FOLIA ONOMASTICA CROATICA 15 (2006) UDK 81373.

BARBARA VODANOVI
Centar za jadranska onomastika istraivanja Sveuilite u Zadru Obala kralja P. Kreimira IV, 2, HR-23000 Zadar bvodanov@unizd.hr

Izvorni znanstveni lanak Rukopis primljen 24. IX. 2006. Prihvaen za tisak 11. XI. 2006.

IMENOVANJE
Ovaj se rad bavi pitanjem definicije pojmova opa imenica i vlastito ime i to na osnovu normativno-gramatikih, ope lingvistikih i filozofsko-logikih postavki. Pregledom injenica iz te tri discipline nastoji se prikazati dosadanji put razvoja ideja i pretpostaviti eventualni budui smjer razmiljanja o problemu odnosa izmeu ope imenice i vlastitog imena, i to unutar koncepta o preobraenome vlastitom imenu.

1. Problem odnosa vlastito ime apelativ

1.1. Gramatike definicije
kolske gramatike ue da su imenice rijei kojima imenujemo bia, stvari i pojave, a neke proiruju izbor jo na ivotinje i ideje. Neto razraeniju podjelu nalazimo u Prirunoj gramatici hrvatskog jezika (str. 6667), gdje se imenice dijele s obzirom na doseg onoga to znae i s obzirom na ovjekov dodir s onim to znae. Tako u prvu grupu spadaju vlastita imena i ope imenice1, a u drugu grupu stvarne ili konkretne i nestvarne ili apstraktne. Isto tako, u Nacrtu za gramatiku2, pod naslovom Leksike osobine imenica, imenice se dijele: 1. prema predmetu na koji se odnose na vlastita imena i ope imenice3, 2. prema svome sadraju na stvarne i mislene, gdje stvarne ine pojedinane, zbirne i gradivne.4
Teak-Babi, 1979., dodaju u tu kategoriju jo i zbirne imenice. S. Babi et al., 1991: 480. 3 Vlastita se imena odnose uvijek na isti predmet, a ope imenice na bilo koji predmet miljenja (S. Babi et al., 1991: 480). 4 U francuskoj je gramatikoj tradiciji, za usporedbu, ustaljena podjela na tri razine, i to: 1. s obzirom na formu (jednostavne i sloene, muke i enske, u jednini i mnoini), 2. s obzirom na
2 1

217

Vodanovic_3.indd 217

20.12.2007 23:35:18

Barbara Vodanovi: Imenovanje FOC 15 (2006), 217240

U razradi teme vlastita su imena izdvojena pod posebnom tokom jer, navodi se (str. 480481): To su rijei kojima se naziva samo jedan odreeni primjerak neke vrste i time se izdvaja od drugih i omoguuje njegovo prepoznavanje. Osim to imenuje taj odreeni predmet, vlastito ime nema nekog drugog znaenja, tako da isti niz glasova (ista rije), moe sluiti kao ime pojedinim predmetima razliitih vrsta, npr. Vrh (selo, brdo), Jezero (mjesto, jezero, hotel), Dubravka (ena, kavana) i sl. Svaka e nas kompletnija gramatika upozoriti da su mogue i tzv. permutacije (preobrazbe) na razini opa imenica vlastito ime, i obratno, s tim da ope imenice, kada jednom uu u korpus vlastitih imena, nemaju vie svoga osnovnog znaenja, nego slue samo kao ime. Jednako kao to nije svugdje na jednak nain izvrena podjela imenica prema potkategorijama, tako varira i kriterij uvrtavanja pojedinih pojmova u potkategorije vlastito ime/opa imenica. Na Povijesni pregled u glavi 65. navodi: Ime nadijevaju ljudi u prvom redu svojim blinjima, npr. Mirko, Dragica, zatim likovima zamiljenim poput ljudi, kao to su bogovi, aneli, demoni i slina bia, npr. Perun, Morana, Sotona, Ravijola, i domaim ivotinjama s kojima su u stalnom dodiru, npr. Rumenka, arko, Zelenko, Sultan, pa prirodnim objektima oko sebe koji su vani za njihov ivot ili se nameu njihovoj panji, kao to su pojedina brda, rijeke, jezera, izvori, njive, ume, naselja i sl., npr. Pljeevica, Magli, Krivaja, Zelengora, Plitvice, Gvozd, Zagreb, te pojedinim predmetima koji se izdvajaju od ostalih sebi slinih, kao to su mostovi, zgrade, brodovi, umjetnika djela i sl. i ustanovama, npr. Komedija (jedno od kazalita u Zagrebu). Primjetan je propust u definiranju prezimena i etnika unutar ove podjele,5 to nije sluaj u francuskoj normativnoj gramatici Le bon usage iz 1980. koja ta imena uvrtava unutar definicije vlastitog imena. Novija izdanja pod vodstvom Andra Goossea inventar imena upotpunjuju imenima ivotinja, stvari i naslovima knjiga ili asopisa, ali ne i imenima koja su pridruena vlastitim imenima, kao to su: Mrovingien, Parisien, jsuite, gauliste... Unato ovakvim definicijskim razlikama treba spomenuti da su svi jedinstveni u ocjeni da imena nemaju nikakva opeg znaenja, na to upozoravaju prethodno citirane definicije. Jedinstvena je i ocjena da je doprinos filozofa razmiljanju o problemu vlastitog imena u okrilju suvremene lingvistike znatno vei negoli doprinos lingvista.

stvarnost na koju se odnose (humains/non humains, ivo i neivo, pojedinane i zbirne, brojive i nebrojive) i 3. s obzirom na sadraj (vlastita imena i ope imenice, stvarne i mislene). 5 Ipak, M. Samardija, 1995: 6566, u kategoriju antroponima svrstava prezimena, te imena naroda i etnikih skupina.

218

Vodanovic_3.indd 218

20.12.2007 23:36:04

Barbara Vodanovi: Imenovanje FOC 15 (2006), 217240

1.2. Semantiki pristup

U suvremenoj je lingvistici sve do dananjeg dana problem vlastitog imena ili marginaliziran, ili izoliran kao kategorija za sebe i po sebi, a ne kao jezina kategorija. Naime, i sam Saussure posveuje problematici vlastitog imena samo jednu reenicu, a njegovi sljedbenici, strukturalni semantiari, dre da vlastito ime dvostruko odskae od desosirovskog modela jezinoga znaka. S jedne strane njegov oznaenik (signifi) ne odgovara ni jednom konceptu ili mentalnoj slici koja bi bila stalna i nepromjenjiva u nekom jeziku, a s druge se strane ne moe odrediti njegova vrijednost u sustavu znakova6. Tek je generativna semantika mnoge lingviste pribliila logici po kojoj se vlastito ime nalazi u srcu rasprave o problemu individue i identiteta. Prouavanje znaka jedan je od najsloenijih problema semantike budui da su sa znaenjem povezani openito psiholoki (znaenje i spoznaja, znaenje i misao, znaenje i ponaanje, itd.) i situacijski elementi (znaenje i izvansemiotiki kontekst). Stoga je uobiajena podjela semantike na filozofijsku, psihologijsku i lingvistiku semantiku to je jezina disciplina koja se bavi znaenjem. Prije svega valja podsjetiti da je u lingvistici uobiajeno razlikovati znaenje i smisao, za razliku od svakodnevnog poimanja gdje se ove dvije rijei upotrebljavaju gotovo kao sinonimi. Znaenje je vrijednost koju rije ima u sistemu (u langue), a smisao je vrijednost koju rije ima u svakome pojedinom kontekstu u kojem se moe upotrijebiti (u parole). Prethodne tvrdnje navode na zakljuak da smo znak poistovjetili s rijeju. U semantici nema jedinstvena stava o tome je li znak isto to i rije, a ni poimanje znaka nije jedinstveno, to dovodi do zakljuka da semantika nije do kraja definirana i jedinstvena disciplina. Semantika je, u odnosu na druge formalne jezine discipline, mlada znanost. Iako je i ranije postojala tradicija lingvistikog prouavanja znaenja (v. Ullmann, 1952.), za poetak razvoja semantike uzima se 1883. godina kada Michel Bral objavljuje Les lois intellectuels du langage: fragments de smantique oznaavajui samim naslovom raanje nove discipline znanosti o znaenju. U tome prvom razdoblju semantika se zapravo bavi prouavanjem povijesti rijei, a semantiari se okupljaju oko dviju suprotstavljenih teza. Prva je tzv. naturalistika teza, koju zastupaju Schleicher i Darmesteter, a koja dri da su jezici i rijei ivi organizmi slini biljkama i ivotinjama i podvrgnuti jednakim nesvjesnim promjenama prouzrokovanim evolucijom, tj. velikim drutvenim preokretima kao to su feudalizam ili kranstvo na objektivnom planu te openite metafore, deformacije, zabune i sl. na subjektivnom planu. Za Brala jezik ne postoji izvan ljudske aktivnosti te je i njegova snaga ograniena
6 Ullmann, 1952: 24. Les noms propres nont pas de sens et, par consquent, la notion de signification ne sapplique pas eux. La fonction dun nom propre est lidentification pure: distinguer et individualiser une personne ou une chose laide dune tiquette spciale.

