koji je nastajao, pa se tako danas u prijevodu s arapskoga i naziva Hercegovinom, a izravno se oslanjanje na tradicije nekadanjih hercegovih posjeda zrcali u dosegu njegova teritorijalnoga irenja. Naime, novi se sandak teritorijalno irio jo nekih dvadesetak godina, dok turska osvajanja nisu poela obuhvaati i dijelove srednjovjekovnog Hrvatskog Kraljevstva, od kojih je onda obrazovan novi sandak, pod imenom kliki. No, otomanski sandaci ni izdaleka nisu mogli pruiti realan i vrst drutveni okvir identifikacije, tim prije to su vanost imali ponajprije za vojniku klasu. Sudjelovanje u pohodima pod zapovjednitvom jednoga sandak-bega, kao i obavljanje razliitih poslova za njegov raun na teritoriju sandaka u vrijeme mira, stvarali su dodue mehanizme zajednikoga djelovanja kroz relativno gustu mreu drutvenih interakcija, iz ega su proizlazili solidarnost i meusobna lojalnost, ali samo u sklopu vojnike klase. No, ta vojnika klasa, bar u poetku, nije raspolagala nasljednim posjedima te nije bila vezana uz odreeni teritorij. Uz to su se i sandak-begovi esto smjenjivali, pa ni oni nisu mogli postati fokus lojalnosti i narativa koji bi u svijest utiskivali trajniju sliku zajednice, kako je to svojedobno bilo s nasljednim gospodarima u srednjovjekovnom dobu. S druge strane, otomansko je Carstvo kao teokratska (islamska) drava kod svojih podanika, ve na razini milletskoga ureenja, u prvi plan izvlailo vjersku pripadnost52. O njoj su uvelike ovisili drutveni status i mogunosti drutvene promocije, pa je i to zacijelo oteavalo oblikovanje bilo kakva drugog identiteta. Dakako da su u ovako postavljenoj slici vrijeme i dinamika drutvenih gibanja unosili promjene, poevi od procesa islamizacije, preko ustanovljavanja stalnih, nasljednih posjeda spahija, punoga usvajanja novih oblika pisane kulture, do pomicanja granica i njihova konanoga fiksiranja na kraju 17. stoljea. Kroz sukobe na granici Carstva u 17. stoljeu oblikovani su konano i narativi koji su, bilo u formi usmene tradicije, bilo u formi diskurzivne pismenosti, trajnije fiksirali drutvene zajednice stvorene kroz razne oblike interakcije. Vrijedi u tome kontekstu ovdje svakako, bar nuzgredno, pripomenuti da je proces oblikovanja otomanskoga sandaka Hercegovine do sredine 18. stoljea dobio i kransku pripovjednu verziju, zabiljeenu u pisanom obliku prvi put u djelu Cvit razogovora naroda i jezika ilirikoga aliti rvackoga, koje je
111
u Mlecima 1747. tiskao franjevac Filip Grabovac. U nastojanju da ocrta povijesne narative, ili kako on sam kae izod i poetak, raznih suvremenih etnikih zajednica i politikih tvorbi, Grabovac je jednu stranicu svoga djela posvetio i Hercegovini. Objasnio je da je to nekadanja Gornja Dalmacija koja se je drala ervijom, a kasnije je nazvana banovina Santo aba, a od bana Stipana ercega prozva se Ercegovina eto i danas nosi to ime. Grabovac je znao i da je ban Stipan erceg pripadao kui Kosaa, no kako je doao do toga da je ta kua vladala Ercegovinom od 1317. godine ve nije posve jasno53. Ueni je fratar (bio je zapravo kapelan hrvatskih postrojbi u slubi Republike) znanje prikupljeno u mletakim knjinicama nastojao pretoiti u puki diskurs te na taj nain stvoriti koordinate u koje je valjalo uklopiti i njegove Rvate i nai njihovo mjesto u sklopu ukupne ljudske povijesti. Za njega, dakle, ako je za Humsku zemlju i znao (kao to vjerojatno preko Orbinija i jest), ona vie nije bila vana i relevantna. Njegovo razmatranje, meutim, jasno prenosi teite s otomanskoga sandaka na tradicije srednjovjekovnoga kranskoga gospodara te time prisvaja i u dimenziju kranske tradicije prenosi izod i poetak otomanske teritorijalno-upravne jedinice. No, vjerska podijeljenost i primarna lojalnost milletu, koja se zorno oituje i u ovome postupku prisvajanja memorije i na njoj izgraene tradicije, onemoguili su potpuno sklapanje regionalnih identiteta koji bi nadilazili vjerske suprotnosti. Konani uinak tih sloenih procesa oituje se u prvoj polovici 19. stoljea kad ta regionalna pripadnost dobiva na teini u odnosima unutar vjerskih, (proto)nacionalnih zajednica. Tako se u sklopu bune Husein-kapetana Gradaevia, hercegovaki begovi pod vodstvom Ali-pae Rizvanbegovia sukobljavaju s bosanskim begovima, ostajui na strani sredinje vlasti (za nagradu ta vlast stvara 1833. godine posebni hercegovaki paaluk), a franjevci se hercegovakoga podrijetla (oko 1845. godine) odiljuju i odcipljuju od Bosne Srebrne. Na ovome mjestu valja svakako primijetiti prema verzijama prolosti konstruiranim tijekom posljednjih sto pedeset godina, u doba otomanske vlasti praktino nije postojala drutvena komunikacija preko granica vjerskih skupina, milleta, pa se tako ni u sukobu bosanskih i hercegovakih begova s jedne strane, a bosanskih i hercegovakih franjevaca s druge strane, ne trae eventualne veze i meusobni utjecaji54. Pri tomu treba i posebice upozoriti da su, poglavito, hrvatska i srpska verzija povijesti razdoblja od kraja 15. do sredine 19. stoljea rezultat naknadnoga pokuaja skidanja orijentalne mrlje s vlastite prolosti, pokuaja koji je slovenski antropolog Boidar Jezernik usporedio s pokuajem
112
(crnoputih) Afroamerikanaca da umivanjem uklone boju svoga lica55. To uklanjanje svakoga traga otomanskoga utjecaja, pa onda i komunikacije i interakcije s mrskim okupatorom, kako se na Otomansko Carstvo poelo gledati sredinom 19. stoljea, posljedica je, kako to zorno dokazuje Jezernik, utjecaja koji su dolazili s europskoga zapada u to doba. Ti su utjecaji dolazili u obliku shvaanja prenesenih iz razvijenoga svijeta, a koja su u 19. stoljeu Turke i sve otomansko potpuno orijentalizirali i predstavljali u negativnom svjetlu. Sukladno, pak, tomu nastojalo se u krajevima iz kojih se otomansko Carstvo povlailo to prije ukloniti njegove tragove. Na isti se nain i iz kolektivne memorije, kroz povijesne i (para)povijesne ralambe, uklanjalo sve ono to je govorilo o normalnim odnosima pa i suradnji u okolnostima koje su to zahtijevale. U toj je, pak, memoriji ostavljano ono to je govorilo o tlaenju, nepravdama, herojskom otporu (esto zapravo obinom odmetnitvu, a katkad ak i banditizmu) i sukobima56. Kada je, meutim, izgledalo da je posao ienja gotovo priveden kraju, diskurs se u razvijenom svijetu, u skladu s tamonjim irim drutvenim prilikama stubokom promijenio. Sada su se potomci onih koji su govorili o orijentalnoj nakaznosti (i time izazivali potrebu uklanjanja tragova te nakaznosti da bi se nova, netom osloboena drutva mogla prispodobiti zapadnim normama) poeli udom uditi i zgraati nad tim to su u krajevima u kojima je vladao sultan uklonjeni (gotovo) svi (vidljivi) tragovi otomanske civilizacije. Odbacujui, dakle, crno-bijelu paradigmu povijesnoga gibanja valja svakako uoiti da podizanja irokobrijekoga samostana, pa ni susljedne hercegovake franjevake provincije, ne bi bilo bez nekog oblika suradnje lokalnih muslimana. Je li pri tomu glavnu ulogu igrao novac, ili su u igri bili i politiki ulozi (paaluk Hercegovina morao je biti svakako institucionalno dograen i za katoliki millet), ili je, po svemu sudei, bilo i jednoga i drugog, teko e se jasno utvrditi. Bilo kako bilo, taj je oblik suradnje elite dviju zajednica, zacijelo ne i prvi i jedini, mogao u drugaijim uvjetima generirati posve drugaiji sklop odnosa. Njegov je, meutim, ishod odredila injenica da je upravo u ovo vrijeme u susjednim podrujima u punom zamahu bio kulturni preporod, kojim se postavljao temelj za izgradnju modernih nacionalnih zajednica na irem podruju srednjeistone i jugoistone Europe. Konstrukcija modernih nacija sa svoje je strane regionalne identitete starih multietnikih imperija potisnula u drugi plan drutvene komunikacije, pa je tako i Hercegovina ostala tek regionalna odrednica, kojoj e se tijekom 20. stoljea sve ee pridavati pejorativno znaenje. Zato je, pak, i kako stvorena takva slika, koju je
