P.

Marko Mati PIERRE TEILHARD DE CHARDIN - EVANELIST KRISTA U KOZMOSU Pierre Teilhard de Chardin, iako nije bio - kako sam veli - "ni filozof ni teolog, ve student 'fenomena', fiziar u starom grkom smislu rijei"1, "geobiolog"2, suotkriva pekinkog sinantropusa, ipak je svojim velikim ivotnim djelom obogatio ne samo geologiju i paleontologiju, nego i kransku filozofsko-teoloku misao3. Rodio se 1. svibnja 1881. u obiteljskom dvorcu Sarcenat kod Clermont-Ferranda, kao etvrto od jedanaestero djece. Svojoj majci zahvaljuje svoj relgiozni karakter, "smisao za Boje", "smisao za kristovsko", "kranski ja", "optimistiki pogled na svijet", a svome ocu, arhivaru i skupljau, znanstveni karakter, "smisao za kozmiko", "uroeni materijalizam"4. Po svom obiteljskom odgoju i kolskoj izobrazbi pripada "djeci neba", a po svom temperamentu i radu u svom zvanju "dijete je zemlje "5. Kao integrativni mislilac, prvi put nakon velikih sistematiara 19. stoljea kua obuhvatiti svu stvarnost, "sav bitak"6. Ono to su za Augustina "Bog i dua", za Newmana "Ja i moj Stvoritelj", to je za Teilharda Bog i kozmos - dvije osovine njegova sistema. Volio je zemlju i svijet; svoje prvo veliko djelo, moderni Nasljeduj Krista, "Le milieu divin" posveuje "onima koj vole svijet", a u svom teolokom spisu "Comment je crois" toliko je naglasio "svetu ljubav prema zemlji" da je rekao "Kad bih zbog unutranjeg loma izgubio vjeru u Krista, vjeru u osobnog Boga, pa ak vjeru u Duha, po svoj prilici jo bih nepokolebljivo vjerovao u svijet... Ta je vjera izvor moga ivota."7. Strastvenou ljubitelja Zemlje i revnou Kristova uenika radi cijelog ivota da uspostavi vezu i jednstvo izmeu tih dviju
Nouvelles littraires, 11. sijenja 1951, cit. prema N.M.WILDIERS, Teilhard de Chardin, Ed. universitaires, Paris 1960, str. 38, vidi str. 13 2 P. TEILHARD DE CHARDIN, L' avenir de l' home (=AH), ed. du Seuil, Paris 1959, str. 191. 3 Znaenje Teilharda de Chardina u evangelikoj i katolikoj teologiji vidi se iz ovih disertacija: SIGURD MARTIN DAECKE, Teilhard de Chardin und die evangelische Theologie, Gttingen 1967; WOLFGANG KLEIN, Teilhard de Chardin und das Zweite Vatikanische Konzil. Ein Vergleich der Pastoral-Konstitution ber die Kirche in der Welt von heute mit Aspekten der Weltschau Pierre Teilhards de Chardin, Munchen 1975. 4[4] P. TEILHARD DE CHARDIN, L'activation de l' nergie, Oevres 7, ed. du Seuil 1963, str. 397 (=AE); ISTI, Le coeur de la matire, Oevres 13, ed. du Seuil 1976, str. 56; PIERRE LEROY, Das Ja zur Erde, Wien 1960, str. 11; JEAN ONIMUS, Teilhard de Chardin, Wien 1966, str. 11; N. M. WILDIERS, nav. dj. str. 8; GNTHER SCHIWY, Theilhard de Chardin, Sein Leben und seine Zeit Bd I., Mnchen 1981, str. 25 sl. ALFRED GLSSER, Konvergenz. Die Struktur der Weltsumme Pierre Theilhards de Chardin, Eichsttt 1969, str. 369 sl. 5 P. TEILHARDDE CHARDIN, Comment je crois, Oevres 10, ed du Seuil 1969, str. 117 (=Cjc); N.M.WILDIERS, nav. dj., str. 8. IGNACE LEPP, Die neue Erde, Teilhard de Chardin und Christ in der Welt, Olten/Freiburg 1968, str. 111. 6 PAUL SCHTZ, Freiheit-Hoffnung-Prophetie. Von der Gegenwrtigkeit des Zuknftigen, Hamburg 1963, str. 449. 7 Cjc, str. 120.
1

