SFERA

EEKC
BUKTINJA U TAMI
SRBI NDA
DOWNLOADED FROM:
WWW.SRBINDA.COM
TM
Izdava / Published by:
Ekoloko-etnoloki kulturni centar Sfera /
Center Of Ecology, Ethnology and Culture Sphere
Novi Sad, SERBIA, 2012
COPyRIght 2012 by gORAN POlEtAN
DESIgN & lAyOUt : SRBINDA
All rights reserved. No part of this publication may be reproduced, stored in a retrieval
system, transmitted in any form or by any means, electronic, mechanical, photocopying,
recording or otherwise, without the prior written permission of the author.
ISBN : 978-86-85539-15-2
CIP
e ,
821.163.41-14
, ,
Buktinja u tami / goran Poletan. Novi Sad :
Ekoloko-etnoloki kulturni centar Sfera, 2012. 46 str.
Nain dostupa (URl) : http: //www.srbinda.com/. Str. 4-6 :
Predgovor / Olivera ijaki. Beleka o autoru: str. [47].
ISBN 978-86-85539-15-2
COBISS.SR-ID 274822407
PREDGOVOR
v
Kada se upozna poezija Gorana Poletana, uoie se da je to veo-
ma zanimljiv poetski svet, ija je osnova ljubav i sve ono to ne vodi
tom cilju nije dostojno da bude sastavni deo ivota. Bogatstvo emocija
u njegovim pesmama pleni svojom iskrenou i sugestivnou, ali isto
tako u tim pesmama se osea i koliko je poezija refeksivna i ima svoju
melodiju. I u tom svom nemirnom poetskom svetu pesnik uspeva raznim
simbolima da obelei sve ono to ga titi.
Dodue, u poeziji je sve u zaaranom krugu mate, pa ak i kada
se preplie sa realnim posmatranjem, pesnik e tragati za skrivenim mis-
lima i tako e ta suptilna poezija biti u stalnom pesnikovom traganju
za emotivnim vienjem sveta. I kada pesnik kae: Sijedi starac u mom
mladom tijelu nagovetava nam iskustvo i elju pesnika da nam doara
svoj emotivni ivot, ali postoji i drugo vienje duhovne supstance: Ja
sam samo jedan od mnogih / to su na nemir osueni, ali pesnik e izneti
i svoju intimnu elju: Htio bih da zagrlim itav svijet i na taj nain e
nam predoiti najemotivniji pesniki iskaz o onome to eli, a poezija je
ba ta koja mu pomae da to i ostvari, tu svoju beskrajnu emociju i pos-
matranje ivota oko sebe. Ba kao to je i Oskar Davio tvrdio: Pesnik
nee prepisati ivot, on e ga ponovo stvoriti.
U svojoj poeziji Goran Poletan primeuje onu pravu sliku po
vezanosti prirode i oveka. Voli prirodu i vidi u svemu njen znaaj za
oveka i kad kae: Na nebu tiina ko u mojoj dui, time e slikovito
aludirati o celini pesnika i prirode. Razume se da samo pravi pesnik moe
na poseban nain da upija slike prirode i ispoljava ih na pesniki nain,
jer ga spontano inspiriu, da bi se uoila ta sinteza ljudskog trajanja. Isto
tako, i kada pesnik konstatuje: Nema kraja, ni poetka / ivot tek je put-
ovanje on nam aludira na sve ono to nas eka.
Iz pesme u pesmu uoiemo da se uglavnom sudaraju romantine
vi
inspiracije i misaoni koncept pesme, neposredno i promiljeno u isto
vreme i ba taj unutranji poriv ini sr njegove poezije, jer to su prave
enigme poetskog sveta.
Mnogi e u njegovim stihovima pronai sebe i srodna oseanja,
to i jeste efektno obeleje dobre poezije, jer je pesnik iskreno u stihove
udahnuo svoju duu. On e i dalje nastaviti da traga za onim simbolima
koji akceptiraju pesnikovu emotivnu energiju. U stvari, ljubav nee pr-
estati da bude inspiracija u tom traganju. Kada se na ovaj nain upozna
poezija Gorana Poletana, uoie se da je on pronaao trag i iao pravim
pesnikim putem jer je stvaralaku inspiraciju veoma dobro asimilovao u
bie sopstvenog sveta.