113
najpreciznije ocrtao engleski novinar i publicist Misha Glenny, ustvrdivi, u jednome inae prilino popularnome djelu, da je Hercegovina podruje gdje ive najprimitivniji ogranci srpskoga i hrvatskog plemena57, problem je koji zasluuje puno vie prostora no to ga moe dobiti u ovom eseju. Svodei ono to je ovdje reeno o Humskoj zemlji i Hercegovini valja svakako istaknuti da izmeu ta dva pojma ne postoji organska veza, odnosno da je stvaranje otomanske Hercegovine podrazumijevalo prirodno odumiranje starijega humskoga identiteta, koji je jednostavno reeno ostao drutvena suha grana. S druge strane, drutvena konstrukcija otomanskoga sandaka Hercegovine podrazumijevala je sve veu ulogu vjerske pripadnosti, to je ukljuivalo i potenciranje razlika temeljem kojih se ostvarivao razliit pristup ogranienim raspoloivim resursima. To e, na dugi rok, praktino onemoguiti oblikovanje onakvoga kolektivnog identiteta kakav je kroz cijeli srednji vijek odravan u Humskoj zemlji. Kada su se, pak, u 19. stoljeu, iz okvira vjerskih skupina, poele na ovome podruju oblikovati moderne nacije, Hercegovina je, ponajprije zbog svoje vjerske heterogenosti, ostala nacionalna periferija. Pri tome je zadrala, zbog ouvanja ruralne strukture, i funkciju demografskoga bunara iz kojega su se bioloki obnavljala razvijenija i ve urbanizirana sredinja nacionalna podruja. S takvom prolou, i nakon masovnoga (prisilnoga) egzodusa i Bonjaka-muslimana i Hrvata i Srba iz razliitih dijelova onoga to se danas naziva Hercegovinom u prvoj polovici 90-ih godina, to je podruje sada jasno nacionalno podijeljeno. Takva, pak, Hercegovina u najnovije vrijeme postaje jedna od posljednjih prepreka na putu pojednostavljenja bosanskoga vora. Uz malo igre rijeima, stanje bi se moglo opisati na slijedei nain. Uklanjanje Hercegovine iz slubenoga imena drave (koje na 49 % teritorija ionako gotovo nitko jo ne uzima ozbiljno, to ne znai da e tako i ostati) pojednostavilo bi sliku Bosne kao matine zemlje Bonjaka(-muslimana). Eliminiranje, pak, hrvatskoga nacionalnog (nacionalistikog) diskursa, vrsto ukorijenjenoga ali sve vie i vezanog upravo za Hercegovinu, pojednostavilo bi zadau meunarodnih imbenika na izgradnji nacionalnog (dravnog) identiteta i lojalnosti Bosni (bez Hercegovine). Drugim rijeima, odravanje Hercegovine u slubenom nazivu zemlje doivljava se u hrvatskim krugovima kao garancija odranja barem dosegnute razine kolektivnih prava. U takvoj su, dakle, situaciji praktino posljednji uporni branitelji politikog naslijea otomanskoga sandaka (i kratkotrajnoga paaluka) Hercegovine, prisvojenoga kroz interpretaciju koja teite prenosi na (zamiljene) sred-
114
njovjekovne tradicije, ostali, nekom vrsti povijesne ironije, Hrvati. U nekim se projekcijama to naslijee nespornoga regionalnog identiteta pokuava prikazati kao zadnje uporite hrvatskoga odranja na politikom zemljovidu (zasad jo) Bosne i Hercegovine. Iz takvih, pak, zamisli lako bi se moglo krenuti u izgradnju i konstrukciju novoga povijesnoga narativa koji bi trebao osigurati povijesni legitimitet (historijsko pravo) zahtjeva Hrvata za Hercegovinom, to bi znailo da bi se na razini nacionalnoga (nacionalistikoga) diskursa Srbi vezivali uz Srpsku, Bonjaci-muslimani uz Bosnu, a Hrvati za Hercegovinu. Ovakvim ili onakvim natezanjima i povijesnim interpretacijama, na tragu koji je ostavio Grabovac i u diskursu tipinom za nacionalne djelatnike, bilo bi ak mogue i konstruirati neki narativ koji bi povezivao humske i hercegovake tradicije, te traiti unutar toga nain kako pojednostaviti hrvatsku zasebnost unutar (Bosne i) Hercegovine. Takav se posao, meutim, ne bi niukoliko razlikovao od upornih prekrajanja povijesti koja trebaju dokazati nebuloznu ideju kontinuiteta bosanske dravnosti, i unutar toga bonjake nacije, unatrag, ni vie ni manje, no tisuu godina58, odnosno od izmiljanja (srpskih) tradicija59, o kakvom je ve govoreno. No, takvi se pothvati ipak ine uzaludnim traenjem i osobne i drutvene energije. Zapravo, vratimo li se na trenutak ve citiranome G. Schpflinu, valja prenijeti i jedno njegovo upozorenje vezano uz raspravu o drutvenim funkcijama nacionalnih povijesnih narativa (mitova), a koje upravo ovdje ima svoju punu primjenu. Naime, naznaujui da ti narativi (mitovi) suavaju kognitivno polje i sloene realnosti svode na jednostavnije i lako razumljive pojmove i oblike, autor upozorava na mogunost da to pojednostavljenje moe diskurs udaljiti od realnosti. Na taj nain proizvedeno znanje vie se ne podudara sa stvarnou te samim time postaje vrlo tetno60. Prevedeno u jezik praktinoga djelovanja to znai: eli li hrvatska politika elita ostvariti neku vrst teritorijalne samouprave, onda joj ne treba povijesni narativ, ve dobro razraen plan s tono odreenim ciljevima, na temelju ega se onda ostvaruje masovna politika mobilizacija potrebna u demokratskim procedurama. U svezi s time odmah valja i upozoriti: zatita se kolektivnih prava u post-komunistikoj Europi izravno povezuje s pravom na (teritorijalnu) samoupravu i autonomiju61, pa nema nikakva razloga traiti dodatne povijesne argumente za zahtjev koji je sam po sebi politiki legitiman i u Bosni i Hercegovini (integralnom dijelu, kako se to voli govoriti, post-komunistike Europe). Uza sve reeno treba, meutim, dodati jo neto. Konstrukcija diskursa usmjerenog na dokazivanje historijskih prava, kojima uvijek netko raspolae a drugi mu ih osporava, a koja su real-
Biljeke
no podjednako i nedokaziva i neoboriva, stvara optiku izmaglicu u kojoj se vie ne govori o realnosti (bilo povijesnoj, bilo aktualnoj) nego o tome na ijoj si ti strani, naoj ili njihovoj (sjetimo se zahtjeva upuenog Isi Krnjavom iz urednitva Obzora). Emocionalni angaman koji zahtijeva takav (cirkularni) diskurs zamagljuje pogled i, s druge strane, omoguuje da se nesposobnost, nekompetentnost i korupcija, prikriju prihvaanjem i angairanjem pojedinca unutar diskurzivnoga okvira. A to je ono to Bosni i Hercegovini, uz posve promaena nastojanja za promjenom imena zemlje, u ovome trenutku najmanje treba.
115