stvarnosti: Boga i kozmosa, vjere i znanosti, religije neba i rligije zemlje, kranskog i poganskog ja u sebi i oko sebe8. Ne podnosi taj razdor i sam se u jednom pismu iz prosinca 1926. nudi Gospodinu kao "eksperimentno polje" da u njemu kao na malom ostvari to jedinstvo bez kojeg, prema njegovu miljenju nema kraljevstva Bojega 9. Za vrijeme telokog studija dozrijeva u njemu elja da postane "apostol pogana", a ti su mu pogani prije svega ljudi znanosti i rad niki svijet, koji su se otuili od Crkve. Ve na poetku svog znanstvenog rada dolazi do uvjerenja da je "izmirenje izmeu kozmike ljubavi prema svijetu i nebeske ljubavi prema Bogu" mogue i sluti da negdje mora pstojati neka toka u kojoj se kozmiko i kristovsko, ljudsko i kransko tako dodiruju da se jedno moe posjedovati samo ako se prigrli i drugo10. To privilegirano mjesto u Kozmosu, odakle se kao s nekog univerzalnog raskra sve vidi i sve dodiruje, jest Kozmiki Krist, ili, kako se jo drukije izraava, Univerzalni Krist, Krist Evolutor, o emu mu govori njegova znanost i njegova vjera. Kao mladi sveenik, moli Gospodina u svom spisu "Le prtre" za vrijeme prvog svjetskog rata: "Gospodine, htio bih u svojim skromnim mogunostima biti apostol i (ako smijem tako rei) evanelist tvoga Krista u Kozmosu. Htio bih svojim razmiljanjem, svojom rijeju, svom praksom svoga ivota otkrivati i navjeivati relacije kontinuiteta koje od Kozmosa u kojem se kreemo po utjelovljenju tvore oboeno ozraje (un milieu divinis), po euharistiji oboujue (divinisant), po naoj suradnji oboivo (divinisable). Nositi Krista, snagom posve organskih veza, u srcu stvarnosti koje slove kao najopasnije, najnaturalistikije, najpoganije: to je moje evanelje i moje poslanje"11. POGLED U PROLOST Kao "geobiolog", s ekiem u ruci nadvijat e se cijelog ivota nad lice "Majke Zemlje", a kao sveenik i isusovac, nad Evanelje, osobito nad Pavlove i Ivanove spise, da u Kristu izmiri ljudsko i kransko, kult napretka i kult neba i da tako "svima zajedno navijesti veliku nadu"12. Njegova integrativna tendencija da obuhvati sve vodi ga najprije u prolost, svjestan da se sadanjost i budunost mogu razumjeti i tumaiti samo ako se dobro poznaje prolost. Odlazi u prolost da bi - kako sam veli - "autoritativno mogao govoriti o budunosti"13. Prolost e mu otkriti "ustrojstvo budunosti" i tako e taj "prethistoriar - kako ree Jean
8 Opirnije

o sintezi stvarnosti kod Teilhara vidi u: S.M.DAECKE, nav. dj., str. 248-260. 9 Pismo iz prosinca 1926, cit. u: JOSEF STIERLI, Pierre Teilhard de Chardin. Ein Leben aus dem Geist des Ignatius von Loyola, u: Geist und Leben 54 (1981), str. 162-178, ovdje 167. 10 P.TEILHARD DE CHARDIN, Le milieu divin, Oevres 4, ed.du Seuil 1957, str 36 (=MD),ISTI, La vie cosmique, 1916, str. 29; vidi N.M.WILDIERS, nav. dj. str. 10 sl.. 11 P.TEILHARD DE CHARDIN, Le Prtre, ed du Seuil 1965, str. 38. 12AH 191. 96. 13 Isto, str. 13.

Onimus - postati prorokom zahvaljujui svom studiju prolosti"14. Paradoksalno je da se Teilhard de Chardin, specijalist i poznavalac prolosti, zanima zapravo samo za budunost, za "znanost budunosti"15. Prvo to otkriva u prolosti jest injenica da kozmos nije neka fiksna, statina veliina i neki red kako su mislili stari Grci, nego dinamina, evolutivna stvarnost, puna kozmikog vrenja, "proces i kozmogeneza" 16. Ono to najvie zadivljuje u tom kozmikom procesu jest to da se ne radi o kaotinom meteu i vraanju uvijek istoga, kako je mislio Nietzsche, nego o usmjerenju, uzlaznoj liniji konvergentne strukture koja "pipajui uporno trai izlaz naprijed i navie"17. Teilhard govori o "ei za vie biti" koja se provlai od hilosfere preko biosfere do noosfere18. Tu evolucionistiku viziju Teilharda de Chardina njegov veliki poznavalac Claude Cunot saeo je na slijedei nain: "Evolucija je rekurirajui rast, tj. prolaz kroz faze koje se na razltim razinama i na razliite naine ponavljaju: faza divergencije, konvergencije i emergencije. Svaki put javlja se mnotvo koje uvijek iskusi redukciju, ulazi u vie jedinstvo, oblikuje se uvijek neto sasvim novo, novo prema elementima iz kojih je nastalo, novo u odnosu prema novom prethodne emergencije. Novo je usitinu novo: evolucija se ne ograniuje na to da izvede implicitno na svjetlo dana, ona je na svakoj razini stvaralaka sinteza, emergencija"19 Cijeli geobioloki proces evolucije usmjeren je na sve veu kompleksnost i uvijek na sve veu svijest, na ovjeka. On je, prema Teilhardu, najvia toka,"zemaljska glava" geobioloke evolucije koja se trai20. Pojavom ovjeka evolucija nije prestala, nego je stupila u novu fazu i smiljenije ide dalje. "Princip ispipavanja" vodi evoluciju sve do pojave ovjeka, a od ovjeka pa dalje "sile izuma" uzimaju uzde evolucije u svoje ruke21. ovjek je sad mjesto u kojem se koncentriraju "sva budunost i sve nade evolucije" 22. ovjek je pozvan da se vie ne samo "podloi evoluciji, nego da je svjesno iznova pokree" i da tako usavrava svijet pun nade23 Teilhard govori o "drugoj evoluciji", o "inventivnoj auto-evoluciji", "samo-evoluciji" ("selfevolution"), "novoj evoluciji", biolokoj evoluciji to je ula u stadij refleksije i samosvijesti koja nije prir odno determinirana, nego stoji ili pada sa slobodnom odlukom ovjeka, stoji s njegovim "elanom" i "got", tj. s
JEAN ONIMUS, nav. dj., str. 51. AH 13; vidi P.LEROY, nav. dj. str. 6; P. SCHTZ, nav. dj., str. 452. 16 AH 278, 341. 17 Isto, str. 235; usp. N.M.WILDIERS, nav. dj., str. 54 sl.; KARL PFLEGER, Die verwegenen Christozentriker, Herder_Bcherei Bd. 179, str. 182. 18 MD 36; AH 235; N.M.WILDIERS, nav. dj. str.56 sl. 19CLAUDE CUENOT, "Die Weltschau Teilhards de Chardin dargestellt an den grossen Etappen seines Lebens und Denkens" u: KARL FORSTER (izd.), Teilhard de Chardin, philosophische und theologische Probleme seines Denkens, Wrzburg 1967, 14 -36, ovdje 24. 20 AH 92 21 Isto, str. 235, 382; usp. S.M.DAECKE, nav. dj. str.280 sl. 22 AH 287; La vie cosmique, str. 15; usp. N.M.WILDIERS, nav. dj., str. 52; P. SCHTZ, na. dj., str.453. 23 AH 264; N.M.WILDIERS, nav. dj., str. 68 sl.
14 15