Olivera ijaki
Buktinja u Tami
8
STARAC
Starac, sijedi, u mom mladom tijelu,
skrivene sutine prede zlatne niti.
Raspleo je dugu bradu bijelu,
sav je mudrost, sav sazdan od biti.
Harmonijom, mirom i svjetlou zrai,
na svijet ovaj sa omijehom gleda.
U svoj udni svijet me sve vie uvlai,
svoja mi iskustva, davna, ispovijeda.
9
ODA OPtEM
Na svom putu stamen stojim,
svjestan ta mi sudba sprema.
Zar nestanka da se bojim,
da sam nita, da me nema...!?
Idem putem svog prautoita,
spasonosne, vjeite praznine.
Jedno elim, ako elim ita,
milozvunu muziku tiine.
Nema kraja, ni poetka,
ivot tek je putovanje.
Svak je predak nekog pretka:
due stanita mjenjanje.
Sve to ivi, to se mie,
u taj zakon se uklapa,
iz jednoga to sve nie
i sve se u jedno stapa.
10
PONO
Pono, sred sablasnog kvarta,
ulice zagrljene s tamom.
Ja, kao Heseov Sidarta,
jo traim sreu u sebi samom.
U jazbinama sve su ve zvijeri,
to su mi pred Bogom braa,
od straha i vazduh treperi,
a moja noga smjelo koraa.
Mene ne plai nona tmina.
Tiina mojoj dui godi,
a, ako mi je smrt sudbina,
evo, neka se sad dogodi.
Svjetlost nas smrti nee spasti,
zvijezde su, ve, sve zapisale.
Vode nas putem do propasti
sile to su nam ivot dale.
Zalud nam divlje otimanje,
snana nas ruka putem vodi,
zalud nam oruje, novac, znanje,...
sa nama jai rukovodi.
11
PROMAIh VIJEK
Promaih vijek! Ko su ovi ljudi?
Vidim, u udu me gledaju domai...
Kao da sam roen prije trista ljeta,
u ovom vremenu ne mogu se snai.
Ja ne razumijem jezik ovih ljudi.
Oni, isto tako, ne shvataju mene.
To je ko eunuhu priati o strasti,
ko najboljom knjigom nudit nepismene...
12
SlAVUJ I RUA
U jednoj zaputenoj bati,
okruenoj umom,
po itav dan je veselo pjevao
jedan mladi slavuj.
Jednoga dana,
njegovu panju privue
jedan, tek procvjetali, pupoljak rue,
koja je u bati rasla.
Slavuja je ljepota tog pupoljka
svaki dan opinjavala sve vie i vie
i on je poeo da svo vrijeme
provodi pored te,
poslije kratkog vremena,
ve, u punoj ljepoti, rascvjetale rue,
da bi, uskoro, opijen njenom ljepotom,
svaku svoju pjesmu
posveivao samo njoj.
itava okolina je odjekivala
od njegove zaljubljene pjesme,
sve dok, jednoga dana,
rua nije poela da vene.
13
Nesvjestan ruine prave prirode,
slavuj je poeo da vene zajedno s njom.
Njegova pjesma je postajala
sve tunija i tunija,
da bi, na kraju, potpuno zautao.
Jo kratko vrijeme je tugovao,
a onda, od tuge i uginuo.
Rua, im joj taj cvijet otpade,
pusti novi pupoljak
koji e izmamiti pjesmu
nekog novog slavuja.
14
U SlAVU lJUBAVI
Volio sam te,
jer si me voljeti znala.
Zato ti i piem ovaj stih.
Odabrao sam te
jer si me odabrala,
izmeu miliona ostalih.
Sanjam te,
kad god mi doe u snove,
a i na javi, kad god nisi tu.
