MATEMATICKE METODE FIZIKE 1 i 2

biljeke za pripremu ispita

Denis oljom
Fizi cki odsjek Prirodoslovno - matemati ckog fakulteta Sveu cilita u Zagrebu, Bijeni cka 32, 10 000 Zagreb, Hrvatska

PREDGOVOR
Ovo su biljeke za pripremu ispita, kolegija mmf1 i mmf2 koje dri profesor Sunko. Odlu cio sam digitalizirati svoje pripreme, iz meni nepoznatog razloga - vrlo vjerojatno jer nisam imao nita pametnoga za raditi, ali sam imao vremena. Ovo nikako nije skripta!! Ovo je samo podsjetnik i slui kao pomo c pri pripremi ispita. Kada sam ja pripremao ispit iz mmf-a (1 i 2) ispunio sam par biljenica rijeenih zadataka (stari rokovi etc.), te sam ispunio jednu veliku biljenicu, pokuavaju ci si objasniti teoriju. Nisam iao bezumno trebati, jer profesor Sunko vrlo lako shvati da li je neto nau ceno ili natrebano. e vam kasnije koristiti u Uostalom, smatram da nema smisla neto trebati, pogotovo ako c ete se Aha efekataT M (a to studiju (a denivno bude). Takoder, ukoliko trebate uskratiti c stvarno ne elite XD). Isto tako, imajte na umu da mi se tu i tamo mogla potkrasti greka (nitko nije savren, kako bi rekao profesor Babi c :D) pa bi trebanjem nau cili greku, a to ne bi bilo dobro. Nemojte distribuirati bez mog pitanja i nikako si nemojte printati i nositi na predavanje! Ne bih htio imati problema s profesorom. Ovo nije skripta, samo pomo c, ako negdje zapnete. Koristio sam, osim knjiga, moje biljeke s predavanja. Takoder nije sve objanjeno u super detalje, u navesti u bibliograji, a koje su meni uvelike pomogle u shva za to koriste knjige koje c canju e ipak biti neke koristi od ovoga :D kolegija. Nadam se da c U Zagrebu 2010. Denis oljom Napomena: Sve komentare, uo cene greke i prijedloge s namjerom poboljanja ovog teksta aljite na mail. Ovaj tekst nije recenziran.

Literatura
[1] G. B. Arfken, H. J. Weber, Mathematical Methods for Physicist, sixth ed., Elsevier Academic Press [2] T. Needham, Visual Complex Analysis, Oxford University Press [3] R. Courant, J. Fritz, Introduction to Calculus and Anylysis, Volume One, Interscience Publishers [4] W. E. Boyce, R. C. DiPrima, Elementary Dierential Equations and Boundary Value Problems, John Wiley & Sons, Inc.

Sadraj
1 Matemati cke Metode Fizike 1 1.1 Kompleksna analiza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.1.1 Kompleksna ravnina i kompleksni brojevi . . . . . . . . . . . . . . . 1.1.2 Funkcije kompleksne varijable . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.1.3 Limes, kontinuiranost, analiti cnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.1.4 Kompleksna integracija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.1.5 Operativna formula . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.1.6 Ocjena integrala - ML inequality . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.1.7 Cauchy-Goursat teorem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.1.8 Osnovni teorem integralnog ra cuna za analiti cke funkcije . . . . . . . 1.1.9 Cauchy integralna formula . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.1.10 Liouvilleov teorem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.1.11 Nizovi i redovi u C . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.1.12 Iskaz Bolzano-Weierstrasovog teorema . . . . . . . . . . . . . . . . 1.1.13 Heine-Borel teorem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.1.14 Redovi u C . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.1.15 Testovi apsolutne konvergencije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.1.16 Nizovi i redovi potencija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.1.17 Abelov teorem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.1.18 Taylorov teorem (razvoj) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.1.19 Laurentov teorem (razvoj) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.1.20 Teorem o jedinstvenosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.1.21 Teorem o nulto ckama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.2 Singulariteti analiti cke funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.2.1 Klasikacija izoliranih singulariteta . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.2.2 Reziduumi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.3 Obi cne diferencijalne jednadbe (ODJ) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.3.1 Teorem o egzistenciji i jedinstvenosti rjeenja Cauchyjevog problema 1.3.2 Princip superpozicije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.3.3 Op ce rjeenje diferencijalne jednadbe prvog reda . . . . . . . . . . 1.3.4 Linearna diferencijalna jednadba s konstantnim koecijentima . . . 1.3.5 Metoda neodredenih koecijenata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.3.6 Metoda varijacije konstanti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.3.7 Frobenius metoda rjeavanja diferencijalne jednadbe drugog reda . . 1.3.8 Op ci postupak dobivanja drugog rjeenja u Frobenius metodi . . . . . 1.3.9 Formalno dobivanje drugog rjeenja u Frobenius metodi . . . . . . . 1.4 Gama funkcija i asimptotski redovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.4.1 Gama funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.4.2 Svojstva Gama funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.4.3 Asimptotske metode . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.4.4 Laplaceova metoda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.4.5 Izvod Stirlingove formule . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . i 1 1 1 3 4 5 6 7 8 11 12 13 13 14 14 15 15 16 16 17 19 21 21 23 23 24 26 29 30 30 31 34 35 36 40 41 46 46 48 51 52 53

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Matemati cke Metode Fizike 2 2.1 Fourierova analiza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.1.1 Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.1.2 Fourierovi redovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.1.3 Skup mjere nula . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.1.4 Sputanje okomice ili metoda najmanjih kvadrata . . . . . . . . . . . 2.1.5 Klasi can Fourierov red . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.1.6 Riemann-Lebesgueova lema . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.1.7 Inverziona formula . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.1.8 Princip lokalizacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.1.9 Jordanov teorem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.1.10 Prostor kvadratno sumabilnih nizova (redova) - 2 . . . . . . . . . . . 2.1.11 Besselova nejednakost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.1.12 Riesz-Fischerov teorem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.1.13 Integracija Fourierovih redova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.1.14 Diferencijacija Fourierovih redova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.1.15 Fourierovi transformati . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.1.16 Moderan zapis Fourierovog transformata . . . . . . . . . . . . . . . 2.1.17 Konvolucija i Dirac delta funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.1.18 Alternativni iskaz slabe konvergencije . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.2 Parcijalne diferencijalne jednadbe (PDJ) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.2.1 Valna jednadba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.2.2 Jednadba difuzije i jednadba kontinuiteta . . . . . . . . . . . . . . 2.2.3 Laplaceova i Poissonova jednadba . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.2.4 Fourierova jednadba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.2.5 Kvalitativna analiza valne jednadbe i dAlambertova formula . . . . 2.3 Specijalne funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.3.1 Uvod i Helmholtzova amplitudna jednadba . . . . . . . . . . . . . . 2.3.2 Legendreova jednadba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.3.3 Eksplicitno rjeavanje Legendreove diferencijalne jednadbe . . . . . 2.3.4 Operativno dobivanje Legendreovih polinoma - Rodriguesova formula 2.3.5 Integralne reprezentacije i funkcija izvodnica Legendreovih polinoma 2.3.6 Relacije ortogonalnosti za Legendreov polinom . . . . . . . . . . . . 2.3.7 Pridruene Legendreove funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.3.8 Rodriguesova formula za pridruene Legendreovu funkciju . . . . . . 2.3.9 Integralna reprezentacija i relacije ortogonalnosti pridruene Legendreove funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.3.10 Kugline funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.3.11 Weierstrassov teorem o kompletnosti polinoma . . . . . . . . . . . . 2.3.12 Sturm-Liouvilleov teorem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.3.13 Besselove funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.3.14 Besselova jednadba indeksa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.3.15 Svojstva, funkcija izvodnica i integralna reprezentacija Besselove funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.3.16 Svojstva Neumannove funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.3.17 Sferne Besselove funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ii

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

55 55 55 58 59 60 61 62 63 66 68 70 70 70 71 73 74 76 77 80 81 81 83 84 84 85 87 87 87 92 93 95 96 98 99 99 99 100 101 103 104

. 107 . 108 . 109

2.3.18 Modicirane Besselove funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 112 2.3.19 Asimptotsko ponaanje modiciranih Besselovih funkcija . . . . . . . 115

Popis slika
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 Kompleksna ravnina [2] . . . . . . . . . . . . . . . Zapis kompleksnog broja z [2] . . . . . . . . . . . Linijski (kompleksan) integral . . . . . . . . . . . Iterirani trokuti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Udaljenost to cke na n-tom trokutu . . . . . . . . . Slika uz osnovni tm integralnog ra cuna . . . . . . . Konveksan put u S . . . . . . . . . . . . . . . . . Slika uz Cauchy integralnu formulu . . . . . . . . Slika uz Abelov teorem . . . . . . . . . . . . . . . Slika uz Taylorov teorem . . . . . . . . . . . . . . Slika uz Laurentov teorem . . . . . . . . . . . . . Graf gama funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . Krivulja kompleksne integracije . . . . . . . . . . Usporedba asimptotskog i Taylorovog razvoja . . . Asimptotsko proirenje e x . . . . . . . . . . . . . Karakteristi cna funkcija I ( x) . . . . . . . . . . . . Sputanje okomice . . . . . . . . . . . . . . . . . Slika uz Riemann-Lebesgueovu lemu . . . . . . . Graf Dirichletove jezgre za n=19 . . . . . . . . . . Slika uz princip lokalizacije . . . . . . . . . . . . . Step funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Funkcija sinc(2x) . . . . . . . . . . . . . . . . . . Fourierov transformat sinc(2x) . . . . . . . . . . . Model napete ice . . . . . . . . . . . . . . . . . . Prikaz prvih 4 Legendreovih polinoma . . . . . . . Slika Besselove funkcije prve vrste i njene envelope Slika Neumannove funkcije prve vrste . . . . . . . Prve tri Besselove funkcije . . . . . . . . . . . . . Prve tri Neumannove funkcije . . . . . . . . . . . Sferna Besselova funkcija . . . . . . . . . . . . . . Sferna Neumannova funkcija . . . . . . . . . . . . Prve tri sferne Besselove funkcije . . . . . . . . . Prve tri sferne Neumannove funkcije . . . . . . . . Modicirana Besselova funkcija . . . . . . . . . . Modicirana Neumannova funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1 2 5 8 9 10 12 12 16 18 19 46 50 52 54 59 60 63 64 67 74 77 77 81 93 106 107 109 109 111 111 111 111 115 115

iii

1 Matemati cke Metode Fizike 1

1.1
1.1.1

Kompleksna analiza
Kompleksna ravnina i kompleksni brojevi

Brojeve proirujemo, tako da proirimo na cin na koji se oni ra cunaju. Znamo da postoje vie skupova brojeva - prirodni N, cijeli Z, racionalni Q, realni R i na kraju, oni koji su nama od najve ce vanosti, kompleksni C. Za nas je dosta bitno da je skup algebarski kompletan i topoloki kompletan (sadri limese svih svojih konvergentnih nizova). O tome ne cu u detalje. Da bi mogli vriti operacije nad kompleksnim brojevima moramo ih znati prikazati. Za to nam slui kompleksna ravnina. Gauss je rekao: zamislimo si dvodimenzionalnu ravninu i moemo pravila za ra cunanje s kompleksnim brojevima primjeniti na ra cunanje pomicanja pravca u ravnini. Time smo na lak na cin uveli pojam udaljenosti (neto to znamo iz svakodnevnog ivota). Pojam udaljenosti nam daje i pojam okoline (koja nam treba da bi mogli baratati limesima). d : ( x , y) d ( x , y) R (1.1)

Gauss je kompleksne brojeve modelirao parom realnih brojeva. Ako je z = a + ib (a, b). Takoder znamo da svaka norma na vektorsku funkciju prirodno inducira funkciju udaljenosti.

Slika 1: Kompleksna ravnina [2] Operacije nad kompleksnim brojevima: Zbrajanje: ( x1 , y1 ) + ( x2 , y2 ) = ( x1 + x2 , y1 + y2 ) Mnoenje: ( x1 , y1 ) ( x2 , y2 ) = ( x1 x2 y1 y2 , x1 y2 + y1 x2 ) 1 (1.3) (1.2)

Naravno, o cekujemo da nam vrijede pravila za zbrajanje i mnoenje u R. Postojanje inverza i neutralnih elemenata se podrazumijeva (ne cu i ci u detalje s aksiomatikom). Da bi lake predo cili mnoenje i dijeljenje u kompleksnoj ravnini, koristimo polarni zapis kompleksnog broja. x = r cos , y = r sin , z = x + iy z = r(cos + i sin ) emu je r apsolutna vrijednost ili modul od z dan formulom: Pri c |z| = x 2 + y2 (1.5)

(1.4)

Slika 2: Zapis kompleksnog broja z [2] Kut = arctan(y/ x) je kut u smjeru od pozitivne x-osi od ishodita O do z na slici 2 u smjeru suprotnom od kazaljke na satu. S polarnim zapisom nam je lake potencirati, ali i korjenovati: z1 z2 = r1 r2 [cos(1 + 2 ) + i sin(1 + 2 )] z1 /z2 = r1 /r2 [cos(1 2 ) + i sin(1 2 )] zn = rn [cos(n) + i sin(n)] [ ] + 2k + 2k n n z = r cos + i sin ; k = 0, 1, , n 1 n n Kod vadenja korjena pojavljuje nam se viezna cnost n - Riemmanove plohe, etc. esto koristi eksponencijalna notacija: Takoder se c ez = e x+iy = e x (cos + i sin ) = e x ei (1.7)

(1.6)

Svojstva funkcije udajljenosti: 1. 0 d(z1 , z2 ) < z1 , z2 C - norma mora dati neto (< ) ija je medusobna 2. d(z1 , z2 ) = 0 z1 = z2 - nema razli citih brojeva c udaljenost 0 3. d(z1 , z2 ) = d(z2 , z1 ) - simetri cna funkcija 4. d(z1 , z2 ) d(z1 , z3 ) + d(z2 , z3 ) odnosno |z1 + z2 | |z1 | + |z2 | - apsolutna vrijednost sume ne moe biti ve ca od sume apsolutne vrijednosti. Napomena: Ja sam presko cio dio o rezovima, zato se mora i ci na predavanja :D. 1.1.2 Funkcije kompleksne varijable

emo denirati neke bitnije geometrijske likove koji pomau kod razumijevanja. Prvo c Jedini cna krunica: |z| = 1. Krunica radijusa r s ishoditem u to cki a: |z a| = r, katkad i |z z0 | = . To je skup svih ija udaljenost |z a| od centra a iznosi r. zc Unutranjost je dana nejednadbom: |z a| < r - otvoren disk (kugla), dok unutranjost plus rub (krunica) su dane nejednadbom: |z a| r - zatvoren disk. Sve to je > r je van te kugle. Otvorenu krunicu jo zovemo okolinom od a ( okolina od z0 ). a ima beskona cno mnogo okolina, po jednu za svaku vrijednost r() > 0. Po deniciji, a je to cka svake od tih okolina. Otvoreni kruni vjenac: r1 < |z a| < r2 , zatvoren - r1 |z a| r2 . Skup to caka je bilo koja kolekcija kona cno mnogo ili beskona cno mnogo to caka. Skup S je otvoren, ako svaka to cka u S ima okolinu koja se u potpunosti sastoji od to caka koje se nalaze u S. Skup je povezan, ako bilo koje dvije to cke tog skupa moemo povezati isprekidanom lini ije to jom koja se sastoji od kona cno mnogo segmenata ravnih linija, c cke pripadaju S. Skup S je zatvoren, ako mu je komplement otvoren. Otvoreni i povezani skup se nazivaju domenom. Podsjetimo se: Realna funkcija f denirana u skupu S R (interval) je pravilo koje svakom x S pridrui realni broj f ( x), nazvan vrijednost f u x. U kompleksnoj ravnini S je skup kompleksnih brojeva S C. Funkcija f denirana u S je pravilo koje pridrui svakom z S kompleksni broj w, koji se naziva vrijednost od f u z. Piemo: w = f (z) 3 (1.8)

U ovom slu caju z varira u S i naziva se kompleksna varijabla. Skup S je domena denicije f ili jednostavno, domena od f . Skup svih vrijednosti funkcije f se naziva raspon (prostor) f . w je kompleksan pa moemo pisati: w = f (z) = u( x, y) + iv( x, y) 1.1.3 Limes, kontinuiranost, analiti cnost (1.9)

Funkcija f (z) ima limes L kako se z pribliava to cki z0 :

zz0

lim f (z) = L

(1.10)

Odnosno: > 0, > 0 : z z0 , |z z0 | < | f (z) L| < (1.11) Geometrijski bi to zna cilo da za svaki z z0 u disku vrijednost funkcije f lei u disku. Ova denicija limesa je veoma sli cna onoj u R, samo se ovdje z moe pribliavati z0 iz bilo kojeg smjera. Ako limes postoji, jedinstven je. Funkcija f (z) je neprekinuta (kontinuirana) u z = z0 , ako je f (z) denirana i
zz0

lim f (z) = f (z0 )

(1.12)

odnosno: > 0, > 0 : |z z0 | < | f (z) f (z0 )| < Derivacija kompleksne f-je f u to cki z0 je f (z0 ) i denirana je: f (z0 ) = lim ukoliko limes postoji, ili: f (z0 ) = lim Analiti cnost: Funkcija f (z) je analiti cka u to cki z = z0 , ako je f (z) analiti cka u okolini to cke z0 , tj.: im|z z0 | < > 0 : f je diferencijabilna u z c (1.16)
zz0 z0

(1.13)

f (z0 + z) f (z0 ) z f (z) f (z0 ) z z0

(1.14)

(1.15)

Analiti cnost f (z) u z0 zna ci da f (z) ima derivaciju u svakoj to cki u nekoj okolini z0 (nju uklju cuju ci). Nju takoder karakteriziraju Cauchy-Riemannovi uvijeti. Teorem 1. Ako je f (z) analiti cka, parcijalne derivacije u i v postoje i zadovoljavaju CauchyRiemannove uvjete. 4

Dokaz. f (z0 ) = lim

z0

f (z0 + z) f (z0 ) z

(1.17)

z moemo pustiti u 0 po bilo kojem putu. Proizvoljno moemo izabrati da ide po horizontali ( x 0) ili vertikali (y 0). z = x + iy z + z = x + x + i(y + y) [u( x + x, y + y) + iv( x + x, y + y)] [u( x, y) + iv( x, y)] f (z) = lim z0 x + i y Ako pustimo zasebno x 0 i y 0 imamo: f (z) = u v +i x x i f (z) = v u i y y (1.19)

(1.18)

etiri parcijalne derivacije. Izjedna Postojanje f (z) implicira postojanje ove c cavanjem realnih i imaginarnih dijelova imamo: u v = , x y v u = x y (1.20)

C-R uvjeti su fundamentalni, jer nisu samo nuan nego i dovoljan uvijet da bi funkcija bila analiti cka: Neka je f (z) = u( x, y) + iv( x, y). Ako su u i v diferencijabilne u ( x, y) kao funkcije dvije varijable i ako vrijede C-R uvjeti, onda je f diferencijabilna u to cki z = x + iy. 1.1.4 Kompleksna integracija

zi-1
...
zi

zi

...

z0

z1

z2

Slika 3: Linijski (kompleksan) integral Denirajmo bitnije pojmove:

C.

Put integracije, C, je neprekidna funkcija: : [a, b] R C; : t [a, b] (t) Integral kompleksne funkcije po putu se denira kao:

f (z)dz = lim

n 1 i=0

z0

f (zi )zi

(1.21)

emu je zi = (ti+1 ) (ti ) razlika puta po tetivi. Pri c |zi | = |zi zi1 | 0, kako i 0. |zi | ne moe prije ci duljinu luka krivulje od zi1 do zi , a |zi zi1 | 0 jer je duljina luka glatke krivulje neprekidna funkcija od t(z), a znamo da je lan tei u 0 kako i 0 (vidi sliku 3). nuan kriterij konvergencije da op ci c 1.1.5 Operativna formula

emu je a t b. Neka je f (z) neprekidna f-ja Neka je po dijelovima gladak put, z=z(t), pri c na , tada je: b f (z)dz = f ((t)) (t)dt (1.22)
a

Dokaz.

f (z)dz =

(u + iv)(dx + idy) =

[udx + iudy + ivdx vdy] = = [udx vdy] + i[vdx + udy] = (udx vdy) + i (vdx + udy) = ) ) b( b( dx dy dx dy = u v dt + i v +u dt = dt dt dt dt a a ) ) b ( b ( dx dx dy dy = u +i dt + i v +i dt = dt dt dt dt a a b b b b = u (t)dt + i v (t)dt = (u + iv) (t)dt = f ((t)) (t)dt
a a a a

(1.23)

Primjeri: 1. dz = 2i, z = rei , po jedini cnoj krunici (r=1) z (1.24)

dz = izd, [0, 2] 2 1 izd = i d = 2i z 0 6

2.

(z z0 )m dz = z = z0 + rei (z z0 )m = (z0 + rei z0 )m = rm emi

dz = irei d 2 m (z z0 ) dz = rm eim irei d = 0 [ 2 ] 2 (m+1) = ir cos(m + 1)d + i sin(m + 1)d 0 0 { 2i, m = 1 m (z z0 ) dz = 0 , m Z \ {1} 1.1.6 Ocjena integrala - ML inequality

(1.25)

Neka je po dijelovima gladak put u S C; f : S C neprekidna funkcija. Tada je:

f (z)dz () max | f (z)| () =

a z b

(1.26) + y (t)2 dt

x (t)2

Dokaz. A ) f (z)dz f ( x) dz = 0 ba a a i |A| = Ae | f (z)dz| |A| A je iznos puta

b

A=

b(

f (z)dz| = e
b

f (z)dz =

ei f ((t)) (t)dt
b

(1.27)

f ((t)) (t)|dt | f ((t))| | (t)|dt a a b max | f ((t))| | (t)|dt ((t)) max | f ((t))|
a

|e

Neprekinutost f-je nam daje i ogrtani cenje - maksimum.

1.1.7

Cauchy-Goursat teorem

Teorem 2. Neka je S otvoren, konveksan skup i f : S C analiti cka na C ( f H (C )). Neka je zatvoren, po dijelovima gladak put u S. Tada je

f (z)dz = 0

f (z)dz = 0

Dokaz. Dokaz radimo na tri djela. Prvo pokazujemo da je f neprekidna, odnosno da je integral potpunog diferencijala 0. Zatim dokazujemo da prva tvrdnja vrijedi i za rub trokuta. Te na kraju, preko konveksnosti pokazujemo da postoji F t.d je F (z) = f (z) - primitivna funkcija. 1. dio Neka je f (z) neprekidna funkcija. Rastavljamo po glatkim djelovima: f (z)dz = f (z)dz = |koristimo operacionu formulu|

i ti1

f ((t)) (t) dt = |Leibnitzovo pravilo za ra cunanje odredenih integrala|

d dt ( f ((t)))

(1.28)

= f ((b)) f ((tn1 )) . . . f ((t2 )) f ((a)) = f ((b)) f ((a)) = 0

jer je po cetak jednak kraju

2. dio Uzmimo pozitivno orijentirani trokut (slika 4). Ukupna duljina puta C je L.

