Gabriel Garcia Marquez IVJETI DA BI SE PRIPOVIJEDALO

ivot nije ono to smo preivjeli, ve ono ega se sjeamo, kao i nain na koji se sjeamo da bismo ga pripovijedali. I 1. Majka me je zamolila da poem s njom na razgovor o prodaji kue. Stigla je toga jutra u Barranquillu iz udaljenog mjesta gdje je ivjela naa obitelj i uope nije znala kako e me nai. Na sve se strane raspitivala meu poznanicima, a oni su je uputili da me potrai u knjiari Mundo, ili u oblinjim kavanama u koje sam dva puta dnevno odlazio na razgovor s prijateljima piscima. Upozorili su je: Budite oprezni, jer su potpuno ludi. Stigla je tono u podne. Brzim je korakom prola izmeu stolova s izloenim knjigama, stala pred mene i pogledala me u oi, nestano se smjekajui kao u svojim boljim danima. Prije no to sam se uspio pribrati, rekla je: - Ja sam tvoja majka. Neto se u njoj promijenilo i sprijeilo me da je prepoznam na prvi pogled. Bilo joj je etrdeset pet godina. Ako zbrojimo jedanaest poroaja, deset je godina provela u trudnoi i barem jo toliko dojei. Prerano je osijedjela, oi su joj izgledale vee i zauenije iza prvih bifokalnih naoala i nosila je strogu crninu za svojom majkom, no jo je zadrala otmjenu ljepotu kao na fotografiji s vjenanja, sada istaknutu aurom zrelih godina. ak i prije no to me zagrlila, obratila mi se uobiajeno sveanim tonom: - Dola sam te zamoliti da poe sa mnom na dogovor o prodaji kue. Nije mi morala rei koje kue, ni gdje se ona nalazi, jer je za nas postojala samo jedna jedina kua na svijetu: stara kua djeda i bake u Aracataci, u kojoj sam se rodio zahvaljujui sretnoj okolnosti i u koju se, nakon osme godine, nikada vie nisam vratio. Upravo sam

napustio pravni fakultet nakon est semestara koje sam uglavnom posvetio itanju svega to mi je dolo pod ruku i recitiranju napamet neponovljive poezije panjolskoga Zlatnog doba. Ve sam proitao, prevedene i posuene, sve knjige koje bi trebale dostajati za svladavanje vjetine pisanja, i objavio est pria u novinskim prilozima, koje su ushitile moje prijatelje i privukle panju kritike. Sljedeeg mjeseca navravao sam dvadeset tri godine, a ve sam izbjegavao sluenje vojske, zaradio dvije gonoreje, i dnevno sam, bez razmiljanja, puio ezdeset cigareta od najgorega duhana. Slobodno sam vrijeme provodio izmeu Barranquille i Cartagene na karipskoj obali Kolumbije, i kraljevski preivljavao s onim to su mi plaali za dnevne komentare u El Heraldu, to je bilo neto malo vie od niega, a spavao sam u najboljem moguem drutvu ondje gdje me zatekla no. Kao da mi nije bila dovoljna neizvjesnost vlastitih elja i kaos u ivotu, zajedno s nekolicinom nerazdvojnih prijatelja pripremao sam, bez ikakve potpore i vrlo smiono, objavljivanje asopisa to ga je Alfonso Fuenmavor planirao ve tri godine. to sam jo mogao poeljeti? Vie zbog oskudice nego zato to mi se to svialo, preduhitrio sam modu za dvadeset godina: upav brk, razbaruena kosa, traperice, koulje s cvjetnim uzorkom i hodoasnike sandale. U tami kina, i ne znajui da sam u blizini, moja tadanja prijateljica nekome je povjerila: Jadni je Gabito izgubljen sluaj. Prema tome, kada me je majka zamolila da poem s njom na razgovor o prodaji kue, nije bilo nikakva razloga za odbijanje. Napomenula mi je da nema dovoljno novaca, a ja sam ponosno odgovorio da u sam snositi svoje trokove. U novinama u kojima sam radio to nije bilo mogue rijeiti. Plaali su me tri pesosa po komentaru i etiri po uvodniku, kada je netko od stalnih uvodniara bio odsutan, ali to mi je jedva dostajalo za ivot. Htio sam zatraiti pozajmicu, no direktor me podsjetio kako je moj dug vei od pedeset pesosa. Toga sam dana povukao potez na koji se nitko od mojih prijatelja ne bi odvaio. Na izlazu iz kavane Colombia, pokraj knjiare, priao sam don Ramonu Vinvesu, starom katalonskom uitelju i knjiaru, i zamolio ga da mi posudi deset pesosa. Imao je samo est.

Ni majka ni ja, naravno, nismo uope mogli zamisliti da e taj bezazleni dvodnevni izlet biti toliko presudan za mene da e mi najdui i najaktivniji ivot biti prekratak da ga dokraja ispriam. Sada, kada sam prevalio sedamdeset petu, znam da je to bila najvanija od svih odluka koje sam morao donijeti u svojoj knjievnoj karijeri. Drugim rijeima: u cijelome ivotu. Sve do mladenatva, pamenje je vie zainteresirano za budunost nego za prolost, tako da selo u mome sjeanju jo uvijek nije bilo uljepano nostalgijom. Sjeao sam ga se onakva kakvo je neko bilo: mjesto dobro za ivot, gdje su se svi poznavali, na obali bistre rijeke to je brzala koritom od glatkih, bijelih i velikih oblutaka, nalik pretpovijesnim jajima. U sumrak, pogotovo u prosincu, nakon razdoblja kia zrak bi se pretvarao u dijamant, a Sierra Nevada de Santa Marta kao da se svojim bijelim vrcima sputala do plantaa banana na drugoj obali. Odande su se mogli vidjeti Arauaco Indijanci kako u koloni poput mrava trkaraju planinskim puteljcima s vreama umbira na leima i vau listove koke smotane u kuglice da bi im ivot bio laki. Mi djeca matali smo da pravimo grude od vjenoga snijega i da se grudamo na uarenim ulicama. ega je bila tako nevjerojatna, posebno za vrijeme sijeste, da su se odrasli na nju tuili kao da je neto novo i dotad nevieno. Od roenja sluam neprestano ponavljanje kako su pruga i naselja amerike tvrtke United Fruit Company izgraeni nou, jer je danju bilo nemogue drati alat usijan na suncu. Jedini prijevoz iz Barranquille do Aracatace bio je dotrajali motorni brodi koji je prolazio kanalom to su ga robovi iskopali za vrijeme Kolonije, a onda kroz golemu barutinu mutnih i pustih voda, sve do tajanstvenog naselja Cienaga. Ondje se ukrcavalo u putniki vlak koji je neko bio najbolji u zemlji i kojim se stizalo do Aracatace kroz beskrajne plantae banana, uz mnoga dugotrajna zaustavljanja u pranjavim i uarenim selima i na samotnim postajama. Na taj smo put majka i ja krenuli u sedam sati naveer u subotu, 18. veljae 1950, uoi karnevala, praeni pretpotopnim pljuskom, neuobiajenim za to doba godine, i s trideset dva pesosa u depu koji e nam jedva dostajati za povratak ako se kua ne proda pod predvienim uvjetima.

Pasatni su vjetrovi te noi tako estoko bjesnjeli da sam jedva jedvice uvjerio majku da se ukrca. Imala je potpuno pravo. Motorni su brodii bili skromne imitacije parobroda iz New Orleansa, ali s benzinskim motorima od kojih se cijeli brodi, zajedno sa svime na njemu, tresao kao u estokoj vruici. Imali su malen salon s raljastim drvenim kolcima za vjeanje mrea za leanje na razliitim visinama, i drvene klupice na koje se svatko ugurao kako je mogao sa svojom prekomjernom prtljagom, velikim zaveljajima robe za trgovinu, pletenim koarama s kokoima, pa ak i sa ivim svinjama. Bilo je i neto malo zaguljivih kabina s dva poljska leaja, to bi ih gotovo uvijek zauzimale bijedne kurvice koje su zbrinjavale hitne sluajeve za vrijeme putovanja. Budui da nismo nali nijednu slobodnu kabinu, jer smo se ukrcali u zadnji as, niti smo nosili mree, majka i ja na prepad smo zauzeli dvije eljezne sjedalice u glavnom prolazu i ondje se pripremili za noenje. Upravo kako se majka pribojavala, oluja je ibala odvaan brodi dok smo prelazili rijeku Magdalenu koja je u tom dijelu, nedaleko od estuarija, pokazivala oceansku ud. U luci sam se dobro opskrbio najjeftinijim cigaretama od crnoga duhana i grubim papiriima, te poeo puiti onako kako sam to tada inio, palei cigaretu opukom prethodne, preitavajui Svjetlost u kolovozu Wiliama Faulknera koji je u to doba bio moj najvjerniji duh zatitnik. Majka se uhvatila krunice kao vitla koje moe izvui traktor iz gliba ili odrati avion u zraku, i prema ustaljenoj navadi nije traila nita za sebe, nego blagostanje i dug ivot za svojih jedanaestero siroia. Njezina je molitva sigurno prispjela na pravo mjesto, jer se kia smirila im smo uli u kanal, a povjetarac je pirkao tek toliko da preplai komarce. Majka je potom spremila krunicu i dugo, bez rijei, promatrala kako ivot tutnji oko nas. Rodila se u skromnoj kui, ali je odrastala u kratkotrajnom procvatu bananske tvrtke od koje joj je ostala, ako nita drugo, barem dobra naobrazba bogatake keri u koledu Prikazanja Presvete Djevice u Santa Marti, koju je pohaala zahvaljujui druenju s kerima bananskih monika. Za boinih praznika vezla je na uokvirenom platnu s prijateljicama, svirala klavikord na dobrotvornim

sajmovima i s tetom u pratnji prisustvovala najbiranijim plesovima bogobojazne lokalne aristokracije, ali do udaje za seoskog telegrafista, protiv volje roditelja, nije imala momka. Otada su njezine najpoznatije vrline bile smisao za humor i eljezno zdravlje to ga podvale nevolja nee uspjeti unititi za njezina dugoga ivota. No najzaudnija vrlina na koju nakon udaje nitko nije ni pomiljao, bio je zapravo osobit dar kojim je uspijevala prikriti nesvakidanju snagu karaktera: savreni Lav. Uz pomo te vrline uvela je matrijarhat i njezina je mo dopirala do najudaljenijih roaka u nezamislivim mjestima, poput planetarnog sustava kojim je upravljala iz kuhinje, tihim glasom i skoro ne trepui, dok bi stajala pokraj uzavrelog lonca s grahom. Gledajui je kako utke podnosi muno putovanje, pitao sam se kako je uspjela tako brzo i nadmono zauzdati nepravde siromatva. Ta strana no bila je sjajna prilika za njezino iskuavanje. Krvoloni komari, gusta i smradna vruina zbog mulja u kanalima to ga je brodi prevrtao na svom putu, bauljanje rasanjenih putnika kojima je vlastita koa bila tijesna, sve kao da je bilo smiljeno da se najvra narav izbaci iz takta. Moja je majka sve to podnosila ne miui se sa sjedalice, dok su djevojke za iznajmljivanje ubirale karnevalske plodove u oblinjim kabinama, preruene u mukarce ili u panjolke. Jedna od njih nekoliko puta je ula i izila iz svoje kabine, uvijek u pratnji druge muterije i pritom prolazila pokraj majina sjedala. Mislio sam da je nije zamijetila. Ali nakon to je ula i izila etvrti ili peti put za nepun sat, ispratila ju je saaljivim pogledom do kraja hodnika. - Jadne djevojke - uzdahnula je. - Ovo to moraju initi da preive gore je od rada. Tako je ostala sve do ponoi kada sam, umorivi se od itanja uz nepodnoljivo podrhtavanje i slaba svjetla u hodniku, zapalio cigaretu i sjeo pokraj nje, pokuavajui izroniti iz ivoga pijeska grofovije Yoknapatawpha. Godinu dana prije toga napustio sam fakultet, nerazumno se nadajui da u ivjeti od novinarstva i knjievnosti bez potrebe da ih nauim, ohrabren reenicom za koju mislim da sam je proitao u nekom djelu Bernarda Shawa: U ranom djetinjstvu morao sam

prekinuti obrazovanje da bih poao u kolu. Nisam mogao ni s kim o tome raspravljati jer sam osjeao, iako to nisam mogao objasniti, da moji razlozi vrijede samo za mene. Pokuati uvjeriti svoje roditelje u takvu ludost, kada su ve uloili u mene velike nade i potroili mnogo novaca to ga ni sami nisu imali dovoljno, bio bi jalov posao. Osobito oca, koji bi mi sve oprostio, samo da se vratim kui s fakultetskom diplomom koju on nije uspio stei. Komunikacija se prekinula. Skoro godinu dana kasnije i dalje sam namjeravao obii ga i objasniti mu svoje razloge kad se pojavila majka i zamolila me da poem s njom na razgovor o prodaji kue. Ipak, tu temu nije uope spomenula sve do poslije ponoi, na brodiu, kada je osjetila neto nalik nadnaravnom otkriu da je napokon nastupio odgovarajui trenutak da mi povjeri pravi razlog svoga putovanja. Nain, ton i briljivo birane rijei kojima je naela temu dozrijevali su zacijelo u osami nesanica mnogo prije no to je krenula na put. - Otac ti je jako tuan - prozbori. Eto onoga ega sam se najvie pribojavao. Zapoela je kao i uvijek u najneoekivanijem trenutku i smirenim glasom kao da je nita ne moe rasrditi. Tek toliko, reda radi, jer sam predobro znao odgovor, upitao sam: - A zato? - Zato to si prekinuo studij. - Nisam ga prekinuo - odgovorih. - Samo sam ga promijenio. ivnula je od pomisli na temeljitiju raspravu. - Tvoj otac kae da je to isto - doda. Iako sam znao da je to la, rekoh joj: - I on je ostavio studij i posvetio se sviranju violine. - To nije isto - bodro e ona. - Violinu je svirao samo na zabavama i serenadama. A studij je prekinuo zato to nije imao ni prebijenog novia. No za manje od mjesec dana nauio je telegrafiju, to je tada bilo jako dobro zanimanje, posebno u Aracataci. - I ja ivim od pisanja u novinama - podsjetih je. - To kae da me utjei - odvrati. - Ali neimatina ti se primjeuje izdaleka. Zato te nisam prepoznala u knjiari. - Ni ja tebe nisam prepoznao - priznah.

- Ali ne zbog istih razloga - nastavi. - Mislila sam da si prosjak. Bacila je pogled na iznoene sandale, i dodala: - I bez arapa. - Tako je udobnije - objasnih. - Dvije koulje i dvoje gaa: jedno na meni, a drugo se sui. to ovjeku vie treba? - Malo dostojanstva - odvrati ona. Ali odmah ublai ton: - To ti govorim jer te jako volimo. - Znam ja to - potvrdih. - Nego, reci mi neto: ne bi li i ti na mome mjestu napravila isto? - Ne bih - odgovori ona - ako se moji roditelji ne bi slagali s time. Prisjetivi se tvrdoglavosti kojom je uspjela svladati protivljenje svoje obitelji zbog udaje, rekoh joj smijui se: - Pogledaj me u oi. Ali ona je, ozbiljna, skrenula pogled jer je vrlo dobro znala to mislim. - Nisam se udala sve dok nisam dobila blagoslov roditelja - ree. -Dodue, silom, ali ipak sam ga dobila. Prekinula je razgovor, ne zato to su je moji argumenti uvjerili, nego zato to je morala ii na zahod, ali je sumnjala u njegovu istou. Upitao sam notroma ima li kakvo dolinije mjesto, ali mi on objasni kako i sam koristi zajedniki zahod. Te zakljui kao da je upravo proitao Conrada: Na moru smo svi jednaki. Tako se majka podvrgnula opevaeem pravilu. Iziavi, suprotno mojim strahovanjima, jedva se suzdrala od smijeha. - Zamisli - ree mi - to e pomisliti tvoj tata ako se vratim s kakvom sramnom boletinom? Kasnili smo tri sata jer su se nakupine anemona iz kanala zaplele u elise, i tek nakon ponoi brodi se nasukao na mangrove te su ga mnogi putnici morali povlaiti s obale pomou uadi od mrea. Vruina i komari postali su nesnosni, ali ih je majka vjeto izbjegla trenutanim i isprekidanim snom na mahove, ve poznatim u obitelji, koji joj je omoguavao da se odmori a da ne izgubi nit razgovora. Kada je brodi ponovno krenuo, i pirnuo svjei povjetarac, potpuno se razbudila. - U svakom sluaju - uzdahnu - tati moram donijeti nekakav odgovor. - Bez brige - odgovorih jednako prostoduno. - U prosincu u doi i

tada u mu sve objasniti. - Za deset mjeseci - zakljui ona. - Na kraju krajeva, ove se godine vie nita ne moe uiniti na fakultetu - odvratih. - Obeava li doista da e doi? - Obeavam - rekoh. I prvi put sam u njezinu glasu naslutio stanovitu uznemirenost. - Mogu li rei tati da e pristati? - Ne - odrezah. - To ne. Oito je traila drugi izlaz. Ali nisam poputao. - Onda je bolje da mu odmah kaem cijelu istinu - zakljui ona. -Tako se nee doimati kao prijevara. - Dobro - izustih s olakanjem. - Reci mu... Na tome smo ostali, a netko tko je dobro ne poznaje pomislio bi da je tu sve zavrilo, no ja sam znao da je to predah za prikupljanje snage. Malo kasnije vrsto je zaspala. Blagi povjetarac rastjerao je komarce i ponovno ispunio zrak mirisom cvijea. Brodi je poprimio eleganciju jedrenjaka. Nalazili smo se u Cienagi Grande, u jo jednom od mitova iz djetinjstva. Plovio sam njome vie puta, kad me je djed, pukovnik Nicolas Ricardo Marquez Mejia - kojega smo mi, njegovi unuci, zvali Papalelo -vodio iz Aracatace u Barranquillu u posjet roditeljima. Movare se ne treba bojati, no treba je potivati, rekao mi je pripovijedajui o hirovitostima njezinih voda, koje su se vladale as kao da se radi o bazenu, as kao da se radi o razularenom oceanu. U vrijeme kia ovisila je o hirovima planinskih oluja. Od prosinca do travnja, kada je vrijeme trebalo biti blago, sjeverni pasatni vjetrovi obarali su se na nju takvom silinom da je svaka no bila pustolovina. Baka s majine strane, Tranquilina Iguaran - Mina, uputala bi se u prelazak samo u sluajevima krajnje nude nakon jednoga stravinog putovanja kada su se morali skloniti do zore na uu rijeke Riofrio. Te je noi, sreom, bilo mirno. S prozora na pramcu, kamo sam iziao udahnuti malo zraka tik pred svitanje, vidjela su se svjetla ribarskih brodica kako plutaju kao zvijezde na vodi. Bilo ih je bezbroj, a nevidljivi ribari razgovarali su kao gosti, jer su glasovi

sablasno odzvanjali movarom. Onako naslonjena laktovima na ogradu, dok sam pokuavao razabrati obrise planine, nenadano me okrznuo prvi nalet nostalgije. Jedne davne zore nalik ovoj, dok smo prelazili Cienagu Grande, Papalelo me ostavio spavati u kabini i otiao u krmu. Ne znam koliko je moglo biti sati kada me, nadglasavi zujanje zahralog ventilatora i kloparanje letvica u kabini, probudila nekakva buka. Nije mi bilo vie od pet godina i strano sam se prestraio, no ubrzo se sve smirilo te sam pomislilo da sam neto sanjao. Ujutro, kada smo stigli u Cienagu, djed se brijao britvom uz otvorena vrata, s ogledalom objeenim o dovratak. Tono se sjeam: jo uvijek nije odjenuo koulju, ali je preko potkoulje nosio svoje vjene iroke naramenice sa zelenim prugama. Dok se brijao, nije prekidao razgovor s mukarcem kojega bih i dandanas mogao prepoznati na prvi pogled - izrazito veliki nos, mornarska tetovaa na desnoj ruci, nekoliko tekih zlatnih lanaca oko vrata, s narukvicama i kolutima, isto tako zlatnima, oko oba zapea. Tek sam se odjenuo, sjedio sam na krevetu i obuvao izme, kada je taj ovjek rekao djedu: - Ne sumnjajte u to, pukovnie. Htjeli su vas baciti u vodu. Djed se nasmijeio ne prekidajui brijanje, i njemu svojstvenim ponosom odgovorio: - Bolje za njih da se nisu usudili. Tada sam shvatio sinonju buku i jako me se dojmila pomisao da je netko htio baciti djeda u movaru. Sjeanje na ovaj nikada razjanjeni dogaaj iznenadio me toga jutra kada sam pratio majku na dogovor o prodaji kue, dok sam promatrao planinu prekrivenu snijegom koja je osvanula plava pod prvim zrakama sunca. Zahvaljujui sporom napredovanju kroz kanale, uspjeli smo na punom dnevnom svjetlu vidjeti bljetavi pjeani sprud koji tek neznatno dijeli more od movare, gdje su se nalazila ribarska sela s mreama koje su se suile na obali, a prljavi i mravi djeaci igrali krpenjaama nogomet. Dojmilo me se to to sam na ulicama zapazio mnoge ribare osakaenih ruku, jer nisu dovoljno brzo bacili tapin dinamita. Dok je brodi prolazio, djeca su se bacala u vodu da bi izronili kovanice koje su im dobacivali

putnici. Negdje oko sedam pristali smo u kunom blatu, nedaleko od naselja Cienage. Grupica nosaa, kojima je blato dopiralo do koljena, ljapkajui nas je prenijela u naruju do pristanita, izmeu preleta strvinara koji su se borili za otpatke iz kaljue. Dok smo sjedili za stolovima u luci i bez urbe dorukovali ukusne morske ribe i prene krike zelenih banana, majka je ponovno prela u napad, nastavljajui svoj rat. - Reci mi najzad - ree mi ne diui pogled - to u poruiti tati? Pokuao sam odloiti odgovor dok neto smislim. - O emu? - O onome to ga jedino zanima - odvrati ona pomalo srdito - o tvome studiju. Imao sam sree da je neki nepristojni gost, privuen estinom dijaloga, htio uti moje objanjenje. Majin neposredni odgovor, osim to me je posramio, iznenadio me, jer ona inae vrlo ljubomorno uva privatnost. - eli biti pisac - pojasni. - Dobar pisac moe zaraditi mnogo novaca - primijetio je mukarac ozbiljno. - Pogotovo ako radi za vladu. Ne znam je li majka promijenila temu iz obzira ili u strahu od argumenata nepredvienog sugovornika, ali oboje se na kraju saalilo nad nevoljama to prate moju generaciju te poalilo jedno drugome. Na kraju, u razgovoru o zajednikim poznanicima, otkrili su da smo dvostruki roaci po obiteljima Cotes i Iguaran. U to vrijeme dogaalo nam se da od tri osobe koje smo sretali na karipskoj obali dvije od njih budu nai roaci, a majka je to uvijek spominjala kao neobian dogaaj. Odvezli smo se do eljeznike postaje u natkrivenom jednopregu s dva sjedala, moda zadnjem iz te legendarne vrste, ve nestale u ostatku svijeta. Majka je zamiljeno gledala suhu ravnicu ispresijecanu salitrom koja je poinjala u lukoj barutini i stapala se s horizontom. Za mene je to bilo povijesno mjesto: kada su mi bile tri ili etiri godine, za vrijeme moga prvog putovanja u Barranquillu, djed me vodio za ruku preko te uarene pustoi,

urno koraajui i nita ne govorei, i odjednom smo se nali pred irokim prostranstvom zelenih voda s mjehurima pjene po kojemu je plutalo mnotvo utopljenih kokoi. - To je more - rekao mi je. Razoaran, upitao sam ga to se nalazi na drugoj obali, a on mi je odgovorio bez oklijevanja: - Nema druge obale. Danas, nakon tolikih mora to sam ih vidio s jedne i druge strane, i dalje mislim da je to bio jedan od njegovih znamenitih odgovora. U svakom sluaju, nita dotad vieno nije ni priblino nalikovalo tome prljavom moru sa ljunanim obalama po kojima je bilo nemogue hodati zbog truloga mangrova granja i krhotina puevih kuica. Uasno. Moja je majka vjerojatno isto mislila o moru kod Cienage, jer im ga je ugledala s lijeve strane kola, uzdahnula je: - Nijedno more nije kao ono kod Riohache! Tada sam joj ispriao sjeanje na utopljene kokoi, i kao i svim odraslima, ono joj je izgledalo kao djetinja halucinacija. Nastavila je nijemo promatrati sela pokraj kojih smo prolazili, i po promjenama u njezinu disanju znao sam to misli o svakome. Proli smo ispred etvrti bluda na drugoj strani eljeznike pruge, s raznobojnim kuercima zahralih krovova i sa starim papigama iz Paramariba koje su s obrua objeenih o potkrovnu gredu na portugalskom dozivale klijente. Proli smo uz mjesto gdje lokomotive uzimaju vodu, natkriveno golemim eljeznim svodom pod koji su se na spavanje sklanjale ptice selice i izgubljeni galebovi. Zaobili smo grad ne ulazei u njega, ali smo vidjeli iroke i puste ulice, i kue iz negdanjih slavnih vremena, prizemnice s jednokrilnim prozorima, gdje se neprekidno vjebao klavir od svanua. Najednom, majka upre prstom u daljinu. - Pogledaj - ree. - Ondje je sve zavrilo. Pratio sam smjer njezina kaiprsta i ugledao postaju: zgradu od raspucanih dasaka s limenim krovom na dvije vode i balkonima uzdu cijeloga proelja, a ispred nje maleni pusti trg na koji ne moe stati vie od dvije stotine osoba. Ondje je 1928, kako je majka ustvrdila toga dana, vojska strijeljala nikada utvren broj nadniara

s plantaa banana. Otkada pamtim znao sam za taj dogaaj kao da sam ga sam doivio, jer sam tisuu puta uo djeda kako o njemu govori i ponavlja priu: vojnik ita rjeenje kojim su nadniari u trajku proglaeni grupom razbojnika; tri tisue mukaraca, ena i djece nepomini pod nemilosrdnim suncem otkako im je asnik dao pet minuta vremena da napuste trg; naredba za otvaranje vatre, tektanje usijanog rafala, mnotvo paralizirano panikom dok ga, red po red, sasijecaju metodike i nezasitne kare rapnela. Vlak je dolazio u Cienagu u devet ujutro, prikupljajui putnike s brodia i one koji su pristigli iz planinskih naselja, te etvrt sata kasnije nastavljao prema unutranjosti zone plantaa banana. Majka i ja stigli smo poslije osam sati, no vlak je kasnio. Ipak smo bili jedini putnici. Ona je to shvatila im je ula u prazan vagon, veselo uskliknuvi: - Kakva rasko! Cijeli vlak samo za nas! Oduvijek sam mislio da je hinila veselje kako bi prikrila razoaranje, jer je trag zuba vremena na vagonima odmah upadao u oi. Bili su to nekadanji vagoni drugog razreda, ali bez sjedala od pletenog prua i pominih prozorskih stakala, samo s drvenim klupama to su ih uglaale priproste i tople sirotinjske stranjice. U usporedbi s onim to je bio nekada, ne samo taj vagon nego cijeli vlak bio je vlastita utvara. Neko je imao tri razreda. Trei, kojim su putovali oni najsiromaniji, bili su oni isti vagoni kojima su se prevozile banane ili stoka za klaonicu, prilagoeni za putnike tako to su po duini postavljene tvrde drvene klupe. U drugom razredu bila su sjedala od pletenog prua i bronani okviri. Vladini dunosnici i visoki slubenici bananske tvrtke putovali su prvim razredom, s tepisima izmeu sjedala i irokim i udobnim naslonjaima na razvlaenje presvuenima crvenim pliom. Kada je putovao glavni upravitelj tvrtke ili njegova obitelj ili njegovi ugledni uzvanici, prikvaili bi na kompoziciju luksuzni vagon s posebnom zatitom od sunca za prozorska stakla s pozlaenim rubovima, i s otkrivenom terasom sa stoliima da se za vrijeme putovanja moe pijuckati aj. Nisam upoznao niti jednog smrtnika koji je iznutra vidio tu koiju iz bajke. Moj djed je u dva navrata bio naelnik i nikada nije krtario, ali je drugim razredom putovao

samo kad bi pratio koju od ena iz obitelji. Na pitanje zato putuje treim razredom, odgovarao je: Zato to nema etvrtog. No najbolje sam se iz toga vremena sjeao tonosti vlaka. Mjesni su satovi usklaivani prema njegovu zviduku. Toga dana, zbog ovog ili onog razloga, kasnio je sat i pol. Kada je krenuo vrlo sporo i uz otuni pisak, majka se prekriila, ali se odmah vratila u stvarnost. - Ovome vlaku treba podmazati opruge - zakljui. Bili smo moda jedini putnici u cijelome vlaku i dotada nita nije pobudilo moje zanimanje. Utonuo sam u pospanost Svjetlosti u kolovozu, puei bez prestanka, i samo sam povremeno nakratko pogledavao kroz prozor da bih prepoznao naselja to su ostajala iza nas. Dugim zvidukom vlak je proparao movare Cienage, i punom brzinom uao u drhtavi usjek crvenih stijena gdje je kloparanje vagona postalo nepodnoljivo. Ali nakon petnaestak minuta je usporio i tiho sopui zaao u svjeu polutamu plantaa. Vrijeme se zgusnulo i vie se nije osjeao morski povjetarac. Nisam morao prekinuti itanje da bih znao kako smo uli u nepristupano kraljevstvo zone plantaa banana. Ambijent se promijenio. S obje strane pruge pruale su se simetrine i beskrajne plantae po kojima su upregnuti volovi vukli kola natovarena zelenim grozdovima banana. Iznenada, na nezasijanom zemljitu pojavie se naselja od crvene opeke, uredi sa stropnim ventilatorima i roletama od grube tkanine na prozorima te samotna bolnica okruena makovima. Uz svaku rijeku izraslo je selo i eljezni most preko kojega je urliui prolazio vlak, a djevojke koje su se kupale u ledenoj vodi skakale su poput pliskavica izluujui putnike svojim neuhvatljivim dojkama. U naselju Riofrio ulo je nekoliko obitelji Arauaco Indijanaca nakrcanih naprtnjaama prepunima planinskih avokada, najukusnijima u cijeloj zemlji. Skakuui su preli vagon uzdu i poprijeko traei mjesto za sjedenje, ali kad je vlak ponovno krenuo, ostale su samo dvije bijele ene s malenom bebom i jedan mladi sveenik. Dijete nije prestalo plakati do kraja puta. Sveenik je nosio izme i kacigu istraivaa, reverendu od gruboga platna s etvrtastim zakrpama nalik na brodsko jedro i govorio je bez

prestanka, ne obazirui se na djetetov pla, ba kao da je za propovjedaonicom. Tema njegove propovijedi bila je mogunost povratka bananske tvrtke. Otkada je tvrtka otila, njezin je odlazak bila glavna tema u regiji, a miljenja su bila podijeljena izmeu onih koji su prieljkivali povratak tvrtke i onih koji su bili protiv nje, svi sigurni u svoje miljenje. Sveenik je bio protiv, to je potkrijepio tako osobnim objanjenjem da se ono tim enama uinilo budalastim: - Kuda ta tvrtka proe, trava ne raste. Bilo je to jedino originalno to je rekao, ali nije uspio obrazloiti, te ga je na kraju ena s djetetom zbunila primjedbom kako se Bog s njim ne bi sloio. Nostalgija je, kao i uvijek, izbrisala rune uspomene i uveliala lijepe. Nitko nije umaknuo njezinu razornome djelovanju. S prozora vagona mogli su se vidjeti mukarci kako sjede pred vratima kua, i bilo je dovoljno pogledati im lica da bi se znalo to iekuju. Pralje na ljunanim obalama promatrale su prolazak vlaka s istom nadom. Svaki stranac s poslovnom torbicom izgledao im je kao ovjek iz United Fruit Company koji se vraa da uspostavi prolost. Pri svakom susretu, pri svakom posjetu, u svakom pismu pojavila bi se, prije ili kasnije, otajstvena reenica: Kau da se tvrtka vraa. Nitko nije znao tko je to rekao, kada i zato, ali nitko nije sumnjao u istinitost te tvrdnje. Moja je majka mislila kako je izlijeena od duhova prolosti jer je nakon smrti svojih roditelja prekinula svaku vezu s Aracatacom. Unato tome, odavali su je snovi. Uvijek kad je sanjala neki san koji bi je zaokupio do te mjere da bi nam ga ispriala za dorukom, redovito bi bio povezan s enjama za podrujem plantaa banana. Preivjela je najtea razdoblja ne prodavi kuu, nadajui se da e za nju dobiti ak etiri puta vie kada se tvrtka vrati. Na kraju je pobijedio nepodnoljivi pritisak stvarnosti. No kada je ula kako sveenik u vlaku govori da tvrtka samo to se nije vratila, jako se rastuila i apnula mi: - teta to ne moemo jo malo priekati i prodati kuu skuplje. Dok je sveenik govorio, proli smo kroz selo gdje se skupilo mnotvo na trgu, a limena glazba svirala veselu skladbu pod

nemilosrdnim suncem. Sva ta sela uvijek su mi izgledala jednaka. Kada me Papalelo vodio u sjajno kino Olympia don Antonia Dacontea, primijetio sam da eljeznike postaje u kaubojskim filmovima nalikuju onim naima. Kasnije, kada sam poeo itati Faulknera, sela iz njegovih romana uinila su mi se ista kao naa. To nije bilo udno, jer je njihovu gradnju vodilo mesijansko nadahnue tvrtke United Fruit Company i isti prolazni stil privremenih naselja. Sjeao sam se svih tih sela s crkvom na trgu i kuicama iz bajki s proeljima olienim jarkim bojama. Sjeao sam se skupina crnih nadniara kako pjevaju u sumraku, koliba na posjedima ispred kojih su nadniari sjedili i gledali kako prolaze teretni vlakovi, jaraka u kojima bi osvanula tijela maetera kojima su u subotnjim pijankama odsjekli glave. Sjeao sam se privatnih gradova gringosa u Aracataci i u Sevilli, s druge strane eljeznikoga kolosijeka, opkoljenih metalnim mreama nalik golemim elektrificiranim kokoinjcima to su za svjeih ljetnih jutara postajale crne od sprenih lastavica. Sjeao sam se njihovih beivotnih plavih travnjaka s paunovima i prepelicama, kua crvenih krovova, prozora zatienih metalnom mreicom, i okruglih stolia sa sklopivim stolicama za blagovanje na terasama, medu palmama i pranjavim ruinjacima. Ponekad, kroz ianu ogradu, vidjele su se lijepe i onemoale ene u muslinskim haljinama i velikim eirima od gaze, koje su zlatnim karama rezale cvijee u svojim vrtovima. Ve u djetinjstvu nije mi bilo lako razlikovati sela jedna od drugih. Dvadeset godina kasnije bilo je jo tee, jer su s trijemova na postajama otpale ploe s idilinim imenima - Tucurinca, Guamachito, Neerlandia, Guacamaval - i sva su bila zaputenija nego u mome sjeanju. Bilo je oko jedanaest i trideset ujutro kada se vlak zaustavio u Sevilli zbog promjene lokomotive i opskrbe vodom, to je trajalo petnaest beskonanih minuta. Ondje je sunce uprilo. Kada smo ponovno krenuli, nova nam je lokomotiva pri svakom zavoju slala mlaz ugljene praine to je ulazio kroz neostakljen prozor i prekrivao nas crnim velom. Sveenik i ene sili su u nekom selu, a da to nismo ni primijetili, i to nam je pojaalo dojam da putujemo sami u niijem vlaku. Sjedei ispred mene i

gledajui kroz prozor, majka je zadrijemala dva ili tri puta, ali se najednom razbudila i jo jednom izbacila grozno pitanje: - Onda, to u rei ocu? Mislio sam da nikada nee odustati od potrage za slabom tokom da bi slomila moju odluku. Neposredno prije toga napomenula je sva mogua kompromisna rjeenja koja sam glatko odbio, iako sam znao da njezino povlaenje nee biti dugoga daha. Unato svemu, iznenadio me taj novi pokuaj. Spreman na drugu beskorisnu bitku, odgovorio sam mirnije nego prije: - Reci mu da mi je jedina ivotna elja biti pisac, i da u to i biti. - On se ne protivi da bude togod hoe - odgovori ona - ako neto diplomira. Govorila je ne gledajui me, pretvarajui se da je vie od naega razgovora zanima ivot to je promicao kroz prozor. - Ne znam zato ustraje toliko, kad predobro zna da se neu predati - odvratih. Odmah me je pogledala u oi i zainteresirano upitala: - Zato misli da znam? - Zato to smo ti i ja jednaki - odgovorih. Vlak se zaustavio na samotnoj postaji i malo kasnije proao pokraj jedine plantae banana uz prugu koja je imala napisano ime na ulazu: Macondo. Ta mi je rije privlaila panju jo od prvih putovanja s djedom, ali tek kada sam odrastao, otkrio sam da mi se svia njezin pjesniki odjek. Nikada tu rije nisam uo ni od koga, niti sam se zapitao to znai. Upotrijebio sam je ve u tri djela kao ime za izmiljeno selo kada sam saznao, iz neke enciklopedije to mi je sluajno dola pod ruku, da je to tropsko drvo nalik stablu ceibe, bez cvijeta i ploda, i da se od njezina drveta izrauju kanui i kuhinjski pribor. Kasnije sam u Briklopediji otkrio kako na Tanganjiki postoji nomadski narod pomislio da moda otuda potjee ta rije. Ali taj podatak nisam provjerio, niti sam ikada vidio drvo, iako sam se mnogo puta o njemu raspitivao na plantaama banana, no nitko mi nije znao nita poblie rei o njemu. Moda nikada nije ni postojalo. Vlak je u jedanaest sati prolazio kroz posjed Macondo i deset minuta kasnije poeo se zaustavljati u Aracataci. Toga dana, kada

sam pratio majku radi prodaje kue, zakasnio je sat i pol. Bio sam u zahodu kada je poeo ubrzavati i kroz razbijeni prozor uletio je uareni i suhi vjetar pomijean s kloparanjem starih vagona i izbezumljenim zvidukom lokomotive. Srce mi je lupalo u grudima, a hladna munina ledila utrobu. Na brzinu sam iziao tjeran strahom nalik onome to se osjea kod potresa, i zatekao majku kako nepomino sjedi na svom sjedalu i glasno izgovara imena sela to promiu pred njezinim oima poput bljesaka prolog ivota koji se nikada vie nee vratiti. - To su zemljita to su ih ocu prodali s priom da u njima ima zlata - objasni. Poput daha promaknula je kua uitelja adventista, njihov vrt pun cvijea i natpis na ulazu: The sun shinesfor ali. - To si prvo nauio na engleskom - ree majka. - Ne prvo - pojasnih - ve jedino. Proao je betonski most i kanal mutnih voda iz vremena kada su gringosi preusmjerili tok rijeke prema plantaama. - etvrt prostitutki gdje su mukarci doekivali jutro pleui cumbiambu sa snopovima novanica zapaljenima umjesto svijea objasni ona. Klupe etalita, stabla badema sparuena suncem, park pored kole Montessori gdje sam nauio itati. Na trenutak je slika cijeloga sela u bljetavoj nedjelji veljae zablistala na prozoru. - Postaja! - uzviknula je majka. - Kako se sve promijenilo otkada vie nitko ne eka vlak! Tek to je zamro zviduk, lokomotiva je usporila zaustavljajui se uz otegnutu alopojku. Ponajprije me se dojmila tiina. Opipljiva tiina koju bih prepoznao zavezanih oiju meu svim tiinama svijeta. Od snanog odsjaja vruine sve je titralo. Dokle god je dopirao pogled, nije se vidio trag ljudskoga ivota, a sve drugo prekrivala je tanka koprena uarene praine. Majka je sjedila jo nekoliko minuta, gledajui mrtvo cumbiamba - kolumbijski ples uz bubnjeve koji potjee od zapadnoafrikih plesova selo isprueno po pustim ulicama, da bi na kraju prestraeno uzviknula:

- Moj Boe! Bilo je to jedino to je prozborila prije izlaska. Dok je vlak stajao, nisam imao dojam da smo sasvim sami. No kada je ponovno krenuo, uz neoekivan i prodoran pisak, majka i ja ostali smo naputeni pod paklenim suncem i sva teina sela svalila se na nas. Nismo ni progovorili. Stara drvena kolodvorska zgrada, limeni krov, balkon uzdu cijeloga proelja - tropska verzija onih to smo ih poznavali iz filmova o kaubojima. Proli smo kroz naputenu postaju s podnim opekama to su se raspucale pod pritiskom korova, i utonuli u sparnu sijestu, stalno traei zatitu badema. Od djetinjstva sam mrzio te trome sijeste jer smo se dosaivali. Uutite, spavamo, mrmljali su spavai kroz san. Trgovine, javni uredi i kole zatvarali su se u dvanaest i otvarali tek neto prije tri. Unutranjost kua plutala je u limbu drijemea. U nekima je bilo do te mjere nepodnoljivo da su mree vjeali u dvorite ili iznosili stolce u sjenu badema te spavali sjedei nasred ulice. Ostajali su otvoreni samo hotel nasuprot postaje, njegov bar, biljarska sala i telegrafski ured iza crkve. Sve je bilo istovjetno sjeanjima, ali nekako manje i siromanije, sravnjeno snanim sudbinskim vjetrom: iste kue nagrizene crvotoinom, limeni krovovi proupljeni hrom, etalite s ostacima granitnih klupa i tuna stabla badema, i sve to preoblieno nevidljivom i usijanom prainom to vara oko i pali kou. Privatni raj bananske tvrtke, s druge strane eljeznike pruge, sada bez iane ograde pod naponom, prostrana je gutara bez palmi, s razruenim kuama okruenim makovima i zgaritem bolnice. Svaka vrata, svaka pukotina i svaki ljudski trag u meni su odjeknuli nadnaravnom snagom. Majka je koraala uspravna, njoj svojstvenim urnim korakom, gotovo i ne znojei se u crnoj haljini i u potpunoj tiini, ali smrtno blje-dilo i otar profil odavali su zbivanja u njezinoj nutrini. Na kraju etalita ugledali smo prvo ljudsko eljade: sitnu enu iscrpljena lika koja se pojavila na uglu Ulice Jacobo Beracaza i prola pokraj nas nosei lijevani loni kojemu je loe postavljeni poklopac poskakivao u ritmu njezinih koraka. Majka mi apnu i ne

pogledavi je: - To je Vita. Prepoznao sam je. Od djetinjstva je radila u kuhinji kod djeda i bake, i koliko god da smo se promijenili, prepoznala bi nas, samo da je podignula pogled. No ona je boravila u drugom svijetu. Jo i danas se pitam nije li Vita umrla davno prije toga dana. Kada smo zamaknuli za ugao, praina mi je zaarila stopala kroz tkaninu sandala. Osjeao sam nepodnoljivu nemo. Onda sam ugledao nas, majku i sebe, onako kako sam kao djeak vidio majku i sestru onoga lopova kojega je Maria Consuegra ubila jednim hicem tjedan dana ranije, kada je pokuao obiti vrata njezine kue. U tri sata ujutro probudila ju je buka jer je netko pokuavao provaliti kroz vanjska kuna vrata. Ustala je ne palei svjetlo, pipkajui potraila u ormaru prastari revolver iz kojega nitko nije pucao jo od Rata tisuu dana, i u mraku je odredila ne samo poloaj vrata nego i tonu visinu brave. Nanianila je drei oruje s obje ruke, zaklopila oi i povukla otponac. Pucala je prvi put u ivotu, no metak je ipak pogodio metu kroz vrata. Bio je to prvi mrtvac kojega sam vidio. Kada sam proao pokraj njezine kue na putu za kolu, u sedam sati ujutro, tijelo je jo uvijek bilo isprueno na trijemu na sasuenoj krvavoj mrlji, lica smrskana olovom koje mu je raznijelo nos i izalo kroz uho. Nosio je mornarsku pamunu koulju sa arenim prugama, priproste hlae vezane komadom ueta umjesto pojasa, i bio je bos. Pokraj njega, na podu, nali su obija kojim je pokuao provaliti vrata. Seoske glaveine dole su u kuu Marie Consuegre izraziti joj suut zbog ubojstva kradljivca. Te sam noi iao s Papalelom i zatekli smo je kako sjedi u filipinskom naslonjau nalik na divovskog pauna ispletenog od prua, okruenu prijateljima koji su gorljivo sluali bezbroj puta ponovljenu priu. Svi su se slagali s njom da je pripucala samo zbog straha. Tada ju je djed upitao je li ita ula nakon pucnja. Ona mu odgovori kako je prvo zavladala potpuna tiina, onda je odjeknuo metalni udarac obijaa koji je pao na cementni pod trijema, i odmah potom zauo se slabaan i alostan jauk: Joj, majko moja! Po svemu sudei, Maria Consuegra uope nije bila svjesna toga uasnog vapaja sve dok joj djed nije postavio

pitanje. Tek je tada briznula u pla. To se dogodilo u ponedjeljak. U idui utorak u vrijeme sijeste moj najstariji prijatelj Jose Carmelo Correa i ja igrali smo se zvrkom kada smo, iznenaeni, primijetili da su se spavai probudili prije vremena i pojavili na prozorima. Tada smo na pustoj ulici ugledali enu u strogoj crnini u pratnji djevojice od kojih dvanaestak godina s kiticom uvela cvijea u novinskom papiru. Crnim kiobranom titile su se od uarenog sunca, uope se ne obazirui na drskost ljudi koji su ih gledali dok su prolazile. Bile su to majka i mlada sestra mrtvoga lopova, koje su nosile cvijee na grob. Ta me slika progonila dugi niz godina, poput jedinstvenog sna to ga je cijelo selo gledalo kroz prozore dok prolazi, sve dok je se nisam uspio osloboditi u jednoj prii. No istina je da nisam bio svjestan drame ene i djevojice, ni njihova mirna dostojanstva, sve do dana kada sam otiao s majkom prodati kuu i iznenadio samoga sebe hodajui istom pustom ulicom u isti mrtvi as. - Osjeam se kao da sam ja lopov - izustih. Majka me nije shvatila. Naprotiv, kada smo proli pokraj kue Marie Consuegre, uope nije ni pogledala vrata na kojima se jo uvijek uoavala drvena zakrpa na mjestu rupe od metka. Godinama kasnije, prisjeajui se s njom naega putovanja, ustvrdio sam da se sjea tragedije, ali bi dala duu da je moe zaboraviti. To je bilo jo oitije kada smo proli pokraj kue u kojoj je ivio don Emilio, poznatiji kao Belgijanac, veteran iz Prvoga svjetskog rata kojem su ostale oduzete obje noge nakon nesree u minskom polju u Normandiji, i koji je jedne nedjelje, na Duhove, potraio spas od muka sjeanja u isparenjima cijanova pripravka. Nije mi bilo vie od est godina, ali sjeam se pomutnje to ju je izazvala vijest o njegovoj smrti u sedam ujutro kao da se juer dogodila. Toliko je bilo ivo sjeanje na taj dogaaj da je majka, kada smo se vratili u selo prodati kuu, napokon prekinula svoju dvadesetogodinju utnju. - Siroti Belgijanac - uzdahnula je. - Kao to si onda rekao, nikada vie nije zaigrao ah. Namjeravali smo krenuti ravno do kue. Ipak, kada smo ve bili

nadomak, majka se nenadano zaustavila i skrenula u ulicu prije no to je trebalo. - Bolje nam je ii ovuda - napomenula je. Budui da sam htio znati razlog, priznala mi je: - Zato to me je strah. Shvatio sam tada uzrok svoje munine: strah, i to ne samo zbog suoavanja s vlastitim sablastima, nego i strah od svega. Tako smo nastavili usporednom ulicom da bismo napravili krug s jedinim ciljem: da zaobiemo svoju kuu. Ne bih imala hrabrosti vidjeti je prije nego to s nekim porazgovaram, priznat e kasnije majka. Tako je i bilo. Uvukla me, bez ikakva upozorenja, u ljekarnu doktora Alfreda Barboze, u kuu na uglu, ni stotinu koraka od nae. Adriana Berdugo, doktorova supruga, tako je zadubljeno ila na jednostavnom runom ivaem stroju Domestic da nije ni primijetila kada je majka stala pred nju i skoro aptom prozborila: - Kumo. Adriana je podignula pogled zamuen debelim staklima naoala za dalekovidne, skinula ih, asak oklijevala, a onda naglo ustala i rairenih ruku zacviljela: - Joj, kumo! Majka se askom stvorila iza pulta, i ne progovorivi vie niti rijei, zagrlile su se i zaplakale. Gledao sam ih ne znajui kuda bih sa sobom, potresen sigurnou kako je taj dugi zagrljaj tihih suza neto to se nepovratno i zauvijek dogodilo u mome vlastitom ivotu. U doba bananske tvrtke bila je to najbolja ljekarna, ali od negdanjeg posuda u opustjelim ormarima ostalo je samo nekoliko porculanskih boica obiljeenih zlatnim slovima. ivai stroj, tarionik, Merkurov tap, sat s klatnom koji jo uvijek kuca, otisak Hipokratove zakletve, rasklimani stolci za ljuljanje, sve stvari kojih sam se sjeao iz djetinjstva bile su jednake i na istome mjestu, ali ih je preobrazio zub vremena. I sama je Adriana bila rtva. Iako je kao i neko nosila haljinu s velikim tropskim cvjetovima, jedva se naziralo neto od impulzivnosti i objeenjatva po kojima je bila poznata sve do poodmakle dobi. Od svega, oko nje je jedino ostao nepromijenjen miris macine trave od kojega su make ludjele i koji e u meni, dok diem, buditi osjeaj brodoloma.

Kada su Adrianine i majine suze presuile, zauo se teak i kratak kaalj iza drvene pregrade to nas je odvajala od prostorije u stranjem dijelu ljekarne. Adriani se vratilo neto od negdanje duhovitosti te je podviknula da je se uje iza pregrade. - Doktore - prozbori - pogodi tko je ovdje. Hrapav i opor muki glas nezainteresirano se oglasio s druge strane: -Tko? Adriana nije odgovorila, nego nam je dala znak da prodemo u stranju prostoriju. Iznenada me paralizirao strah iz djetinjstva, a mrtvaka slina ispunila mi je usta, ali uao sam s majkom u pokrajnju prostoriju koja je neko sluila kao laboratorij ljekarne i kao spavaonica u hitnim sluajevima. Ondje se nalazio doktor Alfredo Barboza, stariji od svih starih ljudi i ivotinja na kopnu i u vodi, izvaljen nauznak u svojoj vjenoj mrei od lopunika, bosonog i u legendarnoj pidami od gruboga pamuka nalik na pokorniku tuniku. Zurio je u strop, ali kad je osjetio da smo uli, okrenuo je glavu i zagledao se u nas bistrim utim oima sve dok nije prepoznao majku. - Luisa Santiaga! - uskliknuo je. Tekom se mukom uspravio u mrei, ali sav raznjeen, te nas pozdravio kratkim stiskom vrue ake. Primijetivi moje iznenaenje, pojasnio mi je: Ve godinu dana mui me neka ognjica. Potom ustade iz le-aljke, sjedne na krevet i izusti u jednom dahu: - Ne moete ni zamisliti to je sve nae selo prevalilo preko glave. Sama ta reenica, u kojoj je saet itav jedan ivot, bila mi je dovoljna da ga vidim onakva kakav je moda oduvijek bio: osamljen i tuan. Bio je visok, mrav, lijepe sijede, nejednako podiane kose i prodornih utih oiju kojih sam se u djetinjstvu bojao vie od iega drugoga. Poslijepodne, na povratku iz kole, penjali bismo se do prozora njegove spavaonice, privueni opinjenou strahom. Ondje je leao u mrei i snano se ljuljao, ne bi li se rashladio. Igra se sastojala u tome da ga gledamo netremice sve dok ne primijeti, okrene se i iznenada nas prostrijeli svojim plamenim pogledom.