Radosti
uvijek mi donosi nove,
da odagna svaku tugu i dosadu.
Voljela si kad sam
laskao ti vjeto,
ljepotu tvoju rijeima slavio.
I sad sam htio
rei, lijepo, neto
Bio sam smislio, pa zaboravio.
15
DISTANCA
Uprkos moguoj grii
savjesti, moram rei:
to ti je neko blii,
to ti je duman vei.
to god mu vie daje
i to mu ini bolje,
vie e da se kaje,
kada je loe volje.
Zalud mu poslije rijei
kajanja, izvinjenja
Rani te, pa te lijei
i nikad se ne mijenja...
Zato je distanca sveta
i meu najbliima.
Ni meu rodbinom ne smeta
da dunog respekta ima!
16
VRANE
Vrane, vrane,...
crni labudovi,
nerazdvojni vi ste
s ovjekom drugovi.
Jedine ste to ga
itav ivot prate
i na kraju puta
svakom pozdrav date.
Zato vas naoe
da znaite tugu?,
nek za takav simbol
nau pticu drugu.
17
BlIE
Jo jedan roendan danas slavim,
jo jedan korak blie smrti...
ivim, ne gledam gdje e stati
toak sudbine to se vrti.
Bez straha, tuge, il aljenja,
ja mirno gledam smrti u lice,
jer, kada umrem, idem se rodit,
u liku ovjeka, mrava, il ptice...
Kraj je poetak istog kruga,
opet kreemo sve iznova...
Mi smo ko voda to ima oblik
sad oblaaka, sad morskih valova.
18
DIlEMA
Pri polasku na front, minutdva slabosti.
Sreu ele majka, baba i djed stari,
borac jo na Ceru i na Kolubari.
Najtee mu da se sa djecom oprosti...
Boe ja plaem! Je li to mogue?
Ja, koji smrti kezim se u lice,
koji u bijeg tjeram dumane, ubice...,
plaem kada, kriom, izlazim iz kue.
Plaem, brino ljubim usnula mi eda,
da ne ujem, plano: -Tata kad e doi...
Brine me samo ko e im pomoi
ako ih tata vie ne ugleda.
I kad sam u rovu ta me slika prati.
Neiji oevi moji su dumani
i, sigurno, svako na suprotnoj strani
moli Boga da se itav djeci vrati.
to mi Boe dade srce ovoliko,
srce koje samo imaju heroji?
Ja sam sretan to se nikoga ne boji,
al nisam to mora voljeti toliko.
19
Al htio, ne htio, boriti se mora
jer ovo nam vrijeme izbora ne daje.
Kada emo prestat sluat pla, vapaje...?,
sve do kraja rata nema odgovora.
Znam, mnoge e majke do tad zaplakati,
mnoge kue ostat bez svog domaina,
mnogi zaaliti oca, brata, sina,
ene zalud ekat mua da se vrati...
Al se tre odmah, misli se postidi.
Zar on, vojnik, tako, ko baba da zbori!?
Ratniku je sveta dunost da se bori,
zaboravi na sve kada bitku vidi...!
20
MOJA RODBINA
Moja se rodbina polako seli,
dijele sudbinu davnih im predaka,
nekoliko kofera sa sobom ponijeli,
suznih oiju i teka koraka.
Moja se rodbina polako seli,
njihove vapaje niko ni ne slua,
kao kad se ovjek sa ivotom dijeli,
...odlazi tijelo, al ostaje dua.
Moja se rodbina polako seli,
tmurni, kao da sunce ih ne grije.
Ja ih vodim tamo gdje nisu eljeli,
ba kao Mojsije, ili Arsenije...
Moja se rodbina polako seli.
Sudbina ih vodi na drugi kraj svijeta.
Znaju nigdje im se niko ne veseli,
i roenom bratu izbjeglica smeta.
Moja se rodbina polako seli,
u tuoj zemlji, opet sve iznova...
Neki su ve novi ivot zapoeli,
ali bez slasti, radosti i snova.
21
lIMIt
Kad bi neko Boga mogo opisati...