1. Odluke o politikoj budunosti BiH od 1941. do 1945. nisu se donosile u Beogradu, nego u Zagrebu, prijestolnici NDH, odnosno na lokaciji na kojoj se u danome trenutku nalazilo vodstvo partizanskih snaga na elu s J. B. Titom. 2. Mehanizmi praktinog instaliranja konstrukta nametnutoga u Daytonu mogu se jasno razabrati temeljem akademskih rasprava koje se sve ee pojavljuju, poput one amerikoga pravnika i profesora Monroea E. Pricea (PRICE). Priceova je rasprava upravo vie no znakovita, ve i zbog naina na koji jedan tipini meunarodni inovnik objanjava ciljeve angamana meunarodne zajednice u BiH. Prema njegovoj interpretaciji, koja se moe smatrati reprezentativnim uzorkom pogleda prividno nezainteresiranih i jako loe obavijetenih vanjskih imbenika, mirovni je sporazum iz Daytona, i sklop institucija proizalih iz njega, imao za cilj obnoviti prvotnu multietniku narav Bosne i Hercegovine te stvoriti bosanski nacionalni (dravni) identitet u okruenju kontinuirane etnike mrnje i (etnike) lojalnosti (to reconstitute BosniaHercegovina's former multiethnic nature and create a Bosnian national identity against a backdrop of continuing ethnic hatred and loyalties PRICE, 144; usp. samo kao ogledan primjer slinoga pristupa i KALDOR). Uzimajui u obzir terminoloke (ali i semantike) razlike izmeu pojmova nacija (narod s dravom) i narod (zajednica bez drave) kako se obino rabe na hrvatskom i srpskom jezinom podruju, s jedne strane, i pojmova national identity (dravni/nacionalni identitet) i ethnic identity (to bi bila neka vrst ekvivalenta naem pojmu naroda) s druge strane, ipak se jasno dade razabrati tendencija (prisilnoga) nametanja novih rjeenja te gaenja i ponitavanja tradicionalnih vrijednosti. Ne shvaajui, neki bi rekli na tipino ameriki (ili jo bolje, anglosaksonski) nain, da je ovakav izvoz ideologije zapravo grubo nasilje, Price (a, dakako, i svi ostali njemu slini) nikako ni ne moe razumjeti zato su ideje kakve i sam brani naile na otpor u BiH. Moda bi stvari izgledale puno bolje a proces drutvene rekonstrukcije iao puno lake da su meunarodni imbenici kao zadatak postavili davanje anse (bez nasilnoga nametanja) vrijednostima koje vladaju u njihovu svijetu. Ovdje se moji zakljuci potpuno podudaraju s onima do kojih dolazi SCHPFLIN, 2001, pri emu se razlozi podudaranja mogu svakako traiti i u osloncu na vrlo slinu literaturu. Uz to, Schpflin (isto, 111 i d.) vrlo uvjerljivo objanjava zasade na
116
bezobraznoga izmiljanja i neuvenih konstrukcija kakvih se kloni ak i uti tisak (potpuno izmiljeni rat dvaju obiteljskih klanova u Meugorju 1991. godine, koji je uzeo ni manje ni vie no 200 rtava) te vanoga i presudnoga doprinosa zamiljanju i konstrukciji Ruritanije (naziv fiktivne zemlje koju u svome diskursu konstruiraju znanstveni leinari rata, koji je u literaturu uvela Vesna Goldsvorti), zasluuje poseban i dui osvrt (usp. meutim krai osvrt na to ne-djelo u ANI). 7. Izriaj predstavlja pokuaj prijevoda engleskoga pojma social mindscapes, koji u tako naslovljenoj knjizi detaljno objanjava Eviatar Zerubavel (ZERUBAVEL). 8. Izriaj sredinji narativ nacionalne povijesti treba posluiti kao prijevod engleskoga pojma master narrative u znaenju elaborirane pripovjedne strukture na temelju koje je organiziran prikaz cjelovite nacionalne povijesti u skraenom dijakronom nizu. 9. Literatura koja bi se ovdje mogla navesti zahtijevala bi, zapravo, cijelu jednu zasebnu publikaciju, pa umjesto toga upuujem itatelja na izvrstan najnoviji pogled kojim J. Sadkovi ocrtava gibanja politikoga krajolika u okvirima Bosne
kojima poiva diskurzivna greka anglosaksonskih analitiara i njihovih epigona u drutvima srednje i jugoistone Europe, pa je i itanje njegove rasprave viestruko korisno. 3. Nain na koji je nakon 1991. godine ta baza stvarana i stvorena moe se sada jasno sagledati nakon objavljivanja knjige Evana Kohlmanna (KOHLMANN). Iako Kohlmann to ne spominje, njegovi se nalazi izvrsno poklapaju sa stavovima Michaela Manna (MANN, 2003), koji smatra da se u veini sluajeva radikalni islamisti iz Bin Ladenove mree ubacuju na podruja (naseljena muslimanima) gdje nacionalno nezadovoljstvo izaziva drutvene i politike napetosti, krize, potrese i sukobe. 4. Uloga A. Izetbegovia u zbivanjima od 1990. do 2000. godine postaje sve problematinija i u retrospektivnim pogledima koji dolaze izvan BiH. O tome se jasno govori u spomenutome Kohlamnnovu djelu (vidi primjerice KOHLMANN, 124, 126, 160-161, 204-207, 264-267), a da pri tome autor ne uzima u razmatranje ranije tekstove A. Izetbegovia, poput Islamske deklaracije (od relativno brojnih izdanja rabim ono iz 1990. usp. IZETBEGOVI). Stavovi koje je u tome tekstu iskazao Izetbegovi pokazuju se u posve novome svjetlu produbljenih spoznaja o njegovu praktinom djelovanju tijekom 90-ih godina 20. stoljea. Da ipak netko o svemu tome vodi rauna, posvjedouje praktino djelovanje predstavnika meunarodne zajednice, kako ga, primjerice, ocrtava onemoguavanje ideje da sarajevska zrana luka ponese ime Alije Izetbegovia. 5. Metodoloke obrasce ralambe komunistikoga nasljea u raznim domenama drutvenoga ivota ocrtava vrlo vrijedan zbornik EKIERT HANSON (ur.). 6. Isti marketinki prizvuk jasno se razabire u naslovima golemoga broja tekstova nastalih i publiciranih 90-ih godina 20. stoljea, koji na ovaj ili onaj nain eksploatiraju ratnu tragediju BiH. Kao jedan od najoiglednijih, ali i najgrubljih primjera marketinke zloporabe moe se uzeti djelo nizozemskoga antropologa (i povjesniara-amatera) Marta Baxa (BAX), koji, da bi privukao pozornost na zasienome knjiarskome tritu, ve u naslovu svoga djela Meugorje (naselje u sreditu Hercegovine) smjeta u ruralnu Bosnu. No, Bax ipak, zbog
117
i Hercegovine tijekom 20. stoljea (SADKOVICH), rabei i navodei najvanije naslove iz te literature. Iz njegovih se razlaganja jasno dade razabrati oslonac muslimanske politike i intelektualne elite na strategije slabih, koje kao takve za bonjako-muslimanske vlasti tijekom rata u BiH jasno raspoznaje i imenuje, u jednoj od ozbiljnijih ralambi toga rata, GOW, 241 i d. Promijenjeni drutveni poloaj Muslimana od 70-ih godina registrira BANAC, 145, u jednoj informativnoj rasprav,i koja, meutim, prihvaa i neke vrlo problematine interpretacije povijesti bonjako-muslimanskih nacionalista (islamizacija je u Bosni bila masovnija no u drugim zemljama pod sultanovom vlau zbog toga to su vjernici crkve bosanske lake prelazili na islam no katolici ili pravoslavci; bonjatvo u otomanskim vremenima kao oblik proto-nacionalizma; nesudjelovanje muslimana u ustakim zloinima; negiranje elje Alije Izetbegovia da u BiH stvori islamsko drutvo). Uravnoteen pogled iznutra, i to aktivnoga sudionika svih tih gibanja jo od 40-ih godina 20. stoljea, daje REDI. Konano, samo za najkrau ilustraciju strategije slabih, valja upozoriti na nain na koji je poetkom 70-ih godina 20. stoljea slubena (u smislu vladanja realnim polugama drutvene moi) muslimanska politika i intelektualna elita nastojala izbjei mogunost da se (novopriznatu) naciju Muslimana optui za ekskluzivno svojatanje Bosne i Hercegovine. Izvrsno to ilustrira tekst Salima eria, prvo objavljen kao feljton u dnevnom listu Osloboenje, a potom publiciran i u obliku knjige (ERI), koju bi dananja bonjako-muslimanska elita najradije proglasila nepostojeom, ili bar apokrifnom (u tome je kontekstu instruktivno, uz itanje te zaboravljene knjige promotriti nain na koji njezina autora tretira IMAMOVI, 566). Stoga se (tada jo) muslimanski nacionalistiki diskurs pojmovno oslonjen na Bosnu (i implicitno na bonjatvo) konstruirao kroz publikacije (medije) s malim domaajem, namijenjene intelektualnoj eliti. To je sluaj s utemeljiteljskim pamfletom Muhameda Filipovia koji je objavljen na stranicama, u ono doba (1967. godine), prilino opskurnoga asopisa ivot. Krug u kojem se taj diskurs dalje razvijao moe se naslutiti iz injenice da se on reproducirao na stranicama publikacija kakva je, primjerice, Prilozi za orijentalnu filologiju, to ju je izdavao (i danas izdaje) Orijentalni institut u Sarajevu (primjer: u tekstu u kojem izlae rezultate istraivanja o tome to najstarija otomanska vrela donose o Stocu, gradiu gotovo na krajnjem jugoistoku Hercegovine, Fehim Spaho to naselje locira u zemlju bosansku - usp. SPAHO, 197). 10. Vrijedi ovdje svakako upozoriti: hrvatski je narativ izrastao iz historiografske tradicije 17. i 18. stoljea, prije svega ostaloga osloncem na djela Ivana Luciusa-Lucia i Pavla Rittera Vitezovia (o prvome vidi KURELAC, a o drugome BLAEVI), a srpski je nastao u 19. stoljeu gotovo ex nichilo (ovakav je stav detaljnije elaboriran u ANI, 2004). 11. Tako je poznati maarski povjesniar/politiar s kraja 19. i poetka 20. stoljea Lajos Thallczy, koji je dosta dugo ivio i u BiH, bio silno iznenaen i gotovo uvrijeen kada je, doavi u Sarajevo, utvrdio 1904. godine da se djeci u tamonjim kolama predaje takva verzija povijesti prema kojoj je Hrvatska dola pod vlast maarskoga kralja ugovorom, odnosno da nije bila vojniki osvojena te da je odrala svoju dravno-pravnu samostalnost kroz cijeli srednji vijek (usp. OKEY, 261). S druge strane, atmosferu sklapanja glavnoga nara-