Prvi put sam ga vidio s kojih pet ili est godina, kada sam se jedno jutro uuljao s nekolicinom kolskih drugova u dvorite iza njegove kue da bismo krali sa stabla golema manga. Iznenada su se otvorila vrata drvenoga nunika izgraenog u kutu dvorita, i on je iziao, jo priteu-i platnene hlae. Izgledao mi je kao prikaza s drugoga svijeta u bijeloj bolnikoj kuti, blijed i koat, i sa utim oima demonskog psa koje su me beskrajno dugo gledale. Ostali su pobjegli kroz otvore na ogradi, ali mene je okamenio njegov prodorni pogled. Opazio je plodove manga koje sam netom otrgnuo s drveta i ispruio je ruku prema meni. - Vrati mi ih! - naredio mi je i dodao, odmjerivi me od glave do pete s velikim prezirom: - Dvorina lopuo. Bacio sam mu manga pred noge i izbezumljeno pobjegao glavom bez obzira. On je bio moja osobna sablast. Kada sam bio sam, u irokom sam luku zaobilazio njegovu kuu, a u pratnji nekog odraslog, jedva sam se usuivao kriom pogledati prema ljekarni. Vidio bih Adrianu, osuenu na doivotnu kaznu za ivaim strojem iza pulta, i vidio bih njega kroz prozor spavaonice kako se snano ljulja u mrei, a od samoga pogleda na nj podilazili su me marci. Stigao je u selo poetkom stoljea, zajedno s mnogobrojnim Venecuelancima koji su kod Guajire uspjeli pobjei preko granice od okrutnog silnitva Juana Vicentea Gomeza. Doktor je bio medu prvim doseljenicima koje su privukle dvije razliite sile: surovost tiranina u njegovoj zemlji i san o bananskom blagostanju u naoj. Od samoga dolaska, doao je na glas kao dobar dijagnostiar i dobra dua. Bio je jedan od prijatelja koji su najee posjeivali djedovu i bakinu kuu s uvijek postavljenim stolom, iako se nije znalo tko stie vlakom. Majka je bila kuma njegovu najstarijem sinu, a djed ga je poduavao letenju sa svojim prvim krilima. Odrastao sam medu njima kao to sam kasnije nastavio rasti medu prognanicima panjolskoga graanskog rata. Zadnji tragovi straha, to ga je u meni izazivao u djetinjstvu taj zaboravljeni parija, najednom su ieznuli dok smo majka i ja, sjedei uz njegov krevet, sluali pojedinosti tragedije to je shrvala seljane. Tako je

slikovito pripovijedao da se inilo kako se sve odigrava u sobi iskrivljenoj od ege. Podrijetlo svih nesrea, naravno, bio je pokolj nadniara to su ga izvrili vojnici, ali su jo uvijek postojale sumnje o povijesnoj tonosti: tri mrtvaca ili tri tisue? Moda ih nije bilo toliko, napomenuo je, ali svatko je poveavao broj sukladno vlastitoj boli. Sada je tvrtka zauvijek otila. - Gringosi se nikada nee vratiti - zakljuio je. Jedino sigurno bilo je da su sve odnijeli sa sobom: novac, prosinake povjetarce, no za kruh, prodoran zvuk u tri sata poslijepodne, miris jasmina, ljubav. Ostali su samo pranjavi bademi, bljetave ulice, zahrali limeni krovovi na drvenim kuercima i njihovi zamiljeni stanovnici koje su poharala sjeanja. To je poslijepodne doktor prvi put obratio panju na mene kada je zapazio da me iznenadio tropot nalik na rijetke kine kapi po limenom krovu. To su strvinari, objasnio mi je. Cijeli boji dan etkaju po krovu. Onda je mravim kaiprstom pokazao prema zatvorenim vratima i zakljuio: - Nou je gore, jer se uje hod mrtvaca po ulicama. Pozvao nas je na objed i prihvatili smo poziv, budui da je prodaju kue trebalo samo zakljuiti. Sadanji stanari bili su ujedno i kupci, a pojedinosti su bile telegrafski dogovorene. Hoemo li imati dovoljno vremena? - I pretei e - odvrati Adriana. - Sada se ne zna ni kada se vraa vlak. Podijelili smo s njima kreolsko jelo, no njegova jednostavnost nije imala nikakve veze s neimatinom ve s umjerenom dijetom to ju je doktor provodio i zagovarao ne samo u jelu nego i u svemu ostalome. Kuajui juhu, osjetio sam kako se cijeli jedan uspavani svijet budi u mome sjeanju. Okusi iz djetinjstva koje sam izgubio odlaskom iz sela, vraali su se netaknuti sa svakom licom i stiskali mi srce. Od poetka razgovora osjeao sam se pred doktorom kao onaj isti negdanji djearac koji ga je zadirkivao kroz prozor, tako da me uplailo kada mi se obratio ozbiljno i srdano kao i majci. U djetinjstvu, u nezgodnim situacijama, zbunjenost sam pokuavao prikriti brzim i neprekidnim mirkanjem. Taj se nekontrolirani

refleks iznenada ponovno pojavio kada me je doktor pogledao. Vruina je postala nepodnoljiva. Neko vrijeme nisam sudjelovao u razgovoru, pitajui se kako je mogue da sam se u djetinjstvu nasmrt bojao toga ljubaznog i nostalginog starca. Odjednom, nakon duge stanke, iskoristivi neku bezveznu rije kao povod, pogledao me je i djedovski se nasmijeio. - Znai ti si veliki Gabito - ree mi. - to studira? Hinio sam zbunjenost pripovijedanjem nadugo i nairoko o kolovanju: zavrena matura s dobrim ocjenama u dravnoj gimnaziji s internatom, dvije godine i nekoliko mjeseci kaotinog studiranja prava, bavljenje novinarstvom... Majka me je pomno sluala i odmah zatraila doktorovu pomo. - Zamislite kume - poalila se - eli postati pisac. Doktoru zablistae oi. - Kumo, pa to je divno! - uskliknu. - To je dar neba. - I okrenu se meni: - Pjesnitvo? - Roman i pripovijetka - odvratih, skoro ne diui. On se oduevi: - Proitao si Donu Barbaru? - Naravno - odgovorih - i skoro sve ostalo od Romula Gallegosa. Kao oivljen naglim ushitom, ispriao nam je kako ga je upoznao na jednom njegovom predavanju u Maracaibu, i uinio mu se piscem dostojnim svojih djela. Tada sam, zapravo, u estokoj vruici nakon proitanih saga s Missisipija, poeo uoavati nedostatke domaeg romana. Ali tako lagodan i srdaan razgovor s mukarcem koji mi je u djetinjstvu bio strah i trepet, doimao se poput uda i radije sam se priklonio njegovu oduevljenju. Priao sam mu o irafi, svojoj dnevnoj kolumni u El Heraldu, i najavio da uskoro namjeravamo pokrenuti asopis u koji polaemo velike nade. Sada ve sigurniji, objasnio sam mu projekt, ak sam mu otkrio i ime: Kronika. Ispitivaki me odmjerio od glave do pete. - Ne znam kako pie - ree mi - ali ve govori kao pisac. Majka pouri objasniti istinu: nitko se ne protivi da budem pisac, ako zavrim studij koji e mi dati kruh. Doktor je pojednostavio stvari i progovorio o pozivu pisca. I on je htio postati piscem, ali njegovi roditelji, istim argumentima poput ovih to ih je majka izrekla, prisilili su ga na studij medicine kad im ve nije polo za

rukom nagovoriti ga za vojni poziv. - Vidite, kumo - zakljui - lijenik sam, takav kakav jesam, i ne znam koliko je mojih pacijenata umrlo Bojom voljom, a koliko zbog moga lijeenja. Majka se izgubila. - Najgore je to - nije se predavala - to je napustio studij prava nakon toliko rtvi to smo ih podnijeli za njegovo uzdravanje. Doktoru je to, naprotiv, izgledalo kao izvrstan dokaz nepokolebljivosti poziva, te jedine snage sposobne da svoja prava suprotstavi pravima ljubavi. A posebice kada se radi o umjetnikom pozivu, najtajnovitijem od sviju, kojemu se posveuje cijeli ivot i ne oekuje nita zauzvrat. - Njega ovjek nosi u sebi od roenja i suprotstavljati mu se, to je najgore za zdravlje - zakljui. I dovri oaravajuim smijekom nepotkupljivog masona: - Kao kod sveenikog poziva. Ostao sam zateen nainom na koji je objasnio ono to meni nikada nije polo za rukom. Majka je vjerojatno dijelila moje miljenje, jer mi je uputila dugi i nijemi pogled i prepustila se sudbini. - Koji je najbolji nain da sve to kaemo tvome tati? - upita me. - Ovako kako smo upravo uli - odvratih. - Ne, tako neu nita postii - ree ona. Poslije kratkoga razmiljanja, zakljui: - Ali ne brini se, ve u nai naina kako da mu to kaem. Ne znam je li napravila tako ili nekako drukije, ali tu se rasprava okonala. Sat je upozorio na vrijeme s dva zvona poput dvije staklene kapljice. Majka se trgnula. Boe moj, prenerazi se. Sasvim sam zaboravila zato smo doli. I ustade: - Moramo poi. Prvi pogled na nau kuu na ploniku preko puta imao je malo toga zajednikoga sa sjeanjem, i nita s enjama. Dva badema koja su titila kuu i godinama bili znak neosporivog identiteta, sada su bili posjeeni do korijena, i kua je ostala na istini. Ono to je opstalo pod plame-nim suncem nije bilo vie od trideset metara proelja: polovica zidana i s krovom od crepova to je navodilo na pomisao na kuu lutaka, a druga polovica od neizblanjanih dasaka. Majka je

najprije bojaljivo, a onda jae pokucala na zatvorena vrata i zapitala kroz prozor: - Ima li koga? Vrata su se polako odkrinula i oglasila se ena iz polumraka: - Izvolite? Majka je odgovorila moda nesvjesnom odlunou. - Ja sam Luisa Marquez. Tada su se ulazna vrata otvorila, a koata i blijeda ena u crnini promatrala nas je iz nekoga drugog ivota. U dnu prostorije postariji mukarac ljuljao se u invalidskom naslonjau. Bili su to stanari koji su, nakon mnogo godina, predloili da kupe kuu, no niti su oni izgledali kao kupci, niti je kua izgledala kao da je ikome zanimljiva. Prema brzojavu to ga je majka primila, stanari prihvaaju platiti gotovinom polovicu cijene za to e im ona potpisati priznanicu, a ostatak e platiti do kraja godine, kada se potpiu ugovori, ali nitko se nije sjeao da je bio predvien posjet. Nakon dugoga razgovora gluhih, razjasnilo se jedino da nema nikakva dogovora. Iscrpljena nerazboritou i gadnom pripekom, oblivena znojem, majka je pogledala oko sebe i nehotice uzdahnula: - Jadna kua, samo to se nije sruila - ree. - Jo gore - ispravi je mukarac. - Nije nam se sruila na glavu samo zato to smo ulagali u odravanje. Popisali su potrebne popravke, a ve obavljene odbili od najamnine, tako da smo na kraju mi bili ti koji duguju novac. Majka, oduvijek meka srca, istodobno je bila sposobna suoavati se stranom snagom sa zamkama ivota. Dobro je raspravljala, no ja sam se drao po strani, jer sam od prve prepirke shvatio da kupci imaju pravo. U brzojavu nije bio jasno odreen ni datum ni nain prodaje, naprotiv, inilo se kao da sve tek treba dogovoriti. Uobiajena situacija obiteljske sklonosti pretpostavkama. Mogao sam zamisliti kako je donesena odluka - za stolom u vrijeme ruka, i istoga trena kada je stigao brzojav. Ne raunajui na mene, tu je jo desetero brae s istim pravima. Na kraju je majka skupila novac, malo s ove, malo s one strane, spakirala svoj skromni koveg i krenula na put s povratnom kartom u depu kao jedinim

kapitalom. Majka i stanarka jo su jednom sve pretresle od poetka, i za manje od pola sata doli smo do zakljuka da od posla nee biti nita. Izmeu drugih nepremostivih razloga i zbog toga to smo zaboravili da je kua pod hipotekom, koja e se razrijeiti tek mnogo godina kasnije kada je kua konano i prodana. A kada je stanarka pokuala jo jednom ponoviti isto manjkavo obrazloenje, majka je odluno i neumoljivo prekinula raspravu: - Kua nije na prodaju - zakljui. - Ipak smo se svi mi ovdje rodili, i ovdje emo umrijeti. Ostatak poslijepodneva, ekajui vlak za povratak, proveli smo gasei enje po kui duhova. Cijela je kua pripadala nama, ali je bio upotrebljiv samo onaj iznajmljeni dio koji je gledao na ulicu, gdje su se neko nalazili djedovi uredi. Ostatak se pretvorio u olupinu crvotoi-nom rastoenih pregradnih zidova i hravih limenih krovova ostavljenih na milost i nemilost gutera. Majka, skamenjena na pragu, neopozivo je zakljuila: - Ovo nije ta kua! Ali nije rekla koja od njih, jer kroz itavo djetinjstvo opisivali su je na toliko naina kao da postoje najmanje tri kue koje su mijenjale oblik i znaenje, ve prema tome tko ih je opisivao. Prva, kako sam uo baku da prezrivo govori, bila je indijanska koliba. Druga, koju su izgradili djed i baka, od prua nabijena blatom i s krovom od palmina lia, s prostranom i svijetlom dnevnom sobom, blagovaonicom u obliku terase pune raznobojnoga cvijea, s dvije spavaonice, dvoritem s golemim kestenom, pomno ureenim povrtnjakom i torom u kojem su zajedno u miru ivjeli jarci, svinje i kokoi. Prema najeoj verziji, raketa to je pala na krov od palmina lia za proslave jednog 20. srpnja, Dana nezavisnosti, tko zna koje godine od tolikih ratova, pretvorila ju je u pepeo. Od nje jedino su preostali cementni podovi i zidni blok iz dva dijela s vratima prema ulici, gdje su se nalazili Papalelovi uredi kada je, u nekoliko navrata, bio dravni slubenik. Na jo uvijek toplom zgaritu obitelj je podignula konano utoite: nisku kuu od osam prostorija u nizu uzdu dugoga trijema

oivienoga begonijama ispod kojega su sjedale ene iz obitelji i vezle na uokvirenom platnu te razgovarale u poslijepodnevnoj svjeini. Prostorije su bile jednostavne i nisu se meusobno razlikovale, no bio je dovoljan jedan pogled da shvatim kako svaka od bezbrojnih pojedinosti u njima uva presudan trenutak moga ivota. Prva je prostorija sluila kao salon za posjete i djedov ured. Nalazio se tu pisai stol sa zaslonom, prostran prilagodljiv naslonja, elektrini ventilator i prazna polica za knjige s jednom jedinom golemom i rasku-pusanom knjigom: rjenikom panjolskog jezika. Na nju se nastavljala zlatarska radionica u kojoj je djed provodio svoje najsretnije sate izraujui savitljive zlatne ribice siunih smaragdnih oiju, vie iz zadovoljstva nego radi zarade. Ondje su primani uglednici, ponajprije politiari, poasni dravni slubenici, ratni veterani. Meu njima, u razliitim prilikama, nala su se i dva posjetitelja od povijesnog znaenja: generali Ra-fael Uribe Uribe i Benjamin Herrera, koji su objedovali s obitelji. No, baka je pamtila Uribea Uribea do kraja ivota po njegovoj umjerenosti za stolom: Jeo je kao vrabac. Naa karipska kultura enama nije dozvoljavala ulazak u zajedniki prostor ureda i radionice, jednako kao to im je odredba zakona branila pristup u seoske krme. Unato navadama, s vremenom se taj prostor pretvorio u bolniku sobu u kojoj je umrla teta Petra i gdje je proivjela zadnje mjesece svoje duge bolesti Wenefrida Marquez, Papalelova sestra. Od toga mjesta poinjao je zatvoreni raj mnogobrojnih ena koje su stanovale u kui kao i onih koje su bile u prolazu u vrijeme moga djetinjstva. Ja sam bio jedini mukarac koji je uivao u povlasticama jednoga i drugoga svijeta. Blagovaonica je bila tek proireni dio trijema s ogradom gdje su ene iz kue sjedile i ile, i gdje se nalazio stol za esnaest stalnih posjetitelja, oekivanih ili neoekivanih, koji su svakodnevno stizali vlakom u podne. S tog je mjesta majka promatrala razbijene lonce begonija, trula strnita i panj jasmina to su ga izgrizli mravi, te napokon udahnula. - Ponekad nismo mogli disati od toploga mirisa jasmina - ree i pogleda u zasljepljujue nebo, uzdahnuvi iz dubine due. - Unato

svemu, iz onog vremena najvie mi nedostaje prodorni zvuk u tri sata poslijepodne. Snano su me se dojmile njezine rijei, jer sam se i sam sjeao jedinstvenog praska to nas je budio iz popodnevnog poinka poput rafala kamenja, ali nikada mi nije palo na pamet da se uo samo u tri sata poslijepodne. Iza trijema nalazila se soba za primanje, rezervirana za posebne prilike, jer su se dnevni posjeti primali u uredu uz ledeno pivo, ako su posjetitelji bili mukarci, ili na trijemu s begonijama, ako se radilo o enama. Ondje je poinjao mitski svijet spavaonica. Prva je bila djedova i bakina, s velikim vratima to su vodila u vrt, i drvorezom s cvjetovima i godinom gradnje: 1925. Ondje me majka nezamislivo iznenadila uskliknuvi pobjedonosno: - Evo, ovdje si roen! Dotada to nisam znao, ili sam zaboravio, ali u sljedeoj sobi ugledali smo kolijevku u kojoj sam spavao do etvrte godine i koju je baka sauvala za uspomenu. Posve sam je zaboravio, no ugledavi je, sjetio sam se samoga sebe kako se derem iz petnih ila, prvi put odjeven u jednodi-jelno odijelce s plavim cvjetiima i naramenicama, ne bih li dozvao nekoga da mi promijeni pokakane pelene. Jedva sam se odravao na nogama, vrsto uhvativi reetke kolijevke, malene i krhke, nalik Mojsijevoj koari. Taj je dogaaj bio est povod rasprava i ala rodbine i prijatelja kojima se moja tjeskoba u takvim prilikama doimala odve racionalnom za tako ranu dob. Jo su se vie zaudili kada su uvidjeli da uzrok moga nemira nije bilo gaenje prema vlastitoj neisti, nego strah da e se uprljati moje novo odijelce. Odnosno, u pitanju nije bila higijenska predrasuda, nego estetska proturjenost, a zbog naina na koji taj dogaaj ivi u mome sjeanju, mislim da je to moj prvi knjievni doivljaj. U toj spavaonici nalazio se i oltar sa svecima u prirodnoj veliini, realistinijima i strasnijima nego u crkvi. U njoj je uvijek spavala teta Fran-cisca Simodosea Mejia, djedova sestrina koju smo zvali teta Mama i koja je nakon smrti svojih roditelja ivjela u djedovoj kui kao gazdarica i gospoda. Ja sam spavao u mrei sa strane, prestravljen svecima koji su izgledali kao da neprestano mirkaju

zbog treperave svjetlosti uljanice pokraj Presvetoga, i koja se nije gasila dok svi nisu pomrli. U istoj toj sobi spavala je i moja majka prije udaje, jednako kao i ja strahujui od njihova mirkanja. Na kraju trijema nalazile su se dvije sobe u koje nisam smio ulaziti. U prvoj je ivjela sestrina Sara Emilia Marquez, ki ujaka Juana de Diosa iz neke predbrane veze, koju su odgojili djed i baka. Pored prirodne ljepote, od ranog djetinjstva resila ju je vrsta narav koja mi je otvorila prve knjievne apetite prekrasnom zbirkom pria Calleja, sa slikama u boji, iako me nikada nije pustila da im se pribliim zbog straha da u ih unerediti. Bila je to moja prva i gorka knjievna frustracija. Zadnja soba sluila je za odlaganje starudije i starih kovega koji su dugo godina poticali moju znatielju, ali mi nikada nisu dopustili istraivanje. Kasnije sam saznao da je ondje lealo i sedamdeset nonih posuda to su ih kupili djed i baka kada je majka pozvala svoje kolske kolegice da provedu praznike u kui. Nasuprot tim dvjema prostorijama, pod istim trijemom, nalazila se velika kuhinja s priprostim kamenim ognjitem i golemom pei u kojoj je baka, pekarica i slastiarka, pekla ivotinjice od prenog eera to su svojim slasnim mirisom ispunjavale svitanja. Bilo je to carstvo ena koje su ivjele ili sluile u kui, i pjevale uglas s bakom, pomaui joj u njezinim mnogobrojnim poslovima. Drugi je glas pripadao Lorenzu Velianstvenom, stogodinjoj papigi, naslijeenoj od pradjeda i prabake. Lorenzo je izvikivao parole protiv panjolske i pjevao pjesme iz razdoblja rata za osloboenje od kolonijalne vlasti. Lorenzo je bio toliko orav da je jednom upao u lonac na ognjitu i pukim se udom spasio, jer se voda za varivo sancocho tek poela zagrijavati. Jednog 20. srpnja, u tri poslijepodne, digao je cijelu kuu na noge uspanienim krijetanjem: - Bik, bik! Dolazi bik! U kui su ostale samo ene, jer su mukarci otili na koridu u ast dravnoga praznika, i pomislile su kako stara luda papiga samo bulazni. ene iz kue pak, koje su umjele razgovarati s njim, shvatile su to Lorenzo vie tek kada je bik za koridu, pobjegavi iz arene na trgu, uletio u kuhinju tulei poput brodske sirene i

nasumce nasrnuo na pokustvo pekarnice i lonce na ognjitu. Pokuao sam pobjei u smjeru suprotnom od vala nasmrt preplaenih ena, no one su me uhvatile i zatvorile zajedno s njima u smonicu. Glasno mukanje izbezumljenog bika u kuhinji i topot njegovih papaka po cementnom podu trijema potresali su kuu. Iznenada se pojavio na oknu za ventilaciju i njegovo uareno dahtanje i velike izbuljene oi sledile su mi krv. Kada su ga pikadori napokon uspjeli vratiti u arenu na trgu, u kui je na raun uzbudljivog dogaaja ve poelo veselje koje je trajalo vie od tjedan dana uz beskrajne lonce kave i slasne kolae za okrepu, dok su usplahirene ene bezbroj puta prepriavale dogaaj, i svakim novim pripovijedanjem postajale sve hrabrije. Dvorite nije izgledalo jako veliko, no u njemu je raslo mnogo raznolikog drvea, a tu se nalazila i nenatkrivena zajednika kupaonica s cementiranom nakapnicom za kinicu i povienim podijem na koji se penjalo klimavim stepenicama od kakva tri metra. Na njemu su stajale dvije velike bave to ih je djed u zoru punio runom pumpom. Neto dalje nalazila se staja od neizblanjanih dasaka i soba za sluge, a na kraju, prostrano stranje dvorite iza kue, zasaeno vokama. Tu je bio i jedini nunik gdje su slukinje Indijanke danonono praznile none posude iz kue. Najrazgranatije i najgostoljubivije stablo bio je kesten na rubu svijeta i vremena, a pod njegovom drevnom kronjom zasigurno su umrli mokrei mnogi umirovljeni generali iz pustih graanskih ratova prologa stoljea. Djed i baka stigli su u Aracatacu sedamnaest godina prije moga roenja, kada su zapoele prevare United Fruit Company u borbi za prevlast na tritu banana. Doveli su svoga dvadesetjednogodinjeg sina Juana de Diosa i dvije keri: Margaritu Mariu Miniatu de Alacoque od devetnaest i Luisu Santiagu, moju majku, od pet godina. Prije majina roenja izgubili su blizanke bakinim spontanim pobaajem u etvrtome mjesecu trudnoe. Rodivi majku, baka je objavila da je to zadnji porod, jer je navrila etrdeset dvije godine. Skoro pola stoljea kasnije, u istoj dobi i u istovjetnim okolnostima, moja je majka izgovorila iste rijei rodivi Eligia

Gabriela, svoje jedanaesto dijete. Djed i baka su preseljenje u Aracatacu zamislili kao put u zaborav. Sa sobom su poveli i sluge: dva Guajiro Indijanca - Aliria i Apolinara -i Indijanku Meme, koje su kupili kod kue za stotinu pesosa po glavi poto je ropstvo ve bilo ukinuto. Pukovnik je ponio sve to je bilo potrebno za obnavljanje prolosti to je dalje mogue od loih uspomena, progonjen zlokobnom grinjom savjesti jer je u dvoboju ubio ovjeka. Poznavao je taj predio iz davnih dana kada je u ratnom pohodu proao njime na putu za Cienagu da bi kao glavni intendant prisustvovao potpisivanju mirovnog sporazuma na Neerlandiji. Nova im kua nije vratila spokoj jer je grinja savjesti bila tako pogubna da e zatrovati jo i pokojeg zalutalog praunuka. Toga se dogaaja najee i najivlje prisjeala baka Mina, ve slijepa i napola luda, i prema njezinim sjeanjima sloili smo priu. Ipak, iako okruena nemilosrdnim glasinama o buduoj tragediji, ona jedina nije nita znala o dvoboju sve dok nije sve bilo gotovo. Drama se odigrala u Barrancasu, miroljubivom i naprednom selu na obroncima Sierra Nevade gdje je pukovnik od svog oca i djeda nauio vjetinu izrade zlatnih predmeta i kamo se vratio nakon potpisivanja mirovnih sporazuma. Protivnik je bio esnaest godina mladi gorostas, liberal do sri poput djeda, katolik-vjernik, ubogi zemljoradnik, nedavno oenjen, otac dvoje djece i s imenom dobra ovjeka: Medardo Pacheco. Pukovnika je vjerojatno najvie zaboljelo to to se nije radilo o jednom od brojnih neprijatelja bez lica s kojima se sukobljavao na bojnom polju, nego o starom prijatelju, lanu iste stranke i njegovu vojniku iz Rata tisuu dana, kojega je morao usmrtiti kada su ve obojica vjerovala da je postignut mir. To je prvi dogaaj iz stvarnoga ivota koji mi je uzburkao knjievne nagone i jo uvijek ga nisam uspio prevladati. Otkad znam za sebe shvaam znaenje i teinu te drame za nau obitelj, ali potankosti su uvane pod velom. Moja majka, s tek navrene tri godine, sjea se toga kao nevjerojatnoga sna. Odrasli su preda mnom zapetljavali priu kako bi me zbunili i nikada nisam uspio sastaviti cijeli mozaik, jer je svatko, na obje strane, slagao djelie na svoj nain.

Verzija najdostojnija povjerenja kae da je majka Medarda Pacheca hukala sina da osveti njezinu ast ukaljanu gnjusnom klevetom to su je pripisali djedu. On je to opovrgnuo kao la i pruio javnu zadovoljtinu uvrijeenima, no Medardo Pacheco je ustrajao u srdbi i na kraju od uvrijeenoga postao uvreditelj, rekavi neto u vezi djedove politike nedosljednosti i time ga teko uvrijedio. Nikada nisam pouzdano saznao to je tono rekao. Povrijeene asti, djed ga je izazvao na dvoboj do smrti ne odredivi datum. Jedinstveni pokazatelj pukovnikove naravi bilo je vrijeme koje je pustio da proe izmeu izazova i dvoboja. Sredio je svoje poslove u potpunoj tiini kako bi zajamio sigurnost obitelji u jedinom izboru to mu ga je sudbina ponudila: smrt ili zatvor. Prvo je poeo bez ikakve urbe prodavati ono malo to mu je preostalo za preivljavanje nakon posljednjeg rata: zlatarsku radionicu i malen posjed to ga je naslijedio od oca, na kojemu je drao jarce za klanje i uzgajao eernu trsku. Nakon est mjeseci pohranio je na dno ormara prikupljeni novac i u tiini ekao dan to ga je sam sebi odredio: 12. listopada 1908, godinjicu otkria Amerike. Medardo Pacheco ivio je u okolici sela, ali je djed znao da e to poslijepodne sigurno sudjelovati u procesiji Gospe od Stupa. Prije no to e izii i potraiti ga, napisao je eni kratko i njeno pismo u kojem objanjava gdje je skrio novac, i dodao nekoliko zadnjih uputa za budunost djece. Ostavio ga je ispod zajednikoga jastuka, gdje e ga supruga nesumnjivo nai kada krene na poinak, i bez ikakva pozdrava krenuo ususret svojoj zloj kobi. ak i manje valjane verzije slau se da je to bio tipini ponedjeljak karipskog listopada, s tunom kiom iz niskih oblaka i pogrebnim vjetrom. Medardo Pacheco, u nedjeljnom ruhu, upravo je zaao u slijepu ulicu kada mu je pukovnik Marquez preprijeio put. Obojica su bila naoruana. Godinama kasnije, u svojim suludim trabunjanjima, baka je obiavala govoriti: Bog je Nicolasitu pruio priliku da oprosti ivot tom jadniku, ali je on nije znao iskoristiti. Moda je to mislila, jer joj je pukovnik priznao kako je zapazio bljesak nelagode u oima na prepad uhvaenog protivnika. Isto tako joj je povjerio da je, kada se orijako deblo ceibe sruilo na gutaru, zajecao bez rijei, poput

mokrog maia. Usmena predaja pripisala je Papalelu patetinu izjavu u trenutku predaje naelniku: Metak asti pobijedio je metak vlasti. Izreka je vjerna liberalnom stilu toga vremena, ali je ne mogu pomiriti s djedovim stilom. Zapravo nije bilo oevidaca. Jedina autorizirana verzija bili bi sudski iskazi djeda i njegovih suvremenika s obje strane, ali od toga predmeta, ako je i postojao, nije ostalo ni traga. Od brojnih verzija to sam ih uo do danas, nisam naiao na dvije istovjetne. Dogaaj je podijelio obitelji u selu, ak i obitelj pokojnika. Jedan ga je dio njegove obitelji odluio osvetiti, dok je drugi u svom domu pruio utoite Tranquilini Iguaran i njezinoj djeci sve dok nije minula opasnost od osvete. Ti su me se detalji toliko dojmili u djetinjstvu da nisam samo preuzeo teinu krivice pretka kao da je moja vlastita, nego jo i sada, dok ovo piem, vie suosjeam s pokojnikovom obitelji nego s vlastitom. Papalela su preselili u Riohachu zbog vee sigurnosti, a kasnije u Santa Martu, gdje je osuen na kaznu od godine dana: pola zatvora i pola uvjetno. im je osloboen, otputovao je nakratko s obitelji u naselje Cienaga, onda u Panamu, gdje je dobio jo jednu ker iz prolazne veze, i na kraju u nezdravu i surovu oblast Aracataca, kao okruni skuplja poreza. Nikada vie nije iziao naoruan na ulicu, ak ni za najveeg nasilja u vrijeme raspada bananskog carstva, a revolver je drao pod jastukom samo za obranu doma. Aracataca nije ni najmanje nalikovala utoitu o kojem su sanjali nakon more s Medardom Pachecom. Nastala iz seoceta Chimila Indijanaca, lijevom je nogom zakoraila u povijest kao daleka pokrajina bez Boga i zakona u okrugu Cienage, kojoj je bananska groznica donijela vie zla nego bogatstva. Ime Aracataca ne potjee od negdanjeg imena sela, ve od rijei ara koja na chimila jeziku znai rijeka, a Cataca je rije koja je na tom podruju oznaavala poglavara. Zato je mi, koji smo ondje roeni, ne zovemo Aracataca nego kako je pravilno, Cataca. Kada je djed snubio obitelj za Catacu, izmislivi da ondje novac tee ulicama, Mina je odvratila: Novac je sotonina neist. Za moju majku Cataca je bila carstvo svih strahova. Najstariji strah kojega se jo sjeala bila je poast skakavaca koji su opustoili usjeve dok je

bila jo posve malena. ulo ih se kako prolaze kao kamenje noeno vjetrom, ispriala mi je kada smo doli prodati kuu. Uplaeni seljaci morali su se utvrditi u svojim obitavalitima, a nesreu je mogla poraziti samo vradbina. esto su nas iznenaivali suhi orkani koji su odnosili krovove s kua, nasrtali na mlada stabla banana i prekrivali selo zvjezdanom prainom. Ljeti su se strane sue iskaljivale na nemonoj stoci, a zimi se obarali pretpotopni pljuskovi koji su ulice pretvarali u nemirne rijeke. Inenjeri gringosi brodili su u gumenim amcima izmeu potonulih madraca i mrtvih krava. United Fruit Company, koja je uvela umjetne sustave za navodnjavanje to su i prouzroili divljanje voda, skrenula je tok rijeke tek kada je najvei od svih ondanjih potopa izbacio tijela iz grobova mjesnoga groblja. Najstranija od svih poasti ipak je bila ona ljudska. Vlak, nalik na djeju igraku, na uareni je pijesak izbacio gomilu avanturista iz cijeloga svijeta koji su zavladali ulicama s orujem u rukama. Zapanjujui napredak mjesta donio je sa sobom demografski rast i socijalni nered to je nadilazilo svaku mjeru. Aracataca se nalazila na gotovo manje od trideset kilometara od buenosairske kanjenike kolonije na rijeci Fundacion iz koje su kanjenici obiavali bjeati za vikende kako bi sijali strah na njezinim ulicama. Otkada su drvene kue United Fruit Company, s limenim krovom na dvije vode, prozorima zastrtim grubom tkaninom i strehama ukraenima penjaicama s pranjavim cvjetovima, zamijenile chimila potleuice od trske s krovovima od palmina lia, najvie smo nalikovali naseljima u nastajanju iz filmova o Divljem zapadu. Usred oluje nepoznatih lica, atora na cesti, mukaraca koji se presvlae na ulici, ena zasjelih na krinje s otvorenim kiobranima i mazgi, mazgi, mazgi to crkavaju od gladi u hotelskim talama, oni koji su doli prvi sada su bili posljednji. Bili smo vjeni stranci, doljaci. Ubojstva nisu bila samo posljedice subotnjih svaa. Tako su nas jednoga dana iznenadili krikovi s ulice i ugledali smo bezglavog jahaa na magarcu. U razraunavanjima izmeu nadniara s plantaa banana, netko mu je maetom odsjekao glavu koju je odvukla ledena voda kanala. Iste sam veeri uo bakino odluno

objanjenje: Tako groznu stvar moe napraviti samo cachaco. Cachaco je bio pogrdni naziv za ljude iz unutranjosti, roene na visoravni, koje nismo razlikovali od ostatka ljudskog roda samo po mlitavom dranju i izvjetaenom govoru, nego i po njihovu izigravanju Valja dodati kako je pojam cachaco izuzetno irok i nema nuno negativne konotacije, npr. Bogotanci sami sebe nazivaju cachacos. U najirem smislu oznaava svakoga tko dolazi iz unutranjosti Kolumbije. Cachaco moe znaiti i pravi gospodin, dentlmen. Pojam se pojavio u 19. stoljeu, negdje oko 1854. kada se liberalna stranka podijelila na dvije struje: umjerena - uglavnom odvjetnici, trgovci i tribuni - nazvana cachacos zbog njihova odijevanja po uzoru na englesku modu, i radikalna - obrtnici i drugi puani zvani guaches, prema vrsti domaeg ogrtaa, pona, to su ga obiavali nositi. glasnika Boanske Providnosti. Takvo je ponaanje postalo toliko omrznuto da, poto su vojnici iz unutranjosti zvjerski kaznili nadniare s plantaa banana zbog trajkova, obine vojnike vie nismo zvali vojnicima nego cachacos. Izgledalo nam je kao da samo oni uivaju blagodati politike moi, a mnogi od njih upravo su se tako i ponaali. Jedino se tako moe objasniti jeza Crne noi u Aracataci, legendarnog niza ubojstava s do te mjere nesigurnim tragom u narodnoj predaji da nema pouzdanih dokaza jesu li se ona uistinu i dogodila. Sve je poelo jedne subote, loije od drugih, kada je ugledni mjetanin ije se ime ne pamti, uao u krmu i zamolio au vode za djeaka kojega je vodio sa sobom. Stranac, koji je pio sam za ankom, htio je prisiliti dijete da umjesto vode popije gutljaj ruma. Otac je to pokuao sprijeiti, no ovaj je navaljivao sve dok preplaeni djeak nije nehotice, trzajem ruke, prolio ponuenu au ruma. Stranac ga je ustrijelio i ne trepnuvi. Jo jedna od sablasti moga djetinjstva. Papalelo me esto podsjeao na taj dogaaj kad smo zajedno ulazili u krme na pie, ali na tako nestvaran nain da je izgledalo kao da ni on sam ne vjeruje da se to dogodilo. Zbilo se to vjerojatno nedugo nakon njegova dolaska u Aracatacu, jer se majka toga dogaaja sjeala samo po strahu to ga

je ve i njegovo spominjanje izazivalo kod odraslih. O ubojici se znalo jedino da govori usiljenim andskim naglaskom, tako da se selo nije osveivalo samo njemu, ve svakom od brojnih i odbojnih doljaka koji su govorili istim naglaskom. Mjetani bi u grupicama i naoruani maetama za sjeu eerne trske izlazili nou na ulice, hvatali neznance u tami i nareivali im: - Priaj! Jedino je nain govora odluivao hoe li uhvaenoga raskomadati maetom, i ne pomiljajui da nije mogue na taj nain provesti pravdu uz postojanje tolikih razliitih govora. Don Rafael Quintero Ortega, suprug moje tete VVenefride Marquez, najotriji i najomiljeniji cachaco, doekao je stoti roendan, jer ga je djed zatvorio u ostavu dok se duhovi nisu smirili. Dvije godine nakon doseljenja u Aracatacu obiteljska nesrea dosegnula je vrhunac smru Margarite Marie Miniate koja je bila radost cijele kue. Njezina dagerotipija godinama je bila izloena u boravku, a ime joj se prenosi s generacije na generaciju kao jedno od mnogih obiljeja obiteljskog identiteta. Sadanje generacije slabo mare za djevojicu u nabranoj suknji, s bijelim izmicama i s pletenicom do struka, koju nikada nee poistovjetiti s retorikom predodbom o prabaki, no mislim da je, pod teretom grinje savjesti i neostvarenih matanja o boljem svijetu, to stanje vjene uzbunjenosti za moga djeda i baku bilo najslinije miru. Svugdje su se osjeali strancima sve do svoje smrti. Ako emo pravo, to su i bili, no u mnotvu to je stiglo vlakom sa svih strana svijeta, bilo je to teko odmah ustvrditi. S istom eljom kao djed i baka i njihova djeca, doli su Fergussoni, Durani, Bercaze, Dacon-teovi, Corree, svi u potrazi za boljim ivotom. Izmijeanih prethodnica pristizali su Talijani, stanovnici Kanarskih otoka, Sirijci, koje smo nazivali Turcima, prodirui kroz granice Provincije u potrazi za slobodom i nainima ivota koji su ieznuli u njihovim zemljama. Bilo ih je svih vrsta i podrijetla. Neki su bili bjegunci s Vrajeg otoka, francuske kanje-nike kolonije u Gvajani, vie progonjeni zbog svojih ideja nego zbog uobiajenih zloina. Jedan od njih, Rene Belbenoit, francuski novinar i politiki robija, pobjegao je preko plantaa banana, i u majstorskoj knjizi otkrio

uase svoga zatoenitva. Zahvaljujui svima, i dobrima i loima, Aracataca je od samoga poetka bila zemlja bez granica. Ali za nas je bila nezaboravna venecuelanska kolonija. U jednoj od njihovih kua, dva su se mladia na kolskim praznicima u ranu zoru kupala polijevajui se kablovima vode iz ledenih rezervoara: Romulo Betancourt i Raul Leoni, koji e pedeset godina kasnije jedan za drugim postati predsjednici svoje zemlje. Od Venecuelanaca, najbliskiji smo bili s Misiom Juanom de Frevtes, impozantnom matronom biblijskoga pripovjedakog dara. Prva ozbiljna pria to sam je uo bila je Genoveva od Brabanta, a ona ju je ispripovijedala zajedno s kapitalnim djelima svjetske knjievnosti to ih je pojednostavila do pria za djecu: Odiseja, Bijesni Orlando, Don Quijote, Grof Monte-Cristo i mnoge epizode iz Biblije. Djedova kasta bila je jedna od najuglednijih, ali ujedno i najmanje mona. Unato tome, isticala se po ugledu to su ga priznavali ak i domai monici bananske tvrtke. Bila je to kasta liberala veterana iz graanskih ratova, koji su ostali ondje nakon dva posljednja mirovna sporazuma, sa svijetlim primjerom generala Benjamina Herrere, na ijem su se posjedu Neerlandia u poslijepodnevnim satima sluali tugaljivi valceri njegova mirnodopskoga klarineta. U tom nezdravom mjestu odrasla je moja majka postavi, poto je tifus odnio Margarini Mariu Miniatu, miljenica obitelji. Ona je takoer bila boleljiva. Djetinjstvo joj je bilo neizvjesno i potresano povratnim groznicama, ali kada se izlijeila od posljednje, izlijeila se potpuno i zauvijek, a zdravlje joj je omoguilo da proslavi devedeset sedmi roendan uz jedanaestero vlastite djece, i uz etvero djece njezina supruga, uz ezdeset petero unuadi, osamdeset osam praunuadi i etrnaestero prapraunuadi. Ne brojei ovdje one za koje se ne zna. Umrla je prirodnom smru 9. lipnja 2002. u osam i trideset naveer, kada smo se ve poeli pripremati za proslavu njezina prvog stoljea ivota, istoga dana i gotovo istoga sata kada sam dovrio ovu knjigu. I Rodila se u Barrancasu 25. lipnja 1905. kada se obitelj tek poela oporavljati od uasa rata. Prvo ime dobila je u znak sjeanja na Luisu Mejiu Vidal, pukovnikovu majku koja je umrla tono mjesec

dana prije njezina roenja. Drugo je dopalo sluajno, jer se taj dan slavi Sveti Jakov apostol, Stariji, onaj kojemu su odrubili glavu u Jeruzalemu. Tajila je drugo ime pola svoga ivota, jer ga je smatrala mukim i upadljivim, sve dok je nevjerni sin nije odao u jednom romanu. Bila je marljiva uenica u svemu osim na satovima klavira to joj ih je nametnula njezina majka, kojoj je bilo nepojmljivo da pristojna gospoica nije klavirski virtuoz. Luisa Santiaga tri je godine posluno vjebala, a prestala je onoga dana kada je prevladala odbojnost prema svakodnevnom vjebanju u vrijeme sparne sijeste. Ipak, jedina vrlina koja joj je koristila u cvijetu dvadesete godine bila je snaga volje, kada je obitelj otkrila da izgara od ljubavi za mladim i ponosnim telegrafistom iz Ara-catace. Pria o toj zabranjenoj ljubavi bila je jedno od iznenaenja iz moje mladosti. Roditelji su mi je toliko puta ispriali, zajedno i svaki pojedinano, tako da sam je znao gotovo u cijelosti kada sam s dvadeset sedam godina napisao Lie na vjetru, svoj prvi roman, premda sam bio isto tako svjestan da moram jo mnogo toga nauiti o umijeu pisanja. Oboje su bili sjajni pripovjedai sa sretnim ljubavnim uspomenama, no toliko su se zanosili u pripovijedanju da, naposljetku, kada sam prevalio pedesetu i odluio upotrijebiti njihovo sjeanje u romanu Ljubav u vrijeme kolere, nisam vie mogao razabrati granice izmeu ivota i poezije. Prema majinoj verziji, prvi put su se sreli na bdijenju za neko dijete ijega se imena nijedno od njih dvoje nije sjealo. Ona je pjevala u dvoritu s prijateljicama prema tada uvrijeenoj navadi pjevanja ljubavnih pjesama devet noi nakon smrti, kao dio devetnice. Iznenada, zboru se pridruio muki glas. Sve su se djevojke okrenule da vide kome pripada glas i, kada su ga ugledale, zbunila ih je njegova pristalost. Odmah su zapjevale pripjev Udat emo se za njega i zapljeskale u ritmu. Majka je ostala ravnoduna i to je priznala: Izgledao mi je kao jo jedan ku-fera. Imala je pravo. Tek je stigao iz Cartagene, napustivi studij medicine i ljekarnitva zbog nedostatka novaca, i poeo voditi pomalo isprazan ivot po razliitim mjestima okruga kao tek izuen telegrafist. Fotografija iz tih dana otkriva njegovo neodreeno dranje siromana go-

spodiia. U tamnom taftenom odijelu s uskim, tada jako modernim ka-putiem na etiri puceta, utirkanim ovratnikom, irokom kravatom i plitkim tvrdim slamnatim eirom ravna oboda. Nosio je i okrugle, moderne naoale tankih okvira s obinim staklima. Oni koji su ga tada poznavali, drali su ga boemom, nonom pticom i enskarom, iako za cijeloga svoga dugog ivota nikada nije popio ni gutljaja alkohola ni zapalio jednu cigaretu. Tada ga je majka prvi put vidjela. No on je nju zapazio na misi u osam prethodne nedjelje, zajedno s tetom Franciscom Simodoseom koja joj je postala pratiljom kada je zavrila kolu. Ponovno ih je vidio u utorak sljedeeg tjedna dok su ile pod kronjom baderru ored kunim vratima, tako da je one noi na bdijenju ve znao da je ona ki pukovnika Nicolasa Marqueza za kojega je nosio nekoliko preporuka. Ona je tada jednako tako saznala da je on neenja zaljubljive prirode, da osvaja napreac neiscrpnom slatkorjeivou, lakoom stihovanja, okretnou kojom je plesao tada modernu glazbu i uvjebanom osjeajnou kojom je gudio violinu. Majka mi je priala da nitko nije mogao zadrati suze kad bi u zoru zauo zvuke njegove violine. Posjetnica kojom se predstavio u drutvu bio je sladunjavi valcer s njegova repertoara, Nakon plesa, bez kojega su podoknice postale nezamislive. Ove srdane propusnice i njegova simpatinost otvorile su mu vrata pukovnikove kue i osigurale esto mjesto za stolom u vrijeme obiteljskog ruka. Teta Francisca, roena u mjestu Carmen de Bolivar, prihvatila ga je bez zadrke kada je saznala da je roen u Sinceu, pokraj njezina rodnoga mjesta. Luisu Santiagu zabavljala su njegova zavodnika umijea na drutvenim zabavama, ali nikada joj nije palo na pamet da on oekuje neto vie. Naprotiv, njihov srdani odnos poivao je prije svega na tome da mu je sluila kao paravan za tajno ljubovanje s njezinom kolskom kolegicom, ak je prihvatila i da mu bude vjenana kuma. Otada je on nju zvao kumom, a ona njega kumetom. Znajui sve to, lako je zamisliti koliko se Luisa Santiaga iznenadila kada je jedne veeri na plesu drski telegrafist izvukao cvijet iz zapuka na reveru, i rekao joj: - S ovom ruom predajem ti svoj ivot.

Ta izjava nije bila spontana, ponovio mi je otac mnogo puta, nego je, upoznavi sve, zakljuio da je Luisa Santiaga stvorena za njega. Ona je pak shvatila ruu kao jednu od kavalirskih ala to ih je obiavao zbijati sa svojim prijateljicama. Do te mjere da je ruu na odlasku negdje zaboravila, i on je to primijetio. Imala je samo jednoga tajnog udvaraa, sti-hoklepca i dobrog prijatelja iji arki stihovi nikada nisu doprli do njezina srca. No rua Gabriela Eligia poremetila joj je san neobjanjivom estinom. Za naega prvog ozbiljnog razgovora o njezinoj ljubavi, okruena djecom, priznala mi je: Nisam mogla spavati od bijesa to mislim na njega, no najvie me ljutilo to da, to se vie ljutim, sve vie mislim na njega. Ostatak tjedna s mukom je trpjela strah da e ga ugledati i muku to ga ne vidi. Nekadanja kuma i kume postali su stranci. Jedno od tih poslijepodneva, dok su ivale pod bademima, teta Francisca zlobno je podbola neakinju, pravei se nevjesta: - ula sam da si dobila ruu. Pa, kako to obino biva, Luisa Santiaga vjerojatno je zadnja saznala kako o nevoljama njezina srca ve i vrapci pjevaju. U brojnim razgovorima to sam ih vodio s njom i s ocem, slagali su se da je njihova estoka ljubav imala tri presudne zgode. Prva se zbila za glavne mise na Cvjetnicu. Ona je sjedila s tetom Franciscom u klupi pokraj Poslanice, kada je prepoznala odjek plesakih potpetica po podnoj opeci, i ugledala ga kako prolazi pokraj nje tako blizu da je osjetila lagani daak njegova zavodnikog losiona. inilo se da ga teta Francisca nije primijetila, a niti on njih. No u biti, sve je on to pomno isplanirao, i slijedio ih kada su prole pokraj brzojavnog ureda. Ostao je stajati pored stupa tik uz vrata, tako da ju je mogao promatrati s leda, ali ga ona nije mogla vidjeti. Nakon nekoliko napetih minuta, Luisa Santiaga nije mogla obuzdati nemir, i pogledala je preko ramena prema vratima. U tom je trenutku pomislila da e umrijeti od bijesa, jer je on gledao pravo u nju i pogledi su im se sreli. Upravo sam to i htio, govorio je otac sav sretan, kada mi je ponovio priu pod stare dane. Majka, naprotiv, nije prestajala ponavljati kako je tri dana estoko bjesnjela, jer je pala u zamku. Druga zgoda bila je njegovo pismo. Ne pismo kakvo bi oekivala od

pjesnika i gudaa u skrivena svitanja, nego odluno pisamce u kojemu trai odgovor od nje prije polaska na put za Santa Martu sljedei tjedan. Nije mu odgovorila. Zatvorila se u svoju sobu, odluna nadvladati nemir koji joj nije doputao da doe do daha, sve dok je teta Francisca nije pokuala uvjeriti da se ve jednom preda, prije no to bude prekasno. Pokuavajui skriti njezin otpor, ispriala joj je uzoritu povijest Juven-tina Trilla, udvaraa koji je svaku bogovetnu no bdio pod balkonom svoje nemogue voljene, od sedam do deset. Ona ga je pak obasipala svim moguim ponienjima kojih se mogla dosjetiti i na kraju je na njega, iz veeri u veer, izlijevala punu nonu posudu. No nije ga uspjela otjerati. Nakon svih moguih grubih krtenja - ganuta samozatajom nepobjedive ljubavi - udala se za njega. Povijest ljubavi mojih roditelja nije dospjela do tih krajnosti. Trea prigoda za prepad upriliila se na velikoj svadbi na koju su oboje bili pozvani kao poasni kumovi. Luisa Santiaga nije se dosjetila valjanog izgovora koji bi opravdao izostanak s dogaaja tako bliskog obitelji. A Gabriel Eligio upravo je na to i raunao te je doao na pir spreman na sve. Nije mogla svladati srce kada ga je ugledala kako prelazi salu oigledno odluan i prilazi joj da je zamoli za prvi ples. Krv mi je tako snano kolala tijelom da nisam znala da li je to od bijesa ili od straha, povjerila mi je. On je to primijetio i pogodio je velianstvenom tvrdnjom: Ne treba mi rei da, jer mi to ve govori tvoje srce. Ona se istoga trena okrenula i otila, ostavi > ~.i ga nasred sale u pola plesa. Ali moj je otac to shvatio na svoj nain. - Bio sam sretan ree mi. Luisa Santiaga kipjela je od bijesa na sebe samu kada su je u zoru probudile slatke rijei otrovnog valcera Nakon plesa. Sljedeeg dana rano ujutro vratila je Gabrielu Eligiu sve darove. Nezaslueno poniavanje i prepriavanje dogaaja s plesa, poput perja baena u zrak, vie se nije moglo vratiti. Svi su ve uzeli zdravo za gotovo da je to neslavan kraj jedne ljetne oluje. Dojam se pojaao jer je Luisa Santiaga ponovno oboljela od groznice treednevke i njezina ju je majka odvela u naselje Manau-re, rajski kutak na obroncima Sierra Nevade. Oboje su uporno nijekali postojanje bilo kakva kontakta tih

mjeseci, ali to nije odvie vjerojatno jer, kada se ona vratila oporavljena od bolesti, oboje su izgledali ozdrav-ljeni od ljutnje. Otac je pripovijedao kako ju je doekao na postaji, jer je proitao brzojav u kojem Mina najavljuje povratak kui, a u stisku ruke Luise Santiage pri pozdravu osjetio je neto nalik na masonski znak to ga je protumaio kao ljubavnu poruku. Majka je to uvijek stidljivo nijekala prisjeajui se tih godina. No istina je da su ih otada viali zajedno manje suzdrane. Nedostajao je samo kraj to ga je dala teta Francesca sljedei tjedan, dok su ile na trijemu s begonijama: - Ve i Mina zna. Luisa Santiaga je uvijek govorila kako je protivljenje obitelji uklonilo brane bujici koju je potiskivala u srcu od veeri kada je ostavila udva-raa usred plesa. Bio je to nemilosrdan rat. Pukovnik se pokuao drati po strani, ali nije mogao izbjei Minino predbacivanje kada je uvidjela da ni on u cijeloj toj prii nije tako nevin kao to je izgledalo. Svi su drali kako je jasno da netrpeljivost potjee od Mine, a ne od pukovnika, dok je zapravo ona bila dio obiteljskoga kodeksa prema kojemu je svaki enik uljez. Ta naslijeena predrasuda, ostaci koje su preivjeli do dananjeg dana, napravila je od nas iroko bratstvo ena usidjelica i mukaraca suknjogonja s brojnom izvanbranom djecom. Prijatelji su se podijelili prema dobi, za zaljubljene ili protiv njih, a one koji se nisu izriito opredijelili, na to su primorala djela. Mladii i djevojke postali su razdragani pomagai. Ponajvie njegovi, a on je dragovoljno uivao u poloaju pogodne rtve drutvenih predrasuda. Naprotiv, veina odraslih smatrala je Luisu Santiagu najvrednijim blagom mone i bogate obitelji kojoj se telegrafist kufera ne udvara iz ljubavi nego iz koristoljublja. Ona sama, dotad uvijek posluna i pokorna, suprotstavila se protivnicima estinom majke lavice. U najeoj od mnogih kunih rasprava, Mina je izgubila kontrolu i podignula na ker pekarski no. Luisa Santiaga hrabro joj se suprotstavila. Postavi najednom svjesna siline vlastitoga zloudnog bijesa, Mina je ispustila no i uplaeno kriknula: Boe moj! i stavila dlan na uarenu pe u znak nesvakidanje pokore. Jedan od jakih razloga protiv Gabriela Eligia bio je njegov status

izvanbranog sina neudate ene koja ga je rodila sa svega etrnaest godina iz avanture sa kolskim uiteljem. Zvala se Argemira Garcia Paterni-na i bila je vitka bjelkinja slobodna duha koja je rodila jo pet sinova i dvije keri od tri razliita oca za koje se nikada nije udala, niti je dijelila s njima krov nad glavom. ivjela je u gradu Sinceu, gdje se i rodila, i u kojemu je podizala svoje potomstvo vlastitim rukama i neovisnim i veselim duhom koji smo mi, njezini unuci, itekako prieljkivali za Cvjetnicu. Gabriel Eligio isticao se u toj lozi beskouljaa. Od esnaeste godine razdjeviio je pet ljubavnica, kako je to pokajniki i otkrio majci u svadbenoj noi na malenome dvojarbolnom rioaanskom jedrenjaku ibanom olujom. Priznao joj je da je s jednom od njih, kao telegrafist u Achiu, u osamnaestoj zaeo sina Abelarda kojemu e uskoro biti tri godine. S drugom, dok je bio telegrafist u Avapelu, u dvadesetoj je dobio ker koja tada jo nije navrila godinu dana i koju nije ni vidio, a zvala se Carmen Rosa. Njezinoj je majci obeao da e se vratiti i vjenati je, i drao je rije sve dok mu se ivotni put nije okrenuo zbog ljubavi prema Luisi Santiagi. Najstarijeg je potomka priznao pred biljenikom, a kasnije e to uiniti i s keri, no to su bile samo beskorisne formalnosti bez ikakvih zakonskih posljedica. Iznenauje da je takvo rasputeno ponaanje moglo izazvati moralne dileme u pukovniku Marquezu koji je, osim troje zakonite djece, zaeo jo devetero s razliitim enama, prije i poslije enidbe, a koje je njegova supruga primila kao da su njezina vlastita. Ne sjeam se kada sam saznao za sve ove dogaaje, ali u svakom sluaju uope nisam mario za nestaluke predaka. Naprotiv, panju su mi privlaila obiteljska imena, jer su mi izgledala jedinstvena. Prvo ona po majinoj strani: Tranquilina, Wenefrida, Francisca Simodosea. Kasnije, ime bake po ocu: Argemira i imena njezinih roditelja: Lozana i Ami-nadab. Moda odatle potjee vrsta uvjerenost kako likovi u mojim djelima zazive punom snagom tek kada dobiju ime koje odgovara njihovoj osobnosti. Razlozi protiv Gabriela Eligia prevagnuli su jer je bio aktivan lan Konzervativne stranke protiv koje je ratovao pukovnik Nicolas Mar-ques. Nakon potpisivanja sporazuma na posjedu Neerlandia i na brodu Wisconsin mir je bio tek napola rijeen, jer se prvotni

centralizam i dalje odrao na vlasti, i proi e jo mnogo vremena prije nego konzervativci i liberali prestanu pokazivati zube jedni drugima. Moda je konzervatizam prosca bio vie dio obiteljskog nasljea nego osobno ideoloko uvjerenje, no vie su uzimali u obzir konzervativizam nego druge znakove njegove dobre udi, kao to je uvijek bila budna inteligencija i dokazano potenje. Tata je bio nepredvidljiv ovjek kojega je bilo teko zadovoljiti. Kako je uvijek bio mnogo siromaniji no to je to pokazivao, bijeda mu je bila mrska neprijateljica kojoj se nikada nije predao, niti ju je uspio pobijediti. Jednako je odvano i ponosno podnio nedae ljubavi s Luisom San-tiagom u stranjoj prostoriji telegrafskog ureda u Aracataci, gdje je uvijek imao objeenu mreu da u njoj spava sam. No ipak, imao je uz nju za svaki sluaj i momaki leaj dobro podmazanih opruga za ono to mu ponudi no. U jednome razdoblju bio sam u napasti da usvojim njegove krivolovake navike, no ivot mi je pokazao koliko je to teka osam-ljenost i osjetio sam prema njemu veliko saaljenje. Neposredno prije smrti, uo sam tatu da pripovijeda kako je jednog od tih tekih dana morao navratiti u pukovnikovu kuu s nekolicinom prijatelja, i da su svima ponudili stolac osim njemu. Majina obitelj to nikada nije priznala i pripisala je tu priu ostatku oeve srdbe, ili barem lanom sjeanju, no baki se to jednom omaknulo u ispjevanim ludostima njezinih gotovo sto godina, koje nisu nalikovale na sjeanja nego na ponovno proivljavanje dogaaja. - Ondje stoji, jadniak, na vratima sobe, a Nicolasito mu nije ponudio stolac - prozborila je istinski raaloena. Uvijek budno pazei na njezina nevjerojatna otkria, upitao sam tko je bio taj ovjek, a ona mi je kratko odgovorila: - Garcia, violinist. Okruen tolikim besmislicama, najmanje nalik mome ocu bila je kupovina revolvera koji bi mu mogao ustrebati zbog udi umirovljenog ratnika poput pukovnika Marqueza. Bila je to divljenja vrijedna tridese-tosmica Smith & VVesson, duge cijevi, s tko zna koliko prijanjih vlasnika i s tko zna koliko smrti iza sebe.

Jedino je sigurno da iz njega nije nikada zapucao, ak ni zbog straha ili znatielje. Mi, kao ve odrasla djeca, nali smo ga godinama kasnije u ormaru punom svatarija, uz violinu na kojoj je svirao serenade. Obiteljska neumoljivost nije obeshrabrila ni Gabriela Eligia ni Luisu Santiagu. U poetku su se kriomice sastajali kod prijatelja, ali kada se stegnuo obru oko nje, jedini kontakt bila su pisma to su ih izmjenjivali dosjetljivo smiljenim kanalima. Kada njoj nisu doputali odlazak na zabavu na koju je i on bio pozvan, gledali su se izdaleka. No surove mjere pootrene su do te mjere da se nitko nije usuivao izazvati bijes Tranquiline Iguaran, a zaljubljeni su ieznuli ispred oiju javnosti. Kada su iscrpili sve prigode za razmjenu tajnih pisama, par je pribjegao oajnikim dosjetkama. Ona je uspjela skriti estitku u tortu to je netko naruio za njegov roendan, a on pak nije proputao prigodu da joj poalje lane i bezazlene brzojave u kojima je prava poruka bila ifrirana ili napisana nevidljivom tintom. Sudionitvo tete Francisce tada je postalo tako oigledno, unato njezinu odlunom negiranju, da je prvi put doao u pitanje njezin ugled u obitelji te su joj doputali da bude uz neakinju samo dok iva u sjeni bademovih kronji. Tada je Gabriel Eligio slao poruke s prozora doktora Alfreda Barboze, sa suprotne strane ulice, runom telegrafijom gluhonijemih. Ona je tako dobro svladala znakove da je, koristei tetinu nepanju, uspijevala njeno razgovarati sa svojim dragim. To je bio samo jedan od brojnih trikova kojih se dosjetila Adria-na Berdugo, njezina krizmana kuma i najsnalaljivija i najodvanija po-magaica. Ove utjene smicalice dostajale su im za preivljavanje na laganoj vatri, sve dok Gabriel Eligio nije primio uznemirujue pismo od Luise Santiage koje ga je natjeralo na konanu odluku. Na brzinu mu je napisala na toaletnom papiru lou vijest kako su je roditelji odluili odvesti u Barrancas, od mjesta do mjesta, kao grubo sredstvo protiv njezine zaljubljenosti. Nee to biti obina putnika neprospavana no na malom rioaanskom jedrenjaku s dva jarbola, nego putovanje divljim padinama Sierra Nevade na mazgama i kolima, preko prostrane provincije Pa-dilla.