219

Vodanovic_3.indd 219

20.12.2007 23:36:04

Barbara Vodanovi: Imenovanje FOC 15 (2006), 217240

mogunostima naeg duha (v. Bral, 1897: 309), a semantike su zakonitosti jezika, smjetene unutar nae inteligencije, odreene intelektualnim zakonima psiholoke prirode (v. Bral, 1897: 314). Razlog zbog kojega se dogaa transformacija jezinog znaenja (tj. smisla) lei u ljudskoj volji, tj. u naoj inteligenciji, koja uvjetuje njegovo proirivanje i suavanje. Naa nam sposobnost imitacije i navike omoguuju meusobnu subjektivnu komunikaciju zahvaljujui jeziku koji moe opisivati stvari na nepotpun i netoan nain (v. Bral, 1897: 107). to se tie naina na koji se znaenje mijenja, Meillet tvrdi da postoji sustav razloga koji djeluju zajedno kako bi promijenili znaenje. Taj se sustav sastoji od tri neodvojiva elementa, a to su: jezine injenice (jezina struktura), povijesne injenice (kulturni kontakti) i drutvene injenice.7 U sljedeem razdoblju semantiari se bave razvojem teorije o semantikim poljima, koja poiva na pretpostavci da se vokabular nekoga jezika sastoji od niza podskupova ili polja. Lingvisti su razvili razliite tipove polja, a osnovna je razlika meu njima u tome uzimaju li za temelj izvanjezine pojave ili su konstruirana na jezinoj osnovi (paradigme i derivacije). Komponencijalna analiza jo je jedan pokuaj strukturiranja znaenja na osnovi sadraja i forme rijei, a poiva na Saussureovoj teoriji o asocijativnim odnosima u proizvodnji jezinoga znaka. U tom je svjetlu najosnovniji mehanizam proizvodnje nadimka asocijacija kognitivnog i jezinog8. Strukturalistika struja u semantici proizvela je dvostruki efekt. S jedne je strane doprinijela ograniavanju predmeta semantike na leksik, a s druge uoila potekou da se leksike strukture objanjavaju same sobom, bez poznavanja izvanjezinih injenica9. Od ezdesetih godina na ovamo razvijaju se tzv. pragmatiko-izriajne teorije znaenja. Zajedniko je ovim teorijama da one pojam (signifi) ne objanjavaju kao dio zatvorenoga autonomnog sustava, kao to je leksik ili reenica izvan ireg konteksta, ve kao dio integriran u jezinu uporabu. Na ovoj se granici izmeu jezika i drutva nalaze tri razliite discipline koje se bave znaenjem: pragmalogika, pragmalingvistika (analiza govornih inova) i semantika izriaja10. Osnovno polazite pragmalingvistike je zamisao da je svaka uporaba jeziMeillet, 1921: 230271 in Tamba-Mecz, 1988. ... limage verbale ne se confond pas avec le son lui-mme, elle est physique au mme titre que le concept qui lui est associ. ... facult dassociation et de coordination joue le plus grand rle dans lorganisation de la langue en tant que systme (Saussure, 1972: 29). 9 U Americi je u razdoblju europskog strukturalizma prouavanje znaenja apsolutno bilo preputeno lingvistima-antropolozima, psiholingvistima, logiarima ili matematiarima, dok su europski semantiari zanemarivali filozofske radove o semiotici ili jezinoj logici slijedei svoju nakanu da se bave iskljuivo lingvistikim aspektima znaenja (Tamba-Mecz, 1988: 25). 10 Nakon to je suprotstavio semiotiku dimenziju znaenja (meusobni odnos znakova) s njegovom semantikom dimenzijom (znakovi se identificiraju u izriaju i u diskursu), Benveniste je stvorio temelj za razvoj formalnoga izriajnog aparata, tj. za razvoj discipline o jezinim oblici8 7

220

Vodanovic_3.indd 220

20.12.2007 23:36:04

Barbara Vodanovi: Imenovanje FOC 15 (2006), 217240

ka djelovanje pa se pri razumijevanju jezinih pojava ne bi trebalo zanemarivati situacijski okvir u kojem se to djelovanje vri. Opis zainteresiran samo za sustav znakova (morfologiju i sintaksu) nedostatan je za razumijevanje slube i funkcije jezinog znaka. Stvaranje imena je proces (djelovanje) izraen govornim inom. Svrha govornih inova u prvom je redu uspostava kontakta izmeu govornika i primatelja. Govornikova je namjera bila utjecati na sluatelja. Time govornik ne mijenja samo situaciju kao takvu, ve i meusobni odnos sudionika. Ovdje smo se potpuno pribliili tezi o nadijevanju imena kao drutvenom djelovanju. Od najranijeg je vremena ideja o znaku temeljena na iskustvu o identifikaciji stvari pomou imena. Klasine sheme jezinoga znaka (Saussureov binarni model signifiant-signifi, Ogden-Richardsov semiotiki trokut) marginaliziraju referent kao injenicu vodei se asocijativnim odnosima izmeu simbola (image acoustique, signifiant) i misli (concept, signifi). Ullmann se pedesetih godina 20. st. posvetio rasvjetljavanju odnosa izmeu leksikog znaenja i objektivnog referenta te je, vodei se desosirovskim modelom znaka, predloio semiotiki trokut (1952). Ullmannov semiotiki trokut: Smisao simbolizira odnosi se na

ime stvar predstavlja (fiktivni odnos) Irne Tamba-Mecz (1988: 75) predlae sljedei model: RIJE (leksiki oblik) oznaavajui OZNAENIK (koncept) ime za REFERENT (stvar)

ma koji oblikuju pravila izriaja. Semantika na taj nain otkriva fenomene znaenja stvari (signifiants) koje se manifestiraju u morfemima i relacijskim paradigmama. Takav je i poloaj psihomehanike jezika koju je utemeljio Guillaume 40-ih godina 20. st. Polazei od ideje mentalizma, nadahnute strujanjima u psihologiji toga vremena (Gestaltstheorie), ta kola pokree sistematizaciju smisla povezanog s mehanizmima univerzalnog znaenja (Tamba-Mecz, 1988: 35).

221

Vodanovic_3.indd 221

20.12.2007 23:36:04

Barbara Vodanovi: Imenovanje FOC 15 (2006), 217240

Prema ovome modelu vidljivo je da je rije u sreditu dvostrukoga procesa koji se odvija na relaciji imenovanje-znaenje. Odvajajui s jedne strane oznaenika od koncepta, a s druge referenta od stvari pomou jedinstvene forme: leksikog morfema, rije pridonosi redu u uspostavi lingvistikog znaenja. Podijelimo li rijei po kriteriju predikativnosti tj. po kriteriju posjedovanja ili neposjedovanja leksikoga znaenja u predikativne i nepredikativne, kamo bismo, po toj podjeli, svrstali vlastita imena? Leksiko znaenje pretpostavlja semantiki sadraj. Ullmann ui da se vlastita imena, budui da nemaju (leksikog) znaenja11, nalaze na marginama semantikoga (lingvistikog) prouavanja te ih preputa onomastici, kojoj predvia sjajnu budunost. No, Kuryowicz12 toj tvrdnji suprotstavlja vlastito ime Cervantes istiui da ono ima nevjerojatno bogat sadraj, a budui da je pridrueno jednoj jedinoj osobi, ono je neprenosivo i umjesto da samo oznauje neki sadraj, kako to ine ope imenice, ono jo i imenuje! Vlastito ime jest imenica koja zadovoljava kriterije najljueg strukturalizma jer posjeduje i svoju opreku. Suprotstavlja se upravo opoj imenici, apelativu, koinonimu. Opreka je u tome to apelativ oznauje razliite predmete, tj. identificira objekte na razini vrste, a vlastito ime, idionim, identificira jedinku unutar same vrste13. U svojoj je osnovi svaki idionim zapravo apelativ, znak na razini vrste, jer pretpostavljamo da je u trenutku imenovanja uvijek prisutna i motivacija koja e biu, prostoru i vremenu nadjenuti ime. Pitanje je do koje mjere apelativ, uporabljen u slubi onima, zadrava svoj semantiki sadraj koji kao temeljni jezini znak uz formu posjeduje? Semantiki sadraj apelativa ini ono to je sadraj svijesti o tome mjestu ili osobi. Njegova vrijednost varira u odnosu na to u kojem se kontekstu nalazi. Njegovo je znaenje uvjetovano kontekstom. Znaenje je imena samo onomastiko, po funkciji koju u jeziku ima: da svojim oblikom uputi na objekt ili osobu u izvanjezinoj zbilji, imenuje ih i time ih identificira. Oblik imena kojim se na objekt ili osobu upuuje, s ciljem njihova imenovanja, nije primarno gramatiki oblik, nego semantiki.14 Rasprave koje su se vodile unazad dvadesetak godina o problemu vlastitog imena odnosile su se uglavnom na dva tipa problema: 1. klasino pitanje o znaenju i referentnosti vlastitoga imena u njegovoj tipinoj uporabi dok se jo nije izvrila preobrazba, 2. manje poznat problem opisa i objanjavanja uporabe preobraenoga vlastitog imena.
11 12 13 14

Ullmann, 1952: 26. Kuryowicz, 1956: 182183. V. Putanec, 1976. M. Peti, 1999: 97 i dalje.