njegovim nagnuem i eljom za ivotom, za napretkom, rastom i razvitkom; pada s njegovom rezignacijom i otporom, tako da se moe govoriti o "velikom izboru", "la Grande Option" koji od "geneze " ini "povijest" 24 Sigurd Martin Daecke ima pravo kad u svom velikom djelu "Teilhard de Chardin und die evangelische Theologie" veli da oni koji tvrde da u Teilhardovoj koncepciji evolucije konvergirajueg tipa nema mjesta za povijest, za slobodu odluivanja, mogunost izbora, aktivnost i odgovornost ovjeka, ne poznaju njegovo djelo ili ga krivo tumae"25 POGLED U BUDUNOST Istiui stvaralake sile ovjeka i njegove odgovornosti za svijet i povijest, Teilhard naputa prolost i okree se prema budunosti. Odvratiti se od prolosti i okrenuti se prema budunosti znai priji od stava "gledanja" u stav "djelovanja". Zauzeti prospektivni stav znai spremiti se za akciju. Ljudskom inu Telhard prida je kozmike dimenzije, "odgovornost i snagu itavog svemira", odjek "na milijarde vjekova i ivih bia "26.Samo ona vjera i religija imat e budunost "koja se pokae kadra da aktivira ovjeka vie nego ostale" 27 Od takvog poimanja ljudskog ina polazi Teilhard u svojim spisima i tumai budunost. to nam ta budunost nosi i moemo li ozbiljno govoriti o ovjekovoj budunosti? Teilhard ne eli biti nikakav prorok, a ipak je na temelju svog dugogodinjeg prouavanja prolosti uvjeren da ima pravo autoritativno govoriti o budunosti. Prolost mu je pokazala da je Svemir povijest konvergentnog ustrojstva. U toj povijesti otkrio je zakon koji ravna evolucijom, i misli da e se proces evolucije i u budunosti odvijati prema istome zakonu k sve veoj kompleksnosti i k sve veoj svijesti. U tom smislu moe on govoriti o anticipaciji budunosti i o daru predvianja. Govorei o budunosti ovjeka, Teilhard istie da se on pojavio ne kao individuum, nego kao vrsta, slino kao i ostala iva bia. U usporedbi s drugim vim skupinama ljudska je vrsta "vrlo mlada", "embrionalna" i stoji u "zori svoga postojanja"28. Ako je svijet ekao milijune godina na hominizaciju ivota, na postanak ovjeka, moe se onda mirno pretpostaviti da ovjeanstvo ima jo "vie milijuna godina da ivi i da se razvija"29. Ne samo da ovjeasntvo u oima ovog vizionara ima tako dugu budunost pred sobom, nego, to je za nj jo vanije, ono je u stanju da "taj oekivani vrhunac antropogeneze
AE 287, 426; usp.AH 258; La vision du Pass, (=VP) Oevres 3,ed. du Seuil 1957, str. 360; AE 385 sl.; AH 266; S.M.DAECKE, nav. dj., str. 281. 25 M.DAECKE, nav. dj., str. 281. 26 AH 30. 27 Isto, str. 267; Cjc 109: "Dosta nam se govorilo o jaganjcima. Htio bih vidjeti malo lavove kako izlaze." 28 AH 92, 383, 154. 29 Isto, str. 95.
24