Poeljela sam umrijeti, priznala mi je majka onoga dana kada smo krenuli na put radi prodaje kue. I zaista je to i pokuala, zatvorivi se u svoju sobu i navalivi preagu na vrata, te provevi tri dana o kruhu i vodi, sve dok nije popustila zbog strahopotovanja prema ocu. Gabriel Eligio shvatio je kako je napetost dola do krajnjih granica, i donio odluku, takoer krajnju, ali izvedivu. Krupnim je koracima preao ulicu, od kue doktora Barboze do sjene pod bademima, i stao ispred tih dviju ena koje su ga doekale prestraene, s vezom u krilu. - Molim vas da nas na trenutak ostavite nasamo - zamolio je tetu Franciscu. - Moram joj neto vano rei. - Drznie! - odvratila mu je teta. - Ne postoji nita u vezi s njom to ja ne bih mogla uti. - Onda joj neu rei - zainatio se - ali vas upozoravam da ete biti odgovorni za ono to e se dogoditi. Luisa Santiaga usrdno je zamolila tetu da ih ostavi same, i preuzela na sebe odgovornost. Tada joj je Gabriel Eligio izloio kako se slae da ona krene na put s roditeljima, na nain i u trajanju koje god bilo, ali pod uvjetom da se zakune da e se udati za njega. Ona je to veselo uinila i jo k tome dodala, po svojoj volji, da je samo smrt moe sprijeiti u tome. Oboje su imali skoro godinu dana na raspolaganju da pokau ozbiljnost svojih obeanja, ali niti on niti ona nisu mogli ni pretpostaviti koliko e ih to stajati. Prvi dio puta u koloni trajao je dva tjedna na leima mazgi uskim planinskim stazama Sierra Nevade. Pratila ih je Chon, iji je nadimak zapravo njena umanjenica od Encarnacion, VVenefridina slukinja, koja se prikljuila obitelji nakon odlaska iz Barrancasa. Pukovnik je vie nego dobro poznavao taj nepristupani put to ga je obiljeio djecom u noima svojih vojevanja, ali njegovoj supruzi bio bi drai da ga nije upoznala zbog loih sjeanja na mali jedrenjak. Za moju majku, koja je jo k tome prvi put jahala na mazgi, bila je to nona mora gologa sunca i nemilosrdnih pljuskova, s duom u nosu zbog uspavljujue zapare provalija. Razmiljanje o nesigurnom zaruniku u pononom ruhu i s jutarnjom violinom inilo joj se kao

izrugivanje mate. etvrtog dana, na rubu snaga, zaprijetila je majci da e se baciti u ponor ako se ne vrate kui. Mina, uplaenija od nje, odluila je da se vrate. Ali voda puta pokazao je na karti kako vratiti se ili nastaviti ne mijenja nita na stvari. Olakanje je stiglo nakon jedanaestog dana, kada su s posljednje zaravni ugledali sjajnu ravnicu Valledupara. Prije zavretka prvoga dijela puta, Gabriel Eligio osigurao je stalnu vezu s putujuom zarunicom, zahvaljujui telegrafistima iz sedam sela kroz koja e ona i njezina majka proi prije dolaska u Barrancas. Luisa Santiaga je isto tako ispunila svoj dio. Cijela je Provincija bila krcata lanovima obitelji Iguaran i Cotes ija je svijest o pripadnosti kasti imala mo neprobojne mree, a njoj je polo za rukom pridobiti ih na svoju stranu. To joj je omoguilo odravati gorljivo dopisivanje s Gabrielom Eligiom, zapoevi od Valledupara, gdje se zadrala tri mjeseca, pa sve do kraja puta, skoro godinu dana kasnije. Dostajao je posjet mjesnom telegrafskom uredu, uz sudionitvo neke mlade i oduevljene roakinje, da primi njegove poruke i odgovori na njih. Tiha Chon odigrala je neprocjenjivu ulogu, jer je prenosila poruke skrivene meu svojim haljinama ne uznemirujui Luisu Santiagu, niti je mogavi posramiti, jer nije znala ni itati ni pisati i radije bi umrla no odala tajnu. Skoro ezdeset godina kasnije, kada sam pokuavao izvui sjeanja na te dogaaje za Ljubav u doba kolere, moj peti roman, pitao sam oca postoji li u telegrafskom argonu tona rije za povezivanje jednog ureda s drugim. Nije morao razmiljati: spojiti. Rije se nalazi u rjenicima, ne navodi se posebno znaenje koje je meni trebalo, ali mi se inila savrena za ono to mi je trebalo, jer su se uredi meusobno povezivali uticanjem kabla u plou s telegrafskim linijama. Nikada nisam o tome razgovarao s ocem. No neposredno prije njegove smrti, u jednom su ga intervjuu upitali je li ikada poelio napisati roman, a on je odgovorio da jest, ali je odustao kada sam ga upitao za glagol spojiti, jer je tada otkrio da je knjiga koju piem u biti ona ista koju je namjeravao on sam napisati. Tom se prilikom sjetio i jednog nepoznatog podatka koji je mogao

promijeniti smjer naih ivota. Nakon est mjeseci putovanja, kada se majka nalazila u San Juan del Cesaru, do Gabriela Eligia dospio je povjerljivi glas da je Mini stavljena u zadatak priprema konanog povratka obitelji u Barrancas, jer su zarasle rane mrnje zbog smrti Medarda Pacheca. inilo mu se to besmislenim, sada kada su loa vremena prola, a apsolutna vladavina bananske tvrtke poela nalikovati snu o obeanoj zemlji. Ali isto tako je bilo mogue da tvrdoglavost obitelji Mar-quez Iguaran rtvuje vlastitu sreu s ciljem da izbavi ker iz pandi gra-beljivca. Gabriel Eligio odmah je odluio pokuati dobiti premjetaj u telegrafski ured u Riohachi, oko stotinjak kilometara od Barrancasa. Nije bilo slobodnih mjesta na raspolaganju, no obeali su da e razmotriti njegovu molbu. Luisa Santiaga nije mogla provjeriti majine tajne namjere, ali im se nije usudila protiviti, jer joj je privuklo panju kako majka, to su blii Barrancasu, vie uzdie i doima se mirnijom. Ni Chon, povjerenica sviju, nije joj dala nikakvu naznaku. Kako bi izvukla istinu, Luisa Santiaga rekla je majci da bi voljela ostati ivjeti u Barrancasu. Majka se na trenutak pokolebala, ali ipak nije nita rekla, a ki je pomislila da je blizu otkria tajne. Uznemirena, prepustila se sluajnosti karata kod Ciganke na ulici koja joj nije nita rekla o njezinoj budunosti u Barrancasu. No zato joj je najavila dug i sretan ivot s mukarcem kojega je nedavno upoznala, ali koji e je voljeti do smrti. Cigankin opis mukarca vratio joj je duu, jer je pronala dodirne toke sa svojim zarunikom, ponajvie u opisu karaktera. Na kraju, ova joj je prorekla s potpunom sigurnou da e s njim izroditi estero djece. Premrla sam od straha, povjerila mi je majka prvi put kada mi je to ispriala, i ne pomiljajui tada da e imati jo petero djece. Oboje su proricanje prihvatili s takvim oduevljenjem da je komunikacija brzojavima od toga asa prerasla prazne dogovore i postala sustavna, praktina i uestalija no ikada. Odredili su nadnevke, ustanovili naine i zaloili ivote za zajedniku odluku da se vjenaju ne pitajui nikoga, gdje god i kako god bilo, im se ponovno sretnu. Luisa Santiaga bila je do te mjere vjerna obeanju da joj se inilo nekorektnim sudjelovati na sveanom plesu u mjestu Fonseca bez

odobrenja zarunika. Gabriel Eligio leao je u mrei i znojio se u vruici od etrdeset stupnjeva kada se oglasio znak za hitan telegrafski odgovor. Bio je to kolega iz Fonsece. Da bi bila posve sigurna, ona je upitala tko je operater na kraju lanca. Vie zaprepaten nego polaskan, zarunik je odaslao reenicu raspoznavanja: Recite joj da je njezino kume. Majka je prepoznala lozinku i poiljatelja te ostala na plesu do sedam ujutro, kada se urno presvukla da ne zakasni na misu. U Barrancasu nisu zatekli ni najmanji trag mrnje prema obitelji. Naprotiv, esnaest godina nakon nesree, medu nasljednicima Medarda Pacheca prevladavalo je kransko ozraje pratanja i zaborava. Doek obitelji protekao je tako srdano da je upravo tada Luisa Santiaga pomislila kako bi se obitelj mogla vratiti u to planinsko utoite posve razliito od arakatake vruine i praine, krvavih subota i duhova odrubljenih glava. ak je to i natuknula Gabrielu Eligiu, ako uspije dobiti premjetaj u Riohachu, i on se s time sloio. No tih je dana konano izilo na vidjelo ne samo da je pria o preseljenju posve neutemeljena, nego da je Mina zadnja osoba koja to eli. Tako je pismom i odgovorila sinu Juanu de Diosu, kada ju je ovaj uspanieno upozorio u svome pismu kako se vraaju u Barrancas a da jo nije prolo dvadeset godina od smrti Medarda Pacheca. On je oduvijek tako duboko vjerovao u kobnost guahirskih zakona krvne osvete da se usprotivio da njegov sin Eduardo odradi praksu socijalne medicine u Barrancasu, ak i pedeset godina kasnije. Unato svim strahovima, ondje su se u tri dana rasplele sve zavrzlame. Istog onog utorka kada je Luisa Santiaga potvrdila Gabrielu Eligiu kako se Mina ne namjerava preseliti u Barrancas, njega su obavijestili da je mjesto u telegrafskom uredu u Riohachi slobodno zbog nagle smrti dotadanjeg telegrafista. Sljedeeg dana Mina je istresala ladice u ostavi, traei kare za meso i sluajno otvorila limenku od engleskih kolaia u koju je njezina ki skrila ljubavne telegrame. Pobjenjela je do te mjere da je samo uspjela procijediti jedan od slavnih prijekora to ih je obiavala smiljati u trenucima kad bi joj neto polo naopako: Bog oprata sve osim neposluha. Taj su vikend otputovali u Riohachu kako bi stigli na

maleni dvojarbolni jedrenjak za Santa Martu. Niti jedna od njih dviju nije bila svjesna strane noi iibane snanim vjetrom veljae: majka poraena neuspjehom, a ki uplaena, ali sretna. Kopno je Mini vratilo mir to ga je izgubila kada je otkrila pisma. Sljedei je dan nastavila sama za Aracatacu, a Luisu Santiagu je ostavila u Santa Marti pod okriljem sina Juana de Diosa, uvjerena da je ondje sigurna od ljubavnih iskuenja. Dogodilo se obratno: Gabriel Eligio putovao je tada iz Aracatace u Santa Martu kad god je mogao. Ujak Juanito, koji je iskusio istu roditeljsku nepopustljivost u ljubavi s Diliom Caballero, odluio je ostati po strani u sestrinim ljubavnim jadima, ali se u biti naao u stupici izmeu velike ljubavi prema Luisi Santiagi i potovanja prema roditeljima, i utekao se receptu svoje poslovine dobrohotnosti: doputao je da se par vida izvan kue, ali nikada nasamo i nikada bez njegova znanja. Dilia Caballero, njegova supruga, koja je oprostila, ali nije zaboravila, smiljala je iste pouzdane sluajnosti i spretne lukavtine kojima je svojedobno i sama izigravala nadzor sadanjega svekra i svekrve. Gabriel i Luisa u poetku su se viali u kuama prijatelja, ali malo-pomalo odvaili su se i za javna mjesta gdje nije bilo mnogo ljudi. Na kraju su se osmjelili i razgovarali kroz prozor kada ujaka Juanita nije bilo u blizini, zarunica je bila u sobi, a zarunik na ulici, potujui obeanje da se nee sastajati u kui. Prozor je izgledao kao da je hotimice pravljen ba za zabranjene ljubavi, s metalnom reetkom iz jednoga komada i uokviren penjaicama iz kojih se kroz noni drijeme uvijek irio miris jasmina. Dilia je sve predvidjela, ak i sudjelovanje nekolicine susjeda koji su ifriranim zviducima upozoravali zarunike na neposrednu opasnost. Unato svemu, jedne su noi zatajile sve mjere sigurnosti, a Juan de Dios popustio pred istinom. Dilia je iskoristila priliku i pozvala zarunike da sjednu u sobu uz otvorene prozore kako bi podijelili svoju ljubav sa svima. Moja majka nije nikada zaboravila bratov uzdah: Kakvo olakanje!. Tih je dana Gabriel Eligio slubeno imenovan telegrafistom u Riohachi. Uznemirena novim odvajanjem, majka je potraila pomo od monsinjora Pedra Espeja, tadanjeg biskupskog vikara, u nadi

da e je vjenati bez pristanka roditelja. Uvaenost monsinjora dosegnula je takvu snagu da su je mnogi vjernici brkali sa svetou, a neki su dolazili na njegove mise samo zato da bi provjerili je li doista tono da se izdie nekoliko centimetara od tla u trenutku podizanja hostije i kalea za vrijeme mise. Kada ga je Luisa Santiaga zamolila za pomo, jo je jednom pokazao kako je inteligencija jedna od povlastica svetosti. Odbio je uplesti se u unutarnji problem obitelji koja je tako ljubomorno uvala svoju privatnost, ali je izabrao tajnu alternativu i raspitao se o mom ocu preko kurije. upnik iz Sincea preskoio je slobodoumnost Argemire Garcie i dobronamjerno odgovorio: Potena su obitelj, iako ne ba pobona. Monsinjor je nakon toga razgovarao sa zarunicima, zajedno i odvojeno, i napisao pismo Nicolasu i Tranquilini u kojemu je ganutljivo izrazio sigurnost kako ne postoji ljudska sila sposobna unititi tu vrstu ljubav. Djed i baka, pobijeeni Bojom snagom, pristali su okrenuti bolnu stranicu i ovlastili su u potpunosti Juana de Diosa da organizira svadbu u Santa Marti. No oni nisu doli, nego su poslali Franciscu Simo-doseu kao kumu. Vjenali su se 11. lipnja 1926. u katedrali u Santa Marti s etrdeset minuta zakanjenja, jer je mladenka pobrkala nadnevke i morali su je probuditi kada je ve prolo osam sati ujutro. Te iste veeri ukrcali su se jo jednom na onaj grozni dvojarbolni jedrenjak kako bi Gabriel Eligio preuzeo telegrafski ured u Riohachi i prvu su no proveli neduno, iscrpljeni morskom boleu. Majka je toliko eznula za kuom u kojoj je provela svoj medeni mjesec da smo mi, njezina starija djeca, znali opisati prostoriju po prostoriju kao da smo u njima ivjeli, i ta je kua jo uvijek jedno od mojih lanih sjeanja. Ipak, kada sam prvi put otiao na poluotok Guajira, neposredno prije no to u navriti ezdeset godina, iznenadio sam se kako kua s telegrafskim uredom nije ni najmanje nalik onoj koje se sjeam. A idilina Riohacha koju sam nosio u srcu od djetinjstva, sa salitrenim ulicama koje se sputaju prema moru gliba, samo su snovi posueni od djeda i bake. tovie: sada kada sam upoznao Riohachu, ne uspijevam je sebi predoiti onakvom kakva jest, nego onakvom kakvu sam je, kamen po kamen, izgradio

u mati. Dva mjeseca nakon svadbe, tata je brzojavom obavijestio Juana de Diosa da je Luisa Santiaga trudna. Vijest je uzdrmala ak i temelje kue u Aracataci, u kojoj se Mina jo uvijek nije oporavila od ogorenja, i oboje su, ona i pukovnik, poloili oruje kako bi se nedavno vjenani par vratio ivjeti s njima. Nije bilo jednostavno. Nakon nekoliko mjeseci dostojanstvenog i razumljivog opiranja, Gabriel Eligio prihvatio je da supruga rodi u roditeljskoj kui. Nedugo zatim djed ga je doekao na eljeznikoj postaji s reenicom koja je ostala zabiljeena zlatnim slovima u povijesnom obiteljskom priruniku: Spreman sam dati vam sve da biste bili zadovoljni. Baka je preuredila svoju dotadanju spavau sobu i tamo smjestila roditelje. Do kraja godine Gabriel Eligio se odrekao dobroga posla telegrafista i uz dar za samostalno uenje posvetio se znanosti na umoru: homeopatiji. Djed, iz zahvalnosti ili zbog grinje savjesti, zauzeo se kod predstavnika vlasti da se ulica u kojoj smo ivjeli u Aracataci nazove imenom koje jo i danas nosi: Avenija monsinjora Espeja. U takvu se ozraju rodilo prvo dijete od sedam sinova i etiri keri, u nedjelju, 6. oujka 1927. u devet sati ujutro, doekan estokim pljuskom, neuobiajenim za to doba godine, dok se na obzoru pojavljivalo nebo u znaku Bika. Gotovo su me zadavili pupanom vrpcom, jer je obiteljska babica, Santos Villero, u kritinom trenutku izgubila kontrolu nad situacijom. No jo se vie izgubila teta Francisca koja je potrala prema ulinim vratima panino urlajui: - Muko! Muko! - I odmah nastavila, kao da poziva na uzbunu: -Dajte ruma, gui se! Obitelj pretpostavlja kako rum nije bio za nazdravljanje nego za oivljavanje trljanjem tek roenoga. Misia Juana de Frevtes, koja je sudbinski ula u sobu, mnogo mi je puta ponovila da najvea opasnost nije bila pupana vrpca, nego poloaj u kojem je majka leala. Ona je na vrijeme pomaknula majku, ali oivljavanje je teko ilo, tako da me teta Francisca za svaki sluaj odmah krstila. Trebao sam se zvati Olegario, po svecu koji se slavio toga dana, no nitko nije imao pri ruci popis svetaca, pa su mi u hitnji dali prvo oevo ime, a onda

Jose, po drvodjelji Josipu, jer je on zatitnik Aracatace, a i oujak je njegov mjesec. Misia Juana de Frevtes predloila je i tree ime u znak sjeanja na sveope pomirenje medu obiteljima i prijateljima to ga je donio moj dolazak na svijet, no u slubenom krsnom listu, sastavljenom tri godine kasnije, zaboravili su ga upisati: Gabriel Jose de la Concordia. 2. Onoga dana kada sam s majkom otiao prodati kuu, navrla su mi sjeanja na sve dogaaje to su me se dojmili u djetinjstvu, ali nisam mogao odrediti koji se od njih dogodio prije, a koji poslije, niti to mi svi oni znae u ivotu. Jedva da sam bio svjestan kako je usred lanog sjaja bananske tvrtke brak mojih roditelja odredio proces kojim e zavriti propadanje Aracatace. Otkada pamtim, sluao sam -najprije jako tiho, a kasnije glasno i panino - ponavljanje zlokobne reenice: Pria se da tvrtka odlazi. Unato tome, ili nitko nije vjerovao u to ili se nitko nije usudio razmiljati o teti to e ga taj odlazak izazvati. U majinoj verziji spominje se tako neznatan broj strijeljanih, a i pri-zorite je bilo odve bijedno za onako velianstvenu dramu kakvom sam je zamiljao, da me je to razoaralo. Kasnije sam razgovarao s preivjelima i svjedocima, pomno istraio novinsku arhivu i slubene dokumente i shvatio da istina nije ni na jednoj strani. Pristalice slubene verzije govorili su kako, zapravo, nije bilo mrtvih. Oni pak suprotnoga miljenja sigurnim su glasom tvrdili da ih je bilo vie od stotinu, da su ih vidjeli kako krvare na trgu, da su ih potom odvezli teretnim vlakom i bacili u more poput otpadnih banana. Tako je moje vienje zauvijek ostalo izgubljeno u nekoj nedokazivoj toki izmeu tih dviju krajnosti. Ipak, to me je uporno progonilo, tako da sam u jednom romanu ispripovijedao pokolj vrlo precizno i sa svim uasima koji su se godinama oblikovali u mojoj mati. Naveo sam da je mrtvih bilo tri tisue da bih odrao epsku kompoziciju dramatinoga dogaaja, a ivot mi je na kraju dao za pravo: nema tome dugo, na jednoj od godinjica tragedije, jedan od govornika u Parlamentu zamolio je za minutu utnje u znak sjeanja na tri tisue anonimnih muenika to ih je vojska pobila. Pokolj nadniara s plantaa banana bio je krvavi vrhunac svega to

se dotada dogodilo, ali uz dodatno objanjenje kako su voe trajka poznati komunisti, to su moda doista i bili. Najistaknutijeg i najvie proganjanog, Eduarda Mahecha, upoznao sam sasvim sluajno u zatvoru Modelo u Baranquilli onih dana kada sam pratio majku radi prodaje kue, i postali smo dobri prijatelji im sam se predstavio kao unuk Nicolasa Marqueza. Upravo mi je on otkrio kako te 1928. djed nije sjedio prekrienih ruku, nego je posredovao u trajku i da ga on smatra pravednim ovjekom. Tako da mi je upotpunio sliku to sam je oduvijek imao o krvoproliu i pomogao stvoriti objektivniju predodbu o drutvenom sukobu. Jedino mjesto opeg neslaganja u sjeanju sviju je broj mrtvih, to u svakome sluaju nee ostati jedina nepoznanica nae povijesti. Brojne oprene verzije izazvale su lana sjeanja. Medu njima, najustrajnije je ono sjeanje u kojemu stojim na kunim vratima s pruskim ljemom i djejom pukom igrakom i promatram bataljun oznojenih vojnika kako prolazi ispod badema. Jedan od asnika u sveanoj odori koji im je zapovijedao, pozdravlja me u prolazu: - Dobar dan, satnice Gabi. Iako jasno, ovo sjeanje nikako ne moe biti istinito. Odora, ljem i puka potjeu dodue iz istoga perioda, ali su se pojavili koje dvije godine nakon trajka, kada u Cataci vie nije bilo vojnih postrojbi. Mnogobrojni slini sluajevi stvorili su mi u kui lo ugled djeteta koje pamti dogaaje iz majine utrobe i sanja vidovite snove. Takvo je bilo ozraje u trenutku kada sam poeo postajati svjestan obiteljskog okruenja, i ne polazi mi za rukom prizvati ga u sjeanje nego kao tugu, enju i neizvjesnost u samoi goleme kue. Dugo sam mislio da se cijelo to razdoblje pretvorilo u upornu moru to me pohodi gotovo svake noi, jer sam doekivao jutro jednako preplaen kao neko u sobi sa svecima. U mladenakoj dobi, kao pitomac u ledenoj gimnaziji u Andama, budio sam se usred noi zaplakan. Trebala mi je ova smirena starost da bih shvatio kako su djed i baka bili nesretni u Cataci zato to su ostali zauvijek zaahureni u svoje nostalgije, a to su vie nastojali da ih se oslobode, bivalo je sve gore. Jednostavnije reeno: boravili su u Cataci, ali su nastavili ivjeti u

provinciji Padilla koju jo uvijek zovemo Provincijom, bez ikakvih drugih pridjevaka, kao da na svijetu ne postoji nijedna druga. Moda sasvim sluajno, kuu u Cataci izgradili su kao sveanu kopiju one u Bar-rancasu, s prozora koje se na drugoj strani ulice vidjelo tuno groblje gdje poiva Medardo Pacheco. U Cataci su bili omiljeni i zadovoljni, ali su njihovi ivoti i dalje ostali podreeni regiji iz koje su doli. Utvrdili su se u svojim hirovima, vjerovanjima, predrasudama i zatvorili pristup svemu razliitome. Njihovi najprisniji prijatelji ponajprije su bili ljudi iz Provincije. U kui se govorilo jezikom to su ga u devetnaestom stoljeu njihovi djedovi preko Venezuele donijeli iz panjolske, koji je bio osnaen karip-skim lokalizmima, afrikanizmima robova i rijeima iz jezika Guajira Indijanaca koji su malo-pomalo ulazili u na jezik. Njime se baka sluila da me zbuni, ne znajui da ga razumijem bolje od nje zbog druenja sa slugama. Jo uvijek pamtim mnoge rijei: atunkeshi, pospan sam, jamu-saitshi taya, gladan sam, ipuiuots, trudnica, arijuna, stranac, rije to ju je baka koristila na odreen nain govorei o panjolcima, bijelcima i, na kraju krajeva, o neprijateljima. Guajira Indijanci uvijek su govorili neku svoju varijantu neuhvatljivoga panjolskog s ponekom blistavom dosjetkom, kao to je takav bio i pretjerano precizan Chonin nain izraavanja, a koji joj baka nije doputala koristiti, jer je nepopravljivo grijeila govorei: Usne usta. Dan nije bio potpun sve dok nisu stigle vijesti tko se rodio u Barrancasu, koliko njih je ubio bik u areni u Fonseci, tko se oenio u Manaureu ili umro u Riohachi, kako je doekao jutro general Socarras koji je boravio u San Juanu del Cesaru u tekom stanju. U povjerenstvu bananske tvrtke prodavale su se po prigodnim cijenama kalifornijske jabuke omotane svilenim papirom, smrznuti pagari, pruti iz Galicije, grke masline... Usprkos tome, u kui je sva hrana zainjana enjom: lie malange za juhu moralo je biti iz Riohache, kukuruz za hljepie za doruak iz Fonsece, jarci su bili gojeni solju iz Guajire, a kornjae i jastozi donosili bi se ivi iz Dibuve. Tako je veina dnevnih posjetitelja koji su stizali vlakom, dolazila iz

Provincije ili ih je netko odanle uputio. Uvijek ista prezimena: Riascos, Noguera, Ovalle, srodena esto s uobiajenim obiteljima Cotes i Igu-aran. Uvijek u prolazu, samo s naprtnjaom na ramenu, pa i kad bi doli nenajavljeni, podrazumijevalo se da ostanu na objedu. Nikada neu zaboraviti reenicu to ju je baka gotovo uvijek izgovarala ulazei u kuhinju: Treba pripraviti raznovrsna jela, jer ne znamo to vole oni koji danas mogu doi. Taj duh vjenoga bijega oslanjao se na konkretni zemljopisni prostor. Provincija je uivala autonomiju vlastitog svijeta, te vrsto i staro kulturno jedinstvo u izuzetno plodnom kanjonu izmeu planina Sierra Nevada de Santa Marta i Perija, u kolumbijskom dijelu Kariba. Lake je komunicirala sa svijetom nego s ostatkom drave, jer je njezina svakod-nevica vie nalikovala Antilima zbog nesmetanog prometa s Jamajkom ili Curac.aom, i bila gotovo istovjetna onoj u Venezueli, zbog otvorene granice koja nije pravila razliku meu drutvenim slojevima ili zbog boje koe. Iz unutranjosti zemlje koja se kuhala na laganoj vatri u vlastitoj juhi dopirala je samo hra moi: zakoni, porezi, vojnici i loe vijesti to su se razvijale na dvije tisue petsto metara nadmorske visine i osam dana plovidbe parobrodom na drva rijekom Magdalena. Takva otona narav stvorila je izdvojenu kulturu vlastite osobnosti koju su djed i baka prenijeli u Catacu. Vie od doma, naa je kua bila mjesto druenja. Uvijek je bilo nekoliko smjena za stolom, ali od moje tree godine, prve dvije bile su svete: s pukovnikom na elu stola i sa mnom na uglu, njemu zdesna. Ostala su mjesta najprije zauzimali mukarci, a onda ene, uvijek odijeljeni jedni od drugih. Ova pravila nisu vrijedila jedino za dravni praznik 20. srpnja, a objed u smjenama trajao bi dok svi ne poruaju. Za veeru nije postavljan stol, nego su se ispijale alice bijele kave u kuhinji uz bakine slasne kolae. Kad bi se vrata zatvorila, svatko je vjeao mreu gdje bi dospio, u razliitim visinama, ak i izmeu drvea u dvoritu. Jednu od velikih udesnih zgoda iz toga razdoblja doivio sam onoga dana kada je u kuu nahrupila grupa istovjetno odjevenih mukaraca: u jahaim odijelima, s gamaama i ostrugama, a svi do

jednoga na elu su nosili pepelom ucrtan znak kria. Bijahu to pukovnikovi sinovi, zaeti diljem Provincije za trajanja Rata tisuu dana, koji su krenuli iz svojih sela estitati mu roendan s vie od mjesec dana zakanjenja. Prije no to su doli u kuu, otili su na misu iste srijede - Pepelnice, i kri to im ga je veleasni Angarita nacrtao pepelom na elu izgledao mi je kao nadnaravni znak, a njegova e me tajnovitost progoniti godinama, ak i nakon upoznavanja s obredima vezanim uz Veliki tjedan. Veina njih roena je nakon vjenanja djeda i bake. Kako je saznavala za njihova roenja, Mina je upisivala njihova imena i prezimena u knjiicu za biljeke i na kraju, tekom mukom oprostivi, prihvatila ih je od srca kao punopravne lanove obitelji. Ali ni ona ni itko drugi nije ih razlikovao prije toga bunog posjeta u kojemu je svatko od njih otkrio vlastitu posebnost. Bijahu ozbiljni i marljivi, privreni domu i miroljubivi, no ipak nisu se nimalo ustezali potpuno se prepustiti vrtoglavoj zabavi. Porazbijali su posude, opustoili ruinjake hvatajui junca u namjeri da ga s pokrivaa odbacuju uvis, pobili iz puke kokoi za varivo sancocho i pustili iz tora kastriranoga krmka koji je spas potraio medu veziljama pod trijemom, ali nitko nije alio zbog svih ovih teta jer ih je pratio snaan vjetar sree. Nastavio sam esto viati Estebana Carilla, blizanca tete Elvire, vjetog zanatliju koji je putovao s kutijom za alat i iz usluge popravljao bilo kakav kvar u kuama u koje je zalazio. Svojim smislom za humor i dobrim pamenjem ispunio mi je mnoge praznine iz povijesti obitelji koje su mi se inile zauvijek izgubljenima. U mladenatvu sam esto posjeivao i ujaka Nicolasa Gomeza, snanoga plavokosog mukarca koe posute crvenim pjegama, ponosnog na svoj dobri posao trgovca i vlasnika duana u negdanjoj kanjenikoj koloniji u Fundacionu. Kako je bio oduevljen vrstim ugledom izgubljenog sluaja to sam ga uivao, na ras-tancima bi mi uvijek darovao popudbinu, torbu za trnicu punu svega i svaega. Rafael Arias pak bijae uvijek u prolazu i u urbi, na muli i u jahaem odijelu, s taman toliko vremena da s nogu popije kavu u kuhinji. Ostale sam naao razasute po selima Provincije u

nostalginim putovanjima na koja sam kasnije krenuo kako bih napisao prve romane, i uvijek mi je nedostajao kri od pepela na njihovu elu kao jedinstven znak obiteljske pripadnosti. Godinama poslije smrti djeda i bake, kada je njihova kua ostala preputena vremenu, stigao sam nonim vlakom u Fundacion i sjeo u jedinu otvorenu gostionicu na stanici gdje se u to doba moglo neto pojesti. Malo je toga ostalo, no gazdarica je za mene odmah priredila ukusno jelo. Bila je britka jezika i usluna, i na osnovi tih osobitih vrlina inilo mi se da prepoznajem snaan karakter svojstven enama nae brojne obitelji. Potvrdilo se to godinama kasnije: lijepa gostioniarka bila je Sara Noriega, jedna od mojih nepoznatih teta. Apolinar, nekadanji rob, nizak i snaan, kojega sam uvijek pamtio kao jednog od ujaka, jednog je dana nestao i nije se pojavljivao godinama, sve do poslijepodneva kada se iznenada bezrazlono vratio, u crnom suknenom odijelu i s golemim crnim eirom natuenim na tune oi. Proavi kroz kuhinju pojasnio je da je doao na pogreb, ali nitko nije shvatio o emu govori sve do sljedeeg dana, kada je stigla vijest da je djed umro u Santa Marti, kamo su ga urno i potajice odveli. Jedini ujak poznat u javnosti bio je onaj najstariji i medu njima jedini konzervativac, Jose Maria Valdeblanquez, senator Republike u vrijeme Rata tisuu dana, koji je u toj ulozi prisustvovao potpisivanju predaje liberala na oblinjem posjedu Neerlandia. Suelice, na strani pobijeenih, nalazio se njegov otac. Mislim da bit svoje osobnosti i nain razmiljanja zapravo dugujem enama iz obitelji i mnogim slukinjama koje su skrbile o meni u djetinjstvu. One su bile snanih karaktera i mekih srca, a prema meni su se ponaale prirodno kao u zemaljskom raju. Od mnogih kojih se sjeam, jedino me Lucia iznenadila svojom djetinjastom pakou kada me odvela u uliicu krastaa, zadignula haljinu do struka da bi mi pokazala svoje crveno i razbarueno paperje. No panju su mi zapravo privukli liajevi kone bolesti koji su se protezali po cijelom njezinom trbuhu poput zemljovida svijeta s ljubiastim dinama i utim oceanima. Ostale su nalikovale arhanelima ednosti: presvlaile bi se preda mnom, kupale se

zajedno sa mnom, posjedale me na nonu posudu, a onda i one preda mnom sjedale na svoje da bi se rasteretile tajni, problema i ljutnji, kao da ih ne razumijem, ne primjeujui da ja znam sve jer sam povezivao u cjelinu ono to su mi one same pripovijedale. Chon je bila kuno i ulino eljade. Jo kao djevojicu, djed i baka doveli su je sa sobom iz Barrancasa te je odrasla u kuhinji, ali kao lan obitelji, i prema njoj su se ponaali kao prema majinoj teti pratilji nakon uvenoga hodoaa u Provinciju s mojom zaljubljenom majkom. Potkraj ivota preselila se u vlastiti sobiak u najsiromanijem dijelu sela, jer je to bila njezina izriita volja, a zaraivala je za ivot prodajui na ulici od ranih jutarnjih sati loptice od kukuruznog brana za arepas, kukuruzne hljepie, i izvikujui reenicu koju smo navikli sluati u tiini svitanja: Hladno tijesto stare Chon.... Lijepe indijanske puti i oduvijek jako mrava, hodala je bosa s bijelim turbanom na glavi i omotana u ukrobljene bijele ponjave. Sporo je koraala sredinom ulice u pratnji dobroudnih i utljivih pasa koji su joj se motali oko nogu. Na kraju je postala dio seoskog folklora. Na jednom karnevalu netko se maskirao u nju, u iste ponjave, jednako nudei tijesto, iako mu nije polo za rukom uvjebati pseu pratnju. Njezin poziv na kupnju hladnog tijesta postao je toliko popularan da je nadahnuo i harmonikaku pjesmu. Jednoga nesretnog jutra dva su divlja psa nasrnula na njezine pratitelje koji su se poeli branili takvom estinom da je Chon, naavi se usred metea, pala na zemlju i slomila kraljenicu. Nije preivjela unato svim djedovim lijenikim pokuajima. Drugo pak otkrie iz toga vremena poroaj je Matilde Armente, pralje koja je radila u naoj kui kada mi je bilo kojih est godina. Zabunom sam upao u njezinu sobu i zatekao je golu i rairenih nogu kako lei na postelji i urla od boli okruena gomilom suvinih susjeda koje su se rasporedile oko nje da bi joj pomogle pri porodu. Jedna joj je otirala znoj s lica mokrim runikom, druge su joj vrsto drale ruke i noge i masirale trbuh da ubrzaju poroaj. Santos Villero, smirena usred toga nereda, sklopljenih je oiju mrmljala molitve za sretan ishod dok se inilo kao da neto iskopava izmeu nogu rodilje. Vrelina bijae nesnosna u sobi ispunjenoj parom to se

dizala iz lonaca kipue vode koje su donosili iz kuhinje. Pritajio sam se u kutu, podvojen izmeu straha i znatielje, sve dok babica nije izvukla, drei za glenjeve, neto krvavo nalik tek roenom teletu s krvavim crijevom koje je visjelo iz pupka. Jedna od ena tada me primijetila u kutu i odvukla iz sobe. - U smrtnom si grijehu - ree. I zaprijeti mi prstom: - Zaboravi ovo to si vidio. Naprotiv, ena koja mi je doista oduzela nevinost uinila je to nehotice i nikada nije saznala za to. Zvala se Trinidad, bila je ki nekoga od slugu i tek je propupala toga sudbonosnog proljea. Navrila je kojih tri-naestak godina, ali je nosila odjeu koju je prerasla i koja joj je bila sasvim pripijena uz tijelo te se doimala vie golom nego bez nje. Jedne smo noi bili sami u dvoritu kada je, iznenada, u susjednu kuu banula limena glazba i Trinidad me povukla na ples u tako tijesan zagrljaj da nisam mogao doi do daha. Ne znam to je poslije bilo s njom, ali se i dandanas znam probuditi usred noi zbunjen nemirom, siguran da bih je prepoznao u tami po dodiru svakog milimetra njezine koe te po ivotinjskom mirisu. U jednom trenutku postao sam svjestan vlastitog tijela jasnoom nagona kakav nisam nikada vie outio, a kojeg se usuujem prisjeati kao jedinstvene smrti. U tom sam trenutku shvatio na zbrkan i nestvaran nain kako postoji duboka, meni nepoznata tajna, koja me uznemiruje kao da mi je odnekud poznata. No ene iz obitelji vodile su me uvijek suhoparnim putem istoe. S gubitkom nevinosti istodobno sam shvatio da nam darove za Boi ne donosi mali Isus, no bio sam dovoljno obziran i zadrao to za sebe. Kada mi je bilo deset, otac mi je tu injenicu povjerio kao tajnu odraslih, jer je smatrao da ja to ve ionako znam i poveo me u posebne trgovine za tu prigodu da izaberemo brai igrake. Isto mi se to dogodilo s tajnom poroaja prije no to sam vidio Matilde Armentu kako rada: pucao sam od smijeha kad su odrasli govorili kako djecu donosi roda iz Pariza. No moram priznati da do dana dananjeg nisam uspio povezati poroaj i seks. U svakom sluaju, mislim kako se u bliskosti sa slukinjama vjerojatno krije podrijetlo tajne niti komunikacije za koju drim da postoji izmeu mene i

ena, i koja mi je kroz ivot omoguavala da se s njima osjeam ugodnije i sigurnije nego medu mukarcima. Moda otuda i uvjerenje da na njihovim leima poiva svijet koji mi mukarci poremeujemo svojom opepoznatom bezumnou. Sara Emilia Marquez je, i ne znajui, utjecala na moju sudbinu. Od ranog su je djevojatva proganjali prosci koje nije ni pogledala, a onda se odluila za prvoga koji joj se svidio i to zauvijek. Izabranik je imao dodirnih toaka s mojim ocem, jer je i on bio stranac pristigao tko zna otkuda i kako, s dobrim preporukama, ali, koliko se znalo, bez imovine. Zvao se Jose del Carmen Uribe Vergel, no ponekad se potpisivao samo inicijalima J. del C. Prolo je neko vrijeme dok se nije saznalo tko je on doista i odakle dolazi, iz govora po narudbi to ih je sastavljao za dravne slubenike i iz ljubavnih stihova objavljivanih u vlastitom kulturnom asopisu, a kojega je uestalost ovisila o bojoj volji. Kada se prvi put pojavio u naoj kui, odmah sam osjetio veliko divljenje prema njemu jer je bio poznat kao pisac, prvi kojega sam upoznao u ivotu. Odmah sam mu htio to vie nalikovati i nisam bio zadovoljan sve dok me teta Mama nije poela eljati poput njega. Prvi sam u obitelji saznao za njegovu tajnu ljubav jedne noi kad je banuo u kuu preko puta nae, gdje sam se igrao s prijateljima. Pozvao me ustranu vidno napet i pruio pismo za Saru Emiliu. Znao sam da ona sjedi na kunim vratima i razgovara s prijateljicom koja joj je dola u posjet. Preao sam ulicu, skrio se iza debla jednog od badema i hitnuo pismo tako precizno da je palo ravno u njezino krilo. Prepala se, podignula ruke, no krik joj je zamro u grlu kada je prepoznala rukopis. Otada su Sara Emilia i J. del C. moji prijatelji. Elvira Carillo, sestra blizanka ujaka Estebana, sukala je i cijedila eernu trsku s obje ruke i izvlaila sok iz nje snagom mlinskoga kotaa. Ostala je zapamenija po neposrednoj iskrenosti nego po njenosti kojom se brinula o djeci, osobito mome bratu Luisu Enriqueu, godinu dana mlaem od mene, kojemu je bila istodobno zatitnica i pomagaica, a on ju je pak krstio nedokuivim imenom teta Pa. Njezina su specijalnost oduvijek bili nerjeivi problemi. Ona i Esteban prvi su stigli u kuu u Cataci, ali dok je on pronaao

smisao u raznovrsnim slubama i poslovima, ona je ostala u obitelji kao teta bez koje se ne moe, a da toga nikada nije bila svjesna. Nestajala bi kada nije bila potrebna, ali kad bi je netko zatrebao, nikada se nije znalo odakle se i kako stvorila. Kad bi joj bilo teko, razgovarala je sama sa sobom mijeajui po loncu i naglas otkrivala gdje se nalaze stvari za koje se mislilo da su izgubljene. Pokopavi stare, ostala je u kui koju je pedalj po pedalj osvajao korov, ivotinje bauljale po njezinim spavaonicama, a nju, nakon ponoi, uznemirivao kaalj duha iz susjedne sobe. Francisca Simodosea - teta Mama - generalica nae mnogobrojne obitelji umrla je kao djevica u sedamdeset devetoj godini i razlikovala se od sviju nas po navikama i govoru, jer nije bila odgojena u Provinciji nego u feudalnom raju bolivarskih savana, kamo je njezin otac, Jose Ma-ria Mejia Vidal emigrirao iz Riohache jo u mladosti, s izuenim zlatarskim zanatom kao jedinom popudbinom. Duga garava kosa nalik konjskoj grivi, koja se sve do duboke starosti opirala sjedinama, dopirala joj je do koljena. Prala ju je jednom tjedno vodom pomijeanom s mirisnim uljima, i provodila je sate u pomnom eljanju sjedei na pragu svoje spavaonice, nemirno puei cigare od jeftinoga duhana okrenute naopako, sa arom u ustima, onako kako su to radile postrojbe liberala da ih neprijatelj ne bi otkrio u tami noi. ak se i odijevala drukije, nosei iroke nabrane suknje, zobunce od domaeg platna i barunaste papue. Protivno bakinu brinom jezinom istunstvu, Mama je govorila najsmionijim pukim argonom. Nije ga prikrivala ni pred kim i ni u kojoj prilici, i svakome bi skresala u brk po zasluzi. Nije potedjela ni asnu sestru, majinu uiteljicu u internatu u Santa Marti, koju je osorno uutkala zbog neke nevane neuljudnosti: Za vas su dupe i glava jedno te isto. No ipak, uvijek bi se izvukla, tako da nikada nije ispala bezobrazna ni drska. Pola svoga ivotnog vijeka uvala je kljueve groblja, upisivala mrtve, izdavala umrlice i kod kue pekla hostije za misu. U cijeloj obitelji, medu svim mukarcima i enama, samo njezino srce nije ranila nesretna ljubav. Toga smo postali svjesni one veeri kada joj je lijenik htio uvui sondu, a ona ga je sprijeila zbog razloga koji tada nisam razumio: Moram vas upozoriti, doktore, da nikada

nisam upoznala mukarca. Otada sam je esto puta uo kako to spominje, ali mi nikada nije zazvuala kao da se dii ili kaje, nego kao da se naprosto radi o injenici koja nije ostavila nikakav trag u njezinu ivotu. Dapae, bila je prepredena enidbena posrednica koja je sigurno patila zbog dvostruke uloge to ju je zapala: pripremiti brani krevet mojim roditeljima, a da istovremeno ne iznevjeri Minu. Mislim kako je bolje razumjela djecu nego odrasle. Ona se brinula 0 Sari Emiliji sve dok ova svojevoljno nije preselila u sobu sa svescima zbirke pria Calleja. Tada smo Margot i ja zauzeli njezino mjesto, iako se baka i nadalje brinula o mojoj osobnoj higijeni, a djed o mukom odgoju. Sjeanje iz toga razdoblja koje me je najvie zabrinjavalo bilo je ono na tetu Petru, djedovu stariju sestru, koja je napustila Riohachu i dola ivjeti k djedu i baki kada je oslijepjela. ivjela je u sobi uz ured u koju e se kasnije preseliti zlatarska radionica, i razvila je zaudnu vjetinu snalaenja u svome mraku, bez iije pomoi. Jo se uvijek sjeam, kao da je bilo juer, kako hoda bez pomoi tapa kao da vidi, sporo ali sigurno, vodena istananim njuhom. Svoju je spavaonicu nalazila po isparava-njima zlatotopke to su se irila iz zlatarske radionice uz njezinu sobu, trijem je prepoznavala po opojnom mirisu jasmina iz vrta, spavaonicu djeda i bake po metilnom alkoholu kojim bi se oboje istrljali prije spavanja, sobu tete Mame po mirisu uljanica uz oltar i, na kraju trijema, kuhinju po mirisu koji je otvarao apetit. Bila je vitka i utljiva, ukaste koe 1 sjajne, do struka duge rasputene sijede kose koju je sama njegovala. Njezine mladenake prozirne zelene arenice mijenjale su nijansu prema raspoloenju. No rijetko je izlazila i po cijele je dane boravila u sobi odkrinutih vrata i skoro uvijek sama. Ponekad je tiho pjevuila sebi za duu i njezin je glas izrazito nalikovao Mininom, no njezine pjesme bijahu drukije i tunije. Netko je rekao kako su to romance iz Riohache, ali tek kada sam odrastao, shvatio sam da je pjevajui sama smiljala stihove. Dva ili tri puta nisam mogao odoljeti iskuenju i kriomice sam uao u njezinu sobu, no nisam je zatekao ondje. Godinama kasnije, ve kao gimnazijalac, za vrijeme nekih kolskih praznika, ispripovijedao

sam majci ta sjeanja, a ona me bre-bolje poela razuvjeravati. Imala je potpuno pravo, mogao sam to provjeriti bez traga sumnje: teta Petra umrla je prije no to sam navrio dvije godine. Tetu VVenefridu, najveseliju i najsimpatiniju u cijeloj naoj obitelji, zvali smo Nana, ali nje se sjeam samo u bolesnikoj postelji. Bila je uda-ta za Rafaela Quintera Ortegu - tetka Quintea - odvjetnika po slubenoj dunosti, roenog u Chiau, mjestu udaljenom neto vie od osamdeset kilometara od Bogote i na istoj nadmorskoj visini. No on se tako dobro prilagodio karipskoj klimi da je u paklu Catace trebao boce tople vode za noge da bi mogao zaspati za svjeih prosinakih noi. Tek to nam se obitelj oporavila od nesree s Medardom Pachecom, tetka Cjuintea je zapala njegova, jer je u jednom sudskom sporu ubio odvjetnika suprotne strane. Iako je bio dobar i miroljubiv, protivnik ga je neprekidno progonio i nije mu preostalo nita drugo nego da se naorua. Bijae tako sitan i koat da je nosio djeji broj cipela, a prijatelji su zbijali s njime dobrohotne ale jer mu se revolver ocrtavao ispod koulje poput kakva topa. Djed ga je ozbiljno upozorio svojom slavnom izjavom: Ne zna koliko je mrtvac teak. Ali tetak Quinte nije imao vremena razmiljati o tome, jer mu je neprijatelj preprijeio put, bjesomuno urlajui u predvorju suda, i bacio se, onako golem, na njega. Uope ne znam kako sam izvukao revolver i, drei ga objema rukama, mirei ispalio u zrak, priznao mi je skoro stogodinji tetak Cjuinte nedugo prije smrti. Kada sam otvorio oi - ispriao mi je - jo sam ga uvijek vidio kako stoji preda mnom, velik i blijed, a onda, kao da se poeo jako sporo ruiti sve dok nije sjeo na pod. Do tog trenutka tetak Quinte nije shvatio da ga je pogodio posred ela. Upitao sam ga to je osjeao vidjevi ovoga kako pada, i iznenadila me njegova iskrenost: - Beskrajno olakanje! Zadnje sjeanje na njegovu suprugu VVenefridu vezano je za kiovitu veer kada ju je jedna vraara pokuala izlijeiti. Nije bila tipina vjetica, nego simpatina gospoda, dotjerana po tadanjoj modi, koja je snopom kopriva tjerala neiste sile iz tijela, pjevuei molitvu otklanjanja poput uspavanke. Najednom, Nana se previnula zbog snanoga gra, a ptica blistava perja, veliine pileta,

izletjela je iz plahti. ena ju je majstorskim zahvatom uhvatila u letu i omotala unaprijed pripremljenom crnom krpom. Zapovjedila je da se naloi lomaa u stranjem dvoritu i bez ikakva obreda bacila pticu u vatru. No Nana nije ozdravila. Neto kasnije, lomaa u dvoritu ponovo je zapaljena kad je koko snijela neobino jaje nalik na ping-pong lopticu s nekakvom izboinom. Baka ga je odmah prepoznala: Ovo je baziliskovo jaje. Osobno ga je bacila u vatru mumljajui molitve otklanjanja. Nikada mi nije polo za rukom zamisliti baku i djeda mlade no to su to u mojim sjeanjima iz toga razdoblja. U istoj dobi kao na fotografijama snimljenima na poetku njihove starosti, sve bljee kopije koje se prenose poput obiteljskog rituala ve etiri plodne generacije. Ponajvie one bake Tranquiline, najpraznovjernije i najosjetljivije ene koju sam ikada upoznao, a sve zbog straha to su u njoj izazivale tajne svakodne-vice. Obavljanje svojih poslova pokuavala je uiniti ugodnijim pjevajui iz svega glasa stare ljubavne pjesme, ali bi ih iznenada prekidala bojnim pokliem protiv zle kobi: - Zdravo Marijo Preista! Zato to je vidjela da se stolci za ljuljanje ljuljaju sami od sebe, da se duh poroajne ognjice uvukao u spavaonice rodilja, da je miris jasmina iz vrta zapravo nevidljiv duh, da je sluajno baeno ue pri padu na pod ispisalo brojeve koji bi mogli donijeti glavni zgoditak na lutriji, a bezo-ka ptica uletjela u blagovaonicu te je samo pjevanje Velia dua moja... moe istjerati. Vjerovala je kako je tajnim kodovima otkrila identitet glavnih junaka i mjesta to se spominju u pjesmama koje su dolazile iz Provincije. Slutila je nesree koje su se prije ili kasnije dogaale, predosjeala tko e doi iz Riohache s bijelim eirom, ili stii iz Manaurea u grevima koje moe izlijeiti samo u strvinara jer, osim to se otvoreno bavila proricanjem, ona je i potajice lijeila. Na sebi svojstven nain tumaila je snove, i tue i vlastite, koji su upravljali svakodnevnim ponaanjem svakoga od nas i odreivali ivot u kui. Unato svemu, gotovo je izgubila ivot bez ikakva prethodnog upozorenja kada je, naglo povukavi plahte s brane postelje, opalio revolver to ga je pukovnik skrio pod jastukom da

mu se nade pri ruci dok spava. Prema putanji metka koji se zabio u strop, vidjelo se kako je proao tik uz bakino lice. Otkad pamtim, Mina me svakoga jutra podvrgavala munom pranju zuba, uivajui u arobnoj privilegiji da izvadi svoje, pa ih tek onda opere, te da ih ostavi u ai dok spava. Uvjeren da se radi o prirodnom zubalu to ga je skidala i stavljala uz pomo guahirskih vradbina, natjerao sam je da mi pokae unutranjost usta da vidim kako izgledaju oi, mozak, nos i ui s druge strane i smrtno sam se razoarao to nisam vidio nita osim nepca. Ali nitko se nije potrudio da mi objasni to udo i neko sam vrijeme estoko navaljivao da i meni zubar napravi isto to i baki, tako da mi ona moe oprati zube dok se ja vani igram. Posjedovali smo neku vrstu tajnoga koda pomou kojega smo oboje komunicirali s nevidljivim svijetom. Danju me je njezin arobni svijet oaravao, ali nou izazivao ist i jednostavan strah: strah od mraka, najstariji od svih strahova, koji me pratio cijeli ivot na samotnim putevi-ma, ak i u rupetinama za zabavu po cijelome svijetu. U kui djeda i bake svaki je svetac imao svoju sobu, a svaka soba svoga mrtvaca. No jedina kua slubeno poznata kao Mrtvaeva kua bila je ona do nae, i jedino se duh mrtvaca koji je boravio u njoj predstavio svojim ljudskim imenom i prezimenom: Alfonso Mora. Netko ga je potraio u matinoj knjizi krtenih i umrlih i naiao na mnotvo onih s istim imenom i prezimenom, ali nijedan nije odgovarao. U toj su kui godinama stanovali sveenici i veselo se prepriavala glasina da je duh zapravo veleasni An-garita koji plai znatieljnike koji ga uhode na njegovim nonim pohodima. Nisam uspio upoznati robinju Meme, Guajira Indijanku koju je obitelj povela iz Barrancasa i koja je jedne olujne noi pobjegla s bratom Ali-riem, jo momiem, ali sam esto u obitelji sluao kako su upravo oni najvie zainili kuni govor svojim materinjim jezikom. Njihov zamreni panjolski izazivao je divljenje pjesnika od dana vrijednog pamenja kada je Meme pronala ibice to ih je zametnuo ujak Juan de Dios, te mu ih vratila uz pobjedonosnu opasku na svome jedinstvenom govoru: - Ovdje sam, ibica tvoja.

Teko je bilo povjerovati da je baka Mina zajedno sa svojim rastresenim pomonicama vodila domainstvo kada je poelo nestajati novca. Pukovnik je posjedovao neto ratrkanih parcela to su ih zaposjeli teaci iz unutranjosti, no on ih nije htio protjerati. Jedno, u kripcu, spaavajui ast jednog od svojih sinova, stavio je pod hipoteku kuu u Cataci i potroio pravo bogatstvo da je zadri. Kada su se iscrpile sve mogunosti, Mina je nastavila uzdravati obitelj vlastitim radom u pekarnici, ivotinjicama od prenog eera to su se prodavale u cijelom selu, arenim kokoima, pajim jajima i povrem iz vrta u stranjem dvoritu. Radikalno je smanjila broj slugu, zadravi samo najkorisnije. Novac je na kraju izgubio smisao u kunoj usmenoj tradiciji. Tako, kad su mami morali kupiti klavir nakon zavrene kole, teta Pa mu je izraunala tonu cijenu u kunoj moneti: Klavir stoji pet stotina jaja. Okruen svim tim mnotvom evaneoskih ena, djed je za mene znaio potpunu sigurnost. Samo sam uz njega nalazio mir, osjeao tlo pod nogama i bio dobro smjeten u stvarnom ivotu. Sada kada razmiljam o tome, udno je to sam htio biti kao on, realan, odvaan, siguran, ali nisam uspijevao odoljeti stalnoj napasti da zavirim u bakin svijet. Pamtim ga kao nabitog i punokrvnog mukarca, s pokojom sijedom na sjajnoj eli, kratkih, ekinjastih i pomno njegovanih brkova i s okruglim naoalama u zlatnom okviru. Govorio je staloeno, pun razumijevanja i strpljenja u miru, no njegovi ga mirnodopski prijatelji konzervativci pamte kao stranog neprijatelja u ratu. Nikada nije odjenuo vojnu odoru jer je njegov in bio revolucionaran a ne akademski, no jo dugo godina nakon zavretka posljednjega graanskog rata, nosio je liquilique , bijelo laneno odijelo tipino za ka-ripske veterane. Kada je donesen zakon o ratnim mirovinama, ispunio je sve potrebne formalnosti da je dobije, i zajedno sa suprugom i najbliim nasljednicima nastavio ekati do smrti. Baka Tranquilina, koja je umrla daleko od te kue, slijepa, onemoala i napola aknuta, povjerila mi je u jednom od svojih zadnjih lucidnih trenutaka: Umirem spokojna, jer sam sigurna da ete primati Nicolasitovu mirovinu.