Do sada ga nije objasnio niko.
Kad bi prosvjetljenje mogli naslikati...
Nije se rodio ko bi ga nasliko.
Ko da objasni prostranstvo univerzuma:
mora, a ne moe, imati kraja...?
Otkud dolaze slike kada ovjek duma,
otkud prosvjetljenje vizija beskraja?
Oni koji doive samospoznaju,
rijetki srenici, od Boga odabrani,
ne mogu da objasne, ili opis daju,
...umiru mudri, al neiskazani.
22
DJECA hEROJA
Grize me savjest to sam iv,
stid me je onih to poginue.
Ko da sam, lino, zbog toga kriv,
boli me to se djeje nade rue.
Vi ste, siroii, djeca herojima,
prezrivo u oi pogledajte svima,
jer bi nezahvalni, i ja meu njima,
pred vaim se trebali stidjet oevima.
Podignite ela, djeco besmrtnika,
jer oni su vama ostavili slavu.
Mnogi im se neete ni sjeati lika,
ali su im djela u nezaboravu.
Svakog, ko se moe ovjekom nazvati,
ko no e vai pogledi da bodu.
Trebao bi rei, onaj ko se vrati,
vaim oevima hvala za slobodu.
23
NIKO NEE ZNAtI
Odlazim. Sa hladnim pogledom.
I niko ne uje due mi vapaje.
Odlazim. Pozdravljam sve redom,
dok mi dio srca zauvijek ostaje.
Koliku odnosim tugu u grudima,
to ne vidi niko, niko znati nee
i mir moj u oku ostati e svima,
nee znati koliko, tu, ostavljam sree.
24
VElIKANI DUhA
Volim sve velike ljude od duha:
Lao Ce, Konfuije, Buda,
Mojsije, Isus Krist i Muhamed
ostavili su traga svuda.
Lao Ce je slavio prazninu,
kroz Jin i Jang objasni Tao.
Konfuije ivje za ovaj ivot,
o ovozemaljskom sve je znao.
Buda se povue u samou
da spozna ljepotu bestjelesnog,
da duh pripremi za odlazak
iz ovog tijela, za njega tijesnog.
Mojsije, prvo Jevreje spasi
od dugog ropstva u Egiptu,
pa zapovjesti boje proglasi
u kamenu i u skriptu.
Isus je ljude uio vjeri:
Bez iste due nema ni mira.
U postojanje Boga da narod uvjeri,
on poslije smrti inkarnira.
25
Muhamed zakon erijet stvori,
da red unese medju ljude,
da bar zbog straha od Alaha,
svako dostojan ovjeka bude.
Rama je tvorac religije,
jer on je bio pretea svega.
Krina u Vedama sve zapisa.
Ostali su uili od njega.
...Da ne ostanu nepomenuti:
Hermes, Zarasutra, Pitagora...
Svi oni za znatieljne
dadoe bezbroj odgovora.
26
MIR
Ja neu nikome sudija biti,
ne, neu ak ni kritiar...
...Zar ja drugima mane traiti,
a sam ih imam stotinu bar!?
Moje su ruke uvijek rairene,
htio bih da zagrlim itav svijet.
Ljubav, samo ljubav, tee mi kroz vene,
mrnja mi ne pada na pamet.
Ni za ime ne vapijem vie,
sad se svijeta bitisanju divim.
Ni za im mi srce ne uzdie,
bezbrian sam, kao biljka ivim.
Ja ne patim vie ni za kime
i ni jednoj elja me ne vue,
poto probah sve ari intime
vrele strasti pokidah obrue.
27
REAlISt
Ja nisam literarni slikar,
ja svoje misli u stihove toim
i biu srean ako bude neko,
kome to mogu da predoim.
Nisu pesimizam, ve realnost kleta,
ove misli to me cijeli ivot prate,
a nazvat e me, moda, Crni pjesnik
oni to ni blizu nisu da me shvate.
28
DUh
Ja ne vidim! Oko mene tmina.
Ja ne ujem! Svud grobna tiina.