C C

C C C

Slika 4: Iterirani trokuti Podijelimo veliki trokut na simetrale stranica i napravimo novi trokut (stranicu smo smanjili na pola) i tako sa daljnjim trokutima kao na slici. Svaki trokut (C1 , C2 , C3 , C4 ) je pozitivno orijentiran (smjer suprotno od kazaljke na satu). Ako sumiramo integrale po 4 puta, integrali po segmentima puta unutranjosti C se ponitavaju u parovima: 4 f (z)dz = f (z)dz (1.29)
C k =1 Ck

Izabiremo trokute kao da imamo silazni red (koji konvergira u to cku). Radimo ocjenu integrala uz jednu nejednakost: 4 f (z)dz f (z)dz 4 f (z)dz (1.30)
C k =1 Ck C1

Koja se lako pokae geometrijski. Radimo iterativno dijelimo na manje i manje trokute po istom principu. Pri tom nam relacija (1.30) mora vrijediti (to je prili cno logi cno). Takoder Cn su putevi maksimalne duljine, te je gornja relacija o cita. f (z)dz 4
Cn

f (z)dz , {n=1,2,. . .} f (z)dz 4

n Cn n zC Cn+1

f (z)dz , {n < 4n , n Z}

(1.31)

4 l(Cn ) max | f (z)| emu je l(Cn ) duljina ruba n-tog trokuta. Poto svaki put prepolovimo stranicu tokuta Pri c ona iznosi: 2Ln . Treba nam pomo cni teorem koji ne cemo dokazivati: Teorem 3. Imamo silazni niz zatvorenih skupova c iji radijus tei nuli. Presjek takvih skupova (trokuta) je neprazan i sastoji se od 1 to cke In =: {z0 } (1.32)
nN

Takoder se moe to pokazati iz Heine-Borel teorema. max | f (z)| je udaljenost to cke z na n-tom trokutu do z0 nije ve ca od pola okolice tog trokuta kao to vidimo na slici 5: |z z0 | < (1.33)
zC

Slika 5: Udaljenost to cke na n-tom trokutu Poto je to cno z0 to caka u kojoj je funkcija analiti cka imamo, iz uvjeta derivabilnosti u z0 : f (z) f (z0 ) f (z0 ) < {uz uvjet (1.33)} z z0 | f (z) f (z0 ) f (z0 )(z z0 )| < |z z0 | [ f (z)dz = f (z)
Cn Cn

f (z0 ) f (z z0 )

(1.34)

pravac - nema utjecaja na podint. funkciju

max | f (z)| = (z z0 ) =
zC

L za n-ti trokut 2n

slijedi: ...
C

f (z)dz 4n

L L n L2 n 2 2

(1.35)

Po ocjeni integrala, po cetni integral je manji od L2 , gdje je proizvoljno mali broj. Integral po svim trokutima je 0 pa se suma ne mijenja. Vrijedi: f (z)dz =
C n i=1 C i

f (z)dz

(1.36)

Proirenje je mogu ce zbog (1.28). 3. dio injenicu iz 2. djela da je integral po rubu trokuta jednak 0 (rub trokuta ili C ). Koristimo c Vidimo sa slike 6:

z a z

Slika 6: Slika uz osnovni tm integralnog ra cuna

[a,z0 ]

[z,a]

f (z)dz = 0 = f (z)dz
(a,z0 ,z)

f (z)dz + f ( f )dz + [z0 ,z] F (z0 ) = f (z)dz; F (z) = F (z0 ) +

[a,z0 ]

f (z)dz f (z)dz
[z,z0 ]

[z,a]

(1.37)

[z0 ,z]

f (z)dz F (z) = 0 F (z) F (z0 ) =

z

minus jer smo okrenuli granice integr. Ideja je:

z0

dz = z z0

10

Ra cunamo derivaciju: F (z0 ) = lim F (z) F (z0 ) = f (z0 ), iz def. derivacije: z z0 F (z) F (z0 ) F (z0 ) z z 0 f ( z ) dz [ f (z) f (z0 )]dz [z,z0 ] [z,z0 ] f (z0 ) = = {ocjena int.} = z z0 z z0
zz0

(1.38)

1 = |z z0 |

z [ f (z) f (z0 )]dz

z0

1 l() max | f (z) f (z0 )| |z z0 |

{l() |z z0 |}

1 |z z0 | max | f (z) f (z0 )| < |z z0 |

jer je f (z) neprekidna funkcija naa F (z0 ) je sigurno < pa po deniciji je F (z0 ) = f (z0 ) (1.39)

injenicu da je skup S konveksan (moemo ga povezati ravnom linijom) Takoder koristimo c Kona cno:

f (z)dz =

F (z)dz =

dF = 0

(1.40)

Komentar: injenicu da integral po rubu velikog trokuta moPokazali smo da je F (z) = f (z), koristili c emo razdjeliti na sumu integrala po rubu kona cnog broja malih trokuta unutar velikog trokuta. I na kraju smo iz 1. dijela vidjeli da je integral totalnog diferencijala jednak nuli. Zaklju cak: Linijski integral po zatvorenoj krivulji je jednak 0. 1.1.8 Osnovni teorem integralnog ra cuna za analiti cke funkcije

Teorem 4. Neka je S C podru cje i f H (S ); f : S C. Tada postoji funkcija F (z) = f ( )d, : [a, b] S , po dijelovima gladak put u S, (b) = z

(1.41)

i vrijedi F (z0 ) = f (z0 ), z0 S (1.42)

Dokaz. Dokaz je u biti 3. dio CG-teorema (uz koji je bitna slika 7), no to je bilo za konveksan skup. Ukoliko nemamo konveksan skup, nego recimo skup u obliku "kie", tada put moemo prekriti kuglama koje se preklapaju (one imaju kona can radijus). Ostatak slijedi. 11

(b)=z (a)
Slika 7: Konveksan put u S 1.1.9 Cauchy integralna formula

Teorem 5. Neka je S C podru cje i neka je f H (S ). Tada z S vrijedi: f (z) = 1 2i f ( ) d z (1.43)

- zatvoren Jordanov put oko z (nepresjecaju c) Dokaz. Dokaz radimo po principu desna - lijeva strana=0.

Slika 8: Deformiramo put u krunicu - smijemo zbog analiti cnosti Ocjenimo integral i pokaimo da je on 0. f ( ) f ( ) 1 1 2i d f (z) = d f (z) = 2 i z 2i z 2i { } 2i dz = proirili smo s , jer je2i = 2i z f ( ) f (z) f ( ) f (z) 1 1 d = d = 2i z 2 z 1 1 () max | f ( ) f (z)| 2 | | z 1 1 2 R max | f ( ) f (z)| < 2 | z|
R

(1.44)

Poto je f analiti cka pa i neprekidna, gornja tvrdnja vrijedi. Ocjena integrala nam je pokazala da je sam integral manji od proizvoljno malog broja . 12

Napomena: Izvod dokaza o klasi C ne cu ovdje pokazati. Ima u scanu od kuda sam prepisival. Dokaz je podui, i zgodan je za provjebat. Jo jedan razlog da idete na predavanje i da sami izvodite stvari : ). 1.1.10 Liouvilleov teorem Teorem 6. Ako je f H (C) te ako je | f (z)| omedena z C, onda je i f konstantna. Dokaz. Ako je funkcija omedena zna ci da vrijedi: M : | f (z)| M (1.45)

Koriste ci Cauchy integralnu formulu i ocjenu integrala moemo pokazati sljede ce: 1 f ( ) f (z) = d 2i ( z)2 1 f ( ) 1 1 d ( ) max | f ( ) | (1.46) 2i ( z)2 2 | z|2
2| z| M

M ; R = | z| R M je ksan, a poto je f cijela funkcija nejednakost vrijedi za svaki R pa moemo R uzeti po volji velikim, to zna ci da je: f (z) = 0 f (z) = const. (1.47)

Napomena: Izostavljen osnovni teorem algebre. Njega moete sami izvest, veoma je lagan i koristi gornji teorem. 1.1.11 Nizovi i redovi u C Denicija 1. Niz je preslikavanje n N zn C, pri c emu je {zn } kodomena (niz). Gomilite niza imamo ako: > 0, N > 0 : n > N |zn z| < Limes niza imamo ako: > 0, N > 0 : n > N |zn z| < (1.49) (1.48)

lanovi zn sa n > N unutar otvorenog diska Geometrijska interpretacija bi bila da su svi c radijusa , dok samo njih kona cno mnogo lei van diska. Konvergentan niz je i ograni cen - nuan uvjet konvergencije:
n

lim an = 0 13

(1.50)

Ako je niz konvergentan, konvergentan je i njegov podniz i to u istom limesu. Ako niz ima gomilite, postoji podniz kojem je to gomilite limes. Ako niz ima konvergentni podniz, limes tog podniza je barem gomilite tog niza. Skup S je kompaktan, ako svaki niz {zn } S ima konvergentan podniz {znk } S t.d je: lim znk S (1.51) Skup S je ograni cen, ako R > 0 t.d. je (O, R) nadskup od S (O, R) S (otvorena kugla).
k

1.1.12 Iskaz Bolzano-Weierstrasovog teorema Svaki {zn } podskup ograni cenog skupa S ima bar jedno gomilite. Dokaz moete napraviti sami. 1.1.13 Heine-Borel teorem Teorem 7. Skup S C je kompaktan ako i samo ako je ograni cen i zatvoren. Podteorem 1. Neka je S C zatvoren i neka je {zn } S , {zn } ima gomilite u z. Tada je z S Dokaz. Dokazujemo podteorem tako da predpostavimo suprotno. z S z C \ S otvoren skup (z, R) C \ S (z, R) S = . Ako je z gomilite, u svakoj okolini z mora biti gomilita, no z S pa imamo kontradikciju. emo ga u dva koraka. Dokaz. Sada idemo dokazati Heine-Borelov teorem. Dokazati c AKO: Neka je {zn } niz u S . Neka je S ograni cen i zatvoren. Po B-W teoremu, ako imamo ograni cen niz on mora imati bar jedno gomilite. Dakle, moe se konstruirati konvergentan podniz iji je limes u S po uvjetu kompaktnosti. c SAMO AKO: NIJE OGRANICEN: moemo konstruirati nizove bez gomilita ne cemo mo ci na ci ko iji c e limes biti iz skupa u kojem je konstruiran prvobitni niz. Propada nam nvergentan podniz c kompaktnost. \ S = S , odnosno C \ S je zatvoren i presjek ruba i skupa nije NIJE ZATVOREN: S prazan. Zna ci da je z S koji nisu u skupu. Konstruiramo li niz koncentri cnih krunica oko z e biti limes tog niza ali konvergentni niz tei u to (radimo nizove), z c cku koja nije u skupu propada kompaktnost. Ovime smo kontradikcijom pokazali da vrijedi Heine-Borelov teorem. Napomena: Ovdje sam ispustio dokaze o nunosti konvergencije nizova, to se moe na ci u scaniranoj verziji ili moete samo dokazati. 14

1.1.14 Redovi u C Denicija 2. Neka je {zn } niz u C. Neka je sn = Niz { sn } zove se red. Denicija 3. Ako postoji lim sn = S , kaemo da je red konvergentan i S se zove suma reda:
n n k =1 n k =1

zk

(1.52)

S = Geometrijski red

zk = z1 + z2 + . . . zn

(1.53)

zn = qn , Konvergira za |q| < 1 i tada vrijedi:

Sn =

n k =0

qk =

1 qn+1 1q

(1.54)

n k =0

qk =

1 1q

(1.55)

Divergira za |q| > 1. Red je apsolutno konvergentan ako je red 1.1.15 Testovi apsolutne konvergencije 1.USPOREDBA: ak < i|zk | < ak , k > N , onda red |zk | konvergira. n Dokaz. Iz kontrukcije reda: S n = n k=1 ak , S n = k=1 |zn |. S n S n < , ak > 0 Ako red 2.CAUCHY-KORJENSKI: |zn | < , u obrnutom slu caju divergira. /n Dokaz. Koristimo test usporedbe. Neka je n |zn | a |zn | an < 1n = 1. Sumiramo: n |zn | a - imamo geometrijski red koji konvergira za |a| < 1. Jedino moramo paziti ukoliko imamo harmonijski red (koji je divergentan). Ako je 3.OMJEROM: Ako red zk , zk 0 ima svojstvo da k > N zk+1 a<1 zk onda on konvergira apsolutno, ina ce divergira za a > 1 15 (1.56) n |zn | a < 1, n > N , onda je |zn | konvergentan.

Dokaz. zk+1 a < 1 |zk+1 | |zk |a, za k > N posebno zk |zN +2 | |zN +1 |a, |zN +3 | |zN +2 |a |zN +1 |a2 . . . op cenito : |zN + p | |zN +1 |a p1 , poto je a < 1 |zN +1 | + |zN +2 | + |zN +3 | + . . . |zN +1 |(1 + a + a + . . .) 1 | z N +1 | , a < 1 pa konvergira po testu usporedbom 1a
2

(1.57)

1.1.16 Nizovi i redovi potencija Denicija 4. Red potencija piemo kao fk (z) = ak (z z0 )k , ak C (1.58)

Denicija 5. Red funkcija fn (z) konvergira uniformno nekoj funkciji f, ako brzina konvergencije fn (z) do f (z) ne ovisi o z. Kaemo da red funkcija fn (z) konvergira uniformno ka f (z) ako > 0, N N : z S C, n > N | fn (z) f (z)| < (1.59)

N moe ovisiti samo o , dok kod konvergencije po to ckama N moe ovisiti i o i z Uniformna konvergencija implicira i konvergenciju po to ckama. Obrat ne vrijedi. 1.1.17 Abelov teorem

apsolutno

uniformno i apsolutno

|z0| z0

z |z|

Slika 9: Slika uz Abelov teorem

16

 Teorem 8. Red ak zk (red potencija oko 0, z0 = 0) konvergira za neki z0 0. Red konvergira: aspolutno z: |z| < |z0 | - otvorena kugla i uniformno z: |z| < |z0 | - zatvorena kugla. red konvergira apsolutno na krunici(kugli) radijusa z, uniformno i apsolutno na zatvorenoj kugli unutar otvorene kugle. Dokaz. Pretpostavka: red
k =1

lan, po nunom kriteak zk je konvergentan. To zna ci da mu op ci c lim ak zk = 0 (1.60)

riju konvergencije, mora i ci u 0.

k

To pak zna ci da je red ograni cen. Odnosno: A > 0, N > 0 : k > N |ak zk 0| < A Znamo da je red konvergentan ako niz parcijalnih suma ima kona cnu granicu. Nadalje:
k =1 |z0 |k

(1.61)

|ak z |
k

k =1

akzk 0

( )k z z |ak zk 0| z0 z0 k =1

z <A z0 k =1

<

(1.62)

|z|k <

|z| < |z0 | geom. red koji konvergira apsolutno u tom podru cju

Usporedbom s geometrijskim redom to doista konvergira apsolutno. Za dokaz uniformne konvergencije nam je potreban Weierstrassov M-test: Teorem 9. Red fn (z) konvergira uniformno i apsolutno u podru cju S C, ako postoji niz { Mn } R, Mn > 0, n takav da: Mn konvergira i fn (z) < Mn , z S . Uzimamo proizvoljni z1 iz krunog vjenca: Mn = |z1 |n |z0 |n (1.63)

Red Mn konvergira jer je |z1 | < |z0 |, a kako je |z| |z1 | vrijedi i |an zn | < Mn pa je po Weierstrasovom M-testu i unuformno konvergentan. 1.1.18 Taylorov teorem (razvoj) Teorem 10. Neka je f H ( (a, R)). Tada z (u, R) vrijedi prikaz
f (n) (a) (z a)n f (z) = n ! n =0

(1.64)

pri c emu je f (n) (a) n-ta derivacija funkcije f u to cki a. Razvoj je jedinstven i uniformno konver gentan na svim kompaktima unutar .

17

 R z r Cr

Slika 10: Slika uz Taylorov teorem

Dokaz. f (z) je analiti cka po izri caju teorema unutar krunice CR (vidi sliku 10). Uvijek moemo konstruirati novu krunicu Cr unutar CR i tada moemo primjeniti Cauchyjevu integralnu formulu:

1 f (z) = 2i = 1 2i
n=0

Cr

1 f ( ) d = z 2 i

Cr

f ( ) d = Cr ( a) (z a) )n ( f ( ) 1 1 f ( ) z a d = d = a 1 za 2i Cr a n=0 a a 1 2 i
geom. red

(1.65)

(z a)n

Cr

f ( ) d = ( a)n+1

Usporeduju ci s formulom za n-tu derivaciju:

f (n) (z) =

n! 2i

f ( ) d ( z)n+1

(1.66)

Dobili smo upravo formulu iz iskaza Taylorovog teorema. Jedinstvenost dokazujemo tako da piemo razvoj derivacija. Moemo tako raditi jer je funk lan po c lan. cija analiti cna, pa se moe derivirati c 18

f (z) = f (z) = f (z) = . . . f (z) =

(n)

n =0

cn (z a)n = c0 1 + c1 (z a) + c2 (z a)2 + cn n(z a)n1 = c1 1 + c2 2(z a) +

z=a

= c0

n =1 n =0

z=a

= c1 1 = c2 2 1 (1.67)

cn n(n 1)(z a)n2 = c2 2 1 + c3 3 2 (z a) +

z=a

k =n

1 k(k 1)(k 2) (k (n 1))ck (z a)kn z=a =

= n(n 1)(n 2) . . . 3 2 1cn = n! cn

1.1.19 Laurentov teorem (razvoj) Teorem 11. Neka je f S, S = {z|R1 < |z a| < R2 } prsten (slika 11). Tada f moemo pisati kao f (z) = cn (z a)n (1.68)
n=

Pri c emu je 1 cn = 2i

Cr

f ( ) d ( a)n+1

(1.69)

Cr bilo koja krunica oko a radijusa R1 < r < R2 . Razvoj je uniformno konvergentan na svakom kompaktu u S i jedinstven za dani prsten.

C2 Cr
R2

C1
r

R
1

Slika 11: Slika uz Laurentov teorem Dokaz. Poto ne znamo kako se funkcija ponaa unutar krunice (| a| < R1 ), moemo tu krunicu obuhvatiti dvjema krunicama koje idu u suprotnom smjeru, ili izreemo a okolinu. 19

Malo smanjimo R2 , a pove camo R1 i uklonili smo "sumnjivi dio". Sada moemo koristiti Cauchyjevu integralnu formulu, uz poznavanje krivulja C1 i C2 : C1 : |z a| > | a|, Bitno je uo citi orijentaciju krivulja C1 i C2 f (z) = f ( ) 1 f ( ) d + d 2i C1 z C2 z f ( ) f ( ) 1 d d 2i C1 z C2 z f ( ) f ( ) 1 d d 2i C1 ( a) (z a) C2 ( a) (z a) f ( ) d 1 f ( ) d za + 2 i C 1 z a 1 a C 2 a 1 a za f ( ) 1 1 1 (z a)n d + f ( )( a)m d = n + 1 m + 1 2i n=0 2i m=0 (z a) C 2 ( a) C1 1 2i 1 = 2i 1 = 2i 1 = 2i m + 1 = n m = (n + 1) Pa imamo 1 (z a)n f (z) = 2i n=0
f ( ) 1 1 d + ( a)n+1 2i n=1 (z a)n

C2 : |z a| < | a|

(1.70)

(1.71)

Pomaknemo indeks zadnje sume: (1.72) f ( ) d ( a)n+1

(1.73)

C2

C1

Oba integrala imaju isti oblik, no ne idu po istoj krunici. Naa podintegralna funkcija je analiti cka na podru cju integracije pa je svejedno idemo li po C1 ili C2 . Zato moemo te krivulje zamijeniti s Cr , r R1 , R2 f (z) =

(z a)n

n=

1 2i

Cr

f ( ) d = cn (z a)n ( a)n+1 n= cn

(1.74)

Jedinstvenost pokazujemo izravnim ra cunom (traenje koecijenta cn ): / 1 n f (z) = cn (z a) (z a)m+1 n= / cn f (z) = (z a)m+1 n= (z a)mn+1 Cr f (z) dz dz = c n m +1 mn+1 Cr (z a) C r ( z a) n=

(1.75)

Integral na desnoj strani je jednak 2i ukoliko je m=n, a 0 ina ce (neto poput Kronecker delte). 1 f (z) f (z) dz = 2icm cm = dz (1.76) m + 1 2i Cr (z a)m+1 Cr (z a) I upravo smo dobili koecijente koje smo traili. 20

 vrstu unutarnju strukturu i daje nam lijepa svojstva koja moemo Analiti cke funkcije imaju c koristiti. 1.1.20 Teorem o jedinstvenosti Teorem 12. Neka je S podru cje i f , g H (S ). Neka je A skup { } A = z S | f (z) = g(z) Ako skup ima gomilite u S, tada je f (z) = g(z). 1.1.21 Teorem o nulto ckama Teorem 13. Neka je S podru cje, f H (S ) i { } N f = z S | f (z) = 0 skup nulto caka od f. Ako N f ima gomilite u S, tada je f (z) = 0, z S . Dokaz. Prvo treba pokazati da, ako je a S gomilite N f (f(a)=0), onda je i samo nulto cka. Funkcija f je analiti cka i neprekidna pa vrijedi:
k

(1.77)

(1.78)

lim f (zk ) = f (lim zk )

k

(1.79)

Postoji niz u skupu kojem je to gomilite limes: {zk } N f , t.d. lim zk = a lim f (zk ) = f (a) = 0
k k

(1.80)

a je gomilite, a f (zk ) niz samih nula za svaki k. Dakle f (a) = 0. To cka a se nalati u podru cju analiti cnosti pa oko a moemo razviti Taylorov red:
n =0

f (z) =

cn (z a)n , f (a) = 0 (1.81)

f (z) = c0 + c1 (z a) + c2 (z a)2 + . . . f (a) = c0 = 0

Moda su svi cn = 0, ali to je trivijalno i nebi imali to dokazati. Zato izaberemo da red po cne od nekog m 1 umjesto od 0, t.d. cm > 0, ci = 0, i < m Zna ci tada nam je prikaz f(z):
n=m

(1.82)

f (z) =

cn (z a)n , izlu cimo (z a)m

m n=m+1

(1.83) cn (z a) 21
nm

= ( z a)

= (z a) g(z)
m

Dobili smo prikaz nove funkcije g(z) preko Taylorovog reda koja nije 0 u a. Vrijedi g(a) = cm 0. g(z) je isto analiti cka funkcija jer je prikazana preko Taylorovog reda (a znamo da bismo to mogli napraviti f-ja mora biti analiti cka). f (z) = (z a)m g(z) Po deniciji neprekidnosti > 0, > 0 : |z a| < |g(z) g(a)| < (1.85) (1.84)

Vrijedi za svaki pa izaberemo takav da ne ce zahvatiti nulu. a je gomilite nulto caka, zna ci da moemo na ci neki b unutar okoline takav da je f (b) = 0 (b a) f (b) = 0 = (b a)m g(b), g(b) g(a) 0 (1.86)

Imamo izravnu kontradikciju. Ne postoji niti jedan cm f (z) = 0 svugdje

0, svi su 0 za n 0, te je tada

Korolar 1. Neka je S podru cje, f H (S ), f (a) = 0 za neki a S . Tada se f moe pisati kao f (z) = (z a)m g(z), gdje je m 1 prirodni broj i g(a) Dokaz. (z a)m g(z) = (z a)k h(z), g(0) Pretpostavimo suprotno: m, k sa istim svojstvom (z a)m g(z) = (z a)k h(z), g(0) Ako je m h(0) 0 (1.89) h(0) 0m=k (1.88) (1.87)

0, na jedinstven na cin. m se naziva kratnost nulto cke a.

k jedan je sigurno ve ci. Izaberemo m>k (suprotna pretpostavka) (z a)mk g(z) = h(z), z = a 0 g(z) = h(z)
0 0

(1.90)

I imamo kontradikciju, to zna ci da je m jedinstven.