Tada sam prvi put uo mitsku rije koja je u obitelji posijala sjeme vjenih lanih nada: mirovina. Ula je u kuu prije moga roenja, kada je vlada ustanovila mirovine za veterane iz Rata tisuu dana. Djed je sam sastavio svoj zahtjev, prikupivi ak i vie svjedoanstava pod prisegom i dokaznih dokumenata no to se to trailo, osobno ga odnio u Santa Martu i potpisao protokol o podnoenju zahtjeva. Prema nepo-voljnijoj varijanti prorauna, radilo se o iznosu dostatnom za njega i njegove nasljednike do drugoga koljena. Ne brinite se - umirivala nas je baka - novac od mirovine dotei e za sve. Pota, koja nikada dotad nije bila vana u obitelji, pretvorila se odjednom u glasnika Boanske Providnosti. Ni ja tome nisam umaknuo, unato velikoj neizvjesnosti. No ipak, Tranquilina je ponekad pokazivala narav koja nije bila nimalo u skladu s njezinim imenom. U Ratu tisuu dana nekakav njezin brati, asnik konzervativnih postrojbi, utamniio je djeda u Riohachi. Dio obitelji koji je podravao liberale, a i ona sama, prihvatili su taj dogaaj kao sastavni dio rata u kojem obiteljski utjecaj nita ne pomae. Ali kada je baka saznala da djeda dre zatoena poput najobinijega kriminalca, stala je pred bratia s biem u ruci i nevienom estinom prisilila ga da joj vrati mua ivog i zdravog. Djedov se svijet u potpunosti razlikovao od bakinoga. Do zadnjega dana ustro je svuda hodao ne odvajajui se od kutije s alatom, popravljajui tete po kui, ili je satima u kupaonici runom pumpom punio bave vodom iz stranjega dvorita ili se penjao visokim ljestvama da bi provjerio razinu vode u njima, ali me zato molio da mu veem izme jer je gubio dah kada ih je sam vezao. udom nije poginuo jedno jutro dok je pokuavao uhvatiti poluslijepu papigu koja se popela do bavi. Uspio ju je uhvatiti za vrat, ali se okliznuo i pao na zemlju s visine od etiri metra. Nikome nije bilo jasno kako je preivio sa svojih devedeset kila i pedeset i neto godina. Urezao mi se u sjeanje taj dan kada ga je lijenik Liquilique ili liquiliqui bijelo je laneno odijelo koje se sastoji od hlaa i bluze, uobiajeno u karipskoj regiji. Gornji dio, odnosno bluza, ima etiri depa i kopa se s etiri ili est puceta, nalik na kinesku Mao bluzu.

pomno pregledao, onako gologa u krevetu, te ga upitao odakle mu stari oiljak, neto dulji od centimetra, to ga je otkrio na preponi. - Rana od metka iz rata - kratko je odgovorio djed. Jo uvijek ne mogu doi k sebi od toga uzbuenja. Isto tako ne mogu zaboraviti onaj dan kad se djed pojavio na prozoru svog ureda koji gleda na ulicu, da bi pogledao slavnoga jahaeg konja to su mu ga nudili na prodaju i odjednom osjetio kako mu se oko puni vodom. Pokuao se zatititi rukom i na dlanu mu je ostalo nekoliko prozirnih kapljica. Ne samo da je izgubio desno oko, nego baka nije dopustila da kupi konja opsjednuta vragom. Kratko je vrijeme praznu onu duplju prekrivao gusarskim povezom, sve dok mu ga okulist nije zamijenio naoalama velike dioptrije i propisao mu cedrov tap koji je postao njegov osobni znak, poput sata sa zlatnim lancem to ga je nosio u depiu prsluka, i s poklopcem koji se otvarao uz taktove glazbe. Svi su uvijek znali kako godine to su ga poele izdavati i zabrinjavati nisu ni najmanje ugrozile njegove vjetine tajnog zavodnika i spretnog ljubavnika. Za ritualnoga kupanja u est ujutro, koje je zadnjih godina svoga ivota obavljao uvijek zajedno sa mnom, polijevali smo se vodom iz spremita sluei se posudom od tikve i na kraju zalijevali kolonjskom vodom Lanmana i Kempsa to su je krijumari s otoka Curac.ao prodavali u kutijama s kunom dostavom, jednako kao i konjak i koulje od kineske svile. Djed je znao tumaiti kako koristi jedino taj parfem jer ga osjea samo onaj tko je njime namirisan, ali je prestao vjerovati u tu tvrdnju kada je netko prepoznao miris na tuem jastuku. esto se prepriavala i zgoda o jednoj veeri kada je nestalo struje, a djed je na svoju glavu iskrenuo boicu tinte mislei da se radi o njegovoj kolonjskoj vodi. Dnevne poslove obavljao je u hlaama od trlia s neizostavnim elastinim naramenicama, u udobnim cipelama i barunastom iltkapom na glavi. Na nedjeljnoj misi, s koje je rijetko izostajao i to samo zbog vie sile, na proslavama godinjica ili prilikom ispunjavanja dnevnih slubenih obveza, nosio je bijelo laneno odijelo, celuloidni ovratnik i crnu kravatu. Nesumnjivo je zbog tih rijetkih prigoda doao na glas kao rasipan i obijestan ovjek. Kada danas razmiljam, izgleda mi da je kua, sa svime to se u njoj

nalazilo, postojala samo zbog djeda, jer je brak djeda i bake bio uzoran maistiki brak u matrijarhalnom drutvu, u kojem je mukarac neprijeporni kralj kue, ali vlada njegova ena. Pojednostavljeno reeno, on je bio maco. Odnosno: u privatnosti izuzetno njean mukarac to javno nikada nije pokazivao, dok je njegova ena izgarala inei sve da bi ga usreila. Djed i baka ponovno su otputovali u Barranquillu u vrijeme proslave prve stogodinjice smrti Simona de Bolivara u prosincu 1930, da bi vidjeli moju tek roenu sestru Aidu Rosu, etvrto dijete po redu. Na povratku u Catacu poveli su sa sobom Margot koja je tada bila neto starija od godinu dana, a roditelji su ostali s Luisom Enriqueom i novoroenom Aidom Rosom. U poetku se nisam mogao naviknuti na promjenu, jer mi je Margot djelovala poput onostranog bia, rahitina i divlja i potpuno nepristupana. Kada ju je vidjela Abigail - majka Luisa Caramela Corree - nije joj bilo jasno da su baka i djed preuzeli takvu obvezu. Ova je djevojica na umoru, izjavila je. Uostalom, to su isto govorili i za mene jer sam slabo jeo, esto mirkao, jer im se sve to sam pripovijedao inilo tako pretjeranim da su mislili kako izmiljam, ne shvaajui da je veina toga istina viena na drukiji nain. Tek mnogo godina kasnije doznao sam da je u moju obranu stao jedino lijenik Barboza s mudrim obrazloenjem: Lai su kod djece znak iznimne darovitosti. Mnogo je vremena proteklo dok se Margot ukljuila u obiteljski ivot. Sjedala je na stolac za ljuljanje i sisala prst na posve neoekivanim mjestima. Ni na to se nije obazirala, osim na zvono sata to ga je svakoga punog sata traila uplaenim pogledom. Nekoliko je dana nisu uspjeli privoljeti da jede. Jednostavno je odbijala hranu, a ponekad bi je i kriomice bacala. Nikome nije bilo jasno kako nije umrla od gladi, sve dok nisu otkrili da jedino voli jesti vlanu zemlju iz vrta i komade krea to ih je noktima skidala sa zidova. Kad je baka to otkrila, zalila je kravljom ui najprimamljivije zakutke vrta, a lonce s cvijeem napikala ljutim feferonima. Veleasni Angarita u istom obredu krstio je Margot i mene, potvrdivi tako moje prvotno krtenje prilikom smrtne

opasnosti im sam se rodio. Stajao sam na stolcu i graanski hrabro podnio kuhinjsku sol to mi ju je sveenik stavio na jezik i vr vode to mi ga je izlio na glavu. Margot se, naprotiv, pobunila za oboje vritei poput ranjene zvijeri i tako se estoko otimajui, da su je kumovi jedva jedvice drali nad krstionicom. Kada sada razmiljam, mislim da je na odnos bio razboritiji nego onaj meu odraslima. Nae je razumijevanje bilo do te mjere jedinstveno da smo esto puta jedno drugome itali misli. Jednog smo se jutra igrali u vrtu kada se zauo zviduk lokomotive, kao i svaki dan u jedanaest. Ali taj put, kad sam ga uo, obuzeo me neobjanjiv predosjeaj da tim vlakom stie lijenik bananske tvrtke koji mi je nekoliko mjeseci prije dao sirup od rabarbare to mi je izazvalo napadaj povraanja. Poeo sam trati po kui panino viui, ali mi nitko nije povjerovao. Osim moje sestre Margot, koja se skrila zajedno sa mnom i ostala tako sve dok lijenik nije dovrio objed i otiao natrag vlakom. Zdravo Marijo Prei-sta! - uskliknula je baka kad su nas pronali skrivene pod njezinim krevetom - uz ovu djecu brzojavi nisu potrebni. Nikada nisam uspio svladati strah od samoe, pogotovo ne u mraku, ali mislim kako taj strah ima konkretno podrijetlo u bakinim praznovjerjima i predvianjima koja su nou oivljavala. Jo i sa sedamdeset godina u snovima sam nazirao snaan miris jasmina pod trijemom, i utvaru iz polutamnih spavaonica, uvijek uz osjeaj to mi je pokvario djetinjstvo: strah od mraka. Mnogo sam puta slutio, u nesanicama to me prate u stopu, kako i ja ispatam kaznu te mitske kue u sretnom svijetu gdje smo umirali svake noi. Najudnije je to to je baka vodila domainstvo svojim smislom za nestvarno. Kako je bilo mogue odravati taj vlak uz tako oskudna sredstva? Raunica se nije poklapala. Pukovnik je izuio zanat od svog oca, kojemu ga je pak prenio njegov otac. No, unato glasovitosti njegovih zlatnih ribica koje su se mogle vidjeti posvuda, one nisu donosile dobit. ak tovie: u djetinjstvu sam imao dojam da ih izrauje samo povremeno ili kad bi pripremao kakav svadbeni poklon. Baka je tumaila kako ih izrauje samo za darivanje. Ipak, kada je Liberalna stranka dola na vlast, zahvaljujui utvrenom ugledu dobrog inovnika, godinama je bio

blagajnik, a u nekoliko navrata i mjesni povjerenik za gospodarstvo. Ne mogu ni zamisliti pogodnije obiteljsko okruenje za moje sklonosti od te lude kue, posebno zbog udi brojnih ena koje su me odgajale. Jedini mukarci u kui bili smo djed i ja. On me upoznao s tunom stvarnou svijeta odraslih kroz prie o krvavim bitkama, kolskim tumaenjima leta ptica i gromova u sumrak, a poticao je i moju sklonost crtanju. U poetku sam crtao po zidovima, sve dok ene u kui nisu za-vapile iz petnih ila: samo hulja po zidu vrlja. Djed je pobjesnio i dao oliiti u bijelo jedan zid u svojoj radionici te mi najprije kupio drvene bojice, a kasnije i kutiju vodenih boja da mogu slikati do mile volje dok on izrauje svoje glasovite zlatne ribice. U nekoliko navrata uo sam ga kako tumai da e unuk biti slikar, ali se nisam obazirao, mislei tada da su jedini slikari koji postoje - soboslikari. Oni koji su me poznavali s etiri godine, pamte me kao bljedunjava djearca odsutna duha koji pripovijeda same budalatine. No moje su prie uglavnom bile jednostavni dogaaji iz svakodnevice kojima sam dodavao izmiljene pojedinosti i tako ih inio zanimljivijima kako bi odrasli obratili panju na mene. Najbolji izvori nadahnua bijahu razgovori to su ih oni vodili preda mnom, jer su mislili da ih ne razumijem, ili su ih pak namjerno ifrirali kako ih ne bih shvatio. Zapravo se dogaalo sasvim suprotno: upio bih to poput spuve, rastavio na dijelove, izmijeao ih da bih prikrio njihovo podrijetlo, a kad bih napokon ispripovijedao prie onima od kojih sam ih uo, zbunila bi ih podudarnost moje prie i njihovih pravih misli. Ponekad me muila savjest i pokuavao sam to prikriti brzim mirkanjem. Zbog toga me neki mudrija iz obitelji odluio odvesti okulistu na pregled, a ovaj je pak treptanje pripisao bolesti mandula i propisao mi sirup od vrtne rotkve s jodom koji mi je dobro doao da smirim odrasle. Baka je pak sama dola do providnou nadahnutog zakljuka kako je njezin unuk prorok. To ju je pretvorilo u moju omiljenu rtvu, sve do dana kada se onesvijestila, jer sam zaista usnuo kako je djedu iz usta izletjela iva ptica. Strah da moe umrijeti mojom krivicom, ublaio je moju preuranjenu neobuzdanost. Sada mislim da to nisu bile djeje svinjarije, kako bi

se moglo pomisliti, nego osnovne tehnike budueg pripovjedaa da stvarnost uini zabavnijom i razumljivijom. Prvi korak u stvarnom ivotu bio je otkrie igranja nogometa nasred ulice ili u kojem od vrtova u susjedstvu. Uitelj mi je bio Luis Car-melo Correa, roeni sporta i matematiar. Pet mjeseci sam bio stariji od njega, ali mi se rugao jer me je brzo prerastao. Poeli smo igrati krpen-jaama i dogurao sam do dobrog vratara, no im smo preli na pravu loptu, jedan njegov snani udarac koji je zavrio u mom trbuhu spustio me na zemlju. Kad god bismo se sretali kao odrasli, s velikim bih se veseljem osvjedoio da smo i dalje jednako prisni kao u djetinjstvu. Ipak, najdojmljivije sjeanje iz toga razdoblja je brza vonja kroz nae mjesto glavnoga nadzornika bananske tvrtke u raskonom kabrioletu u pratnji plavue duge kose to je vijorila na vjetru, s njemakim ovarom koji se kraljevski koio na poasnom mjestu. Bili su to bljeskovi dalekog i nevjerojatnog, nama smrtnicima zabranjenoga svijeta. Poeo sam pomagati pri sluenju mise bez previe vjere, ali s tolikim marom da mi se to moda moglo priznati kao osnovni sastojak vjere. Vjerojatno su me zbog tih dobrih vrlina odveli veleasnome Angariti da me pripremi za prvu priest. Moj se ivot promijenio. Poeli su se ponaati prema meni kao prema odraslome, a sakristan mi je pokazao kako se ministrira. Jedini problem je bio to nisam mogao shvatiti u kojem trenutku treba zazvoniti, pa sam zvonio kad god bi mi palo na pamet, iz istog i jednostavnog nadahnua. Nakon treeg puta, sveenik se okrenuo prema meni i grubo naredio da vie ne zvonim. Dobra strana slube bila je kad bismo drugi ministrant, sakristan i ja ostajali sami da pospremimo sakristiju, pa bismo pojeli preostale hostije uz au vina. Uoi prve priesti, sjedei poput pravog pape u kraljevskom naslonjau, dok sam ja kleao pred njim na malom plianom jastuku, veleasni Angarita me ispovjedio bez ikakve pripreme. Moja svijest o dobru i zlu bila je poprilino jednostavna, no sveenik mi je pritekao u pomo s popisom grijeha, i ja sam samo trebao odgovoriti koje sam poinio, a koje nisam. Mislim da mi je dobro ilo sve dok me nije upitao jesam li inio

... .1 gadosti sa ivotinjama. Imao sam dodue nejasnu predodbu da pojedini odrasli nekako grijee s magaricama to uope nisam shvaao, ali te sam noi nauio da je to isto mogue i s kokoima. Tako je moj prvi korak do prve priesti zapravo postao novi veliki korak u gubljenju nevinosti i izgubio sam volju da i dalje ministriram. Vatreno krtenje uslijedilo je nakon povratka roditelja u Catacu s jo dvoje brae, Luisom Enriqueom i Aidom. Margot se skoro uope nije sjeala oca i panino ga se bojala. Isto je vrijedilo i za mene, ali prema meni je uvijek imao vie obzira. Samo je jednom skinuo pojas da me is-tue, a ja sam mirno stao pred njega, ugrizao se za usne i pogledao ga u oi, spreman podnijeti bez suza to god bilo. Spustio je ruku, i poeo udijevati pojas ne prestajui me kuditi kroz zube zbog onoga to sam uinio. Za dugih razgovora to smo ih vodili kao odrasli, priznao mi je kako mu je bilo teko istui nas, no inio je to iz bojazni da ne krenemo krivim putem. Kada je bio dobre volje, bio bi zabavan. Volio je priati viceve za stolom i neki od njih bili su doista jako dobri, ali ih je ponavljao u beskraj, tako da je jednom zgodom Luis Enrique, ustajui od stola, zamolio: - Pozovite me kad se prestanete smijati. No nezaboravne batine dobio je Luis Enrique jedne noi kada je netragom nestao i nije se pojavio ni u roditeljskoj kui, ni kod djeda i bake, i pretraili su pola sela dok ga nisu pronali u kinu. Celso Daza, prodava osvjeavajuih napitaka, natoio mu je sok, a on je potom nestao s aom, ne plativi. Kod peenjarke je kupio neko punjeno pecivo i ona ga je neto kasnije vidjela kako razgovara s biljeterom kina, koji ga je pak pustio da ude bez karte jer mu je slagao da ga unutra eka tata. Igrao je Drakula, s Carlosom Villariasom i Lupitom Tovar, u reiji Georga Mel-forda. Luis Enrique godinama mi je prepriavao uas koji ga je preplavio kada su se upalila svjetla kina u trenutku kada se grof Drakula spremao zariti vampirske onjake u ljepotiin vrat. Sklupao se na najskrovitijem slobodnom mjestu to ga je naao na galeriji i odande promatrao tatu i djeda kako pretrauju red po red s vlasnikom kina i dvojicom policajaca. Umalo su odustali kad ga Papalelo opazi u

zadnjem redu galerije i pokae tapom prema njemu: - Tamo je! Tata ga je epao za kosu i izvukao iz kina, a batine to ih je dobio kod kue ostale su u povijesti obitelji zapamene kao uvene. Jeza i divljenje to je u meni izazvao taj bratov in neovisnosti zauvijek su mi se usjekli u sjeanje. No on je to preivio i postajao sve odvaniji. Ipak, danas me ivo kopka kako to da se njegovo buntovnitvo nije pojavljivalo u onim rijetkim razdobljima kada tate nije bilo kod kue. Vie no ikada priklonio sam se djedu. Nismo se razdvajali, jutra smo provodili u zlatarskoj radionici ili njegovu uredu mjesnog upravitelja za gospodarstvo gdje mi je dodijelio zgodnu zadau: crtanje igova za stoku koja ide na klanje, i to tako ozbiljno da bi mi preputao mjesto za radnim stolom. U vrijeme objeda, u prisutnosti svih uzvanika, uvijek smo sjedali na elo stola, on sa svojim golemim aluminijskim vrem za ledenu vodu, a ja sa srebrnom licom koja mi je sluila za sve. Kad bih poelio led, svi su zapazili da sam ga jednostavno vadio rukom iz vra, ostavljajui masne kolutie na povrini vode. Djed me branio: On smije sve. U jedanaest smo odlazili pred vlak jer mu je njegov sin Juan de Dios, koji je i dalje ivio u Santa Marti, svakoga dana slao pismo po strojovoi za pet centavosa. Djed je odgovarao na pismo i ponovno strojovoi plaao pet centavosa da ga vrati. Poslijepodne, sa zalaskom sunca, vodio me za ruku dok smo zajedno obavljali njegove osobne poslove. Odlazili smo u brijanicu i u njoj provodili petnaest najduih minuta cijeloga moga djetinjstva; za dravne praznike odlazili smo gledati rakete koje su me plaile; i odlazili smo na procesije Velikoga tjedna s raspetim Kristom za kojega sam uvijek mislio da je od krvi i mesa. U to sam vrijeme nosio istu kariranu kapu kao i djed, koju mi je kupila Mina da bih to vie sliio njemu. To joj je do te mjere polo za rukom da nas je tetak Quinte doivljavao kao jednu osobu u dvije razliite dobi. U neko doba dana djed bi me poveo u kupovinu u trgovinu povjerenstva bananske tvrtke, prepunu sonih poslastica. Ondje sam vidio parge, prvi put stavio ruku na led i zadrhtao otkrivi da je hladan. Sav sretan kuao sam to god bi mi dua poeljela, no

dosaivao sam se za vrijeme ahovskih partija s Belgijancem, kao i za vrijeme razgovora o politici. Sada shvaam, ipak, da smo za tih dugih etnji gledali dva razliita svijeta. Djed u svojoj ravni, a ja u razini svojih oiju. On je pozdravljao svoje prijatelje na balkonima, a ja sam pogledom traio igrake lonara izloene na nogostupu. U prvim veernjim satima zadravali bismo se u velikoj graji prodavaonice Cuatro Esquinas, on u razgovoru s don Antoniom Daconteom koji mu je izlazio ususret i doekivao ga na nogama na ulazu u svoju ivopisnu trgovinu, a ja sam se divio novotarijama iz cijeloga svijeta. Oduevljavali su me sajamski arobnjaci koji su izvlaili kunie iz eira, gutai vatre, trbuhozborci koji su posuivali glasove ivotinjama, har-monikai koji su uz taktove harmonike opjevali dogaaje iz Provincije. Pada mi na pamet da je jedan od njih, jako star i potpuno bijele brade, mogao biti legendarni Francisco Ljudina. Kad god mu se film inio prikladnim, don Antonio Daconte pozivao nas je na ranu projekciju u svoje kino Oli/tnpia, to je uznemirivalo baku koja je film smatrala neprikladnom i razuzdanom zabavom za nevinog unuka. Ali Papalelo je ustrajao i sljedeeg dana morao sam prepriati film za stolom, a on bi mi pomagao kad bih neto zaboravio ili me ispravljao kad bih pogreno ispriao, te mi pomagao predoiti sloene epizode. Te naznake pripovjedakog umijea nesumnjivo su mi pomogle, ponajprije kad sam poeo crtati stripove jo prije no to sam nauio pisati. U poetku su se svi veselili, smatrajui moje crtanje djetinjom ljupkou, ali toliko su mi omiljeli olaki aplauzi odraslih, da su na kraju bjeali glavom bez obzira. Kasnije se ista pria ponovila s pjesmama za koje su me primoravali da ih pjevam na svadbama i roendanima. Prije odlaska na poinak provodili smo dosta vremena u radionici Belgijanca, jeziva starca koji se pojavio u Aracataci nakon Prvoga svjetskog rata i uope ne sumnjam da je bio Belgijanac, jer se sjeam njegova mukloga naglaska i enji za plovidbom. ivio je sa svojim velikim njemakim prijateljem, gluhim homoseksualcem, koji se zvao isto kao i predsjednik Sjedinjenih Amerikih Drava: Woodrow Wilson. Belgijanca sam upoznao u svojoj etvrtoj godini

kada je djed odlazio k njemu na nijeme i beskrajne partije aha. Od prvoga posjeta udilo me to ni za jedan predmet u njegovoj kui nisam znao emu slui. Naime, on je bio umjetnik svega to se moglo nai u neredu njegovih djela: morskih pejzaa u pastelu, roendanskih i prvopriesnih fotografija djece, kopija azijskog nakita, figurica od kravljih rogova, komada pokustva razliitih stilova i epoha, naslaganih jedan na drugi. Panju mi je privlaila njegova koa priljubljena uz kosti, iste ukaste boje kao i kosa od koje mu je pramen padao na lice i smetao pri govoru. Puckao je lulu morskoga vuka koju je palio jedino uz ah, a moj je djed govorio kako je to samo zamka za zbunjivanje protivnika. Njegovo izbuljeno stakleno oko kao da je bilo vie usredotoeno na sugovornika od onoga zdravoga. Iako je bio oduzet do pojasa, pogrbljen prema naprijed i svinut na lijevu stranu, vjeto je brodio izmeu prepreka u svojim radionicama vie visei nego se oslanjajui o drvene take. Nikada ga nisam uo da pripovijeda o svojim plovidbama koje su, ini se, bile mnogobrojne i smione. Jedina njegova osobita sklonost izvan kue za koju se znalo bilo je kino, i vikendom nije proputao nijedan film, bez obzira na vrstu filma. Nikada mi nije bio drag, a najmanje za vrijeme igranja aha dok je satima smiljao potez, a ja padao s nogu od pospanosti. Jedne mi se veeri uinio tako bespomoan da me je obuzeo predosjeaj kako e ubrzo umrijeti, i bilo mi ga je ao. Ali onda je u nastavku igre toliko meditirao prije svakog poteza, da sam na kraju od svega srca poelio da umre. U to je vrijeme djed u blagovaonici objesio sliku Simona de Bolivara - Osloboditelja na posmrtnom odru. Nisam mogao dokuiti zato nema mrtvaki pokrov kakav sam vidio na bdijenjima, nego je poloen na uredski stol u odori iz svojih slavnih dana. Djed mi je objasnio rijeima koje ne trpe prigovor: - On je bio drukiji. Kasnije, neprepoznatljivim drhtavim glasom, proitao mi je dugu pjesmu to je visjela pokraj slike od koje sam zauvijek zapamtio samo zadnje stihove: Ti, Santa Marta, bila si gostoljubiva u svome krilu, dala si mu ovaj komadi obale mora da moe umrijeti. Otada

i jo dugo godina kasnije, mislio sam da su Bolivara nali mrtvoga na obali. Djed mi je rekao i molio me da nikada ne zaboravim kako je on bio najvei ovjek u povijesti svijeta. Zbunjen srazom toga to sam upravo uo i bakinih rijei izgovorenih s jednakim oduevljenjem, pitao sam djeda je li Bolivar znaajniji od Isusa Krista. Odgovorio mi je maui glavom, ne vie tako siguran kao prije nekoliko trenutaka: - To su dvije posve razliite stvari. Sada znam da je baka natjerala svoga supruga da me vodi sa sobom na svoje veernje etnje, sigurna kako su mu one isprika za posjeivanje njegovih stvarnih ili moguih ljubavnica. Vjerojatno sam mu koji put i posluio kao alibi, ali uistinu sa mnom nikada nije otiao ni na jedno mjesto izvan predviene rute. No ipak, jasno se sjeam jedne noi kada sam, u etnji s nekim drugim, sluajno proao pored nepoznate kue i vidio djeda kako sjedi poput gazde i gospodina u sali za boravak. Nikada mi nije bilo jasno zato mi se uinilo oiglednim da to ne smijem nikome ispriati. Sve do dana dananjega. Zahvaljujui djedu, s pet godina sam prvi put doao u dodir s pisanim tekstom onog dana kada me poveo da vidim ivotinje iz cirkusa na proputovanju kroz Catacu, pod atorom velikim kao crkva. Najvie me zainteresirao tuni grbavi preiva lica nalik na udesnu majku. - To je deva - pojasnio mi je djed. ovjek koji je ondje stajao usprotivi se: - Oprostite, pukovnie, to je dromedar. Mogu zamisliti kako se djed osjeao kad ga je netko ispravio pred unukom. Uope ne razmiljajui, prevladao je nelagodu dostojanstvenim pitanjem: - Kakva je razlika? - Ne znam - ovaj e - ali ovo je dromedar. Djed nije bio uen ovjek, niti se prikazivao takvim, jer je pobjegao iz dravne kole u Riohachi i otiao se boriti u jedan od bezbrojnih karipskih graanskih ratova. Nikada se vie nije vratio u kolsku klupu, no itav je ivot bio svjestan praznina u svome znanju, a glad za neposrednim saznanjima i vie je nego nadomjetala

njegove nedostatke. Toga dana nakon posjeta cirkusu, vratio se u ured utuen i djetinje pomno zadubio se u rjenik. Tada je saznao jednom zauvijek, a i ja s njim, kakva je razlika izmeu deve i dromedra. Na kraju mi je stavio golemi rjenik u krilo i rekao: - Ova knjiga ne samo da sve zna, nego je jedina koja nikada ne grijei. Bila je to ilustrirana knjiurina s gorostasnim Atlasom na poleini, na ijim ramenima je poivao nebeski svod. Nisam znao ni itati ni pisati, ali mogao sam zamisliti koliko je pukovnik imao pravo jer je tu bilo skoro dvije tisue velikih stranica, potpuno ispisanih i prekrasno oslikanih. U crkvi me je zadivila veliina misala, ali rjenik je bio deblji. Osjeao sam se kao da sam se prvi put nadvio ponad cijeloga svijeta. - Koliko ima rijei? - upitao sam. - Sve - odvratio je djed. Tada jo, zapravo, nisam osjeao potrebu za pisanom rijei, jer sam uspijevao izraziti crteom sve to me se dojmilo. S etiri godine narisao sam maioniara koji je odsjekao glavu svojoj eni i ponovno je vratio, kao to je to u svom nastupu u dvorani Olympia izveo Richardine. Slijed sliica poinjao je odsijecanjem glave pilom, nastavljao se pobjedonosnim pokazivanjem krvave glave, a zavravao je sa enom koja se klanja publici, ponovno s glavom na ramenima. Priice u stripu u to su vrijeme ve postojale, ali sam ih vidio tek kasnije, u koloriranim prilozima to su izlazili u nedjeljnim novinama. Tada sam poeo izmiljati prie u slici bez dijaloga. Ipak, kada mi je djed poklonio rjenik, pobudio je u meni takvu radoznalost prema rijeima da sam ga itao kao kakav roman, abecednim redom i skoro bez razumijevanja. Eto kako je izgledao prvi dodir s knjigom koja e postati temeljna u mome knjievnom pozivu. Djeci se obino svidi prva pria koju im netko ispria i jako ih je teko privoljeti da posluaju neku drugu. Mislim da to nije sluaj s djecom pripovjedaima, niti je tako bilo sa mnom. Ja sam htio jo. Nezasitnost s kojom sam sluao prie, uvijek me je ostavljala u nadi da u sljedeeg dana uti neku bolju, a naroito ako se radilo o tajanstvenim priama iz Biblije.

Sve to mi se dogaalo vani, snano bi odjeknulo u kui. ene iz kuhinje pripovijedale su to strancima koji su stizali vlakom - a oni su opet donosili neke svoje prie - i sve se to zajedno slijevalo u tijek usmene tradicije. Za neke se dogaaje najprije saznavalo zahvaljujui harmoni-kaima koji su ih opjevali i izvodili na sajmovima, a njih su pak putnici prepriavali i obogaivali. Ipak, dogaaj koji me se najvie dojmio u djetinjstvu iznenadio me jedne nedjelje rano ujutro, kada smo krenuli na misu, u bakinoj nespretnoj reenici: - Jadni Nikolasito e ostati bez mise na Duhove. Obradovao sam se jer je nedjeljna misa bila preduga za moju dob, a propovijedi veleasnog Angarite, kojega sam jako volio dok sam bio manji, uspavljivale su me. No bila je to isprazna nada, jer me djed gotovo odvukao, onako odjevenog u zeleno pliano misno odijelo s pretijesnim hlaama, do Belgijaneve radionice. Policajci su izdaleka prepoznali djeda i otvorili mu vrata uz uobiajenu frazu: - Izvolite, pukovnie. Tek sam tada shvatio da se Belgijanac, odgledavi Na zapadu nita novo, film Lewisa Milestonea prema romanu Ericha Marie Remarquea, otrovao cijanidnim parama, to ih je podijelio sa svojim njemakim ovarom. Puka intuicija, koja uvijek otkriva istinu ak i gdje to nije mogue, shvatila je i objavila da Belgijanac nije izdrao duevni potres vidjevi samoga sebe kako se bori zajedno sa svojom desetkovanom patrolom u nekakvoj barutini u Normandiji. U malenoj dnevnoj sobi vladala je polutama zbog zatvorenih prozora, ali rana svjetlost iz dvorita osvijetlila je spavaonicu u kojoj su naelnik i jo dvojica policajaca ekali djeda. Ondje je na poljskom krevetu leao mrtvac prekriven dekom, sa takama nadohvat ruke, gdje ih je ostavio prije no to je legao da umre. Uz njega, na drvenoj klupici, nalazila se posudica u koju je utoio cijanovodik, i papir s velikim slovima napisanima kistom: Ne krivite nikoga, ubio sam se jer sam glup. Potrebne pravne formalnosti i pojedinosti vezane uz pogreb, to ih je djed urno rijeio, okonane su za manje od deset minuta. Za mene je to pak bilo deset vrlo dojmljivih minuta kojih u se sjeati do kraja ivota. Najprije me ve s vrata uzdrmao miris koji je dopirao iz spavaonice.

Tek mnogo kasnije saznao sam da je to miris gorkih badema cijanid-nih para, udisanjem kojih se Belgijanac usmrtio. Ali ni taj dojam ni bilo koji drugi nee biti snaniji ni trajniji od pogleda na mrtvaca kada je naelnik povukao pokriva da ga pokae djedu. Bijae gol, ukoen i zgren, hrapave koe obrasle utim dlakama, vodnjikavih oiju to su nas gledale kao da su ive. Taj strah da me netko gleda iz smrti potresao me godinama svaki put kad bih prolazio pokraj grobova samoubojica, bez kria, pokopanih izvan groblja zbog odredbe Crkve. No ipak, ono to mi se najsnanije vratilo u sjeanje svom svojom uasnom teinom kada sam ugledao le bila je dosada veeri provedenih u njegovoj kui. Moda sam zato rekao djedu kad smo izili iz njegove kue: JU, - Belgijanac vie nee igrati ah. Bila je to jednostavna misao, ali djed ju je ispriao kod kue, proglasivi je genijalnom. ene su je pronosile s tolikim arom da sam neko vrijeme izbjegavao posjetitelje u strahu da e je preda mnom izrei ili me natjerati da je ponovim. Osim toga, tada sam otkrio osobinu odraslih koja e mi jako koristiti kao piscu: svatko je dogaaj pripovijedao s novim pojedinostima, dodavanima prema svom shvaanju, do te mjere da su razliite verzije na kraju odudarale od originala. Ne moete ni zamisliti koliko od tada alim jadnu djecu koju njihovi roditelji proglase ge-nijalcima, pa ih prisiljavaju pjevati prilikom posjeta, oponaati poj ptica, ak i lagati da bi ispali duhoviti. Sada mi je jasno da je ta tako jednostavna reenica u biti bila moj prvi knjievni uspjeh. To su moje dogodovtine iz te 1932, kada je objavljeno da su peruanske postrojbe pod zapovjednitvom generala Luisa Miguela Sancheza Cerra zaposjele nezatieno naselje Leticia, na obali rijeke Amazone, na krajnjem jugu Kolumbije. Vijest je snano odjeknula u cijeloj zemlji. Vlada je proglasila opu mobilizaciju i skupljanje najvrednijeg obiteljskog nakita po kuama. Domoljublje raspaljeno podmuklim napadom peruanskih postrojbi izazvalo je nevien odziv. Nedostajalo je skupljaa da prikupe sve dobrovoljne priloge po kuama, prije svega vjenane prstene, jednako cijenjene zbog njihove prave vrijednosti koliko i zbog one simbolike.

Za mene, naprotiv, bilo je to jedno od najsretnijih razdoblja zbog pomutnje koja je nastala. Nestalo je sterilne ozbiljnosti u kolama i nju je zamijenila puka kreativnost na ulicama i u kuama. Osnovan je civilni bataljun od ponajboljih mladia, bez obzira na drutveni sloj i boju koe, formirane su enske brigade Crvenog kria, spontano su se pjevale himne o ratu do zadnje kapi krvi protiv zlog napadaa, a jednoduan uzvik odjekivao je cijelom domovinom: ivjela Kolumbija, dolje Peru! Nisam doznao kako je okonala ta junaka epopeja jer su se nakon nekog vremena duhovi smirili uz tura objanjenja. Mir je uvrstilo ubojstvo generala Sancheza Cerra kojega je smaknuo netko od protivnika njegove krvave vladavine, a ratni pokli postao je uobiajen dio proslava nogometnih pobjeda u koli. Ali moji roditelji, koji su priloili za rat svoje vjenane prstene, nikada se nisu oporavili od svoje naivnosti. Koliko se sjeam, moja je sklonost prema glazbi otkrivena tih godina iz opinjenosti harmonikaima i njihovim narativnim pjesmama. Neke sam znao napamet, poput onih to su ih kriomice pjevuile ene u kuhinji, jer ih je baka smatrala nedolinima. No ipak, tanga Carlosa Gar-dela, to su zarazila pola zemaljske kugle, u meni su pobudila potrebu za pjevanjem da bih se osjeao ivim. Nosio sam, kao i on, pusteni eir i svileni al, i nije me trebalo dugo moljakati da zapjevam tango iz svega glasa. Sve do tunoga jutra kada me teta Mama probudila s vijeu da je Gardel poginuo u sudaru dvaju zrakoplova u Medellinu. Nekoliko mjeseci prije, pjevao sam tango Nizbrdo na dobrotvornoj zabavi, uz pratnju sestara Echeverri, roenih Bogotanki, koje su bile prave majstorice i dua svih dobrotvornih zabava i dravnih proslava u Cataci. Tako sam zduno pjevao da se majka nije usudila usprotiviti se kada sam joj povjerio da elim nauiti svirati klavir umjesto harmonike koju baka ionako nije mogla smisliti. Iste te veeri poli smo gospodicama Echeverri da me podue. Dok su one razgovarale, ja sam krajnje eznutljivo promatrao klavir na drugoj strani sobe, razmiljajui hoe li mi noge dosegnuti pedale i sumnjajui da razmak izmeu moga palca i maloga prsta dostaje za

pretjerane intervale, kao i hou li znati odgonetnuti hijeroglife crtovlja. Bio je to dvosatni posjet ispunjen lijepim nadama. Ali uzalud, jer su nam uiteljice na kraju rekle da je klavir zasad neispravan. Poduka je tako ostala odgoena dok ne doe ugada, i o tome se progovorilo tek mnogo godina kasnije, kada sam podsjetio majku u jednom nevezanom razgovoru na bol to sam ga osjeao zato to nisam nauio svirati klavir. Uzdahnula je: - A najgore je to to je s klavirom bilo sve u redu. Tada sam saznao kako se dogovorila s uiteljicama za izgovor da klavir nije ugoen da bi me potedjela muenja s glupim vjebama to ga je ona trpjela pet godina u koledu Prikazanja. Utjeha se pojavila u vidu kole Montessori, otvorene u to vrijeme u Cataci u kojoj su uiteljice poticale svih pet osjetila praktinim vjebama i poduavale pjevanju. Zahvaljujui nadarenosti i ljepoti ravnateljice Rose Elene Fergusson, uenje je bilo jednako divno kao da se igramo ivota. Nauio sam cijeniti njuh, mo kojega budi razorne enje. Nepce sam izotrio do te mjere da mogu rei kako sam kuao pia s okusom prozorskog stakla, stari kruh koji je imao okus putnoga kovega i ajeve s okusom mise. U pravilu je teko razumjeti te subjektivne doivljaje, ali oni koji su to doivjeli, odmah e shvatiti. Po mome miljenju, metoda Montessori najbolji je nain poticanja djeje osjetljivosti prema ljepotama svijeta i buenja znatielje prema tajnama ivota. Prigovarali su joj da iri duh neovisnosti i samosvojnosti -i moda je to u mome sluaju i bilo tono. Naprotiv, nikada nisam nauio dijeliti ili izvaditi drugi korijen, niti se sluiti apstraktnim pojmovima. Bio sam tako malen da se iz toga razdoblja sjeam samo dvoje uenika. Juanite Mendoze, koja je sa sedam godina umrla od tifusa, nedugo nakon otvorenja kole, i njezina me se smrt tako snano dojmila da je nisam mogao zaboraviti s nevjestinom krunom i velom u lijesu. Sjeam :ie Abc se i Guillerma Valencie Abdale, prijatelja od prvog odmora i pouzdanog lijenika mamurluka ponedjeljkom. Moja sestra Margot vjerojatno je bila jako nesretna u toj koli, iako se ne sjeam da se ikada potuila. utke bi sjedala na svoj stolac za

prvi razred s kojega se nije micala ak ni za vrijeme odmora, netremice zurei u neodreenu toku, sve do zadnjega zvona. Tada nisam znao da je, kad bi ostajala sama u praznoj uionici, jela zemlju iz vrta to ju je kriom donosila od kue u depu svoje pregae. Uz mnogo truda nauio sam itati. Nije mi se inilo loginim da se slovo m zove em, a ipak u slogu uz samoglasnik a, ne ita se ema nego ma. Nisam mogao tako itati. Na kraju, kada sam doao u kolu Montes-sori, uiteljica me nije poduavala imenima suglasnika, nego njihovu izgovoru. Zahvaljujui tome, uspio sam proitati prvu knjigu to sam je pronaao u velikoj i prainom pokrivenoj krinji u kunoj ostavi. Bila je raivena i neke su stranice nedostajale, ali sam tako zadubljeno itao da je Sarin zarunik, proavi pokraj mene, izrekao stravino proroanstvo: Doavola! Ovaj e mali biti pisac. To je na mene ostavilo velik dojam jer je to rekao on, koji je ivio od pisanja. Dosta je godina prolo prije no to sam saznao da je to bila Tisuu i jedna no. Pria koja mi se najvie svidjela - jedna od najkraih i najjednostavnijih to sam ih ikada proitao - i dalje mi je najbolja, iako sada vie nisam siguran jesam li je proitao u toj knjizi ili u nekoj drugoj, a to mi nitko nije znao rei. Evo prie: neki ribar obea susjedi da e joj pokloniti prvu ribu koju izvue, ako mu ona posudi olovo za mreu, a kada je ena rasporila ribu da je oisti prije peenja, u njezinoj utrobi nala je dijamant veliine badema. Rat s Peruom oduvijek sam povezivao s propadanjem Catace, jer nakon objave mira, moj se otac izgubio u labirintu nesigurnosti, to je na kraju zavrilo preseljenjem obitelji u njegovo rodno mjesto Since. Za Luisa Enriquea i mene, dok smo ga pratili na njegovu istraivakom putovanju, bila je to nova kola ivota, s kulturom toliko razliitom od nae da je izgledalo kao da se radi o dva razliita planeta. Drugi dan nakon naeg dolaska odveli su nas u vrtove susjeda i ondje smo nauili jahati na magarcu, musti krave, kopiti telie, postavljati zamke za prepelice, pecati na udicu i saznali zato psi ostaju priljubljeni uz kuje. Luis Enri-que je oduvijek izrazito prednjaio u otkrivanju svijeta to nam ga je Mina branila, a o kojemu nam je baka Argemira govorila u Sinceu bez

ikakve zlobe. Toliki strievi i tete, brojni roaci razliitih boja koe i udnih prezimena koji su nam se obraali na toliko razliitih narjeja na poetku su nas vie zbunjivali no to su nam pomagali u snalaenju, sve dok to nismo shvatili kao drukiji nain iskazivanja ljubavi. Tatin tata, don Gabriel Martinez, legendarni kolski uitelj, doekao je Luisa Enriquea i mene u svome dvoritu s golemim stablima manga najpoznatijima u mjestu po sonosti i veliini. Brojao ih je jednog po jednog svaki dan, od prvoga koji bi se pojavio i vlastoruno ih brao za prodaju po fantastinoj cijeni od jednog centavosa po komadu. Na rastanku, nakon prijateljskog razgovora o njegovim sjeanjima dobrog uitelja, otrgnuo je jedan man-go s najrazgranatijeg stabla i darovao nam ga obojici. Tata nam je predstavio to putovanje kao vaan korak u povezivanju obitelji, ali od samog dolaska shvatili smo da je njegova tajna nakana otvaranje ljekarne na velikom glavnom trgu. Brata i mene upisao je u kolu kod uitelja Luisa Gabriela Mese, gdje smo se osjeali slobodnijima i uklopljenima u novu sredinu. Unajmili smo golemu kuu na najboljem uglu ulice u mjestu, katnicu s balkonom uzdu cijeloga proelja iznad trga. Njezinim se pustim spavaonicama po cijele noi razlijegao glas nevidljivog duha jednoga bukavca. Sve je bilo spremno za sretno iskrcavanje majke i sestara, kada je stigao brzojav da je djed Nicolas Marquez umro. Iznenadna bol to ju je osjetio u grlu dijagnosticirana je kao rak u zavrnoj fazi i jedva su imali vremena odvesti ga u Santa Martu da umre. Pred smrt je od sve unuadi vidio samo brata Gustava, estomjesenu bebu, kojega je netko stavio djedu u krevet da se oprosti od njega. Umirui, djed ga je pomilovao za zbogom. Trebalo je proi mnogo godina da bih postao svjestan koliko mi je znaila ta nepojmljiva smrt. Ipak smo se preselili u Since, ne samo sva djeca, nego i baka Mina, teta Mama, obje ve bolesne, o kojima se dobro brinula teta Pa. Ali kraj veselja zbog promjene i konana propast tog pokuaja gotovo su se poklopili, i za manje od godinu dana svi smo se vratili u staru kuu u Ca-taci bacajui eir o pod, kako je obiavala govoriti

majka u situacijama kada nije bilo izbora. Tata je ostao u Barranquilli traei nain da otvori svoju etvrtu ljekarnu. Moje zadnje sjeanje na kuu u Cataci tih stranih dana sjeanje je na lomau u dvoritu na kojoj je spaljena djedova odjea. Njegova odijela iz rata i odijela pukovnika u miru podsjeala su toliko na njega da je izgledalo, dok su gorjela, kao da on i dalje ivi u njima. Najvie je to vrijedilo za mnogobrojne raznobojne pliane kape, znak raspoznavanja po kojem ga se u daljini najbolje uoavalo. Medu njima prepoznao sam i svoju kariranu kapu, zapaljenu nepanjom i uzbudila me spoznaja da mi taj obred unitavanja daje sigurno glavno mjesto u djedovoj smrti. Sada mi je jasno: dio mene umro je s njim. Ali isto tako mislim, bez truna sumnje, da sam u tom trenutku ve bio pisac u osnovnoj koli koji je jo samo trebao nauiti pisati. Bilo je to isto ono stanje duha koje me osokolilo da nastavim ivjeti kada sam iziao s majkom iz kue koju nismo mogli prodati. Kako je vlak za povratak mogao stii u bilo koje doba, uputili smo se prema stanici i ne pomiljajui da ikoga vie pozdravimo. Drugi put emo ostati due, obea ona, izvukavi jedini eufemizam kojega se dosjetila kako bi rekla da se nikada vie nee vratiti. Ja sam pak tada shvatio da u do kraja ivota eznuti za prodornim zvukom u tri poslijepodne. Bili smo jedini duhovi na postaji, osim slubenika u radnoj odjei koji je prodavao karte i pored toga obavljao jo toliko poslova da bi u sadanje vrijeme takvo to iziskivalo dvadeset ili trideset uurbanih zaposlenika. Jara je bila nemilosrdna. S druge strane eljeznike pruge ivotarili su ostaci zabranjenoga grada bananske tvrtke, njihove negdanje kue bez crvenih krovova, uvenule palme okruene korovom i ruevinama bolnice, a na kraju etalita, naputena zgrada kole Montessori medu oronulim stablima badema i malen trg posut ljunkom nasuprot postaje bez ikakva traga povijesne veliine. Pogled na svaku stvar budio je u meni nesavladiv poriv za pisanjem da ne bih umro. Nije to bilo prvi put da me obuzela ta potreba, ali tek toga jutra prepoznao sam je kao stanje nadahnua te odvratne, ali tako ive rijei koja unitava sve to joj se nade na

putu da bi na vrijeme stigla u svoj prah i pepeo. Ne sjeam se da smo vie razgovarali, ak ni u vlaku na povratku. Ve na brodiu, u ponedjeljak u zoru, uz svjei lahor uspavane movare, majka je shvatila kako ni ja ne spavam i upitala me: - Na to misli? - Piem - odgovorio sam. I odmah pourio s ljubaznijim objanjenjem: - Zapravo, razmiljam o onome to u napisati kada stignem u ured. - Ne boji se da e tata umrijeti od alosti? Izvukao sam se, spremno doekavi pitanje. - Od svih dosadanjih razloga za smrt, ovaj je jedan od najbezazlenijih. Nije to bio najpogodniji as da se upustim u pisanje drugog romana, dok sam se jo uvijek borio s prvim, uz manje ili vie sretne pokuaje s ostalim proznim knjievnim oblicima, ali sam postavio sam sebi te noi ratni ultimatum: napisati roman ili umrijeti. Ili, kako je to Rilke jednom rekao: Ako mislite da moete ivjeti bez pisanja, nemojte pisati. Iz taksija koji nas je vozio do pristanita brodia, moj stari grad Barranquilla inio mi se stranim i tunim pod prvim zrakama svjetla te znakovite veljae. Kapetan brodia Eline Mercedes ponudio mi je da otpratim majku do Sucre, gdje nam je ivjela obitelj zadnjih deset godina. Nije mi padalo na pamet. Poljubio sam majku na rastanku, a ona me pogledala u oi i nasmijeila mi se prvi put od poslijepodneva prethodnoga dana, te me upitala njoj svojstvenim objeenjatvom: - Onda, to da kaem tvom tati? Odgovorio sam joj posve iskreno: - Reci mu da ga jako volim i da u zahvaljujui njemu postati pisac. -1 nemilosrdno sam otklonio bilo kakvu drugu mogunost: - Pisac i nita drugo. Volio sam to govoriti, ponekad u ali, ponekad ozbiljno, ali nikada nisam bio tako siguran kao toga dana. Ostao sam na gatu opratajui se od majke koja mi je dugo mahala s ograde brodia sve dok nisu nestali medu olupinama brodova. Onda sam pohitao u ured El Heralda, uzbuen udnjom to mi je nagrizala utrobu i,

gotovo bez daha, bacio sam se na pisanje novoga romana, zapoevi reenicom s kojom mi je onoga dana prila majka: Dola sam te zamoliti da pode sa mnom na razgovor o prodaji kue. Nain na koji sam tada pisao razlikuje se od naina to sam ga usvojio kasnije kao iskusan pisac. Pri pisanju koristio sam samo kaiprste -to i dalje radim - ali nisam ispravljao svaki odlomak dok ne postanem zadovoljan - kao sada - nego bih nabacao sve to je bilo u meni, onako sirovo. Mislim da je taj nain pisanja uvjetovala mjera za papir koji je bio izrezan u uzdune trake izrezane s role za tisak, a koje su mogle imati i do pet metara. Rezultat su bili dugi i uski lanci poput papira to je u slapovima izlazio iz pisaeg stroja i irio se uredom kako je tko pisao. ef redakcije nije naruivao lanke prema listovima, ni prema rijeima, ni prema slovima, nego prema centimetrima papira. Prilog od metra i pol, govorilo se. Taj format ponovno mi je poeo nedostajati u zrelim godinama, a onda sam shvatio da je on zapravo istovjetan zaslonu raunala. Na pisanje romana bacio sam se s takvom nezadrivom estinom da sam izgubio osjeaj za vrijeme. U deset ujutro vjerojatno sam ispisao vie od metra, kada je Alfonso Fuenmavor naglo otvorio vrata i skamenio se s kljuem u bravi, kao da ih je pobrkao s vratima zahoda. Sve dok me nije prepoznao. - A vi, kojega vraga radite ovdje u ova doba! - obratio mi se iznenaeno. - Piem roman svoga ivota - pojasnio sam mu. - Jo jedan? - priupita Alfonso svojim opakim smislom za humor. -Imate vie ivota od make. ..i ni c To je isti roman, samo ni drukiji nain - odvratio sam da ne bih beskorisno objanjavao. Nismo si govorili ti zbog neobinoga kolumbijskog obiaja kod kojega su ljudi na ti odmah nakon upoznavanja, a prelaze na vi tek kad ste-knu meusobno povjerenje - kao suprunici. Izvadio je knjige i papire iz otrcane aktovke i stavio ih na stol. Za to je vrijeme nezasitnom znatieljom sluao osjeajnu zbrku koju sam mu nastojao prenijeti oduevljenim prepriavanjem izleta. Na kraju,

kao zakljuak, nisam mogao izbjei vlastitu slabost da svedem na konanu reenicu ono to nisam u stanju objasniti. - To je najvanije to mi se u ivotu dogodilo - izjavih. - Nije valjda zadnje - odvratio je Alfonso. Nije to ni pomislio, jer ni on nije mogao prihvatiti neku ideju, a da je prethodno ne svede na njezinu pravu mjeru. Ipak, dovoljno sam ga poznavao da shvatim kako ga se moj ushit tim putovanjem s majkom nije dojmio onoliko koliko sam oekivao, ali je nesumnjivo pobudio njegovo zanimanje. Tako je i bilo: od sljedeega dana poeo mi je postavljati svakojaka usputna, vrlo lucidna pitanja o napredovanju romana, i njegova najmanja gesta bila je dovoljna da ponem razmiljati kako neto treba ispraviti. Dok smo razgovarali, pokupio sam svoje papire da mu oslobodim pisai stol, jer je to jutro Alfonso trebao napisati prvi uvodnik za Kroniku. Ali priopio mi je novost koja mi je uljepala dan: izlazak prvog broja, predvien za sljedei tjedan, peti put se odgaa zbog kanjenja isporuke papira. Uz malo sree, rekao je Alfonso, izlazimo za tri tjedna. Pomislio sam kako e mi providnou darovana odgoda dostajati da oblikujem poetak knjige, jer sam tada jo uvijek bio previe zelen da uvidim kako roman ne poinje onako kako je to pisac zamislio, nego kako on eli. Tako sam est mjeseci kasnije, kada sam pomislio da je sve gotovo, morao iz temelja preraditi prvih deset stranica da bi itatelj povjerovao u njihov sadraj i jo mi se dandanas ini da nisu dobro napisane. Odgoda je bila olakanje i za Alfonsa, jer umjesto da jadikuje zbog nje, skinuo je jaknu, sjeo za pisai stol i nastavio ispravljati zadnje izdanje rjenika Kraljevske akademije panjolske koji nam je tih dana stigao. To mu je bila omiljena razonoda otkad je otkrio greku to se potkrala u jednom engleskom rjeniku i poslao ispravak uz obrazloenje nakladniku u London, moda s jedinom zadovoljtinom da se s njima naali u naem stilu u popratnom pismu: Konano Engleska duguje uslugu nama Kolumbijcima. Urednitvo mu je zahvalilo jako ljubaznim pismom u kojem priznaje greku i moli ga da nastavi suraivati s njima. Tako je i bilo dugi niz godina, i ne samo da je otkrio jo i druge greke u istom

rjeniku, nego i u drugim rjenicima razliitih jezika. Kada je suradnja ula u koloteinu, ve je stekao osamljeniku naviku ispravljanja panjolskih, engleskih ili francuskih rjenika, a ako je trebalo ekati na prijam ili na autobusnoj postaji ili u bilo kojem od tolikih redova kojima obiluje ivot, zabavljao se preciznom zadaom lova na previde probijajui se kroz gutare jezika. U podne je sparina postala nepodnoljiva. Dim naih cigareta zastro je ono malo svjetla to se probilo kroz dva jedina prozora, ali nijedan od nas dvojice nije se ni pomaknuo da prozrai ured, moda zbog dodatne ovisnosti da isti dim nastavljamo uvlaiti do smrti. S vruinom nije bio taj sluaj. Na moju sreu, uroena mi je otpornost na vruinu do trideset stupnjeva u hladu. Alfonso, naprotiv, kako je temperatura rasla, tako je svlaio komad po komad odjee, ne prekidajui posao: kravata, koulja, potkoulja... Imalo je to i svojih prednosti, jer je odjea ostajala suha dok se on kupao u znoju i mogao ju je ponovno odjenuti kad bi popustila vruina, onako izglaanu i svjeu kao za dorukom. Vjerojatno je to bila tajna koja mu je omoguavala da se uvijek i na svakom mjestu pojavi u svome bijelom odijelu, s kravatom nakrivljena vora i otrom indijanskom kosom podijeljenom posred glave strogom crtom. Isto je tako izgledao u jedan popodne kada je iziao iz zahoda kao da se probudio nakon okrepljujueg sna. Prolazei pokraj mene, upitao me je: - Idemo na ruak? - Nisam gladan, majstore - odgovorih mu. Prema kodeksu drutva, replika je bila jasna: kada sam prihvaao poziv, znailo je da sam u tekoj oskudici, moda dva dana na kruhu i vodi, i u tom bih sluaju prihvaao poziv bez komentara i bilo je jasno da on asti. Odgovor: Nisam gladan, mogao je znaiti svata, ali je to bio moj nain da mu kaem kako imam osiguran ruak. Dogovorili smo susret za predveer, kao i uvijek, u knjiari Mundo. Malo iza podneva u redakciju je uao mladi nalik filmskome glumcu. Izrazito plav, koe izborane ivotom na otvorenome, tajanstvenih plavih oiju i topla melodiozna glasa. Dok smo razgovarali o asopisu koji je uskoro trebao ugledati svjetlost dana,

narisao je na povrini pisaeg stola u est maestralnih poteza bika za koridu iz profila i potpisao se uz poruku za Fuenmavora. Onda je odbacio olovku na stol i oprostio se tresnuvi vratima. Toliko sam bio opijen pisanjem, da nisam ni pogledao potpis na crteu. Tako sam ostatak dana pisao bez ia i pia, a kada se poeo hvatati mrak, morao sam se iskrasti na prstima s grubom prvom verzijom novog romana, sretan zbog sigurnosti da sam napokon pronaao izlaz iz slijepe ulice u koju sam zabasao, beznadno pokuavajui napisati roman ve vie od godinu dana. ' La je Tek sam naveer saznao Ua je popodnevni posjetitelj bio slikar Alejandro Obregon, koji se upravo vratio s jednog od mnogobrojnih putovanja u Evropu. Otada je postao ne samo jedan od najznaajnijih kolumbijskih slikara, nego ujedno i jedan od najomiljenijih lanova drutva, a svoj je povratak ubrzao da bi sudjelovao u objavljivanju Kronike. Zatekao sam ga s drutvom u bezimenoj krmi u Uliici Luz, usred etvrti Barrio Abajo, a koju je Alfonso Fuenmavor krstio imenom nedavno objavljenog romana Grahama Greenea: Trei ovjek. Svaki njegov povratak uvijek je bio vrijedan pamenja, pa tako i ovaj koji je dosegnuo vrhunac za vrijeme predstave s dresiranim cvrkom koji je, pak, kao kakvo ljudsko bie sluao i izvravao naredbe svoga vlasnika. Cvrak bi se osovio na stranje noge, irio krila, pjevao po taktu i zahvaljivao na aplauzima teatralnim naklonima. Na kraju, naoigled dresera opijena burnim pljeskom, Obregon je vrhovima prstiju uhvatio cvrka za krila i, pred zauenim pogledima prisutnih, strpao ga u usta te ga ivoga savakao s velikim uitkom. Nije bilo lako neutjenom vlasniku nadoknaditi gubitak raznovrsnim tetoenjima i potkupljivanjima. Kasnije sam saznao kako to nije bio prvi cvrak kojega je Obregon javno pojeo ivog, a ni posljednji. Nikada se nisam osjeao kao tih dana tako vrsto povezan s tim gradom i sa estoricom prijatelja koji su u novinarskim i intelektualnim krugovima drave postajali sve poznatiji kao grupa iz Barranquille. Bijahu to mladi pisci i umjetnici koji su na odreeni nain predvodili kulturni ivot grada, na elu s katalonskim uiteljem don Ramonom Vinye-som, dramaturgom i slavnim

knjiarom, priznatim u enciklopediji panjolske nakladnike kue Espasa od 1924. Upoznao sam ih u rujnu prethodne godine kada sam doao iz Cartagene gdje sam dotada ivio, zahvaljujui neodlonoj preporuci Cle-mentea Manuela Zabale, efa redakcije dnevnika El Universal, za koji sam napisao svoje prve urednike komentare. Proveli smo cijelu jednu no razgovarajui o svemu i svaemu, i tako smo oduevljeno dogovorili stalnu razmjenu knjiga i preporuka lektire, da sam na kraju zavrio radei s njima. Trojica iz originalne grupe isticala su se neovisnou i silinom svojih vokacija: German Vargas, Alfonso Fuenmavor i Alvaro Cepeda Samudio. Toliko toga nam je bilo zajedniko da su zli jezici govorili kako smo sinovi istog oca, ali bili smo poznati i omrznuti u odreenim medijima zbog svoje neovisnosti, snage poziva, stvaralake odlunosti koja je nemilosrdno krila put, ali i zbog stidljivosti to je svatko od nas rjeavao kako je najbolje znao i umio, i ne uvijek sa sretnim zavretkom. Alfonso Fuenmavor bio je izvrstan dvadesetosmogodinji pisac i novinar koji je dugo vremena u El Heraldu drao aktualnu kolumnu Dnevni ugoaj, potpisujui je ekspirijanskim pseudonimom Puck. to smo vie upoznavali njegovu neposrednost i smisao za humor, manje nam je bivalo jasno da je proitao mnotvo knjiga na etiri razliita jezika o raznovrsnim temama. Njegovo zadnje ivotno iskustvo, s nepunih pedeset godina, vonja je golemom olupinom brzinom od dvadeset kilometara na sat uz potpunu odgovornost. Taksisti, njegovi veliki prijatelji i najmudriji itatelji, prepoznavali su ga izdaleka i sklanjali se, preputajui mu cijelu ulicu. German Vargas Cantillo bio je kolumnist veernjeg El Nacionala, dobro obavijeten i otar knjievni kritiar, autor tako pitkih tekstova da je mogao uvjeriti itatelja da se stvari dogaaju samo zato jer ih on pripovijeda. Bio je jedan od ponajboljih komentatora na radiju i nesumnjivo jedan od najobrazovanijih u ta dobra vremena pojave novih zanimanja i rijedak primjerak roenog izvjestitelja kakvim sam i ja elio postati. Nikada nismo uspjeli shvatiti kako je taj plavokosi i koati momak opasnih plavih oiju

stizao na vrijeme proitati sve to je bilo vrijedno itanja. Nije odstupao od svoje rane opsesije otkrivanja skrivenih knjievnih vrijednosti dalekih zakutaka zaboravljene Provincije da bi ih izloio javnosti. Sreom, nikada nije nauio voziti u tom naem bratstvu smuenjaka, jer smo strahovali da ne bi odolio iskuenju itanja u vonji. Alvaro Cepeda Samudio, naprotiv, bio je prije svega oduevljeni voza, s jednakim zanosom bavio se automobilima i pisanom rijei; dobar pripovjeda kada je imao volje sjesti i napisati priu; majstorski filmski kritiar i nesumnjivo najobrazovaniji, ali i promicatelj smjelih polemika. Izgledao je kao Ciganin iz Cienage koe opaljene suncem, lijepe glave uokvirene nestanim crnim uvojcima i irom rastvorenih oiju koje su otkrivale njegovo osjeajno srce. Omiljena obua bijahu mu najjeftinije platnene sandale, a iz usta mu je visjela velika, uglavnom ugaena cigara. U El Nacionalu je objavio svoje prve novinarske uratke i prve prie. Te je godine u New Yorku zavravao napredni novinarski teaj na Co-lumbia University. Povremeni lan grupe i najcjenjeniji uz don Ramona, bio je Felix Fuenmavor, Alfonsov tata. Legendarni novinar i jedan od ponajboljih pripovjedaa objavio je knjigu pjesama 1910, Musas del trpico, i dva romana Cosme 1927. i Una triste aventura de catorce sabios 1928. Nijedan naslov nije postigao neki komercijalni uspjeh, ali knjievna je kritika oduvijek smatrala Josea Felixa jednim od najuglednijih pripovjedaa, koji se nikada nije oslobodio utjecaja Provincije. Nisam uo za njega sve dok ga nisam upoznao, jednoga podneva kada smo se zatekli sami u Japyu, gdje me je napreac oarao mudrou i jednostavnou nastupa. Bio je veteran koji je preivio teku tamnicu Rata tisuu dana. Ne tako obrazovan kao Vinves, ali meni blii po karakteru i karipskoj kulturi." Kod njega mi se najvie sviala udna vjetina prenoenja vlastite mudrosti kao da se radi o najjednostavnijim stvarima na svijetu Bijae nenadmaan sugovornik i uitelj ivota, a njegovo se promiljanje razlikovalo od svih koje sam dotada imao prilike upoznati. Alvaro Cepeda i ja