222

Vodanovic_3.indd 222

20.12.2007 23:36:04

Barbara Vodanovi: Imenovanje FOC 15 (2006), 217240

Za odreivanje referenta opeprihvaena je ona definicija koja povezuje jezini izriaj i izvanjezini kontekst. Referenca15 je, prema istoj definiciji, ona funkcija koja jezinom znaku omoguuje odnos s izvanjezinom stvarnou, dodali bismo, unutar diskursa. Prema tome u kategoriju referenta spadaju : vlastita imena, pokazne zamjenice, nominalna sintagma s pokaznim pridjevom (ova knjiga, ova djeca), osobne zamjenice, opisna nominalna sintagma koju Russell naziva definiranim opisom (u francuskom prijevodu to je description dfinie, kao npr. francuski kralj, Ivanova djeca, bijeli konj Henrija IV...) te nominalna sintagma s posvojnom zamjenicom (moja djeca, na vrt...). Radovi koji su se doticali problematike znaenja i referentnosti nastojali su rijeiti problem vlastitoga imena pomou triju osnovnih naela, i to onih koja tvrde da je: a) vlastito ime deskripcija svoga referenta (Ferge, Russel, Searle), b) vlastito ime lieno znaenja (Mill) i da ono kao kruti oznaitelj upuuje na svoga referenta zahvaljujui uzronoposljedinoj vezi (Kripke), c) vlastito ime predikat denominacije (zvati se Vlastito ime) (Kleibert). O problemu opisa i uporabe preobraenog imena, koji predstavlja noviji, a ujedno i markantniji pristup stvari, pisali su Jonasson, Gary-Prieur16 te Peti, ivic-Dular, Barac-Grum, Znika i dr17.

2. Teorije o vlastitom imenu

Najea pitanja koja se postavljaju u vezi s vlastitim imenima su: a) Moemo li vlastitim imenima pridruiti neki smisao i, ako da, koji? b) Koji je poloaj vlastitoga imena kao referenta te kakva je veza izmeu referentnosti i eventualnog smisla vlastitog imena? Ili openitije: kako znamo o kome ili emu se radi u trenu kada ujemo vlastito ime? Kako se onomastika uglavnom bavi analizom imena prema tipolokim ili povijesnofilolokim kriterijima, ona ograniava svoja istraivanja na samo ime i ne zanima se za analizu procesa proizvodnje imena, tj. imenovanje. Funkcija imenovanja razlikuje se od funkcije imena. Svrha imenovanja proizvodnja je imena. Da bi se moglo odgovoriti na pitanje na koji se nain vri proces imenovanja i koja je
15 Napominjemo da se kao sinonimi za izraz referenca esto upotrebljavaju izrazi denominacija ili identifikacija (Frege, Russell), no ponekad ti termini predstavljaju razliite kontekste (Donnellan, Heringer). 16 Za bibliografske reference vidi kod Georges Kleibert, Nominales Essais de smantique rfrentielle, Armand Colin, Paris, 1994. 17 Bibliografske podatke vidi kod Mirko Peti, 1999; Alenka ivic-Dular, 1998; Vida Barac-Grum, 1990.

223

Vodanovic_3.indd 223

20.12.2007 23:36:04

Barbara Vodanovi: Imenovanje FOC 15 (2006), 217240

njegova svrha, bila su potrebna stoljea rasprave koja su dovela do stvaranja jedne nove discipline. Ta nova disciplina balansira na granici izmeu filozofije jezika, jezine teorije i onomastike, a rije je, naravno, o teoriji vlastitoga imena. Ime je bez sumnje jezina injenica, no proces njegova stvaranja izlazi izvan okvira jezika. U daljnjem tekstu pokuat emo sintetizirati teorije o problemu vlastitoga imena na osnovi dvaju naela. Prvo naelo predstavlja klasian pristup vlastitomu imenu te govori o imenu u njegovoj tipinoj uporabi. Drugo naelo govori o imenu izvan njegove tipine uporabe, tj. o probraenome vlastitom imenu.

2. 1. Klasini pristup znaenju i referentnosti (Platon, Ibn Yai, Mill)

U pogledu znaenja imena gotovo su svi lingvisti do sada bili jedinstveni u ocjeni da imena nemaju nikakva opeg znaenja u to se moemo uvjeriti pregledom normativnih gramatika. Jedinstvena je i ocjena da je doprinos filozofa razmiljanju o problemu vlastitoga imena u okrilju suvremene lingvistike znatno vei negoli doprinos lingvista. Logiari su se, barem do sada, zanimali za vlastito ime uporabljeno iskljuivo u nominalnoj funkciji (u sluaju hrvatskog jezika pisano velikim slovom u nominativu, u analitikim jezicima pisano bez lana) i u referencijalnoj poziciji jer samo u tim uvjetima ono moe tvoriti operatora individualizacije18. To je razlog da se o vlastitom imenu i u lingvistici govorilo samo u sluaju kad je ono bilo u toj svojoj tipinoj uporabi. Unato tome znaenje imena oduvijek je intrigiralo mislioce, a poznatom prepirkom izmeu Kratila i Hermogena Platon nam daje do znanja da se vlastito ime i to ono znai moe promatrati iz najmanje dvaju kutova. Jedno od tih gledita, tezeizam ili nominalizam, kae: ... mi mijenjamo imena naim slugama, ali stoga promijenjeno ime nije manje ispravno od preanjega. Naime, nikojem predmetu ne pridaje se neko prirodno ime, nego se to radi zakonom i obiajem onih koji su vikli da postavljaju i upotrebljavaju imena.19 S druge strane imamo Kratila i Sokrata, ijim ustima zapravo govori sam Platon, koji zastupaju tezu to e se kasnije nazvati fizeizmom ili naturalizmom, a kae da: ... imena stvari proizlaze iz njihove prirode, a ovjek je taj koji im daje formu koja je sainjena od slova i slogova..., za svako ljudsko bie postoji sasvim prirodno, ispravno ime, a ime nije ono to neki po sporazumu doznauju stvarima izraavajui ih jednim dijelom svoga govora. Postoji, dakle Kratilu, za sve, i za Grke i za barbare, ista prirodna ispravnost imena.20
18 Termin operator individualizacije potjee od J.-C. Parientea (Langage et individuel, 1973). Pariente u tu kategoriju smjeta indiktore, vlastita imena i opisne nominalne sintagme. Prema njemu oni predstavljaju tri naina pomou kojih se u jeziku moe opisati osoba (in Gary-Prieur, 1994: 16). 19 Platon, Kratil, Biblioteka, Zagreb, 1976: 20. 20 Platon, str. 19.

224

Vodanovic_3.indd 224

20.12.2007 23:36:04

Barbara Vodanovi: Imenovanje FOC 15 (2006), 217240

Ova prepirka, zaeta u okvirima rasprave o ontologiji, predstavlja poetak razmiljanja o prirodi jezinoga znaka uope, u okviru jezinih rasprava. Arapski gramatiar iz 13. stoljea Ibn Yai navodi 7 teza o vlastitom imenu (v. S. Ben Mansour in Lexique n. 15, str. 1121) koje se mogu prepoznati i kod Platona i kod suvremenih logiara. 1. Sache que le nom propre est le nom individuel par excellence. 2. Il sapplique lindividu nomm pour par lacte de (d-)nomination mme lisoler au sein du genre auquel il appartient. Ainsi le nom propre tablit-il une distinction entre lindividu nomm et les multiples individus nomms. 3. Le nom propre ne rfre pas son semblable par lessence et la forme... ce qui fit dire nos confrres que les noms propres ne nous renseignent pas sur lessence du dnomm. Stoga, dakle, isto ime pristaje osobama koje pak mogu biti razliite jedne od drugih. 4. Noms de genre (les noms communs), eux, apportent une information, le nom commun homme indique telle forme spcifique et ne peut par l mme convenir la femme, alors que Zayd peut tre le nom dun homme aussi bien que celui dune femme. 5. Le nom propre peut tre chang ou modifi sans que cela implique la modification du lexique. 6. Les noms propres permettent dabrger, et dviter la longue numration des descriptions qui se rapportent au dnomm et lidentifient. 7. Ibn Yai konano zakljuuje da je vlastito ime une tiquette rfrentielle21. Rasprave o problemu vlastitoga imena traju ve stoljeima, a novovjekovni logiari Stuart Mill i Saul Kripke, svaki na svoj nain, sugeriraju nam da se vlastito ime odnosi na stvarnost koja se nalazi izvan samog ina govora (izriaja): za Milla ono se tie referenta o kojemu ime nosi informacije iz svijesti sugovornika, a za Kripkea il dsigne en vertu dun acte de baptme auquel chaque occurrence du nom propre renvoie (Gary-Prieur, 1994: 29). Ove teze nije mogue nesmetano prebaciti na jezinu razinu pa Gary-Prieur, nadahnuta njima, predlae tzv. poetni referent (rfrent initial), kojim nastoji predstaviti tip odnosa izmeu vlastitoga imena i konteksta.

2. 2. Stuart Mill
Predstavnik klasine koncepcije o vlastitomu imenu Stuart Mill (Martin, 1987: 138) dri da ime ne posjeduje konotaciju u logikom smislu, tj. da ne posjeduje smisao ili pak da je intenzitet vlastitoga imena jednak nuli. Nadalje,
21 Kao opreka ovakvu stavu namee se de Saussureova teza da jezik nije skup etiketa, pa postavljamo pitanje ne odnosi li se to na vlastita imena jednako kao na ostale jezine znakove.