22

1.2

Singulariteti analiti cke funkcije

Denicija 6. Singularitetom funkcije f (z), f H (S ), S C zove se to cka a S t.d. ne postoji okolina (a, ) i sunkcija g(z) analiti cka na S (a, ) sa svojstvom g(z) = f (z), z (a, ) (ne moemo raditi analiti cko produljenje). Denicija 7. Izolirani singularitet funkcije f, je to cka a t.d. je funkcija analiti cka na otvorenoj kugli s ishoditem u a i radijusom , osim u a. f H ((a, ) \ {a}) , > 0 1.2.1 Klasikacija izoliranih singulariteta (1.91)

1.UKLONJIVI: M > 0 : | f (z)| M, z (a, )

(1.92)

z a u proizvoljno malnom okruenju, no funkcija ostaje omedena na kugli. Postoji lim f (z) i funkcija g(z) sa svojstvom za z (a, ) \ {a} f (z), g(z) = (1.93) lim f ( z ) , z=a za koja je analiti cka na (a, ). Oko uklonjivog singulariteta moemo konstruirati prsten 0 < |z a| < R i razviti funkciju f (z) u Laurentov red. f (z) = Po ocjeni integrala: 1 2 f ( ) 1 f ( ) d (C1 ) max < M r1 z z 2
2r1 M

1 2i

C2

f ( ) 1 d + z 2i

C1

f ( ) d z

(1.94)

(1.95)

C1

Kako r1 smanjujemo integral je manji od proizvoljno malog broja (0). Ostaje nam samo regularan dio Laurentovog razvoja (pozitivne potencije), dok je glavni dio jednak nuli. 2.POLOVI: M > 0, > 0 : |z a| < | f (z)| > M Funkcija je neomedena i ide u beskona cnost kako se pribliava singularitetu. a je pol funkcije f (z) u slu caju kada je a nulto cka funkcije g(z) sa svojstvom 1 1 1 , < = f (z) f (z) M ako f (z) ima pol u a, g(z) ima uklonjivi singularitet u a i g(a) = 0. g(z) = 23 (1.97)

(1.96)

g(z) = (z a)m h(z), h(a) f (z) =

0 (1.98)

1 1 1 1 n = = c ( z a ) = dk (z a)k n g(z) (z a)m h(z) (z a)m n=0 k =m

to je upravo Laurentov razvoj s kona cno mnogo negativnih potencija, najnegativnija potencija je red pola. 3.BITNI: Bitni singularitet nije ni pol ni uklonjiv, ali je izoliran. Kako se funkcija pribliava bitnom singularitetu po cinje oscilirati ("divljati"). Funkcija ima beskona cno mnogo negativnih potencija. Primjeri:

1 z2 uklonjiv pol u z=-1 1+z 1 f (z) = pol 1. reda u z=0 z f (z) = ez za z "divlja" : ez = f (z) =

(1.99) ex
divergira

eiy
oscilira

1.2.2

Reziduumi

Denicija 8. Neka je f H ((a, ) \ {a}), S C podru cje. Reziduum funkcije f u to cki a je integral 1 Res( f (z), a) = f (z)dz (1.100) 2i C gdje je C rub kugle oko a. Denicija 9. neka je f (z) analiti cka na zatvorenom Jordanovom putu te unutar podru cja P omedenog tim putem ima kona can broj izoliranih singulariteta. f (z) H (P \ {a1 , . . . , ak }). Tada je

(1.101)

f (z)dz = 2i

k i=1

Res( f (z), ai )

(1.102)

24

Denicija 10. Operativna formula. Ako je f (z) =

k=

ck (z a)k

(1.103)

Laurentov razvoj oko izoliranog singulariteta a, tada je Res( f (z), a) = c1 f (z)dz =

C

(1.104)

C k=

ck (z a) dz =
k

k=

ck
C

(z a)k dz =

k=

ck 2ik,1 = 2ic1

(1.105)

Dokaz. Sti cemo put integracije oko singulariteta. Uzimamo bilo koji ai i napravimo razvoj oko njega: f (z) = Konstruiramo: F (z) = f (z)
n i =1 k=

ck (z a)k = i (z) + i (z)

glavni regularni

(1.106)

i (z)

(1.107)

Sve glavne dijelove oduzima od f(z). F (z) H (P ) jer nema glavnog dijela Laurentovog razvoja i nema singulariteta pa po Cauchy-Goursat teoremu:

F (z)dz = 0 =

f (z)dz

n i=1

i (z)dz = 0 c1 (i) Res( f (z), ai ) (1.108)

f (z)dz = 2i f (z)dz = 2i

n i =1 n i =1

25

1.3

Obi cne diferencijalne jednadbe (ODJ)

Denicija 11. Neka je F : I R funkcija n + 2 varijavle. Neka je y = x y( x) n puta derivabilna, y : I R. Diferencijalan jednadba n-tog reda je izraz F ( x, y( x), y ( x), . . . , y(n) ( x)) = 0 za koji se zahtjeva da vrijedi x I. Rjeenje diferencijalne jednadbe je n puta diferencijabilna funkcija y t.d. je F ( x, y( x), y ( x), . . . , y(n) ( x)) = 0, x I Denicija 12. Linearna diferencijalna jednadba je jednadba oblika
n i =0

(1.109)

(1.110)

ai ( x)y(i) ( x) = f ( x)

(1.111)

homogena u slu caju da je f ( x) = 0. Denicija 13. Cauchyjev problem ili problem po cetnih vrijednosti, je na ci rjeenje DJ
n i =0

ai ( x)y(i) ( x) = f ( x)

(1.112)

koje zadovoljava po cetne uvjete y( x0 ) = 0 , y ( x0 ) = 1 , . . . , y(n1) ( x0 ) = n1 , x0 I ; 0 , . . . , n1 R Denicija 14. Standardni oblik DJ je y(n) ( x) + ai ( x) su neprekidne na I. esto zapisuju pomo Diferencijalne jednadbe se c cu matrica: y1 ( x ) y2 ( x ) yn ( x) C1 y ( x ) y ( x ) y ( x ) C 2 n 1 2 =0 . . . . ... . . . . . . . . (n1) n1) n1) y1 ( x ) y( ( x) y( ( x) C n n 2 e nam biti od velike koristi. U tu svrhu dobro je denirati neke nove pojmove koji c Denicija 15. Neka su y1 , . . . , yn : I R (n-1) puta derivabilne funkcije. Wronskijan (determinanta Wronskog) se zove determinanta yn ( x ) . . .. . W (y1 , . . . , yn ; x) = . (n1) (n1) y1 ( x) yn ( x) y1 ( x ) Ako su y1 , . . . , yn linearno zavisne na I onda je W 0, x I. 26 (1.116)
n 1 i=0

(1.113)

ai ( x)y(i) ( x) = f ( x)

(1.114)

(1.115)

Denicija 16. Singularne to cke diferencijalne jednadbe su one u kojima po cetni koecijent u DJ (uz najstariju potenciju) i cezava. Singularne to cke naruavaju jedinstvenost rjeenja. Napomena: Kod y1 , . . . se podrazumijeva ovisnost o varijabli x, ali zbog jednostavnosti se taj dio izostavlja (ne zaboravlja). Teorem 14. Neka su y1 , . . . , yn rjeenja jednadbe y(n) ( x) + an1 ( x)y(n1) ( x) + + a0 ( x)y( x) = 0 gdje su ai ( x) neprekidne funkcije na I. Tada za bilo koji x0 I vrijedi W (y1 , . . . , yn ; x) = W (y1 , . . . , yn ; x0 )e

x x0

(1.117)

an1 ( s)ds

(1.118)

ako je koecijent uz drugu najstariju derivaciju jednak 0, tada je e0 = 1 i Wronskijan je konstanta. Napomena: DJ nema po cetni koecijent uz sebe (an ( x)) da bi bili sigurni da nam ne ce i ceznuti. Dokaz. Deriviramo Wronskijan. Determinante se deriviramo tako da deriviramo svaki redak y1 y 1 .. . .. .
0 0

W (y1 , . . . , yn ; x) =

n1) y( 1 y 1 y 1

(n1) yn

yn y n . . . y n y n . . .

W (y1 , . . . , yn ; x) =

n1) y( 1 y1 y 1 .. .

(n1) yn

y1 y 1 y + 1 (n1) y1

.. .

n1) y( n

yn y n y n + + . . 0 .

(1.119)

+ n2) y( 1 (n) y1

n2) y( n n) y( n

yn y n . . .

(n2) n) + + a1 y = y( n + a0 yi = n + an2 yn

n1) = an1 y( , x { 1, . . . , n} i

Ukoliko imamo dva linearno zavisna retka u determinanti, ona je nula. Zato nam sve derivacije propadaju osim zadnje. Dodavaju ci zadnjem retku gornje determinante a0 puta prvi redak, do an2 puta zadnji. vrijednost determinante za derivaciju je nepromijenjena i imamo 27

W ( x) = an1 W ( x)

(1.120)

Tu diferencijalnu jednadbu lako rijeimo separacijom varijabli (znak je prostorna derivacija d/dx) W ( x) = an1 W ( x) W ( x) = an1 W ( x) d(ln W ( x)) = an1 dx x x ln W = an1 ( s)ds x0 x0 ) ( x W ( x) = an1 ( s)ds ln W ( x0 ) x0 W ( x) = W ( x0 )e

x x0

(1.121)

an1 ( s)ds

Linearni diferencijalni operator ( )n ( ) n 1 d d L(y) = + a n 1 ( x ) + + a0 ( x) y dx dx ine linearan prostor. Rjeenja homogene diferencijalne jednadbe c Primjer: e =
ax an n =0

(1.122)

n!

xn

(1.123)

L shvatimo kao polinom x

d . dx
d a dx

e Razvijemo u Taylorov red

( )n an d = n! dx n=0

(1.124)

d a dx

f ( x) = =

an d n f ( x ) i =0 n=0

n! dxn

f n ( x) n = a = n! n =0

f n ( x) (a + x x)n = f (a + x) n!

(1.125)

Dobili smo operator translacije. ea dx f ( x) = f ( x + a) 28

d

(1.126)

1.3.1

Teorem o egzistenciji i jedinstvenosti rjeenja Cauchyjevog problema

Teorem 15. Rjeenje diferencijalne jednadbe Ln (y) = y(n) ( x) + an1 ( x)y(n1) ( x) + + a0 y( x) = 0, x I R gdje si ai neprekidne na I, koje zadovoljavaju po cetne uvjete y( x0 ) = 0 , . . . ; y(n1) ( x0 ) = n1 , x0 I , i R postoji i jedinstveno je Konstruiramo niz funkcija koji ima limes - taj limes je ujedno i rjeenje.
n

(1.127)

(1.128)

lim yn ( x) = y( x)

(1.129)

Korolar 2. Prostor jednadbe Ln (y) = 0 je n-dimenzionalni vektorski prostor Dokazujemo tako da pokaemo da postoji izomorzam izmedu vektorskog prostora i rjeenja DJ. Dokaz imate u scanu ili na predavanjima.

Dokaz. Dokaz o jedinstvenosti i postojanju pokazujemo tako da jednu DJ n-tog reda svedemo na n-vezanih DJ nieg reda.
(n1) y1 y, y2 y 1 = y , . . . , yn = y y n = an1 yn an2 yn1 . . . a0 y1

(1.130)

To moemo zapisati u matri cnoj notaciji y1 0 1 0 y1 d . . . . . . . . . . = . . . . 0 . dx yn a0 an1 yn to se isto moe pisati u skra cenoj notaciji kao d Y = AY dx Nastavimo: d W = AW dx Gdje su A i W m n matrice. Ako prijedemo s varijable x na t imamo: x = t dx = dt dt d d dt =1 = dx dx dt dx 29 (1.134) (1.133) (1.132)

(1.131)

/ d W (t) = A(t)W (t) + B(t) dt t t Wt = [AW + B]dt 0 t0 t W (t) = W (t0 ) + [AW + B]dt
t0

(1.135)

U ovu diferencijalnu jednadbu smo eksplicitno ugradili po cetne uvjete. Gledamo n-ti stupac. Ako n konvergira brzo, rjeenje je W . t [A(t )Wn1 (t ) + B(t )]dt (1.136) Wn (t) = W (t0 ) +
t0

Da bismo mogli govoriti o konvergenciji treba nam udaljenost - norma. To se rjeava iterativno. lim Wn (t ) = W (t )
n

(1.137)

kako n Wn i Wn1 su sve blie, zna ci postoji limes pa postoji i rjeenje - rijeili smo egzistenciju. Jedinstvenost dokazujemo da pretpostavimo postojanje drugog rjeenje, no automatski imamo kontradikciju jer bi nam rebala jo jedna norma, a ako smo u jednom v.p. imamo samo jednu normu. 1.3.2 Princip superpozicije

Princip superpozicije je veoma bitan u zici. Ukoliko imamo nehomogenu linearnu diferenci e biti suma homogenog i partikularnog rjeenja. jalnu jednadbu, op ce rjeenje c Takoder, za homogenu jednadbu vrijedi da je bilo koja linearna kombinacija rjeenja ponovo rjeenje. 1.3.3 Op ce rjeenje diferencijalne jednadbe prvog reda y ( x) + p( x)y( x) = 0, x I R p(x) i f(x) su neprekidne na I. Ovu jednadbu rjeavamo separacijom varijabli. y( x) = y( x0 )e Za nehomogenu jednadbu imamo y ( x) + p( x)y( x) = f ( x), x I R uz u( x ) = e
q( x)
x x0

(1.138)

p( s)ds

(1.139)

(1.140)

, q( x) =

p( s)ds, v( x) = u( x)

x x0

x0

f (t) dt u(t)

(1.141)

30

y( x) = v( x) + y( x0 )u( x)

(1.142)

Partikularno rjeenje je svako rjeenje DJ koje se dobiva iz op ceg za svaku konstantu. 1.3.4 Linearna diferencijalna jednadba s konstantnim koecijentima y ( x) + 1 y ( x) + 0 y( x) = 0 Pretpostavljamo rjeenje oblika y( x) = eax (1.144) (1.143)

e nam ono, ukoliko se derivira, dati originalnu funkciju pretpostavili smo takvo rjeenje, jer c (do na konstantu, ali nam vrijedi princip superpozicije 1.3.2 pa je i to rjeenje). Ono to je nama bitno je da imamo jednadbu, koju moemo provjeriti. Pogotovo ako su nam zadani po cetni uvjeti. Tada znamo (po teoremu 15) da nam, ukoliko bi uvrstili rjeenja u homogenu DJ, rjeenje mora dati nulu. y ( x) = aeax , y ( x) = a2 eax To uvrstimo u originalnu diferencijalnu jednadbu (a2 + 1 a + 0 ) eax = 0 (1.146) (1.145)

lan uvijek razli Poto nam je eksponencijalni c cit od nule, da bi nam jednadba 1.146 bila ispunjena mora vrijediti a2 + 1 a + 0 = 0 (a a1 )(a a2 ) = 0 (1.147)

To je karakteristi cna jednadba. Prodiskutirajmo mogu ca rjeenja (a1 , a2 ) te jednadbe. Ukoliko je a1 a2 - jednostruke nulto cke imamo: y1 ( x ) = ea 1 x , y2 ( x ) = ea 2 x (1.148)

Ukoliko je a1 = a2 - jedno rjeenje se name ce samo od sebe, dok je drugo u malo druga cijoj formi. Uvjet koji mora biti ispunjen je da imamo dva linearno nezavisna rjeenja y1 ( x) i y2 ( x) koja e zadovoljavati uvjet da je L(y) = 0. c L= u naem slu caju. Pretpostavimo sljede ce y( x, a) = eax 31 (1.150) d2 d + + 0 1 dx2 dx (1.149)

L(y( x, a)) = (a2 + 1 a + 0 ) eax = (a a1 )(a a2 ) eax = (a a1 )2 eax

(1.151)

Da bi nam vrijedilo L(y( x, a)) = 0 mora vrijediti a = a1 . To je bilo prili cno razumljivo i trivijalno. Poto nam je a = a1 nulto cka kratnosti 2 moemo pokuati na ci drugo rjeenje tako e nam vrijediti uvjet L(y( x, a)) = 0. da deriviramo y( x, a) po a i vidimo da li c ( ) d L y( x, a) = 2(a a1 )eax + (a a1 )2 xeax (1.152) da to je isto nula za a = a1 pa zadovoljava na uvjet. Time smo utvrdili da je i derivacija po nulto cki rjeenje: y1 ( x ) = y( x , a1 ) , Formalno: Teorem 16. Jednadba y(n) ( x) + an1 ( x)y(n1) ( x) + + a0 ( x)y( x) = 0 ima n-linearno nezavisnih rjeenja x e 1 , xe1 x , 2 x 2 x e , xe , . .. . ., ., ek x , xek x , , x n 1 1 e 1 x , x n 2 1 e 2 x . .. . ., . , x n k 1 e k x (1.154) y2 ( x ) = y( x, a) a = xea1 x (1.153)

a=a1

(1.155)

gdje su 1 , . . . , k svi razli citi korjeni karakteristi cnog polinoma: F () = n + n1 n1 + + 1 + 0 = ( 1 )n1 ( 2 )n2 . . . ( k )nk a n su njihove kratnosti. emo da su forme zbilja rjeenja i da su linearno nezavisna. Dokaz. Pokazati c y( x) = xm ea j x , 0 m n j 1, j = 1, . . . , k y su rjeenja jednadbe. d L= dx ( )n + n1 ( d dx )n1 + + 1 d + 0 dx (1.158) (1.157) (1.156)

Pitamo se (tj. trebamo dokazati) L( xm ea j x ) = 0 32

?

(1.159)

Moemo fakorizirati: ( d a1 dx )n1 ( d a2 dx )n 2 d ... ak dx ( )n k (1.160)

Zna ci imamo: )n j [ ] d L( x e ) = aj x m ea j x + a j x m ea j x a j x m ea j x dx ( )n j d = a j xm ea j x dx
m ajx

(1.161)

Zanima nas djelovanje te forme ( )n j

d aj dx

xm ea j x = mxm1 ea j x + a j xm ea j x a j xm ea j x = = mx
m 1 a j x

(1.162)

Forma 1.161 u biti skida potencije. Poto je n j 1 m 1.161 se moe derivirati do 0. Cime m ajx smo pokazali da vrijedi 1.159 i y( x) = x e su zbilja rjeenja. Sada idemo pokazati da su linearno nezavisna. Tvrdimo:
j m 1 k j=1 m=0 P j ( x)

c j m x m ea j x = 0 = = = = c jm = 0

lin. nez

(1.163)

odnosno
k j=1

P j ( x)ea j x = 0 P j ( x) = 0 polinomi

(1.164)

emo dokazati matemati To c ckom indukcijom. Baza: k=1 Korak: 33 P1 ( x)ea1 x = 0 P1 ( x) = 0 (1.165)

k=n / k +1 k ajx ajx ak+1 x P j ( x)e = 0 P j ( x)e + Pk+1 ( x)e = 0 : eak+1

j =1 k j =1

j=1

P j ( x)ea j x + Pk+1 ( x) = 0

(1.166)

aj = a j ak1 0 k Q j ( x)ea j x = 0
j =1

Q j ( x) je derivirani polinom koji se ne mijenja (deg Q j ( x) = deg P j ( x)). To vrijedi samo ako je Q j ( x) = 0. Pretpostavka koraka: Q j ( x) 0, j = 1, . . . , k no to zna ci, poto su Q j iP j istog stupnja, da je i P j ( x) 0 pa iz koraka imamo: Pk+1 ( x)eak+1 x = 0 Pk+1 = 0, k (1.168) (1.167)

1.3.5

Metoda neodredenih koecijenata L1 (y) = y(n) ( x) + n1 y(n1) ( x) + + 1 y( x) + 0 = f ( x) (1.169)

f ( x) je i samo rjeenje pripadne homogene jednadbe (Ln (y) = 0) sa konstantnim koecijentima. L2 (y) = y(m) ( x) + m1 y(m1) ( x) + + 1 y( x) + 0 = 0 i , i R L2 (L1 (y)) = L2 ( f ) = 0 Homogena DJ reda m + n. L21 (y) = 0 - baza u prostoru rjeenja. Rjeenja od L21 : y1 , y2 , . . . , yn , yn+1 , . . . , ym+n L1 (yn+i ) = qi ( x) qi su rastav ym+n koji su rjeenje za q L2 (qi ) = 0, i = 1, . . . , m f =
m k =1

(1.170)

(1.171)

(1.172) (1.173)
m k =1

0, i = 1, . . . , m

ck qk ( x); f =

ck L1 (yn+k )

(1.174)

34

 m f = L1 c k y n +k rjeenje nehomogene jednadbe y p ( x) =

m k =1 k =1

(1.175)

ck yn+k ( x) namjetamo rjeenje da ogovara po cetnoj jednadbi

Metoda neodredenih koecijenata zahtjeva da napravimo po cetnu pretpostavku oko forme partikularnog rjeenja, ali s koecijentima koji nisu odredeni. Zatim zamjenimo izraz koji smo pretpostavili u po cetnu jednadbu i pokuavamo odrediti koecijente, na na cin da zadovolje jednadbu. Ako smo uspjeli u tome, tada smo nali rjeenje DJ i moemo ga koristiti za partikularno rjeenje. Ukoliko ne moemo odrediti koecijente, to upu cuje da ne postoji rjeenje u pretpostavljenoj formi. U tom slu caju moemo podesiti po cetnu pretpostavku i pokuati ponovo. Glavna prednost metode neodredenih koecijenata je ta da je vrlo lako izravno ra cunati, jed nom kad imamo pretpostavku o partikularnom rjeenju. Glavni nedostatak je taj da je korisna ve cinom za DJ za koje na jednostavan na cin moemo zapisati formu partikularnog rjeenja unaprijed. Zbog tog razloga, ova se metoda obi cno koristi samo za probleme u kojima homogena jednadba ima konstantne koecijente i kojima je nehomogeni dio ograni cen na relativno male lanove koji se sastoje od polinoma, klase funkcija. Na primjer, izabiremo samo nehomogene c eksponencijalnih funkcija, sinusa i kosinusa. Unato c ovom ograni cenju, metoda neodredenih koecijenata je korisna za rjeavanje pro blema koji imaju veliku vanost (npr. jednadbe koje vode na pojave kao to je rezonancija)[4]. 1.3.6 Metoda varijacije konstanti L(y) = y(n) ( x) + n1 y(n1) ( x) + + 1 y( x) + 0 = f ( x) x I f ( x) je neprekidna na I R Iz konstrukcije karakteristi cnog polinoma znamo rjeenja homogene jednadbe y1 ( x ) , . . . , yn ( x ) koja su linearno nezavisna rjeenja L(y) = 0. e biti u obliku Partikularna rjeenja c y p ( x) = C1 ( x)y1 ( x) + C2 ( x)y2 ( x) + + Cn ( x)yn ( x) gdje su Ci n puta derivabilne funkcije na I . Sve nam je proizvoljno. Kako to ograni citi? Neka nam je zbroj prvih derivacija Ci = 0 35 (1.178) (1.177)

(1.176)

 yp ( x) = C1 y1 +C1 y 1 + C 2 y2 +C 2 y2 + + C n yn +C n yn

y p ( x)

=0 C1 y1 =0

+C1 y 1

=0 + C2 y2 =0

+C2 y 2

=0 + Cn yn =0

+Cn y n (1.179)

deriviramo koliki nam je stupanj diferencijalne jednadbe y(pn) ( x) = C1 ( x)L(y1 ) + C2 ( x)L(y2 ) + + Cn ( x)L(yn )+
n1) n1) n1) ( x)) = f ( x) ( x)L(y( ( x)L(y( ( x)) + + Cn ( x)L(y( ( x)) + C2 + C1 n 2 1 C (n) ( x) = 0

n-ta derivacija je zadana nehomogeno cu. Moemo to napisati u obliku matri cne jednadbe: y1 ( x ) y2 ( x ) yn ( x ) C ( x ) 0 1 y ( x ) y ( x ) y ( x ) C ( x ) 0 n 1 2 2 = (1.180) . . . . . . . . . . . . . . . . . . (n1) n1) n1) ( x) f ( x) y1 ( x ) y( ( x) y( ( x) C n n 2
W

Rjeenje je jedinstveno jer je W 0. Imamo n linearno nezavisnih jednadbi. C odredimo iz sustava, a daljnjom se integracijom dobije x C i ( x) = Ci ( s)ds (1.181) C ne moemo dobiti iz algebarske jednadbe jer su namjeteni tako da Ci i ceznu. Oni zavise o po cetnim uvjetima, odnosno rjeavaju speci can Cauchyjev problem. Sustav 1.180 je Cramerov, to zna ci da ima jedno rjeenje. Postavljenjem homogene jednadbe moemo namjestiti koecijente da izra cunamo integral 1.181. A znamo da postoje integrali elementarnih funkcija koji ne ce dati elementarne funkcije. Tada je y p ( x ) = y1 ( x )
x0 x C1 ( s)ds

+ y2 ( x)

x x0

C2 ( s)ds

+ + yn ( x )

x x0

Cn ( s)ds

(1.182)

y( x ) = y H ( x ) + y P ( x ) 1.3.7 Frobenius metoda rjeavanja diferencijalne jednadbe drugog reda

Teorem 17. Imamo diferencijalnu jednadbu drugog reda oblika y (z) + p(z)y (z) + q(z)y(z) = 0 Neka je y(z) =
n=0

(1.183)

cn (z z0 )n

(1.184)

36

analiti cka funkcija. Ukoliko bi traili rjeenje u tom obliku imali bi pre restriktivnu formu (samo pozitivni c lanovi), no ukoliko bi proirili do imali bi preiroku formu. elimo to kompaktnije rjeenje problema. Zato zapiemo rjeenja kao y(z) = Ako je Q imamo algebarski rez. Ako je R imamo logaritamski rez. e nam uvrtavanje takve forme dati korisno rjeenje? Za to nam Kada se moemo nadati da c slui Fuchsov teorem. On garantira postojanje rjeenja. Teorem 18. Rjeenje jednadbe 1.183 nema bitni singularitet u z0 onda i samo onda kad p(z) ima u z0 najvie pol 1. reda, a u q(z) najvie pol 2. reda. Takav singularitet se zove regularni singularitet. Primjer 1. : 4 2 y + y + 2 y = 0 z z Pretpostavimo rjeenje oblika: y(z) = Tada su derivacije: y (z) = Imamo
n=0 n =0 n=0 n=0

cn (z z0 )n+ , R

(1.185)

(1.186)

cn zn+

(1.187)

cn (n + )z

n+1

, y (z) =

n=0

cn (n + )(n + 1)zn+2

(1.188)

cn (n + )(n + 1)z
n=0

n+2

+4

n=0

cn (n + )z

n+2

+2

n=0

cn zn+2 = 0 (1.189)

cn [(n + )(n + 1) + 4(n + ) + 2]z

n+2

=0

Uvjet da je suma jednaka nuli je da svi koecijenti i cezavaju. Za n=0 imamo indicijalni polinom (jednadbu): / c0 [( 1) + 4 + 2] = 0 : c0 2 + 3 + 2 = 0 1 = 1 2 = 2 37 0 (1.190)

Za 1 2 1 2 = 1 + 2 = 1 cn [(n + )(n + 1) + 4(n + ) + 2] = 0, n > 0, c0 0, cn = 0 (1.191)

Fuchsov teorem nam garantira postojanje rjeenja, no sam izgled ovisi o korjenima indicijalne jednabe. Ako su dva korjena jednaka, moemo na ci samo jedno rjeenje Frobenius metodom tako da uvrstimo pretpostavljeno rj. u jednadbu. Drugo nalazimo derivacijom. Ako se dva korjena razlikuju za ne cijeli broj ( rjeenja direktnim uvrtavanjem.