Ne osjeam, ostadoh bez tijela.
Od sveg samo dua osta cijela.
Mir. Tiina. Evo i svjetlosti...!
Ne bole me vie stare kosti.
Rastadoh se s dragim i poznatim,
al ne elim vie da se vratim.
Duh postadoh, ne vidi me niko,
ne uje me niko nikoliko.
Diram mnoge, niko ne osjeti,
...zato li se svi boje umrijeti?
Ja, praktino, vie ne postojim.
Vie nema ega da se bojim.
Od vatre mi, vrele, nita nije,
ma ne sjee, metak me ne bije...
Sad bez straha izazivam zvijeri,
al ni jedna ni da se pomjeri.
S ajkulom se borim svakog dana,
od zubiju, njenih, nemam rana.
29
Najjaima kezim se u lice,
za nos vuem zloglasne ubice.
Ne bojim se najgore bolesti,
...moete mi i kugu dovesti.
Neu vie nikad da se rodim
jer se vako ba lijepo provodim.
Idem svuda kud mi srce eli...
Neka su mi, ba, ivot uzeli!
Hvala Bogu, ivio sam tako
da sam duu ispustio lako,
ostavivi sretna pokoljenja
sa naslijeem asti i potenja.
Sad se mogu posvetiti sebi,
nema nikog da mi zanovjeta,
pa uivam, a zato i ne bih?
Niti me ta boli, niti mi ko smeta!
30
CRNOKOSA lJEPOtICA
Crnokosa ljepotica
mene eka cijelog vijeka.
Crnokosa ljepotica
strpljivo, ko majka eka.
Crnokosa ljepotica
ne mami me svojim tijelom,
ona eka da ostavim
ljepoticu svu u bijelom.
Crnokosa ljepotica
zna na kraju njoj u doi,
od njenog mi zagrljaja
nema spasa ni pomoi.
Crnokosa ljepotica
od ljubomore ne pati:
eka, jer zna da u, zadnji,
svoj ples sa njom otplesati.
31
tRAgEDIJA gENIJA
Tragedija genija
oduvijek postoji,
oduvijek se narod
pametnijeg boji.
Razmiljanje njegovo
s narodnim se kosi
i u duh bajati
on nemir unosi.
Narod hoe samo
sebi sline ljude.
...Zar da od njih neko
pametniji bude!?
ta on, tamo, ima
da nam pamet soli!?
Nit pui, nit pije,
niti provod voli...
32
tEE IVOt
Tee ivot, tee ivot,
...dan po dan,
proe brzo, dok udari
dlan o dlan.
ivot traje cijelu vjenost,
...nikad proi,
bolesnome, alosnome,
...u samoi.
Oj ivote, prepun sree,
vjeno traj,
ja ne elim da ti ikad
doe kraj.
Doi smrti, spasitelju,
skloni gada,
crni ivot pun nesree,
boli, jada,...
ivot slave i proklinju,
...kako ko,
nekome je jedan puno,
a nekome malo sto.
33
TEBI
Volio sam mnoge, mnoge me voljee...
Poklanjah im sebe, s puno strasnog ara,
ali mome srcu niko drag ne bjee
kao ti ljubavi, sadanja i stara.
Obino se sjeamo trenutaka strasti,
ljubav kao osjeanje nema takvu snagu,
al tas e, sa tobom, istog trena pasti,
ako bilo s kojom stavim te na vagu.
Znam da niko ne bi imao strpljenja,
ko to ti ga uvijek ima sa mnom mila.
Sa naravi to se svakog asa mijenja,
druga bi me do sad davno ostavila.
34
JEDAN OD MNOgIh
Ja ni po emu nisam izuzetan
i mnogo je ovakvih bilo prije mene.
Nisam zasluan, moda samo sretan,
ako misli da sam vrijedan uspomene.
Ja sam samo jedan od mnogih,
to su na nemir osueni.
Da cijeli ivot za sutinom tragam
odreena je kazna meni.
Zato ne ivim da mi mase kliu,
za put u vjenost polako se spremam
i ne oekujem da e da me cijene
oni sa kojim razgovora nemam.