ostvari" jer u sebi krije "silne rezerve, golemi potencijal koncentracije i napretka"30. Otud kozmiki optimizam u tog ovjeka, kojim eli zaraziti cijelo ovjeanstvo. Engleski fiziar i astronom James Jeans poziva sve ljude da u praskozorje naeg postojanja "napunimo svoje grudi s gotovo neogranienim nadama divnog dana koji poinje". Razlog nade koji donosi James Jeans ne zadovoljava P. Teilhard de Chardina. Nita nema tunije, veli on, nego to je opis stanja Zemlje "za milijun milijuna gadina" kako ga prikazuje engleski astronom James Jeans u svom vrlo itanom djelu The Universe around us: ovjeanstvo koje e sliiti ovom naem i koje e starjeti bez nade u neko jutro, u Zemlju bez vrhova i misterija... Gospodin Jeans daje nam tu perspektivu kao "nadu", jer imamo jo mnogo vremena za ivot (kao da bi suelice apsolutne i sigurne smrti bila neka razlika izmeu jedne godine i milijun milijuna godina s obzirom na nau volju za ivotom) 31. Hominizacijom evolucja nije zavrena; uinjen je samo prvi korak na dugom putu humanizacije, punog sazrijevanja ljudskog fenomena. ovjek jest,ali on sam sebe jo ne posjeduje; on je nedovren, nepotpun, uvijek ispred samoga sebe i mora ubudue suravati na vlastitoj genezi32. Jedino mjesto na kojem se ovjek moe nai i potpuno razviti jest zajednica i, stoga, ako ne eli oajavati, mora vie vjerovati u ovjeanstvo nego u samoga sebe33. Za Teilharda vana je ne toliko egzistencija koliko "konzistencija", ne hominizacija, nego humanizacija, "ne samo ljudi, nego ovjek se mora jo sutra roditi"34. Put do tog naprednog humaniziranja ovjeanstva odvija se prema Teilhardu u 3 faze35. Da to prikae, slui se slikom zemljine kugle. Prva, uvodna faza poinje na donjem dijelu globusa, na "polu Alfa" i ide sve do ekvatora. Znaajka te faze je "ekspanzija" ovjeanstva, rasprenost, "posvudanje naseljenje Zemlje". Preavi ekvator, "zooloka svudanjost tei da prijee u organiziranu sveukupnost". Time poinje druga faza u razvoju humanizacije, faza "kompresije", koja je nastupila tek u nae vrijeme. Novost koja je u evoluciji nastupila s hominizacijom uoljiva je osobito u ovoj fazi. Prema Teilhardu, evlucijom do pojave ovjeka ravnaju dva osnovna zakona: zakon filetike usmjerenosti i rasprenosti. Svaka vrsta ini jedan "phylum" koji je bio primoran razvijati se ortogenetski

prema odreenim smjerovima. Individuum je ivio samo za rasplodnju i za odravanje vrste. Razliita fila tijekom svog razvoja teila su za sve veim udaljivanjem i divergencijom. Pojavom ovjeka, osob ito nakon prjelaza preko "ekvatora", ulazi neto novo u evoluciju: sile divergenicje, zbog moi refleksije, nadomjetene su zakonom konvergencije i zbliavanja. Faza konvergencije, ili kako je jo drukije zove, faza socijalizacije, planetizacije, totalizacje, aglomeracije, ujedinjavanja, pribliavanja, uvijanja ovjeanstva u sebe, nije za Teilharda vie nikakva iluzija ni san, nego injenica koja se oituje u svijetu na drutvenom, politikom, gospodarskom, kulturnom i religioznom polju36. Taj princip ujedinjavanja ovjeanstva, prema Teilhardu, toliko je jak da bismo prije sprijeili da se Zemlja okree, nego da se ovjeanstvo zbliava. "Lake bi - veli on - Zemlja izbjegla utjecajima radi kojih se u sebi stee; prije bi zvijezde izmakle prostornoj zavinutosti koja ih tjera jednu za drugom, nego bismo se mi ljudi mogli oduprijeti kozmikim silama konvergentnog svemira"37. Unato tome to protiv te optimistike tvrdnje govori povijsno iskustvo (ovjek u sebi razbijen i zato s civlizacijom biva sve gore) te znanstveno iskustvo (borba za ivot), ipak Teilhard ostaje nepokolebljiv u svom optimistikom uvjerenju; poznaje sve te brojne razloge koji ugroavaju njegov optmizam; izvagao ih je, kako sam veli, kao malo tko, i nijedan ga od njih ne uznemiruje jer se u njegovim oima uzajamno ponitavaju i konano iezavaju zbog injenice vieg reda na koju se sociolozi, prema njegovu miljenju, ne osvru: zbog posebne jedinstvene strukture zooloke skupine kojoj pripadamo. "Sve do ovjeka, grane ili listovi oblikujui razliite ive vrste, neminovno su teili da se odjele i da se sve vie udaljuju jedni od drugih tijekom svojega razvoja. Poevi od ovjeka, naprotiv (zbog velike psiholoke pojave refleksije), ti isti listovi potpuno mijenjaju ponaanje. Umjesto da se odvajaju i dijele, oni se svijaju, zatim uvijaju, jedni s drugima, tako da malo-pomalo tvore (svi zajedno: rase, narodi, nacije) neku vrstu jednosvjesnoga superorganizma"38[38]. U procesu zbliavanja ovjeanstva Teilhard razlikuje dvije faze: "fazu sile i fazu slobode"39[39]. Prisilno zbliavanje, koje se jo i danas osjea, "samo je povrno pseudojedinstvo" to poniava pojedinca, dehumanizira i depersonalizira, degradira na samu funkciju, zarobljuje i sili da ivi gotovo "udes mrava termita"40[40]. U fazi slobode, koja se polako probija, veze afiniteta, simpatije i ljubavi nadomjetaju sile prisile. U toj fazi nema opasnosti da emo biti degradirani na istu funkciju i "izgubiti mali dragocjeni
AH 169, 192 1l.,204, 212, 222, 294 sl.; A. GLSSER, nav. dj., str. 290 sl. 37 AH 168, 295, 310. 38 AH 192, sl.; AE 24 sl. 39 Isto, 97 sl., 160. 40 Isto, 75, 98 sl.
36