provodili smo sate sluajui ga, prije svega zbog njegova temeljnog naela da su bitne razlike izmeu ivota i knjievnosti jednostavne formalne pogreke. Kasnije, ne sjeam se tono gdje, Alvaro je napisao kratku reenicu koja pogaa bit: Svi potjeemo od Josea Felixa. Grupa je nastala spontano, moglo bi se rei zbog sile tee, zbog neunitive sklonosti koju je teko razumjeti na prvi pogled. Mnogo su nas puta pitali kako smo se, tako razliiti, uvijek slagali oko pojedinih pitanja te smo morali smiljati svakojake odgovore da ne bismo rekli istinu: nismo uvijek mislili isto, ali smo imali razumijevanja za drukije miljenje. Bili smo svjesni da nas izvan naega kruga smatraju umiljenima, narcisoidnima i anarhistima. Ponajprije zbog naega politikog odreenja. Alfonso je tako za njih bio ortodoksni liberal, German prisilni slobodni mislilac, Alvaro arbitrarni anarhist, a ja, skeptini komunist i potencijalni samoubojica. Ipak, vjerujem bez ikakve zadrke, da je naa najvea srea bila ta to smo i u najgorim situacijama moda mogli izgubiti strpljenje, ali nikada smisao za humor. Meusobno smo raspravljali o svojim rijetkim ozbiljnim neslaganjima, i ponekad bi temperatura narasla do opasnih visina, to smo zaboravljali u trenutku kad bismo se dizali od stola ili im bi priao netko tko nije pripadao drutvu. U baru Los Almendros doivio sam nezaboravnu lekciju jedne veeri kada sam se, tek stigavi, upustio s Alvarom u diskusiju o Faulkneru. Jedini svjedoci za stolom bili su German i Alfonso koji su se drali postrani, nijemi poput steaka, to je u jednom trenutku postalo nepodnoljivo. Ne sjeam se u kojem trenutku, izvan sebe od bijesa i otre rakije, izazvao sam Alvara da raspravu razrijeimo akama. Obojica smo ve bili spremni ustati od stola s namjerom da iziemo van na ulicu, kada nas ravnoduni glas Germana Vargasa naglo zaustavi s podukom za sva vremena: - Onaj koji prvi ustane, ve je izgubio. Nitko od nas tada jo nije navrio tridesetu. Ja sam, s navrene dvadeset tri, bio najmlai u grupi koja me primila pod svoje okrilje otkada sam stigao u prosincu godinu ranije. Ali za stolom don Ramona Vinvesa sva etvorica smo se ponaali kao promicatelji i

zagovornici zajednike vjere, uvijek zajedno, uvijek raspredajui o istome i rugajui se svemu, i tako se slono protivei svemu da su nas na kraju svi doivljavali kao jednu osobu. Jedina ena koju smo smatrali lanom grupe bila je Meira Delmar, koja je poinjala otkrivati snagu pjesnitva, no s njom smo razgovarali samo u rijetkim sluajevima u kojima smo naputali uobiajenu orbitu loih navada. Vrijedni su spomena domjenci u njezinoj kui s uvenim piscima i umjetnicima u prolazu kroz grad. Druga prijateljica, s manje slobodnog vremena i s kojom smo se rjee viali bila je slikarica Cecilia Porras, koja je povremeno dolazila iz Cartagene i zajedno s nama kretala u nae none obilaske, jer je slabo marila to ene nisu dobrodole u barovima i javnim kuama. Naa se grupica sastajala dva puta dnevno u knjiari Mundo koja se pretvorila u glavno knjievno sastajalite. Mundo bijae mirno utoite usred vreve Ulice San Blas, bune i uurbane trgovake arterije kojom se u est poslijepodne praznio centar grada. Alfonso i ja pisali smo do prvih nonih sati u uredu tik uz redakciju El Heralda poput marljivih uenika, on mudre uvodnike, a ja bijesne komentare. esto smo razmjenjivali ideje s jednoga pisaeg stroja na drugi, posuivali pridjeve, savjetovali jedan drugoga do te mjere da je u nekim sluajevima bilo teko razluiti koji je iji odlomak. Na je ivot preko dana bio gotovo uvijek predvidiv, osim petkom naveer kada smo se preputali nadahnuu, koje je znalo potrajati sve do doruka u ponedjeljak. Kad bi nas neto zainteresiralo, naa bi etvorka krenula na knjievno hodoae bez konice i mjere. Poeli bismo u krmi Trei ovjek sa zanatlijama iz etvrti i mehaniarima iz oblinje auto-mehaniarske radionice, razuzdanim dravnim slubenicima i onima smjernijima. Najneobiniji od sviju bijae provalnik u stanove koji je stizao neto prije ponoi u svom radnom odijelu: baletnim hlaama, tenisi-cama, nogometakoj kapi i koveiem s laganim alatom. Netko ga je iznenadio u pljaki stana, uspio ga fotografirati i objavio sliku u novinama ne bi li ga netko prepoznao. Jedino to je postigao, bila je lavina pisama zgroenih itatelja zbog prljave igre prema jadnim sitnim lopovima. Lopov je iskazivao poprilinu sklonost prema knjievnosti, nije

proputao nijednu rije u razgovorima o umjetnosti i knjigama, i znali smo da je stidljiv pisac ljubavnih pjesama to ih je recitirao gostima kada nas nije bilo. Iza ponoi odlazio bi u krau u otmjene gradske etvrti kao da odlazi na posao, a tri, etiri sata kasnije, poklanjao bi nam poneku sitnicu izdvojenu iz glavnoga plijena. Za djevojke, govorio nam je, i ne pitajui imamo li ih. Kad bi mu neka knjiga zapela za oko, poklonio bi nam je i, ako je vrijedila, darovali bismo je podrunoj knjinici to ju je vodila Meira Delmar. Te putujue katedre priskrbile su nam sumnjiv ugled meu vrlim susjedama to smo ih sretali na izlasku s mise u pet, a koje su prelazile na drugu stranu ulice da izbjegnu^ijance koji su itavu no lumpali. No u biti nije bilo asnijih i plodonosnijih zabava od ovih naih. Ako je itko to odmah shvatio, bio sam to ja, zajedno s njima urlajui kao opsjednut u razgovorima o djelima Johna Dos Pasoa ili promaenim golovima kluba Deportivo Junior. Toliko smo bili buni da je jedna duhovita prijateljica noi iz bara El Gato Negro, ve umorna od sluanja besplatnih prepirki itave noi, viknula za nama u prolazu: - Da evite koliko se derete, bile bismo bogate. esto smo navraali pogledati novo sunce u bezimeni bordel u najjadnijoj gradskoj etvrti, gdje je godinama ivio Orlando Rivera, zvan Figurita, i slikao mural koji se dugo spominjao. Ne pamtim da se itko gluparao vie od njega, onako suluda pogleda, jaree bradice i bezgranine dobrote. Jo u osnovnoj koli puhnulo mu je u glavu da bude Kuba-nac, i na kraju je postao vei i bolji Kubanac no to bi to bio da se rodio ondje. Govorio je, jeo, slikao, odijevao se, ljubio, plesao i ivio kao Kubanac, kao Kubanac je i umro, a da Kubu nikada nije ni vidio. Uope nije spavao. Kada smo ga posjeivali u svitanja, silazio bi sa skele u skokovima, oslikaniji od zida na kojem je radio i proklinjao mari-huanski mamurluk jezikom kubanskih pobunjenika protiv panjolske. Alfonso i ja donosili smo mu lanke i prie koje je trebalo ilustrirati i morali smo mu ih prepriavati, jer mu je nedostajalo strpljenja za itanje. Crtao je na brzinu, i to karikature, u smisao kojih je jedino vjerovao. Gotovo uvijek su mu dobro

uspijevale, iako je German Vargas dobronamjerno govorio kako su mnogo bolje kada mu ne uspiju. Tako se ivjelo u Barranquilli, gradu koji nije liio ni na jedan drugi, posebice od prosinca do oujka, kad su sjeverni pasati nadomjetali paklene dane snanim nonim vjetrovima to su se kovitlali u dvoritima kua i nosili kokoi kroz zrak. Ostajali su otvoreni samo prolazni hoteli i mornarske krme oko pristanita. Neke bi se none ptiice po cijele noi motale onuda iekujui uvijek nesigurnu klijentelu s rijenih brodova. Limena glazba beivotno bi svirala neki valcer na etalitu zasaenom topolama, ali ih nitko nije sluao zbog vike ofera koji su raspravljali o nogometu stojei izmeu taksija parkiranih jedan uz drugi na kolniku etalita Bolivar. Jedini otvoreni lokal bila je Roma, kavana panjolskih izbjeglica koja se nije nikada zatvarala jednostavno zato to nije imala vrata. Dodue, nije imala ni krov, u gradu u kojem su pljuskovi svakodnevna pojava, ali nikada nismo uli da je netko zbog kie ostavio nepojedenu tortilju od krumpira ili nije dovrio sklapanje kakva posla. Bilo je to utoite na otvorenom, s okruglim bijelim stoliima i metalnim stolcima pod kronjama rascvjetanih akacija. U jedanaest, kada su se zatvarale redakcije jutarnjih novina El Heraldo i ha Prensa, noni urednici su se ondje sastajali da neto pregrizu. panjolske izbjeglice dolazili su u sedam, odsluavi kod kue usmeni dnevnik profesora Juana Josea Pereza Domenecha, koji je nastavio izvjetavati o novostima iz panjolskoga graanskog rata dvanaest godina poto ga je izgubio. Jedne je sluajne veeri pisac Eduardo Zalamea zapeo ondje na povratku iz Guajire i ispalio si u prsa hitac iz revolvera bez tekih posljedica. Stol je ostao kao povijesna relikvija to su je konobari pokazivali turistima, ne dozvoljavajui im da sjednu. Godinama kasnije, Zalamea je objavio svjedoanstvo o svojoj avanturi u Cuatro anos a bordo de mi mismo, romanu koji je naoj generaciji otvorio nesluene vidike. Ja sam bio najvie preputen sam sebi od cijele bratovtine, i mnogo sam se puta sklanjao u kavanu Roma da bih pisao do jutra u nekom odvojenom kutku, jer su oba moja posla posjedovala paradoksalnu osobinu da su jako vani i slabo plaeni. Ondje me zaticala zora, u

itanju bez predaha, a kada sam ogladnio, popio bih gustu okoladu uz sendvi od dobrog panjolskog pruta i etao uz prva svjetla svitanja pod rascvjetanim kronjama etalita Bolivar. Prvih sam tjedana dugo ostajao pisati u redakciji novina, a onda odspavao koji sat u pustoj sali redakcije ili na valjcima tiskarskog papira, ali s vremenom sam bio prisiljen potraiti manje originalno mjesto. Rjeenje problema, kao i mnogo puta kasnije, ponudili su mi veseli taksisti etalita Bolivar, predloivi svratiste nedaleko od katedrale, gdje se moe spavati sam ili u drutvu za peso i pol. Zgrada bijae jako stara, ali dobro odravana na raun dostojanstvenih kurvica koje su se vrtjele oko etalita Bolivar od est popodne vrebajui grene ljubavi. Vratar se zvao Lacides. Imao je razroko stakleno oko i mucao je zbog stidljivosti i, od prve noi kada sam ondje potraio smjetaj, sjeam ga se s beskrajnom zahvalnou. Ubacio je peso i pedeset centavosa u ladicu pulta, ve punu razbacanih i zguvanih novanica od prvih veernjih sati i pruio mi klju sobe broj est. Nikada nisam bio na nekome tako mirnome mjestu. Najglasnije to se ulo bili su prigueni koraci, nerazumljiv amor i rijetko tjeskobna kripa zahralih opruga. Ali nikakav apat, nikakav uzdah: nita. Jedino je bilo teko podnositi vruinu kao u penici zbog prozora zatvorenog drvenim letvicama postavljenim u kri. Ipak, od prve noi mogao sam itati u miru Wiliama Irisha, skoro do svitanja. Bilo je to prebivalite nekadanjih brodovlasnika, sa stupovima obloenim alabastrom i frizovima prekrivenima listiima od ute mjedi, oko unutranjeg dvorita natkrivenog poganskim vitrajem to je irio sjaj staklenika. U prizemlju nalazili su se gradski biljeniki uredi. Na svakom od tri kata originalnog zdanja nalazilo se est velikih soba u mramoru, a koje su kasnije pregraene u sobike poput mojega, u kojima su lokalne none ptiice zaraivale za ivot. Taj sretni kutak, gdje se moglo bez problema slomiti vrat, neko se zvao hotel New York, a Alfon-so Fuenmavor ga je kasnije prozvao Neboder, u spomen samoubojicama to su se tih godina bacali s krova

nebodera Empire State. U svakom sluaju, centar naih ivota bila je knjiara Mundo, u podne i u est poslijepodne, u najprometnijem dijelu Ulice San Blas. German Vargas, prisni prijatelj vlasnika don Jorgea Rondona, nagovorio ga je da otvori knjiaru koja je za kratko vrijeme postala glavno sastajalite novinara, pisaca i mladih politiara. Rondon nije imao iskustva u knjiarskom poslu, ali ga je brzo nauio i posvetio mu se s velikim arom i velikodunou to ga je ubrzo pretvorilo u nezaboravna dobroinitelja. German, Alvaro i Alfonso savjetovali su ga oko narudbi knjiga, posebno kada se radilo o novim naslovima nakladnika iz Buenos Airesa koji su nakon Drugoga svjetskog rata naveliko poeli prevoditi, tiskati i distribuirati knjievne novitete iz cijeloga svijeta. Zahvaljujui njima na vrijeme smo mogli proitati knjige koje inae vjerojatno ne bi stigle u grad. Oni su osobno poticali kupce, i tako Barranquilli ponovno vratili ugled itateljskog sredita to ga je nekoliko godina prije izgubila zatvaranjem povijesne knjiare don Ramona. Nedugo nakon dolaska bio sam odmah primljen u tu bratovtinu koja je iekivala trgovake putnike argentinskih nakladnika kao nebeske glasnike. Zahvaljujui tome, nali smo se medu prvim oboavateljima Jorgea Luisa Borgesa, Julia Cortazara, Felisberta Hernandeza i engleskih i sjevernoamerikih pisaca ije je romane znalaki prevela ekipa Victorie Ocampo. Roman La forja de un rebelde Artura Baree bio je prva poruka nade iz daleke panjolske iji su glas utiala dva rata. Jednog od putnika, tonoga Guillerma Davalosa, resila je dobra navadu da nam se pridrui u naim nonim zabavama i da nam, zavrivi sve poslove u gradu, pokloni ogledne primjerke noviteta. Drutvo, koje je ivjelo daleko od centra, nije naveer odlazilo u kavanu Roma ako nije postojao kakav konkretni razlog. Za mene je, naprotiv, ona bila dom koji nisam imao. Ujutro sam radio u ugodnoj redakciji El Heralda, ruao kako sam mogao, kada i gdje sam mogao, no gotovo uvijek me astio netko od dobrih prijatelja iz drutva ili zainteresirani politiari. Poslijepodne pisao sam irafu, dnevni komentar ili kakav drugi tekst, ve prema potrebi. U podne i u est poslijepodne bio sam najtoniji u knjiari Mundo. Aperitiv

prije ruka to ga je drutvo godinama redovito ispijalo u kavani Colombia, kasnije se preselio u kavanu Japy, preko puta, jer je bila najzranija i najveselija u Ulici San Blas. Sluila nam je za primanje posjeta, kao ured, za sklapanje poslova, odravanje intervjua i kao pogodno mjesto za sastajanje. Za stolom don Ramona u Japyu vladali su nepovredivi, navikom utvreni zakoni. On bi dolazio prvi, zbog svog uiteljskog radnog vremena do etiri sata poslijepodne. Za stol nije stalo vie od estorice. Izabrali smo svoja mjesta u odnosu na njegovo i smatrali smo nepristojnim dovlaiti druge stolce tamo gdje za njih nije bilo mjesta. Ve prema dugotrajnosti poznanstva i razini prijateljstva, German je od prvoga dana sjedio njemu zdesna. Brinuo se o don Ramonovim ekonomskim pitanjima. Rjeavao mu ih je, iako nije bio slubeno zaduen za to, jer se mudri starac nije ba najbolje snalazio u stvarnom ivotu. Tih dana glavni zadatak bio je prodaja njegovih knjiga mjesnoj knjinici, i licitacija preostalih stvari prije puta za Barcelonu. Vie nego tajnik, German se doimao kao dobar sin. Odnosi don Ramona i Alfonsa, naprotiv, temeljili su se na najteim knjievnim i politikim problemima. to se Alvara tie, uvijek mi je izgledalo da se ukoi kada ga ugleda samoga za stolom i da mu je bila potrebna naa prisutnost da bi zapoeo ploviti. Jedina osoba koja je mogla sjesti bilo gdje za stolom bio je Jose Felix. Naveer, don Ramon nije zalazio u Japy, nego u susjednu kavanu Roma, gdje se druio sa svojim prijateljima, izbjeglicama iz panjolske. Zadnji koji se prikljuio njegovu stolu, bio sam ja, i od prvoga dana bespravno sam zauzeo mjesto Alvara Cepede dok je boravio u New Yor-ku. Don Ramon me prihvatio kao jo jednog uenika, jer je proitao moje prie u El Espectadoru. Ipak, nisam uope mogao zamisliti da u se s njim toliko sprijateljiti da bih ga mogao zamoliti pozajmicu za put u Araca-tacu s majkom. Malo kasnije, zahvaljujui nevjerojatnoj sluajnosti, prvi i posljednji put, razgovarali smo nasamo kada sam doao u }apy prije drugih da mu nasamo vratim onih posuenih est pesosa. - Zdravo, genijale - pozdravio me kao i uvijek. No neto ga je na mome licu uznemirilo: - Jeste li bolesni?

- Koliko ja znam nisam, gospodine - odgovorio sam uznemireno. -Zato? - Izgledate mi iscrpljeno - pojasni - ali ne obazirite se na mene, ovih smo dana svi fotuts del cul. Spremio je utke est pesosa u novanik, kao da se radi o novcu koji mu ne pripada. fotuts del cul, katal. - izvan sebe - Primam ovaj novac - objasnio je porumenjevi kao sjeanje na vrlo siromanog mladia koji je mogao vratiti dug, a da ga to nitko nije zatraio. Ostao sam bez rijei, obavijen tiinom koju sam osjetio poput olovnog ponora u nerazumljivom amoru prostorije. Nisam ni sanjao da e mi se posreiti taj susret. Imao sam dojam da u razgovorima naega drutva svatko prilae svoje zrnce pijeska u nered, a vrline i mane svakog pojedinca stapaju se s manama i vrlinama ostalih, ali mi nikada nije palo na pamet da bih mogao razgovarati nasamo o umjetnosti i o svemu ostalome s ovjekom koji ve godinama ivi u enciklopediji. Mnoga svitanja, itajui u osami sobika, zamiljao sam uzbudljive razgovore koje bih volio s njim voditi o svojim knjievnim sumnjama, no oni su se topili bez traga pod zrakama sunca. Moja je srameljivost rasla kad bi Alfonso uletio s nekom od svojih neobinih ideja, ili kad se German ne bi slagao s kakvim uiteljevim ishitrenim miljenjem ili kad bi se Alvaro derao na sav glas izlaui kakav projekt koji nas je izbezumljivao. Sreom, toga je dana u Japyu don Ramon preuzeo inicijativu i pitao me to itam. Dotada sam proitao sve to sam naao na panjolskom od autora izgubljene generacije, s naroitom panjom posveenom Faulk-neru, kojega sam prouavao krvolonom okrutnou britve iz udnog straha da, zapravo, nije nita drugo doli lukavi retoriar. Izgovorivi to, zasramio sam se od straha da bi moje rijei mogle zazvuati kao provokacija i pokuao sam ih ublaiti, ali don Ramon me prekinuo. - Ne brinite, Gabito - odgovorio mi je ravnoduno. - Da je Faulkner u Barranquilli, sjedio bi za ovim stolom. S druge strane, privuklo mu je panju to me Ramon Gomez de la

Serna toliko zanima da sam ga citirao u irafi ravnopravno s drugim, nepovredivim romanopiscima. Pojasnio sam mu da me nisu zaintrigira-li njegovi romani, iako mi se El chalet de las rosas jako svidio, ve otrina njegova duha i darovitost izraaja, ali samo kao ritmika gimnastika kako bih nauio pisati. Na tom planu ne poznajem inteligentniju knjievnu vrstu od njegovih slavnih greguerias, duhovitih metaforikih definicija i primjedbi. Don Ramon me prekinu zajedljivim smijekom: - Za vas je opasno da neopazice nauite loe pisati. Ipak, prije no to je preao na drugu temu, priznao je kako je, usred svoga bljetavog nereda, Gomez de la Serna dobar pjesnik. Takvi bijahu njegovi odgovori, brzi i mudri, i jedva mi je dostajalo pribranosti da ih upijem, smeten strahom da e netko prekinuti ovu jedinstvenu priliku. Ali on je znao kako je iskoristiti. Njegov konobar donio mu je kokakolu koju je obiavao piti u to doba, u jedanaest i trideset, i inilo se kao da to nije ni primijetio, ali je pijuckao, gutljaj po gutljaj, na papirnatu slamicu, ne prekidajui svoje izlaganje. Veina gostiju pozdravljala ga je glasno s vrata: Kako ste, don Ramon. A on im je odzdravljao, i ne pogledavi ih, odmahivanjem svoje umjetnike ruke. Dok je govorio, don Ramon je kriomice pogledavao konatu aktovku to sam je s obje ruke vrsto drao dok sam ga sluao. Popivi prvu kokakolu, prelomio je slamicu i naruio drugu. I ja sam naruio svoju, itekako svjestan da za tim stolom svatko plaa svoje. Napokon me upitao to krije ta tajanstvena aktovka to sam je stezao kao brodolomac dasku. Priznao sam mu: bilo je to prvo poglavlje jo uvijek nedoraena romana, zapoetog nakon povratka iz Catace s majkom. Neponovljivom smjelou, na raskriju ivota i smrti, otvorio sam aktovku i stavio ga na stol preda nj, poput nevinog izazova. Zagledao se u mene opasnim prozirnim plavim oima i upitao me pomalo zauen: - Doputate? Tekst je bio napisan na pisaem stroju s bezbrojnim ispravcima, na arcima tiskarskog papira sloenima kao mijeh harmonike. Polako je nataknuo naoale, razvukao svitke papira profesionalnom

vjetinom i rairio ih po stolu. itao je mirno, na njegovu licu i u ritmu disanja nije se dala primijetiti nikakva promjena, samo se kakaduovski pramen na elu tu i tamo pomicao u ritmu njegovih misli. Doitavi oba svitka, ponovno ih je u tiini sloio pomnjom srednjovjekovnih knjiniara. Onda je vratio naoale u futrolu i spremio je u dep na prsima. - Dade se primijetiti kako je materijal jo uvijek sirov, to je i za oekivati - rekao mi je krajnje jednostavno. - Ali dobro napreduje. Usput je nabacio par primjedbi o voenju vremena, to je bio moj problem od ivotne vanosti i nesumnjivo najtei, i dodao: - Trebate biti svjesni da se dogaaj ve zbio i da su likovi ondje samo da ga oive, tako da morate voditi dva vremenska slijeda. Nakon niza tehnikih detalja koje nisam uspio shvatiti zbog neiskustva, savjetovao mi je da se grad u romanu ne zove Barranquilla, kako sam ga nazvao u prvoj verziji, jer je to ime do te mjere uvjetovano realnou da e itatelju ostaviti vrlo malo prostora za matu. I zavrio je aljivim tonom: - Ili se napravite nevjetim i priekajte da vam padne s neba. Na kraju krajeva, Sofoklova i Antigonina Atena dva su potpuno razliita grada. Ali ono to sam usvojio zauvijek i doslovce bila je reenica s kojom se taj dan oprostio od mene: - Zahvaljujem vam na ukazanoj asti i uzvratit u vam savjetom: nikada nikome ne pokazujte nedovren rukopis. Bio je to na jedini razgovor nasamo, ali je vrijedio za sve, jer je otputovao u Barcelonu 15. travnja 1950, kako je bilo predvieno vie od godinu dana prije toga, neobian u crnom suknenom odijelu i s uiteljskim eirom. Izgledalo je kao da ispraamo kakva kolarca. Bio je zdrav i potpuno bistar sa ezdeset osam godina, ali mi koji smo ga ispratili do zrane luke, oprostili smo se od njega kao od nekoga tko se vraa u domovinu da bi prisustvovao vlastitom pogrebu. Tek sljedeeg dana, kada smo sjeli za na stol u Japyu, postali smo svjesni njegova praznog stolca i nitko se nije usudio sjesti na nj dok se nismo dogovorili da to uini German. Nekoliko nam je dana trebalo da se naviknemo na novi ritam dnevnog razgovora, dok nije

stiglo prvo pismo don Ramona, kao da je napisano ivim glasom, njegovim sitnim finim rukopisom i ljubiastom tintom. Tako je zapoelo dopisivanje sa svima preko Germana, uestalo i intenzivno, iz kojeg se malo saznavalo o njegovu ivotu, a mnogo o panjolskoj koju je smatrao neprijateljskom zemljom dokle god je Franco iv i dok vlada Katalonijom. Ideja o tjedniku potekla je od Alfonsa Fuenmavora i roena je davno prije tih dana, ali mislim da je odlazak slavnog Katalonca ubrzao njezino ostvarenje. Kada smo se sastali tim povodom u kavani Roma tri veeri kasnije, Alfonso nas je izvijestio da je sve spremno za polijetanje. Bit e to tjednik tabloid od dvadeset stranica, novinarski i knjievni, s imenom Kronika, to nikome nee mnogo rei. Izgledalo nam je nevjerojatno da je Alfonso Fuenmavor uspio pribaviti sredstva od zanatlija, automehaniara, umirovljenih slubenika, ak i od gostioniara pomagaa koji su prihvatili da plate oglaavanje rumom od trske, nakon etiri godine uzaludnih pokuaja dobivanja sredstava tamo gdje ih je bilo u izobilju. No bilo je razloga za miljenje da e biti dobro primljen u gradu koji je, izmeu svoje industrijske pomutnje i graanske oholosti, ipak bio privren svojim pjesnicima. Osim nas, bit e malo stalnih suradnika. Jedini profesionalac s dobrim iskustvom bio je Carlos Osio Noguera - Prorok Osio, iznimno simpatian pjesnik i novinar divovskoga stasa, vladin slubenik i cenzor El Nacionala u kojemu je radio s Alvarom Cepedom i Germanom Varga-som. Drugi e biti Roberto (Bob) Prieto, vrstan erudit iz visokog drutva, koji je mogao razmiljati na engleskom ili francuskom jednako dobro kao na panjolskom i svirati na glasoviru napamet razna djela velikih majstora. Najudniji svat s liste, kojega se dosjetio Alfonso Fuenmavor, bio je Julio Mario Santodomingo. Otvoreno ga je nametnuo zbog njegove elje da bude razliit, ali tek nekolicina nas je znala da se nalazi na popisu urednikog vijea, iako je izgledao predodreen za latinskog Ro-ckefellera, inteligentan, obrazovan i srdaan, no neizbjeno osuen na maglutine moi. Malo njih je znalo ono to smo znali nas etvorica, pokretai asopisa, da je tajni san toga dvadesetetverogodinjaka

bio postati piscem. Glavni urednik, po prirodnom pravu, bit e Alfonso. German Vargas bit e prije svega veliki izvjestitelj i oekivao sam da u s njim dijeliti posao, ne kada bude vremena - koje nam je uvijek nedostajalo - nego kada mi se ispuni san da ga izuim. Alvaro Cepeda slat e priloge u slobodno vrijeme s Columbia University iz New Yorka. Na kraju reda, nitko nije bio slobodniji i nitko nije vie od mene elio da me imenuju efom redakcije neovisnog tjednika nesigurne budunosti, i tako je bilo. Alfonso je imao zaliha u arhivi od prije par godina i velik broj unaprijed odraenih poslova u zadnjih est mjeseci - urednikih komentara, knjievnih tekstova, odlinih reportaa i obeanja bogatih prijatelja da e se reklamirati u asopisu. Kao ef urednitva, bez odreenoga radnog vremena i s boljom plaom od bilo kojega novinara moga ranga, ali koja je uvjetovana buduom zaradom, bio sam spreman dobro i na vrijeme odravati asopis. Konano, u subotu sljedeeg tjedna, kada sam uao u na sobiak u El Heraldu u pet poslijepodne, Alfonso Fuenmavor nije ni podigao pogled s uvodnika to ga je upravo dovravao: - Pourite se sa svojim prilozima, majstore - obratio mi se - sljedei tjedan izlazi Kronika. Nisam se uplaio, jer sam ve dva puta uo istu reenicu. Ipak, bila je to trea srea. Najvei novinarski dogaaj tjedna, bez premca, dolazak je brazilskog nogometaa Helena de Fritasa u klub Deportivo Junior, ali neemo pokuati konkurirati specijaliziranim sportskim novinama, nego emo to objaviti kao vijest od velikoga kulturnog i drutvenog znaenja. Kronika se nee dati svrstati u tu grupu, a najmanje kada se radi o neemu tako popularnom kao nogomet. Odluka je bila jednoglasna, i prionuli smo na posao. Pripravili smo toliko materijala iekujui objavljivanje, da je jedino za zadnji as ostala reportaa o Helenu koju je pisao German Vargas, majstor od zanata i fanatini oboavatelj nogometa. Prvi se broj pojavio na vrijeme na prodajnim mjestima u subotu, 29. travnja 1950, na dan Svete Katarine Sienske, autorice plavih pisama to ih je pisala na najljepem trgu na svijetu. Kronika je tiskana s geslom to sam ga u zadnji as pridodao ispod naslova: Va najbolji

zveekend. Znali smo da njime izazivamo neprobavljivo istunstvo koje je tih godina prevladavalo u kolumbijskom tisku, ali za ono to smo naim geslom htjeli rei, nije bilo jednakovrijedne rijei istih znaenjskih nijansi u panjolskom. Alfonso Melo, jedini portretist od trojice naih ilustratora, za naslovnicu je tuem nacrtao lik Helena de Freitasa. Izdanje, unato urbi u zadnji as i izostanku promidbe, rasprodano je mnogo prije no to je urednitvo u punom sastavu stiglo na gradski stadion sljedeeg dana, u nedjelju, 30. travnja, na kojemu se odigravao derbi izmeu Deportiva Juniora i Sportinga, dvaju nogometnih klubova iz Barranquille. Samo je urednitvo bilo podijeljeno, jer su German i Alvaro bili navijai Sportinga, a Alfonso i ja Juniora. No Helenovo ime na naslovnici i odlina reportaa Germana Vargasa podrali su zabunu da je Kronika napokon pravi nogometni asopis kakav je Kolumbija oekivala. Stadion je bio prepun. est minuta nakon poetka prvoga poluvremena, Heleno de Freitas zabio je svoj prvi gol u Kolumbiji istim udarcem lijeve noge s centra terena. Iako je na kraju pobijedio Sporting s 3:2, bio je to Helenov dan, a onda i na, zbog pogotka sa znakovitom naslov-nicom. No nije bilo ni ljudske ni boanske sile koja bi mogla razuvjeriti itatelje da Kronika nije sportski asopis nego kulturni tjednik koji je samo pozdravio dolazak Helena de Freitasa kao jedan od glavnih dogaaja godine. Nije to bila puka poetnika srea. Trojica naih obiavali su pisati o temama vezanima za nogomet u svojim kolumnama koje su se bavile raznim temama, ukljuujui tu naravno i Germana Vargasa. Alfonso Fu-enmavor bio je neupitan ljubitelj nogometa, a Alvaro Cepeda godinama je bio dopisnik iz Kolumbije za Sporting Neivs u Saint Louisu, u Missou-riu. Unato tome, itatelji koje smo prieljkivali nisu doekali rairenih ruku sljedee brojeve, a nogometni fanatici ravnoduno su nas napustili. Pokuavajui popraviti neuspjeh, na urednikom savjetu odluili smo da u ja za sljedei broj napisati glavnu reportau o Sebastianu Be-rascochei, drugoj urugvajskoj zvijezdi iz Deportiva Juniora, u nadi da u uspjeti pomiriti nogomet i knjievnost, to sam toliko puta pokuao uiniti s drugim znanostima skrivenima u mojoj

dnevnoj kolumni. Nogometna groznica kojom me je Luis Carmelo Correa zarazio na ledinama Catace pala je skoro na nula stupnjeva. Osim toga, bio sam jedan od prvih fanatika karipskog bejzbola - ili igre loptom, kako smo ga zvali na panjolskom. Usprkos svemu, prihvatio sam izazov. Uzor mi je bila, naravno, reportaa Germana Vargasa. Osnaio sam se s drugima i osjetio olakanje nakon dugog razgovora s Berascocheom, inteligentnim i ljubaznim nogometaem koji je dobro znao kakav dojam eli ostaviti na svoju publiku. Pogrijeio sam proglasivi i opisavi ga kao uzoritog Baskijca samo zbog njegova prezimena, previdjevi sitnicu - da je on crnac, crn kao no, potomak iz ponajbolje afrike loze. Bio je to moj veliki ivotni promaaj koji se dogodio u najgorem moguem trenutku za asopis. Do te mjere da sam se u potpunosti poistovjetio s pismom itatelja koji me opisao kao sportskog novinara nesposobnog razlikovati nogometnu loptu od tramvaja. German Vargas osobno, uvijek jako paljiv u izricanju miljenja, potvrdio je mnogo godina kasnije u knjizi uspomena da je prilog o Berascochei najgore od svega to sam ikada napisao. Mislim da je pretjerao, ali ne previe, jer nitko nije poznavao zanat kao on, s kronikama i reportaama napisanima tako teno da se inilo kao da ih je osobno diktirao slovoslagaru. Nismo se odrekli ni nogometa ni bejzbola zato to su oba sporta bila popularna na karipskoj obali, ali smo poveali broj rubrika s aktualnim temama i knjievnim novitetima. Sve uzalud: nikada nismo uspjeli prevladati zabunu da je Kronika sportski asopis, no zato su nogometni fanatici prevladali svoju i prepustili nas na milost i nemilost sudbini. Tako da smo nastavili ureivati asopis onako kako smo na poetku zacrtali, iako je nakon treeg tjedna ostao plutati u limbu vlastite neodreenosti. Nisam klonuo duhom. Putovanje s majkom u Catacu, povijesni razgovor s don Ramonom Vinvesom i srdana veza s grupom iz Barran-quille dali su mi nov poticaj koji traje jo i danas. Otada, sav zaraeni novac zaraen je iskljuivo pisanjem i to mi se ini vrednijim hvale no to bi se na prvi pogled moglo pomisliti, jer prvi novac za autorska prava koji mi je omoguio ivot od pisanja

pripovjedaka i romana, dobio sam s etrdeset i neto godina, nakon etiri knjige s bijednom dobiti. Prije toga splet lukavtina, izmicanja i obmana stalno je remetio moj ivot ne bi li me zavarao bezbrojnim klopkama koje su me pokuavale skrenuti s knjievnoga puta. \ 3. Nakon konane propasti Aracatace, djedove smrti i nestanka svega to je preostalo od njegovih nesigurnih moi, mi koji smo od njih ivjeli ostali smo preputeni enjama. Kua je izgubila duu otkako su vlakom prestali stizati posjeti. Elvira Carillo ostala se brinuti o Mini i Francisci Simodosei odanou vjerne slukinje. Kada je baka potpuno oslijepjela i izgubila razum, roditelji su je doveli da ivi s nama da bi joj uljepali barem zadnje dane. Teta Francisca, djevica i muenica, nije se nimalo promijenila zadravi neobinu drskost u govoru zainjenu grubim uzreicama, pa je tako odbila predati kljueve groblja i odrei se peenja hostija za crkvu uz objanjenje kako bi je Bog pozvao k sebi da je to njegova volja. Jednog je dana sjela na prag svoje sobe i od svojih bijelih plahti poela siti vlastiti mrtvaki pokrov, skrojen po mjeri, s tolikim marom da je smrt priekala vie od dva tjedna dok nije dovrila ilo. Tu veer, zgotovivi pokrov, otila je na poinak ne oprostivi se ni od koga, ne bolujui ni od ega i ne alei se ni na to, legla je da umre zdravija no ikada. Tek kasnije, primijetili su da je prije smrti ispunila obrasce za pokop i obavila potrebne formalnosti. Elvira Carillo, takoer djevica po vlastitoj odluci, ostala je sama u beskrajnoj samoi kue. U pono bi je budio duh iji se neprekidni kaalj uo iz susjednih spavaonica, ali se nije uope obazirala jer je, naposljetku, naviknula dijeliti jade nadnaravnoga ivota. Naprotiv, njezin brat blizanac, Esteban Carillo, ostao je bistar i pokretan sve do duboke starosti. Jednom zgodom, dok smo zajedno doru-kovali, prisjetio sam se do pojedinosti kako su njegova oca pokuali baciti preko palube brodia na putu do Cienage, kada ga je gomila podignula na leda i bacala u zrak kao mazgari Sancha Panzu. Tada je Papalelo ve bio pokojni, a ja sam taj dogaaj ispriao ujaku Estebanu jer mi se inio zabavnim. No on je odmah skoio na noge, bijesan to to nisam nikome ispriao im se

dogodilo, arko elei da se sjetim ovjeka koji je tada razgovarao s djedom, pa da od njega sazna tko su bili ti koji su ga pokuali utopiti. Nije mu bilo jasno ni to da se Papalelo nije branio, a bio je izvrstan strijelac koji je za dva graanska rata mnogo puta bio na I bojinici, spavao s revolverom pod jastukom, i nakon okonanja rata, u dvoboju ubio neprijatelja. U svakom sluaju, pojasnio mi je Esteban, nikada nee biti kasno da se on i njegova braa osvete za uvredu. Takav je guahirski zakon: ako netko uvrijedi jednog lana obitelji, svi mukarci iz obitelji uvreditelja moraju to platiti. Ujak Esteban bio je tako odluan da je, zavravajui ispitivanje, izvukao revolver i odloio ga na stol kako ne bi gubio vrijeme. Otada, svaki put kad bi nam se putovi sastali, vraala mu se nada da sam se sjetio. Jedne veeri, u vrijeme kada sam pomno prouavao obiteljsku prolost za prvi roman koji nisam dovrio, stvorio se u novinskoj redakciji i predloio da zajedno istraimo okolnosti napada. Nije se predao sve dokraja. Zadnji put kad sam ga vidio u Car-tageni, ve ostarjelog i slaba srca, oprostio se od mene tuno se smijeei: - Ne razumijem kako si mogao postati piscem s tako loim pamenjem. Iscrpivi sve mogunosti u Aracataci, otac nas je ponovno preselio u Barranquillu da ondje opet otvori ljekarnu bez ijednog novia, ali s dobrim kreditom kod veletrgovaca koji su mu bili partneri u prijanjim poslovima. Nije to bila peta ljekarna, kako smo govorili u obitelji, nego jedna jedina koju smo selili iz grada u grad slijedei tatine trgovake instinkte: dva puta u Barranquillu, dva puta u Aracatacu i jednom u Since. U svim tim pokuajima dobit je bila nesigurna, a dugovi nadoknadivi. Obitelj bez djeda i bake, bez teta i ujaka, a i bez slugu, ostala je na roditeljima i djeci, a tada nas je bilo ve estero, tri djeaka i tri djevojice, u devet godina braka. Ta me novost poprilino uznemirila. Vie sam puta bio u Barranquilli u posjetu roditeljima, u mladoj dobi i uvijek u prolazu, pa moja sjeanja iz toga razdoblja nisu cjelovita. Prvi sam ih put posjetio s tri godine, kada su me djed i baka poveli na roenje moje sestre Margot. Sjeam se smrada mulja na pristanitu u osvit,

jednoprega na pustim i pranjavim ulicama pokraj kojega je koija svojim biem tjerao nosae koji su se pokuali popeti na njegovo sjedalo. Sjeam se oker zidova i zelenih prozora i vrata u rodilitu u kojem se rodila sestra, te otroga bolnikog mirisa to se osjeao u sobi. Tek roena beba leala je u eljeznom krevetu u dnu puste sobe uz enu koja je nedvojbeno bila moja majka, ijega se lica ne sjeam, ve pamtim samo njezinu prisutnost i iznemoglu ruku koju mi je pruila uz uzdah: - Vie me se ne sjea. Niega vie. Prvo potpuno sjeanje na majku potjee nekoliko godina kasnije, jasno i pouzdano, ali ga nisam uspio smjestiti u vremenu. Vjerojatno se to zbilo za jednog od njezinih posjeta Aracataci nakon roenja Aide Rose, moje druge sestre. Igrao sam se na dvoritu s vrlo mladim janjetom to mi ga je Santos Villero donijela u naruju iz Fonse-ce, kada je dotrala teta Mama i gotovo zaprepateno viknula: - Dola ti je mama! Skoro me odvukla do sobe za primanje gdje su sve ene iz kue i nekoliko susjeda sjedile kao na kakvu bdijenju, na stolcima poredanima uza zid. Moj iznenadni ulazak prekinuo je razgovor. Ostao sam ukipljen na vratima, ne znajui koja je od njih moja majka, sve dok ona nije rairila ruke i rekla najnjenijim glasom koji pamtim: - Pa ti si ve pravi momak! Lijepa, pravilnog nosa, dostojanstvena i blijeda, otmjenija no ikada zbog tadanje mode: u svilenoj haljini boje slonovae s niskim strukom, bisernom ogrlicom u nekoliko nizova, u cipelama srebrne boje s visokim potpeticama i sa zvonolikim eirom od fine slame, nalik onima iz nijemih filmova. Zagrlila me i obavila svojim mirisom po kojemu sam je uvijek prepoznavao, i zadrhtao sam pod naletom osjeaja krivnje, jer sam znao da mi je dunost voljeti je, no u isti mah sam osjeao da tome nije tako. Naprotiv, najstarije sjeanje na oca, dokazano i jasno, datira od 1. prosinca 1934, dana kad je navrio trideset tri godine. Ugledao sam ga kako ulazi velikim i poletnim koracima u kuu djeda i bake u

Cataci, u bijelom lanenom odijelu i s plitkim tvrdim slamnatim eirom ravna oboda na glavi. Netko ga je zagrlio, estitao mu roendan i pitao koliko godina navrava. Nikada neu zaboraviti odgovor, jer ga u prvi mah nisam razumio: - Kristove godine. Uvijek sam se pitao zato mi se to sjeanje ini najstarijim, kada sam sasvim sigurno bio s ocem mnogo puta prije toga. Nikada nismo ivjeli zajedno, ali nakon Margotina roenja, djed i baka poeli su me voditi u Barranquillu, te sam se, nakon roenja Aide Rose, osjeao manje strano kod roditelja. Mislim da je to bila sretna kua. Ondje su drali ljekarnu, a kasnije su otvorili drugu, u trgovakom centru. Ponovo smo vidjeli baku Argemiru, mamu Gime, i njezino dvoje djece, Julia i Enu, pravu ljepoticu, koja je u obitelji zapamena zbog svoje hude sree. Umrla je s dvadeset pet godina iz nepoznatih razloga i jo se uvijek pria da su je glave dole ini to ih je na nju bacio neki odbijeni udvara. Kako smo odrastali, mama Gime mi se inila sve simpatinijom, a njezin jezik britkijim. U tom istom razdoblju roditelji su mi ranili duu i ostavili teko izbri-siv oiljak. Dogodilo se to jednog dana kada je majka, iznenada obuzeta iaV enjom, sjela za klavir i zasvirala \\Iakon plesa, povijesni valcer njezine tajne ljubavi, a ocu je palo na pamet otresti prainu s violine i pridruiti joj se, iako je violini nedostajala jedna struna. Majka se lagano prilagodila njegovu sladunjavom stilu i svirala je bolje no ikada, sve dok ga nije zadovoljno pogledala preko ramena i opazila kako su mu oi pune suza. Koga si se to sjetio? upitala ga je prijetei naivno. Sjetio sam se kada smo to prvi put svirali zajedno, odgovorio je nadahnut valcerom. Majka je tada bijesno objema rukama udarila po klavijaturi. - Ne sa mnom, dvolinjae! - kriknula je iz svega glasa. - Ti vrlo dobro dobro zna s kim si ga svirao i zbog nje plae. Nije izgovorila njezino ime, ni tada ni ikada kasnije, ali uvi krik, svi smo se u panici ukopali na mjestu gdje smo se zatekli. Luis Enrique i ja, koji smo uvijek imali skrivenih razloga za strah, skrili

smo se ispod kreveta. Aida je pobjegla u susjedstvo, a Margot je dobila neoekivanu vruicu od koje je tri dana provela u bunilu, iako su mlaa braa ve bila naviknuta na majine eksplozije ljubomore, s plamenom u oima i pravilnim nosom usiljenim poput noa. Viali smo kako s neobinom mirnoom skida slike sa zida u dnevnom boravku i razbija ih jednu po jednu o pod, pretvarajui ih u bunu staklenu tuu. Zaticali smo je kako njuka tatinu odjeu, komad po komad, prije no to je odloi u ko za prljavo rublje. Nita se vie nije dogodilo nakon te veeri traginoga dueta, ali je firentinski ugada odvezao klavir da ga proda, a violina, zajedno s revolverom, istrunula je u ormaru. Barranquilla je u to vrijeme bila nositeljica graanskog napretka, umjerenog liberalizma i politikog suivota. Odluujui trenuci rasta i napretka grada bili su dvojaki: kraj graanskih ratova koji su trajali vie od jednoga stoljea i pustoili zemlju od proglaenja neovisnosti od panjolske, a kasnije i propast plantaa banana, teko pogoenih surovom represijom koja je uslijedila nakon velikog trajka. No ipak, otada nita nije moglo zaustaviti poduzetan duh njezinih stanovnika. Godine 1919, mladog industrijalca Maria Santodominga, oca Julia Maria, zapala je ast da sveano pusti u promet nacionalnu zranu potu s pedeset sedam pisama to ih je u nepromoivoj vrei bacio na obalu kod luke Puerto Colombia, kojih tridesetak kilometara od Barranquille, iz jednog od prvih aviona kojim je upravljao Sjevernoamerikanac VVilliam Knox Martin. Nakon zavretka Prvoga svjetskog rata stigla je grupa njemakih pilota, meu kojima je bio i Helmuth von Krohn, koji su uspostavili zrane koridore s avionima Junkers Y-13, prvim hidroavionima to su prelazili rijeku Magdalenu poput skakavaca Providnosti, sa est odvanih putnika i s potanskim vreama. To je bio zaetak Kolumbijsko-njemakog drutva za zrani transport, SCADTA, jednog od najstarijih na svijetu. Nae zadnje preseljenje u Barranquillu za mene je, osim promjene grada i kue, znailo i promjenu oca u jedanaestoj godini. Novi je otac bio ljudina, ali bitno razliitog poimanja oinskog autoriteta od onoga prijanjega, koji je Margaritu i mene usreio u kui djeda i bake. Stajala nas je velikoga truda prilagodba drukijem reimu, jer

smo navikli na samostalnost. Tatine osobine, kao to su potpuna samoukost i najvea itatelj-ska nezasitnost s kojom sam se sreo, premda i najmanje sustavna, pobuivale su veliko divljenje i ganue. Otkada se odrekao studija medicine, posvetio se samostalnom izuavanju homeopatije, za koju u ono vrijeme nije bila potrebna akademska naobrazba i poloio je ispit s pohvalom. No zato nije bio sposoban podnijeti ivotne nedae poput majke. Najtee krize proveo je u mrei u svojoj sobi, itajui sve to mu je dolo pod ruku te rjeavajui krialjke. No njegov problem s realnou bio je nerjeiv. Gajio je skoro mitsku privrenost prema bogataima, ali ne prema onima koji su se obogatili na neobjanjiv nain, nego prema onima koji su novac stekli svojom velikom darovitou i potenjem. Leei budan u mrei, ak i za bijeloga dana, gomilao je u mati velika bogatstva u tako jednostavnim pothvatima da mu nije bilo jasno kako mu to ve prije nije palo na pamet. Kao najudniji primjer bogatstva, volio je spominjati ono to je uo u Darienu: tisuu kilometara okoenih krmaa. No ta neobina sredita obilja nisu se nalazila u mjestima gdje smo ivjeli, nego u izgubljenim rajevima o kojima je sluao na svojim lutanjima dok je bio telegrafist. Njegovo pogubno sanjarenje odravalo nas je u neizvjesnosti izmeu poslovnih gubitaka i ponavljanja istih greaka, ali isto tako i u dugim razdobljima u kojima s neba ne bi pala ni mrvica kruha naeg svagdanjeg. U svakom sluaju, bez obzira radi li se o dobru ili o zlu, nai su nas roditelji nauili da budemo zahvalni ili da sve podnosimo pokorno i dostojanstveno, ve prema prilici, ba kao i katolici staroga kova. Jedina kunja kojoj dotada nisam bio izloen, bilo je putovanje nasamo s tatom, a proao sam je kad me poveo u Barranquillu da zajedno otvorimo ljekarnu i pripremimo sve za dolazak obitelji. Iznenadilo me je to se prema meni nasamo ponaao kao prema odraslom, s ljubavlju i potovanjem, do te mjere da mi je povjerio zadatke koji nisu izgledali nimalo lagani za moju dob, ali sam ih obavio dobro i s oduevljenjem, iako mu ishod nije uvijek bio po volji. Obiavao nam je priati zgode iz djetinjstva u njegovu rodnome mjestu, ali kako ih je ponavljao iz godine u godinu novoroenoj brai, nama, koji smo ih uli ve mnogo puta, nisu vie

bile duhovite. Na kraju smo se mi najstariji dizali od stola kad bi, nakon jela, poeo prepriavati. Luis Enrique, u jednom od svojih mnogobrojnih napadaja iskrenosti, uvrijedio je oca kada je, ustavi od stola, zamolio: ponc - Obavijestite me kada djed ponovno umre. Ti tako neposredni ispadi bacali su oca u oaj i poveavali ionako nemali broj postojeih razloga da poalje Luisa Enriquea u popravni dom u Medellinu. No sa mnom se u Barranquilli sasvim drukije ponaao. Pospremio je repertoar poznatih dogodovtina i pripovijedao mi zanimljive dogaaje iz svoga tekog ivota s majkom, kao i o legendarnoj krtosti njegova oca i o tekoama u kolovanju. Prispodobe to mi ih je ispripovijedao pomogle su mi da lake podnesem neke njegove hirove i shvatim neka od njegovih nerazumijevanja. Razgovarali smo tada o proitanim knjigama i onima koje emo tek proitati, i na ugavim mjestima mjesne trnice dobro se opskrbljivali stripovima o Tarzanu, detektivima i svemirskim ratovima. No zamalo sam postao rtvom njegova smisla za praktino, ponajprije kada je odluio da jedemo samo jednom dnevno. Prva prepirka pala je kada me zatekao kako gaziranim sokom i slatkim kruhom popunjavam rupe gladi u predveerje, sedam sati nakon objeda, a nisam mu znao odgovoriti odakle mi novac za njihovu kupovinu. Nisam se usudio priznati mu kako mi je mama kriomice gurnula par pesosa u dep za sluaj da me podvrgne isposnikom reimu, to je obiavao initi na putovanjima. To partnerstvo s majkom trajalo je sve dok je imala sredstava. Kada sam krenuo u gimnaziju, spremila bi mi u koveg razliite stvari za osobnu higijenu i njegu, i pravo bogatstvo od deset pesosa u kutiji za sapun, veselei se kako u je otvoriti u trenutku oskudice. Tako je i bilo jer, dok smo pohaali kolu daleko od kue, svaki trenutak bijae kao stvoren za nalaenje tih deset pesosa. Tata se svakojako dovijao da me ne bi ostavio samoga naveer u ljekarni u Barranquilli, ali njegova rjeenja nisu uvijek bila

najzabavnija za jednog dvanaestogodinjaka. Veernji posjeti obiteljima prijatelja iscrpljivali su me jer su njihova djeca, a moji vrnjaci, u to doba ve spavali, dok sam ja ostajao preputen dosadi i pospanosti u pustoi naklapanja o drutvenim temama. Jedne sam noi vjerojatno zaspao za vrijeme posjeta obitelji tatina prijatelja lijenika te sam se, ni sam ne znam kako, ni u koliko sati, probudio hodajui nepoznatom ulicom. Nisam imao pojma gdje se nalazim, niti kako sam ondje prispio, i to se moglo objasniti jedino mjesearstvom. U obitelji dotada nije zapamen nijedan slian sluaj, niti se kasnije ponovio, ali ostaje kao jedino mogue objanjenje toga dogaaja. Najprije me iznenadio, kada sam se probudio, izlog fri-zerskog salona kroz koji sam vidio sjajna ogledala i tri ili etiri klijentice koje su frizirali ispod sata to je pokazivao osam i deset, nepojmljivo doba da se dijete mojih godina zatekne samo na ulici. Smeten strahom, pobrkao sam imena obitelji kod koje smo bili u posjetu i nisam se tono sjeao njihove adrese, ali su neki od prolaznika uspjeli shvatiti o kome se radi i odvesti me na pravu adresu. itavo je susjedstvo bilo na nogama zbog kojekakvih nagaanja oko moga nestanka. Jedino to su znali rei bilo je da sam usred razgovora ustao sa stolca, pa su pomislili da sam otiao u zahod. Nitko nije povjerovao u objanjenje o mjesearstvu, a najmanje otac, koji je to odmah protumaio kao neuspjelu nepodoptinu. Sreom, uspio sam se iskupiti nekoliko dana kasnije u drugoj kui, gdje me otac ostavio da bi otiao na neku poslovnu veeru. Cijela se obitelj usredotoila na popularni kviz radiostanice Atldntico, a zagonetka je taj put izgledala nerjeiva: Koja ivotinja, kada side s drveta, mijenja ime?. Za divno udo, proitao sam odgovor tog istog dana u zadnjem izdanju Almanaha Bristol i izgledao mi je kao lo vic: jedina ivotinja koja mijenja ime je gorila jer, kada sie s drveta, postaje dolila . Potajice sam apnuo odgovor jednoj od djevojica iz te obitelji, a najstarija je pourila do telefona i odgovorila radio stanici Atldntico. Osvojila je prvu nagradu koja je vjerojatno bila dovoljna za tromjesenu najamninu kue: sto pesosa. Cijela soba ispunila se bunim susjedima koji su sluali emisiju i pohitali estitati dobitnicima, ali obitelji je bilo vano, vanije od

novca, sama pobjeda na kvizu koji se dugo pamtio na radio valovima karipske obale. Nitko se nije ni sjetio da sam ja ondje. Kada je tata doao po mene, pridruio se obiteljskom veselju i nazdravio pobjedi, ali nitko mu nije rekao tko je bio pravi dobitnik. Druga pobjeda iz toga razdoblje oevo je doputenje da odlazim sam na nedjeljne matineje u kino Colombia. Prvi put su prikazivani filmovi u nastavcima, svake nedjelje jedna epizoda i stoga se raala takva napetost koja ni na trenutak nije poputala cijeli tjedan. Invazija Monga bila je prva meuplanetarna epopeja, a njezino mjesto u mome srcu tek je mnogo godina kasnije zamijenila Odiseja u svemiru, Stanleva Kubricka. No ipak, argentinskoj kinematografiji s filmovima s Carlosom Gardelom i Libertad Lamarque nitko nije bio ravan. Za manje od dva mjeseca potpuno smo opremili ljekarnu te unajmili i namjestili kuu za obitelj. Ljekarna se nalazila na jednom jako prometnom uglu u samom trgovakom centru i svega etiri bloka od etalita Bolivar. Kua nam je, naprotiv, bila u ulici na samom kraju neugledne i vesele etvrti Barrio Abajo. Dogovorena najamnina uope nije odgovarala njezinu pravom stanju, nego onome emu je teila: gotika vila u crveno i uto oliena, nalik na nekakav slatki i s dva ratnika tor-njia. U originalu igra rijeima gore-dolje u nazivu ivotinje, odnosno, gori-doli u gorila - dolila. iJn: Istoga dana kada su nam predan na koritenje lokal za ljekarnu, objesili smo mree na raljaste kolce u stranjoj prostoriji i ondje smo spavali kuhajui se lagano u vlastitom znoju. Uavi u kuu, otkrili smo da nema eljeznih koluta za vezanje mrea, pa smo madrace prostrli na tlo i mirno spavali poto smo uspjeli posuditi maku da rastjera mieve. Kada je majka stigla s ostatkom obitelji, jo nije bilo sve namjeteno, nedostajalo je i kuhinjsko posude te jo mnoge stvari potrebne za ivot. Unato svojim umjetnikim tenjama, kua bijae sasvim obina i jedva dovoljno velika za nas, s boravkom, blagovaonicom, dvije spavaonice i malenim poploanim dvoritem. Zapravo, nije smjela kotati vie od treine cijene to smo je za nju plaali. im je

ugledala kuu, majka se uasnula, no suprug ju je smirio primamljivom priom o sretnoj budunosti. Uvijek je bivalo tako. Nemogue je bilo zamisliti dva tako razliita stvorenja koja se tako dobro razumiju i toliko vole. Dojmio me se majin izgled. Ve sedmi put je bila trudna i meni se inilo da su joj kapci, glenjevi i struk jednako oteeni. Tada su joj bile trideset tri godine i namjetala je petu kuu. Potreslo me njezino loe duevno stanje koje se pogoralo odmah prve noi, kada ju je preplaila pomisao na koju je dola sama, bez ikakve osnove: da je ondje ivjela ena X prije nego to su je zaklali. Radilo se naime o zloinu poinjenom prije sedam godina, za vrijeme prijanjeg boravka roditelja u Baranquilli, koji je bio tako straan da se majka zarekla da vie nikada nee doi ivjeti u taj grad. Moda je to zaboravila pri dolasku, ali se iznenada sjetila odmah prve noi u mranoj kui u kojoj je istoga trena prepoznala odreene slinosti s Drakulinim dvorcem. Prva vijest o eni X pojavila se s otkriem gologa tijela, neprepoznatljiva zbog stupnja raspadanja u kojemu je naeno. Jedva da se moglo ustanoviti da se radi o eni mladoj od trideset godina, crne kose i privlanih crta lica. Mislilo se da je bila iva zakopana, jer su je nali s lijevom akom preko oiju, vjerojatno od straha, i s desnom rukom podignutom iznad glave. Jedini mogui trag za utvrivanje rtvina identiteta bijahu dvije plave vrpce i ukrasni ealj to su mogli biti dio njezine frizure s pletenicama. Od mnogih pretpostavki, najvjerodostojnijom se inila ona da je to, zapravo, francuska plesaica slobodnih nazora kojoj se izgubio svaki trag otprilike u ono vrijeme kada je vjerojatno poinjen zloin. Barranquilla je zaslueno uivala slavu najgostoljubivijeg i najmirnijega grada u dravi, no imala je nesreu da se svake godine u njoj dogodi jedan strani zloin. Ipak, nije bilo podataka da je ijedan prijanji do te mjere i toliko dugo potresao javno miljenje kao to ubojstvo nepoznate ene noem. Novine La Prema, jedan od najvanijih dnevnika u zemlji u to vrijeme, glasile su za pionira u objavljivanju nedjeljnih stripova Bucka Rogersa i Tarzana - kralja dungle, ali su se ve od prvih godina izlaenja nametnule i kao veliki pretea crne kronike.