118
tiva nacionalne povijesti (u kojemu su upravo izloeni stavovi imali kljunu ulogu) pouzdano ocrtava sluaj rasprave oko teksta poznatog pod imenom Pacta conventa. Usred unih rasprava, voenih krajem 19. i poetkom 20. stoljea izmeu hrvatskih i maarskih povjesniara o vjerodostojnosti i interpretaciji vijesti koje donosi taj tekst, pokuao je Iso Krnjavi o njemu pisati na nain koji je odudarao od uarenoga tona i crno-bijelih stavova povijesno-politikih raspri. Trijeznim povjesniarskim postupkom pokuao je Krnjavi razabrati okolnosti nastanka i realnu pozadinu toga teksta, doavi do rezultata koji nisu zadovoljavali ni hrvatske ni maarske politiko-povijesne ambicije. Posljedica je toga bilo da je u zagrebakome Obzoru (glavnoj tribini diskursa na hrvatskoj strani) urednitvo od njega zatrailo izjavu da li prihvaa maarsko ili hrvatsko stanovite (cijelu raspravu oko Pacte convente opirno prikazuje ANTOLJAK, 12 i d.; citirane rijei na str. 18). Pravu narav i stvarnu pozadinu cijele rasprave otkriva injenica da su se une rasprave hrvatskih i maarskih povjesniara oko Pacte convente jednostavno ugasile s razvrgavanjem dravno-pravne zajednice Hrvatske i Ugarske 1918. godine. Pitanje, pak, to je stvarno tekst poznat pod nazivom Pacta conventa postalo je ponovno aktualno 60-ih godina 20. stoljea, ali samo unutar hrvatske historiografije, i to nakon to je (iz jo neutvrenih razloga) poeo, naelno zdravi, proces demitologizacije hrvatske nacionalne povijesti. 12. Sve ove funkcije nacionalnoga mita, ili, to mi se ini sretnijim nazivom, sredinjega narativa nacionalne povijesti, detaljnije razglaba SCHPFLIN, 22 i d. 13. O svemu tomu vidi na informativnoj razini davno napisani i objavljeni review lanak M. Radya (RADY), u kojem je prikazano stanje problema temeljem skupine djela objavljenih od 1990. do 1993. godine. Promjene, pak, koje su s time u svezi nastale u politikoj teoriji krajem 20. stoljea razmatra u zanimljivo koncipiranoj knjizi Will Kymlicka, zajedno s nizom autora uglavnom iz srednje i istone Europe usp. KYMLICKA OPALSKI. No vrijedi ovdje i upozoriti: kao i veina teoretiara koji se kreu irokim prostorima i operiraju velikim brojem primjera, Kymlicka se ograniuje na malen broj injenica i shematski ocrtava sluajeve koje uzima za primjer te esto zanemaruje detalje koji, meutim, mijenjaju smisao cijeloga sluaja koji se razmatra (primjer: nain na koji on u pripovijest pretae pobunu Srba u Hrvatskoj KYMLICKA, 63 pokazuje se potpunim promaajem u usporedbi s detaljnim rekonstrukcijama i studijama kakve su BARI i GOW). Problemi koji proizlaze iz takvoga metodolokoga postupka izlaze na vidjelo u sluaju diskusije koja se nedavno razvila na stranicama sarajevskoga asopisa Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu oko teksta jednoga od autora iz Kymlickaina zbornika, Pla Kolsta. Kolst, ugledni strunjak za etnike odnose u istonoj Europi i profesor Sveuilita u Oslou, koji se u Kymlickainu zborniku pojavljuje kao autor zanimljive rasprave o korelaciji izmeu teritorijalne autonomije i manjinskih prava u post-komunistikim dravama, tiskao je u Prilozima iz 2004. godine svoju raspravu o uporabi zastava u novonastalim dravama Istone Europe, razmatrajui na nekoliko stranica i sluaj Bosne i Hercegovine. Na njegov je tekst reagirao u novom broju asopisa stanoviti Mesud adinlija, a Kolst mu je odgovorio u istome broju. Prihvaajui neke od primjedbi koje mu adinlija stavlja, Kolst priznaje da je
119
informacije za svoj tekst crpio s Interneta pa tako nije ni znao da je zastava o kojoj govori kao zastavi pojedinih postrojbi bonjako-muslimanske Armije BiH (zeleno-bijela s polumjesecom) zapravo slubena zastava (islamistike) Stranke Demokratske Akcije (KOLST, 285 bilo bi svakako zanimljivo vidjeti kako bi ovakav ugledni znanstvenik reagirao da netko napie akademsku raspravu o bilo kojemu problemu u svezi s Norvekom, sluei se informacijama prikupljenim iz turistikih vodia ili s internetskih stranica krajnje upitnoga kredibiliteta. Ovdje je svakako najvei problem injenica da rezultati ralambi dobiveni kroz ovakav (ne-akademski) postupak esto postaju podloga praktinome djelovanju meunarodne zajednice, pa nije ni udo to je uinak toga djelovanja po pravilu suprotan od oekivanog. 14. Upravo je to kontekst svojedobne izjave Dobrice osia prema kojoj se odredbama mirovnoga sporazuma iz Daytona prvi put u modernoj istoriji uspostavlja osnova srpske drave preko Drine (citirano prema BARI, 525). 15. O tome vidi precizne ralambe Michaela Manna (MANN, 2004) koji etniko ienje, ne negirajui nespornu injenicu da ono jest zloin, smatra gotovo neizbjenom propratnom pojavom konstrukcije liberalno-demokratske nacionalne drave. 16. Vidi ANI, 2001, 143-146. 17. MRGI-RADOJI, 22-23. Za isti postupak kod Miia usp. ANI, 2001, 143. 18. O tome je davno i pouzdano, s vrsnim poznavanjem u prvome redu relevantnih otomanskih vrela, pisao (uzgred budi reeno srpski povjesniar) Milan Vasi, no Jelena se Mrgi-Radoji gradi nevjetom kad citira tu raspravu, kao da uope nije razumjela to tamo pie. Izmeu ostaloga, Vasi je utvrdio i da se zemljopisni pojam Bosanska Krajina prvi put javlja potkraj 16. stoljea, u jednome zapisu iz 1593. godine vezanom uz pravoslavnu crkvu, ija se organizacija i hijerarhija iri u ovim krajevima s dolaskom novoga puanstva (VASI, 234). 19. Sliku toga pograninog svijeta poinje u najnovije vrijeme posve novim bojama ocrtavati skupina povjesniara predvoena Dragom Roksandiem usp. ROKSANDI, te ROKSANDI MIMICA TEFANEC GLUNI-BUANI. 20. MRGI-RADOJI, 27. Krajine srpskih povijesnih narativa, u kojima se lako preskau stoljea i golemi prostori, izravna su misaona podloga Republike Srpske Krajine (kako se nazvao dio teritorija Republike Hrvatske pod okupacijom pobunjenikih snaga u prvoj polovici 90-ih godina prologa stoljea). Pojam, pak, Krajina daleko je od toga da bi bio ekskluzivno vezan uz srpske srednjovekovne drave, kako bi se to dalo zakljuiti iz naina na koji o tome govori autorica. Dovoljno je ovdje samo naznaiti da se taj pojam spominje i na dobro poznatoj Baanskoj ploi, spomeniku (za nevolju Jelene MrgiRadojkovi i svih onih koji dijele njezine stavove) pisanom u 12. stoljeu hrvatskim jezikom i glagoljicom te nastalom na otoku Krku. Tu taj pojam opisuje pograninu oblast (Hrvatskoga Kraljevstva) prema Njemakoj (BARADA, 13-16). 21. MRGI-RADOJI, 28. 22. ISTO. 23. MII, 241. 24. MRGI-RADOJI, 29. Bilo bi svakako vrlo zanimljivo i pouno iz ovih razma-
120