Isto, str. 362, 95. Isto, str. 154 sl.; Lnergie humaine, Oeuvres 6, ed. du Seuil 1962, str. 50, bilj 1 (=EH) 32 AH 184; EH 79. Gotovo istim rijeima, neovisno jedan o drugome, definirat e ovjeka i E. BLOCH u svom djelu " Tbinger Einleitung in die Philosophie", Frankfurt 1970, str. 13, 217: "Ich bin. Aber ich habe mich nicht." To je ta linija u modernoj antropologiji koja od Herdera i njegova vremena gleda na ovjeka kao na nepotpuno bie, "Mngelwesen". Tu misao susreemo ve u Augustina, koji, komentirajui Psalme, ree: "ini mi se da mi vie nedostaje, nego to posjedujem." Moemo rei da je to i biblijska misao ukoliko se jo nije oitovalo ono to emo biti (1Iv 3,2). 33 EH 38. 34 AH 329; 342; Cjc 165 35AH 310 sl. 222, 294 sl.; usp. N. M. WILDIERS, nav. dj., str. 56 sl.; P. SCHTZ, nav.dj., str. 453; ALOIS GUGGENBERGER, "Christus und das Selbstverstndnis des heutigen Menschen nach Telhard de Chardin", u: KARL FORSTER, nav. dj., str. 290 sl.
30 31

Ja"41[41], jer zajednitvo u ljubavi nije nikakvo zarobljivanje i dokidanje razlika, nego potvrda i priznanje drugoga u njegovoj razlici, u njegovoj osobi. Prema tome "socijalizacija, iji je as, ini se, za ovjeanstvo kucnuo, ne znai dakle za Zemlju nipoto kraj, nego naprotiv poetak razdoblja osobe"42[42]. PROBLEM ZLA U EVOLUTIVNOM SVIJETU Zbliavanje ovjeanstva ne odvija se tako glatko i neometano. Teilhard je odve realan, a i dva svjetska rata koje je u svom ivotu proivio, pokazala su mu da "nita toliko ne slii krinom putu kao pustlovni put ovjeanstva"43[43]. Na Boi godine 1939., dok u Europi bjesni drugi svjetski rat, Teilhard u Pekingu pie lanak "L'heure de choisir" u kojem istrauje "mogui smisao rata"44[44]. Potresen "vrajim krugom nesloge", pita se nisu li njegov optimizam i vjera u napredak puka iluzija i ne vue li nas gigantski determinizam neodoljivo u propast? Prisiljen da u sebi ponovno ispita i revidira sve to je znao i sve to je vjerovao i hladnokrvno usporedi s onim to nas je zadesilo, zakljuuje: "... ne, tisuu puta ne. Ma kako bilo tragino, trenutni konflikt nema nita to bi u nama moralo poljuljati temelje vjere u budunost... neemo propasti. Nije smrtna bolest: nego kriza rasta. Nikada, to je mogue, nije se zlo pokazalo tako tamno i simptomi tako teki. Ali, u jednom smislu, nije li upravo to razlog da se vie nadamo? Visina vrhunca mjeri dubinu njegovih bezdana. Kad krize ne bi iz stoljea u stoljee postojale ee, onda bismo moda morali poeti sumnjati. Tako bismo, ak i kad bi trenutna kataklizma bila neshvatljiva, jo iz principa morali uporno nastaviti vjerovati i ii naprijed. Zar nije dovoljno znati (pogotovo ako smo krani) da ivot, otkad se pojavio, nie uvijek iz patnje, iz boli - odvijajui se na krinom putu?"45. Neopravdano mu se predbacuje da je u svom kozmikom optimizmu previdio i zanemario zlo u svijetu46[46]. Naprotiv, moramo s Claudeom Cunotom rei "da je Teilhard uoio zlo bolje nego itko drugi i to zbog svoje izvanredne osjetljivosti, dimenzije svog gledanja, otrine svoga pogleda, svoje strastvenosti za bitno dobro (volju Boju) i silne elje da svijet, koji on i Bog toliko ljube, postigne svoj cilj" 47. U prologu svog glavnog djela "Le Phnomne humain", koje pie za vrijeme drugog svjetskog rata, najavio je dodue da eli "vidjeti" tj. razviti homogenu i koherentnu vizju naeg opeg iskustva koje se odnosi na ovjeka48[48]. Meutim, u izradbi djela zanemarena je
Isto, 330. Isto, 75, usp. 98 sl.; 160 sl., 329 sl., EH 67 sl., 125 sl. PH 282 sl. 43 PH 348. 44 Podnaslov lanka u: AE 17. 45 Isto 19. 46 Vidi P. SCHTZ, nav. dj., str. 461 sl. 47CLAUDE CUENOT, nav. dj., str. 22. 48 PH 25, 29.
41 42