225

Vodanovic_3.indd 225

20.12.2007 23:36:04

Barbara Vodanovi: Imenovanje FOC 15 (2006), 217240

vlastito ime ne posjeduje, prema toj teoriji, ni opisni sadraj, a njegova je jedina funkcija da upuuje na jednu osobu. Ime se, dakle, pojavljuje iskljuivo kao znak za individualnu konstantu, tj. Paul Durand odnosi se na osobu koja se zove Paul Durand, dakle na jedan jedini x koji je nositelj toga imena. Primjere homonimije prikazuje se kao izolirane sluajave. Ova teza, meutim, ne moe opisati poloaj imena u njegovoj izvanonomastikoj uporabi, tj. ne moe objasniti funkciju imena u reenici kao to je Danas slavimo dan svih Marti. Drugi argument protiv Millove teze iznijeli su Frege i Russell, a odnosi se na predikaciju identiteta putem vlastitog imena. Prema Millovoj tezi predikacija identiteta predstavljala bi tautologiju a = b, tj. objekt je jednak sam sebi ili ime je jednako imenu. Frege i Russell su eljeli analizirati ime na predikativnim osnovama pa je za Russella vlastito ime skriveni opis (description dguise). To znai da bi vlastito ime Aristotel trebalo opisivati Aleksandrova uitelja. Da bi takav opis bio pertinentan, trebao bi predstavljati esencijalnu osobinu bez koje tu osobu ne bismo mogli zamisliti.

2. 3. Teorija Johna Searlea

U djelu Speech Acts (1969.) Searle se idejom pribliava svojim prethodnicima Millu, Fregeu, Russellu i Wittgensteinu. Searle prije svega istie da vlastito ime nije opis. Iz toga proizlazi da ga ne moemo povezati s bilo kakvom definicijom kao to je mogue uiniti s opom imenicom. Evo primjera. Na pitanje to podrazumijevamo pod rijeju stolica moemo odgovoriti da je to predmet namijenjen sjedenju s naslonom za lea, bez naslona za ruke. Zapitamo li se, meutim: to podrazumijevamo pod imenom Zadar? Ili to znai Zadar? neemo moi odgovoriti definicijom jer je jasno da nema smisla pitati se o znaenju nekoga vlastitog imena. Sa sinkronijskog stajalita vlastito ime nema leksikog znaenja, tj. barem ne onoga koje je pridrueno opim imenicama. Ve Wittgenstein u Philosophische Untersuchung (Martin, 1978: 139) tvrdi da se svaka osobina moe osporiti u nekom od moguih svjetova, pa ak i ona koja se ini esencijalno vezanom uz osobu. Ne moe se, meutim, osporiti ideja o referencijalnom identitetu22. Aristotel bi mogao biti i to drugo do li Aleksandrov uitelj, filozof, roen u Makedoniji, itd., ali nitko drugi do li Aristotel ne moe biti Aristotel. Searle, voen tom idejom, nadalje tvrdi da su imena na neki nain povezana s karakteristikama objekta na koji referiraju. To bi trebalo razumjeti na sljedei nain: imena ne funkcioniraju kao opisi, ve kao osnova na koju slaemo opise. Imena se, dakle, mogu definirati kao elementi koji
22

Referencijalni identitet predstavlja vrijednost koja pripada vlastitom imenu.

226

Vodanovic_3.indd 226

20.12.2007 23:36:05

Barbara Vodanovi: Imenovanje FOC 15 (2006), 217240

ujedinjuju skupove opisa od kojih svaki ne mora nuno biti istinit, ali od kojih je barem jedan sigurno toan (Van Langendonck, 2000: 15). Kako, meutim, biti siguran koja je od ponuenih osobina tona? Neophodno je, stoga, da npr. Aristotel predstavlja logian zbroj osobina koje se obino pripisuju referentu toga imena. Searle smatra tonima analitike skupove opisa, a ne samo jedan opis. S druge strane on primjeuje da je svako vlastito ime isto tako analitiki povezano s nekim od openitih koncepata: Mont Everest je planina, Mississippi je rijeka, Cervantes je osoba. Dakle, entitet koji nije planina ne moe biti Mont Everest itd. osim iz stilskih razloga. Da bi se sauvao kontinuitet referentnosti, potrebno je imati kriterij o identitetu, a openiti koncept, povezan s tim imenom, osigurava nam taj kriterij. Jasno je da de Gaulle ne moe oznaavati neto drugo, a unato tome i dalje biti de Gaulle. Iz toga slijedi da postoji barem jedan koncept koji je analitiki vezan uz ime de Gaulle, a to je osoba. Vlastitim imenima ne moemo apsolutno negirati znaenje. Na primjer, je li mogue na pravi nain referirati na Zadar ne znajui da se radi o gradu? Mi se koristimo, na ovaj ili onaj nain, idejama kao to su grad, rijeka itd. kao pretpostavljenim konceptima jer moramo znati o kojoj se kategoriji u stvarnosti radi. Stoga Van Langendonck predlae (2002.) da se u ovakvim sluajevima govori o kategorijalnim pretpostavkama (pr. prsuppositions catgorielles). Naime, mi pretpostavljamo da je ime pridodano nekoj osobi ad hoc, to implicira da ta osoba nuno pripada nekoj odreenoj kategoriji kao to su: mukarac, ena, drava, grad, rijeka, planina itd.

2. 4. Hipoteza o vlastitim imenima bez smisla Kripke

Nadahnjujui se idejom J. S. Milla, iznesenom 1843. u djelu A system of logic, Kripke odbija bilo kakvu ideju o opisu odbijajui time i teorije Fregea, Russella i Searlea. Prema Kripkeu se ime, kao to je npr. Richard Nixon, odnosi samo na poznatu osobu i u sebi ne sadri nikakvu drugu informaciju. Tonije, Kripke smatra da se referentnost odraava na nain koji je adekvatan vlastitom imenu te se bilo kakav opis moe izostaviti. Kripke uvodi dva nova i vana koncepta: krutog oznaitelja (pr. rigid designator) i kauzalni lanac referentnosti (pr. casual chain of references). a) Kruti oznaitelj Izvor za Kripkeova krutog oznaitelja je ideja o referencijalnom identitetu. Vlastito je ime kruti oznaitelj po tome to upuuje na isti entitet u bilo kojem moguem svijetu. Referencija je fiksirana u datom svijetu i predstavlja izraaj samo jednog od moguih opisa. Iako ne kazuje smisao imena, opis odreuje njegova referenta. Tako se mi odnosimo prema imenu, kao to je npr. 227

Vodanovic_3.indd 227

20.12.2007 23:36:05

Barbara Vodanovi: Imenovanje FOC 15 (2006), 217240

Nixon, na kruti nain. To jest, u bilo kojem moguem svijetu mi koristimo to ime da bismo opisali istu osobu na nain da moemo tvrditi: nitko drugi nego Nixon ne bi mogao biti Nixon, ali bi bilo mogue da Nixon ne bude predsjednik. Neophodno je tono da Nixon bude Nixon, ali nije neophodno tono da on bude predsjednik Sjedinjenih Amerikih Drava ak i ako se zove Nixon. (v. Gary-Prieur, 1994: 1925). b) Teorija kauzalne referentnosti Po Kripkeu su vlastita imena vezana za svoje referente putem kauzalnog referentnog lanca koji zapoinje inom imenovanja to uvruje referencu uputom ili opisom. Teorija kauzalne referentnosti trebala bi odgovoriti na pitanje na koji nain vlastita imena referiraju ukoliko to ne ine pomou opisa. U trenutku kad se neko ime dodijeli nekom entitetu, mi prestajemo misliti o njemu na opisan nain sve dok koristimo ime o kojem se radi. Na primjer, Aristotelovi roditelji su svoga sina nazvali tim imenom, druge ljude o tome obavijestili, a oni su ga prenijeli sljedeima itd. Poetni in imenovanja i oni koji su uslijedili nakon toga, a kojima se ime prenijelo dalje, ine od njega (imena Aristotel) krutog oznaitelja. Fenomen krutosti nije, meutim, vezan iskljuivo za vlastita imena te ne moe objasniti pojavu vlastitog imena u nekome neonomastikom kontekstu (kao u reenicama: Neki Marko je na vratima ili Danas je praznik svih Marti). Svjestan neprikladnosti Kripkeove teorije za lingvistiku definiciju vlastitog imena, Georges Kleiber iznosi teoriju o predikatu imenovanja: le nom propre rapprsente labrviation du prdicat du dnomination tre appel /N/ (x) (1981: 329). Prema njemu je vlastito ime Petar jedini sadraj koji posjeduje x imenom Petar, tj. izriaj neki Petar Peri interpretirat e se kao neki x za kojeg znam da se zove Petar Peri i za izriaj danas je praznik svih Marti kao danas je praznik svih x za koje znam da se zovu Marta. Ovi su zakljuci rezultat definicije koja funkcionira na razini jezika: x = zvati se /N/ pri emu je jota () oznaka za odreenost. Robert Martin (1987: 143) ovoj teoriji pronalazi vie zamjerki. Njezin je prvi nedostatak to isto tako moe vrijediti i za ope imenice, kao i za vlastita imena: Maak je onaj x koji se zove maak; Drugi je nedostatak u tome da se ne moe referirati na Aristotela ako nam je o njemu poznata samo jedna injenica, tj. da se zove Aristotel. Dakle, referiram na ovjeka na kojega referiram! Ime nije dovoljno za in referencije jer se u tim uvjetima ponaa tautoloki, jednako kao i individualna konstanta. Trei je nedostatak to se predikat zvati se /N/ ne moe smatrati smislom vlastitoga imena. Imenovanje, naime, ne moe izbjei arbitrarnosti kojoj su podloni svi jezini znakovi. 228