tranja ekstrapolirati teorijska polazita autorice o odnosu cjeline (Srbija) i jednoga njezina dijela (zemljica Bosna) kako ih ona vidi. Pouno bi takoer bilo rasvijetliti i transfer vlastite misaone matrice dananjega nacionalista/povjesniara na autora koji je ivio u prvoj polovici 10. stoljea (rije je o postupku koji je daleko od toga da bi bio ogranien samo na srpsku historiografiju). 25. ISTO, 244-262. 26. ISTO, 252. Bilo bi, opet, vrlo zanimljivo teorijski razmotriti to znai tvrdnja prema kojoj je grad preiveo pad drave. 27. IRKOVI, 1998. Daleko bi odvelo podrobnije razmatranje naina na koji autor tretira podatke crpljene iz djela bizantskoga cara-pisca iz 10. stoljea i dovodi ih u ovakvu ili onakvu vezu s injenicama i odnosima iz 14. i 15. stoljea (koje, inae, izvrsno poznaje). Valja samo konstatirati da se Konstantinovi podaci tretiraju na takav nain kao da je car-pisac doista izvrsno poznavao i suvereno vladao injenicama koje ocrtavaju suvremeni politiki krajolik dubokoga zalea istono jadranske obale u njegovo doba, to je u punoj suprotnosti s rezultatima ozbiljnih rasprava. S druge strane, u raspravi se jasno razaznaje diskurs osvajanja povijesnoga prostora kao refleksija aktualnoga okruenja (iako je rat odavno gotov), to se, primjerice, jasno zrcali kad autor o BiH (koja tada ve uvelike funkcionira kao zasebna drava) govori kao o nekadanjoj jugoslovenskoj republici Bosni i Hercegovini (ISTO, 31). 28. MRGI-RADOJI, 193. Svakako bi bilo zanimljivo doznati je li, i ako jest, kako je na ovu trapavost u montai reagirao S. irkovi, koji je bio i lan povjerenstva na obrani magistarske radnje ali i jedan od recenzenata knjige. 29. O drutvenim okolnostima nastanka te historiografije i oblikovanja njezine tradicije u krilu srpskoga nacionalizma ve sam pisao upravo na stranicama Statusa usp. ANI, 2004, 66-67. 30. PAVLOVI, 11. 31. IRKOVI, 2004, 14-16. 32. Ovdje svakako valja upozoriti na jedan primjer koji mogue ocrtava nain na koji sebe doivljavaju ovakvi autori. U knjizi u kojoj objavljuje dva razgovora s jo jednim poznatim srpskim povjesniarom/nacionalistom, Vasilijem Krestiem, Milo Jevti svoga sugovornika naziva nacionalni delatnik, to Kresti, koji se inae brani da nije nacionalist, jednostavno prihvaa (JEVTI, 138 i d. za odbijanje naziva nacionalist, te 201, za prihvaanje formulacije nacionalni delatnik). 33. SMITH, 176. 34. BOURDIE, 78 i d. 35. O nainu na koji mentalni drutveni krajolici definiraju drutvene grupe raspravlja ZERUBAVEL, 49 i d. 36. Za citirane rijei kojima zakljuuje svoje najnovije djelo (ponovno naglaavam, namijenjeno ponajprije publici izvan Srbije) usp. IRKOVI, 2004, 298. Strategija, vjerojatno nesvjesna, dvostrukoga lica jednoga okrenutog domaoj publici, a drugoga namijenjenog komunikaciji s vanjskim svijetom pokazuje se uspjenom, kako to dokazuje injenica da austrijski povjesniar Ulf Brunnbauer upravo S. irkovia, zajedno s R. Mihaljiem (takoer lanom povjerenstva na obrani radova S. Miia i J. Mrgi-Radoji, i recenzentom njihovih knjiga) smjeta u vjesnike promjena u historiografiji jugo-istone Europe,
121
nezadovoljne posljedicama politike i instrumentalizacijom politikog povjesniarenja (BRUNNBAUER, 441). Ovakav postupak ne bi trebao uditi jer se, kao i veina loe informiranih stranaca koji stvari promatraju izvana, Brunnbauer oslanja na jednostrane informacije svojih nutarnjih informatora. Pri tomu je oito nesvjestan da u toj komunikaciji, izmeu ostaloga, postaje orue u strategijama obrauna na sceni koje nije stvarni dio, pa su i informacije koje dobiva manje realno zrcalo stvarnosti a vie percepcija jedne od strana u sukobu. To se jasno osjeti i u njegovu prikazu hrvatske historiografije, nastalom na informacijama dobivenim iz zatvorenoga kruga povjesniara vezanih specifinim klijentelistikim vezama za jednu vrlo odreenu politikointeresnu skupinu. 37. Proces destrukcije drutveno konstruirane zbilje bive Jugoslavije s kraja 80-ih i poetka 90-ih godina, odnosno posljedice koje je ta destrukcija, zajedno s nespretnom i istodobno provoenom rekonstrukcijom, imala, mogu se sada precizno sagledati na jednom ogranienom podruju (teritorij koji su pobunjeni Srbi u Hrvatskoj drali pod svojim nadzorom) temeljem minuciozne i multidimenzionalne ralambe relevantnih vrela predoene u najnovijem djelu Nikice Baria (BARI). 38. Prilino preciznu sliku te historiografije, i ipak bitno razliitu od onoga to u skici utemeljenoj na loim informacijama donosi Brunnbauer, itatelj moe stei uvidom u zbornik rasprava i diskusija s jednoga skupa odranog jo 2002. godine. Usp. LIPOVAN DOBROVAK (ur.). 39. Ovakav se razvojni put jasno dade razabrati i iz kratke ralambe predoene u KASAPOVI, 140 i d., iako autorica konzekvencije svoga razlaganja ne dovodi do kraja. 40. Usp. SCHPFLIN, 2001, te svojevrsni obrat (prije svega u ralambi stavova i pogleda bonjako-muslimanske politike i intelektualne elite) koji se zrcali u najnovijem djelu zagrebake politologinje M. Kasapovi (KASAPOVI), koja prilike u BiH razmatra upravo iz kuta zastupnika ideje o konsocijacijskoj demokraciji kao izlazu iz duboke drutvene i politike krize. 41. U javnome diskursu kako u Republici Srpskoj, tako i u Srbiji i Crnoj Gori, naziv je Bosna i Hercegovina rezerviran samo za onih 51% teritorija zemlje koji ne ulazi u RS. To ide tako daleko da se, primjerice, na deklaracijama razliitih proizvoda koji dolaze iz Srbije, ili Crne Gore, posebno navode uvoznici za Republiku Srpsku, a posebno za Bosnu i Hercegovinu, pa se i na taj nain podrava uvjerenje da je rije o razliitim zemljama, ali i dravama (ovdje se sada valja prisjetiti izriaja: biva jugoslovenska republika Bosna i Hercegovina, koji pravo znaenje dobiva tek u tome kontekstu). 42. Ideja trodijelne podjele bila je agenda svih razgovora o ureenju nutarnjih odnosa, a kasnije o zavretku rata u BiH do konca 1993. godine, kada se USA, po svemu sudei u strahu od ukorjenjivanja islamske meunarodne teroristike mree na ovome prostoru, poinju upletati u stanje i odnose na teritoriju Bosne i Hercegovine, ali i Hrvatske (ovo se ini zasad najuvjerljivijim objanjenjem politikoga zaokreta amerikoga predsjednika B. Clintona, koji je 1993. godine zastupao stav o nemijeanju u sukob kojim dominiraju stare mrnje, utemeljen na knjizi D. Kaplana, a potom potkraj iste godine postao zagovornik aktivne i radikalne amerike intervencije). Prvi koraci amerike administracije, u smislu
122