negativna strana ljudske stvarnosti, iskustvo patnje i krivnje. Mnogi mu zbog toga predbacuju da je njegov optimizam neopravdan, jednostran, naivan i pretjeran. Na te prigovore Teilhard se osvre u epilogu tog djela i "ispriava se" to je zbog "jasnoe i jednostavnosti" izostavio sve to je negativno i ograniio se samo "na pozitivnu bit" hominizacije49. U prologu je htio svoje itatelje nauiti "gledati" i nadao se da e vjetim okom uoiti i ono to on izrino u djelu nije spomenuo. Meutim, to se nije dogodilo. Mnogi su u ponuenoj viziji otkrili "samo jednu vrstu ljudske idile", a ne "kozmike drame"50.Krivo shvaen osjea se prisiljen da izrino kae kakvo mjesto zlo zauzima u njegovoj koncepciji evolutivnog svijeta. Zlo poprima u njega kozmike dimenzije. Ono je koekstenzivni fenomen koji prati evoluciju na svim njezinim stupnjevima, izbija "neodoljivo i mnogovrsno iz svih pora, iz svih spojnica, iz svih zglobova njegova sistema"51. Govori o zlu nereda i neuspjeha, o zlu raspadanja, usamljenosti i tjeskobe (od ega je posljednjih godina ivota i sam patio) i napokon o zlu samog rasta i zakljuuje svoje djelo "Le Phnomne humain" gotovo vjeroispovjeu: "Bilo kako bilo, injenica je da ak i za obinog biologa nita toliko ne slii na krini put kao ljudska epopeja" 52. To Teilhardovo priznanje u epilogu "Le Phnomne humain" odbacuje protestantski teolog Paul Schtz u svom velikom djelu "Freiheit-Hoffnung-Prophetie. Von der Gegenwrtigkeit des Zuknftigen" jer navodno kasno dolazi."Put je" - veli on - "prevaljen kao da bi postojalo samo Da, kao da bi Apsolut bio odgovor toga Da. Da se je dogodilo da je priznao Da kao fragment, da je bio ostavio otvorenu i nepokrivenu stranu prema isputenom! Ali upravo to se nije dogodlo. A i nije se moglo dogoditi ako je htio stii na cilj za kojim je eznuo. Da je priznao svoj Da kao fragment, onda bi i Ne nevidljvo i snano stajalo u prostoru, onda bi njegova vizija, 'kozmika drama' bila vidljiva, a do nje mu je, prema njegovim vlastitim rijeima, bilo stalo. U Da postoji i jedan veliki Ne. Samo tko oboje uje, razabire glas istine... On je ispustio Ne bez kojega za ovjeka nema stvarnosti. I zlo sainjava njegovu stvarnost"53. ini se da Paul Schtz ima pred sobom samo "Le Phnomne humain" i samo njega citira. Da Teilhard nije nita drugo napisao osim tog djela, onda bi Paul Schtz imao pravo to odbija njegovu ispriku. "Samo tko oboje uje, razabire glas istine". Teilhard de Chardin potpisao bi tu tvrdnju P. Schtza, i ve u prvom svom djelu "Le milieu divin", kojim se predstavio svijetu, pokazuje da je uoio istinu jer je "oboje" uo, i Da i Ne, i ugradio ih u svoj sistem54. "S jedne strane" - veli on "stoje prijateljske sile koje nae nastojanje unapreuju, podravaju i vode k uspjehu: one stvaraju 'muku rasta'. Na drugoj pak strani stoje neprijateljske sile koje se
Isto 345. Isto 345. 51 Isto 346. 52 Isto 348. 53 P. SCHTZ, nav. dj., str. 462 54 MD 80 sl.
49 50

naem nastojanju bolno opiru, koje nae muke prema vie biti oteavaju, odvraaju i umanjuju nae stvarne ili prividne sposobnosti za daljnji razvoj : one stvaraju 'muku umanjivanja'"55. U istom djelu izrino govori o "negativnoj strani naeg ivota" o "silama umanjivanja"; "njihov je broj neizmjeran, njihov oblik beskonano razliit i njihov utjecaj neprestano na djelu" 56. Poznaje fiziko i moralno zlo, udarce sudbine izvana i iznutra, uroene mane, tjelesne i moralne nedostatke, bolesti, smetnje, tjeskobe, osakaenosti svih vrsta. Susreo se sa zlom i patnjom u vlastitoj obitelji. Njegova mlaa sestra Margarita (od milja prozvana Guiguite), s kojom je ostao u srdanim vezama cijelog ivota, godinama je patila uzeta prikovana uz krevet. U predgovoru njezine biografije "Marguerite-Marie Teilhard de Chardin. L' nergie spirituelle de la souffrance", to ju je napisala Monique Givelet, pie Teilhard slijedee: "U svakom asu sva patnja svega svijeta!... Kad bismo samo mogli tu stranu veliinu skupiti, mjeriti, vagati, brojiti, analizirati, kakva astronomska veliina! Kakva zastrujua suma! I kakav rafinirani spektar nijansi bola, od fizike torture do moralnih tjeskoba. I kad bi se najdnom tjelesa i due sjedinile i spojile se sve patnje svijeta s radostima, tko moe rei na koju bi stranu kazaljka prevagnula, na stranu patnje ili na stranu radosti...O Margarito, sestro moja! Dok sam se ja posvetio poztivnim silama Svemira i prokrstario zemlje i mora, ... ti si leei nepomina u dubinama svoga srca utke pretvarala najtamnije sjene svijeta u svjetlo. Reci mi tko je od nas dvoje u oima Stvoritelja izabrao bolji dio?"57. Teilhard de Chardin nije preutio ni najveu, posljednju negaciju naeg ivota, posljednjeg neprijatelja koji ujedinjuje i dovrava u nama sva razaranja i umanjivanja, a to je smrt. Smrt je u Teilhardovoj viziji "praizvor i saetak svih umanjivanja", "zlo naprosto" 58. Oito je dakle da se Teilhard gotovo kao malo tko prije njega pozabavio problemom zla u svim njegovim dimenzijama. Oni koji tvrde da je u svom kozmikom optimizmu previdio negativnu stranu nae stvarnosti, ine mu krivo. Drugo je pitanje da li je on tu destruktivnu mo negativnoga pravo objasnio. Problem zla, kako znamo, muio je ovjeanstvo kroz svu povijest i moemo se s Heinzom Robertom Schletteom pitati je li taj problem "bio ikada 'plauzibilno' rijeen i ne rjeava li ga Teilhard unutar svoje vizije isto tako dobro kao Aristotel, Plotin, Augustin, Leibnitz ili Schelling"59. Uz pretpostavku da je Kozmos savren izaao iz Stvoriteljeve ruke, zlo bi, prema Teilhardu, bilo sasvim nerazumljivo i neobjanjivo. A budui da svijet nije Kozmos nego kozmogeneza, onda je zlo u njemu legitmno i bitno strukturalno pripada svijetu koji je u
Isto, 74, sl. Isto, 81 sl. 57 AE 253-257, ovdje 255,257. 58 MD 93, 84. 59 HEINZ ROBERT SCHLETTE, Kirche unterwegs, Olten/Freiburg 1966, str. 51.
55 56