Nekoliko su mjeseci drale grad u napetosti zvunim naslovima i iznenaujuim otkriima koji su u itavoj dravi, zaslueno ili ne, proslavili zaboravljenog novinara. Vlasti su pokuavale zadrati svoje informacije uz objanjenje da njihovo objavljivanje oteava istragu, ali su itatelji na kraju vie vjerovali otkriima La Prense nego njima. Taj je sukob sve drao u napetosti nekoliko dana i barem jednom primorao istraitelje da promijene smjer istrage. Pria o eni X tako se snano usadila u matu puka da su mnoge kue osigurale vrata lancima, ak su organizirana i posebna nona deurstva za sluaj da nepoznati ubojica pokua nastaviti s okrutnim zloinima, a mladim se djevojkama zabranilo da same izlaze iz kue nakon est sati poslijepodne. Istinu na kraju nitko nije otkrio, nego je izila na vidjelo tek nakon nekog vremena kada je sam poinitelj zloina, Efrain Duncan, priznao da je ubio suprugu, Angelu Hoyos, onoga dana to su ga pretpostavili i lijenici sudske medicine, te je zakopao ondje gdje su i pronali le izbo-den noem. Roaci su prepoznali plave vrpce i ealj to ih je nosila nesretna Angela onoga 5. travnja, kada je sa svojim suprugom izila iz kue i krenula na navodno putovanje u Calamar. Sluaj je zakljuen, bez ikakve zadrke, zahvaljujui nezamislivoj sluajnosti koja je otkrivena tek na kraju, a doimala se kao trik iz rukava kakva pisca fantastinih romana: Angela Hoyos imala je identinu sestru blizanku koja je omoguila tonu identifikaciju. Mit o eni X sruen je i pretvoren u obian zloin iz strasti, ali tajna identine sestre ostala je prisutna u glavama ljudi, jer se mislilo kako je ona zapravo ena X osobno, oivljena vradbinama. Vrata su se osiguravala preagama i barikadama od pokustva da bi se onemoguio ulaz u kuu ubojici odbjeglom iz zatvora uz pomo magije. U imunim etvrtima postali su moderni lovaki psi dresirani za hvatanje ubojica koji mogu prolaziti kroz zidove. U biti, majka nije prevladala strah sve dok je susjedi nisu uvjerili kako naa kua u etvrti Barrio Abajo jo nije bila izgraena u vrijeme ubojstva ene X. Dana 10. srpnja 1939. majka je rodila djevojicu krasnog indijanskog

profila, koju su krstili imenom Rita zbog velike pobonosti to se njegovala u naoj obitelji prema svetoj Riti iz Casie, a utemeljena je, izmeu drugih brojnih milosti svetice, na strpljenju kojim je podnosila zlou zabludjela mua. Majka nam je ispriala kako se ovaj vratio jedne veeri kui, mrtav pijan, minutu nakon to je koko ispustila na stol blagovaonice nekoliko smrdljivih kuglica. Kako vie nije ifiiaia vremena poistiti bijeli stolnjak, supruga je u zadnji as uspjela tanjurom skriti od mueva pogleda kokinu neist i pourila se odvuci mu panju uobiajenim pitanjem: - to eli jesti? Na to ovaj promrmlja: - Govna. ena na to podignu tanjur i ponudi mu svetakom blagou: - Izvoli. Pria kae da se tada i sam suprug osvjedoio o eninoj svetosti i postao iskrenim Kristovim sljedbenikom. Nova ljekarna u Barranquilli slavno je propala, a tu propast donekle je ublaila brzina kojom je otac predosjetio njezin dolazak. Nakon nekoliko mjeseci borbe na sitno, otvaranjem dviju rupa kako bi se zakrpala jedna, pokazalo se da je otac vei lutalica nego to se to dotada inilo. Jednog je dana samo napunio bisage i otiao u potragu za blagom to lei u najzabitijim krajevima uz rijeku Magdalenu. Prije odlaska poveo me svojim partnerima i prijateljima i dostojanstveno im objavio kako u ga ja zamijeniti dok je odsutan. Nikada nisam saznao je li se alio, to je obiavao ak i u ozbiljnim situacijama, ili je pak mislio ozbiljno, zabavljajui se kao u svakodnevnim situacijama. Pretpostavljam da je svatko njegove rijei shvatio na svoj nain, jer sam sa svojih dvanaest godina bio rahitian i blijed i jedva da sam vrijedio za crtanje i pjevanje. ena koja nam je prodavala mlijeko na poek, rekla je majci pred svima, pa i preda mnom, bez imalo zlobe: - Oprostite mi ovo to u vam rei, gospodo, ali mislim da ovaj mali nee jo dugo. Dugo sam sav u strahu oekivao naglu smrt i esto sam sanjao

kako, kada se gledam u ogledalo, umjesto vlastitog odraza vidim tek roeno tele. kolski lijenik otkrio je da bolujem od malarije, upale mandula i unih smetnji zbog prekomjernoga itanja neprimjerene lektire. Nisam pokuao ublaiti niiju uznemirenost. Naprotiv, preuveliavao sam ozbiljnost svoga stanja ne bih li izbjegao zadae. No ipak, moj je otac spretno zaobiao znanost i prije odlaska proglasio me odgovornim za kuu i obitelj u njegovoj odsutnosti: - Kao da sam ja osobno. Na dan odlaska, skupio nas je u boravku, posavjetovao nas i unaprijed prekorio za nepodoptine koje bismo mogli poiniti dok se on ne vrati, ali smo shvatili kako je to zapravo lukavtina da se ne bismo rasplakali. Svakome je od nas dao po kovanicu od pet centavosa, to je u ono vrijeme bilo pravo bogatstvo za svako dijete, i obeao nam jo po jednu, ako ovu sauvamo do njegova povratka. Na kraju mi se obratio sveanim tonom: - Tebi ih povjeravani, i od tebe u ih iskati. Srce mi se slamalo dok sam ga gledao kako odlazi od kue s jahakim gamaama na nogama i bisagama na ramenu, i prvi sam briznuo u pla kada nas je posljednji put pogledao, prije nego to e zamaknuti za ugao i mahnuti nam rukom u znak pozdrava. Tek sam tada, i za sva vremena, shvatio koliko ga volim. Nije bilo teko ispuniti zadatke to mi ih je otac povjerio. Majka se poela navikavati na tu neizvjesnu i u nevrijeme pristiglu samou, te ju je podnosila nevoljko, ali s lakoom. Kuhanje i odravanje reda u domainstvu iziskivali su pomo oko kunih poslova ak i od najmlaih koji su to savjesno radili. U to sam se vrijeme prvi put osjetio odraslim kada sam primijetio kako su se braa poela ponaati prema meni kao prema nekom ujaku. Nikada nisam uspio prevladati stidljivost. Kada sam se morao posluiti sredstvima za preivljavanje to nam ih je otac lutalica ostavio, nauio sam da je stidljivost nepobjediva sila. Svaki put kada sam trebao zamoliti za poek, ak i ako se radilo o ve dogovorenome, u trgovinama oevih prijatelja, otezao sam motajui se satima oko kue, gutajui suze i borei se s osjeajem teine u

utrobi, sve dok ne bih skupio hrabrost i krenuo tako stisnutih eljusti da nisam mogao ni pisnuti. Poneki bi me bezduni trgovac smeo: Mala kukavice, ne moe se govoriti zatvorenih usta. Mnogo sam se puta vratio kui praznih ruku i s nekom isprikom to sam je putem smislio. No nikada se nisam osjeao jadnije kao prvi put kada sam htio telefonirati u trgovini na uglu. Vlasnik mi je pomogao s operaterkom na centrali, jer tada jo uvijek nije postojalo automatsko biranje brojeva. Kada mi je pruio slualicu, osjetio sam dah smrti. Umjesto oekivanog ljubaznoga glasa, iz mraka sam zauo rezanje nekoga tko je govorio istodobno sa mnom. Pomislio sam kako me moj sugovornik ne razumije, kao to ni ja nisam njega, i povisio sam glas koliko god sam mogao. Onaj s druge strane, razgnjevljen, jednako je tako podigao glas: - Ma koju se vraju mater dere na mene! Spustio sam slualicu prestravljen. Priznajem da, unato tome to uivam u komunikaciji, jo uvijek moram suzbijati strah od telefona i zrakoplova, i ne znam potjee li on jo iz tih dana. Kako sam uspio ita postii u ivotu? Sreom, mama je esto ponavljala odgovor: Treba se pomuiti da bi se neto postiglo. Prva vijest od tate stigla je nakon dva tjedna u pismu kojem je svrha bila vie da nas zabavi nego da nas o bilo emu obavijesti. Majka je to tako shvatila i toga je dana prala sude pjevajui ne bi li nas oraspoloila. Bez tate je bila drukija: poistovjeivala se s kerima kao da je jedna od starijih sestara. Prilagodila im se tako dobro da je prednjaila u djejim igrama, pa i s lutkama, ak je znala izgubiti strpljenje i ravnopravno bi se svaala s njima. U istom stilu kao i prvo, stigla su i druga dva tatina pisma s opisom planova koji su toliko obeavali da smo zahvaljujui njima mirnije spavali. Veliki problem predstavljala je brzina kojom smo prerastali odjeu. Iza Luisa Enriquea nije bilo nasljednika, niti bi to bilo mogue, jer se redovito vraao kui sav izgreben i u dronjcima, a da nikada nismo dokuili zato. Majka je govorila da izgleda kao da se provlai kroz bodljikavu icu. Sestre, izmeu sedam i devet godina, snalazile su se medu sobom kako su najbolje znale i umjele s udesnom dosjetljivou, i uvijek sam mislio da su zbog oskudice tih dana

prerano sazrele. Aida bijae domiljata, a Margot je uvelike prevladala stidljivost te se njeno i ljubazno brinula o tek roenoj sestrici. Najtee je bilo odjenuti mene, ne samo zato to sam morao izvravati vane poslove, nego zato to je majka, uz oduevljenu podrku brae, preuzela na sebe rizik i izdvojila novac iz ionako oskudnih sredstava za kuanstvo da bi me upisala u kolu Cartagena, kojih deset blokova od kue. Kao to smo pozvani, nas dvadesetak kandidata stigli smo u osam ujutro na prijamni ispit. Sreom, provjera nije bila pismena, nego su nas tri uitelja pozivali redom kako smo se prijavili tjedan prije i kratko ispitali u skladu s naim potvrdama o zavrenim razredima. Jedino ih ja nisam donio, jer nije bilo vremena da ih zatraimo od Montessori kole i od osnovne kole u Aracataci, i majka je mislila da me nee primiti bez svjedodbi. No ja sam odluio ipak pokuati. Jedan od uitelja izvukao me iz reda kada sam mu priznao da nemam potrebne dokumente, no drugi je preuzeo moju sudbinu u svoje ruke i poveo me u svoj ured da me ispita, iako nisam ispunjavao traene uvjete. Pitao me je koliko iznosi dvanaest tuceta, koliko godina ima pola desetljea, a koliko tisuljee, morao sam ponoviti glavne gradove okruga, glavne rijeke u dravi i zemlje s kojima granii Kolumbija. Sve se doimalo uobiajenim, dok nije upitao koje sam knjige proitao. Panju mu je privukao, za moju dob, velik broj i raznolikost tiva, kao i to to se meu njima nala Tisuu ijednu no, izdanje za odrasle, iz kojega nisu bile izbaene neke od kakljivih scena koje su sablanjavale veleasnog Angaritu. Zaudilo me kada sam saznao da je to znaajna knjiga, jer sam oduvijek mislio kako je malo vjerojatno da ozbiljni odrasli ljudi vjeruju da duhovi izlaze iz boca ili da se vrata otvaraju izgovaranjem arobnih rijei. Prethodni kandidati nisu se zadravali dulje od etvrt sata svaki, bez obzira jesu li primljeni ili odbijeni, no ja sam vie od pola sata razgovarao s uiteljem o raznovrsnim temama. Zajedno smo pregledali dupkom punu policu knjiga iza njegova pisaeg stola, na kojoj se brojem i uvezom isticalo izdanje biranih djela pod nazivom Blago za mlade, za koje sam uo, ali me uitelj uvjerio kako je za moju dob korisniji Cervantesov Don

Quijote. Nije ga naao u knjinici, ali mi ga je obeao posuditi kasnije. Nakon pola sata kratkih objanjenja o Sindbadu moreplovcu i Robinsonu Crusoeu, ispratio me do izlaza ne rekavi mi jesam li primljen. Mislio sam da nisam, jasno, ali na terasi se oprostio sa mnom uz rukovanje, do ponedjeljka u osam ujutro, kako bih upisao zavrnu godinu osnovne kole: etvrti razred. On je bio ravnatelj. Zvao se Juan Ventura Casalins i pamtim ga kao prijatelja iz djetinjstva, daleko od strane predodbe to je vladala o uiteljima iz toga vremena. Prema svima nama ponaao se kao prema odraslima i sebi ravnima, i tu njegovu vrlinu neu nikada zaboraviti, iako mi se jo i dandanas ini da je meni posveivao posebnu panju. Na nastavi je ee postavljao pitanja meni no drugima i pomagao mi je da tono i s lakoom odgovorim. Doputao mi je posuivanje knjiga iz knjinice i itanje kod kue. Dvije knjige, Otok s blagom i Grof Monte-Cristo, bile su za mene u tim munim godinama prava oaza sree. Gutao sam ih rije po rije, izgarajui od znatielje da vidim to se dogaa u sljedeem retku, istodobno arko elei da ne saznam, kako se ne bi razbila arolija. Uz njih sam, kao i uz Tisuu i jednu no, jednom za svagda nauio kako treba itati samo one knjige koje nas vuku da ih ponovo uzmemo u ruke. Naprotiv, moje itanje Cervantesova Don Quijotea od samoga je poetka pria za sebe, jer me se nije dojmio kako je to predvidio uitelj Casalins. Umne govorancije viteza lutalice zamarale su me, a u perjaniko-vim budalatinama nisam nalazio nita smijeno, i to do te mjere da sam pomislio kako to nije ta, toliko spominjana knjiga. S druge strane, mislio sam da tako pametan uitelj poput naega nije mogao pogrijeiti, i prisilio sam se da ga gutam kao purgativ, malo-pomalo. Sljedei pokuaj uslijedio je u gimnaziji, gdje je prouavanje Don Quijotea spadalo u obvezne zadae i beznadno sam ga zamrzio, sve dok nisam posluao prijateljev savjet da ga stavim na policu u zahodu i pokuam itati dok obavljam dnevne dunosti. Tek sam ga tada otkrio, kao isto sagorijevanje, i uivao sam itajui ga i preitavajui toliko puta da sam ak recitirao itave epizode napamet. Osim toga, toj sudbinskoj koli dugujem povijesna sjeanja na grad

i razdoblje koje je nepovratno. Zgrada kole bila je jedina kua na vrhu zelenog breuljka, a s njezine terase mogla su se u daljini vidjeti dva potpuno razliita svijeta. Lijevo, Prado, najotmjenija i najskuplja gradska etvrt, koja mi je od prvog pogleda izgledala kao vjerna kopija elektrificiranog kokoinjca amerike tvrtke United Fruit Company. Nije to sluajno: izgradila ju je neka sjevernoamerika urbanistika tvrtka prema svojim uvezenim ukusima, pravilima i cijenama, i bila je sigurna turistika atrakcija za ostatak drave. Desno, neto sasvim drugo, predgrae nae etvrti Barrio Abajo, s ulicama od uarene praine, kuercima od prua nabijena blatom i krovovima od palmina lia to su nas neprestano podsjeali da smo samo smrtnici od krvi i mesa. Sreom, sa kolske terase mogla se vidjeti panoramska vizija budunosti: povijesna delta rijeke Magdalene, jedne od velikih svjetskih rijeka i siva puina njezina ua u Atlantik - Bocas de Ceniza. Dana 28. svibnja 1935. gledali smo uplovljavanje tankera Taralite s kanadskom zastavom, uz veselo pitanje brodske sirene kroz lukobrane u ivoj stijeni i njegovo pristajanje u gradskoj luci pod zapovjednitvom kapetana D. F. McDonalda, gdje je doekan gromoglasnom glazbom i raketama. Bio je to vrhunac graanske hrabrosti koja je stajala mnogo godina truda i mnogo novaca da bi Barranquilla postala jedina morska i rijena luka u zemlji. Nedugo zatim, zrakoplov kojim je pilotirao satnik Nicolas Reyes Manotas, nadletio je grad dodirujui ravne krovove zgrada u potrazi za istinom na koju bi mogao prinudno sletjeti, ne samo da spasi vlastitu kou, nego i due onih koje bi pri padu zgnjeio. On je bio jedan od pionira kolumbijskoga zrakoplovstva. Taj rani model zrakoplova poklonili su mu u Meksiku i sam je preletio s njim s kraja na kraj Srednje Amerike. Mnotvo skupljeno u zranoj luci u Barranquilli pripremilo mu je sveani doek s maramama, zastavama i limenom glazbom, ali Reyes Manotas htio je napraviti jo dva pozdravna kruga iznad grada, no otkazao je motor. udesnom vjetinom polo mu je za rukom ponovno ga pokrenuti i spustiti se na ravan krov zgrade u trgovakom centru, ali ostao je visjeti sa stupa, zapleten u elektrine kablove. Moj brat Luis Enrique

i ja pojurili smo kroz kaotinu gomilu koliko su nas noge nosile, ali samo smo uspjeli vidjeti pilota tek kada su ga ve oslobodili, jedva jedvice, ali ivog i zdravog i uz burno odobravanje mase koja ga je pozdravila kao heroja. Barranquilla je takoer prva u zemlji dobila radiostanicu, moderan vodovod koji se pretvorio u turistiku i pedagoku atrakciju kako bi se pokazao moderan nain proiavanja vode, zatim vatrogasni odred sa sirenama i zvonima koji su, im bi se oglasili, bili praznik i za djecu i za odrasle. Preko Barranquille su stigli i prvi kabrioleti koji su jurili ulicama luakom brzinom i sudarali se na novim asfaltiranim cestama. Pogrebno drutvo La Equitativa, nadahnuto crnim humorom, postavilo je veliki pano na izlazu iz grada: Ne jurite, mi vas ekamo. Naveer, kad nije bilo drugih utoita osim doma, majka bi nas skupila i itala tatina pisma. Veina su bila remek-djela razbibrige, ali u jednom je izriito govorio o oduevljenju to ga je homeopatija pobudila kod starijih ljudi u donjem dijelu toka Magdalene. Neka izljeenja izgledala su kao uda, pisao je otac. Ponekad je ostavljao dojam da e nam vrlo brzo otkriti neto silno vano, ali onda bi uslijedio mjesec dana utnje. Za Veliki tjedan, kada je dvoje najmlaih oboljelo od pogibeljnih malih boginja, nije bilo naina da stupimo u vezu s njim, jer ni najvjetiji tragai nisu mu mogli ui u trag. Tih sam mjeseci shvatio pravo znaenje rijei to su je baka i djed vrlo esto upotrebljavali: siromatvo. Tumaio sam je kao situaciju u kojoj smo ivjeli u njihovoj kui od poetka propadanja bananske tvrtke. alili su se na nj bez prestanka. Vie nije bilo dvije, ak ni tri smjene za stolom kao prije, nego jedna jedina. Kako se ne bi odrekli svetog obreda objeda, ak i kada vie nisu imali novaca za njegovo odravanje, kupovali su jelo u gostionicama na trnici, koje je bilo dobro i znatno jeftinije, i iznenadilo ih je to se to nama djeci vie svialo. Ali prestali su jednom zauvijek kada je Mina doula kako su neki od stalnih gostiju za stolom odluili da nee dolaziti, jer se vie ne jede tako dobro kao neko. Siromatvo roditelja u Barranquilli, naprotiv, iscrpljivalo je, no omoguilo mi je bogatstvo uspostavljanja iznimne povezanosti s

majkom. Osjeao sam za nju, vie od uobiajene sinovljeve ljubavi, beskrajno divljenje zbog njezine udi utljive lavice koja se estoko suprotstavlja nedaama, i zbog odnosa s Bogom, koji nije izgledao kao puko pokoravanje, ve kao borba. Dvije uzorite vrline to su joj u ivotu ulijevale snagu koja je nikada nije napustila. U najgorim trenucima smijala se vlastitim bistrim rjeenjima. Kao onaj put kada je kupila goveu goljenicu i kuhala je dan za danom u sve rjeoj juhi, dokle god se moglo. Jedne veeri dok je bjesnilo strano nevrijeme, potroila je zalihu svinjskog sala za itav mjesec kako bi napravila stijenj od krpa, jer struje nije bilo do svitanja, a ona je sama usadila mlaima strah od mraka da ne bi ustajali iz kreveta. U poetku su roditelji posjeivali one obitelji prijatelja koje su napustile Aracatacu zbog krize bananske tvrtke i naruenog javnog reda. Za tih uzajamnih posjeta pretresane su iste teme o nesrei to se proirila mjestom. Ali kada nas je pritisnulo siromatvo u Barranquilli, nismo se nikada vie poalili u tuoj kui. Majka je svoje preuivanje suzdrljivo saela u jednu reenicu: Siromatvo se vidi u oima. Sve do pete godine, smrt je za mene bila prirodni kraj koji se dogaa drugima. Uitke neba i muke pakla iskljuivo sam shvaao kao lekcije to ih moram nauiti napamet na vjeronauku kod oca Astetea. Nikakve to veze nije imalo sa mnom, sve dok na jednom bdijenju nisam vidio kako ui bjee iz pokojnikove kose i besciljno trkaraju po jastucima. Ono to me otada uznemirivalo nije bio strah od smrti, nego stid da e i moju glavu na odru ui trkom naputati naoigled rodbine. Ipak, u osnovnoj koli u Barranquilli nisam primijetio da mi je kosa puna uiju, sve dok nisam zarazio itavu obitelj. Majka je tada jo jednom pokazala vrstinu karaktera. Dezinficirala nas je jednog po jednog insekticidom za ohare u detaljnoj operaciji ienja koju je okrstila zvunim imenom: policija. Problem je bio taj to nas je jedva oistila, a ve smo se ponovno poeli ekati, jer sam ja ponovno donio ui iz kole. Onda je majka odluila poduzeti energinije mjere i morao sam se oiati do koe. Pojaviti se u koli u ponedjeljak s kapom na glavi bio je pravi junaki in, no dostojanstveno sam podnio ruganja kolega i zavrnu sam godinu

okrunio najboljim ocjenama. Kasnije nikada vie nisam sreo uitelja Casalinsa, ali sam mu zauvijek ostao zahvalan. Neki tatin prijatelj, kojega prije nismo poznavali, pronaao mi je posao za vrijeme praznika u tiskari u blizini nae kue. Plaa bijae vie nego bijedna, i jedini poticaj bila je pomisao da u izuiti zanat. No, ne bi mi preostala ni minuta slobodnog vremena da zavirim u tiskaru, jer sam slagao stranice otisnute pomou litografskog kamena koje su onda u drugom odjelu uvezivali. Tjeilo me majino doputenje da od plae kupim nedjeljni prilog La Prense sa stripovima o Tarzanu, Bucku Rogersu, koji se kod nas zvao Rogelio Osvaja, te o Muttu i Jeffu, odnosno Benitinu i Eneasu. U slobodno vrijeme nedjeljom, nauio sam ih crtati po sjeanju i izmiljao sam nastavke tjednih epizoda. Dio odraslih iz nae etvrti oduevio se njima i uspio sam ih prodati ak za dva cen-tavosa. Posao je bio naporan i monoton, i bez obzira koliko se trudio, izvjea nadreenih optuivala su me za nedostatak poleta u poslu. Vjerojatno su me iz obzira prema mojoj obitelji premjestili s jednolinog posla u radionici i zaduili me da na ulici dijelim propagandne letke za sirup protiv kalja to su ga preporuivali najslavniji filmski glumci. Promjena mi je izgledala posve u redu, jer su leci bili divni, s fotografijama glumaca u boji i na sjajnom papiru. Ipak, od samoga poetka uvidio sam da podijeliti ih i nije tako lako kao to sam zamiljao, jer su ih ljudi gledali s nepovjerenjem zato to su bili besplatni, a veina je ak uzmicala da ih ne bi uzela u ruku, kao da su otrovni. Prvih sam se dana vraao u tiskaru s preostalim lecima da mi popune koliine. Sve dok nisam sreo nekoliko kolskih kolega iz Aracatace u etnji s njihovom majkom koja se zgrozila vidjevi me u poslu koji joj je izgledao ravan prosjaenju. Glasno me izgrdila to hodam ulicom u platnenim sandalama, to mi ih je majka kupila kako bih sauvao sveane cipele. - Reci Luisi Marquez - zagrmjela je - neka pomisli to bi rekli njezini roditelji da vide kako njihov najdrai unuk dijeli reklame za tuberane po trnici. Nisam prenio majci poruku kako bih je potedio nelagode, ali sam noima plakao od bijesa i stida glave zarivene u jastuk. Pria je

zavrila tako da sam prestao dijeliti letke i poeo ih bacati u kanal na trnici, za-boravivi da voda kanala tee sporo, pa je sjajni papir plutao stvarajui na povrini lijepi areni pokrov koji je s mosta izgledao vrlo neobino. Majka je vjerojatno u snu primila kakvu znakovitu poruku od svojih mrtvih jer me, prije no to su prola dva mjeseca, bez objanjenja povukla iz tiskare. Bunio sam se jer se nisam htio odrei nedjeljnog izdanja La Prense, koji smo primali u obitelji poput blagoslova s neba, a majka ga je nastavila kupovati ak i ako se zbog toga u juhi naao krumpir manje. Druga spasonosna slamka bio je utjeni prilog to nam ga je za najteih mjeseci slao ujak Juanito. I dalje je ivio u Santa Marti od svoje oskudne zarade kao prisegnuti raunovoa, svojevoljno se obvezujui slati nam svaki tjedan pismo s dvije novanice od jednoga pesa. Kapetan brodia Aurora, stari obiteljski prijatelj, predavao bi mi omotnicu u sedam ujutro i ja sam se vraao kui s osnovnim namirnicama za nekoliko dana. Jedne srijede nisam mogao otii po pismo, pa je majka poslala Luisa Enriquea, koji pak nije odolio napasti da umnoi ta dva pesosa na automatu za kovanice u kineskoj krmi. Nije htio stati kada je izgubio prve dvije kovanice nego je i dalje pokuavao vratiti ih, sve dok mu nije ostala samo jedna, zadnja kovanica. Obuzela me tolika panika, priznao mi je ve kao odrastao, da sam odluio pobjei od kue zauvijek. Jer je vrlo dobro znao da su ta dva pesosa dovoljna za najnunije namirnice za tjedan dana. Sreom, zadnja je kovanica neto izazvala u aparatu koji se zatresao od drhtaja metala u svojoj utrobi i izbacio je u jednom nezaustavljivom mlazu sve kovanice od ona izgubljena dva pesosa. Onda me vrag prosvijetlio, nastavio je Luis Enrique, i odvaio sam se riskirati jo jednu kovanicu. Dobio je. Riskirao je ponovno i dobio, i jo jednom i jo jednom i dobio je. Tada me tek obuzeo pravi strah i uhvatila me muka, otkrio mi je, ali sam nastavio igrati. Na kraju je dobio dva puta po dva pesosa u kovanicama od po pet centavosa, i nije su usudio zamijeniti ih za novanice na kasi, iz straha da ga Kinez ne pokua prevariti. Depovi su mu se toliko napuhali da je, prije no to e majci predati dva pesosa od ujaka Juanita u

kovanicama od pet centavosa, zakopao na kraju dvorita preostala etiri to ih je zaradio, gdje je obiavao skrivati svaki centavo na koji bi nabasao. Troio ih je malo-pomalo, ne povjerivi nikome tajnu sve do mnogo godina kasnije, muen grinjom savjesti to je pao u iskuenje i riskirao zadnjih pet centavosa u Kinezovoj krmi. Njegov odnos prema novcu bio je vrlo neobian. Kada ga je jednom majka zatekla kako prebire po njezinu novaniku s novcem za hranu, njegova je obrana bila drska, ali domiljata: novac koji se uzme bez doputenja iz roditeljskog novanika ne moe biti kraa, jer je to zajedniki novac, a roditelji nam ga brane zbog zavisti to oni s njim ne mogu raditi ono to radimo mi djeca. Branio sam njegovo obrazloenje do te mjere da sam priznao kako sam i ja potkradao kuna skrovita novca u hitnim sluajevima. Majka je izgubila ivce. Ne budite tako nerazumni, skoro se izderala na mene, ni ti ni tvoj brat ne kradete nita od mene, jer ja sama ostavim novac na mjestu na kojem znam da ete ga potraiti u sluaju nude. Za jednog napadaja bijesa uo sam je kako sva zdvojna mrmlja da bi Bog trebao dozvoliti kradu nekih stvari kako bi se prehranila djeca. Osobni arm Luisa Enriquea u nestalucima izuzetno je koristio pri rjeavanju zajednikih problema, ali nije dostajao da bih sudjelovao u njegovim nepodoptinama. Naprotiv, uvijek se snalazio kako na mene ne bi pao ni traak sumnje, i to je zauvijek uvrstilo iskrenu bratsku ljubav. Nikada mu nisam priznao, u biti, koliko sam mu zavidio na hrabrosti i koliko sam patio kada ga je tata tukao. Iako smo bili posve razliiti, ponekad mi je bilo teko svladati zavist. Naprotiv, roditeljska kua u Cataci, kamo su me vodili na spavanje samo kada sam morao piti sirup protiv glista ili ricinusovo ulje, uznemirivala me. Toliko, da sam zamrzio kovanice od dvadeset centavosa to su mi ih davali kao nagradu za dostojanstvo kojim sam ga ispijao. Mislim da je majir oaj dosegnuo vrhunac kada me poslala s pismom za ovjeka koji je bio na glasu kao najbogatiji i najvelikoduniji o-vjekoljubac u gradu. Vijesti o njegovu dobrom srcu irile su se jednako kao i one o njegovim poslovnim uspjesima. Majka mu je napisala oajniko pismo u kojem moli hitnu novanu

pomo ne za sebe, jer ona moe podnijeti to god, ve za ljubav njezine djece. Trebalo ju je poznavati da bi se shvatilo to to ponienje znai u njezinu ivotu, ali okolnost je to zahtijevala. Upozorila me da tajna treba ostati izmeu nas dvoje i tako je bilo sve do ovog trenutka kada to piem. Pokucao sam na vrata kue koja je pomalo nalikovala na crkvu, i skoro u istom trenutku otvorio se prozori na kojem se pojavila ena od koje pamtim samo njezin ledeni pogled. Primila je pismo bez rijei i ponovno zatvorila prozori. Bilo je kojih jedanaest sati prijepodne i ekao sam sjedei na pragu sve do tri popodne, kada sam odluio ponovno pokucati i priupitati za odgovor. Na prozoriu se pojavila ista ena, iznenadila se prepoznavi me i zamolila da malo priekam. Odgovorila mi je da ponovno doem sljedei utorak u isto vrijeme. Tako sam i napravio, no jedini odgovor bio je da nikakva odgovora nee biti prije isteka tjedan dana. Vjerojatno sam se vratio jo tri puta, i dobio uvijek isti odgovor, sve dok mi nije odgovorila, mjesec i pol dana kasnije, ena grublja od one prijanje, u gospodinovo ime, kako njegova kua ne dijeli milostinju. Kruio sam uarenim ulicama pokuavajui prikupiti hrabrost da majci donesem odgovor koji e je izvui iz njezinih iluzija. Ve po mrklo-me mraku, alosna srca, stao sam pred nju s kratkom vijeu kako je dobri ovjekoljubac umro prije nekoliko mjeseci. Najvie me zaboljela krunica to ju je majka izmolila za vjeni pokoj njegove due. etiri ili pet godina kasnije, kada smo na radiju uli pravu vijest da je ovjekoljubac umro, skamenio sam se, oekujui majinu reakciju. Ipak, nikada neu shvatiti kako ju je sasluala s ganutljivom panjom i uzdahnula iz dubine due: - Neka ga Bog uzme u svoje Sveto kraljevstvo! Sprijateljili smo se s obitelji Mosquera koji su stanovali blok dalje od nae kue i troili pravo bogatstvo na stripove, te ih slagali u hrpe do krova dvorine ostave. Mi smo bili jedini sretnici koji smo ondje smjeli biti po cijele boje dane itajui Dicka Tracvja i Bucka Rogersa. Drugo sretno otkrie bio je egrt koji je pisao filmske najave za oblinje kino. Pomagao sam mu iz istog uitka to mi

priinjava pisanje slova kistom, a on nas je dva ili tri puta tjedno uvodio besplatno na dobre filmove s pucnjavom i tuama. Jedini luksuz koji nam je nedostajao bio je radioaparat, da moemo sluati glazbu kad nam se prohtije, samo pritiskom na gumb. Danas je teko i zamisliti kakva je oskudica vladala u sirotinjskim kuama. Luis Enrique i ja sjedali smo na klupu predvienu za razgovor dokonih kupaca u trgovini na uglu i provodili smo ondje itava poslijepodneva sluajui emisije lagera kakve su sve ondanje uglavnom i bile. Uspjeli smo zapamtiti cjeloviti repertoar Miguelita Valdesa s orkestrom Casino de la Playa, Daniela Santosa i orkestra Sonora Matancera i bolera Augustina Lare to ih je izvodila Tona la Negra. Veernja zabava, pogotovo u dva navrata kada su nam iskljuili struju zbog neplaanja, bila je poduavanje tih pjesama nae majke i ostale brae. Naroito Ligie i Gustava, koji bi ih nauili kao papige bez razumijevanja, a onda nas zabavljali do suza svojim preinakama tekstova. Nije bilo iznimki. Svi do jednoga naslijedili smo od oca i majke odlino glazbeno pamenje i dobar sluh, zahvaljujui kojima bismo nauili pjesmu nakon drugog sluanja. Naroito Luis Enrique, roeni glazbenik, koji se sam usavrio u solo skladbama na gitari zbog neizostavnih seranada o zabranjenim ljubavima. Ubrzo smo otkrili kako sva djeca bez radija iz susjedstva ue pjesme od moje brae, a najvie od majke, koja je na kraju postala jo jedna sestra u toj naoj kui punoj djece. Moj omiljeni program bio je Sat od svega pomalo, to ga je ureivao i vodio kompozitor, pjeva i uitelj Angel Maria Camacho y Cano, plije-nei panju sluateljstva od jedan poslijepodne razliitim domiljatostima, a posebno kutkom za amatere mlae od petnaest godina. Dovoljno je bilo predbiljeiti se u uredima Glasa domovine i doi u studio pola sata ranije. Maestro Camacho y Cano osobno je pratio na klaviru, a njegov pomonik izvravao je nepobitnu presudu prekidajui pjesmu crkvenim zvoncem kad bi amater poinio i najmanju greku. Nagrada za najbolje otpjevanu pjesmu bila je vie no to smo mogli sanjati pet pesosa - ali majka je jasno rekla kako je od svega najvanija ast da se dobro otpjeva u tako uglednoj emisiji. Dotada sam se predstavljao samo s oevim prezimenom Garcia i s

oba imena Gabriel Jose, no u tom povijesnom trenutku majka me zamolila da se prijavim i s njezinim prezimenom Marquez kako ne bi bilo sumnje iji sam. Bio je to pravi dogaaj za cijelu obitelj. Morao sam se odjenuti u bijelo kao za prvu priest, a prije izlaska iz kue dali su mi sirup od kalijevog bromida. Stigao sam pred Glas domovine dva sata prije vremena i djelovanje sredstva za smirenje prolo je dok sam ekao u oblinjem parku, jer nisu doputali ulazak u studio sve do etvrt sata prije poetka programa. Sa svakom minutom osjeao sam kako u meni rastu pauci straha, i na kraju sam uao sa srcem u grlu. Nadljudskim sam se naporom svladao da se ne vratim kui s priom kako mi nisu dopustili natjecanje iz bilo kojeg razloga. Maestro je sa mnom napravio kratku probu uz klavir da mi dade intonaciju. Sedmero su ih pozvali prije mene prema redoslijedu upisa, zvonce se oglasilo tri puta zbog razliitih greaka, a mene su najavili kratko kao Gabriela Marqueza. Pjevao sam Labuda, ljubavnu pjesmu o labudu bjeljem od pahulje snijega kojega je, zajedno s njegovom ljubljenom, ubio bezduni lovac. Ve od prvih taktova shvatio sam da mi je, kod nekih nota koje nisam utvrdio s maestrom, ton previsok i obuzela me panika kada se na pomoniku vidjelo kolebanje i spremnost da dograbi zvonce. Ne znam odakle sam skupio hrabrost i energinom gf kretnjom upozorio da ne zazvoni, ali bilo je kasno: zvono se bezduno oglasilo. Nagrada od pet pesosa, zajedno s mnogobrojnim propagandnim poklonima, pripala je prelijepoj malenoj plavui koja je izmrcvarila ariju iz Madame Butterfly. Vratio sam se kui ojaen porazom i nikada nisam uspio utjeiti razoaranu majku. Mnogo je godina prolo prije no to mi je priznala da ju je bilo stid zato to je obavijestila svoju rodbinu i prijatelje da me uju kako pjevam i nije znala kako bi ih izbjegla. U tom okruenju smijeha i suza, nikada nisam izostao iz kole. ak ni onda kada sam bio potpuno nespreman. Jer bi mi vrijeme za uenje T prolo u obavljanju kunih poslova, a nismo imali novaca za struju da bih mogao itati do ponoi. U svakom sluaju snalazio sam se. Na putu do kole bilo je nekoliko radionica za putnike autobuse, i

u jednoj od njih provodio sam sate promatrajui kako na bonim stranama ispisuju natpise ruta i odredita. Jednoga sam dana zamolio liioca da ispiem par slova kako bih vidio mogu li ja to. Iznenaen mojom prirodnom da-rovitou, dopustio mi je da mu ponekad pomaem za pokoji novi koji je itekako dobro doao u kuni budet. Drugo veselje priinilo mi je sluajno sklopljeno prijateljstvo s tri brata Garcie, sinovima pomorca s rijeke Magdalene koji su osnovali trio to je svirao lagere, iz iste ljubavi prema umjetnosti, za uveseljavanje zabava prijatelja. Pridruio sam im se u Kvartetu Garcia kako bismo se natjecali u kutku za amatere radiostanice Atldntico. Pobijedili smo prvoga dana uz gromoglasni pljesak, ali nam nisu isplatili nagradu od pet pesosa zbog nekakve pogreke pri upisu koja se nije dala ispraviti. Nastavili smo zajedno vjebati do kraja godine i besplatno pjevati na obiteljskim zabavama sve dok nas ivot nije razdvojio. Nikada nisam dijelio zlobno miljenje okoline kako se strpljenje kojim je moj otac podnosio siromatvo umnogome poklapa s neodgovor-nou. Naprotiv: mislim kako su to bile homerske kunje partnerstva koje nikada nije podbacilo izmeu njega i njegove supruge, a koje im je omoguavalo zadrati dah ak i na rubu ponora. On je znao da ona bolje prevladava paniku oaja i da je to tajna naeg opstanka. Ono na to moda nije pomiljao jest to da je njemu olakavala tegobe, ostavljajui putem najbolje od svoga ivota. Nikada nismo shvatili razloge njegovih putovanja. Iznenada, kako je to obino bivalo, probudili su nas jedne subote u pono da bi nas odveli u mjesni ured naselja naftnog drutva u Catatumbu gdje nas je ekao oev poziv radiotelefonom. Nikada neu zaboraviti uplakanu majku kako razgovara, potpuno zbunjena tehnikom. - Joj, Gabriele - poela je - vidi kako si me ostavio s ovom etom djece, te esto gladujemo. On joj je odgovorio loom vijeu kako mu je jetra oteena. To mu se esto dogaalo, ali majka vijest nije ba primala k srcu, jer je ponekad oteenu jetru koristio da bi prikrio svoje bezonosti. - To ti se uvijek dogaa kad se ne ponaa kako treba - naalila se. Govorila je gledajui u mikrofon kao da je tata ondje i na kraju se

toliko zbunila, pokuavajui mu poslati poljubac, da je poljubila mikrofon. Ona sama nije se mogla suzdrati od gromoglasnoga smijeha i nikada nije uspjela prepriati cijeli dogaaj do kraja, jer bi se prije rasplakala od smijeha. No ipak, taj je dan ostala zamiljena i konano je progovorila za stolom, kao da naglas razgovara sama sa sobom: - udno mi je zvuao Gabrielov glas. Objasnili smo joj kako radijski sustav ne samo da mijenja glas, nego i prikriva osobnost. Sljedee je noi promrmljala u snu: U svakom sluaju, po glasu bih rekla da je jako smravio. Usiljena nosa kao za njezinih loih dana, pitala se uzdiui kakva su to mjesta bez Boga i zakona kojima luta njezin mu bez ikoga svoga. Njezine prikrivene nakane postale su uoljivije u drugom razgovoru preko radiostanice, kada je od njega iznudila obeanje da e se odmah vratiti kui ako ne uspije nita rijeiti za dva tjedna. No prije isteka roka primili smo iz mjesta Altos de Rosario dramatian brzojav u kojem je stajala samo jedna jedina rije: Neodluan. Majka je u poruci prepoznala potvrdu svojih otroumnih slutnji i neopozivo presudila: - Ili e se vratiti do ponedjeljka ili iz ovih stopa stiem k tebi sa svom djecom. Sveti lijek. Otac je poznavao mo njezinih prijetnji i prije isteka tjedna vratio se u Barranquillu. Dojmio nas se njegov povratak: neugledno odjeven, zelenkaste koe i neobrijan, tako da je ak i majka pomislila kako je bolestan. No bio je to samo trenutaan dojam, jer je za dva dana izvukao iz naftalina plan o otvaranju vienamjenske ljekarne u mjestu Su-cre, idilinom zakutku u procvatu, jedan dan i jednu no plovidbe od Barranquille. Ondje je boravio u mladosti kao telegrafist i s ganuem se prisjeao plovidbe kanalima u svanue, zlaanih movara i beskrajnih plesova. Neko je vrijeme uznastojao dobiti prostor za ljekarnu na trgu, ali nije mu se toliko posreilo kao na nekim drugim trgovima, u Araca-taci, primjerice, koji je bio ak i traeniji. Ponovno je poeo pomiljati na nj pet godina kasnije, kad je nastupila trea bananska kriza, ali je tada bio u rukama veletrgovaca iz Maganguea. Ipak, mjesec dana prije povratka u Barranquillu sluajno se sreo s jednim od njih, koji

ne samo da mu je predstavio trenutanu situaciju drukijom, nego mu je ponudio povoljan kredit za Sucre. Nije prihvatio, jer mu je bio nadohvat ruke zlatni san u Altos del Rosario, ali kada ga je iznenadila enina presuda, potraio je veletrgovca iz Maganguea, koji je jo uvijek lutao po selima uz rijeku, i sklopili su posao. Nakon dva tjedna planiranja i dogovora s prijateljima veletrgovcima, vratila mu se boja u obraze i volja, a Sucre ga se dojmio tako snano da je to opisao u svome prvom pismu: Stvarnost je bila bolja od nostalgije. Unajmio je kuu s balkonom na glavnom trgu i obnovio negdanja prijateljstva s prijateljima koji su ga primili rairenih ruku. Obitelj je morala prodati ono to se moe, spakirati preostalo, a toga nije bilo mnogo, i ponijeti sa sobom jednim od parobroda koji su redovito prometali rijekom Magdalenom. U istom je pismu poslao mjenicu na pomno izraunat iznos za neposredne trokove i najavio sljedeu za putne trokove. Ne mogu zamisliti primamljiviju vijest za majin prividni karakter, te je pomno smislila odgovor da bi podrala suprugov polet i ublaila vijest da je trudna osmi put. Obavio sam sve formalnosti i rezervacije za Capitdn de Caro, legendarni brod koji je za jednu no i pola dana prevaljivao udaljenost od Barranquille do Maganguea. Onda emo nastaviti motornim brodiem rijekom San Jorge i idilinim kanalom rijeke Mojane do naeg odredita. - Samo da odemo odavde, pa makar i u pakao - uzviknula je majka, koja nije imala povjerenja u velianstveni ugled Sucre. - Ne smije se ostaviti mua samoga u takvome mjestu. Toliko nas je pourila, da smo tri dana prije puta spavali na podu, jer smo ve prodali krevete i sve pokustvo koje smo mogli. Sve je ostalo bilo u krinjama, a novac za brodske karte na sigurnom u nekom od majinih sklonita, brino izbrojen i bezbroj puta ponovno prebrojen. Slubenik koji se pobrinuo za mene u poslovnici brodske tvrtke bio je tako susretljiv da se nisam morao posebno truditi da se sporazumijem s njim. Potpuno sam siguran da sam doslovce zapisao cijene to mi ih je izdiktirao jasnim i izvjetaenim govorom uslunih Karibljana. Najvie me obradovala vijest i najbolje sam

zapamtio injenicu da se do dvanaest godina plaa samo polovica uobiajene cijene karte. Odnosno, sva djeca osim mene. Na osnovi te obavijesti, majka je na stranu spremila novac za put, a ostatak do zadnjeg novia potroila na pakiranje. U petak sam otiao kupiti karte za brod i iznenadio se kada mi je slubenik rekao da mlai od dvanaest godina nemaju pedeset posto popusta nego samo trideset, to je za nas bila nepremostiva razlika. Tvrdio je kako sam ja neto krivo pribiljeio, jer su podaci otisnuti na slubenoj ploi koju mi je gurnuo pod nos. Vratio sam se kui utuen. Majka nije rekla ni rijei, nego je odjenula haljinu koju je nosila u alosti za djedom i uputili smo se u agenciju rijenoga prometa. Htjela je biti pravedna: netko se zabunio i moda je to bio njezin sin, ali to nije vano. injenica je da nemamo vie novca. Slubenik je objasnio da tu nema pomoi. Shvatite, gospoo, poeo je. Nije tu u pitanju eli li vam netko biti na usluzi ili ne, to je pravilnik ozbiljne tvrtke koji se ne moe tumaiti kako se kome svidi. Ali oni su djeca, usprotivi se majka, i pokaza na mene za primjer. Zamislite, ovaj je najstariji, a tek je navrio dvanaest godina. Onda pokaza rukom: - Toliki su. Ne radi se c visini, nije poputao slubenik, nego o dobi. Nitko ne plaa manje, osim novoroenadi, koja putuju besplatno. Majka je potraila pomo s najvie instance: - S kim treba razgovarati da bi se ovo uredilo? Slubenik nije uspio odgovoriti. Voditelj, stariji ovjek trbuha kao u trudnice, pojavio se na vratima usred rasprave, a slubenik se odmah uspravio im ga je ugledao. Bio je gorostas, izgleda koji ulijeva potovanje, a njegov autoritet, ak i tako znojan i odjeven samo u koulju, bio je vie nego vidljiv. Paljivo je sasluao majku i mirnim glasom odvratio kako je odluka poput te to ju je ona izloila mogua uz preinaku pravilnika na skuptini dioniara. - Doista mi je iskreno ao - zakljuio je. Majka je osjetila daak moi i upotpunila je svoje objanjenje. U pravu ste, gospodine, zapoe, ali problem je u tome to va slubenik nije dobro objasnio mome sinu, ili je moj sin krivo

shvatio, a ja sam se ravnala prema toj krivoj informaciji. Sada smo ve sve spakirali i spremili za ukrcavanje na parobrod, spavamo na golom podu, novac za hranu dostaje nam jo samo za danas, a u ponedjeljak kuu predajem novim stanarima. Primijetila je kako nas ostali zaposlenici u uredu sluaju s velikim zanimanjem, a onda se obratila i njima: to to predstavlja za jednu tako vanu tvrtku? I ne ekajui odgovor, upita voditelja gledajui ga ravno u oi: - Vjerujete li u Boga? Voditelj se zbunio. Cijeli ured bio je uznemiren predugom tiinom. Majka se onda uspravila na sjedalu, skupila koljena koja su joj poela drhturiti, objema rukama stisnula novanik u krilu i najavila odluno-u svojstvenom njezinim velikim razlozima: - Ne miem se odavde dok mi to ne rijeite. Voditelj se zabezeknuo, a ostatak slubenika prestao je s poslom i svi su gledali u majku. Nije se micala, usiljena nosa, blijeda i oroena ka-pljicama znoja. Skinula je crninu za djedom, ali ju je ponovno obukla za tu prigodu, jer joj se crna haljina inila najprimjerenijom za tu zadau. Voditelj je odvratio pogled s nje i pogledao svoje slubenike ne znajui to bi uinio, i na kraju je uzviknuo da svi uju: - Ovakvo to se jo nikada nije dogodilo! Majka nije ni trepnula. Bila sam na rubu suza, ali morala sam se suzdrati, jer bi to ostavilo lo dojam, ispriala mi je. Onda je voditelj zatraio slubenika da mu donese sve dokumente u njegov ured. Ovaj ga je posluao i za pet minuta je iziao iz voditeljeva ureda, ukoren i bijesan, ali sa svim naim kartama spremnim za put. I Sljedeeg tjedna iskrcali smo se u Sucreu kao da smo se rodili u njemu. Kao i toliki gradii u zemlji u to vrijeme, imao je nekih esnaest tisua stanovnika i svi su se meusobno poznavali, ne toliko po imenima, koliko po svojim tajnim ivotima. Ne samo mjesto, nego i cijelo podruje bilo je puina mirnih voda koja je mijenjala boju prema cvjetnoj kopreni to ih je prekrivala, ve prema dijelu godine, prema mjestu i prema naem osobnom raspoloenju. Njegova velianstvenost nalikovala je utoitima iz

snova jugoistone Azije. Za vrijeme dugogodinjeg boravka obitelji ondje, nije bilo nijednog jedinog automobila. Bili bi oni posve beskorisni, jer ravne ulice od nabijene zemlje izgledale su kao trake skrojene za bosonoge pjeake, a mnoge kue imale su svoj privatni gat s vlastitim amcima za lokalni prijevoz. Odmah sam osjetio nezamislivu slobodu. Sve to je nama djeci nedostajalo ili za ime smo eznuli najednom nam se nalo nadohvat ruke. Jeli smo kada smo bili gladni i spavali u bilo koje vrijeme, jer nije bilo lako brinuti se o nekome, i unato neumoljivim pravilima odraslih, oni sami bili su toliko zabavljeni vlastitim vremenom da se nisu dospijevali brinuti ni o sebi samima. Jedino jamstvo sigurnosti za djecu bilo je da naue plivati prije nego prohodaju, jer je Sucre bio podijeljen kanalom mutnih voda koji je istodobno sluio kao vodovod i kanalizacija. Nakon navrene prve godine, bacali su djecu s balkona kuhinja, prvo s pojase-vima za plivanje, da izgube strah od vode, a kasnije bez njih, da izgube potovanje prema smrti. Godinama kasnije, moj brat Jaime i sestra Ligia, koji su preivjeli opasnosti obreda inicijacije, istaknuli su se na djejim natjecanjima u plivanju. Sucre nikada neu zaboraviti zbog slobode kojom smo se mi djeca kretali ulicama. Za dva ili tri tjedna znali smo tko ivi u svakoj kui i u njima smo se osjeali kao u svojoj vlastitoj. Drutveni obiaji, pojednostavljeni upotrebom, bili su suvremeni unutar feudalne kulture: bogatai, stoari i proizvoai eera na glavnom trgu, a siromani gdje bi stigli. Za crkvenu upravu bilo je to podruje misija s jurisdikcijom i vlau u prostranom carstvu jezera. U sreditu toga svijeta, upna crkva na glavnom trgu u Sucreu, bila je depna verzija katedrale u Kolnu, kopirane po sjeanju arhitekta preruenog u panjolskog upnika. Primjena moi bila je neposredna i neograniena. Svake veeri, nakon krunice, oglaavalo se zvono s crkvenog tornja obavjetavajui o moralnoj podobnosti filma najavljenog u susjednom kinu, u skladu s katalogom Katolikog ureda za kino. Deurni misionar, sjedei na vratima svog ureda, nadzirao je ulaz u kino na suprotnoj strani ulice da bi vidio, a kasnije i kaznio prekritelje. Kada sam doao u Sucre bio sam u dobi koja me uvelike frustrirala.