sondiranja terena i postavljanja novih okvira odnosa (prije svega, davanja garancija Hrvatskoj za ouvanje meunarodno priznatih granica, a potom i bitnoga ograniavanja islamistike struje na raun one nacionalistike meu Bonjacima-muslimanima), dadu se jasno razabrati iz poruka koje su tadanjem hrvatskom predsjedniku prenosili hrvatski diplomati koji su sudjelovali u radu Meunarodne konferencije o bivoj Jugoslaviji, a koje su dobivali od amerikih dunosnika. Cijelu sliku izvrsno ocrtavaju (vrlo selektivno) objavljeni transkripti razgovora hrvatskoga predsjednika usp. primjerice LUCI II, 28 i d., za situaciju u kojoj C. Redman, preko M. Akmadia, K. Zubaka i M. uula, na poetku 1994. godine alje prve takve poruke, odnosno za nain na koji na njih reagira F. Tuman. Uvid u cjelinu razgovora voenih kod hrvatskoga predsjednika, kad bude mogu, svakako e ovu sliku produbiti ali ne i bitno izmijeniti. 43. To su: a/ masovna emigracija, posebice ako postoji prosperitetna i prijateljska zemlja u susjedstvu; b/ prihvaanje novoga stanja i pokuaj integriranja u veinsku kulturu; c/ traenje teritorijalne samouprave radi stvaranja vlastitih gospodarskih, politikih i obrazovnih institucija; d/ prihvaanje trajnoga stanja drutvene marginalizacije u nekoj vrsti samoizolacije - KYMLICKA, 22. 44. Dio sloenoga problema srpskoga egzodusa iz Hrvatske, onaj naime koji se odnosi na zbivanja iz ljeta 1995. godine, detaljno razlae BARI, 533-567. Konani je, pak, rezultat toga petogodinjeg egzodusa injenica da se tijekom 90-ih praktino broj Srba u Hrvatskoj smanjio za dvije treine u odnosu na situaciju zabiljeenu popisom iz 1991. (to, ipak, zvui bitno drugaije no Barieva formulacija vie od polovine - BARI, 567). Goli brojevi izgledaju ovako: 1991. godine u Hrvatskoj je ivjelo 581 663 Srba, a 2001. godine bilo je na istome teritoriju 201 631 Srba BARI, 566. To je dakle o razlika od 380 000 ljudi, a ako se uzmu u obzir i oni koji su se u sklopu popisnih kategorija iskazali kao Jugoslaveni, a kasnije su svoj identitet iskazivali kao Srbi, broj Srba koji su napustili Hrvatsku penje se na vie od 400 000 ljudi, to je opet bitno razliito od podatka hrvatskih vlasti iz 2000. godine o oko 300 000 Srba koji su zemlju napustili od 1991. godine. Bilo kakva realistina prosudba o broju onih koji su se zaustavili u BiH jo je uvijek, bez podataka iz vrela vlasti Republike Srpske, izvan domaaja ak i uenoga nagaanja, no zacijelo je takvih ipak bilo jako puno. Vrijedi ovdje svakako primijetiti: zamka nacionalistikoga diskursa i misaonoga sklopa desensibiliziranja za drugog koji on producira svodi se na to da se u ovakvim golim brojevima 400 000 Srba vidi 400 000 replika Mile Martia, Radovana Karadia ili Ratka Mladia (mutatis mutandis, vai za sve nacionalne kategorije koje nacionalistiki diskurs proizvodi kao drugog), umjesto ivih i razliitih individua s beskrajnim nizom osobnih tragedija. 45. Za sve to slijedi, osim ako nije drugaije naznaeno, vidi ANI, 2001. 46. Orbinijev tekst o Humskome knetvu u ORBINI, 189-193. Taj tekst raspoznaje kao preradbu izgubljene kronike, koju sam provizorno naziva Istorija humskih gospodara, S. irkovi u komentarima Orbinijeva djela (ISTO, 426-427), upozoravajui da je isti tekst rabio i Orbinijev suvremenik, takoer dubrovaki historik, Jakov Lukarevi. Orbini i Lukarevi i inae su se nadopunjavali i blisko suraivali, a zajedno su, prije svega kroz svoj povjesniarski rad, i participirali
u grandiozno zamiljenom suvremenom politikom pothvatu oslobaanja Balkana od Turaka, od kojega na kraju nije bilo nita usp. izvrstan najnoviji prikaz tih gibanja u OSI VEKARI, 2005, 20 i d. 47. Dravni arhiv u Zadru, Splitski arhiv, sv. 25/9, fol. 11- 2, 06.06.1454. Stanoviti je Vladi Ratkovi izjavio da dolazi de comitatu Duche Stephani bossinensis. 48. IRKOVI, 1964, 106-108. 49. O znaenju i nainu nastanka toga pojma vidi DAJA, 67. 50. Za sve to slijedi o otomanskoj upravnoj organizaciji, ako nije drugaije naznaeno, vidi detaljno razlaganje u ABANOVI, i INALIK, 147 i d. 51. Vidi, primjerice, SUGAR, 8, i GOFFMAN, 46. 52. U sklopu postmodernoga pristupa povijesti u pitanje je dovedena pouzdanost u historiografiji izgraene slike o milletskome ureenju Carstva (millet = vjerska zajednica), no zasad nijedan pokuaj dekonstrukcije te slike nije dao uvjerljive rezultate. Standardnu sliku usp. prema SUGAR, 44 i d., 273 i d. Realnost toga ureenja i nain na koji je ono kroz tri stoljea funkcioniralo u jednom dijelu Carstva detaljno razlae DAJA. 53. Razmatranja o povijesti Hercegovine vidi u GRABOVAC, 220-221. 54. Usp. primjerice nain na koji, poput mnogih drugih prije i poslije njega, izgradnju irokobrijekoga samostana i time udaranja temelja za buduu hercegovaku franjevaku provinciju prikazuje NUI, 19 i d. 55. Vidi JEZERNIK. 56. Za primjer kako bi trebao izgledati pristup suvremenoga profesionalnog povjesniara vidi MOAANIN. 57. Citirano prema BAX, xvii, koji takvu formulaciju prihvaa kao najprecizniji opis svojih vlastitih opaanja i istraivanja. To je, inae, o Glennyevo djelo The Fall of Yugoslavia, koje se 1992. godine pojavilo u nakladi kue Penguin i bilo vrlo utjecajno u stvaranju slike sukoba u bivoj Jugoslaviji. Za komentar Glennyevih stavova, pak, vidi ANI, 91. 58. Usp. primjerice ANI, 2001a, 229-260, ili KVRNE. 59. Izmiljanje tradicija jedna je od strategija izgradnje nacionalnog (nacionalistikog) diskursa, kako je to odavno pokazao HOBSBAWM. 60. SCHPFLIN, 23. to, pak, izriaj vrlo tetno moe podrazumijevati ilustrira rasprava u ANI, 2001a, 236-241. 61. Vidi o tome RADY, 720 i d., te KYMLICKA OPALSKI, passim.
LITERATURA
123
M. ANI, Humsko knetvo, u: ISTI, Na rubu Zapada, Zagreb, 2001. M. ANI, Tko je pogrijeio u Bosni, Mostar, 2001. M. ANI, Historiografija i nacionalizam, Status, 4/2004. S. ANTOLJAK, PACTA ili CONCORDIA od 1102, Zagreb, 1980. I. BANAC, Bosnian Muslims: From Religious Community to Socialist Nationhood and Postcommunist Statehood,
124
1918-1992, u: M. PINSON (ur.), The Muslims of BosniaHerzegovina, Cambridge MA, 1993. M. BARADA, Hrvatski vlasteoski feudalizam, Zagreb, 1952. N. BARI, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990-1995., Zagreb, 2005. M. BAX, Medjugorje: Religion, Politics, and Violence in Rural Bosnia, Amsterdam, 1995. Z. BLAEVI, Vitezovieva Hrvatska izmeu stvarnosti i utopije, Zagreb, 2002. U. BRUNNBAUER, Kontinuitete in spremembe. Aktualni trendi v zgodovinopisju Jugovzhodne Evrope, Zgodovinski asopis, 57(3-4)/2003. P. BOURDIEU, Outline of a Theory of Practice (izv. Esquisse d'une thorie de la pratique, prcd de trois tudes d'ethnologie kabyle, 1972), Cambridge, 1977. S. ERI, Jugoslovenska nacionalnost ili jugoslavenski socijalistiki patriotizam; Sarajevo, s .a. S. IRKOVI, Herceg Stefan Vuki-Kosaa i njegovo doba (ir.), Beograd, 1964. S. IRKOVI, 'Naseljeni gradovi' Konstantina Porfirogenita i najstarija teritorijalna organizacija, Zbornika radova Vizantolokog instituta SANU, XXVIII./1998. S. IRKOVI, Srbi meu evropskim narodima (izv. The Serbs, 2004) (ir.), Beograd, 2004. S. OSI N. VEKARI, Dubrovaka vlastela izmeu roda i drave, Zagreb Dubrovnik, 2005. S. M. DAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Mostar, 1999. G. EKIERT S. E. HANSON (ur.), Capitalism and Democracy in Central and Eastern Europe, Cambridge, 2003. D. GOFFMAN, The Ottoman Empire and Early Modern Europe, Cambridge, 2002. J. GOW, The Serbian Project and its Adversaries, London, 2003. F. GRABOVAC, Cvit razgovora naroda i jezika ilirikoga aliti rvackoga (Stari pisci hrvatski, 30. priredio T. Mati), Zagreb, 1951. E. HOBSBAWM, Uvod: kako se tradicije izmiljaju, u: E. HOBSBOM T. REJNDER (ur.), Izmiljanje tradicije (izv. E. HOBSBAWM T. RANGER, The Invention of Tradition, 1983), Beograd, 2002. M. IMAMOVI, Historija Bonjaka, Sarajevo, 1998. H. INALDIK, Osmansko carstvo: klasino doba 1300 1600 (izv. H. INALIK, The Ottoman Empire: The Classical Age 1300-1600, 1973) (ir.), Beograd, 1974. A. IZETBEGOVI, Islamska deklaracija, Sarajevo, 1990. M. JEVTI, Ispovesti Vasilija Krestia (ir.), Beograd, 2001.
125