procesu rasta. Dokle god evolucija ne bude stigla na konani cilj i dokle god ne bude ostvaren konani red i savrenost, zlo, prema Teilhardu, ostaje kao fenomen koji prati evoluciju, "kao uvjet i cijena evolucije" 60. "Patnici, ma kojoj vrsti pripadali, izraz su tog uvjeta, strog ali plemenit. Oni ne predstavljaju nekorisne i umanjene dijelove. Nego samo plaaju za napredak i pobjedu svih nas. Oni su pale rtve na polju asti" 61. DOBAR SVRETAK Namee se pitanje, a, prema Teilhardu, to je jedino korisno pitanje: Kamo nas vodi evolucija? Prema nekom vrhuncu ili u neki bezdan?62. Njegova znanost i njegova vjera govore mu da svijet ne moe zavriti u apsurdu. Za jednog kranina, veli on, "konani bioloki uspjeh ovjeka na Zemlji jest ne samo vjerojatnost, nego sigurnost: jer je Krist (i u njemu Svijet virtualno) ve uskrsnuo"63. Oslanjajui se na svoju znanost, Teilhard sluti da "naprijed ili u sreditu Svemira, koji se produuje prema svojoj osi sloenosti, postoji boansko sredite konvergencije" to ga on naziva Omega64[64]. Pod tim imenom krije se preegzistentno, transcendentno i personalno bie koje je jedni izvor, jedini uvir i jedini cilj evolutivnog Svijeta 65. "Od svijeta koji bi zavrio u Neosobnome" - veli Teilhard - "ne bi nam mogla doi ni toplina privlanosti, ni nada ireverzibilnosti (besmrtnosti), bez kojih e na egoizam uvijek imati posljednju rije. Potreban je istiniti Ego na vrhuncu svijeta koji bi usavrio svaki pojedini zemaljski ego a da ih ne bi smijeao... ini mi se da se elan (ovjeka) prema Neemu naprijed ne moe dovriti a da se ne povee s jednom drugom, jo fundamentalnijom tenjom, onom koja silazi odozgo i od Nekoga"66. Za Teilharda e biti najvei dogaaj u povijesti Zemlje postupno uvianje "onih koji znaju gledati" da nas na kraju evolucije ne eka samo "Neto", nego "Netko" 67. Uvjeren na temelju svoje znanosti da Svemir ne moe biti "bikefalan", tj. da ne moe imati dvije glave 68. zakljuuje na temelju Evanelja, osobito teologije sv. Pavla i Ivana, grkih otaca i mistiara, da taj Netko, taj "Pokreta i savreni Totalizator centrogeneze", nije
AE 57. P.TEILHARD DE CHARDIN, Ljudska snaga, Zasgreb 1991, str.45. 62 AH 325,320. 63 Isto, 305 64 AH 155, vidi o tome: PH 298 sl.; AE 103-134; Les directions de l'avenir, Oevres 11,ed. du Seuil 1973, str. 196-206; Le coeur de la matire, Oeuvres 13, ed. du Seul 1976, 50 sl.; H. DE LUBAC, Teilhard de Chardin, Missionar und Wegbereiter des Glaubens, Butzon/Bercker 19969, str. 77-80, 85-93; W. KLEIN, nav. dj., str. 57 sl.; ANDRE HAGUETTE, "Le point Omega et a revelation. Essai sur les rapports entre Omega et la rvlation chez Teilhard de Chardin" u: G.DUSSAULT-L.GENDRON-A.HAGUEITTE, Panthisme, Action, Omga chez Teilhard de Chardin, Paris 1967, str. 137-195. 65 H. DE LUBAC, nav. dj., str. 78 sl.; W. KLEIN, nav. dj., str. 57 sl. 66 AH 373 sl. 67 AH 363, 373 68 Science et Christ, Oevres 9, ed. du Seuil 1965, str. 209 (=SC).
60 61