Vodanovic_3.indd 228

20.12.2007 23:36:05

Barbara Vodanovi: Imenovanje FOC 15 (2006), 217240

Martin zakljuuje da se cijeli problem nalazi u konceptu tzv. esencijalne pripadajue vrijednosti (pr. proprit essentielle) pa na taj koncept primjenjuje svoj koncept nazvan univerzumom vjerovanja (pr. univers de croyance). Taj je univerzum onaj skup vjerovanja koje govornik smatra istinitima u trenutku izraavanja. Ono to razlikuje vlastito ime od osobne imenice je to to su vrijednosti, koje pripadaju univerzumu vjerovanja koji se odnosi na vlastita imena, nekontingentne (nemaju karakter neophodnosti), a one koje se odnose na ope imenice su kontingentne, tj. neophodne. Pripadajue vrijednosti to omoguavaju identifikaciju razlikuju se od osobe do osobe jer dva razliita govornika, bez sumnje, nee nikad nekoj osobi pridodati isti skup vrijednosti (R. Rivora, in Martin, 1987: 146). Komunikacija je mogua sve dotle dok x, o kojem se radi, predstavlja vrijednosti za koje obojica u govornom lancu misle da mu pripadaju. Iako u opih imenica sadraj moe varirati, on je globalno stabilan. Budui da je univerzum vjerovanja promjenjiv, i istinitost jezinog izraza je promjenjiva i primjenjiva u svakome od tih univerzuma. Zbog toga je izriaj: Petar je pio Riesling razumljiv iako se nalazi izvan referencijalno jasnog ina.

2. 5. Hipoteza o predikatu denominacije

Ono to Gary-Prieur zamjera Martinovim univerzumima vjerovanja je to to nije jasno odreena razlika izmeu smisla (sens) i sadraja (contenu). Prema njoj (1994: 39 i dalje), smisao je pripadajua vrijednost koja konkretizira vlastito ime kao jedinicu unutar jezika, tj. kao predikat denominacije, a sadraj ine one vrijednosti koje karakteriziraju vlastito ime na osnovi njegove veze s poetnim referentom23. Posljedica takve veze je da poetni referent moe imati utjecaja na razumijevanje vlastitoga imena. Gary-Prieur preuzima od Kleibera ideju o tome da se smisao vlastitoga imena prikae kao predikat denominacije, no sam je Kripke 1995. odustao od te teorije x zvan x i priklonio se klasinoj tezi o imenima lienima smisla. Za Gary-Prieur, meutim, predikat denominacije predstavlja jezinu, a ne logiko-filozofsku hipotezu o smislu vlastitoga imena. Jednako tako nije izjednaiv ni s Kripkeovim krutim oznaiteljem koji se odnosi na referenta, a ne govori o smislu vlastitoga imena. Razlika izmeu dvije razine semantikog funkcioniranja imena upuuje na to da je specifinost vlastitog imena, u odnosu na opu imenicu, samo na razini smisla. Predikat denominacije pripada iskljui23 Rfrent initial dun nom propre dans un nonc se definira kao individu associ par une prsupposition cette occurrence du nom propre en vertu dun acte de baptme dont le locuteur et linterlocuteur ont connaissance (Gary-Prieur, 1994: 29). Dakle, radi se o vlastitom imenu, tj. nominalnoj sintagmi unutar reenice kao to je Zadar je postao lijep grad. Ovdje je vidljiva veza s Kripkeovim kauzalnim lancem.

229

Vodanovic_3.indd 229

20.12.2007 23:36:05

Barbara Vodanovi: Imenovanje FOC 15 (2006), 217240

vo vlastitim imenima jer maka se ne zove Maka nego Mici, Tom i sl. Maka je ime razreda kojoj pripada svaka maka i nije ime neke posebne make. Iz toga proizlazi da se znaenje vlastitih imena sastoji u tome da imenuju individuu. Predikat denominacije omoguuje, nadalje, jasnu razliku izmeu smisla vlastitog imena i njegovog referenta. Smisao vlastitoga imena vidljiv je u njegovoj predikativnoj uporabi (Kleiber, 1981: 358), tj. u padenim izrazima ili u kontekstima kada izraava kategoriju brojivosti i sl., gdje razumijevanje vlastitoga imena ne zahtijeva poznavanje ni jednog njegova nositelja. Npr. U ovome selu ive tri Jakova Boria ili Doao me posjetiti neki Pavi. Ipak, predikat denominacije ne moe objasniti vlastito ime u metaforikoj i metonimijskoj uporabi jer se u osnovi takve uporabe ne nalazi ni smisao, ni semantiki sadraj, ve samo razliite konotacije koje se vezuju uz taj sadraj (Kleiber, 1981: 361)24. Razumijevanje vlastitoga imena pripada, dakle, razliitim razinama, a odatle proizlaze i njegove razliite interpretacije: a) denominativna interpretacija temelji se na smislu vlastitoga imena, pri emu se ono najvie i pribliava opoj imenici: Neki David ide sa mnom u kolu /Neki Englez ide sa mnom u kolu. Tu je predikat denominacije lako zamjenjiv opom imenicom i nije u vezi s poetnim referentom. b) identifikacijska interpretacija se temelji na smislu vlastitoga imena i spoznaji o vezi s poetnim referentom: Kakav glumac, taj Fabijan ovagovi. ili Taj nije klasa Fabijana ovagovia. U ovakvim sluajevima potrebno je imati spoznaju o postojanju poetnog referenta. c) predikativna interpretacija se temelji na smislu i sadraju vlastitog imena. Ovdje nije dovoljno imati samo spoznaju o poetnom referentu, ve treba poznavati i neke karakteristike te osobe: Dodaj mi Krleu. Ovdje se radi o preobraenome vlastitom imenu.
24 Kognitivni lingvisti shvaaju metaforu i metonimiju kao temeljne procese prisutne u gotovo svim domenama ljudskog djelovanja pa tako i u jeziku. Autori jedne od u Hrvatskoj rijetkih rasprava o kognitivnom pristupu pitanju o funkcijama vlastitog imena izvan one onomastike, Marijo Brdar i Rita Szabo-Brdar (2002.), bit razlike izmeu metonimije i metafore vide u tipu preslikavanja i u odnosu ukljuenih konceptualnih domena. Kod metafora se radi o selektivnu preslikavanju dijela strukture iz jedne konceptualne domene na hijerarhijski odgovarajuu strukturu u drugoj domeni, pri emu se preslikavanje obino zasniva na: a) slinosti, kao u reenici Kazahstan je sljedei Kuvajt ili b) zamjeni vlastitog imena apelativom, kao u Rim vjeni grad i sl. Metonimijsko se preslikavanje odvija unutar jedne konceptualne domene kao kod sinegdohe ili drugaije, pri emu cijela struktura zamjenjuje jedan dio i sl. U nadimaka se, kao i u vlastitih imena u prenesenu znaenju, najee radi o antonomaziji. Antonomazija (lat. pronominatio) se razlikuje od metafore i metonimije u injenici da se uvijek radi o vlastitom imenu kao polazitu ili kao intendiranom referentu.

230

Vodanovic_3.indd 230

20.12.2007 23:36:05

Barbara Vodanovi: Imenovanje FOC 15 (2006), 217240

Klasini pristup problemu vlastitog imena nije uspio odgovoriti na pitanje kako tee proces nadijevanja imena. Individualizacija koncepta nadijevanja imena proizlazi iz ireg koncepta o prirodi procesa znaenja i komunikacije, koji se ne moe shvatiti odvojeno od osoba i drutva. Prilog tomu je i poznati Saussureov stav da je drutvo neophodno za uspostavu sustava vrijednosti jer pojedinac sam nije u mogunosti utemeljiti ni jednu25.

3. Uporaba preobraena vlastitoga imena

Vlastita imena ne posjeduju leksiko znaenje niti imaju potrebu za aktualizacijom (pomou lana ili drugim leksikim ili gramatikim sredstvima) jer: (ils) sont suffisamment dtrmins par eux-mmes (Grevisse in Kleiber, 1981: 298). Budui da suvremena lingvistika znanost poiva na postavci da svakoj promjeni u znaenju neophodno prethodi promjena u obliku, tj. da je forma garancija jezinosti, vlastita imena uzeta kao jezina kategorija (predikativne rijei s leksikim znaenjem) ne stoje! Vlastito ime Marko uvijek se sastoji od 5 uzastopnih fonema /marko/ bez obzira koja ga osoba nosi. S druge strane sve to znamo o znaenju neke rijei, zapravo je svedivo na neku vrstu iskustva koje pridruujemo oznaitelju (signifiant), koji je, pak, u naoj svijesti pridruen pojmu o toj stvari. Svakomu vlastitom imenu moemo pridruiti neku vrstu iskustva o njemu, makar ga uli prvi put u ivotu. Tada mu pridruujemo upravo to da ga ujemo prvi puta u tom specifinom kontekstu okruenju. Drugi kriterij kojim se ravna suvremena lingvistika znanost je taj da jezini znak svoje znaenje dobiva iskljuivo unutar nekoga danog konteksta. Taj nam kriterij pogoduje elimo li vlastita imena uvrstiti u rijei s leksikim znaenjem. Naime, semantiki sadraj, znaenje ini ono to je sadraj svijesti o tom mjestu ili osobi onimu. Jednako kao i semantiki sadraj apelativa, i sadraj onima varira i ima razliite kvantitativne oznake. Ono to ini sadraj imena moe se podijeliti na vie razina etimoloku, onomastiku, iskustvenu / konotacijsku. Etimoloko znaenje nije sastavni dio semantike strukture imena, ne ulazi u njegovu definiciju. Naime, etimoloko znaenje gubi se aktualizacijom onomastike funkcije imena i, zapravo, to je ono manje prozirno, to bolje ta rije obavlja svoju onomastiku funkciju. Onomastika funkcija oituje se u samom imenovanju pa je onomastiko znaenje referencijalno26. Onomasti...larbitraire du signe nous fait mieux comprendre pourquoi le fait social peut seul crer un systme linguistique. La collectivit est ncessaire pour tablir des valeurs dont lunique raison dtre est dans lusage et le concertement gnral; lindividu lui seul est incapable den fixer aucune. (Saussure, 1972: 157) 26 Kako je la signification (est) le rapport dvocation rciproque qui unit le nom et le sens (Ullmann, 1952: 23), tradicionalna semantika tvrdi da se identifikacija suprotstavlja znaenju. Budui da su vlastita imena liena znaenja u korist svoje osnovne funkcije, a to je identifikacija,
25