B. JEZERNIK, Wild Europe: The Balkans in the Gaze of Western Travellers, London, 2004. M. KALDOR, Intervention in the Balkans: an unfinished learning process, u: P. SIANI-DAVIES, International Intervention in the Balkans since 1995, London New York, 2003. M. KASAPOVI, Bosna i Hercegovina: podijeljeno drutvo i nestabilna drava, Zagreb, 2005. E.F. KOHLMANN, Al-Qa'idin dihad u Europi: AfganistanskoBosanska mrea (izv. Al-Quaida's Jihad in Europe: The Afghan-Bosnian Network, 2004.), Zagreb, 2005. P. KOLST, Odgovor Mesudu adinliji, Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu 34./2005. M. KURELAC, Ivan Lui Lucius, otac hrvatske historiografije, Zagreb, 1994. J. KVRNE, Da li je Bosni i Hercegovini potrebno stvaranje novih povijesnih mitova, u: H. KAMBEROVI (ur.), Historijski mitovi na Balkanu. Zbornik radova, Sarajevo, 2003. W. KYMLICKA, Western Political Theory and Ethnic Relations in Eastern Europe, u: KYMLICKA OPALSKI; W. KYMLICKA M. OPALSKI, Can Liberal Pluralism be Exported? Western Political Theory and Ethnic Relations in Eastern Europe, Cambridge, 2001. S. LIPOVAN Lj. DOBROVAK, Hrvatska historiografija XX. stoljea: Izmeu znanstvenih paradigmi i ideolokih zahtjeva, Zagreb, 2005. P. LUCI (pr.), Stenogrami o podjeli Bosne I i II, Split Sarajevo, 2005. M. MANN, Incoherent Empire, London New York, 2003. M. MANN, The Dark Side of democracy: Explaining Ethnic C l e a n s i n g , http://www.scnet.ucla.edu/soc/faculty/mann/ETHNIC.pdf (pristup ostvaren 20. 11. 2005.) S. MII, Humska zemlja u srednjem veku (ir), Beograd, 1994. N. MOAANIN, Turska Hrvatska, Zagreb, 1999. J. MRGI-RADOJI, Donji Kraji. Krajina srednjovekovne Bosne (ir.), Beograd, 2002. V. NUI, Istina o hercegovakom sluaju, Zagreb, 1998. R. OKEY, A Trio of Hungarian Balkanists: Bni Kllay, Istvn Burin and Lajos Thallczy in the Age of High nationalism, The Slavonic and East European Review 80(2)/2002. M. ORBINI, Kraljevstvo Slovena (izv. Il regno degli Slavi), Beograd, 1968.
S.K. PAVLOVI, Srbija: istorija iza imena (izv. Serbia: The History Behind the Name, 2002) (ir.), Beograd, 2004. M. E. PRICE, Memory, the media and NATO: information intervention in Bosnia-Hercegovina, u: J. W. MLLER (ur.), Memory and Power in Post-War Europe, Cambridge, 2002. M. RADY, Minority Rights and Self-Determination in Contemporary Eastern Europe, The Slavonic and East European Review, 71(4)/1993. E. REDI, Sto godina muslimanske politike u tezama i kontroverzama istorijske nauke, Sarajevo, 2000. D. ROKSANDI, Triplex Confinium ili o granicama i regijama hrvatske povijesti 1500.-1800., Zagreb, 2003. D. ROKSANDI I. MIMICA N. TEFANEC V. GLUNIBUANI, Triplex Confinium (1500-1800): Ekohistorija, Split Zagreb, 2003. J. J. SADKOVICH, Reconsidering Bosnia-Herzegovina, http://www.univie.ac.at./spacesof identity/_Vol_5_1/_HTML/sadkovich.html (pristup ostvaren 20. 11. 2005.) G. SCHPFLIN, The Functions of Myth and a Taxonomy of Myths, u: G. HOSKING G. SCHPFLIN (ur.), Myths and Nationhood, London, 1997. G. SCHPFLIN, Liberal Pluralism and Post-Comunism, u: KYMLICKA - OPALSKI A. SMITH, Myths and Memories of the Nation, Oxford ,1999. F. D. SPAHO, Nekoliko novih podataka o Stocu iz XV i XVI stoljea, Prilozi za orijentalnu filologiju, 37./1987. P. F. SUGAR, Southeastern Europe under Ottoman Rule, 1354-1804, Seattle (Wash.), 1977. H. ABANOVI, Bosanski paaluk, Sarajevo, 1982. M. VASI, Etnika kretanja u Bosanskoj Krajini u XVI vijeku, Godinjak drutva istoriara Bosne i Hercegovine, 13./1962. E. ZERUBAVEL, Social Mindscapes: An Invitation to Cognitive Sociology, Cambridge (Mass.), 1997. I. ANI, Hercegovaki rat i mir, Erasmu,s 23./1998.
126
Autor razmatra pozadinu estoga obiaja kraenja naziva Bosne i Hercegovine na prvi dio njezina sloenog imena, Bosnu. Zakljuuje da se s jedne strane radi o benignoj mentalnoj inerciji, ali da to kraenje moe s druge strane biti i iskaz odreenih politikih stavova. Razvijajui tu ideju, autor ralanjuje razvojnu putanju nacionalne integracije Bonjaka-muslimana i upozorava na injenicu da je tek nedavno potpuno oblikovan nacionalistiki diskurs i unutar njega sredinji narativ bonjako-muslimanske nacionalne povijesti. Razlaui znaenje, funkcije i razvoj takvoga sredinjeg narativa nacionalne povijesti, autor upozorava kako je ve razvijeni srpski narativ bio od krucijalne vanosti za brzo ukorjenjivanje zemljopisnoga naziva Srpska za dio Bosne i Hercegovine pod srpskim nadzorom. Iz toga onda proizlazi i prepoznavanje povezanosti oblikovanja bonjako-muslimanskoga sredinjeg narativa nacionalne povijesti s uestalim zahtjevima da se i slubeno mijenja ime Bosne i Hercegovine u Bosna. Tu evoluciju autor pripisuje promjenama u ukupnom drutvenom i politikom kontekstu, koje su dovele do toga da je bonjako-muslimanska politika i intelektualna elita napustila strategije slabih i u svojim zahtjevima postala znatno otvorenija i agresivnija no to je bila do poetka 90-ih godina 20. stoljea, traei da Bosna i Hercegovina promjenom imena i na simbolian nain postane bonjako-muslimanska nacionalna drava. Razmatrajui povijesne korijene zemljopisnoga i politiko-upravnoga naziva Hercegovina, autor pokazuje da on pripada otomanskome povijesnome sloju i nema izravne i organske veze sa srednjovjekovnim tradicijama Humske zemlje, koje su ugasle nakon otomanskoga osvajanja. U zakljunim razmatranjima autor pokazuje da je obrana punoga naziva Bosne i Hercegovine u hrvatskoj politikoj i intelektualnoj eliti zapravo posljedica nesvjesnoga prihvaanja strategije slabih i da je dobila simbolino znaenje ouvanja kakve takve nacionalne ravnopravnosti.
Saetak
127
What is Bosnia without Herzegovina?
Dr. Mladen Ani
Abstract
The author explores the common practice of abbreviating the name of Bosnia and Herzegovina to only the first part of the compound, Bosnia. This is one hand accounted by benign mental inertia, but on the other hand the abbreviation can act as a reflection of certain political positions. Developing this idea, the author analyzes the path taken by the national integration of Bosnian Muslims and warns about the fact that a nationalist discourse comprising the "central narrative" of the Bosnian-Muslim national history has only recently been fully shaped. Discussing the meaning, functions and development of such a "central narrative in national history", the author warns that the already developed Serbian narrative had played a crucial role in the entrenchment of the geographic term "Srpska" for that part of Bosnia and Herzegovina under Serbian control. This accounts for the relation between the development of the Bosnian-Muslim "central narrative of national history" with repeated requests for the official change of the name of Bosnia and Herzegovina into Bosnia. This evolution is ascribed by the author to changes in social and political context, causing the Bosnian-Muslim political and intellectual elite to abandon the "strategies of the weak" and become more open and more aggressive in its requests than it had been from early 1990s, by asking that Bosnia and Herzegovina change its name and symbolically become a Bosnian-Muslim national state. Analyzing the historic roots of the geographic and political term Herzegovina, the author places its origin in the historic Otoman social stratum, with no direct or organic relation with medieval traditions of Hum, that were extinguished after the Otoman conquests. In his concluding remarks, the author shows that defending the full name of Bosnia and Herzegovina among members of the political and intellectual Croatian elite has been a consequence of unconscious acceptance of the "strategy of the weak" and has acquired a symobolic meaning of preserving some kind of national equality.
128
NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 3-4 (6) 2005, pp. 87-128