Znam da nikad neu biti shvaen,
al znam i to da nisam jedini.
I prije su mnogi iste sree bili,
mnogi u susret idu toj sudbini.
35
NADA
Od kada Kairos sa zemlje ode,
nesta radosti sa svjetla dana,
na dugo odletjee rode
i zau se graktanje vrana.
Iz crnog neba, crne kie
stvorie bujice najgorih zala,
koje sve dobro potopie
u mutnim rijekama strmih obala.
Jo uvijek traje to vrijeme beznaa,
Sodome i Gomore su na sve strane.
Danima se sunce ne raa
i nita ne sluti da e da svane.
Al vaskrsnue, opet, jednog dana
odavno usnuli vrlina i srea
i bie opet djeca nasmijana
u bezbrinoj igri sred polja od cvijea,
jer ni jedna kia ne traje dovijeka,
i najgoroj oluji nekad doe kraj,
pa veina, ipak, vedar dan doeka
koji krase cvrkut ptica, sunca sjaj...
36
IVOt I
asovnik ivota
nikada ne staje,
mada ne sluamo
njemu otkucaje.
Od samog roenja
poinjemo mrijeti,
al smrt je na umu
tek kad nam zaprijeti.
IVOt II
ta je ljudski ivot?
...Ljuska orahova,
u sred okeana,
za jakih vjetrova.
Al kad ne bi stalno
o koncu visio,
da li bi nam ivot
tako drag i bio.
37
DIJEtE MOJE
Stvorih te od samog sebe.
Dadoh ti ivot i, u transu,
priah ti priu o ivotu.
...A vrijeme je teklo neumitno...
Otvorih oi i pogledah:
vidim, stranca u krilu drim!
38
RANJENA PtICA
Pogledaj oe!
Naao sam slavuja
polomljenog krila.
Da li da ga lijeim
dok se ne oporavi,
ili da ga ostavim na slobodi?
To te samo ivot ui, sine,
kako je sudbina nepobjediva.
Ako ga stavi u kavez,
uginue od tuge,
a ako ga ostavi na slobodi,
pojesti e ga grabljivice.
39
ZNAtIElJA
Kad bih ti rekao
ne bi vjerovala...
Ne, ne, ne... ne bi vjerovala
Al dobro, ipak, rei u ti!
Kad bi samo, samo znala...
Ali, opet,
moda nee vjerovati...
Ne, ne, ne...
nee vjerovati!
Znam, znam da sve bi dala,
Al ipak nee znati.
Moda, moda bi vjerovala,
ali ne mogu..., ne mogu, shvati...
40
IZgNANStVO
Izgnanstvo.
Boija kazna,
kada Bog uzme sve,
osim sjeanja, koja ostavlja
da sve uine jo gorim.
Kraj jednog ivota.
Rastanak sa domom,
rastanak sa zaviajem,
sa roacima i prijateljima,
rastanak sa svim
to bjee drago
i koji bijehu dragi.
Novi poetak.
Kao u najgorem snu.
Kao u Kafkinom romanu.
Kao na drugom svijetu.
Kao novoroene.
Kao gluhonijem.
Kao slijepac.
Kao potpuna neznalica.
41
Predmet potsmjeha,
hijene se ranjenog lava doepaju.
Bez jezika.
Bez pravca.
Bez prijatelja.
Bez prolosti.
Bez sree.
42
NEDJElJA
U svitaj zore, misli mi se bore:
kojom u prvom da zaponem dan.
Pobijedi ona da se krenem gore,
do sela, pa da sav dan odmaram.
Tako i odluih, ne proe dugo,
da samo posmatram, sjedei do noi,
besposlen, ta bih i radio drugo,
ve da gledam kako vrijeme e mi proi.
I sjedoh uskoro u hlad stare breze,
gledaju sa smjekom polja u podnoju
i pjevue neku pjesmicu bez veze,
posmatrah perfektnu kreaciju Boju.