Z), moemo na ci dva lin. nezavisna

e dati rjeenje. Drugo moe, ali Ako se dva korjena razlikuju za cijeli broj, ve ci od ta dva c i ne mora, dati rjeenje, ovisno o ponaanju koecijenata. Npr. za jednadbe harmoni ckog emo dva rjeenja, dok za Besselovu dobijemo samo jedno rjeenje [1]. oscilatora na ci c Ukoliko nam sume nisu istog indeksa ne cemo imati samo koecijent cn nego i druge koecijentte poput cn+2 . U tom slu caju moramo rijeiti rekurziju. Rjeenja nae jednadbe su:
n =0

y1 (z) = y2 (z) =

c0 z1 = c0 z1 c0 z2 = c0 z2 (1.192)

n =0

y(z) = A1 y1 (z) + A2 y2 (z) Primjer 2. : y y + =0 z z2 Pretopstavimo rjeenje, deriviramo ga i zapiemo sumu y

n=0

(1.193)

cn [(n + )(n + 1) (n + ) + 1]zn+2 = 0

(1.194)

Indicijalna jednadba (polinom): / c0 [( 1) + 1] = 0 : c0

2

0 (1.195)

2 + 1 = 0 ( 1)2 = 0 1,2 = 1 Prvo rjeenje dobijemo uvrtavanjem u sumu: 38

y1 (z) =

n=0

cn zn+1

(1.196)

Drugo rjeenje moemo probati dobiti ppreko metode varijacije konstanti y + a1 (z)y + a0 (z)y = 0 = L(y); L(y1 ) = 0 y2 (z) = C (z)y1 (z) y 2 (z) = C (z)y1 (z) + C ( x)y1 (z) y 2 (z) = C (z)y1 (z) + C (z)y1 (z) + C (z)y1 (z) + C (z)y1 (z) L(y1 ) = Cy 1 + Cy1 + Cy
L(y2 ) =C y1 + 2C y1 + Cy 1 + a1C y1 + a1Cy1 + a0Cy1 = 0 C L(y1 ) +C y1 + 2C y 1 + a1 C y1 = 0 =0 C y1 + 2C y 1 + a1C y1 = 0 zamjenimo C = g g y1 + 2gy 1 + a1 gy1 = 0 y1 g + (2y1 + a1 y1 )g = 0 1 y1 = z, y 1 = 1, a1 = ( ( ) ) z 1 zg + 2 + z g = 0 z / zg + g = 0 separacija varijabli

(1.197)

(1.198)

(1.199)

g=

const. 1 C = C = ln z z z (1.200)

y2 (z) = C (z) y1 (z) = y1 (z) ln z = z ln z Logaritam se ne moe razviti oko nule jer divergira u nuli. Operativno: y(z, ) uvrstimo u L )n ( )n1 d d L= + n1 + + 0 dz dz [ (n) ] d d(n1) L(y(z, )) = (y(z, )) + n1 (n1) (y(z, )) + + 0 y(z, ) dz(n) dz L(y(z, )) = zn+ [cn , ] +c0 [( 1) + p0 + q0 ] z
n rekurzija I () indicijalni polinom

(1.201)

(1.202)

39

Nakon rjeavanja rekurzije svi komadi uz zn+ propadaju y(z) = cn (1,2 )zn+1,2 (1.203)

Da bi indicijalni polinom nestao, u njega uvrstimo korjene tog polinoma. L(cn () zn+ ) = c0 I () z
(1 )2

(1.204)

Derivacijom po dobijemo neto to nam daje nula. y2 = 1.3.8

=1 n=0

cn ()zn+

(1.205)

Op ci postupak dobivanja drugog rjeenja u Frobenius metodi

Drugo rjeenje nam ovisi o indicijalnom polinom, odnosno o korjenima indicijalne jednadbe.. 1. 1 2

Z - rjeiva rekurzija za 1 i 2
y1 (z) = y(z, 1 ), y2 (z) = y(z, 2 ) (1.206)

Imamo linearno nezavisna rjeenja. 2. 1 2 Z a) 1 = 2 - prvo rjeenje direktno u sumu. y1 (z) = y1 (z, 1 ) =
n=0

cn (1 )zn+1

(1.207)

Drugo rjeenje nademo deriviranjem - jer imamo dvostruku kratnost nulto cke. ) y(z, ) y2 (z) = L = cn () zn+ = n=0 =1 cn (1 ) n+1 n+ z = cn () z ln z + (
n=0 n=1

(1.208)

Druga suma ne po cinje od nule jer deriviranje konstante daje nulu koja ne pridonosi sumi. Zna ci imamo: y1 (z) = y(z, 1 ), b) 1 2 = m N, m 0 40 y2 (z) = y1 (z) ln z +
n =1 n+1 c n (1 ) z

(1.209)

Prvo rjeenje ponovo dobijemo direktnim uvrtavanjem u sumu. Moemo imati dva podslu caja: 1. n=m slu cajno nam i cezne desna strana (0 cm = 0) y = c0 z (polinom m-1 supnja) + cm z (Taylor), n m + 1 (1.210)

2. 0 cm 0 - desna strana ne i cezne. Odaberemo c0 = 2 , c0 = c0 () - koji se pokrati sa nulto ckom u nazivniku (uklonjivi singularitet).
n =0

y1 (z) = y1 (z, )

=1

cn zn+1

y(z, ) y2 (z) = emu nam je Pri c

=2

cn () 2 n 2 =z cn (2 )z ln z + z n=0 n =0

(1.211)
=2

zn

c0 = 2 , c0 = 0 za = 2 , no c 0 1.3.9

0 c 0 = 1

(1.212)

Formalno dobivanje drugog rjeenja u Frobenius metodi y (z) + p(z)y (z) + q(z)y(z) = 0
n=0 n=0 m=0 n=0

(1.213)

y(z) = y (z) = p(z) =

cn z

n +

, y (z) =

cn (n + ) zn+1 , (1.214)

cn (n + )(n + 1) zn+2 , am z
m1

, q(z) =

m=0

bm zm2

p(z) i q(z) su u ovakvoj formi, da bi zadovoljili uvjete Fuchsovog teorema (18).

n=0 m=0

p(z)y (z) = =

cn am (n + )zm1+n+1 = cn am (n + )zm+n+2 , m = k n; k = n + m = (1.215)

n=0 m=0

k 2 k =z ( n + ) c n a k n z
k =0 n=0 jedan koecijent

lanova c e napraviti novi red. Ta operacija se zove Mnoenje dva reda potencija i skupljanje c konvolucija: 41

k n=0

dk akn (d a)k

(1.216)

lan u sumi (n=k) Izvu cemo najstariji c

k =0

p(z)y (z) = z Ak =

[(k + )ck a0 + Ak ] zk ; (1.217)

k 1 n=0

(n + )cn akn

q(z)y(z) =

cn bm zm+n+2 = k c n b k n z = (1.218)
k

=z

n=0 m=0 k 2 k=0 n=0 k =0

=z Bk =

[ck b0 + Bk ] z

k 1 n=0

c n b k n

lanovi ostaju u rekurziji. Piemo DJ, uz gornje relacije, samo sa istim indeksom Najstariji c sumacije:
n=0 n=0 [(n + )cn a0 + Ak ] zn+2 + + n =0

L(y(z, )) = +

cn (n + )(n + 1) z
n+2

n+2

(1.219)

(cn b0 + Bn ) z

lan u sumi: n=0 (kada je 0 najstariji koecijent, mladih Raspiemo prvi c nema) L(y(z, )) = [c0 ( 1) z2 + c0 a0 z2 + c0 b0 z2 ]+ { } + [(n + )(n + 1) + (n + )a0 + b0 ]cn + An + Bn zn+2 =
n =1 2 Cn

= [( 1) + a0 + b0 ]c0 z + } { + [(n + )(n + 1) + (n + )a0 + b0 ] cn + An + Bn zn+2

n =1 I (n+)

(1.220)

Gdje je k n 1. Piemo rekurziju: 42

I (n + )cn + An + Bn = 0; An (), Bn () cn = f (cn1 , . . . , co , ); cn cn () L(y(z, )) = [( 1) + a0 + b0 ] c0 z2

I ()

(1.221) (1.222) (1.223)

Rekurzija uniti sumu pa nam ostaje I () = ( 1 )( 2 ) Mogu ce komplikacije: 1. 1 2 (1.224)

Z
(n + 1 )(n + 2 ) cn =
0 n1 [(k + 1 )ank + bnk ]ck k =0 n1 k =0

(1.225)

= 1

(n + 0)(n + 1 2 )cn =

[(k + 1 )ank + bnk ]ck

Imamo rjeivu rekurziju za = 1 i = 2 y1 (z) = y(z, 1 ), dva linearno nezavisna rjeenja. Ako je cn (1 ) = cn+m (1 ) ponovo imamo lin. nezavisno rjeenje jer se razlikuju u eksponentu: zn+1 = zn+m+2 . 2. 1 2 = m N, m = 0 a) 1 = 2
n 1 k =0

y2 (z) = y(z, 2 )

(1.226)

(n + 1 1 )(n + 1 2 )cn = n cn =
2

[(k + 1 )ank + bnk ]ck , n 1

(1.227)

Drugo rjeenje: L(y(z, )) = ( 1 )2 c0 z2 (1.228)

Trebamo homogenu dif. jednadbu, zato drugo rj. traimo derivacijom i izvrjednjavanjem u korjenu indicijalne jednadbe. 43

y(z, ) L

) = 2( 1 )c0 z2
=1 =1

+ (( 1 ))2 c0 z2 ln z

=1

(1.229)

=0+0=0 y1 (z) =
n=0

cn (1 ) zn+1 (1.230)

n+1 n+1 n+1 y2 (z) = c ( ) z = c ( ) z ln z + c = n 1 n 1 n (1 ) z n=0 n =0 n =1 n+1 = y1 (z) ln z + c n (1 ) z

n=1

b) 1 2 = m Nm m

0
n1 [(k + )ank + bnk ]ck k =0 n 1 k =0 n 1 k =0

(n + 1 )(n + 2 )cn =

(1.231)

= 1 n(n + 1 2 )cn =
m

[(k + 1 )ank + bnk ]ck ; n 1 (1.232) [(k + 2 )ank + bnk ]ck ; n 1

= 2 n(n + 2 1 )cn =
m

Pogledajmo podslu cajeve: ) n=m - desna strana propada konspiracijom (pomak u indeksu); 0 cm = 0 (cm proizvoljan). y = c0 z (polinom m-1 stupnja) + cm z (Taylor) (n m)ncn =
n 1 k =0

[(k + 2 )ank + bbk ]ck ; n m + 1

(1.233)

to je rjeiva rekurzija za proizvoljan cn . ) 0 cm 0 - desna strana ne i cezava, to zna ci da c0 moe biti proizvoljan: c0 = 2 ; c0 = c0 ()
n1 (n + 1 )(n + 2 )cn = [(k + )ank + bbk ]ck ; i < n; ci = di ( 2 ) k =0 c0

(1.234)

44

to dobijemo rekurzijom za n=m? n1 (m + 1 )(m + 2 )cm = [(k + )ank + bnk ]dk ( 2 )

k =0

(1.235)

m = 1 2 n1 . . . ( 2 ) =0 0=0 1 2 + 2 +
k =0

(1.236)

2 svi ci = di ( 2 ) = 0, i = 0, . . . , m 1 L(y(z, )) = c0 I ()z2 = c0 ( 1 )( 2 )z2 = ( 1 )( 2 )2 z2 Zbog kvadratne nulto cke moemo derivirati i imamo rjeenje s logaritmom. ( ) y(z, ) L =0 =1 y(z, ) =
n =0

(1.237)

(1.238)

cn ()zn+ (1.239)
n=0 n+2 c n ()z

y1 (z) = y(z, 1 ) y2 (z) = y1 (z) ln z +

45

1.4
1.4.1

Gama funkcija i asimptotski redovi

Gama funkcija (z) =
0

Teorem 19. Funkcija

tz1 et dt

(1.240)

postoji za (z) > 0 (desna plouravnina) Kako je uop ce dolo do gama funkcije? Pokualo se na neki na cin generalizirati, odnosno zapisati faktorijele u zatvorenoj formi.
0

t e dt = n
0

n t

tn1 et dt = n(n 1)! = n!

(1.241)

z
10

2 5

10

Slika 12: Graf gama funkcije Dokaz. (z) napiemo kao sumu dva integrala: (z) =
0 F (z) 1

z1 t

e dt +

tz1 et dt
G(z)

(1.242)

F (z) je analiti cka na poluravnini Re(z) > 0, ima rez na realnoj osi. Da bi izbjegli taj rez razvijemo tu funkciju u Taylorov red. F (z) =
0 1 (1)n n =0

z1

= lim
0

n=0

(1) n!

n! n

t dt =
n

(1)n
n =0

1 0

n!

tz+n1 dt = (1.243)

tz+n1 dt

Integral divergira za n=-z pa smo donju granicu zamijenili s . 46

n+z1

[ ] tn+z 1 n+z 1 dt = = = lim n + z 0 n + z n + z

(1)n n =0 0

(1.244)

n!

1 , z > 0 n+z

testom usporedbe vidimo da 1 <1 n+z Ako usporedimo s

(1)n n=0

(1.245)

n!

= e 1

(1.246)

to konvergira. G(z) je cijela funkcija - analiti cka na cijelom C. Teorem 20. Neka je trokut u C i G N (z) =

N
1

tz1 et dt. (1.247)

G N (z)dz

integral po rubu trokuta: G N (z)dz =

1

( t

)
z1dz

et dt = 0

(1.248)

po C-G teoremu. t [1, N ]. Postoji primitivna funkcija G(z) t.d. je G (z) = G N (z), z C, po osnovnom teoremu o analiti ckim funkcijama. Teorem 21. Funkcija (1)n 1 (z) = + tz1 et dt n! n + z 1 n =0 (1.249)

je analiti cka za z C \ {0, 1, 2, . . .}, a u to ckama z = k, k N {0} ima polove 1. reda sa reziduumima Res((z), k) = 47 (1)k k! (1.250)

Dokaz.

1 (1)n (1)n < <e n! n+z n! n=m n =m

(1.251)

Kada je |m + z| > 1, n > m pove cavamo m dok se to ne dogodi. Za razvoj oko z=-n c1 Formalno: lim (z + k)
(1)n n =0 1 (1)k (1)n = + lim (z + k) zk n! n+z k n! n=0 n k

(1)n = n!

(1.252)

zk

(1.253)

1.4.2

Svojstva Gama funkcije (z + 1) = z(z) z (z)(1 z) = sin(z) (k + 1) = k! ( ) 1 = 2 ( ) 1 (2n 1)!! n+ = , n N 2 2n (z) 0, z C

(1.254)

Idemo dokazati neka svojstva:

Dokaz. (z + 1) = z(z)

e dt, (z + 1) = tz et dt 0 0 / / z t t = u , e dt = dv (z + 1) = tz et dt = ztz1 dt = du, et = v 0 tz tz1 et dt = t +z e 0 0 (z) = t

(z)

z1 t

(1.255)

Koliko iznosi prvi dio? 48

tz (ztz1 ) = LHospital = lim = LH = t t et et (z(z 1)tz2 ) = lim = i tako z puta = t et (z!tzz ) 1 1 = lim = z! lim t = z! =0 t t t e e lim Odnosno: lim
t0

(1.256)

tz 0 = =0 et 1

(1.257)

Vidimo da prvi dio nestaje pa je (z + 1) = z(z)

Dokaz. (z)(1 z) =

z sin(z)

t = x2 = dt = 2 xdx 0 2 2z2 x2 = x e 2 xdx = 2 x2z1 e x dx 0 0 2 t=y (1 z) = t z e t = = dt = 2ydy 0 2 2 z y2 = y e 2ydy = 2 y12z ey dy (z) = tz1 et dt =
0 0

(1.258)

Tada nam je (z)(1 z) = 4

0

dx
0

x2z1 y12z e( x +y ) dy
2 2

(1.259)

Vrijedi kad je istovremeno (z) > 0 i (1 z) > 0 (z) < 1.To zna ci da nam z mora biti na vertikalnoj traci izmedu 0 i 1: 0 < (z) < 1, z 0, 1. Radi jednostavnosti prebacimo se u polarni koordinatni sustav: x = r cos , y = r sin , x2 + y2 = r2 , 0, /2, r 0, Element povrine u polarnom koordinatnom sustavu je 1/2rd odnosno:
0

(1.260)

dxdy
0

/2

rdrd

(1.261)

49

 (z)(1 z) = 4
0

/2

d
0

r2z1 (cos )2z1 r12z (sin )12z er rdr =

2 2

(cos )2z1 (sin )12z er rdr = 0 0 ( ) 1+1 (1) 1 2 r 2 n ax2 = = = r e dr = x e dx = = (1 + 1) / 2 21 2 2 0 0 /2 =2 (cos )2z1 (sin )12z d = 0 / t = sin2 sin = t cos = 1 t = = dt = 2 sin cos d dt = 2 t 1 td dt = 2 t(1 t)d 1 dt 1 1 = =2 (1 t) 2 (2z1) t 2 (12z) 2 t(1 t) 0 1 u u 1 t = 1+ t = 1 1+ u u z1 z / = (1 t) t dt = = 1 1 t = dt = du 0 1 +u (1+u)2 ( )z ( ) 0( u )z1 1 du = = 1+u (1 + u)2 1+u z1 u wz1 = du ln(w)dw 1+w 0 1+u =4 d

/2

(1.262)

-1

Slika 13: Krivulja kompleksne integracije Imamo pol 1. reda u -1. f (z)dz = 2i
k

Res( f , ak ) =
0

uz1 du + 1+u
I

+
=0

uz1 e2i(z1) du 1+u

(1.263)

= I (1 e2i(z1) ) 50

Reziduum: ] wz1 Res( f , 1) = lim (w + 1) = (1)z1 w1 1+w I= 2i(1)z1 = 2 i ( z 1) 1e sin(z) [ (1.264)

(1.265)

U zadnjem smo koraku pomnoili s ei(z1) dolje smo dobili sinus, a gore moemo raspisati sin/cos i dobijemo kona cni rezultat nakon malo raspisivanja.

1.4.3

Asimptotske metode

Konvergentni red nije uvijek korisan, jer je konvergencija u biti koncept koji se odnosi na lanova reda na kraju tog reda, to jest kako j . ponaanje c lanovi smnanjiti u veTo to red konvergira nam nita ne govori o tome kako ce se brzo c lanovi smanjuju brzo, ako uzmemo samo prvih nekoliko c lanova, a znamo da li cini. Kada se c lanova, da c e nam se razvoj pogorati (postoji nopt ), moemo dobiti dobru ako uzmemo jo c lanovi poslije nopt . aproksimaciju sume ukoliko se zanemare c Jedini problem kod asimptotskih redova je da ne moemo biti apsolutno sigurni koliko nam je odgovor to can. Zato nam treba usporedba s nekom drugom reprezentacijom o cekivanog odgovora. No asimptotski razvoj moe biti jedini na cin dobivanja analiti ckog rjeenja tekog problema. Teorem 22. Niz funkcija j (z) je asimptotski u odnosu na to cku z0 ako vrijedi
zz0

lim

j+1(z) = 0, j j (z)

(1.266)

Teorem 23. Funkcija ima asimptotski prikaz oko to cke z0 f (z) a1 1 (z) + a2 2 (z) + ako je niz j (z) asimptotski oko z0 i ako vrijedi:
zz0

(1.267)

lim

f (z) sn (z) = 0, n N n (z)

(1.268)

gdje je sn (z) = parcijalna suma Kod asimptotskog razvoja razvoj vrijedi samo u nekom rasponu z oko z0 (to smo blie z0 lanova). Nemamo kontrolu nad apsolutnom to treba nam manje c cno cu (slika 14). 51
n k =1

ak k (z)

(1.269)

ASIMPTOTSKI

TAYLOR

nopt

Slika 14: Usporedba asimptotskog i Taylorovog razvoja 1.4.4 Laplaceova metoda

Teorem 24. Neka funkcija f ( x) ima jedinstveni globalni maksimum u x0 . Tada c e vrijednost f ( x0 ) biti ve ca od ostalih vrijednosti f ( x). Ako tu funkciju pomnoimo sa velikim brojem M, razlika izmedu e rasti eksponencijalno za funkciju e M f ( x) . M f ( x0 ) i M f ( x ) c Stoga samo u okolini x0 c e do ci bitni doprinosi integralu koji se mogu aproksimirati. Jedini dodatni uvjet koji imamo za funkciju f ( x) je da mora biti najmanje dva puta diferencijabilna. Primjer:

( x ) =

e x cosh(u) du = razvijemo kosinus hiperbolni = 2 x 1 2 1 2 = e x(1+ 2 u ) du = e x e 2 u du = e x

(1.270)

Ovaj primjer moemo i to cnije rijeiti. Razvijemo kosinus hiperbolni i proglasimo taj razvoj promjenom varijable. / 2tdt cosh(u) 1 = t2 du = sinh( u) ( x ) = e e du = = sinh(u)du = 2tdt 2tdt 2tdt 2 x x xt2 =e e xt = =e e sinh(u) t2 (t2 + 2) dt dt 2 x xt2 x = 2e e = 2e e xt = t2 t2 + 2 2 1+ 2 dt dt 2 2 = 2e x e xt = 2e x 2 = e xt 2 2 0 1 + t2 1 + t2
x

x(cosh(u)1)

(1.271)

52

Sada ( razvijemo kao (1 + x)1/2 : ( )1/2 ) ( )k ( t2 1/2 t2 1+ = 2 k 2 k =0 ) ( 2 )k ( x 1/2 t 2 ( x ) = 2e e xt dt k 2 k =0 ( ) 2 x 1 9 2 e 1 x+ x x visina 8 128

irina

t2 1+ 2

)1/2 (1.272)

(1.273)

(1.274)

emu smo se koristili c injenicom da je integral gausijana Pri c 2 e x dx =

(1.275)

lanova uzmemo to nam je preciznija procjena). Izraz u zagradi je korekcija (to vie c 1.4.5 Izvod Stirlingove formule

esto koristi za ra Stirlingova aproksimacija se c cunanje velikih faktorijela ( z )z z! 2 z e Odnosno za prirodni logaritam ln N ! N (ln N 1) + ln 2 N

(1.276)

(1.277)

Stirlingova formula se izvodi preko Laplaceove metode t x et dt = t x = e x ln t = 0 ) ( t t + ln t = x x x x ln tt = e dt = = x = t dt = xd 0 x( + ln + ln x) t 0, , 0, x(+ln +ln x) = e xd = xe x(+ln ) x x d =

0

x! = ( x + 1) =

(1.278)

=x

x +1

x (

+ ln )
f ()

f () je fukcija s lijepim maksimumom, pa moemo koristiti Laplaceovu metodu i razviti ju: 53

1 f () = 1 ( 1)2 + 2 x! x ec(1 2 (1) + ) d 0 1 2 x +1 x x e e 2 x(1) d ( x ) x 2 x e

1 2

(1.279)

x +1

(1.280)

Funkciju e x moemo proiriti do jer nema asimptotski razvoj u .

Slika 15: Asimptotsko proirenje e x

54

2 Matemati cke Metode Fizike 2

2.1
2.1.1

Fourierova analiza
Uvod

Fourierovi redovi i Fourierova analiza su nastali radi objanjavanja problema raspodjele temperature u materijalima (tako je Joseph Fourier doao do svog otkri ca). Do danas Fourierova analiza igra vanu ulogu u analizi signala, statistici, teoriji vjerojatnosti,kriptograji, numeri ckoj analizi i drugim podru cjima. Da bi shvatili neke koncepte bitne u Fourierovoj analizi moramo se prebaciti u apstraktne vektorske prostore, u kojima su funkcije to cke u vektorskom prostoru.