nitko drugi nego uskrsnuli Krist69.U svom spisu "L'toffe de l'Univers" priznaje da je najvei dogaaj njegova ivota bilo postupno poistovjeivanje dvaju sunaca na nebu njegove due: jedno od njih bio je kozmiki vrhunac ope evolucje konvergirajueg tipa, drugo pak uskrsnuli Krist, ili, kako ga on jo inae naziva, univerzalni Krist, kozmiki Krist, Super-Krist, Krist-Omega, Krist-Evolutor70. "Bizarna imena" - veli Wildiers - u okvirima modernog svijeta s "najautentinijim sadrajem kranske Objave"71. S velikim poznavaocem Teilharda de Chardina Claudom Cunotom mogli bismo ovako saeti Teilhardovu viziju: "Postoji na jednoj strani Krist kranske mistike, Dovritelj, o kojem Pavao tako zanosno pie. Na drugoj strani stoji kozmiki Pol koji moderna znanost postulira i naa nova spoznaja svijeta zahtjeva, da na njihovu vrhuncu zavri evlucija koja se nalazi na putu. Izmeu tih dvaju Polova postoji, prema miljenju Teilharda de Chardina, podudarnost i na kraju u biti istovjetnost. Njihovo budue izjednaenje, kojega e ovjeanstvo postati svjesno i koje e se dovriti u paruziji, povezat e znanost i mistiku i omoguit e jednom i drugom Polu da uzajamno djeluju i izmjenjuju svoja svojstva tako da e kozmiki Krist i kristificirani Kozmos postati predmetom ljubavi"72. Kao mladi sveenik molio je da bude evanelist Krista u Kozmosu. Pri kraju svoga ivota, nepune dvije godine prije smrti, pie iz New Yorka 8. studenoga 1953. svojoj neakinji Margariti Teilhard-Chambon da bi htio godine to mu preostaju iskoristiti to intenzivnije da "kristificira" evoluciju (to pretpostavlja znanstveni rad da bi ustanovio 'konvergiranje' Svemira, i religiozni rad da bi izradio univerzalnu narav povijesnog Krista). To i onda nai dobar svretak - to jest umrijeti kao svjedok toga "evanelja"73. Nekoliko dana prije smrti rekao je svom roaku Jean de Lagardeu: "Htio bih umirjeti na Uskrs"74. Na Veliki etvrtak 7. travnja 1955., tri dana prije smrti, saima sve ono to je ivio i vjerovao u svoj glasoviti Credo koji glasi: 1. Sveti Pavao u 1.Korinanima: "Zatim e doi svretak, kad preda - poto uniti svako poglavarstvo, svaku vlast i silu - kraljevstvo Bogu i Ocu. Da, on mora kraljevati, dok 'ne podloi svoje neprijatelje pod svoje noge'. Neprijatelj koji e posljednji biti uniten jest smrt, jer sve je podloio pod njegove noge. A kad rekne: 'sve je podloeno', izuzima se, jasno, onaj koji mu je sve podloio. Kad mu bude sve podloeno, tad e se i sam Sin podloiti onome koji je njemu sve podloio, da bude Bog sve u svemu" (1Kor 15,26-28).
AE 119; SC 82 sl, 208 sl. AE 404 71 N. M. WILDIERS, nav. dj., str. 101. 72 CLAUDE CUENOT, Pierre Teilhard de Chardin. Les grandes Etapes de son Evolution, Plon-Paris 1958, str.450. 73 P. TEILHARD DE CHARDIN, Pilger der Zukunft. Neue Reisebriefe 1939-1955, Herder-Bcherei, Bd 330, Freiburg 1969, str. 155. Posljednjih godina ivota sve ga vie obuzima misao o "dobru svretku". Vidi Isto , str. 120, 170, 175. 74 Isto, 175.
69 70

2. Kozmos = kozmogenezabiogeneza noogeneza kristogeneza. 3. Dva lanka moga Creda: Svemir je centrirano evolutivan prema gore i naprijed. Krist je njegovo sredite75. Na Uskrs 10. travnja 1955. umire O. Teilhard de Chardin, evanelist Kozmikog Krista. Uistinu dobar svretak! Teilhard nije ostavio iza sebe nikakvu kolu: "Nisam, neu i ne mogu biti uitelj. Uzmite od mene to vam odgovara i gradite sami svoje zdanje", pie u pismu od 1. sijenja 1954. U svoj svojoj veliini ostao je skroman; svoju viziju smatrao je "privremenom i provizornom", a sebe samoga "preteom onoga to e doi" 76[76]. Nekoliko mjeseci prije smrti u razgovoru s prijateljem Maxom H. Begouenom, koji ga je uvjeravao u besmrtnost njegova djela, izjavio je: "Ako sam imao izvriti neko poslanje, moi e se prosuditi samo onda ako me se prestigne"77[77].Shvatiti Pierre Teilhard de Chardina i njegovu viziju, znai ii dalje od njega.

AH 104 CHRISTOPHER F.MOONEY, Teilhard de Chardin et le mystre du Christ, Aubier-Paris 1968, str. 224; usp. J. STIERLI, nav. dj., str. 168. 77 Cahiers 2, Reflexion sur le Bonheur, Paris 1960., str. 35.
75 76