Na nebu bonaca, ko u mojoj dui,
dok ivice grade tepihe poljana,
mlada etelica u njivi pjevui,
nostalginim tonom, zove svog dragana.
Doe poslije podne. Sunce poe dole,
prema vrhu brda prepunog vonjaka,
ije sjenke krenue niz livade gole,
postajui duom, svakim satom, svaka.
43
I suton doe... Nebo zacrveni.
Postaju sve bljee sjene jablanova.
Pade prvi sumrak, po zemlji i meni,
donosei sate spavanja i snova.
Potpuno zatamni i dan sasvim minu,
na nebu zlatna prskalica planu,
tek cvraka pjesma remeti tiinu,
sova se ve sprema da zauzme granu.
I ba kad pomislih da je vrijeme poi:
Dovoljno sam dobio od ovoga dana,
shvatih da neko raduje se noi:
ta tu trai... ena, kao izvajana...?
Stoji, nepomina, mjesec te odaje.
Gledam, Boe, iva statua Venere.
Znam, gdje god krene, mami uzdisaje.
Koga li ti eka, uz kakve namjere...?
Nisam ni slutio da u tebe sresti,
na takvom mjestu, u to doba noi...?
Ali ne, neu ti nadanja pomesti...
Ko da te ne vidim, neujno, u proi.
Da me, sluajno, ne vidi, onaj kom se nada,
promai u pored, kao sjena, samo.
Ni ti nemoj u mene ni da pogleda,
da ne bi posumnjao da se dobro znamo.
44
KRItIKU IgNORIEM
Nisam optereen time
da piem u modernom stilu.
Kritiku ignoriem.
Zar da budem cijenjeno ime,
a da me itaju na silu
oni za koje piem...?

Ja ne spadam meu starce i kukavce,

koji samo kukaju i neto se ale.
U strahu, samo se mole.
Ne prihvatam tue, traim svoje pravce.
Nit im priam, niti piem za budale.
Ja nisam rob zapadne kole.
45
SADRAJ
1. STARAC. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8
2. ODA OPTEM . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
3. PONO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10
4. PROMAIH VIJEK . . . . . . . . . . . . . . . . . 11
5. SLAVUJ I RUA . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12
6. U SLAVU LJUBAVI. . . . . . . . . . . . . . . . . 14
7. DISTANCA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15
8. VRANE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16
9. BLIE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17
10. DILEMA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18
11. MOJA RODBINA . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
12. LIMIT . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21
13. DJECA HEROJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22
14. NIKO NEE ZNATI. . . . . . . . . . . . . . . . . 23
15. VELIKANI DUHA . . . . . . . . . . . . . . . . . 24
16. MIR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26
17. REALIST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27
18. DUH . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28
19. CRNOKOSA LJEPOTICA . . . . . . . . . . . . . 30
20. TRAGEDIJA GENIJA. . . . . . . . . . . . . . . . 31
21. TEE IVOT . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32
22. TEBI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33
23. JEDAN OD MNOGIH. . . . . . . . . . . . . . . . 34
24. NADA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35
25. IVOT . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36
26. DIJETE MOJE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37
27. RANJENA PTICA. . . . . . . . . . . . . . . . . . 38
46
28. ZNATIELJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39
29. IZGNANSTVO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40
30. NEDJELJA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42
31. KRITIKU IGNORIEM. . . . . . . . . . . . . . . 44
Goran Poletan je roen 1962. u Zenici, biva Jugoslavija. Radovi
su mu objavljivani na: engleskom, francuskom, njemakom, ruskom,
japanskom, vedskom, srpskom, poljskom, italijanskom, panskom,
rumunskom, bugarskom i slovenakom jeziku. Dobitnik je knjievnih
nagrada u Japanu, Australiji, SAD, Srbiji i Hrvatskoj. Autor je 4 sa-
mostalne knjige (u vie drugih knjiga se pojavljuje kao ko-autor),
ukljuujui i knjigu poezije, koja se bavi pred-hrianskom istorijom
Evrope, sa nazivom STARE VATRE OPET PLAMTE.