Skalarni produkt 1 ( f , g) = f ( x) g( x)dx (2.1) |I | I Ako smo u kompleksnom vektorskom prostoru (Hilbrtov prostor) skalarni produkt je deniran kao: 1 ( f , g) = f (z) g(z)dz (2.2) |I | I Svojstva: ( f , g) = (g, f ) ( f + g, h) = ( f , h) + (g, h) ( f, f ) 0 ( f, f ) = 0 f = 0 Norma || f || = ( f , f ) = Jaka norma f , g L2 d( f , g) = || f g|| = ( f , g)( f , g) = Norma nam daje metriku prostora (udaljenost). ( f g)2
I

(2.3)

| f |2 , f L2
I

(2.4)

(2.5)

55

Schwarzova nejednakost Teorem 25. |( f , g)| || f || ||g|| |( f , g)| Dokaz. Uzimamo proizvoljan t: ||t f g|| 0, t R ||t f g||2 0 Raspiemo: (t f g, t f g) 0 t( f , t f g) (g, t f g) 0 t(t f g, f ) (t f g, g) 0 t[t( f , f ) (g, f )] t( f , g) + (g, g) 0 t2 ( f , f ) t( f , g) t( f , g) + (g, g) 0 Poto je t proizvoljan, izaberemo t= ( f , g) ( f, f ) 0 (2.9) (2.7) ( f , f )(g, g) (2.6)

(2.8)

/ ( f , g)2 ( f , g) 2 + (g, g) 0 ( f , f ) ( f, f ) ( f, f ) 2 ( f , g) + (g, g)( f , f ) 0

/ ( f , g)2 (g, g)( f , f ) |( f , g)| ( f , f )(g, g) = || f || ||g||

(2.10)

Nejednakost trokuta Teorem 26. || f + g|| || f || + ||g|| Dokaz. Svedemo na Schwarzovu nejednakost: || f + g||2 = ( f + g, f + g) = ( f , f + g) + (g, f + g) = = ( f + g, f ) + ( f + g, g) = ( f , f ) + 2( f , g) + (g, g) ( f , f ) + 2 ( f , f )(g, g) + (g, g) || f ||2 + 2|| f || ||g|| + ||g||2 = (|| f || + ||g||)2 || f + g|| || f || + ||g|| (2.11)

(2.12)

56

Pitagorin pou cak Teorem 27. || f + g||2 = || f ||2 + ||g||2 Dokaz. Treba nam uvjet okomitosti: ( f , g) = 0 ako su f i g okomiti tada vrijedi || f + g||2 = ( f + g, f + g) = ( f , f ) + 2( f , g) +(g, g) = || f ||2 + ||g||2
=0

(2.13)

(2.14)

(2.15)

Udaljenost f i g (d( f , g)) je ukupno kvadratno odstupanje - varijanca u statistici d( f , g) = || f g|| = ( f , g)( f , g) = [ f g]2
I

(2.16)

U svakim to ckama napravimo razliku, kvadriramo je i sumiramo pa na kraju korjenujemo. Mjera svih odstupanja u jednom broju (kvadrat osigurava pozitivnost podkorjenskog izraza).

Kompletnost baze u vektorskom prostoru Svaki vektor u vektorskom prostoru moemo zapisati kao sumu umnoka komponenta i baza: x=
n i=1

xi e i =

n i =1

e i ( x, e i)

(2.17)

Kompletnost zna ci da baza razapinje vektorski prostor. 1 = Diracova (bra-ket) notacija Bra-ket notacija je standardna notacija za opis kvantnih stanja u teoriji kvantne mehanike koja se sastoji od uglastih zagrada i vertikalnih crta. Takoder cavanje apstrak se koristi za ozna tnih vektora i linearnih funkcionala u matematici. Zove se tako jer je unutarnji (skalarni) produkt dva stanja dan bracketom |, koji se sastoji od lijevog dijela, |, koji se naziva bra, i desnog |, koji se naziva ket. Notaciju je uveo 1939. Paul Dirac po kome je i dobila naziv. Svaki vektor ("ket") 57
n i=1

e i ( e i , )

(2.18)

 a1 a 2 = = | . . . an prati dualni linearni operator ("bra") ( = b 1 b2 Koji je u biti konjugirani i transponirani ket. Tada skalarni produkt moemo pisati kao = Dok je
n i =1 n i =1

(2.19)

) b n = |

(2.20)

i = | i

(2.21)

|ei ei | = 1

(2.22)

jedini cna matrica. 2.1.2 Fourierovi redovi

Fourierov razvoj je u biti razvoj "nekakvih" funkcija po bazi sin/cos - sinusi i kosinusi su nam vektori u bazi koji razapinju tu bazu u vektorskom prostoru. Tada svaku funkciju moemo prikazati preko sume sinusa i kosinusa, npr: a0 + B sin( nx ) f ( x) = + A cos( nx ) (2.23) n n 2 n=1
xi e i

Denicija 17. Neka je f : I R, tada je { } 1 L (I ) = f : I R | | f | <

I

(2.24)

prostor integrabilnih funkcija. L (I ) = f : I R |

2

|f| <
2 I

} (2.25)

prostor kvadratno integrabilnih funkcija (Hilbertov prostor). Funkcija je to cka u apstraktnom v.p., sinusi i kosinusi su baze tog v.p. pa promatramo konvergenciju u tom vektorskom prostoru. Kada kaemo da je funkcija integrabilna mislimo u smislu Lebesguea, ne Riemanna. Kod Riemannovih integrala su nam bitne Darbouxove sume, dok su Lebesgueovi integrali integrali u obliku skupa.

58

Denicija 18. Ortogonalna funkcija je ona c iji je skalarni produkt jednak nuli ( f , g) = 0 f g (2.26)

Na simetri cnom intervalu sve parne funkcije su okomite na neparne, zato je njihov integral jednak nuli. Denicija 19. Karakteristi cna funkcija (slika 16): { 1, x I I ( x) = 0, x I

(2.27)

Slika 16: Karakteristi cna funkcija I ( x) Denicija 20. Mjera, na skupu, je na cin na koji pridruujemo svakom prikladnom podskupu broj. Intuitivno tuma ceno kao veli cina podskupa (generalizacija duljine, povrine, volumena . . .). I ( x) = |a b| (2.28)

2.1.3

Skup mjere nula

Denicija 21. Skup mjere nula je takav dio R pravca koji se da pokriti intervalima proizvoljno male duljine (). [ ] A = {1} 1 , 1 + = I , > 0 2 2 I < I =

(2.29)

(2.30) (2.31)

d( f , g) = || f g|| d( f , g) = 0 f = g, osim na skupu mjere nula

Napomena: na predavanju je profesor iao u detalje sa ovim konceptom. Davao je primjere kao to su Cantorov skup itd. Ja ne cu i ci toliko u detalje. 59

2.1.4

Sputanje okomice ili metoda najmanjih kvadrata

Kada imamo vektor (recimo da smo u (R3 ), moemo ga rastaviti na komponente - okomite x i paralelne x . emu je Pitamo se: po c x jedinstven od svih ostalih?

Slika 17: Sputanje okomice x je minimalna udaljenost od x i njegove projekcije na ravninu: | x | = min | x x |
x

(2.32)

Mi elimo da naa udaljenost aproksimiranih funkcija (originalne i razvijene u red) bude minimalna, tj. da nam konstruira minimalnu udaljenost (jaka norma). fN =
N k =1

ck e k ; f , e k L2 ( I )

(2.33)

d( fN , f ) je minimalna kad je projekcija f na e k , ck = ( ek , f ) optimalan izbor. Dokaz. d( fN , f )2 = || fN f ||2 = ( fN f , fN f ) = ( fN , fN ) 2( fN , f ) + ( f , f ) = N N N = ck cl ( ek , e l ) 2 ck ( ek , f ) + ( f , f ) =

k =1 l =1 kl N k =1 k =1

(2.34)

N k =1

c2 k

ck ( ek , f ) + ( f , f )

Uvjet da imamo minimum je da nam je derivacija jednaka nuli: d( fN , f )2 = 0 2ck 2( ek , f ) = 0 ck = ( ek , f ) ck (2.35)

60

Teorem 28. L2 (I ) je beskona cno dimenzionalan vektorski prostor. Ono to nama treba, pogotovo u kvantnoj mehanici, je da su nam integrali kona cni. U kvant estice izraavamo preko kvadratno integrabilnih funkcija. noj mehanici vjerojatnost nalaenja c Da bi mogli uop ce imati vjerojatnost integral nam ne smije divergirati. Kako dobiti kona cno ako znamo da je skup realnih brojeva beskona can. Znamo da je skup realnih brojeva neprebrojiv, ali skup racionalnih brojeva jest, a znamo da se svaki realni broj moe prikazati preko racionalnog. Dokaz. n linearno nezavisnih funkcija na L2 (I ), n N . Podjelimo I na n podintervala I = I1 I2 In koji se ne presjecaju: Ii I j = , i j. (2.36)

Mi tvrdimo da su karakteristi cne funkcije tih podintervala linearno nezavisne.

n i =1

ci i = 0 ci = 0, i = 1, . . . , n 0 tada je:
n 1 ci i ( x) j ( x) = cj i j

(2.37)

Pretpostavimo suprotno. ci

(2.38)

to ako je x I j ? Izvrjednimo ga (znamo svojstva karakteristi cne funkcije):

n 1 1= ci 0 = 0 1 = 0 cj i j

(2.39)

Imamo kontradikciju. Zna ci karakteristi cne funkcije su linearno nezavisne pa postoji n linearno nezavisnih funk2 cija na L (I ) i poto je n proizvoljan, n i L2 (I ) je beskona cno dimenzionalan. Lebesgueova mjera je standardan na cin da pridruimo duljinu, povrinu ili volumen podskupovima Euklidskog prostora. Lebesgueova mjera je mogu ca no nisu svi podskupi Rn Lebesgue mjerljivi (Cantor). Skup Q je skup mjere 0 iako je gust u R. 2.1.5 Klasi can Fourierov red

Neka je f L1 (, ), konstruiramo: 1 1 an = f ( x) cos(nx)dx, bn = f ( x) sin(nx)dx, an = (cos(nx), f ( x)), bn = (sin(nx), f ( x)) Konstruiramo red 61 1 a0 =

f ( x)dx

(2.40)

 ) a0 ( f ( x) = + an cos(nx) + bn sin(nx) 2 n=1

(2.41)

f( x) je Fourierov red funkcije f. Teorem 29. Jaka norma: || fN f || 0

N

(2.42)

za fN parcijalne sume Smanjuje se udaljenost fN i f . Kompletna baza - kovergencija u srednjem. 1 ( f , g) = f ( x)g( x)dx; (cos(nx), cos(mx)) = mn ; n, m 1

(2.43)

Kao to sam ve c naglasio, funkcije promatramo kao to cke (ili vektore) u apstraktnom vek ija su baza sinusi i kosinusi. torskom prostoru, c to je u biti zna cenje jake norme? Imamo funkciju f. elimo tu funkciju razviti u Fourierov red. Red parcijalnih suma je fN (gdje je u biti f F. red), kada je || fN f || 0, kaemo da fN konvergira u f (tj. da je f = f ). N Odnosno naa udaljenost d( f, f ) je minimalna i to je najoptimalniji izbor (sputanje okomice). Postigli smo da je udaljenost aproksimiranih funkcija od originalne funkcije minimalna. Primjer koji smo radili na predavanju je bio razvoj kosinusa u bazi polinoma. Dobili smo d( f , fN ) = 0, 003 to je veoma dobra aproksimacija. Razlika izmedu fN i f smije postojati samo na skupu mjere nula. Trigonometrijske funkcije cos(mx), m 0 i sin(mx), m 1 tvore potpun ortogonalni skup u L2 (, ). Za nae izbore ak i bk je || f f || minimalna. Funkcija mora biti periodi cna s periodom 2. 1 Integrali ak i bk postoje samo ako je f L . lan tei u nulu. Nuan, ali ne i dovoljan, uvjet da Fourierova suma konvergira je da op ci c 2.1.6 Riemann-Lebesgueova lema b f ( x ) sin( mx ) dx = 0 m a lim f ( x)eimx dx = 0 b lim a f ( x) cos(mx)dx = 0 m a lim b
m

Lema 1. Ako je f L1 (a, b) onda je (2.44)

uvjet konvergencije je da op ci c lan tei u nulu. 62

+
a

b
1/m

-1

Slika 18: Slika uz Riemann-Lebesgueovu lemu 1/m - mjera irine jedne oscilacije - trne za sve ve ci broj oscilacija. 1 - maksimalna visina. Moemo pretpostaviti da je f ( x) = const. Pa je lako pokazati npr. da, ako je f ( x) = I (2.45)

integral je kao neka linearna kombinacija integrala karakteristi cne funkcije. Na kona cnom intervalu sve kvadratno integrabilne funkcije su i integrabilne (obrat ne vrijedi). Prostor L2 je topoloki kompletan s obzirom na normu induciranu skalarnim produktom (jaku normu). Operativno: Cauchyjevi nizovi u L2 imaju limes u L2 . 2.1.7 Inverziona formula { } f = F 1 F ( f ) Uzmemo parcijalnu sumu F. reda: S n ( x) = uvrstimo 1 ak = Imamo: ( n ) a0 1 + S n ( x) = cos( kx ) cos( kt ) + sin( kx ) sin( kt ) f ( t ) dt 2 k =1 = a0 + 2
n k =1

Zanima nas vrijedi li: (2.46)

a0 (ak cos(kx) + bk sin(kx)) + 2 k =1

n

(2.47)

f (t) cos(kt)dt,

1 bk =

f (t) sin(kt)dt,

1 a0 =

f (t)dt

(2.48)

cos(k( xt))

(2.49)

cos(k( x t)) f (t)dt

f (t) je periodi cna funkcija, to zna ci da moemo "besplatno" pomicati interval po periodu unutar integrala - ne ce utjecati na kona cni rezultat. Radimo zamjenu 63

t x = t t = t + x, dt = dt n 1 1 f (t)dt + f (t) cos(k( x t))dt = S n ( x) = 2 k =1 n 1 1 f (t) + cos(k( x t)) = dt = zamjena varijable = 2 k=1 [ ] n 1 1 = f (t + x) + cos(kt ) dt 2 k =1
Dn (t )

(2.50)

(2.51)

Imamo Dirichletovu jezgru 1 Dn (t) = + cos kt 2 k =1

n

(2.52)

Dn t
20

15

10

0.5

1.0

1.5

2.0

Slika 19: Graf Dirichletove jezgre za n=19 Mathematica kod (za one koji se ele "igrati" s grafovima): Manipulate[ Plot[1/2 + Sum[Cos[k t], {k, 1, n}], {t, 0, 10}, PlotRange -> {{0, 2}, {-4.5, 20}},PlotLabel -> "D_n(t)", AxesLabel -> {"t", ""} ], {n, 0, 20, 1}] Vratimo se naoj parcijalnoj sumi: 1 S n ( x) = Dn (t) f ( x + t)dt (2.53) Ono to smo mi ustvari napravili je pomak ishodita (to je legitimno zbog periodi cnosti f (t)). e Fourierov red u dati originalnu funkciju. Zanima nas da li c 64

1 S n ( x) =

Dn (t)[ f ( x + t) + f ( x t)]dt

(2.54)

Jer je Dn (t) parna funkcija (to se moete uvjeriti tako da u Mathematici stavite t da vam ide i u -x smjeru i pomaknete PlotRange). Za n S n ( x) f ( x) (isto moete pokazati za funkcije u Mathematici). Primjer: f (t) = 1, S n ( x) = 1 1 1 Dn (t)[1 + 1]dt = Dn (t)2dt = 1= 0 = Dn (t)dt 2 0 Dobili smo normu Dirichletove jezgre. Teorem 30. Neka je f L1 (, ). Tada S n ( x) S ( x) kad n , x (, ) ako i samo
niz bro j

(2.55)

(2.56)

ako

g( x, t)Dn (t)dt 0
n

(2.57)

gdje je g( x, t) = f ( x + t) + f ( x t) 2S ( x) Dokaz. 1 S n ( x) S ( x ) =
0

(2.58)

Dn (t)[ f ( x + t) + f ( x t) 2S ( x)] st

(2.59)

2 s( x) smo ubacili u integral jer znamo normu Dirichletove jezgre. 1 eikt + eikt Dn (t) = + cos(kt) cos(kt) = 2 k =1 2
n

(2.60)

Suma je u biti suma geometrijskog reda. Koristimo pojam neodredene sume: Ako Bk t.d. Ak = Bk Bk1 tada moemo re ci da je Bk neodredena suma za Ak (moemo izra cunati sumu izmedu bilo koje dvije granice).
b k =a

Ak = Aa + Aa+1 + + Ab1 + Ab = = Ba Ba1 + Ba+1 Ba + + Bb + Bb1 = = Bb Bb1 65 (2.61)

 injenicu gore pa imamo: Iskoristimo tu c ( ) ( ) 1 1 1 2 sin x cos(kx) = sin k + x sin k x 2 2 2 ( ) n x 1 x/ x 2 sin cos(kx) = sin n + x sin + sin 2 k =1 2 2 2 [ ) ] ( n x 1 1 2 sin + cos(kx) = sin n + x 2 2 k =1 2
Dn ( x )

(2.62)

pa je Dn (t) = ( ) sin n + 1 t 2
t 2 sin 2

(2.63)

t 2m, m Z Tada na kriterij za S n ( x) = S ( x) za n postaje 1

0

( ) sin n + 1 t 2
t 2 sin 2

g( x, t)dt 0
n

(2.64)

po Riemann-Lebesgueovoj lemi (2.1.6). Stoga je S n ( x) S ( x) = 0 S n ( x) = S ( x) za n x je ksan pa to konvergira po to ckama. Ono to nas sljede ce zanima je da li je g( x, t) 2 sin(t/2) integrabilna funkcija? 2.1.8 Princip lokalizacije (2.66) (2.65)

Teorem 31. Neka je f L1 (, ) s periodom 2 i x (, ). Tada S n ( x) S ( x) kada n ako i samo ako za neki r (0, ] vrijedi r g( x, t)Dn (t) 0 (2.67)
0 n

r je proizvoljno malen ( 0) i kona can. Dovoljna nam je samo mala r okolina to cke x. Da bi nam S n ( x) konvergirao po to ckama S ( x) treba konvergirati u ( x r, x + r) | x x0 | < r 66

Slika 20: Slika uz princip lokalizacije Dokaz.

r

g( x, t)Dn (t)dt 0 uvjek, po pretpostavci

n

(2.68)

( ) f ( x + t) + f ( x t) 2 s( x) 1 sin n + tdt t 2 2 sin 2

(2.69)

to ide u nulu po Riemann-Lebesgueu (f su integrabilne po pretpostavci, s je konstantna a umnoak integrabilne i oscilatorne funkcije ide u 0). e vrijediti, no to je npr. sa Heaviside theta (step) funkcijom? Ona Za neprekidne funkcije c ima prekid. Zato izabiremo funkcije ograni cene varijacije. Denicija 22. Funkcija ograni cene varijacije na intervalu I R je takva funkcija koja sse na intervalu I moe pisati kao: f ( x) = ( x) ( x), x I gdje su ( x) i ( x) ograni cene i rastu ce na tom intervalu (ne nuno strogo). Alternativno: Podijelimo I = (a, b) to ckama a = x0 < x1 << xn = b. Ako postoji K takav da je
n i =1

(2.70)

| f ( xi ) f ( xi1 )| < K

(2.71)

bez obzira na vrijednost n i izbor xi , f ( x) je ograni cene varijacije na I. Lema 2. Postoji konstanta A takva da je x Dn (t)dt < A, n N, x (0, )
0

(2.72)

Integral Dirichletove jezgre je omeden 67

Dokaz.

( ) sin n + 1 t 2 ( ) Dn (t) = t 2 sin 2 ) ( ) 1 1 2 sin n + t = 0 n + t0 = k t0 = 2 2 2n + 1 (

(2.73)

Nulto cke su u (2.74)

za k=1 (prva nulto cka). Envelopa grafa Dirichletove jezgre ide kao 1/(2 sin(t/2)). Povrina pravokutnika P koji je ve ci od prvog brijega do prve nulto cke je ( ) 1 P= n+ = 2 n + 1/2 Integral ide do x. Imamo alterniraju cu sumu opadaju cih integrala (doprinosa). x0 x Dn < Dn < A : A < (ne ovisi o n)
0 0

(2.75)

(2.76)

2.1.9

Jordanov teorem

Teorem 32. Neka je f L1 (, ), periodi cna funkcija s periodom 2. Neka je r (0, ). Ako je f orani cene varijacije na [ x r, x + r] tada Fourierov red funkcije f konvergira u to cki x ka ] 1[ f ( x + 0) + f ( x 0) 2 Prosjek lijevog i desnog limesa u x. Dokaz. Uvrstimo u princip lokalizacije 31 s( x) = imamo g( x, t) = f ( x + t) + f ( x t) f ( x + 0) f ( x 0) = h(t) (2.79) ] 1[ f ( x + 0) + f ( x 0) 2 (2.78) (2.77)

Ako je f ograni cene varijacije onda je i h(t) ograni cene varijacije (x je ksan). Zna ci dijelimo ju na dva dijela: h(t) = h1 (t) h2 (t) obje ograni cene i rastu ce. Po konstrukciji je lim h(t) = 0 pa je lim h1 (t) = lim h2 (t) = + + +
t 0 t0 t0

(2.80)

const.

= 0 (ako nije 0 onda od

h1 i h2 samo oduzmemo ).

68

Po deniciji limesa: > 0, > 0 : t (0, ) |h1,2 (t)| < ; (0, r) tovie 0 < h1,2 < jer h-ovi tee nuli odozgo. Gledamo ocjenu integrala h1,2 (t)Dn (t)dt max |h1,2 (t)| Dn (t)dt < A
0 t(0,) 0 < <A

(2.81)

(2.82)

poto je h(t) = h1 (t) h2 (t) vrijedi

0

h(t)Dn (t)dt < 2A

(2.83)

i vrijedi princip lokalizacije, zna ci formula vriedi. Sama Dirichletova jezgra je osciliraju ca. ona je uvjetno konvergentna (ima log. konvergenciju). L1 norma Dn divergira kako n . Zato uzimamo, kada elimo sigurnu konvergenciju, Cesaro sumaciju F. reda i tada dobijemo Fejerovu jezgru (pozitivna). ( n 1 nx )2 1 sin( 2 ) 1 Dk (t) = Fn (t) = x n k =0 n sin( 2 ) (2.84)

Zna ci, ako elimo da nam F. red konvergira po to ckama gledamo princip lokalizacije, a u cjelini gledamo konvergenciju u srednjem i tada smo sigurni (u pogledu konvergencije F. reda). Nas zanimaju L2 funkcije jer su to u zici izrazi poput snage (koja je kona cna). Teorem 33. Neka je f L2 , a {e 1, . . . , e n } kompletna ortonormirana baza u L2 . cn = ( en , f ) Tada niz funkcija gn ( x) =
n k =1

(2.85)

ck e k ( x)

(2.86)

konvergira jako funkciji f, tj. postoji g takav da:

n n

lim ||gn g|| = 0

(2.87)

Tada je || f g|| = d( f , g) = 0 lim || f gn || = 0 Prostor integrabilnih funkcija konvergira po to ckama, dok prostor kvadratno integrabilnih funkcija konvergira u srednjem.