005 Ancic

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

005 Ancic

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

to je Bosna bez Hercegovine?

Dr. Mladen Ani

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 3-4(6) 2005.

M. Ani: to je Bosna bez Hercegovine?

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 3-4(6) 2005.

M. Ani: to je Bosna bez Hercegovine?

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 3-4(6) 2005.

M. Ani: to je Bosna bez Hercegovine?

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 3-4(6) 2005.

M. Ani: to je Bosna bez Hercegovine?

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 3-4(6) 2005.

M. Ani: to je Bosna bez Hercegovine?

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 3-4(6) 2005.

M. Ani: to je Bosna bez Hercegovine?

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 3-4(6) 2005.

M. Ani: to je Bosna bez Hercegovine?

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 3-4(6) 2005.

M. Ani: to je Bosna bez Hercegovine?

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 3-4(6) 2005.

M. Ani: to je Bosna bez Hercegovine?

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 3-4(6) 2005.

M. Ani: to je Bosna bez Hercegovine?

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 3-4(6) 2005.

M. Ani: to je Bosna bez Hercegovine?

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 3-4(6) 2005.

M. Ani: to je Bosna bez Hercegovine?

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 3-4(6) 2005.

M. Ani: to je Bosna bez Hercegovine?

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 3-4(6) 2005.

M. Ani: to je Bosna bez Hercegovine?

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 3-4(6) 2005.

M. Ani: to je Bosna bez Hercegovine?

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 3-4(6) 2005.

M. Ani: to je Bosna bez Hercegovine?

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 3-4(6) 2005.

M. Ani: to je Bosna bez Hercegovine?

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 3-4(6) 2005.

M. Ani: to je Bosna bez Hercegovine?

NATIONAL SECURITY AND THE FUTURE 3-4(6) 2005.

M. Ani: to je Bosna bez Hercegovine?

What is Bosnia without Herzegovina?

Dr. Mladen Ani

You might also like