231

Vodanovic_3.indd 231

20.12.2007 23:36:05

Barbara Vodanovi: Imenovanje FOC 15 (2006), 217240

ki sadraj je imenom imenovani objekt/osoba, a ne objekt ili osoba kao sadraj imena jer jedna osoba ne pretpostavlja sve koje nose to ime, nego se njime odvojeno upuuje na svaku pojedinu osobu toga imena (Peti, 1997: 100 i dalje). Ime u svom semantiki istom obliku, osim onomastikog sadraja, osobe ili objekta koji imenuje, nema nikakva drugoga sadraja. Kao to smo rekli, svaki jezini znak pa tako i vlastito ime ima, unutar nekoga jezinog sustava, razliite funkcije na osnovi kojih ga razliito poimamo. Uzeto apsolutno, primarna je funkcija vlastitoga imena referencijalna, tj. takva da imenuje neku pojedinanost. Taj kognitivni temelj vlastitoga imena odraava se u naoj svijesti kao asocijacija imena i te odreene pojedinanosti. Vlastito ime je, stoga, izravni (Kripkeov kruti) oznaitelj utoliko to ne mijenja svoj kodificirani sadraj pa ne moe sluiti kao opis ili klasifikator pojedinanosti na koju se odnosi27. Ta injenica oita je u trenutku kada se zapitamo to vlastito ime znai, koji je njegov smisao ili to je, zapravo, vlastito ime? Analizirajui razliite uporabe vlastitoga imena u sustavu, nailazimo na njegovu nereferencijalnu funkciju. U svojoj neonomastikoj funkciji ime gubi znaenje, ali dobiva smisao. Tom se prilikom ime puni sadrajem. Sav sadraj to ga ime tom prilikom dobiva, a koji se s imenovane osobe ili objekta kao iskustveno utvrdiv sadraj preslikava na izraz rijei u funkciji imena, vie nije sadraj samoga imena. To je kontekstualno utvrdiv sadraj po kojemu rije u funkciji imena prestaje biti ime osobe ili objekta i postaje njihov pojam. Prema denominaciji procesa preobrazbe, koju koristi Alenka ivic-Dular, taj kontekstualno utvrdiv sadraj zapravo je funkcionalno znaenje vlastite imenice. Mirko Peti (1999.) navodi osam razliitih konteksta u kojima ime gubi funkciju referentnosti, tj. dobiva nov sadraj koji nije onomastiki: 1. Imena u frazemima ne funkcioniraju kao imena, nego su nositelji posebnoga frazeolokog znaenja. Stoga, proizlazi da je frazeologija kontekst u kojem se dogaa transfer sadraja imena te nema nikakva razloga u takvim okolnostima ne zvati ih frazeologemima. Tako npr. u reenici: Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba, imena Martin i Zagreb gube funkciju imenovanja pojedinanosti i postaju pojmovne imenice s karakteristinim frazeolokim sadrajem. 2. Drugi kontekst gubljenja funkcije imena su narodne poslovice gdje imena imaju preneseno znaenje opih, kulturoloki obiljeenih leksema. To je pragmatina osobina vlastitih imena, a tom ih prilikom moemo zvati pragmemima (v. str. 83).
ona mogu dobiti znaenje samo u sluaju kada, na utrb identifikacije, prijeu u klasu apelativa, tj. postanu ope imenice. 27 Neki toponimi nisu, meutim, u potpunosti lieni leksikog sadraja referenta na koji se odnose, ali u onomastikom smislu taj je sadraj nebitan, npr. potok Potok, polje Polje itd.

232

Vodanovic_3.indd 232

20.12.2007 23:36:05

Barbara Vodanovi: Imenovanje FOC 15 (2006), 217240

3. Trei kontekst gubljenja funkcije imena je metonimizacija. Tu je ime pojmovna imenica28. Njome se to to ona znai, npr. osobu s imenom Krlea, koja je pisac, u reenici: Krlea je ve davno rasprodan, u izvanjezinoj zbilji oznauje kao cjelovit jedinstveni pojam. 4. etvrti je kontekst gubljenja imena atribucija29. Pojasnimo: za pridruivanje imenice leptir pridjevu bijeli, kao atributu, nije nuno pretpostaviti iskustveno utvrdiv sadraj imenice. Kao opa imenica, rije leptir ima svoj leksiki sadraj, a taj je za pridruivanje te imenice atributu dovoljan. Nasuprot tome, pojedinana imenica Zagreb, kao ime, toga leksikog sadraja nema pa u zamjenu za nj, pridruujui se pridjevu kao atributu, dobiva iskustveno utvrdiv sadraj. Kad dobije takav sadraj, npr. u sintagmi bijeli Zagreb, rije Zagreb prestaje biti ime objekta koji je njome imenovan, pojedinana imenica koja uz atribut ne moe stajati i postaje pojam toga objekta, pojmovna imenica s iskustveno utvrdivim sadrajem koji uz atribut moe stajati. 5. Peti su kontekst gubljenja funkcije imena znaenjska obiljeja kategorije nebrojivosti, njezina semantikoga oblika cjelovitosti. Brojivost30 se, naime, temelji na opreci jedininost # mnogost31, a sadraj kategorije brojivosti na leksikom znaenju imenica. Npr. tumaei poloaj imena u reenici vidi, vidi Marije, s rijeju Marija kao izravnim objektom gdje takoer dolazi do promjene imena u pojam, Katii (1986: 95) kae da se i osobna imena mogu pomiljati kao da znae neku tvar od koje se u direktnom objektu uzima samo neka koliina. Tu takvo uvrtavanje osobnog imena izrie snano uenje nad nekim nepoznatim i neoekivanim Marijinim svojstvom. Funkcija imenovanja u jezinom se znaku smjenjuje s funkcijom oznaivanja imenovanoga. 6. esti su kontekst gubljenja funkcije imena padeni izrazi sa svojom specifinom semantikom. Izvan nominativa, u ostalim, tzv. kosim padeima odnosno padenim izrazima, ime taj svoj nebrojiv oblik pojedinanosti i s njime imensku funkciju redovito gubi. Na imensku se rije u funkciji imena u padenim izrazima obvezno preslikava iskustveno utvrdiv sadraj, tj. ime postaI u ovom sluaju treba voditi rauna o razlici izmeu pojmovne i ope imenice. Samo ime po definiciji svoje imenske funkcije uza se ne moe imati atribut, osim ako on nije, izgubivi svoju atributsku funkciju, ve sastavni dio imena, kao npr. Sveta Ana, Filip Lijepi, Velika Kapela... 30 U slavenskim jezicima koji nemaju lan kategorija brojivosti realizira se na nekoliko naina: redom rijei, obavijesnim ustrojstvom reenice ili na nain da se ta kategorija utopila u gramatikoj kategoriji broja i pridjevnom vidu. U jezicima s lanom on ostvaruje formalnu funkciju sintaktike veze pridjeva i imenice. Naime, larticle possde encore la proprit de dsigner la quantit des tres du monde auxquels le nom est appliquSeul larticle dfini est commun toutes les manires de percevoir les objets; lindfini convient seulement la dsignation des objets comptables, le partitif dtermine les objets non comptables (Denis, Sancier-Chteau, 1994: 4748). 31 M. Znika (2002: 3639) navodi da je u gramatici poljskog jezika mnoina mogua ako se ime rabi kao apelativ izriui osobinu ili ima funkciju opisa, a isto vrijedi i za eki jezik. U gramatikama hrvatskog jezika nema slinih referenci o imenu u funkciji izricanja osobine ili opisa.
29 28