69

2.1.10 Prostor kvadratno sumabilnih nizova (redova) - 2 Denicija 23. {ck } R : ine prostor. Koecijenti razvoja u bazi c 2.1.11 Besselova nejednakost 0 || f gn ||2 = ( f gn , f gn ) = ( f , f ) 2( f , gn ) + (gn , gn ) n n n ck cl ( ek , e l) ck ( en , f ) + 0 ( f, f ) 2
k =1 k =1 2 c2 k < :=

(2.88)

0 ( f, f ) 2
n k =1

n k =1

c2 k +

ck n k =1

k =1 l =1

kl

c2 k

(2.89)

c2 k ( f, f )

Besselovu nejednakost moemo si ovako protuma citi: ukupna snagana nekim valnim duljinama je manja ili jednaka od ukupne snage na svim valnim duljinama (ck su amplitude pojedinih harmonika). Kada pustimo n dobijemo Besselovu jednakost
k =1

c2 k = ( f, f )

(2.90)

Takoder cno dimenzionalne. Besselova to nam govori da su baze (ck ) prebrojivo beskona jednakost dokazuje da je suma kvadrata koecijenata razvoja u red uvjek konvergentna (omedena odozgo). takoder vee se na kompletnost L2 . Teorem 34. Prostor 2 je vektorski prostor sa skalarnim produktom { xn } {yn } =
n=1

xn yn

(2.91)

2 je izomorfan L2 i to nam dokazuje Riesz-Fischerov teorem. 2.1.12 Riesz-Fischerov teorem Teorem 35. Prostori L2 i 2 su izomorfni (2 je jedini Hilbertov prostor od svih p prostora nizova) Znamo da je u kvantnoj mehanici, valna funkcija L2 jer je ||2 = 1
V

(2.92)

70

Dirac je valnu funkciju napisao kao =

k =0

ck k ( r)

(2.93)

Gdje su ck tzv. Heisenbergovi brojevi a k valne funkcije stanja sustava. Izomorzam: postoji funkcija : L2 2 t.d je bijekcija i alje linearnu kombinaciju L2 u linearnu kombinaciju 2 (homomorzam). Dokaz. f, g L , f =
2

ck e k , g =

dk e k

(2.94)

Homomorzam: f + g = (ck + dk ) ek (2.95)

Kompletnost nam garantira Besselova jednakost. ( f , f ) = || f || = ||{ck }|| |{ck } {ck }| || f || = || f + g||2 || f g||2 = 4( f , g) Zna ci:
k =1 2 (ck + dk ) (ck dk ) = 4 ck dk 2 k =1 k =1

(2.96)

(2.97)

I dobili smo Parsevalovu jednakost koja nam kae da se i skalarni produkti preslikavaju jedni u druge:
k =1

ck dk = ( f , g)

(2.98)

Riesz-Fischer nam kae da imamo 1-1 korespondenciju izmedu cne mehanike, valne i matri odnosno izmedu prostora Lebesgue integrabilnih funkcija i njihovih Fourierovih koecijenata. Sve jedno je baratamo li s integralima ili sumama (po Besselovoj jednakosti). 2.1.13 Integracija Fourierovih redova lan po c lan. Tvrdnja: Fourierove redove moemo integrirati c Dokaz. a) Antiderivacija zadane funkcije je funkcija ograni cene varijacije (fov) f L2 1 L , x (0, ). Jordanov teorem nam kae da ako imamo integrabilnu funkciju na (, ) i ako je ona fov da F. red funkcije f konvergira u to cki k prosjeku, tj. f = ] 1[ f ( x + 0) + f ( x 0) 2 71 (2.99)

 e odrediti granice. Uzimamo skalarni produkt s karakter. f-jom koja c F ( x) =

0 x

f (t)dt = ([0, x] , f ) =
k=1

[0, x] f (t)dt = ck e k [0, x] , =

k=1

= jer je

k =1

ck

(2.100)

ck ([0, x] , e k ) =

e k (t)dt
0

{ [0, x] =

1, t [0, x] 0, t [0, x]

(2.101)

b) f L1 razvijemo funkciju u Fourierov red f ( x) = Promatramo funkciju F ( x) = x(

0

a0 + (an cos(kx) + bn sin(kx)) 2 k=1

(2.102)

f (t)

a0 ) dt 2

(2.103)

F ( x) je primitivna funkcija od f ( x) i znamo da je fov - unutar integrala smo pomaknuli vertikalno os apscisu (da izbjegnemo komplikacije). Znamo da ima prikaz u Fourierov red (po Jordanovom teoremu). A0 (An cos(nx) + Bn sin(nx)) F ( x) = + 2 n =1

(2.104)

Cinjenica da se f ( x) moe prikazati preko Fourierovog reda implicira da je integrabilna. tovie, ako je f ( x) integrabilna F ( x) je neprekidna, ako je f ( x) ograni cena F ( x) je funkcija ograni cene varijacije. 1 An =

( 1 sin(nx) 1 a0 ) sin(nx)dx = f ( x) + = F ( x) n n 2 1 a0 = f ( x) sin(nx)dx sin(nx)dx = n 2n [ ] 1 a0 cos(n) cos(n) = = f ( x) sin(nx)dx + n 2n n n bn An = n

dv

F ( x) cos(nx)dx = parcijalna integracija =

u

(2.105)

Napomena: Izvod nije 100% detaljan, preporu cam da si sami izvedete ovo, zgodna je vjeba i vidite to cno koji dijelovi propadaju itd. 72

 ( 1 1 a0 ) f ( x) + cos(nx)dx = = F ( x) cos(nx) + n n 2 1 a0 = f ( x) cos(nx)dx + cos(nx)dx = n 2 n [ ] an a0 sin(n) sin(n) = + = n 2n n n an Bn = n Oboje za n 1. Zna ci imamo: ] [ A0 bn cos(nx) + an sin(nx) F ( x) = 2 n =1 x F ( x) je fov i u x=0 ima 2 jednaka limesa: F (0+ ) = F (0 ) = 0 ] ) [ ( A0 bn cos 0 + an sin 0 A0 bn F (0) = 0 = + = 2 n 2 n n =1 n=1 Zna ci: F ( x) = ] [ an sin(nx) + bn (1 cos(nx))
n=1

1 Bn =

F ( x) sin(nx)dx =

(2.106)

(2.107)

(2.108)

(2.109)

lan po c lan to je upravo ono to bi se dobili da smo integrilali c lan po c lan, c ak ne mora biti konvergentan. Fourierov red se moe uvjek integrirati c 2.1.14 Diferencijacija Fourierovih redova lanova Za razliku od integracije, derivacija Fourierovog reda je neto sloenija. Deriviranjem c sin(kx)/ cos(kx) k nam "ska ce" van i kvari konvergenciju. Kao primjer uzmimo step funkciju deniranu na sljede ci na cin { 1/2 , x > 0 ( x) = 1/2 , x < 0 lanovi Poto je neparna u F. razvoju "preive" samo sinusni c 1 ( x) = bn sin(nx) bn = 2 n 1

(2.110)

1 sin(nx)dx = 2

1 1 1 (1)n bn = cos(nx) = n n 0 73

(2.111)

x
1.0

0.5

10

10

0.5

1.0

Slika 21: Step funkcija

( x) = = Tada je ( x) =

1 1 (1)n

cos(nx)

2 sin(2k 1) x k =0

n =1

n 2k 1

sin(nx) = {n = 2k 1} (2.112)

N 2 2 cos(2k 1) x = lim cos(2k 1) x k =0 N k=0

(2.113)

Ova suma je sli cna Dirichletovoj jezgri - oscilira i divergentna je.

n ( x) =

1 sin 2(n + 1) x sin x

(2.114)

lim ( x) ne postoji (po to ckama), ali:

n b

lim

f ( x)n ( x)dx = 0

(2.115)

po Riemann-Lebesgueovoj lemi. Slaba konvergencija - limes koji je bio unutra integrala je slobodno otiao van i oslabio e biti rije konvergenciju (o tome c ci kasnije). 2.1.15 Fourierovi transformati Fourierovi redovi, po svojoj konstrukciji generiraju periodi cke funkcije. Kako to proiriti na neperiodi cke funkcije? Uzmimo funkciju f ( x) na proizvoljnom intervalu [L, L]. Tada imamo 74

sin(nx) sin 1 S n ( x) = 2L
L

n x , L

cos(nx) cos

n x L

(2.116)

n 1 L m( x t) f (t)dt + f (t) cos dt L L L m =1 ( x t), (, , ) (L, L) L n ++ cos(m( x t)) f (t)dt

m =1

(2.117)

Moemo uvesti pokratu i supstitucije km = m , L xt = 1 2

(2.118)

1 S n ( x) =

(2.119)

Umjesto koejicenata cm moemo pisati c(k) - prijelaz s diskretne na kontinuiranu varijablu (reskaliranje). 1 1 = (km km+1 ), L
k

L : k dk
L

(2.120)

1 (km+1 km )(km ), (k) = S n ( x) = m =1 Pitamo se f ( x) =

0 ?

f (t) cos(k( x t))dt

(2.121)

(k)dk = lim S n ( x)
n

(2.122)

Trebamo dokazati inverzionu formulu. f L1 (R) 1 S n ( x) = 2L

L

f (t)dt +

n m =1

(k)k

(2.123)

Za L integral propada, a ostatak je:

0

(k)dk = lim
K 0

(k)dk = lim
K 0

f (t) cos(k( x t))dtdk

(2.124)

Poto je funkcija f integrabilna f (t) cos(k( x t)) konvergira uniformno u K - moemo mijenjati poredak integracije. 1 lim K = lim Pogledajmo sljede ce: 75
L

f (t)dt
0

cos(k( x t))dk =
D k ( x t )

(2.125)

f (t)
L

sin(K ( x t)) dt xt

 > 0, T > 0 :

| f (t)|dt <

| f (t)|dt +

(2.126)

Daleko od ishodita integral nema nikakvog doprinosa - svaka funkcija f L1 (Lebesgue integrabilna) trne na beskona cnom intervalu (integral postoji). Moemo integral na intervalu [T , T ] rastaviti i iskoristiti princip lokalizacije: T x x + T = + + (2.127)
T T x x +

prvi i zadnji trnu po R-L lemi. Ostaje nam: 1 lim K

0 K

x + 1 sin(K ( x t)) dk cos(k( x t)) f (t)dt = lim f (t)dt + = K x xt 1 sin(Kt) = lim [ f ( x + t) + f ( x t)]dt K 0 t

(2.128)

Samo nam je bitna okolina (PL). po Jordanovom teoremu gornji izraz je 1 [ f ( x + 0) + f ( x 0)] (2.129) 2 Kada je funkcija fov na ( x, x+) iskoristimo PL i dokaemo kao kod Jordanovog teorema. 2.1.16 Moderan zapis Fourierovog transformata Teorem 36. Neka je f L1 tada piemo 1 F (k) = f ( x)eikx dx 2 1 f ( x) = F (k)eikx dk 2 Moemo jo pisati i F = F ( f ) - Fourierov transformat od f f = F 1 (F ) - inverz Napomena: u scaniranoj verziji moete na ci izvod inverzione formule za FT. Nije teak, malo se raspisuje, to moete samo napraviti za vjebu. Zailjene funkcije u jednom prostoru (recimo prostoru duljina (x) ili vremena (t)) daju "razmazane" funkcije u drugom (prostoru valnih brojeva (k) ili frekvencija ()). Fourierov transformat direktno ukazuje na Heisenbergove relacije neodredenosti u kvantnoj mehanici kod dinamike valnog paketa.

(2.130)

76

1 Sinc 2x
1.0

Sign 2 k Sign 2 k 2
1.0

0.5

0.5

x 10 5 5 10 10 5 5 10

0.5

0.5

Slika 22: Funkcija sinc(2x)

Slika 23: Fourierov transformat sinc(2x)

Napomena: Izostavio sam operativno baratanje s Fourierovim transformatima, taj dio imate u scaniranoj verziji.

2.1.17 Konvolucija i Dirac delta funkcija 1 f (t )g(t t )dt (2.131) ( f g)(t) = 2 Konvolucija opisuje najop ceniti linearni odgovor. Realna vanost disperzijskih relacija u zici je ta da su one direktna posljedica pretpostavke da razni zikalni sustavi potuju kauzalnost (Kramers-Kronigove relacije). Fourierov transformat konvolucije 1 F ( f g) = 2

dte

i t

f (t )g(t t )dt

(2.132)

Pomak u ishoditu je F (g), dok je pomak u t F ( f ) F ( f g) = F ()G() (2.133)

Nae realne valove (eit ) ne moemo, matemati cki, gledati kao baze. Uvodimo novu notaciju: 1 f ( x) = dk dx eik( x x) f ( x ) (2.134) 2 Denicija nepravog integrala: K lim dk (2.135)
K K

elimo da nam f ( x) postane f ( x ) pa mijenjamo poredak integracije. Tada dobivamo 1 eik( x x) dk ( x x) (2.136) 2 77

Dobili smo neto veoma sli cno Kronecker delti. Pridjelimo svojstva:

( x x) f ( x )dx = f ( x) "prosijavanje" ( x )dx = 1

( x) = ( x) n ( x x i ) ( f ( x)) = ; xi nulto cke f ( x) | f ( xi )| i =1 (n) ( x x) f ( x )dx = (1)n f (n) ( x) lim k ( x x) f ( x )dx = f ( x)

k fk ( x)

(2.137)

fk ( x) je notacija za niz funkcija koji tei f ( x). e samo na jednom mjestu dati neto, dok c e nije funkcija, jer ne postoji funkcija koja c e mijenjati vrijednost integrala ako smo prodrugdje biti nula. Ne postoji takva funkcija koja c mijenili vrijednost funkcije u jednoj to cki (integral je globalno svojstvo). Ovime opisujemo proces mjerejna - niz funkcija je, u biti, niz mjerenja. Zna ci naa je poop cenje funkcija - distribucija. Za f , g L2 (R) ) 1 1 ikx ipx ( f , g) = F (k)e dk, G( p)e d p = 2 2 ( ) 1 1 ipx = = dk F (k)G( p)d p , e 2eikx 2 =
(k p)

(2.138)

F (k)G(k)dk = (F, G)

vidimo da vrijedi Parsevalova jednakost. Posebno vrijedi 2 | f ( x)| dx = |F (k)|2 dk

(2.139)

Besselova jednakost. nije operator nego funkcional. Funkcionali sele k iz funkcionalnog prostora (dualni prostor) u brojeve x (izomorzam postoji). Funkcional je mapiranje iz vektorskog prostora na polje, obi cno, realnih brojeva (npr. skalarni produkt - uzima vektore i daje broj).

78

Imamo

neovisna o a (irina). Ako je Ig : f X f ( x) R a (t x)dx = 1 lim

a0

a (t x)dx = 1

(2.140)

(2.141)

Limes lim a ( x) ne mora postojati, ali lim a ( x) f ( x) = f (0) moe postojati. Proirujemo a0 a0 pojam funkcije: Ig ( f ) = f ( x)g( x)dx R (2.142)

f su probne funkcije, a g su integralne jezgre ili dozvoljene funkcije. g C (R) - analiti cke f C0 (R) - funkcije kompaktnog nosa ca (nula su u beskona cnosti). Uzimamo nizove integralnih jezgri: Moe postojati lim Ign ( f ) f , s tim da lim gn moe i ne mora postojati na skupu dozvoljenih n n funkcija. Denicija 24. Ako postoji lim Ign ( f ) za neki niz gn dozvoljenih funkcija te ako postoji g, don zvoljena funkcija, takva da je lim Ign ( f ) = Ig ( f ) (2.143)
n

kaemo da niz gn konvergira slabo funkciji g. Zato Dirac delta nije funkcija - niz integrala ima limes, odnosno konvergira slabo. Fizikalna veli cina je uvijek blia integralu nego funkcijskoj vrijednosti u nekoj to cki (dobiva se iz mjerenja). Teorem 37. Ako ( x) = lim m ( x) u smislu distribucija (slabo), onda
m

( x) = lim m ( x)

(2.144)

slabo (opet u smislu distribucije). Dokaz. ( x) f ( x)dx = |parcijalna integracija| = = ( x ) f ( x ) ( x) f ( x)dx = lim f ( x)m ( x)dx =
=0

(2.145)

= lim

f ( x) m ( x)dx

79

2.1.18 Alternativni iskaz slabe konvergencije Moemo re ci i ovako: fn ( x) - niz funkcija (npr. Dirac delta). g( x) - test (probne) funkcije ili funkcije kompaktnog nosa ca. f ( x) - funkcije integralne jezgre (dozovljene funkcije). One su analiti cke i od tuda uzimamo nizove funkcija. Teorem 38. Neka je fn ( x) niz funkcija integralne jezgre. Ako lim fn ( x)g( x)dx, g( x)
n

(2.146)

on konvergira slabo - podintegralna funkcija moe, ali i ne mora konvergirati. Denicija 25. Distribucija ( x) je matemati cki koncept povezan sa slabo konvegentnim nizom funkcija integrabilne jezgre za koje vrijedi: ( x)dx = lim f( x)g( x)dx = I fn (g) (2.147)
n

On je ekvivalentan ako
n

lim I fn (g) = I f (g)

(2.148)

Distribucije su prirodnije (blie stvarnosti) nego funkcije. Jer mi u zici mjerimo razne vrijednosti i na temelju njih izvodimo zaklju cke.

80

2.2

Parcijalne diferencijalne jednadbe (PDJ)

Parcijalne diferencijalne jednadbe se pojavljuju kod problema gdje Newtonove jednadbe treba primjeniti na kontinuirani mediji.

2.2.1

Valna jednadba

lan tjera susjeda da titra - rjeenje je Za primjer moemo uzmeti napetu icu (slika 24). Svaki c odgovor u x i t. Putuju ci val ne ce biti dobar za opis pri cvr cene ice. za to su nam bolji stojni valovi. Rjeenje mora zadovoljavati rubne i po cetne uvjete.
u(x,t) T2 u2

ds

u1 T1

x x- 2

x x+ 2

Slika 24: Model napete ice Uvodimo restrikciju: nama pomaka u horizontalnom smjeru. ( ) ( ) x x u1 = u x , u2 = u x + 2 2 Po Pitagori [ ( ) ( )]2 x x ds = dx + u x + u x dx2 2 2
2 2

(2.149)

(2.150)

Tada nam je ds = dx male ekskurzije. Integral te veli cine je duljina strune. Napetost je uniformna: T 1 cos = T 2 cos , 81 T = T2 = T2 (2.152) u 1 x ( )2 1 (2.151)

Piemo jednadbu gibanja (2. Newtonov zakon) / 2 u( x, t) T (sin sin ) + Fdx gdx = dx (dx)1 2 t vanjska sila
napetost gravitacija masa akceleracija

(2.153)

Za mele pomake (ekskurzije) je sin x tan x pa je [ ( ) ( )] sin sin tan tan 1 x x 2 u( x, t) = u x+ u x dx dx dx x 2 x 2 x2 Mjenjamo u tangens jer je tangens priklonog kuta u odnosu na x-os derivacija. Zanemarujemo utjecaje vanjske sile i utjecaj teine ice (zanemarica je), jer kada ne bi zanemarili teinu imali bi gredu, a ne icu. Naa jednadba postaje: 2 u 2 u = x2 T t2 lan /T isto to i brzina na kvadrat (fazna brzina). Dimenzionalno nam je c Time smo dobili valnu jednadbu: 2 u( x, t) 1 2 u( x, t) = x2 c2 t2 (2.155)

(2.154)

(2.156)

Rjeenje ove PDJ je sljede ce. Ako je f po dijelovima glatka funkcija (ima bar f i f ), f : x f ( x) R, tada je f ( x ct) op ce rjeenje valne jednadbe. To se moe pokazati deriviranjem po x i t dva puta. Rubni uvijeti daju zikalno zna cenje. Metoda rjeavanja PDJ (naj ce ca) je metoda separacije varijabli:

u( x, t) = X ( x) T (t) doputeno zbog linearnosti PDJ. Uzmimo za primjer rjeenje sljede ceg pblika: ( n ) , nN u( x, t) = sin ( x ct) L Tada je rjeenje:
n=1

(2.157)

(2.158)

u( x , t ) =

An cos

n nc t sin x L L
e n ( x)

u( x , t ) =

n=1

an (t )

(2.159)

an (t) en ( x ) 82

Vratimo se pretpostavljenom rj. oblika 2.157: 1 / X 1T 1 X T ( XT ) = = 2 (2.160) c2 X c2 T Separacijska konstanta je posebna, ovisno o kojem zikalnom problemu se radi, i ima ih (konstanti) uvijek za 1 manje od varijabli. X T = Uz rubne uvjete: u(0, t) = 0 i u(L, t) = 0 - ica u cvr cena na krajevima, imamo: X ( x) = A cos( x) + B sin( x) T (t) = C cos(ct) + D sin(ct) Odnosno: n , nZ (2.162) L Dobili smo diskretizaciju! Rjeenje nije kao klasi can Fourierov red, ali podsje ca na njega. = u( x, t) =
[ n =1

(2.161)

An cos

( nc ) L

t + Bn sin

( n c ) ] ( n ) t sin x L L

(2.163)

Ako znamo po cetne uvjete, lako naemo An i Bn - oni su koecijenti razvoja funkcije po etnih uvjeta u Fourierov red. c Vrijednosti R koje dozvoljavaju rubni uvjeti zove se spektar. Diskretizacija rjeenja je veoma bitna u kvantnoj zici, jer ono to je u klasi cnoj zici Newtonova jednadba gibanja, to je u kvantnoj Schrdingerova valna jednadba. 2.2.2 Jednadba difuzije i jednadba kontinuiteta

Druga bitna jednadba u zici (jedna od nama bitnijih) je jednadba difuzije: = D (2.164)

Tok difuznog materijala ( ) je proporcionalana gradijentu koncentracije. Jednadba 2.164 je Fickov prvi zakon. Osim te jednadbe korisna nam je i jednadba kontinuiteta: + =0 (2.165) t Promjena gusto ce bilo kojeg dijela sustava nasaje zbog protoka materijala u i iz dijelaova sustava. Kombiniraju ci 2.164 i 2.165 dobijemo toplinsku jednadbu (difuzije): 2 = 1 D t (2.166)

83

Razlika toplinske i valne jednadbe je ta to u toplinskoj imamo samo jednu parcijalnu derivaciju po vremenu. 2.2.3 Laplaceova i Poissonova jednadba

esto pojavljuju u elektrodinamici, dinamici uida i asDvije veoma bitne jednadbe, koje se c tronomiji su Laplaceova 2 = 0 i Poissonova jednadba 2 = 0 (2.168) (2.167)

Op ca rjeenja Laplaceove jednadbe poznata su kao potencijalna teorija (ili teorija potencijala). 2.2.4 Fourierova jednadba

Veoma bitna u teoriji vodenja topline. Po cnemo s Fourierovim zakonom: u q = k gdje je k koecijent toplinske vodljivosti. Ukupna koli cina topline je [ ] Q = q dS + sdV dt, Q = cudV
V V

(2.169)

(2.170)

Po Gaussovom teoremu - skalarni tok polja kroz zatvorenu plohu jednak je integralu divergencije polja protegnutom po prostoru V koji je obuhva cen unutar plohe. = q dS ( q) dV (2.171)

uz u q = k2 u i q = cv t imamo 2 u = I imamo Fourierovu toplinsku jednadbu. Napomena: Nisam iao u detalje u koje je profesor iao na predavanju, do sad nije pitao te stvari (jer je podrazumijevao da se znaju), pa ih ja ne cu toliko u detalje objanjavati. 84 cv u k t (2.173) (2.172)

2.2.5

Kvalitativna analiza valne jednadbe i dAlambertova formula

Kako bez rubnih uvjeta, samo s po cetnim, rijeiti problem valne jednadbe? Znamo da je uvjet da valna jednadba bude zadovoljena je da, zakrivljenost u vremenu mora biti jednaka zakrivljenosti u prostoru. Naravno to nam ne govori nita o zici (ona je sadrana u rubnim uvjetima). 2 u 1 2 u = x2 c2 t2 Poto je u = u( x, t) uvodimo nove varijable v = x + ct; w = x ct (2.174)

(2.175) (2.176)

u v u w u u u = + = + x x v x w v w ( ) ( )( ) 2 u u v w u u = = + + = x2 x x x v x w v w ( ) ( ) u u u u + + + = = v v w w v w 2 u 2 u 2 u = 2 +2 + v vw w2

(2.177)

Analogno se za derivaciju po vremenu (to sami moete izvesti za vjebu) pokae: ( ) u u u =c (2.178) t v w ( 2 ) 2 u 2 u 2 u 2 u =c 2 + (2.179) t2 v2 vw w2 Ukoliko to vratimo u valnu jednadbu dobijemo: vw u = 0 To moemo rijeiti: u = h(v) u(v, w) = h(v)dv + (w) v Poto je podintegralna funkcija funkcija od v, npr (v), rjeenje je oblika: u(v, w) = (v) + (w) Ako vratimo x i t to postaje u( x, t)( x + ct) + ( x ct) (2.183) (2.181) 2 u =0 vw (2.180)

(2.182)