Jo su mi uvijek nedostajala tri mjeseca da prijeem sudbonosnu granicu od trinaest godina. U obitelji me vie nisu tretirali kao dijete, no nisu me priznavali ni kao odraslog, i u tom limbu godina na kraju samo ja od sve moje brae nisam nauio plivati. Nisu znali kamo bi me svrstali, medu djecu ili medu odrasle. Slukinje se vie nisu preodijevale preda mnom ni u mraku, ali je jedna od njih nekoliko puta spavala gola u postelji uz mene ne naruivi mi san. Nisam imao vremena zasititi se tog izobilja slobodne volje kada sam se u sijenju sljedee godine morao vratiti u Barranquillu da bih krenuo u gimnaziju, jer u Sucreu nije bilo odgovarajue kole u kojoj bi dak s izvrsnom svjedodbom uitelja Casalinsa mogao nastaviti kolovanje. Nakon dugih pretresanja i raspravljanja, uz vrlo rijetko sudjelovanje moje malenkosti, roditelji su se odluili za koled San Jose drube Isusove u Barranquilli. Nije mi jasno odakle su smogli toliko novaca u tako kratkom vremenu, kada je budunost ljekarne i homeopatske ambulante jo uvijek bila neizvjesna. Majka je dala konano objanjenje koje nije iziskivalo dokazivanje: Bog je velik. U trokove preseljenja sigurno je bilo uraunato smjetanje i voenje domainstva, ali ne i trokovi mog opremanja za kolu. Kako sam imao tek jedan par poderanih cipela i odjeu na sebi, dok se druga prala, majka mi je kupila novu odjeu i putni koveg veliine lijesa, potpuno zaboravljajui da u za est mjeseci vjerojatno narasti za pedalj. Takoer je, po vlastitoj zamisli, odluila kako je vrijeme da ponem nositi duge hlae, suprotno od uvrijeenog obiaja kojega se drao otac da se duge hlae ne mogu nositi sve dok glas ne pone mutirati. U biti, kad god se raspravljalo o kolovanju djece, uvijek sam se nadao da e tata u nekom od svojih homerovskih naleta srdbe odluiti kako nitko od nas vie ne mora u kolu. To nije bilo nemogue. On sam bio je samouk zbog vie sile siromatva, a njegov je pak otac bio nadahnut elinim moralom don Fernanda VII, koji je zagovarao pojedinanu po-duku u kui da bi se ouvala cjelovitost obitelji. Bojao sam se kole kao zatvora, plaila me i sama pomisao na pokorno ravnanje prema zvonu, ali je to istodobno bila

jedina mogunost da uivam u slobodi ivota od trinaeste godine, u dobrim odnosima s obitelji, ali daleko od njezina reda, demografskog zanosa, nepredvidivih dana, i uz itanje bez daha dokle god se mogao uloviti ijedan traak svjetla. Moj jedini prigovor protiv koleda San Jose, jednog od najzahtjevnijih i najskupljih na Karibima, bijae vojnika disciplina koja je ondje vladala, no majka me glatko matirala: Iz te kole izlaze dravnici. Kada vie nije bilo mogue uzmaknuti, otac je oprao ruke: - Molim lijepo, neka se zna da ja nisam rekao ni da ni ne. Njemu bi vie po volji bio Ameriki koled, da nauim engleski, ali majka nije htjela ni uti, pogreno mislei da se ondje nalazi luteransko leglo. Danas moram priznati, u ast svome ocu, kako je jedan od mojih najveih nedostataka u knjievnom ivotu upravo nepoznavanje engleskog. Ponovni pogled na Barranquillu, s mosta istog onog broda Capitan de Caro kojim smo putovali tri mjeseca prije, uznemirio mi je srce, kao da sam predosjetio da se vraam sasvim sam u stvarni ivot. Sreom, roditelji su dogovorili smjetaj i hranu s roakom Joseom Mariom Valde-blanquezom i njegovom suprugom Hortensiom, mladim i simpatinim parom, koji su sa mnom podijelili svoj mirni ivot u jednostavnom dnevnom boravku, spavaonici i malom taracanom dvoritu, uvijek u sjeni zbog rublja to se suilo na ianom uetu. Oni su spavali u sobi sa svojom estomjesenom kerkicom. Ja, pak, na sofi u dnevnom boravku koja se nou pretvarala u krevet. Koled San Jose nalazio se kojih est blokova od kue, u parku badema gdje se neko nalazilo najstarije gradsko groblje i jo uvijek se moglo nabasati na razbacane koice i ostatke mrtvake odjee to su provirivali izmeu podnih ploa. Onoga dana kada sam uao u glavno dvorite, odravala se sveanost prve godine, u nedjeljnim odorama s bijelim hlaama i plavom suknenom jaknom, i nisam mogao zatomiti strah mislei kako oni znaju sve ono to ja ne znam. No ubrzo sam uvidio da su jednako nespremni i uplaeni pred neizvjesnostima budunosti kao i ja. Moja osobna utvara bio je brat Pedro Reyes, prefekt prve godine,

koji je nastojao uvjeriti upravu kole da ja nisam spreman za koled. Pretvorio se u nonu moru to me presretala na nezamislivim mjestima i podvrgavala trenutanoj provjeri znanja u kojoj se redovito krila teka klopka: Vjeruje li da Bog moe stvoriti kamen toliko teak da ga ne moe podignuti? upitao bi ne ostavljajui mi vremena za razmiljanje. Ili ova druga opaka zamka: Ako opaemo ekvator zlatnim pojasom debelim pedeset centimetara, za koliko e se poveati masa Zemlje?. Nisam pogodio nita, iako sam znao odgovore, jer mi je strah zavezao jezik, kao prvi put pri telefonu. Strah je bio opravdan, jer je brat Reyes imao pravo. Nisam bio spreman za koled, no nisam mogao tek tako odbaciti sretnu okolnost to su me primili bez provjere znanja. Drhtao sam od samoga pogleda na njega. Neki su kolege zlonamjerno tumaili njegovo dosaivanje, ali nisam imao nikakva razloga pomiljati na takvo to. Osim toga, savjest mi je ila na ruku, jer sam prijamni ispit poloio bez problema, glatko odrecitiravi pjesmu fra Luisa de Lena, i nacrtao kredama u boji na ploi Krista koji je izgledao kao iv. Komisija je bila tako zadovoljna da je zaboravila aritmetiku i nacionalnu povijest. Problem s bratom Revesom se sredio jer je za Veliki tjedan trebao crtee za svoje satove botanike, a ja sam mu ih narisao i ne trepnuvi. Ne samo da me prestao salijetati nego mi je ponekad za vrijeme odmora potanko objanjavao pitanja to ih nisam znao ili neka jo neobinija koja su se kasnije, kao sluajno, pojavljivala na sljedeim provjerama znanja na prvoj godini. Ipak, svaki put kad bi me zatekao u drutvu, rugao se, smijui se na sav glas, kako sam ja jedini uenik treeg razreda osnovne koji se dobro snalazi na prvoj godini koleda. Sada shvaam da je imao pravo. Prije svega zbog pravopisa koji me muio tijekom cijelog kolovanja, a i dalje plai lektore mojih rukopisa. Oni posebno blagonakloni tjee se kako su to strojopisne pogreke. Olakanje u mojim strahovima pruio mi je dolazak slikara i pisca Hectora Rojasa Heraza kao profesora crtanja. Bilo mu je kojih dvadesetak godina. Uao je u uionicu u pratnji oca prefekta, a njegov je pozdrav odjeknuo poput treska vratima u sparini u tri poslijepodne. Nehajne ljepote i elegancije filmskoga glumca, u

pripijenoj jakni od laganog sukna s pozlaenim pucetima, s modernim prslukom i arenom svilenom kravatom. No najudnije je izgledao njegov polucilindar, na trideset stupnjeva u hladu. Bio je vii od gornje poprene grede, tako da se morao prignuti kada je crtao po ploi. Pokraj njega, otac prefekt izgledao je kao da ga je Bog napustio. Na prvi pogled vidjelo se da ne zna predavati i da mu nedostaje strpljenja za nastavu, no istodobno, njegov zlobni humor zadravao je nau pozornost dok smo se divili njegovim majstorskim crteima to ih je risao po ploi kredama u boji. Izdrao je manje od tri mjeseca u koledu. Nikada nismo saznali zato, ali dalo se pretpostaviti kako se njegova svjetovna pedagogija nije slagala s mentalnim sklopom Drube Isusove. Od samog poetka u koledu stekao sam ugled pjesnika, prvo zbog lakoe kojom sam uio napamet i recitirao iz svega glasa pjesme panjolskih klasika i romantika iz udbenika, a kasnije zbog satirinih rima posveenih kolegama iz razreda koje su objavljene u kolskim novinama. Ne bih ih uope napisao, ili bih im posvetio malo vie panje da sam samo i pomislio kako e zasluiti tu ast da budu tiskane. Jer, zapravo, to su bile puke dobrohotne ale to su na tajnim papiriima kruile kroz drijeme uionica u dva poslijepodne. Otac Luis Posada - prefekt druge godine - uhvatio je jednu od njih, proitao je strogog izraza lica i ukorio me jer se to podrazumijevalo, ali ju je spremio u dep. Ubrzo nakon toga, otac Arturo Mejia pozvao me u svoj ured i predloio da se satirini stihovi koji se nalaze na oduzetim papiriima objave u asopisu Mlade, slubenom glasilu uenika kole. U prvi mah sam se trgnuo od iznenaenja, stida i dragosti, to sam presjekao neuvjerljivim odbijanjem: To su moje gluposti. Otac Mejia pribiljeio je odgovor i u sljedeem broju asopisa, pod tim naslovom Moje gluposti, objavio stihove potpisane s Gabito, uz odobrenje rtava. U sljedea dva broja morao sam objaviti drugi niz stihova, na molbu kolega iz razreda. Tako su ti djeji stihovi, htio to ja ili ne, zapravo moja opera prima. Porokom itanja svega to mi doe pod ruku ispunjavao sam svoje

slobodno vrijeme i gotovo sve vrijeme nastave. Znao sam u cijelosti napamet recitirati pjesme s narodnog repertoara, u to vrijeme u svakodnevnoj upotrebi u Kolumbiji, kao i najljepe stihove panjolskog Zlatnog doba i romantizma, koje sam uglavnom nauio iz samih udbenika. Ta znanja, preuranjena za moju dob, bacala su uitelje u oaj, jer svaki put kad su mi na nastavi postavili kakvo teko pitanje, odgovarao sam kojim knjievnim citatom ili kakvom milju posuenom iz knjiga, koje nisu mogli vrednovati. Otac Mejia je to ipak uinio rekavi: Taj djeak se prenemae, da bi izbjegao izjavu kako sam nepodnoljiv. Nisam morao naprezati pamenje, jer su mi se pjesme i dijelovi dobre klasine proze urezali u memoriju nakon treeg ili etvrtog itanja. Prvo nalivpero dobio sam od oca prefekta jer sam mu, bez zamuckivanja, odrecitirao svih pedeset sedam strofa, od kojih svaka ima deset osmeraca, pjesme Vrtoglavica Gaspara Nuneza de Arcea. itao sam za vrijeme nastave, s knjigom otvorenom na koljenima, tako drsko da sam prolazio nekanjeno samo zahvaljujui razumijevanju uitelja. Jedino to nisam uspio postii svojim dobro rimovanim dodvoravanjima bilo je da mi oproste dnevnu jutarnju misu u sedam. Osim to sam pisao svoje gluposti, pjevao sam kao solist u zboru, crtao aljive karikature, recitirao pjesme na sveanim sjednicama i jo mnogo toga izvan kole, tako da nitko nije shvaao kada ja to uim. Razlog je bio vrlo jednostavan: nisam uio. Usred tolikih nepotrebnih aktivnosti, jo mi uvijek nije jasno zato su se uitelji toliko brinuli o meni, a da nisu estoko reagirali zbog moga katastrofalnog pravopisa. Za razliku od majke koja je od tate skrivala neka moja pisma da mu srce ne bi otkazalo, a druga mi opet vraala ispravljena i ponekad s pohvalama za odreene napretke u gramatici i pravilno koritenje rijei. No ni nakon dvije godine nije bilo napretka na vidiku. I danas muim istu muku: nikada nisam uspio shvatiti zbog ega postoje slova koja se ne izgovaraju ili dva razliita slova koja se izgovaraju jednako, i toliko drugih suvinih pravila. Evo kako sam otkrio sklonost koja e me pratiti cijeloga ivota: uitak razgovora sa starijim uenicima. ak i danas, na sastancima s mladima koji bi mi mogli biti unuci, moram se potruditi da se ne

osjeam mladima od njih. Poelo je kad sam se sprijateljio s dva starija uenika koji su me kasnije pratili u vanim razdobljima moga ivota. Jedan je bio Juan B. Fernandez, sin jednog od triju osnivaa i vlasnika novina El He-raldo u Barranqulli, za koje sam napisao prve lanke i u kojem je on ispekao zanat od prvih vijesti do glavne uprave. A drugi - Enrique Scopell, sin legendarnoga kubanskog fotografa u gradu, koji se i sam bavio foto-reporterstvom. Ipak, bio sam mu zahvalan, ne toliko zbog naih zajednikih uradaka za novine, nego zbog njegova umijea tavljenja koe divljih ivotinja koje je izvozio po cijelom svijetu. Za jedno od mojih prvih putovanja u inozemstvo poklonio mi je kou kajmana od tri metra. - Ova koa jako je skupa - mirno mi je objasnio - ali ti savjetujem da je ne proda sve dok ne pomisli da e umrijeti od gladi. Jo se pitam do koje je mjere mudri Quique Scopell znao da mi poklanja vjeni amulet, jer sam se mnogo puta naao u situaciji da je prodam u godinama kada je glad svaki as kucala na moja vrata. Ipak, jo je uvijek uvam, prasnu i skoro okamenjenu, jer otkada je nosam po cijelom svijetu u kovegu, nije mi uzmanjkao ni novi za hranu. Profesori isusovci, vrlo strogi na nastavi, posve su se drukije vladali na odmorima za kojih su nas poduavali onome to nisu rekli u uionici i tako se ispuhavali u stvarima kojima su nas doista eljeli poduavati. Koliko se sjeam, ta je razlika itekako bila oita i mnogo nam je koristila. Otac Luis Posada, mladi cachaco naprednjakog svjetonazora, koji je dugo godina radio u sindikalnim sektorima, posjedovao je pismohranu kartica raznovrsnih saetih enciklopedijskih podataka, a posebno iscrpni bili su oni o piscima i njihovim djelima. Otac Ignacio Zaldivar bio je baskijski gortak kojega sam posjeivao u Cartageni sve do duboke starosti u samostanu sv. Petra Claverskog. Otac Eduardo Nunez ve je tada bio poodmakao u pisanju monumentalne povijesti kolumbijske knjievnosti, o sudbini koje nisam nita znao. Stari otac Manuel Hidal-go, uitelj pjevanja, ve dobrano zaao u godine, otkrivao je talente za svoju duu i uputao se u izlete u pogansku glazbu koja nije bila u programu.

S ocem Pieschaconom, ravnateljem, nekoliko sam puta sasvim sluajno razgovarao, i ti su mi razgovori potvrdili da me smatra odraslim, ne samo po temama o kojima smo razgovarali, nego po njegovim smje-lim objanjenjima. U mome ivotu bilo je presudno njegovo objanjenje pojmova raja i pakla, koje nisam uspijevao pomiriti s podacima iz katekizma zbog istih zemljopisnih prepreka. Potekoe s tim dogmama ravnatelj mi je olakao svojim smjelim zamislima. Raj bijae, bez veih teolokih zavrzlama, Boja prisutnost. Pakao, naravno, ono suprotno. No u dw mi je navrata priznao da ga mui to u svakom sluaju u paklu ima vatre, ali to nije uspijevao objasniti. Vie zbog tih lekcija za vrijeme odmora nego zbog redovite nastave, zavrio sam godinu s grudima naikanim odlijima. Moji prvi kolski praznici u Sucreu poeli su jedne nedjelje u etiri poslijepodne, na gatu ukraenom vijencima i raznobojnim balonima i trgu pretvorenom u uskrnje sajmite. Tek to sam stupio na vrsto tlo, nevjerojatno spontana plavokosa ljepotica objesila mi se oko vrata i skoro me uguila poljupcima. Bila je to moja polusestra Carmen Rosa, tatina ki iz predbrane veze koja je dola provesti neko vrijeme sa svojom nepoznatom obitelji. Tom je zgodom stigao i tatin vanbrani sin Abelardo, dobar kroja, koji je otvorio radionicu nadomak glavnome trgu i bio moj uitelj ivota u pubertetu. Nova kua, tek namjetena, odisala je veseljem i brojala lana vie, jo jednog brata: Jaimea, roenog u svibnju, u dobrom znaku Blizanca, i jo k tome kao nedonoe. Nisam to znao sve dok nisam stigao kui, jer su se roditelji doimali odlunim da obuzdaju godinje prinove, no majka je pourila objasniti mi kako je on daa svetoj Riti za blagostanje to je ulo u kuu. Doimala se pomlaenom i veselom, raspjevanijom no obino, a tata je lebdio na oblaku dobrog raspoloenja, s prepunom ambulantom i dobro opremljenom ljekarnom, naroito nedjeljom kada su dolazili pacijenti s oblinjih planina. Ne znam je li ikada saznao kako je ta navala doista bila posljedica njegova ugleda dobrog vidara, iako ga seljaci nisu pripisivali homeopatskoj djelotvornosti eernih kuglica natopljenih udesnim esencijama, nego arobnjakom umijeu.

Sucre je izgledao bolje no to sam ga se sjeao, zbog tradicije da se za boine proslave stanovnitvo podijeli na dvije velike etvrti: Zulia, na jugu, i Congoveo, na sjeveru. Osim popratnih natjecanja, postojalo je nadmetanje velikih alegorijskih koija koje su na umjetnikim turnirima predstavljale povijesno suparnitvo gradskih etvrti. Na Badnjak bi se, napokon, sastale na glavnom trgu gdje su se medu njima vodile velike rasprave, a publika bi odluivala koja je od dviju etvrti pobjednik za tu godinu. Carmen Rosa pridonijela je svojim dolaskom novom blistavilu Uskrsa. Moderna i koketna, ubrzo je postala kraljica plesova s pratnjom glasnih udvaraa. Moja majka, inae vrlo ljubomorna na svoje djevojke, njoj je, naprotiv, pomagala oko ljubovanja, to je unijelo neobino ozraje u kuu. Razumijevanje to ga je pokazivala prema Carmen Rosi, nikada nije imala za vlastite keri. Abelardo je, pak, rijeio svoje ivotno pitanje na drukiji nain, u svojoj radionici, odnosno, u jednoj prostoriji podijeljenoj pregradom. Dobro mu je ilo krojenje i ivanje, ali ne tako dobro kao obuzdavanje strasti kao u pastuha, jer je vie vremena provodio u dobrom drutvu u krevetu iza pregrade, nego sam, dosaujui se za ivaim strojem. Za vrijeme tih praznika ocu je pala na pamet udna ideja da me uvede u posao. Za svaki sluaj, upozorio me. Za poetak mi je pokazao kako se naplauju dugovi ljekarne po kuama. Jednog od tih dana poslao me da naplatim nekoliko dugova u kuu La Hora, bordel bez predrasuda koji se nalazio izvan mjesta. Provirio sam kroz odkrinuta vrata sobe s ulice, i ugledao jednu od ena iz kue kako spava u poljskom krevetu, bosa i u kombineu koji joj nije skrivao bedra. Prije no to sam dospio ita izustiti, sjela je na krevet, sneno me pogledavi, i upitala me to elim. Objasnio sam joj kako nosim poruku od oca za vlasnika don Eligia Molinu. Ali umjesto da me uputi k njemu, zapovjedila mi je da uem i navalim preagu na vrata, a kaiprstom mi je dala znak koji je sve rekao: - Doi ovamo. Krenuo sam prema njoj, a kako sam se pribliavao, njezino oteano disanje ispunjavalo je sobu poput nabujale rijeke, sve dok me desnom akom nije uhvatila za ruku, a lijevu zavukla u rasporak.

Obuzela me slatka strava. - Dakle ti si sin doktora s kuglicama - ree, dok me dirkala gipkim prstima to ih je zavukla u hlae, a koje sam osjeao kao da ih je deset. Svukla mi je hlae, ne prestajui aptati mi lijeno na uho, smaknula kombine preko glave i ispruila se poleduke na krevet, samo u gaama s crvenim cvjetovima. - Njih e mi ti skinuti napomenu. - To je zadaa mukarca. Odrijeio sam uzicu, ali u urbi ih nisam mogao skinuti te mi je morala pomoi ispruivi noge uz brzi plivaki pokret. Onda me podigla u zrak, uhvativi me pod pazuha i stavila na sebe u kolski misionarski poloaj. Ostatak je odradila sama, po svome, sve dok nisam umro sam na njoj, praakajui se u juhi od luka medu njezinim bedrima drebice. Ostala je leati u tiini, na boku, gledajui me netremice u oi, a ja sam izdrao pogled u nadi da u ponovno zaplivati, sada bez straha i sporije. Iznenada ree kako mi nee naplatiti dva pesosa za tu uslugu, jer nisam doao s tom nakanom. Onda se ponovno ispruila na leda i pomno mi promotrila lice. - Osim toga - doda - ti si pametni brat Luisa Enriquea, zar ne? Imate jednaki glas. Bio sam dovoljno naivan da je priupitam odakle ga poznaje. - Ne budi glup - nasmijala se. - Imam ovdje ak i njegove gae to sam mu ih zadnji put morala oprati. Uinilo mi se to kao isto pretjerivanje zbog godina moga brata, ali kada sam vidio gae, shvatio sam da je rekla istinu. Onda je skoila onako gola s kreveta baletnom gracioznou i dok se oblaila, objasnila mi je kako su sljedea vrata kue, nalijevo, vrata don Eligia Moline. Na kraju me upitala: - Ovo ti je prvi put, zar ne? Srce mi je poskoilo. - Ma ne - lagao sam joj - ovo mi je jedno sedmi. - U svakom sluaju - posavjetova ona ironino - trebao bi zamoliti brata da te malo podui. Ta mi je premijera dala snaan poticaj. Praznici su trajali od prosinca do veljae i pitao sam se koliko puta po dva pesosa trebam skupiti da ponovo budem s njom. Moj brat Luis Enrique, ve iskusan u tim stvarima, pucao je od smijeha na pomisao da bi netko

nae dobi morao plaati za ono to dvoje rade zajedno i oboje ih usreuje. U feudalnom duhu La Mojane, zemljoposjednici su nalazili zadovoljstvo u obljubi djevica sa svojih dobara, te bi ih nakon nekoliko noi iivljavanja preputali njihovoj sudbini. Moglo se birati izmeu djevojaka koje su nakon plesa izlazile u lov na trg. Ipak, za vrijeme tih praznika jo uvijek su u meni izazivale onaj isti strah kao i telefon, pa sam ih promatrao kako promiu kao odrazi oblaka povrinom vode. Stalno sam bio nemiran zbog pustoi to mi ju je u tijelu ostavila moja prva neoekivana avantura. Jo i danas vjerujem da nije pretjerano pomiljati kako je upravo ona prouzroila nepristupano stanje duha s kojim sam se vratio u kolu. Dodatno me posve zbunila genijalna besmislica bogot-skog pjesnika don Josea Manuela Marroquina, koja je od prve strofe izluivala sluatelje: Sad kad laji psuju, sad kad kukuri pjetliu, sad kad zori ruda s visoni torkih zvonjeva; i kad njaci magarcu i cvrce ptikuu i kad zviduje noobdiu i kad roknje sviu, i kad rura zoriasta iroka poljati pozla, tekure bisee lijes kao ja suni roe i drhtudeni od sturei iako duenu u plame dolazim uzdisati nujno prod tvojih ispozora. Nije mi bilo dovoljno to sam unosio nered kud god bih proao recitirajui beskonane nizove stihova pjesme, nego sam nauio teno govoriti kao izvorni govornik tko zna odakle. esto mi se dogaalo da bih neto odgovarao, no u pravilu odgovor bi bio tako udan ili zabavan, da su profesori izbjegavali postaviti mi pitanje. Netko se vjerojatno zabrinuo za moje mentalno zdravlje kada sam dao toan, ali na prvi pogled nerazumljiv odgovor na jednoj provjeri znanja. Ne sjeam se da je bilo ikakve zle namjere u tim olakim alama koje su sve zabavljale. Primijetio sam da mi se sveenici obraaju kao da sam izgubio razum i ja sam prihvatio igru. Drugi razlog za uzbunu pojavio se kad sam smislio parodiju na crkvene korale s bezbonim stihovima

koje sreom nitko nije razumio. Moj me razrednik, uz pristanak roditelja, odveo specijalistu koji me podvrgao iscrpnom, ali vrlo zabavnom ispitivanju, jer osim to je lijenik bio bistar, resile su ga neodoljiva simpatinost i dobar pristup. Pruio mi je karticu s izokrenutim reenicama koje sam onda morao proitati pravilno. S toliko sam zanosa izvrio zadatak, da lijenik nije odolio iskuenju da se i on prikljui mojoj igri, i padale su nam napamet tako dosjetljive reenice da ih je pribiljeio za svoje budue testove. Na kraju detaljnog ispitivanja mojih navada, pitao me koliko esto masturbiram. Odgovorio sam mu ono to mi je prvo palo na pamet: nikada se nisam usudio. Nije mi povjerovao, ali mi je spomenuo, onako usput, kako je strah negativan faktor za seksualno zdravlje, a njegova sumnjiavost mi se inila vie kao poticaj. Oduevio me i htio sam ga posjetiti kao odrastao, ve kao novinar u E/ Heraldu, da mi ispria osobno miljenje to ga je stekao iz moga pregleda, no samo sam saznao da se davno odselio u Sjedinjene Amerike Drave. Jedan od njegovih nekadanjih kolega bio je izravniji i rekao mi, s velikom naklonou, kako nije uope udno da se nalazi u ludnici u Chicagu, jer mu je oduvijek izgledao gori od svojih pacijenata. Dijagnoza je bila ivani zamor pogoran itanjem nakon jela. Preporuio mi je dvosatno strogo mirovanje nakon obroka i tjelesnu aktivnost jau od obvezne tjelovjebe. Jo se uvijek udim ozbiljnosti kojom su moji roditelji i profesori izvravali njegove upute. Odreivali su mi lektiru i mnogo puta oduzeli tivo kad bi me zatekli kako itam na nastavi s knjigom na koljenima, ispod klupe. Oslobodili su me tekih predmeta i primorali na veu tjelesnu aktivnost vie sati dnevno. Tako, dok su ostali bili na nastavi, ja sam se sam igrao na koarkakom igralitu zabijajui besmislene koeve i recitirajui napamet. Kolege iz razreda podijelili su se od prvoga trenutka na one koji su zaista vjerovali da sam oduvijek lud, na one koji su mislili kako se pravim lud da bih uivao u ivotu, i na one koji su se prema meni ponaali kao i prije, polazei od stajalita da su ludi zapravo profesori. Iz tog doba potjee pria da sam izbaen iz kole zato to sam tintarnicom gaao profesora matematike

dok je na ploi ispisivao vjebe za pravilo trojno. Sreom, tata je to pojednostavio i odluio da se vratim kui prije kraja kolske godine i da ne troim vie vremena ni novaca zbog smetnje koja ne moe biti nita drugo nego bolest jetre. Za mog brata Abelarda, naprotiv, nije postojao ivotni problem koji se ne bi mogao rijeiti u postelji. Dok su me sestre lijeile saalijevanjem, on je propisao arobni recept im sam kroio u njegovu radionicu: - Tebi treba dobra enska. To je shvatio tako ozbiljno da je skoro svaki dan na pola sata odlazio na biljar u lokal na uglu, i ostavljao me iza pregrade svoje krojake radionice sa svojim prijateljicama svih moguih fela, nikada s istom. Bilo je to vrijeme kreativne razuzdanosti koja je potvrdila Abelardovu kliniku dijagnozu, jer sam se sljedee godine vratio u kolu zdrave pameti. Nikada neu zaboraviti veselje s kojim su me doekali kada sam se vratio u koled San /ose, i divljenje s kojim su odali potovanje oevim homeopatskim kuglicama. Taj put nisam stanovao kod Valdeblanquezo-vih, jer je i njima samima bilo pretijesno u kui nakon roenja drugoga djeteta, nego kod Eliecera Garcie, bakina brata s oeve strane, uvenog po dobroti i estitosti. Radio je u banci do mirovine, a najvie me ganula njegova neprekidna strast prema engleskom jeziku. Uio ga je cijeloga svog ivota - poinjao bi rano ujutro i sve do kasno uveer nije prestajao pjevuiti vjebe svojim ugodnim glasom i dobrim izgovorom, dok god mu je to dob doputala. Za praznike i blagdane odlazio je u pristanite vrebati turiste da razgovara s njima, i uspio je tim jezikom ovladati jednako dobro kao i panjolskim, ali ga je vlastita stidljivost prijeila da ga govori s nekim poznatim. Njegova tri sina, sva trojica starija od mene, i njegova ki Valentina, nikada ga nisu uli da govori engleski. Zahvaljujui Valentini, mojoj velikoj prijateljici i nadahnutoj itateljici, saznao sam za postojanje pokreta Pijesak i nebo, to ga je osnovala grupa mladih pjesnika koji su sebi u zadatak stavili obnoviti pjesnitvo karipske obale, ponukani svijetlim primjerom Pabla Nerude. U biti, bili su vjerna lokalna kopija grupe Kamen i

nebo to je tih godina vladala po kavanama, pjesnikim sastajalitima u Bogoti, i u knjievnim prilozima koje je ureivao Eduardo Carranza, djelujui u sjeni panjolca Juana Ra-mona Jimeneza i sa zdravom odlunou da temeljito poiste trulo lie 19. stoljea. Nije ih bilo vie od estorice tek zamomenih mladia, koji su uletjeli takvom snagom u knjievne priloge novina na obali da su ih poeli smatrati velikom umjetnikom nadom. Voda Pijeska i neba zvao se Cesar Augusto del Valle, mladi od koje dvadeset dvije godine, koji obnoviteljsku estinu nije unio samo u teme i osjeaje svojih pjesama, nego i u pravopis i gramatike zakonitosti koji su u njima vladali. istunci su ga smatrali bezvjercem, akademici glupanom, a klasici fanatikom. Ipak, bez obzira na zaraznu estinu njegova nastupa, bio je on, kao i Neruda, nepopravljivi romantik. Roakinja Valentina povela me jedne nedjelje u Cesarovu kuu gdje je ivio s roditeljima, u etvrti San Roque, najpoznatijoj u cijelome gradu po bunim veselicama i zabavama do kasno u no. Bio je koat, izrazito tamnoput i mrav, velikih zejih zuba i upave kose poput pjesnika onog vremena. I, nadasve, ljubitelj veselica i suknji. U njegovoj kui, srednje siromane klase, bilo je toliko knjiga da nije bilo mjesta za jo jednu. Otac mu je bio ozbiljan, prije tuan, a izgledao je kao umirovljeni inovnik i doimao se potitenim zbog sinovljevih jalovih sklonosti. Njegova me majka primila s odreenim aljenjem kao drugoga sina kojega mue isti jadi to su je tjerali u pla zbog njezina vlastitog djeteta. Ta je kua za mene bila otkrie svijeta to sam ga moda nasluivao sa svojih etrnaest godina, ali nikada nisam pojmio do koje mjere. Od toga prvog dana postao sam njezin najuporniji posjetitelj i oduzimao sam pjesniku toliko vremena da mi jo uvijek nije sasvim jasno kako me podnosio. Pomiljao sam da me je koristio za uvjebavanje svojih knjievnih teorija, moda samovoljnih, ali oaravajuih, pred oaranim, no bezazlenim sugovornikom. Posuivao mi je knjige pjesnika za koje nikada nisam ni uo, te bismo razgovarali o njima, a da uope nisam bio svjestan vlastite smjelosti. Naroito kada se radilo o Nerudi iju sam Dvadesetu pjesmu nauio napamet kako bih izludio neke od isusovaca koji

nisu zalazili tim samotnim poetskim puteljcima. Tih su se dana uskomeali kulturni krugovi grada zbog pjesme Meire Delmar posveene karipskome gradu Cartageni koja je zakrila sva sredstva informiranja na obali. Ce-sar del Valle takvom je vjetinom izgovora i glasa proitao pjesmu da sam je znao napamet nakon drugog itanja. Isto tako mnogo puta nismo mogli razgovarati, jer je Cesar pisao na svoj nain. Hodao je sobama i hodnicima kao da je na drugom svijetu, i svaki bi as proao pokraj mene poput mjeseara, iznenada sjeo za pisai stroj, napisao stih, rije, moda toku i zarez, te ponovno ustao i poeo hodati. Promatrao sam ga izvan sebe, sav blaen od ushita to otkrivam jedinstveni i tajni nain pisanja pjesama. Tako je to bivalo za vrijeme pohaanja koleda San Jose, koji mi je pruio zanatski temelj u oslobaanju mojih duhova. Zadnja vijest to sam je saznao o tom nezaboravnom pjesniku, dvije godine kasnije u Bogoti, bio je Valentinin brzojav od samo tri rijei koje nije imala hrabrosti potpisati: Umro je Cesar. Prvi osjeaj to me obuzeo u Barranquilli bez roditelja, bila je svijest o potpunoj slobodi volje. Prijateljstva sam odravao podalje od kole. Meu njima bio je Alvaro del Toro, drugi glas u recitacijama na odmorima i podmladak obitelji Arteta, s kojima sam obiavao obilaziti knjiare i odlaziti u kino. Jedino ogranienje koje su mi postavili u kui ujaka Elie-cera, da bi zatitili svoju odgovornost, bilo je da se vratim do osam sati naveer. Jednoga dana dok sam ekao Cesara del Vallea, itajui u dnevnom boravku u njegovoj kui, navratila je k njemu nevjerojatna ena. Bila je to Martina Fonseca, bijele puti i mulatskog stasa, inteligentna i neovisna i, vjerojatno, pjesnikova ljubavnica. Dva ili tri sata potpuno sam se prepustio uitku razgovora s njom, sve dok se Cesar nije vratio kui, a onda su njih dvoje zajedno otili nekamo bez rijei. Nisam vie uo za nju sve do iste srijede te godine, kada sam je na izlasku s glavne mise zatekao kako sjedi na klupi u parku i eka me. U vezenoj lanenoj haljini koja je isticala njezinu ljepotu, s bisernom ogrlicom oko vrata i cvijetom arke boje zataknutim u dekolte. Ipak, ono to najvie cijenim sada, prisjeajui se, nain je

na koji me pozvala u svoju kuu bez ikakve naznake namjere, ne obazirui se na sveti znak kria ucrtan pepelom to smo ga oboje nosili na elu. Njezin mu, peljar na jednom od brodova to su plovili rijekom Magdalenom, nalazio se na dvanaestodnevnom slubenom putu. to je udno u tome da me njegova supruga pozove jedne neoekivane subote na okoladu s kolaiima? Samo to se obred ponavljao do kraja godine svaki put kada je mu plovio, i uvijek od etiri do est, to je bila satnica programa za mlade kina Rex, a koji mi je sluio kao izgovor u kui ujaka Eliecera da bih bio s njom. Njezina profesionalna specijalnost bila je pripremanje uitelja za osnovne kole. Najsposobnije je pozivala u svoje slobodno vrijeme na okoladu i kolaie, tako da buno susjedstvo nije obratilo panju na novog subotnjeg uenika. Iznenaivala je lakoa te tajne ljubavi koja je strastveno plamtjela od oujka do studenog. Nakon prve dvije subote mislio sam kako neu moi podnijeti silinu elje da budem neprekidno s njom. Bili smo sigurni od svakoga rizika, jer je njezin mu najavljivao svoj dolazak u grad tajnim znakom da bi ona znala da ulazi u luku. Tree subote naeg ljubovanja u krevetu smo zauli udaljeno tuljenje. Ukoila se. - Mirno - ree mi, i prieka jo dva tuljenja. Nije skoila iz kreveta, kako sam oekivao zbog vlastitog straha, nego je zadrala prisebnost: -Jo uvijek nam preostaju tri sata ivota. Opisala mi ga je kao golemog crnca od dva metra i pedalj, s batinom i pol. Zamalo sam prekrio pravila igre zbog naleta ljubomore i to ne bilo kako: htio sam ga ubiti. Njezina zrelost je to razrijeila, i otada me vodila na uzici kroz opasnosti stvarnog ivota kao vuia u janjeoj koi. Loe sam stajao u koli i odbijao sam svaki razgovor na tu temu, ali Martina je preuzela na sebe moju kolsku kalvariju. Iznenadila ju je djetinjarija da zaputam nastavu zbog zadovoljenja demona neodoljivog zova ivota. Logino je, umovao sam. Da je ovaj krevet kola, a ti profesorica, bio bih najbolji uenik ne samo u razredu, nego u itavoj koli. Moje je rijei uzela zdravo za gotovo. - Upravo emo tako i uiniti - najavi ona.

Bez prevelike rtve zapoela je misija mog popravka sa stalnom satnicom. Rjeavala mi je zadae i pripremala me za sljedei tjedan izmeu valjanja po krevetu i majinskih prijekora. Ako zadaa nije bila tono rijeena i na vrijeme, kanjavala me zabranom jedne subote za svake tri greke. Nikada nisam napravio vie od dvije, a u koli su se uoavale promjene. Usprkos svemu, ono to mi je pokazala u praksi bila je nepogreiva formula kojom sam se, naalost, posluio samo na zadnjoj godini gimnazije: kada sam paljivo pratio nastavu i sam pisao zadau umjesto da je prepisujem od kolega, dobivao sam dobre ocjene i mogao sam itati koliko me god volja u slobodno vrijeme i ivjeti svoj ivot bez iscrpljuju-ih nonih uenja i nepotrebnih strahova. Zahvaljujui ovom arobnom receptu bio sam te 1942. godine najbolji ak generacije i za to dobio odlije i razne pohvale. Ali zahvale u povjerenju dobili su lijenici zato to su me tako uspjeno izlijeili od ludila. Na zavrnoj sveanosti shvatio sam kako je postojala zlobna doza cinizma u ganuu kojim sam prijanjih godina zahvaljivao na pohvalama za tue zasluge. Zadnje godine, kada sam ih sam zasluio, uinilo mi se primjerenim ne zahvaliti. Ali zauzvrat sam iz dna due na zavrnoj sveanosti u cijelosti izrecitirao pjesmu Cirkus Guillerma Valencie, bez aptaa, i nauio se vie straha no kranin pred lavovima. Za kolske praznike te dobre godine bio je predvien posjet baki Tranquilini u Aracataci, no ona je morala hitno otii u Barranquillu na operaciju one mrene. Radost ponovnog susreta s njom upotpunilo je veselje zbog djedova rjenika to mi ga je donijela na dar. Uope nije bila svjesna da gubi vid, ili to nije htjela priznati, sve dok vie nije mogla izii iz svoje sobe. Operacija u bolnici Caridad obavljena je brzo i s dobrim izgledima. Kad su joj skinuli zavoje, sjedei onako na postelji, otvorila je oi koje su zraile njezinom novom mladou, lice joj je zasjalo i svu je svoju radost saela u jednu jedinu rije: - Vidim. Kirurg je htio tono odrediti koliko vidi i ona je preletjela sobu svojim novim pogledom i pobrojala sve stvari zadivljujuom preciznou. Lijenik je ostao bez daha, a samo sam ja znao da

predmeti to ih je baka navela nisu oni to se nalaze pred njom u bolnikoj sobi, nego su to predmeti iz njezine spavae sobe u Aracataci kojih se sjeala napamet i znala tono gdje stoje. Vid joj se nikada nije vratio. Moji su roditelji uporno navaljivali da provedem praznike s njima u Sucreu i da dovedem baku. Pretjerano je ostarjela za svoje godine, a pamet joj je sve vie nalikovala lai bez kormilara, no ljepota njezina glasa postala je izraajnija i pjevala je ee i nadahnutije no ikad. Majka je pazila da uvijek bude ista i ureena, kao golema lutka. Vidjelo se da je svjesna svijeta oko sebe, ali ga je povezivala s prolou. Naroito radioemisije koje su u njoj budile djetinju radoznalost. Razlikovala je glasove razliitih spikera koje je prepoznavala kao svoje prijatelje iz mladosti u Riohachi, jer u njezinoj kui u Aracataci nije bilo radija. Proturjeila je ili se nije slagala s komentarima nekih voditelja, raspravljala je s njima o raznim temama ili prigovarala zbog bilo koje gramatike greke kao da su ondje, pokraj njezine postelje, od krvi i mesa, te nije doputala da je se razodjene dok se ne oproste od nje. Onda bi im odgovarala svojom netaknutom besprijekornom pristojnou: - Laka no i vama, gospodine. Mnoge misterije izgubljenih stvari, briljivo uvanih tajni ili zabranjenih poslova otkriveni su iz njezinih monologa: tko je u krinju skrio i odnio pumpu za vodu koja je nestala iz kue u Aracataci, tko je bio pravi otac Matildea Salmone, ija su ga braa zamijenila s drugim i naplatila mu to metkom. Ni moji prvi praznici u Sucreu nisu bili laki bez Martine Fonsece, ali nije postojala ni najmanja mogunost da poe sa mnom. Sama pomisao da je ne vidim mjesecima inila mi se nemoguom. Ali ne i njoj. Naprotiv, kada sam joj to spomenuo, uvidio sam kako je ona ve, kao i uvijek, tri koraka ispred mene. - Htjela sam o tome s tobom razgovarati - poela je bez uvijanja. -Bilo bi najbolje za oboje da promijeni kolu sada kada smo ludi od strasti. Tako e shvatiti da naa veza nee nikada biti vie od onoga to je ve bila. Mislio sam da se ali. - Odmah sutra odlazim i vraam se za tri mjeseca da ostanem s

tobom. Odgovorila mi je u ritmu tanga: - Ha, ha, ha, ha! Tada sam shvatio da je Martinu lako uvjeriti kada kae da, ali nemogue kada je njezin odgovor ne. Nije mi preostalo drugo nego prihvatiti njezinu odluku. Obliven suzama, odluih biti drukiji u ivotu to mi ga je ona namijenila: novi grad, nova kola, novi prijatelji i ak nova osobnost. Tekom sam mukom na to pomislio. S pravom steenim mnogobrojnim odlijima, prvo to sam rekao ocu s dozom dostojanstva bilo je da se neu vratiti u koled San Jose. Ni u Barranquillu. - Hvala dragome Bogu! - uskliknuo je. - Oduvijek sam se pitao odakle ti taj romantiarski poriv da ode u jezuitski koled. Majka je preula komentar. - Ako ne eli onamo, onda mora u Bogotu - zakljui. - Onda ne ide nikamo - brzo e tata - jer nemamo dovoljno novaca za cachacose. udno, ali sama pomisao da ne nastavim kolovanje, to je bio moj ivotni san, tada mi je izgledala nevjerojatno. Do te mjere da sam posegnuo za snom koji mi se inio uvijek nedostinim. - Postoje stipendije - natuknuh. - Mnogo njih - potvrdi tata - ali za bogate. Dijelom je imao pravo, ali ne zbog protekcionizma, nego zato to su formalnosti bile sloene, a uvjeti slabo poznati u javnosti. Zbog centralizma, tko god elio stipendiju, morao je otii u Bogotu, prijei tisuu kilometara u osam dana puta to je stajalo skoro koliko i tri mjeseca u internatu kakva dobroga koleda. ak i tada moglo bi biti uzaludno. Majka je pala u oaj: - Kada ovjek pone troiti, zna se gdje je poetak, ali ne gdje i kraj. Osim toga, ve se nakupilo zaostalih trokova. Luis Enrique, godinu dana mladi od mene, bio je upisan u dvije mjesne kole i obje vrlo brzo napustio. Margarita i Aida dobro su uile u osnovnoj koli asnih sestara, ali ve su razmiljale u kojem bi oblinjem, i ne preskupom gradu mogle nastaviti kolovanje. Gustavo, Ligia, Rita i Jaime nisu jo bili hitni sluajevi, ali su rasli prijeteom brzinom.

Oni, kao i jo troje brae koja su se kasnije rodila, prema meni su se jednako ponaali, kao prema nekome tko uvijek dolazi da bi otiao. Za mene je to bila odluujua godina. Najvea atrakcija svake koije bijahu djevojke izabrane zbog svoje ljupkosti i ljepote, odjevene poput kraljica, koje su recitirale stihove s aluzijama na simbolian rat izmeu dviju polovica mjesta. Ja, jo uvijek napola stranac, uivao sam u povlastici nepristranosti te sam se tako i ponaao. Ipak, te sam godine popustio molbama kapetana Congovea da napiem stihove za svoju sestru Carmen Rosu, koja e biti kraljica velianstvene koije. Oduevljeno sam usliao molbu, no pretjerao sam u napadima na protivnika jer nisam poznavao pravila igre. Nije mi preostalo nita drugo nego popraviti bruku s dvije pjesme pomirenja: jednom za izglaivanje nesporazuma, za ljepoticu Congovea, i drugom za izmirenje, za ljepoticu Zulie. Incident je iziao na vidjelo. Anonimni pjesnik, jedva poznat u mjestu, postao je heroj dana. Dogaaj me uveo u drutvo i osigurao mi prijateljstvo obiju strana. Otada mi nije dostajalo vremena za pripomo u djejim komedijama, dobrotvornim sajmovima i tombolama, pa ak i u sastavljanju govora jednom kandidatu za gradsko vijee. Luis Enrique, koji se ve isticao kao nadahnuti gitarist, to je kasnije i postao, poduio me svirati malenu gitaru tiple. On, Filadelfo Velilla i ja postali smo kraljevi serenada, a najvea nagrada bila nam je kad bi se koja od polaskanih gospi na brzinu odjenula, pozvala nas u kuu i probudila susjede, pa bi nastavili s veseljem do sljedeeg dana. Te nam se godine pridruio Jose Palencia, unuk bogatog i razmetljivog zemljoposjednika, i tako ojaao na sastav. Jose bijae roeni glazbenik koji je znao svirati svaki instrument to mu doe pod ruku. Izgledao je kao filmski glumac, briljantno je plesao i njegova je inteligencija oaravala, a na uspjesima u prolaznim vezama zavidjeli su mu vie no to je to bilo vrijedno zavisti. Ja, naprotiv, nisam znao plesati i nisam to uspio nauiti ak ni u plesnoj koli gospoica Loiseau, est sestara nepokretnih od roenja, koje su unato tome davale satove klasinih plesova ne diui se iz svojih stolaca za ljuljanje. Moj otac, oduvijek osjetljiv na

slavu, doao mi je s novom idejom. Prvi put proveli smo duge sate u razgovoru. Jedva da smo se poznavali. Kada danas gledam, ako emo pravo, nisam ivio s roditeljima vie od tri godine sveukupno, zbrojimo li zajedniki ivot u Aracataci, Barranquilli, Cartageni, Sinceu i Sucreu. Bilo je to vrlo ugodno iskustvo koje mi je omoguilo da ih bolje upoznam. I majka je tako mislila: Kako je dobro to ste ti i tata postali prijatelji. Nekoliko dana kasnije, kuhajui kavu u kuhinji, dodala je: - Tvoj je tata jako ponosan na tebe. Sljedeeg me jutra kriom probudila i apnula na uho: Tata ima iznenaenje za tebe. Zaista, kada je siao na doruak, on mi je sam, pred svima, rekao novost sveanim zanosom: - Spremi svoje krpice, putuje u Bogotu. U prvi sam mah osjetio veliko nezadovoljstvo jer sam tada samo elio ostati zauvijek okruen zabavom bez kraja i konca. No prevladala je naivnost. Odjea za hladnu Bogotu nije bila problem. Otac je imao jedno crno odijelo od engleskog tofa i drugo od samta, oba pretijesna. Tako da smo otili krojau Pedru Leonu Rosalesu, zvanom udotvorac, koji je oba odijela prekrojio na moju veliinu. A majka mi je jo kupila kaput od devine dlake, preostao nakon smrti nekakva senatora. Kad sam ga isprobavao kod kue, moja sestra Ligia, vidovita od roenja, potajice me je upozorila kako senatorov duh nou hoda kuom u tom kaputu. Ogluio sam se na njezine rijei, no bilo bi mi bolje da sam je posluao, jer kad sam ga odjenuo u Bogoti, iz zrcala me umjesto mog odraza gledao mrtvi senator. Zaloio sam ga za deset pesosa u Monte de Piedadu i odmah poderao priznanicu. Obiteljska atmosfera toliko se popravila da sam zamalo zaplakao opratajui se, ali program je izveden bez odstupanja i bez sentimentalnosti. Drugog tjedna u sijenju, nakon burne noi, ukrcao sam se u Ma-gangueu na brod David Arango - zatitni znak tvrtke Naviera Colombiana. Kabinu sam dijelio s dobriinom od sto dvadeset pet kila, osavom po cijelom tijelu. Ime je prisvojio od Jacka Trbosjeka, a bio je zadnji potomak iz roda cirkuskih bacaa noeva iz Male Azije. Na prvi pogled mi se uinilo da bi me mogao zadaviti u snu, ali kako je vrijeme odmicalo, uvidio sam da je

upravo onakav kako izgleda: golema beba s tako velikim srcem da mu ne stane u grudi. Prve je veeri organizirana slubena zabava, s orkestrom i sveanom veerom, ali sam pobjegao na palubu da zadnji put promatram svjetla svijeta koji sam morao zaboraviti bez boli, i zduno sam plakao do zore. Danas se usuujem rei da je jedini razlog zbog kojeg bih se vratio u djetinjstvo taj da ponovno uivam u tom putovanju. Morao sam putovati u oba smjera mnogo puta tijekom etiri godine, koliko mi je nedostajalo do mature, i jo dvije koliko sam studirao, a svaki sam put nauio vie i bolje o ivotu nego u koli. U razdobljima kada je razina vode bila dostatna, put uzvodno trajao je pet dana od Barranquille do Puerto Salgara, odakle se vlakom za dan stizalo u Bogotu. U sunim razdobljima, kada je bilo zabavnije ploviti ako se nekome nije urilo, putovanje je moglo potrajati i do tri tjedana. Imena brodova bila su lagana za pamenje, te svima poznata i bliska: Atlantico, Medellin, Capitan de Caro, David Arango. Njihovi kapetani, kao i Conradovi, bili su autoritativni, dobre udi, izjelice i nikada nisu spavali sami u svojim kraljevskim kabinama. Putovanja bijahu spora i puna iznenaenja. Mi putnici sjedili smo po cijele dane na terasama i promatrali zaboravljena sela, izvaljene kajmane razjapljenih eljusti koji su ekali da im uleti kakav neoprezni leptir, jata aplji koja su polijetala prestraena brazdom to je ostajala na vodi iza broda, jata pataka iz unutranjih movara, morske krave koje su pjevale na pjeanim obalama dojei svoje mlade. Za cijeloga putovanja budili smo se u svitanje zbunjeni dreanjem majmuna i papiga. esto bi sijestu prekinuo smradni zadah utopljene krave, nasukane na obali, sa samotnim strvinarom nad utrobom. w Ljudi se danas rijetko upoznaju u zrakoplovu. Na rijenim brodovima mi aci i studenti na kraju smo izgledali kao jedna obitelj, jer smo se svake godine dogovarali da zajedno putujemo. Ponekad se brod znao nasukati i ostati tako na pjeanom sprudu i do petnaest dana. Nitko nije oko toga razbijao glavu jer se zabava nije prekidala, a kapetanovo pismo zapeaeno grbom njegova

peatnjaka vrijedilo je kao isprika za kanjenje u kolu. Od prvoga dana panju mi je privukao najmlai lan jedne obitelji, koji je svirao harmoniku bandoneon kao u snu, eui po cijele dane palubom prvog razreda. Guio sam se od zavisti jer, otkada sam uo prve harmonikae Francisca Ljudine na proslavama 20. srpnja u Aracataci, navaljivao sam na djeda da mi kupi harmoniku, ali nam se baka isprijeila na putu alom koju je neumorno ponavljala - da su svi harmonikai klempavci. Kojih trideset godina kasnije u Parizu na Meunarodnom kongresu neurologa, uinilo mi se da sam prepoznao otmjenog harmonikaa s broda. Vrijeme je uinilo svoje: pustio je boem-sku bradu, a i odjea mu je porasla koja dva broja, no sjeanje na njegovo umijee bijae tako ivo da nisam mogao pogrijeiti. Ipak, njegov odgovor nije mogao biti oporiji kada sam ga upitao ne predstavivi se: - Kako bandoneon? Iznenaeno je odvratio: - Ne znam o emu govorite. Osjetio sam kako se zemlja otvara pod mojim nogama, i do neba sam mu se ispriavao zato to sam ga zamijenio s uenikom koji je svirao bandoneon na Davidu Arangu, tamo negdje poetkom sijenja 1944. Tada se ozario, sjetivi se. Bio je to Kolumbijac Salomon Hakim, jedan od svjetski poznatih neurologa. Razoaralo me to je harmoniku zamijenio medicinskim inenjerstvom. Drugi mi je putnik privukao panju zbog svoga povuenog dranja. Mlad i snaan, rumen u licu, s naoalama za kratkovidne i s ve prvim znacima elavosti. Izgledao mi je kao otjelotvorenje turista iz unutranjosti - cachaco turista. Odmah prvoga dana prisvojio je najudobniji naslonja, naslagao nekoliko hrpa novih knjiga na stoli i itao, ne pomak-nuvi se od jutra, sve dok ga ne bi omele veernje zabave. Svaki se dan u restoranu pojavljivao u drukijoj koulji kratkih rukava s cvjetnim uzorkom i dorukovao, ruao i veerao, te opet nastavljao itati sam za najudaljenijim stolom. Ne vjerujem da je ikoga pozdravio. Prozvao sam ga u sebi nezasitni itatelj. Nisam odolio iskuenju i pronjukao sam malo oko njegovih knjiga. Veinom su to bili neprobavljivi traktati o javnom pravu, to ih je itao ujutro, podvlaei i biljeei neto sa strane. Uz podnevni

povjetarac itao je romane. Medu njima, jedan me sasvim prenerazio: Dvojnik Dosto-jevskoga, koji sam pokuao ukrasti u knjiari u Barranquilli, ali nisam uspio. Ludio sam od elje da ga proitam. Do te mjere, da sam pomiljao zamoliti ga da mi posudi roman, no nisam imao hrabrosti. Jednog od sljedeih dana pojavio se s Velikim Meaulnesom, o kojem dotada nisam nita uo, ali ubrzo nakon toga postao je jedno od remek-djela koje sam najvie volio. Za razliku od njega, ja sam nosio samo ve proitane i neponovljive knjige: Jeromin oca Colome, koji nikada nisam proitao do kraja, La vordgine Josea Eustasia Rivere; Od Apenina do Anda Edmunda de Amicisa, i djedov rjenik koji sam malopomalo itao satima. Nezasitni itatelj, naprotiv, nije imao vremena da ih sve proita. elim rei, a nisam rekao, da bih dao sve da sam na njegovu mjestu. Trei putnik, naravno, bio je Jack Trbosjek, moj kolega iz kabine, koji je satima trabunjao u snu na nepoznatom jeziku. Melodija njegovih glagoljanja stvorila je novu zvunu kulisu mojim itanjima u osvit zore. Rekao mi je da nije svjestan svoga govora u snu, niti je znao na kojem to jeziku sanja, jer se u djetinjstvu sporazumijevao s akrobatima u svom cirkusu na est razliitih azijskih dijalekata, no sve ih je zaboravio kada mu je majka umrla. Znao je samo poljski, svoj materinski jezik, ali smo utvrdili da ni to nije jezik kojim govori u snu. Ne znam nijedno stvorenje njenije od njega dok je pripremao i provjeravao otrice svojih zlokobnih noeva na svome ruiastom jeziku. Njegov jedini problem pojavio se prvoga dana u restoranu kada se potuio konobarima kako nee preivjeti putovanje ako mu ne poslue etiri porcije. Notromo mu pojasni da nee biti problema ako tu uslugu plati kao dodatak uz poseban popust. On je pak odgovorio da je putovao po mnogim morima svijeta i svugdje su mu priznali ljudsko pravo da ne krepa od gladi. Sluaj je doao do kapetana, koji je problem razrijeio na tipino kolumbijski nain odluivi da mu poslue dvije porcije, a konobarima neka se one druge dvije omaknu zbog rastresenosti. No on se jo dodatno osiguravao nabadajui vilicom iz tanjura kolega za stolom i ponekog od gostiju slaboga teka koji su uivali u njegovim

dosjetkama. Trebalo je bitiondje da bi to ovjek povjerovao. Nisam znao to bih sa sobom, sve dok se u Gloriji nije ukrcala grupa studenata koji su naveer slagali trija i kvartete te pjevali krasne serena-de i ljubavna bolera. Kad sam otkrio da imaju tiple vika, pridruio sam im se, vjebao sam s njima svako poslijepodne, a onda smo pjevali do zore. Zahvaljujui zovu srca naao sam rjeenje za dosadu - onaj tko ne pjeva ne moe ni zamisliti kakav je to uitak. Jedne noi punog mjeseca probudilo nas je beskrajno tuno zavijanje to je dopiralo s obale. Kapetan Climaco Conde Abello, jedan od najveih, naredio je da reflektorima potrae odakle dolazi zvuk. Bila je to enka morske krave koja se zaplela u grane palog drveta. Mornari su skoili u vodu, privezali je za vitlo i uspjeli je izvui. Bijae to udesno bie koje moe raznjeiti ovjeka, neto izmeu ene i krave, gotovo etiri metra duga, plavkaste, njene koe i velikoga trupa s golemim grudima pramajke. Upravo sam od kapetana Condea Abella prvi put uo da e svijet propasti ako se nastavi s ubijanjem rijenih ivotinja i zabranio pucanje sa svoga broda. - Onaj kome je do ubijanja, neka ubija u svojoj kui! - viknuo je. -Ne na mome brodu. S velikom nelagodom pamtim 19. sijenja 1961, esnaest godina kasnije, kada me u Meksiko nazvao jedan prijatelj da mi kae kako se parobrod David Arango zapalio i potpuno izgorio u luci Maganguea. Spustio sam slualicu sa stranom svijeu da je toga dana zavrila moja mladost i da je tada i ono malo to nam je preostalo od nae rijeke nostalgije otilo u vraju mater. Danas je rijeka Magdalena mrtva, trulih voda i istrijebljenih ivotinja. Radovi na saniranju rijeke, o emu su toliko govorile vlade koje su se smjenjivale, ali nita nisu poduzimale, iziskivali bi umjetno poumljavanje s nekih ezdeset milijuna sadnica drvea, i to onoga podruja koje je devedeset posto privatno vlasnitvo, a iji bi se vlasnici morali odrei, samo zbog ljubavi prema domovini, devedeset posto svojih sadanjih prihoda. Svako putovanje bila je velika ivotna lekcija koja nas je kratkotrajno, ali nezaboravno povezala sa ivotom mjesta kroz koja

smo prolazili i za koja su mnogi zauvijek vezali svoju sudbinu. Jedan ugledni student medicine uvukao se nepozvan na neku svadbu, bez pitanja zaplesao s najljepom enom, a njezin ga je mu ubio jednim hicem. Drugi se pak nakon legendarne pijanke oenio prvom djevojkom koja mu se svidjela u mjestu Puerto Berrio, i ivio sretno s devetoro djece. Jose Palencia, na prijatelj iz Sucre, osvojio je kravu na bubnjarskom natjecanju u Tenerifeu i odmah je prodao za pedeset pesosa: u to vrijeme pravo bogatstvo. U golemoj etvrti razvrata u Barrancabermeji, glavnom naftnom centru, na nae veliko iznenaenje zatekli smo, dok je pjevao s orkestrom u jednom bordelu, Angela Casia Palenciu, Joseova bratia, koji je godinu dana prije netragom nestao iz Sucre. Zabava je potrajala do zore, a orkestar je podmirio raun. Najneugodnije sjeanje s tih putovanja vezano je za jednu mranu krmu u Puerto Berriu, odakle je nas etvoricu putnika policija izvukla uz batine, bez ikakva objanjenja i bez volje da nas sasluaju, a uhitili su nas pod optubom da smo silovali neku studenticu. Kada smo stigli u policijsku postaju, ve su iza reetaka, bez ijedne ogrebotine, sjedili pravi krivci, nekakve domae skitnice koji nisu imali nikakve veze s naim brodom. Na kraju puta, u Puerto Salgaru, trebalo se iskrcati u pet ujutro i to odjeven za hladnije podneblje. Mukarci u crnim suknenim odijelima, prslucima i polucilindrima i s kaputima preko ruke, promijenili su identitet uz kreketave psalme krastaa i smrad rijeke prepune ivotinjskih leina. Neposredno prije iskrcavanja neobino sam se iznenadio. Jedna prijateljica, neposredno prije puta, nagovorila je moju majku da mi spremi zaveljaj od jake, grube koe s mreom od agave, vunenom dekom i nonom posudom za hitne sluajeve, i sve to omota u prostirku od u-kovine i uvrsti s uadi kojom se vee mrea. Moji prijatelji glazbenici nisu mogli suspregnuti smijeh kad su me ugledali s tom prtljagom u kolijevci civilizacije, a najodluniji je uinio ono na to se ja ne bih odvaio: bacio je to u rijeku. Zadnji prizor toga nezaboravnog puta brodom zaveljaj je koji se vraao kui, noen rijenom strujom. Vlak se od Puerto Salgara poput make verao planinskim putevima

prva etiri sata. Na najstrmijim dijelovima zastajao bi da uhvati zamah te bi ponovno pokuavao svladati uspon sopui poput zmaja. Ponekad su putnici morali sii s vlaka da bi ga rasteretili i pjeaiti do sljedee zaravni. Sela uz put bila su tuna i hladna, a na praznim postajama doekivale su nas samo vjene prodavaice koje su kroz prozore vagona nudile debele ute kokoi, kuhane cijele, u jednom komadu, i iznimno ukusan nenarezan peeni krumpir. Ondje sam doivio prvi put nevidljivo i nepoznato stanje: osjeaj hladnoe. U predveerje, sreom, otvorile bi se odjednom prema obzoru beskrajne savane, zelene i lijepe poput nebeskog mora. Svijet bi postao miran i kratak. Atmosfera u vlaku drukija. Potpuno sam zaboravio nezasitnog itatelja, kada se neoekivano pojavio i uurbano sjeo nasuprot meni. Nevjerojatno. Oduevio ga je jedan bolero koji smo uveer izvodili na brodu i zamolio me da mu napiem rijei. Osim to sam mu napisao tekst, nauio sam ga i pjevati. Iznenadio me njegov dobri sluh i istoa glasa kada ga je otpjevao sam, otprve tono i dobro. - Njezino srce nee izdrati kad ga uje! - uskliknuo je sav ozaren. Tada sam shvatio njegov nemir. Otkako nas je uo kako pjevamo taj bolero na brodu, osjetio je da e to odueviti njegovu djevojku koja ga je prije tri mjeseca ispratila u Bogoti i toga ga dana ekala na postaji. Ponovno ga je uo dva ili tri puta i mogao ga je napisati po sjeanju, ali kada me ugledao samoga na sjedalu u vlaku, odluio je zamoliti me za uslugu. Nakon toga sam se i ja osmjelio i rekao mu s namjerom, ali toboe ne pridajui tome vanost, kako sam se iznenadio kada sam na njegovu stolu vidio knjigu koju je tako teko nai. Iskreno se iznenadio: - Koju? - Dvojnika. Zadovoljno se nasmijao. - Nisam je jo dokraja proitao - objasni. - No to je jedan od najudnijih romana koje sam itao. To je bilo sve to je rekao. Zahvalio mi je na sve mogue naine za bolero i oprostio se vrstim stiskom ruke. Ve se poelo smrkavati kada je vlak usporio, proao ispod nadstrenice prepune hravog lima i stao na mranom peronu.