233

Vodanovic_3.indd 233

20.12.2007 23:36:05

Barbara Vodanovi: Imenovanje FOC 15 (2006), 217240

je pojam.32. Imena su pojedinane rijei to znai da su u svojoj funkciji imenovanja pojedinog objekta ili osobe nezamjenjiva. Ba kao i line zamjenice vlastita imena su rijei koje ine samostalnu semantiku i gramatiku paradigmu. Ni vlastita imena ni zamjenice nemaju kao sadraj skup situacija, nego se odnose samo na jednu situaciju, pripadaju trojstvu koje ini osnovu referencijalne funkcije: ja, ovdje, sada. Nekim je imenom imenovan odreeni objekt ili osoba, ba kao to se nekom zamjenicom zamjenjuje odreeno glagolsko lice. 7. Sedmi su kontekst gubljenja funkcije imena prijedloni izrazi. Uz prijedlog kao gramatiku rije ne moe stajati imenska rije bez sadraja, kao to je ime. Da bi takva rije mogla stajati uz prijedlog, mora dobiti sadraj od objekta ili osobe koji su njome imenovani. To nije leksiki sadraj, nego sadraj koji je iskustveno utvrdiv33. 8. Osmi kontekst gubljenja funkcije imena je aktualizacija opreke u gramatikoj kategoriji broja, meu jedninom i mnoinom, za rijei kojima se objekt ili osoba imenuju. U reenicama: Marta je u nas esto ime i Sve Marte nale su se na proslavi imendana, rije Marta, izgubivi semantiki nebrojiv oblik pojedinanosti, vie nije ime. U tim reenicama rijeju Marta ne imenuje se pojedinana osoba koja bi toj rijei kao imenu bila onomastiki sadraj. Bez osobe na koju bi upuivalo, samo na apstraktnoj imenskoj razini te razlikujui osobe samo kao muke i enske, ime prestaje biti ime i postaje apelativ, opa imenica34. Procesima apelativizacije vlastitog imena, koje bismo mogli poistovjetiti s gore navedenim kontekstima gubljenja onomastike funkcije imena, mogu se suprotstaviti procesi deapelativizacije kakvi se oituju u primjerima apelativa to oznauju jedinino egzistentni entiteti (Znika, 2002: 116) i u jeziku poinju funkcionirati kao vlastita imena. Proces deapelativizacije uoljiv je u kontekstu nadijevanja nadimaka kada (najee) apelativ postaje vlastito (nad)ime osobe.
U reenicama: Vidi Marka, Novac sam dao Marku, Juer sam vidio Marka, Markom su se posluili kao alibijem, rije Marko vie nije ime, ve se u tim reenicama osoba imenovana kao Marko oznauje po nekom njezinu svojstvu koje je dio iskustveno utvrdiva sadraja u vezi s tom osobom. Jedino se u nominativu, u reenicama tipa: Ti si Marko, Marko vozi brzo, osoba imenovana Marko ne oznauje po nekom njezinu svojstvu, nego se samo imenuje (Peti, 1999: 115). 33 Gramatiki je utemeljena sintaktika struktura reenica: Razgovarali smo o Marku i Razgovarali smo o umjetnosti jednaka. A ipak, te se dvije reenice ne mogu jednako i razumjeti. Da bi to bilo mogue, moraju se izjednaiti u svojoj semantiki utemeljenoj sintaktikoj strukturi: rije Marko u prvoj, u funkciji imena i bez sadraja, mora dobiti sadraj. Taj sadraj moe biti jedino onaj koji je iskustveno utvrdiv. Prva se reenica bez toga ne moe razumjeti potpuno za razliku od druge koja je s poznatim sadrajem, umjetnost, posve razumljiva (Peti, 1999: 117). 34 U objema reenicama ta je rije opa imenica s uspostavljenom oprekom meu oznakama u gramatikoj kategoriji broja: Marta Marte. Rije Marta u navedenim reenicama nije ime zato to se ne odnosi na pojedinane osobe u izvanjezinoj zbilji, svaku posebno, nego se u prvoj reenici odnosi na bilo koju ensku osobu s imenom Marta, a u drugoj na enske osobe s tim imenom kojih ima vie (Peti, 1999.).
32

234

Vodanovic_3.indd 234

20.12.2007 23:36:05

Barbara Vodanovi: Imenovanje FOC 15 (2006), 217240

U poglavlju o sintaktikoj analizi vlastitih imena, Georges Kleiber (1981: 297 i dalje) kae da je u mnogim, a osobito onomastikim studijama koje su za objekt svog prouavanja imale morfoloki opis vlastitih imena, zakljueno da rod te posebice broj ne predstavljaju elemente presudne za razlikovanje vlastitih imena i opih imenica. Uz tu tvrdnju navodimo nekoliko zakljuaka koje je izvela Alenka ivic-Dular (1998.). Tvrdnja da se svaka vlastita imenica odnosi samo na jedan konkretni objekt imenovanja nije u suprotnosti s injenicom da se odreena imenica na irem prostoru moe upotrebljavati za vie entiteta u okviru iste vrste objekta imenovanja, tj. u jednakom onomastikom znaenju, odnosno funkciji. Npr. Potok moe biti ime (vie) vodenih tokova jer su nastajali neovisno jedan o drugom u procesu onimizacije i upotrebom (izborom) iste ope imenice. Vlastita imenica po odreenim pravilima moe prelaziti s objekta jednoga tipa na drugi. Tako se u vlastitoj imenici moe poveati broj funkcionalnih znaenja to dovodi do raspada vlastite imenice s vie funkcionalnih znaenja u homonimne vlastite imenice s po jednim funkcionalnim znaenjem. Homonimi se javljaju kod vlastitih imena prije nego kod opih jer su veze izmeu funkcionalnih znaenja prilino slabije nego to su veze izmeu pojedinih znaenja polisemantema. Budui da vlastita imenica sadri samo funkcionalno znaenje, moe sluiti za uinkovitu identifikaciju samo onoliko vremena dok je sudionici u aktu komunikacije nesumnjivo prepoznaju kao ime konkretnoga objekta imenovanja. U sluaju kad vlastita imenica prestane biti nedvosmislen jezini signal za konkretni objekt imenovanja, rado se javlja zajedno s opom imenicom kao sastavnicom (I1), i to s onom koja po vrsti imenuje tip objekta imenovanja na kojega se odnosi vlastita imenica (npr. rijeka Sava kad je rije o rijeci, dramatiar Krlea kad se misli na dramatiara). Tada se predmetno znaenje ope imenice potpuno prekriva s funkcionalnim znaenjem vlastite imenice kao sastavnicom (I2)35. Uobiajenoj tvrdnji da vlastito ime, budui da je po prirodi pojedinano, ne moe imati mnoinu, Jaspersen u The Philosophy of Grammar na stranicama 8081 (in Gary-Prieur 2000: 63) dodaje sljedee: Striktno gledajui, vlastito ime ne moe imati mnoinu jednako kao to je ne moe imati ni lina zamjenica ja; postoji samo jedno ja kao to postoji samo jedan John i samo jedan Rim pod uvjetom da je to osoba ili grad o kojima se govori. U sluaju da je znaenje ovih imena preobraeno, ona mogu imati mnoinu jednako kao i sve druge ope imenice. Jaspersen potkrjepljuje ove tvrdnje sljedeim primjerima:
35 U onomastikom modelu kojim se slui A. ivic-Dular sastavnica I je opa imenica i 1 jezgra onomastikog modela, a sastavnica I2 je vlastita imenica, kao u modelu sestra Marija, sestra je I1, a Marija I2. Po tom se modelu vlastita imenica moe shvatiti kao eliptiki oblik onomastikog modela. U modelu se okrnjuju oni elementi koji su kao nositelji informacija slabi, a zadravaju oni koji su kao nositeji informacija jaki.

235

Vodanovic_3.indd 235

20.12.2007 23:36:06

Barbara Vodanovi: Imenovanje FOC 15 (2006), 217240

a) kada ime slui kao arbitraran opis: In the party there were three Johns and four Marys [...] b) kada ime oznaava lanove jedne te iste obitelji: All the Tymperleys have long noses [...] c) kada imena ljudi ili predmeta slie oznaenim osobama: Edisons and Marconis may thrill the world with astounding novelties [...] d) kada, zahvaljujui metonimiji, vlastito ime oznaava djelo osobe koja to ime nosi: There are two Rembrandts in this gallery [...] Jaspersen, dakle, povezuje prisutnost mnoine s preobrazbom znaenja vlastitog imena, to znai da se u navedenim sluajevima vlastito ime ponaa kao opa imenica, tj. da ima znaenje ope imenice. Coseriu problem analizira malo preciznije jer ograniuje asimilaciju vlastitih imena i opih imenica samo na Jaspersenove sluajeve 3 i 4. Iz Jaspersenovih primjera moemo odmah iskljuiti sluajeve 3 i 4 jer su forme koje su u njima navedene zapravo ope imenice. Na njih se ne moe primijeniti tzv. problem pojedinanosti opisanog predmeta. Jasno je, naime, da se u tim sluajevima radi o klasama ili tipovima imena, tj. o apelativima (Coseriu, str. 263 in Gary-Prieur 2000: 64). Gary-Prieur zauzima radikalno drukije stajalite od ovih i mogue ga je saeti u tri toke: 1. Semiotiko funkcioniranje vlastitih imena ne moe se usporediti sa semiotikim funkcioniranjem opih imenica. 2. Mnoina vlastitih imena ne predstavlja morfoloko pitanje jer morfoloke varijacije ne mogu biti temelj za istraivanje mnoine vlastitih imena. Morfoloke varijacije su samo posljedica semantike asocijacije vezane uz vlastito ime. 3. Mnoina vlastitih imena nije iznimka nekom pravilu koje bi zabranjivalo bilo kakav oblik pluralizacije vlastitih imena. Mnoina vlastitih imena moe se prema Gary-Prieur objasniti uzimajui u obzir dva uvjeta: a) Ne treba se drati ideje o vlastitom imenu kao etiketi pridruenoj nekoj osobi i prouavanje vlastitih imena ograniiti na istraivanje njegove uporabe u referencijalnom poloaju. b) Ne treba na istoj razini prouavati sve oblike mnoine pridruene vlastitom imenu. Prvo, treba razlikovati mnoinu koja potjee iz jezika ili leksika i onu koja potjee iz diskursa ili izriaja. Drugo, treba praviti razliku izmeu sluajeva u kojima je mnoina vezana uz postojanje u stvarnom svijetu (pr. Les Collettes sont originaires de Puisaye. La famille sest installe dans la rgion au dbut du XIXe sicle) i sluajeva u kojima vlastito ime kao pojedinani re236