Imamo op ce ili dAlambertovo rjeenje valne jednabe. Ako uklju cimo po cetne uvjete imamo: 85

u( x, 0) = f ( x); ut ( x, 0) = g( x) Tada je u = c ( x + ct) c ( x ct) t Odnosno u( x, o) = ( x) + ( x) = f ( x) () ut ( x, 0) = c( ( x) ( x)) = g( x) Iz druge jednadbe moemo na ci ( x): / x 1 ( x) ( x) = g( x) ds c x0 x x d( s) d( s) 1 x g( s)ds ds ds = ds ds c x0 x0 x0 1 x ( x) ( x0 ) ( x) + ( x0 ) = g( s)ds c x0 1 x ( x) ( x) (( x0 ) ( x0 )) = g( s)ds c x0 k ( x0 ) 1 x ( x) ( x) = k( x0 ) + g( s)ds c x0 gornji red zbrojimo s () / 1 x 2( x) = f ( x) + k( x0 ) + g( s)ds : 2 c x x0 1 1 1 ( x ) = f ( x ) + g( s)ds + k( x0 ) 2 2 c x0 2

(2.184)

(2.185)

(2.186)

(2.187)

Istim postupkom dobijemo ( x): 1 1 ( x ) = f ( x ) 2 2c

x x0

1 g( s)ds k( x0 ) 2

(2.188)

Ako sada napravimo zamjenu x x ct, granice integrala nam se mijenjaju pa imamo kona cno: 1 1 u( x, t) = ( x + ct) + ( x ct) = [ f ( x + ct) + f ( x ct)] + 2 2c Ako je po cetna brzina 0 integral nam nestaje. Dobili smo kona cno op ce rjeenje, s uklju cenim po cetnim uvjetima, valne jednadbe. 86
x+ct

g( s)ds
xct

(2.189)

2.3
2.3.1

Specijalne funkcije
Uvod i Helmholtzova amplitudna jednadba

Specijalne jednadbe imaju veliku vanost u zici. To su funkcije koje su ljudi prilikom pro esto sretali pa su im, da bi izbjegli komplikacije, dali ime. matranja zike c ija rjeenja daju potpuno ortoSturm - Liouvilleove jednadbe su matemati cki problemi c 2 gonalne funkcije na L . emo obraditi one specijalne funkcije koje proizlaze iz raznih simetrija Helmholtzove Mi c amplitudne jednadbe. Pogledajmo valnu jednadbu u prostoru: 1 2 ; ( r, t) = u( r)T (t) c2 t2 1 / u T = 2 uT (uT )1 c u 1T = 2 = k 2 u c T 2 =

(2.190)

Vremenski dio je osciliraju c, i nije nam od velike vanosti trenutno, nas zanima prostorni dio koji postaje Helmholtzova amplitudna jednadba (2 + k2 )u( r) = 0 2.3.2 Legendreova jednadba (2.191)

Idemo rijeiti Helmholtzovu amplitudnu jednadbu u sfernom koordinatnom sustavu. u( r) = R(r)()(), r (0, R), (0, ), (0, 2) Laplaceov operator (laplasijan) u SKS: ( ) ( ) 1 2 1 1 2 2 = 2 r + 2 sin + r r r r sin r2 sin2 2 Jednadba nam postaje: ( ) ( ) 1 u 1 1 2 u 2 u r + sin + + + k2 u = 0 r2 r r r2 sin r2 sin2 2 Raspiemo i separiramo varijable: ( ) 1 R 2 R 1 + + 2 + cot + + k2 = 0 2 2 R r R r r sin Uvedemo separacijsku konstantu 87 (2.192)

(2.193)

(2.194)

(2.195)

 = 1 = m2 , m Z Ostatak jednadbe taj dio vidi kao konstantu. Zatim imamo: [( ) ] 1 R 2 R 1 + + 2 + cot + + k2 = 0 2 2 R r R r r sin Uvodimo novu separacijsku konstantu 1 = 2 + cot + 2 r sin2 Jer, ponovo, ostatak jednadbe vidi taj dio kao konstantu. Nastavljamo: R 2 R 2 + + 2 + k2 = 0 R r R r Ovdje nam se pojavljuju dvije mogu cnosti: k=0ik 0

(2.196)

(2.197)

(2.198)

(2.199)

(2.200)

Ukoliko stavimo da nam je k 0 dobijemo novu klasu specijalnih funkcija - sferne Besse e biti objanjenje kasnije. Izabiremo k = 0 i imamo: love, koje c 2 2 R + R + 2 R = 0 (2.201) r r Poto nam ova, sada ODJ, prolazi uvjete Fuchsovog teorema, o cekujemo rjeenje u obliku ciste potencije. Za te potrebe izabiremo rjeenje oblika R(r) = r (2.202)

i separacijsku konstantu 2 = l(l + 1), l N0 , jer je kutna varijabla. 1 = m2 proizlazi iz toga to je azimutalna varijabla i ( + 2) = (). R(r) = r , Uvrstimo u 2.201 ( 1)r2 + 2r2 l(l + 1)r2 = 0 Indicijalna jednadba nam daje: ( 1) + 2 l(l + 1) = 0 1 = l, 2 = l 1 Poto se rjeenja razlikuju: 1 2 1 2 = 2 l + 1 88 (2.206) (2.205) (2.204) R (r) = r1 , R (r) = ( 1)r2

(2.203)

R(r) = rl ; Imamo dva mogu ca skupa rjeenja.

R(r) =

1 r l +1

(2.207)

l = 0 R(r) = 1 R(r) = r1 jedini cni naboj l = 1 R(r) = r R(r) = r2 dipol l = 2 R(r) = r2 R(r) = r3 kvadrupol emo kasnije pokazati). Ono to smo dobili je u biti multipolni razvoj (to c Azimutalno rjeenje nam je () = eim Kutno: ) m2 + cot 2 + 2 = 0 sin

(2.208)

(2.209)

(2.210)

Radimo supstituciju: () = y( x), x = cos , sin2 = 1 x2 , (0, ) x (1, 1). Tada nam kutni dio postaje: ( ) m2 2 (1 x )y ( x) 2 xy ( x) 2 + y( x ) = 0 (2.211) 1 x2 emo detaljnije neto kasnije Time smo dobili pridruenu Legendrovu jednadbu. Nju c prou citi. Ukoliko uzmemo u obzir osnu simetriju m = 0 = 0: (1 x2 )y ( x) 2 xy ( x) 2 y( x) = 0 Dobili smo Legendreovu jednadbu. Probamo ju rjeiti pomo cu Frobeniusa. y( x ) =
n2 n =0

(2.212)

an xn+ , uz x = 1 + z

(2.213)

[ ] x an (n + 1)(n + )( xn2 xn ) an (2(n + ) + 2 ) xn = 0 x2 : x1 : a0 ( 1) = 0 a1 ( + 1) = 0 n(n + 1) + 2 an (n + 1)(n + 2)

(2.214)

(2.215)

Piemo rekurziju: an+2 = (2.216)

emo da smo izborom Moemo se pitati, kakvog je oblika konstanta separacije 2 ? Vidjeti c posebne vrijednosti denirali spektar rjeenja. Pogledajmo asimptotski slu caj: 89

n 2 je zanemariv.

a n +2

n an n+2

(2.217)

1 (2.218) n Ako se pomaknemo za 2 on ostane isti - ne ovis o n. Vidimo da an divergira logaritamski na +z-osi. Zna ci da nam divergencija ovisi o koordinatizaciji problema. A to nije dobro. Poto nam je x = cos ba ide od -1 do +1! Zna ci to su singularne to cke Legendreove jednadbe. Moramo nekako ograni citi podru cje rjeenja za n = l naa rekurzija mora stati. (n + 2)an+2 nan nan = const. an al+2 = 0 i 2 = l(l + 1) Fizikalno, imamo dva rubna uvjeta: Cikli cki rubni uvjet koji daje jednozna cnost za separacijsku konstantu 1 = m2 Funkcija ne smije divergirati nigdje u podru cju zikalnog reima Zna ci l moe biti: PARAN - zaustavlja red koji po cne s a0 , a rjeenje koje po cinje sa a1 ima logaritamsku divergenciju. NEPARAN - zaustavlja red koji po cne s a1 , a rjeenje koje po cinje sa a0 ima logaritamsku divergenciju. Budu ci da rekurzija ska ce za 2, = 0 je pokupio oba rjeenja. Ako je 2 proizvoljan rekurzija nikad ne bi stala. Sva rjeenja ove jednadbe nazivaju se Legendreovi polinomi Pl ( x). Spektar dolazi jer u to cki sjevernog pola imamo i cezavanje koecijenata uz najviu potenciju. Imamo elektrostatski problem: potencijal jedini cnog naboja. Kod Legendreovih polinoma imamo logaritamsku divergenciju na + i - z-osi. Ako stavimo jedini cni naboj u sjeverni pol elimo da nam rjeenje trne sa n, a za x=1 nam ne ce trnuti. Potencijal: 1 1 = | x| | r k| Ako pogledamo kosinusov pou cak to nam je: x2 = k2 + r2 2kr cos uz k = 1 imamo x2 = 1 + r2 2r cos 90 (2.220) (2.219)

(2.221)

potencijal je oblika 1 (2.222) 1 + r2 2r cos Znamo da su rjeenja za elektrostatske probleme u biti rjeenja Laplaceove jednadbe. Poto mi imamo osnu simetriju gubimo ovisnost. 2 u = 0 to smo ve c rijeili. Rjeenja su nam: unutar sfere - regularno u 0 R(r) = rl 1 izvan sfere - regularno u R(r) = l+1 r (2.223)

(2.224)

Ukoliko uz to pridruimo i kutno rjeenje Laplaceove jednadbe dva mogu ca, separirana rjeenja za ovaj elektrostatski problem su:
l =0

cl Pl (cos )

1 r l +1

, r>1 (2.225)

l =0

dl Pl (cos )rl , r < 1

Zbog kovergencije je cl = dl sigurno. ( r) = Razvijemo u red potencija

f (n) (0) n ( r) = r n! n =0

1 1 + r2 2r cos

1 r 1+

1
1 r2

(2.226)

22 cos r

(2.227)

konvergentno za r < 1. Kad idemo derivirati potenciju po r dobijemo upravo Legendreove polinome. 1 ( r) = 1 + xr + (3 x2 1)r2 + = Pl (cos )rl 2 l 0 r>1 Pl (cos ) rl1 +1 , l 0 ( r) = l l0 Pl (cos )r , r < 1 (2.228)

(2.229)

91

2.3.3

Eksplicitno rjeavanje Legendreove diferencijalne jednadbe (1 x2 )y ( x) 2 xy ( x) + y( x) = 0 (2.230)

emu je realna konstanta (uo Pri c cite da smo minus stavili u lambdu). Pretpostavimo rjeenje oblika y( x ) =
n=0 n=0 n =0

cn xn+

(2.231)

cn [(n + 1)(n + )] x

n+2

cn [(n + 1)(n + ) 2(n + ) + ] xn+ = 0 (2.232)

Za n = 0 imamo indicijalnu jednadbu, a uz najviu potenciju z2 : c0 ( 1) = 0 1 = 0, 2 = 1 Za n = 1: uz x1 : c1 ( + 1) = 0 1 = 0, 2 = 1 Vidimo da je c1 = 0 za = 1 i proizvoljan za = 0 (isto za c0 ) Nakon namjetanja suma, da bi imali iste potencije radimo rekurzivnu formulu: cn [(n + 1)(n + )] cn2 [(n + 2)(n + 1) + ] = 0 Za = 0 imamo: (n 2)(n 1) + cn2 , n(n 1) e nas dovesti do op Korjen = 0 c ceg rjeenja oblika: cn = y( x ) = c0
n= paran n c nx

(2.233)

(2.234)

(2.235)

n2

(2.236)

+ c1

n=neparan

n c nx

(2.237)

korjen = 1 daje, o cito, neparan dio rjeenja. Provjerimo konvergenciju (test omjerom):
n c (n 2)(n 1) c xn n2 nx Rn = n2 = = cn2 x n(n 1) c x n x 2 n2 (n 2)(n 1) = | x|2 n(n 1)

(2.238)

Za Rn < 1 niz konvergira, tj. za | x| < 1, za bilo koju vrijenost . Za | x| = 1 ne moemo nita re ci. Integralni test nam daje: M M M t2 dt (t 2)(t 1) dt = dt (2.239) t(t 1) t t(t 1) 92

kako M
M

t2 dt t

(2.240)

Oba niza, op cenito, divergiraju za | x| = 1 (1), no postoji iznimka: ako je = l(l + 1), pri emu l N0 , tada c e se jedan od dva niza prekinuti i time c e dati polinomno rjeenje, dok c e c ostali biti divergentni. Zna ci imamo samo rjeenje za | x| < 1, tj. 1 x 1, op cenito, ali za = l(l + 1) imamo partikularno rjeenje Frobenius oblika (Legendreov polinom). Fizikalni uvjeti trae da rjeenje bude analiti cko u | x| = 1.
P x
8 6 4 2 0 2 1 2 4 1 2 1 4 3 2

Slika 25: Prikaz prvih 4 Legendreovih polinoma

2.3.4

Operativno dobivanje Legendreovih polinoma - Rodriguesova formula

Kako bi odmah dobili Pl ( x) bez da svaki put rjeavamo diferencijalnu jednadbu? Probajmo derivirati Legendreovu DJ: (1 x2 )y ( x) 2 xy ( x) + y( x) = 0 2 xy + (1 x2 )y(1) 2 xy xy + l(l + 1)y = 0 (1 x2 )y(1) 4 xy(1) + [l(l + 1) 2]y(1) = 0 2 xy(1) + (1 x2 )y(2) 4y(1) 4 xy(2) + [l(l + 1) 2]y(2) = 0 (1 x2 )y(2) 6 xy(2) + [l(l + 1) 2 4]y(2) = 0 2 xy(2) + (1 x2 )y(3) 6 xy(3) 6y(2) + [l(l + 1) 2 4]y(3) = 0 (1 x2 )y(3) 8 xy(3) + [l(l + 1) 2 4 6]y(3) = 0 I tako n puta deriviramo (1 x2 )y(n) 2(n + 1) xy(n) + [l(l + 1) n(n + 1)]y(n) = 0 93 (2.242) / / / (2.241)

Deniramo: Fn ( x) := (1 x2 )n y(n) ( x) Pa je
Fn ( x) := n(1 x2 )n1 (2 x)y(n) ( x) + (1 x2 )n y(n) ( x) =

(2.243)

= (1 x2 )n1 [(1 x2 )y(n1) ( x) 2nxy(n1) ( x)] = = (1)(1 x2 )n1 y(n1) ( x)[l(l + 1) n(n 1)] = = [l(l + 1) n(n 1)]Fn1 ( x) to je analogon n-toj derivaciji. Deniramo pomo cnu funkciju: d = dx ( )n1

(2.244)

G n ( x) =

(n) Fn ( x)

Fn ( x) =

(n1) = [l(l + 1) n(n 1)] Fn 1 ( x) = Gn1

= (l + n)(l n + 1)Gn1 = = (1)2 (l + n)(l + n 1)(l n + 1)(l n + 2)Gn2 = = (1)n [(l n + 1) . . . l][(l + n) . . . (l + 1)]G0 ( x) = (l + n)! l! (l + n)! = (1)n G0 ( x) = (1)n y( x) l! (l n)! (l n)!
(0) Zna ci G0 = F0 = y( x), tada je: n) G( n ( x)

(2.245)

n=L

)l ] d [ = (1 x2 )l y(l) ( x) dx

(2.246)

Gdje je y polinom koji je l puta deriviran: y( x) = Pl ( x), upravo Legendreov polinom. Time smo dobili Rodriguesovu formulu: ( )l ] 1 d [ Pl ( x) = (1) l (1 x2 )l 2 l! dx
l

(2.247)

Uzima se konkretna vrijednost od c0 takva da bude Pl (1) = 1 - norma. Legendreovi polinomi imaju dobar paritet: Pl ( x) = (1)l Pl ( x) Takoder Legendreov polinom moemo zapisati u zatvorenoj formi: Pl ( x ) = 1 l! (2l 2k)! l2k (1)k x l 2 l! 02kl k!(l k)! (l 2k)! (2.249) (2.248)

im imamo (n)! suma prestaje! Zatvorena forma nam daje prirodne granice: c 94

2.3.5

Integralne reprezentacije i funkcija izvodnica Legendreovih polinoma

Sve specijalne funkcije imaju integralne reprezentacije. Pl ( x ) = 1 (l) f ( x), 2l l ! l! 2 i

0

f ( x) = ( x2 1)l

(2.250) (2.251)

f (l) ( x) =

f ( ) d ; C ( x)l+1

gdje je jedini cna krunica. Uz = x + Rei imamo l! f ( x) = 2 i

(l) 2

[( x + Rei )2 1]l i Re id (Rei )l+1

(2.252)

Namjestimo podintegralnu funkciju tako da bi dobili sinus: ( x + Rei )2 1 = x2 + 2 xR3i + R2 e2i 1 = [ ] [ ] 1 x2 1 x2 i i i i i = Re Re + 2 x = Re Re e + 2x Rei R Izabiremo R takav da je: R= Imamo: 2 [ ( )]l 1 l! 2i 1 x2 sin ix d = Pl ( x) = l 2 l! 2 0 2 [ ]l il 1 x2 sin ix d = 2 0 1 x2 (2.254)

(2.253)

(2.255)

Integralne reprezentacije su izrazi s kojim baratamo, rijetko se ra cunaju. Znamo da je | x| < 1 pa je i |Pl ( x)| < 1. Ocjenimo taj integral: 2 1 |Pl ( x)| < | 1 x2 sin ix|d 2 0 2 | 1 x sin ix| = (1 x2 ) sin2 + x2 1

(2.256)

Ukoliko je sin2 = 1 korjen je jednak 1 to zna ci da je na izraz uvijek manji od 1. To l injenicu da je red Pl r sigurno konvergentan za x [1, 1], |r| < 1. ukazuje na c Funkcija f ( x) je bila oblika f ( x) = cl x 2 (2.257)
l 0

emu je cl funkcija izvodnica. Piemo: Pri c 95

 l =0

1 Pl ( x)r = 2
l

l =0

(ir)l

]l [ 1 x2 sin ix = d

1 2 1 = 2 =

= 1 ir[ 1 x2 sin ix] dz 1 [ ] = 1 x 2 2 |z|=1 1 ir (z 1) ix iz 2iz

(2.258)

dz = (z2 1) |z|=1 z r 1 x2 zrx 2 1 2 dz = 1 xr 2i r 1 x2 |z|=1 z2 1 2 z 2 1 2i

r 1 x

Imamo dva pola prvog reda: 1 + r2 2rx z1 = r 1 x2 1 rx + 1 + r2 2rx z2 = r 1 x2 1 rx No z2 nije unutar jedini cne krunice. Rjeimo integral pomo cu reziduuma i imamo:
l =0

(2.259)

2 Pl ( x)r = 2ir 1 x2
l

2 1 x 1 u r = 1 + r2 2rx 1 + r2 2rx

(2.260)

Funkcija izvodnica nam je baza multipolnog razvoja. Napomena: U scaniranoj verziji sam izveo rekurziju za Legendreov polinom, malo je podulji pa ga ne cu ovdje izvoditi. Slobodno si pogledajte i pokuajte sami izvesti sljede cu formulu: xPl ( x) = l+1 l P l +1 ( x ) + P l 1 ( x ) 2l + 1 2l + 1 (2.261)

P-ovi su polinomijalna baza u [1, 1], "operator x" ga rastavi. 2.3.6 Relacije ortogonalnosti za Legendreov polinom
1

Pn ( x)Pm ( x)dx =

2 nm 2n + 1

(2.262)

Legendreovi polinomi su ortogonalni, ali nisu normirani. emo pokazati da za n Dokaz. Prvo c m integral ide u nulu. 96

[ n ][ m ] 1 1 d d 2 n 2 m Pn ( x)Pm ( x)dx = (1 x ) (1 x ) dx = n m n dxm 1 1 2 n! 2 m! dx ][ m ] 1[ n 1 d d 2 n 2 m = n+m (1 x ) (1 x ) dx = 2 n!m! 1 dxn dxm = parcijalna integracija = [ n ]1 m1 1 d 2 n d 2 m 1 = n+m (1 x ) m1 (1 x ) 2 n!m! dxn dx 1 1 m1 n+1 1 d 2 m1 d n+m (1 x ) (1 x2 )n+1 dx 2 n!m! 1 dxm1 dxn+1
1

(2.263)

Prvi dio ide u nulu jer nemamo dovoljno dijelova da "ubije" derivaciju. Nakon to k puta parcijalno integriramo drugi integral dobijemo neto oblika: 1( za k > n. Za m > n kada deriviramo m puta u m k se pojavi nula, ali n + k n + m to je ve ce od pola n-tog stupnja. Drugi dio pokazujemo za n = m to bi trebalo dati neto. Pogledajmo to:
1 1

d dx

)mk (1 x )
2 m

d dx

)n+k (1 x2 )n dx = 0 (2.264)

P2 n ( x)dx

(1)n = 2n 2 (n!)2

( ( x 1)
2 n

d dx

)2 n ( x2 1)n dx (2.265)

(1) = 2n 2 (n!)2 (2n)!

n

sve to ostaje u niim pot. =0 (2n)! 1

( x2 1)n dx
In

Integral In ra cunamo preko parcijalne integracije. / / u = ( x2 1)n , dx = dv In = ( x 1) dx = du = n( x2 1)n1 2 xdx, x=v 1 1 1 = x( x2 1)n 2n x2 ( x2 1)n1 dx =
1 2 n 1

[ = 2n

=0 1

( x2 1)n dx +
In

] ( x2 1)n1 dx =
In1

(2.266)

= 2nIn 2nIn1 97

Odnosno: In =
1

2n In1 2n + 1

(2.267)

P2 n ( x)dx

(1)n = 2n 2 (n!)2 (2n)! (1)n = 2n 2 (n!)2 (2n)!

(2n)(2n 2) . . . (2) (1)n I0 = (2n + 1)(2n 1) . . . 3 1 22n (n!)2 2 (1)n 2 = (2n + 1)! 2n + 1

(2.268)

2.3.7

Pridruene Legendreove funkcije

Sada moemo poblie promotriti slu caj ukoliko nemamo osnu simetriju problema kod kutnog djela Helmholtzove amplitudne jednadbe, odnosno: ( ) m2 2 (1 x )y ( x) 2 xy ( x) l(l + 1) + y( x) = 0 (2.269) 1 x2 Singulariteti su u x = 1. Pokuamo rjeiti oko singularne to cke x = 1. Prvo napravimo supstituciju: z = 1 x, x = 1 z dx = dz Nakon supstitucije imamo: ) m2 (2z z )y (z) + 2(1 z)y (z) l(l + 1) + y(z) = 0 2z z 2
2

(2.270)

(2.271)

emo pokuati rjeiti Frobeniusom. Pretpostavimo rjeenje oblika: To c y(z) =

k=0

ck zk+

(2.272)

I uvrstimo u 2.271. Iz indicijalne jednadbe dobijemo: 2 = Rjeenja su:

k=0

m2 m = , 4 2

1 2 N

(2.273)

y1 (z) =

ck (1 )zk+ 2

y2 (z) = y1 (z) ln z +

k =0

(2.274) dk (2 )z
k m 2

Imamo dvije klase rjeenja: za x = 1 i x = 1: 98

y( x) = (1 x)m/2 f ( x), za x = 1 y( x) = (1 + x)m/2 g( x), za x = 1

} y( x) = (1 x2 )m/2 u( x) (2.275)

emu je u( x) neka jednostavnija funkcija. Razvijamo oko ishodita. Pri c (1 x2 )u ( x) 2(m + 1) xu ( x) + [l(l + 1) m(m + 1)]u( x) = 0 (2.276)

Rjeenje pridruene Legendreove jednadbe su naravno pridruene Legendreove funkcije (polinomi) Pm l ( x). 2.3.8 Rodriguesova formula za pridruene Legendreovu funkciju

u je navesti: Ne cu raditi izvod Rodriguesove formule, samo c

m 2 m/2 Pm l ( x) = (1) (1 x )

dm Pl ( x ) dxm

(2.277) (2.278)

m +l (1)m+l 2 m/2 d (1 x ) (1 x2 )l 2l l ! dxm+l Prirodni raspon funkcije je |m| l.

Pm l ( x) =

m m P l ( x) = (1)

(l m)! m P ( x) (l + m)! l

(2.279)

2.3.9

Integralna reprezentacija i relacije ortogonalnosti pridruene Legendreove funkcije

0

Integralna reprezentacija: Pm l ( x) (l + m + 1) = (l + 1)

(x +

x2 1 cos )l cos(m)d

(2.280)

( x) > 0, m = 0, 1, 2, . . .

Relacije ortogonalnosti:
1 m Pm l ( x) Pl ( x)dx =

2 (l + m)! ll 2l + 1 (l m)!

(2.281)

2.3.10 Kugline funkcije Kod rjeavanja Helmholtzove amplitudne jednadbe, ako spojimo kutni i azimutalni dio dobijemo kompaktniji zapis poznat kao kuglina funkcija: 2l + 1 (l m)! m () Ylm (, ) = Pl (cos )eim (2.282) 4 (l + m)!

99

Norma:
0 2

d
0

d sin Ylm (, )Ylm (, ) = ll mm

(2.283)

Eksplicitno normiranje se katkad pie: |Ylm (, )|2 d = 1 emu je d prostorni kut. Pri c Kugline funkcije se pojavljuju prilikom rjeavanja Schrdingerove jednadbe u sfernom koordinatnom sustavu, ili kod valnih funkcija atomskih orbita vodikovog atoma. Kugline funkcije moemo smatrati kao bazu kvadratno integrabilnih funkcija na jedini cnoj sferi - svaka se kvadratno integrabilna funkcija da razviti po sferi. Za bazu je bitnije da je kompletna nego da je ortonormirana. Za to nam treba sljede ci teorem. 2.3.11 Weierstrassov teorem o kompletnosti polinoma Teorem 39. Neka je f ( x) neprekidna funkcija na [a, b]. Tada postoji niz polinoma pn ( x) takav da je f ( x) = lim pn ( x)
n

(2.284)

(2.285)

i to uniformno na [a, b]. Pitamo se: pn ( x) = pn1 ( x) + cn pn ( x) Pogledajmo sljede ci korolar. Korolar 3. Neka je f neprekidna na [a, b]. Tada je f okomita na svaki polinom p f 0 na [a, b]. Odnosno ( f , p) = 0, p (2.287) Teorem 40. Ako je f neprekidna na [1, 1] onda je
1 ?

(2.286)

Pm l ( x) f ( x)dx = 0, l m f = 0 na [1, 1]

(2.288)

Vidimo da su pridruene Legendreove funkcije kompletne pa su i kugline funkcije kompletne. ak na Napomena: dokazi su u mom scanu, moete c c negdje na internetu ili u nekim matemati ckim knjigama. 100

2.3.12 Sturm-Liouvilleov teorem Separirane varijable u PDJ su Sturm-Liouvilleovog tipa [ ] d dy p( x ) s( x)y( x) + r( x)y( x) = 0 (2.289) dx dx y je funkcija slobodne varijable x koja mora zadovoljiti neke rubne uvjete. r(x) se katkad naziva teinska funkcija. p( x), s( x) i r( x) su neprekidne. Vrijednost nije specicirana. Nalaze ci vrijednosti , za koje postoji netrivijalno rjeenje koje zadovoljava rubne uvjete, je dio problema koji se naziva Sturm-Liouvilleov problem (S-L). Vrijednosti , kada postoje, nazivaju se svojstvenim vrijednostima (eigenvalues ili eigenvectors) problema rubnih uvjeta. Odgovaraju ca rjeenja zovemo svojstvene funkcije (eigenfunctions). Deniramo Sturm-Liouvillov operator: [ ] d d L= p( x) s( x) dx dx Tada nam S-L problem postaje: L(y) = r( x)y( x) Sada vidimo od kuda dolazi naziv za . e op Nas zanima pod kojim c cenitim uvjetima, rjeenja za razne , dati medusobno ortogo nalne funkcije? Tvrdimo: Ako je L(yn ( x)) = n r( x)yn ( x) L(ym ( x)) = m r( x)ym ( x), n Tada slijedi
a b

(2.290)

(2.291)

(2.292)

yn ( x)ym ( x)r( x)dx = 0 i

p( x)[ym y n ym yn ] = 0

(2.293)

(2.294)

gdje je r( x) teinska funkcija i ima smisla samo za r( x) > 0. Detaljan dokaz imate u scaniranom obliku. Ortogonalnost imamo ako postavimo posbne rubne uvjete.

101

 Dirichletov rubni uvjet: y(a) = y(b) = 0 Neumannov rubni uvjet: y (a) = y (b) = 0 Interpolacija ta dva: a1 y(a) + b1 y (a) = 0 i a2 y(b) + b2 y (b) = 0 Cikli cki rubni uvjet: specijalni slu caj mjeanih rubnih uvjeta Sama DJ nam garantira ortogonalnost e nam dati diskretni spektar, no ne Ovi uvjeti c ce garantirati kompletnost. Teorem 41. Svojstvene funkcije S-L problema na [a, b] c ine potpun skup u L2 ([a, b]). Traimo spektar:
a b

ym (L(ym ))dx =
a

yn (L(yn ))dx

(2.295)

Imamo skalarni produkt (pozitivan po deniciji). Takoder svojstvene vrijednosti su realne. (ym , Lym ) = (yn , Lyn ) Kompleksni operator koji je sam sebi adjunktan se naziva Hermitskim operatorom ai j = a ij Teorem 42. Svojstvene vrijednosti Hermitskih operatora su realne: L = r elimo pokazati da je R. (, L) = (L, ) (, r) = (r, ) Dokaz. Eksplicitno:
b

(2.296)

(2.297)

(2.298)

(2.299)

rdx = a b ( ) r( x)||2 dx = 0
a >0

r dx (2.300)

to za sobom povla ci: = (2.301)

Operator ima realne svojstvene vrijednosti (jer ako je kompleksni broj jednak svom kompleksnokonjugiranom paru, onda je on realan broj).

102

2.3.13 Besselove funkcije Ukoliko promatramo valnu jednadbu, odnosno Helmholtzovu amlpitudnu jednadbu u cilindri cnom koordinatnom sustavu imali bi: (2 + k2 )u(t, , z) = 0 Laplaceov operator u CKS: ( ) 1 1 2 2 = r + 2 2+ 2 r r r r z
2

(2.302)

(2.303)

Tada nam jednadba 2.302 postaje: ( ) 1 u 1 2 u 2 u r + 2 2 + 2 + k2 u = 0 r r r r z Separacijom varijabli u(r, , z) = R(r)()Z (z) dobijemo: R 1 R 1 Z + + 2 + + k2 = 0 R r R r Z Prva konstanta separacije je za Z dio, a druga za dio: Z = 1 , Z Ostaje nam: ( ) 1 m2 2 R + R + 1 + k 2 R = 0 r r

(2.304)

(2.305)

= m2

(2.306)

(2.307)

Uvodimo prirodnu bezdimenzionalnu supstituciju: x = kr dx = k dr Ova supstituciju moemo povezati sa valnim brojem k(dimenzije [m1 ]). Nakon supstitucije imamo: ( ) 2 k2 2 2k k R ( x) + R ( x) + 1 + k m 2 R( x) = 0 x x
2

(2.308)

(2.309)

Ako nam je 1 = 0 imamo dvodimenzionalni slu caj (jer smo time maknuli Z ovisnost). Tada nam druga separacijska konstanta postaje m R. Podijelimo s k2 cijelu DJ i imamo: ( ) 2 1 R ( x) + R ( x ) + 1 2 R = 0 x x

(2.310)

I dobili smo Besselovu diferencijalnu jednadbu. ega c emo do Da smo radili u sfernom koordinatnom sustavu (do c ci kasnije) dobili bi sfernu Besselovu jednadbu. Ako ne zanemarimo separacijsku konstantu 1 dobijemo modiciranu u do Besselovu jednadbu (isto c ci do toga). 103

2.3.14 Besselova jednadba indeksa ( ) 1 2 y ( x) + y ( x) + 1 2 y( x) = 0, x x

(2.311)

Pretpostavimo rjeenje Frobenius oblika: y( x ) = Tada nam jednadba 2.311 postaje:

n=0 [ ] an (n + 1)(n + ) + (n + ) 2 xn+2 + an xn+ = 0 n =0 n=0

a n x n +

(2.312)

(2.313)

Piemo indicijalnu jednadbu (za n=0, uz najniu potenciju): / a0 [( 1) + 2 ] = 0 : a0 2 + 2 = 0 2 = 2 1 = , 2 = (2.315) 0 (2.314)

1 2 = 2

O cekujemo problem kada je 2 Z, no u biti imamo problem za Z. Pomi cemo indeks zadnje sume i piemo rekurzivnu formulu: [ ] an (n + 1)(n + ) + (n + ) 2 + an2 = 0 ] [ an (n + )2 2 + an2 = 0 1 an = an2 , (n + )2 2 Pogledajmo samo indeks pomaknut za 1 ( x1 ): [ ] a1 ( + 1) + ( + 1) 2 = 0 [ ] a1 ( + 1)2 2 = 0

(2.316) n2

(2.317)

U ovom slu caju a1 0 a a0 = 0, no problem je to je za = a1 = 0 sigurno. Za 2 Zna ci imamo samo parne potencije (neparne propadaju). Op ca rekurzija je: an = Za = je: an = 1 an2 n(n + 2) 104 1 an2 , (n + )(n + + ) n2

Z.

(2.318)

(2.319)

Moe se i pisati (kao to je profesor napravio na predavanjima): an+2 = 1 an (n + 2)(n + 2 + 2) 1 a 2 k 2 2k(2k + 2) (2.320)

Zna ci n nam je paran pa piemo: n = 2k a2 k = (2.321)

lana raspiimo prvih par c lanova rekurzije (da Da bi mogli napisati rekurziju preko a0 c dobijemo "osje caj" to bi trebalo ispasti). 1 1 a0 = a0 2(2 + 2) 2 2(1 + ) 1 1 k = 2 a4 = a2 = a0 4(4 + 2) 2 4(2 + 2)(4 + 2) k = 1 a2 = a2k = (1)k a0 22k k!(1 + )(2 + ) (k + )

(2.322)

2k k! su parni faktorijeli (2 4 . . . 2k). lana. 2k je ponavljanje dvojke kod svakog c ( + k + 1) = ( + k)( + k) = ( + k) . . . ( + 1). lan a0 : Uz c a0 = 1 2 ( + 1) (2.323)

lan postaje: koji smo posebno izabrali tako da bi normirali Besselovu funkciju, op ci c a2k = (1)k 22k+ k!( + k + 1) (2.324)

Prvo rjeenje Besselove diferencijalne jednadbe je Besselova funkcija prve vrste (slika 26): J ( x ) =
k =0

( x )2k+ (1)k k!( + k + 1) 2

1 x

(2.325)

Envelopa Besselove funkcije prve vrste trne kao

(asimptotski) (2.326)

1 1 1 R(r) Jl+1/2 (kr) = x kr kr Svi multipoli trnu s 1 . Graf ove funkcije nas podsje ca na gueno titranje. r Za 2

Z imamo dva linearno nezavisna rjeenja J ( x).

105

1.0

1 0.5 x

10 J0 x

15

20

25

0.5

Slika 26: Slika Besselove funkcije prve vrste i njene envelope No to ako je polucijeli broj? Tada je 2 neparan cijeli broj. Rekurzivna formula denira sve parne koecijente preko a0 kao i za 2 Z, no za neparne se koecijente raspadne. Za npr. = 1 nam neparni koecijenti ne ce nuno biti 0. Ipak tu moemo proizvoljno sta2 viti a2 = 0 i J ( x) se moe denirati. to ako je Z - pokuavamo sa cuvati neprekidnost u J ( x)s obzirom na . Problem nastaje kod a0 . Za Z smo imali: J ( x) =
k =0

( x )2k (1)k k!(k + 1) 2

1 a 0 = 2 (1 )

(2.327)

( + 1) = kad god je Z > 0 (zbog denicije gama funkcije i njena podru cja analiti cnosti), dok je za = 0 J ( x) = J ( x) i moramo drugdje traiti rjeenje. Ako se drimo formule: a2k = (1)k k!(k + 1)22k (2.328)

e o uz logi cnu konvenciju da je a2k = 0 za k < (jer (k + 1) ima pol). Ovo c cuvati e sumacija po formulu za J ( x) kao i neprekidnost u odnosu na , ali c ceti od k = m (pomak ishodita).
J m ( x ) = (1)k k =m

x 2 k m k!(k m + 1)22km

(2.329)

Promijenimo "dummy" indeks s k = k + m J m ( x ) =

k =0

(1)

k +m

x2k +m k !(k + m + 1)22k +m

(2.330)

106

No to nije nita drugo do (1)m Jm ( x). O cuvali smo neprekidnost J ( x) no izgubili smo linearnu zavisnost! injenice da, kada se rjeenja indicijalne jednadbe razlikuju za cijeli Ta zna cajka dolazi od c broj, jedno rjeenje Besselove diferencijalne jednadbe moe imati logaritamski singularitet pa drugo rjeenje moe biti oblika: y2 ( x) = log x
n=0

an x

n +

m =0

am xm+

(2.331)

Drugo rjeenje se zove Besselova funkcija druge vrste ili Neumannova funkcija. N ( x) = A Jmu ( x) + B J ( x) (2.332)

U knjigama se moe jo na ci i oznaka Y ( x) za Neumannovu funkciju. Graf je sljede ci:

N0 x

0.4 0.2 x

5 0.2 0.4 0.6

10

15

20

25

Slika 27: Slika Neumannove funkcije prve vrste

2.3.15 Svojstva, funkcija izvodnica i integralna reprezentacija Besselove funkcije Svojstva Besselove funkcije: 2 J ( x) x ( x) J1 ( x) J+1 ( x) = 2 J J+1 ( x) = J ( x) + J ( x) x J1 ( x) = J ( x) J ( x) x ( )m ( ) J ( x ) J+m ( x) 1 d = (1)m +m x dx x x ( )m 1 d ( x J ( x)) = xm Jm ( x) x dx J1 ( x) + J+1 ( x) = 107

(2.333)

Funkcija izvodnica: e
1 2 x(t1/t)

n=

Jn ( x)tn ,

t C

(2.334)

To moete dokazati tako da raspiete eksponencijalnu funkciju u red.

Funkcija izvodnica: 1 Jn (z) = Asimptotsko ponaanje: Za velike | x| i ksni : 2 J ( x ) x ( )1/2 [ ( )] ( ) 1 1 ) cos x +O 2 4 x x ( (2.336)
0

cos(z sin n)d,

zC

(2.335)

2.3.16 Svojstva Neumannove funkcije Nmu ( x) je linearno nezavisna o J ( x) ( B 0)

Za x (r ) Nmu ( x) je 90 izvan faze sa J ( x). Zahtjevamo: 2 N ( x ) x ( )1/2 ( ) 1 ) sin x + o 3/2 2 4 x ( (2.337)

e trajno ostati izvan faze za 90 (ovo gore je elimo specijalnu linearnu kombinaciju koja c asimptotski prikaz u malo o notaciji). Kako dobiti A i B ? Rastavimo to kao trigonometrijski problem: ( ( ( ) ) ) A cos x + B cos x + = sin x (2.338) 2 4 2 4 2 4 Rastavimo na sin( x /4) i sin(/2) i gledamo vektorsku jednadbu koja je razapeta sin( x /4) i cos( x /4) - vektori baze. A = cot() B = 1 sin() (2.339)

Tada Neumannovu funkciju moemo pisati kao: N = cos() J ( x) J ( x) sin() 108 (2.340)

to ako je = m Z? Tada nam je sinus jednak nuli, to nikako nije dobro. } 0 Jm ( x) = (1)m Jm ( x) N ( x ) m cos(m) = (1) 0 Ra cunamo limes (lim ) i koristimo LHospitalovo pravilo:
m sin() J ( x) + cos() J ( x) J ( x) Nm ( x) = lim N ( x) = = m cos() J ( x ) J ( x ) 1 m = lim ( 1) m =m =m

(2.341)

(2.342)

Kao to je sinus linearno nezavisan o kosinusu tako i N ( x) mora biti linearno nezavisna o J ( x). Kad m J i J se po cnu poklapati, a mi smo namjestili da je J 90 izvan faze jedino to se moe desiti je logaritamski singularitet u ishoditu. Za x moemo o cekivati pomak u fazi - asimptotski dobijemo Neumannovu funkciju. Asimptotsko ponaanje: Za velike | x| i ksni : 2 N ( x ) x
1.0 0.8 0.6 0.4 J2 x 0.2 x 0.5 J0 x J1 x 0.0 2 4 6 8 10 12 N0 x 0.5 N1 x N2 x

)1/2 [

( )] ( ) 1 1 ) sin x +O 2 4 x x (

(2.343)

2 0.2 0.4

10

12

1.0

Slika 28: Prve tri Besselove funkcije

Slika 29: Prve tri Neumannove funkcije

2.3.17 Sferne Besselove funkcije Vratimo se na Helmholtzovu amplitudnu jednadbu i njeno rjeavanje u sfernom koordinatnom sustavu (prije nas je to vodilo na Legendreove polinome). [ ] 2 l(l + 1) 2 R (r) + R (r) + k R(r) = 0 (2.344) r r2 109

Koristimo bezdimenzionalnu supstituciju koju smo koristili kod Besselove dif. jednadbe: x = kr dx = kdr Tada imamo: [ ] 2 l(l + 1) y ( x ) + y ( x) + 1 y( x ) = 0 x x2

(2.345)

(2.346)

Da nema 2 kod prve derivacije imali bi Besselovu DJ. Napravimo novu supstituciju: u y( x ) = x 1 y = u x1/2 ux3/2 2 3 y = u x1/2 u x3/2 + ux5/2 4 Nakon podueg raspisivanja (koje vi slobodno napravite da se uvjerite u to cnost moje jednadbe ;) ) imamo: [ ] 1 (l + 1/2)2 u + u + 1 u=0 (2.348) x x2 . Ono to smo dobili je u biti Besselova diferencijalna jednadba reda l + 1 2 Najop cenitije rjeenje je: al bl u( x) = Jl+1/2 ( x) + Jl1/2 ( x) x x Dok su speci cna rjeenja: jl ( x ) = Jl+1/2 ( x) Sferna Besselova funkcija 2x nl ( x ) = Nl+1/2 ( x) Sferna Neumannova funkcija 2x (2.349) (2.347)

(2.350)

(2.351)

I sferna i obi cna Neumannova funkcija divergiraju u ishoditu, to implicira da nije povoljna za npr. promatranje unutranjeg rjeenja problema em-zra cenja, no za vanjsko je prihvatljivo rjeenje. Za l=0 imamo: y + 2 +y=0 y (2.352)

Ako to rjeavamo Frobeniusom dobijemo rjeenja: 110

j0 ( x ) =
j0 x
1.0

sin x , x

n0 ( x ) =

cos x x

(2.353)

n0 x
0.8 0.6

0.6

0.4

0.4

0.2

0.2

5 x 0.2

10

15

20

5 0.2

10

15

20

0.4

Slika 30: Sferna Besselova funkcija

Slika 31: Sferna Neumannova funkcija

Pomo cu tih rjeenja moemo napisati operativne formule za sferne Besselove funkcije: 1 d jl ( x) = (1) x x dx
l l

( (

)l j0 ( x) (2.354)

)l 1 d nl ( x) = (1) x n0 ( x) x dx
l l

(2.355)

Nas zanima to se deava s viim multipolima, odnosno kako se ponaaju asimptotski sferne funkcije? Dominantno asimptotsko ponaanje je ono koje najsporije pada. ( 1 n ) jl ( x) sin x x 2 ( 1 n ) nl ( x) cos x x 2 i za sfernu Besselovu i za sfernu Neumannovu pada kao x1 .
1.0 0.8 0.6 j1 x 0.4 j2 x 0.2 0.0 0.2 0.6 x 0.2 0.0 2 4 6 j0 x 0.6

(2.356) (2.357)

0.4

n0 x

n1 x

0.2 n2 x x

10

12

10

12

0.4

Slika 32: Prve tri sferne Besselove funkcije 111

Slika 33: Prve tri sferne Neumannove funkcije

Uvjet za sferne Besselove funkcije (prve i druge vrste) mora biti da je x n(n + 1)/2. Iz asimptotskih vrijednosti vidimo da su jl ( x) i nl ( x) pogodne za opis stojnih sfernih valova (za putuju ce sferne valove koristimo sferne hankelove funkcije)[1]. 2.3.18 Modicirane Besselove funkcije Pogledajmo sljede ci problem: Imamo kona cni cilindar radijusa a i duljine L. Postaljamo uvjet da funkcija i cezava na bazama cilindra, dok je na platu konstantna. Traimo stacionarno stanje, odnosno rjeenje Laplaceove diferencijalne jednadbe: 2 = 0 Poto se radi o cilindru, prirodno je gledati problem u CKS: ( ) 1 1 2 2 r + 2 2 + 2 =0 r r r r z uz vjete: (r, , 0) = (r, , L) = 0 Spearacija konstanti: (r, , z) = R(r)()Z (z) / 1 1 R Z + R Z + 2 R Z + RZ = 0 (RZ )1 r r R 1 R 1 Z + + + =0 R r R r2 Z Uvodimo separacijske konstante: Z = 1 Z = 2 (2.363) (2.364) (2.361) (2.360) (2.358)

(2.359)

(2.362)

1 1 R + R + 2 (2 + r2 1 )R = 0 r r

Da bi Z bio 0 u 0 i L, mora vrijediti: 1 = i 2 = m2 112 (2.366) n2 2 L2 (2.365)

Odnosno rjeenje za Z dio je: Z (z) = sin Tada nam radijalni dio postaje: ( ) 2 2 1 1 2 2n R + R + 2 m r 2 R = 0 r r L Uvodimo prvu supstituciju:

n z L

(2.367)

(2.368)

n n r dx = dx, y( x) = R(r) (2.369) L L Pa nam jednadba za radijalni dio prelazi u ( ) 1 m2 y ( x) + y ( x) + 1 2 y( x) = 0 (2.370) x x Ponovo nas vodi na Besselovu jednadbu, no ovaj put nam smeta 1. Supstituiramo: x= z = ix dz = idx, u(z) = y( x) (2.371)

I kona cno dobivamo modiciranu Besselovu jednadbu: ( ) 1 m2 u (z) + u (z) + 1 2 u(z) = 0 z z Ova jednadba je oblikom ista kao i Besselova, samo je z = ix C. e biti modicirana Besselova i Neumannova funkcija: Rjeenje c I ( x) = U obliku sume: I ( x) = K ( x ) =
k =0

(2.372)

1 J (ix) i

Modicirana Besselova funkcija ( x )2k+ 1 k!(k + + 1) 2

(2.373)

(2.374) (2.375)

I ( x) I ( x) Modicirana Neumannova funkcija 2 sin() Katkad se za njih kae da su hiperbolne Besselove funkcije. Vratimo se na po cetni problem cilindra:
nm

Rnm (r)m ()Zn (z) =

[
n1 m1

L ( [ ] n z ) am cos(m) + bm sin(m) sin L

Anm Im

( nr ) L

+ Bnm Km

( nr )]

(2.376)

Ukoliko imamo osnu simetriju m = 0. Ako gledamo rjeenje unutra cilindra imamo: (r, , z) = 0 . 113

n1

An0 I0

( nr ) L

+ Bn0 K0

( nr ) L

sin

( nz ) L

(2.377)

koecijenti

=0

lan propada jer modicirana Neumannova funkcija (kao sve Neumannove) divergira Drugi c u 0. 0 =
n 1

An0 I0

( na ) L (

( ) ( nz ) / L k z sin sin sin dz L L 0

(2.378)

Traimo koecijente razvojau red (obi can Fourier) pomo cu relacija ortogonalnosti:
0 L

) ( na ) L k z sin dz = An0 I0 nk L L 2 n1

(2.379)

An0 I0

( na ) L

( nz ) 2 L = 0 sin dz = L 0 L { 0, n = 2l, l Z 0 [2 2 cos(n)] = = 40 , n = 2l + 1 n (2l+1)

(2.380)

Pa nam je koecijent: Al0 = Odnosno rjeenje problema: ( ( (2l+1)r ) ) sin (2l+1)z I 0 40 L L = ( (2l+1)a ) l 1 2l + 1 I0 L (2.382)
2 l +1 ) ( (2 l+1)a L 40

(2.381)

I0

udno jer je rubni uvjet Na platu za r = a se dobije red koji jako sporo trne, to i nije c idealiziran. Za r < a imamo guenje tipa exp(k(a r)).

114

2.3.19 Asimptotsko ponaanje modiciranih Besselovih funkcija e + o 3/2 x 2 x Dominantno eksponencijalno ponaanje (slika 34). ( x ) x e K ( x ) e + o 3/2 2x x
x

I ( x)

) (2.383)

(2.384)

Ponovo eksponencijalno, no ovaj put trnu ce ponaanje (slika 35).

2.0 108

1.5 108

I0 x

0.015

K0 x

1.0 108

0.010

5.0 107

0.005

10

15

20

25

10

15

20

25

Slika 34: Modicirana Besselova funkcija

Slika 35: Modicirana Neumannova funkcija

115