Vodanovic_3.indd 236

20.12.2007 23:36:06

Barbara Vodanovi: Imenovanje FOC 15 (2006), 217240

ferent u stvarnom svijetu slui za stvaranje mnoinskog referenta u diskursu (pr. Lamie de Marguerite Moreno, la chtelaine corrzienne, la danseuse de music hall, la vieille dame du fanal bleu... toutes les Colettes se trouvent runies dans ce superbe album). S promjenom semantikoga oblika rijei mijenja se i njezin gramatiki oblik. Za razliku od ope imenice, koja je i u jednini i u mnoini: potok potoci, rije je, kao ime, ili samo u jednini: Potok , ili samo u mnoini: Potoci . I u jednini i u mnoini njome se objekt ili osoba imenuju kao neto pojedinano. Semantiki nebrojiv oblik pojedinanosti za ime primarniji je od gramatikog oblika kategorije broja, s jedninom i mnoinom kao njezinim oznakama (Peti, 1999: 102).

4. Zakljuno razmatranje o teorijama vlastitog imena

U zakljuku o problemu imenovanja kao procesu i vlastitom imenu kao funkciji, nastojat emo ne ponavljati ve dostatno sintetizirane i pojednostavljene teze iznesene prethodno, nego navesti samo uporine toke nae analize. Polazei od konstatacije da postoje tri razine gledanja na problem vlastitog imena: filozofsko-logika, jezina i ua, onomastika, pokuali smo objasniti njihove osnovne karakteristike u odnosu prema vlastitom imenu. Prvo, neosporna je tvrdnja da ime u onomastikoj funkciji slui identifikaciji individualnosti u njezinoj pojedinanosti. Drugo, u procesu preobrazbe ime mijenja kategoriju pa je bilo neophodno objasniti razlike izmeu ope i vlastite imenice, tj. izmeu apelativa i onima i navesti postupke te preobrazbe. Upravo je u procesu preobrazbe najuoljivija jezinost vlastitoga imena, tj. njegova sposobnost da se ponaa kao jezini znak koji podlijee promjenama na relaciji jezik diskurs. Te promjene upuuju na arbitrarnost vlastitog imena kao bilo kojega drugog jezinog znaka i potiu na razmiljanje o preobraenome vlastitom imenu, tj. imenu koje ne slui iskljuivo identifikaciji individualnosti u njezinoj nedjeljivosti i pojedinanosti. Filozofsko-logike rasprave o problemu referencije identiteta i imena sveli smo na dvije grupe. Prvu grupu predstavljaju autori koji o imenu govore u njegovoj nepreobraenoj referencijalnoj funkciji, kao to su: Platon, Searle, Russell i Kripke. Autori poput Kleibera, Martina i Gary-Prieur, budui da su prvenstveno lingvisti, a ne filozofi, sele raspravu na razinu jezika. U teoriji, izgraenoj prema naelu Kleiberove definicije x = zvati se /N/, Gary-Prieur vodi raspravu na razinu preobraenoga vlastitog imena. Konano, autori koji govore o nereferencijalnim funkcijama preobraenoga vlastitog imena su: Peti, ivic-Dular, Znika, Pintari, Barac-Grum.

237

Vodanovic_3.indd 237

20.12.2007 23:36:06

Barbara Vodanovi: Imenovanje FOC 15 (2006), 217240

Literatura
BABI, STJEPAN, FINKA, BOIDAR, MOGU, MILAN 1995. Hrvatski pravopis, kolska knjiga, Zagreb. BARAC-GURM, VIDA 1990. Mogunosti preobrazbe vlastitog imena. Rasprave zavoda za jezik 16, Zagreb. BRAL, MICHEL 1897. Essai de smantique, Hachette, Paris. BRDAR, MARIJO; RITA BRDAR-SZABO 2002. Vlastita imena izmeu metaforske Scile i metonimijske Haribde. Rasprave IHJJ 27, Zagreb, 3149. DE SAUSSURE, FERDINAND 1972. Cours de linguistique gnrale, Payot, Paris. GARY-PRIEUR, MARIE-NOLLE 1994. Grammaire des noms propres, PUF, Paris. JONASSON, KERSTIN 1994. Le nom propre, Duculot. KATII, RADOSLAV 1986. Novi jezikoslovni ogledi, kolska knjiga, Zagreb. KLEIBER, GEORGES 1981. Problmes de rfrence: dscriptions dfinies et noms propres, Recherches linguistiques, Universit de Metz. KLEIBER, GEORGES 1994. Nominales Essais de smantique rfrentielle, Armand Colin, Paris. KRIPKE, SAUL 1999. La logique des noms propres, Les Editions de Minuit, Paris (franc. prijevod Naming and Necessity). KURYOWITZ, JERZY 1956. La position linquistique du nom propre, Esquisses linguistiques, Wilhelm Fink Verlag, Mnchen. Lexique n. 15, 2000. Les noms propres: nature et dtermination, Presses Universitaires du Septentrion. MARTIN, ROBERT 1987. Langage et croyance, Pierre Mardaga, Editeur, Bruxelless. PETI, MIRKO 1999. O tzv. sadraju imena. Folia onomastica croatica 8, Zagreb, 97121. PINTARI, NEDA 2002. Pragmemi u komunikaciji, Zavod za lingvistiku FF Sveuilita u Zagrebu, Zagreb PLATON 1976. Kratil, Biblioteka GHZ, Zagreb. PUTANEC, VALENTIN 1976. Esej o jezinom znaku i onomastici te antroponimiji u Hrvatskoj. U: Leksik prezimena SRH, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb. SAMARDIJA, MARKO 1998. Hrvatski jezik 4, udbenik za 4. razred gimnazije, kolska knjiga, Zagreb. SAMARDIJA, MARKO 1995. Leksikologija hrvatskog jezika, kolska knjiga, Zagreb. IMUNOVI, PETAR 1995. Hrvatska prezimena: podrijetlo, znaenje, rasprostranjenost, Golden marketing, Zagreb. IVIC-DULAR, ALENKA 1997. Lingvistika definicija vlastite imenice, Folia onomastica croatica 7, Zagreb. 238

Vodanovic_3.indd 238

20.12.2007 23:36:06

Barbara Vodanovi: Imenovanje FOC 15 (2006), 217240

TAMBA-MECZ, IRNE 1988. La smantique, PUF Que sais-je, Paris. ULLMANN, STEPHAN 1952. Smantique franaise, Francke, Berne.
VAN LANGENDONCK, WILLY 2000. La thorie du nom propre et la neurolinguistique. Nouvelle Revue dOnomastique 3536, 1324. ZNIKA, MARIJA 2002. Kategorija brojivosti u hrvatskom jeziku, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb.

Gramatike:
BABI, STJEPAN et al. 1991. Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga knjievnog jezika, HAZU, Nakladni zavod Globus, Zagreb. DENIS, DELPHINE ET SANCIER-CHATEAU, ANNE 1994. Grammaire du franais, Le Livre de Poche, Paris. GOOSSE, ANDR 1993. Le bon usage, Duculot, Paris. Priruna gramatika hrvatskoga knjievnog jezika 1979. Zavod za jezik, Zagreb. TEAK, STJEPKO BABI, STJEPAN 1979. Gramatika hrvatskog jezika, kolska knjiga, Zagreb. WILMET, MAX 1998. Grammaire critique du franaise, Hachette Superieur/ Duculot, Paris, Bruxelles.

239

Vodanovic_3.indd 239

20.12.2007 23:36:06

Barbara Vodanovi: Imenovanje FOC 15 (2006), 217240

Le nom propre
Rsum Lincitation la rflexion sur le nom propre a t fournie par les philosophes de lantiquit et par les logiciens comme Mill, Russel, Kripke, et autres. Cette incitation philosophique a souvent conduit les linguistes dans les directions loignes de la langue elle-mme que parfois ils avaient oubli que la langue a sa logique particulire qui nest pas identique celle des philosophes. A lpoque o la smantique ne pouvait tre autre que lexicale (Ullmann), le nom propre tait dpourvu de sens. Aujourdhui la fonction du nom propre nest pas rduit seulement la fonction didentification, sans doute la plus importante, mais galement, on cherche de situer le nom propre dans un contexte plus vaste, le discours. On essaye dinterprter la fonction et le sens du nom propre laide du contexte o le nom propre apparat, change, transfre dun registre lautre, etc. Les linguistes modernes ont fait un rsultat remarquable dans ce champ en expliquant les modles de changement du nom dans la communication orale (la parole). Le nom propre ne peut pas tre dfini uniquement en opposition au nom commun, comme le suggrent les grammaires normatives. Aujourdhui, nous avons une grammaire particulire du nom propre, lui-mme (Gary-Prieur). Klju ne rije i: vlastito ime, apelativ, znaenje, referentnost, identitet Key words: proper name, appellative, meaning, referentiality, identity

240

Vodanovic_3.indd 240

20.12.2007 23:36:06