Uhvatio sam koveg za jeziac i odvukao ga prema ulici prije nego me mnotvo pregazi. Skoro sam ve iziao na ulicu, kad sam zauo kako netko vie: - Mladiu, mladiu! Okrenuo sam se, kao i mnogi drugi mladii, a i oni koji to ba i nisu bili, a hitali su prema izlazu ba kao i ja, kada je nezasitni itatelj proao pokraj mene i u prolazu mi gurnuo knjigu. - Uivaj u njoj! - viknuo mi je prije no to se izgubio u gomili. Bio je to Dvojnik. Toliko sam se zbunio da uope nisam uspio shvatiti to mi se upravo dogodilo. Gurnuo sam knjigu u dep kaputa, a na izlazu iz stanice doekao me udar hladnog vjetra u sumrak. Osjetivi slabost, spustio sam koveg na nogostup i sjeo na nj da bih doao do zraka. Na ulicama nije bilo ive due. Ono malo to sam uspio nazreti kroz zavjesu sitne kiice pomijeane s adom bio je ugao zlokobne i ledene avenije, na dvije tisue etiri stotine metara nadmorske visine, uz polarni zrak koji me guio. I ekao sam sav promrznut najmanje pola sata. Netko me trebao doekati jer je moj otac urnim brzojavom obavijestio svoga roaka don Eliecera Torresa Aranga, koji e skrbiti o meni. Ali tada me nije zabrinjavalo hoe li netko doi po mene, nego strah da u ostati sjediti na pogrebnom kovegu tu, na drugom kraju svijeta gdje nikoga ne poznajem. Odjednom je iz taksija iziao otmjen mukarac, sa svilenim kiobranom i u kaputu od kamelota, dugom sve do glenjeva. Shvatio sam da je to moj skrbnik, iako me samo okrznuo pogledom i proao pokraj mene, no ponestalo mi je hrabrosti da mu dam ikakav znak. Utrao je u postaju i ponovno iziao za koju minutu, potpuno obeshrabren. Na kraju me ugledao i upro prstom: - Ti si Gabito, zar ne? Iskreno sam mu odgovorio: - Jedva. w Bogota je u to vrijeme bila dalek i potiten grad u kojem je rominjala besana kiica jo od poetka 16. stoljea. Zamijetio sam na ulicama previe uurbanih mukaraca, odjevenih poput mene nakon dolaska u taj grad u crna suknena odijela i sa zimskim eirima. No

nije se mogla vidjeti, ni za utjehu, jedna jedina ena. Njima je bio zabranjen ulaz u mrane kavane trgovakog centra, jednako kao i sveenicima u sutanama i vojnicima u odorama. U tramvajima i javnim pisoarima stajao je tuni natpis: Ako se ne boji Boga, boj se sifilisa. Dojmili su me se golemi konji koji su vukli kola s bavama piva, vatromet iskri pri skretanju tramvaja i prometni zastoji uzrokovani prolazom pogrebnih povorki praenih kiom. Bile su to najalobnije povorke otmjenih koija i konja ureenih barunom i ukrasima za glavu s crnim perjem po uzoru na gringose, i s mrtvacima iz dobrostojeih obitelji koje su se drale kao da su upravo one izmislile smrt. Pred crkvom Nieves spazio sam iz taksija prvu enu na ulici, vitku i tajanstvenu, pristalu poput kraljice zavijene u crno, no ostao sam zauvijek djelomice prikraen zbog neprozirnog vela to joj je prekrivao lice. Obeshrabrio sam se. Zbog tmurnog vrta punog tamnih rua i hladnoe koja se zavlaila u kosti, velika i udobna kua u kojoj sam prenoio uinila mi se sablasnom. Pripadala je obitelji Torres Gamboa, oevim roacima koje sam poznavao, no za veerom su mi izgledali neobino, onako zavijeni u pokrivae za spavanje. Najvie me se dojmio odlazak na poinak - zavukao sam se u postelju i uasnuto kriknuo jer mi se kre-vetnina uinila natopljena ledenom tekuinom. Objasnili su mi da je to uvijek tako prvi put i da u se malo-pomalo naviknuti na posebnosti klime. Plakao sam satima, dok me napokon nije svladao nemiran san. Eto kako sam se osjeao etvrti dan nakon dolaska dok sam, borei se s vjetrom i kiicom, hitao prema Ministarstvu obrazovanja, gdje e se otvoriti upisi za dravno natjecanje za stipendije. Red je poinjao na treem katu ministarstva, ispred samih vrata ureda za upis, i vijugavo se sputao stubitem do ulaza u zgradu. Taj zanimljiv prizor je obeshrabrivao. Kada je prestalo kiiti, negdje oko deset ujutro, red se i dalje protezao jo dva bloka preko Avenije Jimenez de Quesada, ne raunajui kandidate koji su se sklonili u vee. Izgledalo mi je nemogue bilo to postii u slinoj grabei. Malo iza podneva, osjetio sam lagano tapanje po ramenu. Bio je to

onaj nezasitni itatelj s broda, koji me je primijetio meu kandidatima na zaelju kolone, ali sam ga jedva prepoznao onakva s polucilindrom i u bogotskom pogrebnom ruhu. Upitao me je, takoer zbunjen: - Ma, kog vraga ti radi ovdje? Objasnih mu. - Kako zgodno! - odvrati on, pucajui od smijeha. - Poi sa mnom uhvatio me za ruku i poveo prema ministarstvu. Tada sam saznao da je on doktor Adolfo Gomez Tamara, predsjednik dravnog vijea za dodjelu stipendija Ministarstva za obrazovanje. Bila je to posve nevjerojatna i jedna od najsretnijih sluajnosti u mome ivotu. Uz tipinu aku alu, Gomez Tamara predstavio me je svojim pomonicima kao najnadahnutijeg pjevaa romantinih bolera. Posluili su me kavom i upisali me preskoivi druge formalnosti, unaprijed me upozorivi kako tim inom ne zlorabe poloaj, nego odaju potovanje nedokuivim bogovima sluajnosti. Obavijestili su me da e se uobiajen ispit odrati u koledu San Bartolome. Pretpostavljali su da se negdje oko tisuu kandidata iz itave zemlje natjee za kojih tri stotine pedeset stipendija, tako da e bitka biti duga i teka, moda i pogubna za moje snove. Oni koji prou ispit doznat e rezultate za tjedan dana, zajedno s obavijesti o gimnaziji koja ih je zapala. Za mene je to bila neugodna novost, jer su me mogli jednako poslati u Medellin kao i u Vichadu. Pojasnie mi kako je ta geografska lutrija smiljena zato da bi se potaknula kulturna razmjena izmeu razliitih podruja zemlje. Nakon obavljenih formalnosti, Gomez Tamara stisnuo mi je ruku jednakim oduevljenjem kojim mi je zahvalio za bolero. - Sada dobro pazi - posavjetova me. - Sve ovisi o tebi. Na izlasku iz ministarstva, nekakav ovjeuljak nalik na sveenika ponudio mi je da e mi isposlovati, bez polaganja ispita, sigurnu stipendiju za koju god gimnaziju elim, u zamjenu za skromnu naknadu od pedeset pesosa. Za mene je taj iznos predstavljao pravo bogatstvo, ali vjerujem da bih mu platio da sam imao toliko, samo da izbjegnem beskrajan strah od ispita. Nekoliko dana kasnije, prepoznao sam ga na fotografiji u novinama kao varalicu i vou skupine prevaranata koji su se izdavali za sveenike koji pomau pri obavljanju poslova u odreenim nadlenim slubama.

Nisam raspremio koveg, siguran da e me poslati tko zna kamo. Toliko sam bio pesimistian da sam uoi ispita zavrio s glazbenicima s broda u nekoj prvarnici u besramnoj etvrti Cruces. Pjevali smo za pie, a cijena jedne pjesme bila je aa rakije chicha, oporog pia od prevrelog kukuruza kojemu su vrsni pijanci popravljali okus barutom. Tako sam zakasnio na ispit, u glavi mi je bubnjalo i uope se nisam sjeao ni gdje sam bio ni tko me doveo kui prijanje noi, no saalili su se i pustili me u veliku dvoranu dupkom punu kandidata. Letimian pogled na pitanja dostajao je da shvatim kako sam unaprijed propao. Tek da odvratim panju onih koji su na nas pazili, posvetio sam se rjeavanju pitanja iz drutvenih znanosti, jer su mi se ona uinila najlakima. Odjednom sam osjetio snaan nalet nadahnua koji mi je omoguio smisliti vjerojatne i udesne odgovore uz puku sreu. Osim u matematici, kojoj nisam mogao doskoiti ni uz pomo trikova. Ispit iz crtanja, koji sam rijeio brzo, ali dobro, doao mi je kao olakanje. Vjerojatno je to udo chiche, zakljuili su moji prijatelji svirai. U svakom sluaju, na kraju sam se potpuno predao i odluio roditeljima u pismu objasniti razloge zbog kojih se ne mogu vratiti kui. Ispunio sam obvezu i poao zatraiti rezultate ispita tjedan dana kasnije. Slubenica na recepciji vjerojatno je vidjela neki znak na mojim papirima, jer me bez ikakva razloga povela predsjedniku. Zatekao sam ga dobro raspoloenog, samo u koulji i s tada modernim crvenim naramenicama. Pregledao je ocjene mog ispita strunom pomnjom, zamislio se jednom ili dvaput, i na kraju uzdahnuo. - Nije loe - promrmlja sebi u bradu. - Osim matematike, ali si se za dlaku izvukao zahvaljujui petici iz crtanja. Naslonio se u stolici s oprugama i upitao me o kojem sam koledu razmiljao. Osjetio sam strah kao malo kada u ivotu, ali nisam oklijevao: - San Bartolome, ovdje u Bogoti. Poloio je dlan na hrpu papira to je stajala na njegovu radnom stolu. - Sve su ovo pisma utjecajnih ljudi koji preporuuju djecu, roake i

prijatelje za bogotske kolede - objasni. Shvatio je kako to nije trebao rei i nastavio: - Ako mi dopusti da ti pomognem, za tebe je najbolja Dravna gimnazija u Zipaquirai, sat vremena vlakom od Bogote. O tom povijesnom gradiu znao sam jedino da posjeduje rudnike soli. Gomez Tamara mi je pojasnio da je to neko bila kolonijalna gimnazija, oduzeta jednoj od redovnikih zajednica nakon nedavne liberalne reforme, a sada ondje predaje odlina grupa mladih profesora modernih nazora. Pomislio sam da mu moram pojasniti neke stvari: - Moj je otac konzervativac - upozorio sam ga. Nasmijao se. - Ne budi tako krut - ree. - Recimo da je liberalan u irem smislu rijei. Ponovno je zauzeo prijanje dranje i odluio da je moja sudbina u tome nekadanjem samostanu iz 17. stoljea, pretvorenom u gimnaziju za bezvjernike, u pospanoj varoi gdje je jedina razonoda uenje. Negdanji se samostan, zapravo, ravnoduno suoio s vjenou. U prvo je vrijeme u kamenu trijema poivao uklesan natpis: Strah od Boga poetak je mudrosti. Ali kada je liberalna vlada predsjednika Alfonsa Lopeza Pu-mareja nacionalizirala kolstvo 1936, geslo je zamijenio grb Kolumbije. Dok sam pokuavao doi do zraka zbog teine akoga kovega, rastuio me pogled s trijema na dvorite s kolonijalnim lukovima isklesanima u ivom kamenu, zeleno olienim balkonima i loncima sa snudenim cvijeem na stubinoj ogradi. Sve se doimalo podreeno vjerskom redu i na svakom koraku bilo je jasno da ve vie od tristo godina ovuda nije proao blagi dodir enske ruke. Razmaen u slobodnim karipskim prostranstvima, prestravio sam se kako u morati proivjeti etiri presudne godine mladenatva u tome mjestu gdje je vrijeme stalo. Dandanas mi se ini nevjerojatnim da su negdanji samostan s prizemljem i jednim katom u okviru sjetnog dvorita, kao i naknadno podignuta zidanica u stranjem dvoritu, dostajali za stan i ured ravnatelja, tajnitvo uprave, kuhinju, blagovaonicu, knjinicu, est uionica, fizikalni i kemijski laboratorij, spremite, sanitarni vor i zajedniku spavaonicu sa eljeznim krevetima

poredanima u nizu za pedeset silom dovuenih uenika iz najsiromanijih predgraa drave i pokojeg Bogotanca. Nasreu, taj poloaj prognanika bila je jo jedna milost moje sretne zvijezde. Zahvaljujui njoj, brzo sam i dobro nauio kakva me je zemlja zapala na svjetskoj lutriji. Dvanaestak zemljaka s Kariba, koji su me primili kao svoga od samoga dolaska, i ja, naravno, bitno smo se razlikovali od drugih: domai i pridolice. Razliite skupine ratrkane po dvoritu, ve od odmora prve veeri, bijahu bogata zbirka uzoraka nacije. Nije bilo neprijateljstava dok se svako drao svoga terena. Odmah sam se sprijateljio s momcima s ka-ripske obale, jer mi Karibljani opravdano smo na glasu kao vrlo buni, gorljivi pobornici zajednitva i neumorni svirai, pjevai i plesai. Bio sam iznimka, ali Antonio Martinez Sierra, odlian plesa rumbe iz Car-tagene, odmah me poduio modernim plesnim koracima za veernjih odmora. Bio je tu i Ricardo Gonzalez Ripoll, moj veliki pomaga u tajnim ljubakanjima, kasnije proslavljeni arhitekt, koji nikada nije prestao jedva ujno pjevuiti istu pjesmu i plesati je sam do kraja ivota. Mincho Burgos, roeni pijanist koji je postao ravnatelj dravnog plesnog orkestra, osnovao je maleni kolski sastav s ciljem da ih podui svirati neki instrument i otkrio mi tajnu drugoga glasa za pjevanje bolera i vallenato pjesama. No njegov najvei pothvat bio je nauiti Guiller-ma Lopeza Guerru, roenog Bogotanca, karipskom umijeu sviranja udaraljki claves, dva tapia kojima se udara jedan o drugi, to je u biti pitanje ritma tri-dva, tri-dva. Humberto Jaimes, iz El Banca, neumorno je uio i nikada ga nije zanimao ples, a odricao se ak i izlazaka za vikend da ne bi prekidao s uenjem. Ne vjerujem da je ikada vidio nogometnu loptu ili proitao bilo kakav prikaz bilo kojega sportskog dogaaja. Sve dok nije diplomirao inenjerstvo u Bogoti i dospio u El Tiempo kao pripravnik sportskog urednika, da bi potom postao glavni urednik rubrike i dobar nogometni izvjestitelj. U svakom sluaju, najudniji sluaj to ga pamtim nesumnjivo je onaj Silvia Lune, posve tamnoputoga momka iz Chocoa koji je diplomirao pravo, zatim medicinu, a kada se inilo da e upisati i trei studij, nestao mi je s

vidika. Daniel Rozo, Pagocio, uvijek se drao kao mudrac koji vlada svim boanskim i ljudskim znanostima i razmetao se njima i na nastavi i na odmorima. Uvijek smo dolazili k njemu kada smo htjeli uti kakvo je stanje u svijetu za vrijeme Drugog svjetskog rata, to smo pratili samo preko glasina, jer nije bilo doputeno unoenje dnevnih novina i asopisa u kolu, a na radiju smo sluali jedino glazbu uz koju smo meusobno plesali. Nismo nikada dospjeli provjeriti odakle je Pagocio izvlaio svoje povijesne bitke u kojima su uvijek pobjeivali saveznici. Sergio Castro iz Quetamea bio je moda najbolji ak svih godina u gimnaziji i uvijek je dobivao najvie ocjene od samoga poetka. ini mi se da je tajna njegova uspjeha ista ona koju mi je otkrila Martina Fonseca dok sam pohaao koled San /ose: nije proputao nijednu rije profesora ili kolega na nastavi, biljeio je ak i ritam disanja predavaa i uvao ih u besprijekornoj biljenici. Moda upravo zbog toga nije trebao troiti vrijeme na pripremanje ispita, a vikendom je itao pustolovne romane dok smo mi ostali naporno uili. Najvjerniji prijatelj s odmora bio mi je isti Bogotanac, Alvaro Ruiz Torres, s kojim sam razmjenjivao tekue novosti o djevojkama za veernjih odmora dok smo etali vojnikim korakom oko dvorita. Ostatak drutva bili su Jaime Bravo, Humberto Guillen i Alvaro Vidal Baron, s kojima sam bio jako blizak u koli, a nastavili smo se viati i godinama kasnije nakon mature. Alvaro Ruiz odlazio je u Bogotu svaki vikend sa svojom obitelji i vraao se dobro opskrbljen cigaretama i novostima o vallenato - popularne karipske pjesme uz ples koje su dobile naziv po kolumbijskoj pokrajini Valle, sa sreditem u gradu Valleduparu u kojemu su nastale ljubakanjima. Upravo me on bodrio u oba poroka dok smo dijelili kolsku klupu, i u ove zadnje dvije godine svojim mi je sjeanjima pomogao osvjeiti ove dogaaje. Zapravo i ne znam to sam nauio za vrijeme zatoenitva u Dravnoj gimnaziji, ali za etiri godine suivota u miru i slozi sa svima, stekao sam jedinstvenu viziju nacije, otkrio sam koliko smo

razliiti i emu sluimo, i jednom za svagda nauio sam kako je u biti svakoga od nas sadrana cijela zemlja. Moda su to htjeli rei u ministarstvu govorei o poticanju regionalnih razmjena pod pokroviteljstvom vlade. Ve u mojoj zreloj dobi, pozvali su me u pilotsku kabinu jednoga prekooceanskog aviona: prve rijei kojima mi se obratio kapetan bile su odakle sam. Dovoljno mi je bilo uti pitanje da bih odgovorio: - S karipske obale, a vi iz Sogamosa. Jednako se ponaao, a i boja glasa i kretnje bile su mu iste kao u Marca Fidela Bulle, kolege iz klupe iz etvrtog razreda gimnazije. Takvi neoekivani naleti intuicije pokazali su mi kako valja broditi movarama nae nepredvidive zajednice, ak i bez kompasa i protiv struje, i moda je to bio glavni klju u mome knjievnom pozivu. Osjeao sam se kao u snu, jer se nisam natjecao za stipendiju zato to sam htio uiti, nego da bih bio neovisan od bilo kakve druge obveze, blago reeno, prema obitelji. Tri osigurana dnevna obroka dostajala su za pretpostavku kako u tom utoitu za siromane ivimo bolje nego u svojim kuama, pod reimom nadzirane samostalnosti koja se manje primjeuje nego kod kue. Za stolom je vladao trini sustav koji je svakome doputao da sloi obrok po vlastitom ukusu. Novac nije imao nikakvu vrijednost. Dva jajeta od doruka bijahu najcjenjenija moneta, jer se s njima nadmono moglo kupiti bilo koje drugo jelo od sva tri obroka. Svaka je stvar imala svoju pravu protuvrijednost, i nita nije remetilo tu pravinu trgovinu. ak tovie: ne sjeam se nijedne svae koja bi zavrila tuom zbog bilo kojega razloga za sve etiri godine internata. Profesorima, koji su blagovali za drugim stolom u istoj blagovaonici, nisu bile strane takve trampe, jer su im jo uvijek zaostale navike iz njihovih, netom okonanih akih dana. Veinom su bili neenje ili su ondje ivjeli bez supruga, a plae su im bile oskudne gotovo kao i prihodi naih obitelji. alili su se na hranu jednako opravdano kao i mi, a za vrijeme jedne opasne krize ak se razmatrala mogunost da se udruimo s kojim od njih u trajku glau. Samo kad bi dobili poklon ili kada su im dolazili kakvi gosti, priutili bi sebi matovita jela koja bi bar tada naruila istovjetnost

sadraja naih tanjura. Neto takvo dogodilo se u etvrtom razredu, kada nam je na lijenik obeao donijeti na nastavu anatomije jedno volovsko srce za prouavanje. Sljedeeg dana poslao ga je u hladnjak u kuhinju, jo uvijek svjee i krvavo, no kad smo doli po njega za nastavu, vie ga nije bilo. Onda se saznalo da je u zadnji as, u nedostatku volovskog, lijenik poslao srce nekoga zidara koji se okliznuo, pao s etvrtoga kata i poginuo. Vidjevi da nee dotei za sve, kuhari su srce pripremili s biranim umacima vjerujui da je to ono volovsko za koje su im prije napomenuli da stie za profesorski stol. Mislim da su ti skladni odnosi izmeu profesora i aka bili donekle povezani s ondanjom reformom kolstva koja gotovo nije ostavila traga u povijesti, ali je barem nama posluila za pojednostavljenje protokola. Smanjile su se dobne razlike, nije se tako strogo gledalo na noenje kravate i nitko se nije vie bunio to profesori i uenici odlaze zajedno na pie i prisustvuju subotom istim plesovima u potrazi za djevojkama. Takva je atmosfera bila mogua samo zbog vrste uitelja koji su openito doputali neposredan pristup. Profesor matematike pretvarao je uenou i grubim smislom za humor svoje satove u jezive sveanosti. Ime mu je bilo Joaquin Giraldo Santa i prvi je Kolumbijac koji je doktorirao matematiku. Na moju nesreu, i unato obostranim velikim naporima, nikada se nisam uspio uklopiti na njegovoj nastavi. U ono se vrijeme obiavalo govoriti kako se knjievni poziv sukobljava s matematikim i, u mome sluaju, ne samo da se u to moglo povjerovati, nego sam to jo i osjetio na vlastitoj koi. Geometrija je bila milosrdnija, moda zbog djelovanja i miline njezina knjievnog ugleda. Aritmetika se, naprotiv, ponaala neprijateljski jednostavno. Jo i danas, kada zbrajam neto napamet, moram rastaviti brojeve na pribrojnike, a posebno sedam i devet, ije viekratnike nikada nisam uspio zapamtiti. Tako da, kada zbrajam sedam i etiri, oduzmem sedmici dvojku, zbrojim etvorku i peticu koja mi je ostala, te na kraju pribrojim onu dvojku: jedanaest! Mnoenje mi nikada nije ilo, jer nisam uspijevao dozvati iz sjeanja tablicu mnoenja. Algebri sam posvetio najbolju volju, ne samo iz potovanja prema njezinu klasinom podrijetlu nego iz ljubavi i straha prema profesoru.

Uzalud. Padao sam na svakom tromjeseju, dva puta sam ispravio da bih ponovno pao u nezakonitom pokuaju, to su mi ga dopustili iz samilosti. Tri najsamozatajnija profesora bili su jeziari. Prvi je bio profesor engleskoga Mr. Abella, isti Karibljanin savrenog oksfordskog naglaska i pomalo pobone gorljivosti prema VVebsterovu rjeniku kojega je napamet recitirao zatvorenih oiju. Naslijedio ga je dobar mladi profesor Hector Figueroa, strastveni zaljubljenik bolera to smo ih vieglasno pjevali za vrijeme odmora. Dao sam sve od sebe u drijemeu nastave i na zavrnom ispitu, ali mislim kako dobru ocjenu dugujem vie Leu Mari-niu i Hugu Romaniu, odgovornima isto tako za mnoge ljubavne rajeve i samoubojstva zbog ljubavi, nego Shakespeareu. Profesor francuskog na etvrtoj godini, monsieur Antonio Yela Alban, zatekao me uronjenog u detektivske romane. Na njegovim sam se satovima dosaivao podjednako kao i kod drugih profesora, ali njegovi zgodni navodi francuskog jezika s ulice, spasili su me od sigurne smrti od gladi u Parizu deset godina kasnije. Veina profesora kolovala se na Vioj pedagokoj koli, pod vodstvom doktora Josea Francisca Socarrasa, psihijatra iz San Juan del Cesa-ra, koji je nastojao zamijeniti stogodinju sveeniku pedagogiju konzervativne vlade humanistikim racionalizmom. Manuel Cuello del Rio bio je radikalni marksist koji se zbog istih razloga divio Linu Yutangu i vjerovao u duhove. U knjinici Carlosa Julia Calderona, u kojoj se naroito isticao njegov zemljak Jose Eustasio Rivera, autor romana La vordgine, jednako su bili zastupljeni grki klasici, predstavnici kolumbijskog pravca Kamen i nebo i romantiari iz cijelog svijeta. Zahvaljujui jednima i drugima, mi malobrojni revni itai itali smo Svetog Ivana od Kria ili Josea Mariu Vargasa Vilu, kao i apostole proleterske revolucije. Gonzalo Ocampo, profesor drutvenih znanosti, u svojoj je sobi drao solidnu knjinicu politike literature to je kruila bez ikakvih primisli uionicama starijih razreda, no nikada nisam shvatio zato se Podrijetlo obitelji, privatnog vlasnitva i drave Friedricha Engelsa prouavalo za suhoparnih podneva politike ekonomije, a ne na satovima knjievnosti kao epopeja jedne lijepe ljudske

avanture. Guillermo Lopez Guerra itao je za vrijeme odmora Engelsov Anti-Dtihring, posuen od profesora Gon-zala Ocampa. Ipak, kada sam ga zamolio da mi posudi knjigu da bih o njoj mogao razgovarati s Lopezom Guerrom, Ocampo mi je odvratio da mi nee napraviti tu medvjedu uslugu s knjiurinom koja je temeljna za napredak ovjeanstva, ali tako duga i dosadna da moda i nee ui u povijest. Moda su te razmjene ideoloke lektire doprinijele loem ugledu gimnazije koja je proglaena laboratorijem politike nastranosti. No ipak, trebalo je proi dosta godina da shvatim kako je to moda u biti prije bilo spontano iskustvo da bi se kolebljivci trgnuli, a oni ustrajni cijepili protiv svih moguih dogmatizama. Oduvijek sam se najizravnije druio s profesorom Carlosom Juliom Calderonom, profesorom panjolskoga tijekom prva tri razreda, svjetske knjievnosti u etvrtom, panjolske u petom i kolumbijske u estom razredu. Predavao je i neto to je odudaralo od njegova obrazovanja i sklonosti - raunovodstvo. Rodio se u Neivi, glavnom gradu okruga Huila, i neumorno je izraavao svoje domoljubno divljenje Joseu Eustasiu Ri-veri. Morao je napustiti studij medicine i kirurgije, i zbog toga se cijeli ivot osjeao prikraenim, no nije mogao odoljeti zovu umjetnosti i knjievnosti. On je bio prvi profesor iji su umjesni savjeti mrvili moje knjievne pokuaje. U svakom sluaju, meusobni odnosi uenika i profesora bili su iznimno prirodni, ne samo na nastavi, nego na poseban nain i u dvoritu i za vrijeme odmora nakon veere. Sve to omoguavalo je drukije ponaanje od uobiajenog, a koje je nesumnjivo pogodovalo ozraju potovanja i kolegijalnosti u kojemu smo ivjeli. Jednu stranu pustolovinu dugujem Freudovim sabranim djelima koja su stigla u nau knjinicu. Uope nisam razumio njegove opore analize, naravno, ali su me opisi klinikih sluajeva drali u napetosti do samoga kraja, kao i matarije Julesa Vernea. Profesor Calderon zadao nam je na satu panjolskoga sastavak prie s temom po vlastitom izboru. Sjetio sam se jednoga Freudova sluaja o sedmogodinjoj bolesnici, stavio ga u priu i naslovio je cjepidlaki i prozaino: Sluaj opsesivne psihoze. Morao sam je

proitati na satu. Moj kolega iz klupe, Aurelio Prieto, otvoreno i bez sustezanja okomio se na moju drskost jer sam bez ikakva znanstvenog i knjievnog predznanja pisao o tako sloenom sluaju. Objasnio sam mu, vie zlobno nego ponizno, kako sam sadraj preuzeo iz jednoga Freudova klinikog sluaja opisanog u njegovim djelima i kako je moja jedina tenja bila da to upotrijebim u zadai. Profesor Calderon, mislei moda da sam ogoren mnogobrojnim zajedljivim kritikama kolega iz razreda, pozvao me ustranu za vrijeme odmora kako bi me potaknuo da nastavim dalje istim putem. Upozorio me je kako je u prii oito da ne poznajem suvremene tehnike pripovijedanja, ali su isto tako neosporni moj instinkt i volja. Drao ju je dobro napisanom i vidio u njoj barem pokuaj neeg originalnog. Prvi put sam tada uo za retoriku. Dao mi je nekoliko praktinih savjeta o tematici i metrici kod neobveznog pisanja stihova, i zakljuio da bih u svakom sluaju trebao ustrajati u pisanju, ak i ako je to samo zbog duevnog zdravlja. Bio je to prvi u nizu dugih razgovora to smo ih vodili dok sam pohaao gimnaziju, za vrijeme odmora ili kad bi se ve pruila zgoda, i kojima mnogo dugujem u svom knjievnikom ivotu. Ozraje mi je savreno odgovaralo. Jo u koledu San Jose ukorijenila mi se navika itanja svega to mi doe pod ruku, te sam tako provodio slobodno vrijeme i gotovo sve vrijeme nastave. Sa esnaest godina, pismen ili nepismen, mogao sam odrecitirati, napamet i bez predaha, pjesme to sam ih nauio u koledu San Jose. itao sam ih i iitavao, bez pomoi i reda, i gotovo uvijek kriomice, pod satovima. Mislim da sam proitao itavu neopisivu knjinicu gimnazije, sklepanu od ostataka drugih i manje korisnih knjinica - slubenih zbirki, nasljedstva nezainteresiranih profesora, neoekivanih naslova to su se pojavili nakon tko zna kakvih brodoloma. Ne mogu zaboraviti zbirku Biblioteca Aldeana nakladnika Minerve, koja je izdana pod pokroviteljstvom don Daniela Sampera Ortege, a Ministarstvo prosvjete razdijelilo ju je po kolama i gimnazijama. Bilo je tu stotinu tomova svega dobroga kao i najgorega to je dotada napisano u Kolumbiji, i ja sam odluio itati ih redom pa dokle stignem. Jo i danas me zaprepauje da sam gotovo ispunio postavljenu zadau u zadnjim

dvjema godinama u gimnaziji, a jo uvijek nisam uspio ustanoviti je li mi to iemu posluilo. Svitanja u spavaonici sumnjivo su nalikovala na sreu, osim smrtonosnog zvona koje nas je uzbunjivalo - kako smo obiavali govoriti - u pononih est sati. Samo su dvojica ili trojica luaka odmah iskakala iz kreveta da bi medu prvima uhvatili mjesto pod jednim od est ledenih tueva u kupaonici uz spavaonicu. Mi ostali nastojali smo iscijediti zadnje kapljice sna dok je deurni profesor obilazio spavaonicu povlaei pokrivae sa spavaa. Bijae to sat i pol otkrivene intimnosti slaganja kreveta, ienja cipela, tuiranja tekuim ledom iz cijevi bez rue, dok je svatko glasno davao oduka svojim frustracijama i rugao se tuima, odavale se ljubavne tajne, raspravljalo o poslovima i razmiricama i dogovarale trampe. Jutarnja tema neiscrpnih razgovora bilo je poglavlje proitano prijanje veeri. Guillermo Granados ve je od zore velikoduno pokazivao svoje tenorske vrline s nepresunim repertoarom tanga. Ricardo Gonzalez Ri-poll, moj susjed u spavaonici, i ja pjevali smo u duetu karipske pjesme pratei ritam krpice kojom smo latili cipele uz uzglavlja kreveta, dok je prijan Sabas Caravallo trao s kraja na kraj spavaonice, kao od majke roen, s runikom objeenim o svoje armirano-betonsko spolovilo. Da je bilo mogue, veina nas koji smo spavali u internatu, pobjegli bismo zorom na sastanke dogovorene vikendom. Nije bilo nonih uvara ni posebno zaduenih profesora za spavaonice, osim deurnog profesora koji se mijenjao jednom tjedno. A vjeni portir gimnazije, Riverita, zapravo je stalno spavao budan i tako obavljao svoje dnevne zadae. ivio je u sobici u predvorju i dobro obavljao svoj posao, ali nou smo bez problema povlaili zasun s nespretnih velikih vrata, neujno ih zatvarali, uivali u tuoj kui i vraali se ledenim ulicama tik pred zoru. Nikada nismo otkrili je li Riverita doista spavao kao klada, kao to se inilo, ili je to pak bio njegov plemeniti nain da pomogne svojim momcima. Nije bilo mnogo bjegunaca, a njihove su tajne istru-nule u sjeanju vjernih pomagaa. Upoznao sam neke koji su bjeali iz navike i druge, pak, koji su se odvaili izii jednom, zahvaljujui hrabrosti to je ulijeva

napetost pustolovine, a vraali se iscrpljeni od straha. Nikada nismo uli da je itko bio otkriven. Zlokobne none more to sam ih naslijedio od majke, a koje su prodirale u tue snove poput vapaja s onu stranu groba, bile su moj jedini nedostatak u zajednikom ivotu u gimnaziji. Spavai u mojoj neposrednoj blizini predobro su ih poznavali i strahovali samo zbog uasa prvog urlika u tiini ranog jutra. Deurni profesor, koji je spavao u improviziranoj sobici u spavaonici, pospano bi bauljao s jednoga kraja prostorije na drugi sve dok ponovno ne bi zavladala tiina. Nisu to bili samo nekontrolirani snovi, nego su imali neku vezu i s neistom savjesti, jer mi se to dva puta dogodilo u kuama grijeha. Nisam mogao protumaiti te more, jer se nisu dogaale u stravinim snovima nego, naprotiv, u sretnim epizodama na uobiajenim mjestima ili s poznatim ljudima, koji bi mi nenadano otkrili kakav zlokobni podatak uz nevine poglede. Nona mora usporediva je tek s jednom od onih moje majke, u kojoj dri vlastitu glavu u krilu i trijebi gnjide i ui to joj ne daju spavati. Nisam vikao iz straha, nego sam u biti zvao upomo da se netko smiluje i probudi me. U spavaonici gimnazije nije bilo vremena ni za to, jer na prvi jauk oborili bi se na mene jastuci sa susjednih kreveta. Budio sam se zadihan dok bi mi srce divljaki tuklo, no sretan to sam iv. Ono najbolje u gimnaziji bila su itanja naglas prije spavanja. Zapoelo je to na poticaj profesora Carlosa Julia Calderona s priom Marka Tvvaina koju su uenici petog razreda trebali prouiti za jedan neoekivani test sljedeeg dana ujutro. Proitao je sva etiri lista naglas iz svoje sobice da bi uenici koji to nisu stigli sami proitati, mogli napraviti zabiljeke. Zanimanje je bilo tako veliko da je otada uveden obiaj itanja naglas svaku veer prije spavanja. U poetku to nije bilo lako jer je jedan licemjerni profesor nametnuo kriterij izbora i proiavanja tekstova koji e se itati, ali osjetivi opasnost od pobune, prepustio je izbor knjiga starijim uenicima. Prvih veeri itanje je trajalo pola sata. Deurni profesor itao je u svome dobro osvijetljenom sobiku na ulazu u zajedniku spavaonicu, i na poetku smo ga uutkavali izrugujui se hrkanjem, pravim ili hinjenim, ali gotovo uvijek zasluenim. Kasnije se

produilo na sat vremena, ve prema zanimljivosti tiva, a profesora su odmjenjivali uenici po tjednim smjenama. Dobra su vremena zapoela s Nostradamusom i ovjekom sa eljeznom maskom, koji su se svima svidjeli. No jo uvijek mi nije jasan nevjerojatan uspjeh arobnog brijega Thomasa Manria, za vrijeme kojeg se itanja morao umijeati ravnatelj da bi sprijeio da provedemo itavu no budni ekajui poljubac Hansa Castorpa i Clawdie Chauchat. Ili neobina napetost kada smo svi sjedili na krevetima, da ne bismo izgubili nijednu rije zbrkanih filozofskih dvoboja izmeu Napthe i njegova prijatelja Settembrinia. Te je noi itanje trajalo due od sat vremena i bilo pozdravljeno provalom pljeska. Jedini profesor, koji je ostao jednom od velikih nepoznanica moje mladosti, bio je ravnatelj kojega sam zatekao kad sam stigao u gimnaziju. Zvao se Alejandro Ramos, bio je nepristupaan i povuen, prepoznatljiv po naoalama s debelim staklima nalik onim sljepakim kao i po moi kojom se nije razmetao, ali se osjeala u svakoj njegovoj rijei poput eljeznog utega. Silazio je iz svoga sklonita u sedam ujutro da provjeri nau istou prije ulaska u blagovaonicu. Nosio je besprijekorna odijela upadljivih boja, ovratnik ukrobljen kao da je celuloidni, arene kravate i sjajno ulatene cipele. Svaki propust popratio bi gunanjem koje je zapravo bilo nareenje prijestupniku da se vrati u spavaonicu i ispravi ga. Ostatak dana provodio je zatvoren u svom uredu na prvom katu i nismo ga viali do sljedeeg jutra u isto vrijeme, ili dok ne bi preao dvanaest koraka od svog ureda do uionice estog razreda, u kojem je drao svoje jedine satove matematike tri puta tjedno. Njegovi su uenici tvrdili da je genijalac za brojeve i zabavan na satovima, te da njegovo znanje u njima budi divljenje, a strah od zavrnog ispita drhtavicu. Nedugo nakon svoga dolaska, morao sam sastaviti pristupni govor za neku gimnazijsku sveanost. Veina profesora mi je odobrila temu, ali su se svi sloili da zadnju rije u takvim sluajevima ima ravnatelj. ivio je na kraju stubita na prvome katu, ali mi se put do njegovih vrata najednom uinio beskrajno dugim. Loe sam spavao no prije, svezao sam nedjeljnu kravatu, a doruak jedva da sam

okusio. Tako sam slabano pokucao na vrata ureda da mi je ravnatelj otvorio tek nakon treeg kucanja i propustio me bez pozdrava. Sreom, jer ne bih mogao ispustiti ni glasa da mu odzdravim, ne samo zbog njegove hladnoe, nego i zbog velianstvenosti, reda i ljepote ureda s pokustvom od plemenitog drva i barunastim presvlakama, i zida prekrivena divnom policom za knjige, ispunjenom svescima uvezanima u kou. Ravnatelj je obzirno priekao da doem do daha. Onda mi je pokazao pomoni naslonja nasuprot pisaem stolu i spustio se u svoj. Pripremao sam obrazloenje svoga posjeta skoro jednako dugo koliko i govor. Sasluao me bez rijei, kimnuo glavom nakon svake reenice u znak odobravanja, ali jo uvijek ne gledajui u mene, ve u papir to mi je drhturio u ruci. Na nekim mjestima za koja sam mislio da su duhovita, pokuao sam mu izvui smijeak, ali uzalud. ak tovie: siguran sam da je unaprijed znao za razlog moga posjeta, ali morao sam ispuniti obred i sve mu objasniti. Kad sam zavrio, pruio je ruku preko stola i uzeo papir. Skinuo je naoale da bi ga pomno proitao, i zaustavio se samo da unese dvije w ispravke perom. Onda je vratio naoale i obratio mi se, ne gledajui me u oi, astmatinim glasom koji mi je uzdrmao srce. - Pogrijeili ste na dva mjesta - ree. - Napisali ste: U suglasju s buinim raslinjem nae zemlje, to ga je svijet upoznao zahvaljujui mudrom panjolcu Joseu Celestinu Mutisu iz 18. stoljea, ivimo u ovoj gimnaziji u rajskome ozraju. Ali bujni se pie s /', a ne s i, i nije rajsko-me nego rajskom. Osjeao sam se ponienim. Nisam znao to bih rekao za prvu primjedbu, ali za drugu sam bio siguran i odmah sam mu odgovorio isti-snuvi iz grla ono malo glasa to se dalo: - Oprostite, gospodine ravnatelju, rjenik doputa oba oblika, a rajskome mi se uinilo zvunijim. Vjerojatno se osjetio napadnutim koliko i ja jer me i dalje nije gledao, nego je bez rijei dohvatio rjenik s police. Stegnulo mi se srce, jer je to bio isti onaj Atlas moga djeda, ali nov i sjajan, i moda nikad prije otvoren. Otprve ga je otvorio na pravoj stranici, nekoliko puta proitao objanjenje i upitao me, ne diui pogled sa

stranice: - Koji ste razred? - Trei - odgovorih. Zatvorio je rjenik snanim udarcem i prvi put me pogledao u oi. - Odlino - pohvali me. - Samo tako. Tog su me dana kolege iz razreda zamalo proglasili junakom, te su me poeli zvati krajnje podrugljivo primorac koji je razgovarao s ravnateljem. No ipak, od cijeloga razgovora najvie me se dojmilo ponovno suoavanje s osobnom pravopisnom dramom. Nikada to nisam uspio shvatiti. Jedan od profesora pokuao mi je zadati posljednji udarac izjavom kako Simon Bolivar ne zavreuje slavu zbog svoje velike nepismenosti. Drugi su me pak tjeili izlikom da je to bolna toka mnogih. Jo i danas, nakon sedamnaest objavljenih knjiga, korektori probnih otisaka irokogrudno ispravljaju moje pravopisne uase kao obine tiskarske pogreke. U drutvenom ivotu u Zipaquirai svatko je mogao prema svojim sklonostima i svom karakteru pronai mjesto za sebe. Rudnici soli, to su ih panjolci zatekli jo na ivotu, vikendima bijahu turistika atrakcija koju su nadopunjavali peeni flam i nenarezani peeni krumpiri, pripremani u velikim tavama od soli. Nas Karibljane, koji smo stanovali u internatu i zaslueno uivali ugled bukaa i prostaka, pamtili su po dobrom odgoju vrsnih plesaa na modernu glazbu i vjenoj spremnosti za zaljubljivanje nasmrt. Toliko sam se udomaio da sam na dan proglaenja kraja Drugoga svjetskog rata, zajedno sa svima iziao na ulicu u znak veselja, vijui zastave, nosei transparente i kliui pobjedi. Traili su dobrovoljca koji bi odrao govor te sam bez razmiljanja iziao na balkon drutvenoga kluba, suelice glavnom trgu. Smislio sam govor trenutano i patetino ga izdeklamirao, pa su mnogi pomislili da je nauen napamet. Bio je to jedini govor to sam ga morao improvizirati u mojih prvih sedamdeset godina ivota. Zavrio sam s lirskom zahvalom Velikoj etvorki, svakom pojedinano, ali panju je privukla ona posveena nedavno umrlom predsjedniku Sjedinjenih Amerikih Drava: Franklin Delano Roosevelt, koji kao Neustraivi Cid, panjolski

srednjovjekovni junak, zna pobjeivati u bitkama i nakon smrti. Reenica je jo nekoliko sljedeih dana lutala gradom, da bi osvanula na ulinim plakatima i Rooseveltovim posterima u izlozima ponekih trgovina. Tako da prvi javni uspjeh nisam doivio ni kao pjesnik, ni kao romanopisac ve kao govornik, i to je najgore: kao politiki govornik. Otada nije proao nijedan javni in u gimnaziji, a da me nisu izveli na balkon, s tom razlikom to su to tada bili napisani govori, ispravljani do posljednjega daha. S vremenom, zahvaljujui toj drskosti, navukao sam strah od javnih nastupa koji me dovodio do potpune nijemosti na velikim svadbama kao i u krmama Indijanaca odjevenih u pono i sandale od konoplje, gdje bismo na kraju redovito zavrili na podu. Ili u kui Berenice, ljepotice bez predrasuda, koja se sreom nije udala za mene, jer je bila ludo zaljubljena u drugoga, ili u telegrafskom uredu, gdje je nezaboravna Sa-rita slala, s odgodom plaanja, moje tjeskobne telegrame roditeljima kada novac za osobne trokove ne bi stigao na vrijeme, a uza sve to mi je poslane mjenice esto isplaivala unaprijed ne bih li nekako isplivao iz potekoa. Ipak, djevojka koje se najradije sjeam nije bila niija draga nego vila ovisnika o pjesnitvu. Zvala se Cecilia Gonzalez Pizano i bila je iznimno bistra i simpatina, posjedovala nadnaravnu sposobnost pamenja za svekoliko pjesnitvo, te bila slobodna duha, iako je potjecala iz tradicionalno konzervativne obitelji. ivjela je nasuprot glavnog ulaza nae gimnazije s tetom, aristokratkinjom i usidjelicom, u raskonom kolonijalnom zdanju s unutranjim dvoritem punim sunanica. U poetku je nae poznanstvo bilo ogranieno tek na pjesnika nadmetanja, ali je Cecilia postala prava drugarica za cijeli ivot, uvijek nasmijana, i na kraju se uspjela kriomice uvui na satove knjievnosti profesora Calderona. ivei u Aracataci, sanjao sam o bezbrinom ivotu koji bih provodio pjevajui od sajma do sajma, uz harmoniku, to sam oduvijek smatrao najstarijim i najsretnijim nainom pripovijedanja. Kad se ve moja majka odrekla klavira da bi rodila djecu, a otac spremio violinu da bi nas mogao uzdravati, ne bi bilo pravedno da prvorodenac uvede dobar presedan umiranja od gladi zbog glazbe. Povremena sudjelovanja

kao pjeva ili svira tipka u gimnazijskom orkestru, dokazala su da imam sluha za sviranje i najteih instrumenata i da umijem pjevati. Nije prolo nijedno domoljubno okupljanje ili kakva sveana sjednica nae gimnazije, a da na neki nain i ja u tome ne sudjelujem, uvijek zahvaljujui profesoru Guillermu Quevedu Zornosi, skladatelju i ugledniku, stalnom dirigentu gradskog orkestra i autoru Maka - onkraj puta, crvenoga kao srce mladenake pjesme koja je u svoje vrijeme pridonosila ivosti sijela i serenada. Nedjeljom nakon mise, meu prvima sam kroz park dolazio na njegovu svirku, uvijek s uvertirom Rossinijeve Kradljive svrake na poetku i Zborom Cigana iz Verdijevog Trubadura na kraju. Profesor nikada nije saznao, niti sam se usuivao priznati mu da sam tih godina sanjao da budem poput njega. Kada je gimnazija zatraila dobrovoljce za teaj upoznavanja klasine glazbe, prvi koji su digli ruke bili smo Guillermo Lopez Guerra i ja. Teaj se odravao subotom ujutro, pod vodstvom profesora Andresa Parda Tovara, urednika prvog programa klasine glazbe Glas Bogote. Nismo popunili ni etvrtinu blagovaonice pripremljene za teaj, ali sve nas koji smo se nali ondje odmah je osvojila njegova apostolska glagolji-vost. Bijae on savreni cachaco, u blazeru za veernje izlaske, svilenom prsluku, melodiozna glasa i sporih kretnji. Ono to bi danas bilo neobino zbog zastarjelosti, bio je jedino fonograf s ruicom za navijanje koju je okretao znalaki i s ljubavlju dresera tuljana. Poao je od pretpostavke, u naem sluaju ispravne, da smo potpuni neznalice. Tako je poeo s Karnevalom ivotinja Saint-Saeansa, predstavljajui uenim podacima ud svake ivotinje. Onda je pustio, naravno, Peu i vuka od Prokofjeva. Te subotnje zabave usadile su mi pogreno miljenje da je klasina glazba gotovo tajni porok i trebalo je proi mnogo godina da prestanem prepotentno suditi o dobroj i looj glazbi. Do sljedee godine, kada mi je predavao geometriju u etvrtom razredu, nisam imao nikakvih dodira s ravnateljem. Uao je u uionicu prvoga kolskog utorka u deset ujutro, promrmljao pozdrav ne gledajui ni u koga, i dao se na brisanje ploe spuvicom sve dok nije nestao i najmanji trag krede. Onda se

okrenuo prema nama i, preskoivi prozivku, upitao Alvara Ruiza Torresa: - to je toka? Nije bilo vremena za odgovor jer je profesor drutvenih znanosti uletio bez kucanja i priopio ravnatelju da ga hitno zovu iz Ministarstva za obrazovanje. Ravnatelj je urno napustio razred da odgovori na telefonski poziv i nije se vratio na sat. Nikada vie, jer je poziv iz Ministarstva zapravo bila obavijest o njegovoj smjeni s dunosti ravnatelja koju je savjesno obavljao pet godina u gimnaziji, nakon cijelog ivota to ga je asno posvetio profesorskom poslu. Naslijedio ga je pjesnik Carlos Martin, najmlai iz grupe Kamen i nebo, to sam je otkrio u Barranquilli zahvaljujui Cesaru del Valleu. Bio je on tridesetogodinjak s tri objavljene knjige. Proitao sam njegove pjesme i jednom sam ga vidio u nekoj knjiari u Bogoti, ali mu nikada nisam pristupio: nisam znao to bih mu rekao, niti sam pri ruci imao koju od njegovih knjiga da zatraim potpis. Pojavio se jednog ponedjeljka, bez najave, u pauzi za objed. Nismo ga oekivali tako brzo. Vie se doimao kao odvjetnik nego kao pjesnik, u prugastom odijelu od engleskog sukna, visoka ela i tankih bria potkresanih strogou koja se primjeivala i u njegovoj poeziji. Krenuo je svojim odmjerenim korakom prema najbliim skupinama, ugodan i uvijek pomalo dalek, i pruio nam ruku: - Zdravo, ja sam Carlos Martin. U to doba bio sam oaran lirskim prozama Eduarda Carranze objav-ljivanima u knjievnoj rubrici dnevnika El Tiempo i u asopisu Sabado. Izjedale su mi nadahnute knjigom Sivko i ja, Juana Ramona Jimeneza, tada u modi medu mladim pjesnicima koji su pokuavali izbrisati mit o Guillermu Valenciji. Pjesnik Jorge Rojas, nasljednik kratkotrajnog bogatstva, potpomogao je svojim imenom i novcem nakladu originalnih sveia koje su pobudile veliko zanimanje medu njegovim vrnjacima i time ujedinio grupu dobrih, ve poznatih pjesnika. Kuni red korjenito se promijenio. Sablasni lik prijanjeg ravnatelja zamijenila je stvarna prisutnost njegova nasljednika koji je zadrao nunu distancu, no uvijek bio nadohvat ruke. Izostavio je

uobiajeni dnevni pregled urednosti uenika i druga suvina pravila, a ponekad je razgovarao s nama za vrijeme veernjih odmora. Novi me stil usmjerio. Moda je Calderon neto govorio o meni novom ravnatelju, jer me je jedne veeri, nedugo nakon dolaska, detaljno ispitao kakve su to moje veze s pjesnitvom, a ja sam istresao sve to mi je bilo na dui. Pitao me jesam li proitao Knjievno iskustvo, jako spominjano djelo don Alfonsa Revesa. Priznao sam da nisam i sljedeeg dana mi je donio knjigu. Pola sam progutao odmah, itajui ispod klupe za vrijeme nastave, a ostatak na odmorima na nogometnom igralitu. Oduevilo me to jedan tako ugledni esejist prouava pjesme Agustina Lare kao da su stihovi samog Garcilasa de la Vege uz bistru izliku: U narodu omiljene pjesme Agustina Lare nisu narodne pjesme. Za mene je to bilo ravno otkriu poezije rastopljene u juhi svakodnevna ivota. Martin se odrekao velianstvenog ravnateljskog stana. Smjestio je svoj ured otvorenih vrata u glavnom dvoritu, i to ga je jo vie pribliilo naim sijelima nakon veere. Uselio se sa suprugom i djecom, s namjerom da ondje dugo ostane, u veliku kuu kolonijalnog stila na glavnom trgu, a zidove radne sobe prekrio je policama ispunjenim knjigama to ih je samo mogao sanjati itatelj koji je pratio nova stremljenja tih godina. U toj su ga kui vikendom posjeivali njegovi prijatelji iz Bogote, posebno kolege iz Kamena i neba. Jedne sam nedjelje morao otii do njegove kue zbog nekog nenadano iskrsnulog posla s Guillermom Lopezom Guerrom, i ondje smo zatekli Eduarda Carranzu i Jorgea Rojasa, dvije najvee zvijezde. Ravnatelj nam je odmah dao znak da sjednemo kako ne bismo prekinuli razgovor, i ondje smo proveli pola sata, a da nismo razumjeli ni rijei jer su razglabali o knjizi Paula Valervja za koju nismo ni uli. Vidio sam Carranzu vie puta u bogotskirn knjiarama i kavanama te sam ga mogao prepoznati po boji i muzikalnosti glasa koji je pristajao njegovoj osobnosti i jednostavnoj odjei: pravi pjesnik. Jorgea Rojasa, naprotiv, nisam prepoznao u ministarskom odijelu i po nainu govora, sve dok mu se Carranza nije obratio imenom. elio sam prisustvovati

raspravljanju o poeziji trojice najveih, ali nita od toga. Kada su dovrili razgovor, poloivi ruku na moje rame, ravnatelj me predstavio svojim gostima: - Ovo je velik pjesnik. Rekao je to iz pristojnosti, naravno, ali me se itekako dojmilo. Carlos Martin navaljivao je da nas slika s dvojicom velikih pjesnika, to je i uinio, no tek pola stoljea kasnije saznao sam to se dogodilo s fotografijom, kada sam ga posjetio u njegovoj kui na katalonskoj obali, u koju se povukao da bi uivao u svojoj ugodnoj starosti. Gimnaziju je protresao obnoviteljski vjetar. Radio to smo ga koristili samo za sluanje glazbe uz koju smo plesali, pretvorio se s Carlo-som Martinom u izvor informacija, te su se prvi put sluale veernje vijesti i o njima se raspravljalo u dvoritu za vrijeme odmora. Kulturna aktivnost obogaena je osnutkom knjievnoga kluba i tiskanjem asopisa. Kada smo napravili listu moguih kandidata prema njihovim jasno izraenim knjievnim sklonostima, konaan broj nam je ponudio i ime grupe: Knjievni klub trinaestorice. Uinilo nam se to kao iznenaenje sudbine, jer je, usto, bio izazov praznovjerju. Pokrenuli smo ga mi uenici da bismo na tjednim sastancima razgovarali o knjievnosti, iako zapravo i nismo radili nita drugo u svoje slobodno vrijeme, u gimnaziji i izvan nje. Svatko je donosio svoje uratke, itao ih naglas i sluao miljenje ostale dvanaestorice. Ponesen tim primjerom, sudjelovao sam itajui sonete koje sam u to doba potpisivao pseudonimom Javier Garces, koji sam u biti koristio da bih se skrio, a ne zato da bih se istaknuo. Bili su oni samo puke vjebe slaganja stihova bez nadahnua i tenji kojima nisam pridavao nikakvu poetsku vrijednost, jer nisu dolazili iz moje due. Poeo sam oponaajui Queveda, Lopea de Vegu pa ak i Garciu Lor-cu, iji osmerci su do te mjere prirodni da je dovoljno zapoeti, a onda stihovi nadolaze sami. Ta se moja oponaateljska groznica toliko razmahala da sam nakanio parodirati redom svih etrdeset soneta Garcilasa de la Vege. Osim toga, pisao sam na molbe pojedinih kolega pjesme to su ih oni kao svoje darivali svojim nedjeljnim djevojkama. Jedna od njih, u potpunoj tajnosti,

zaneseno mi je proitala stihove to ih je navodno njoj u ast sastavio njezin udvara. Carlos Martin prepustio nam je malenu ostavu u stranjem dvoritu gimnazije kojoj su prozori bili zakraunati zbog sigurnosti. Bilo nas je otprilike pet lanova koji smo meusobno dijelili zadatke za sljedei sastanak. Nitko od njih nije postao piscem, ali nije se o tome radilo, nego 0 pojedinanom iskuavanju mogunosti svakog od nas. Razglabali bismo o naim djelima i estili se kao da se radi o nogometnoj utakmici. Jednom je Ricardo Gomez Ripoll morao izai usred rasprave i zatekao je ravnatelja kako prislukuje tik uz vrata. Njegova je znatielja bila opravdana, jer mu se inilo malo vjerojatnim da svoje slobodno vrijeme uistinu posveujemo knjievnosti. Krajem oujka saznali smo da se prijanji ravnatelj, don Alejandro Ramos, ubio hicem iz pitolja u glavu u Nacionalnome parku u Bogoti. Nitko se nije zadovoljio pripisivanjem samoubojstva njegovoj samotnoj 1 moda depresivnoj prirodi, niti otkrio razumljiv uzrok toga ina iza spomenika generalu Rafaelu Uribeu Uribeu, veteranu iz etiri graanska rata, liberalu kojega su dvojica fanatika ubila udarcem sjekire u predvorju zgrade Parlamenta. Izaslanstvo gimnazije predvoeno novim ravnateljem prisustvovalo je pogrebu profesora Alejandra Ramosa, koji je svima ostao u sjeanju kao oprotaj od jedne epohe. U internatu gotovo da i nije bilo interesa za domau politiku. U kui djeda i bake i previe sam puta uo kako je jedina razlika izmeu liberala i konzervativaca nakon Rata tisuu dana u tome to liberali idu na misu u pet da ih nitko ne bi vidio, a konzervativci u osam da bi ih svi smatrali vjernicima. Ipak, prave razlike poele su se ponovno osjeati trideset godina kasnije, kada je Konzervativna stranka izgubila vlast, a prvi liberalni predsjednici pokuavali otvoriti zemlju novim svjetskim vjetrovima. Konzervativna stranka, poraena hrdom svoje neograniene moi, istila je i ureivala vlastitu kuu uz daleki sjaj Mussolinija u Italiji i magle generala Franca u panjolskoj, dok je prva vlada predsjednika Alfonsa

Lopeza Pumareja sa skupinom istaknutih mladih obrazovanih ljudi pokuavala stvoriti uvjete za moderni liberalizam, moda i ne uviajui da je tek orue povijesne neumoljivosti koja nas dijeli jednako w onako kako je tada bio podijeljen i svijet. Bilo je to neizbjeno. U jednoj od knjiga to su nam ih profesori posudili, vidio sam frazu pripisanu Le-njinu: Ako se ne bavi politikom, politika e se na kraju baviti tobom. No ipak, nakon etrdeset est godina nazadne hegemonije konzervativnih predsjednika, poeo se nazirati mir. Tri mlada predsjednika suvremena svjetonazora otvorili su liberalni pogled u budunost koji se inio spremnim da raspri magle prolosti. Alfonso Lopez Pumarejo, najznaajniji od njih trojice, odvani reformator, prihvatio je 1942. drugi mandat i inilo se da nita ne moe omesti ritam smjena. Tako da smo za vrijeme moje prve godine u gimnaziji bili opijeni vijestima o ratu u Evropi, koji nas je drao u napetosti kao to to nikada nije uspjela domaa politika. Tisak je u gimnaziji bio rijetka pojava jer nismo imali naviku razmiljati o njemu. Prenosivi radioaparati nisu postojali, a jedini radio u koli bila je stara konzola u zbornici koju smo pojaavali do kraja u sedam naveer samo zbog plesne glazbe. Nismo ni pomiljali da se u tom trenutku zakuhava najkrvaviji i najneobiniji od svih naih ratova. Politika je naglo ula u gimnaziju. Podijelili smo se na pristalice liberala i konzervativaca, i tako prvi put saznali tko je na ijoj strani. Otvoreno smo pokazivali svoje stavove, srdano i donekle akademski u poetku, to se kasnije izrodilo u isto ono duhovno ozraje koje je poelo nagrizati zemlju. Prve napetosti u gimnaziji jedva su se primjeivale, ali nitko nije sumnjao u dobar utjecaj Carlosa Martina, predvodnika grupe profesora koji nikada nisu prikrivali svoja uvjerenja. Kad ve novi ravnatelj nije bio oigledni pristalica niti jednih niti drugih, barem je dopustio sluanje veernjih radiovijesti, i otada su politike vijesti prevladavale nad plesnom glazbom. Prialo se bez sigurnog dokaza da u njegovu uredu visi portret Lenjina ili Marxa.

Jedini nagovjetaj pobune to se dogodio u gimnaziji vjerojatno je bio plod te udne atmosfere. U spavaonici su poeli letjeti jastuci i cipele nautrb itanja naglas i spavanja. Ne mogu odrediti to je bio povod, ali mislim - i vie tadanjih kolega slae se sa mnom - da je to bilo zbog nekog ulomka koji je te veeri naglas itan iz knjige Cantaclaro, Romula Gallegosa. udan povod za bitku. Netko je hitno pozvao Carlosa Martina koji je uao u spavaonicu i nekoliko puta proao njome s kraja na kraj uz beskrajni muk to ga je izazvala njegova pojava. Onda, u naletu autoritativnosti, neobinoj za narav poput njegove, naredio nam je da napustimo spavaonicu u pidamama i papuama i da se postrojimo u ledenom dvoritu. Ondje nam je odrao govor u Katilininu stilu, i potom smo se u savrenom redu vratili na spavanje. To je jedini incident to ga se sjeam iz vremena naih godina u gimnaziji. Mario Convers, uenik estoga razreda koji je stigao te godine, zagrijao nas je za ideju da napravimo asopis drukiji od onih uobiajenih u drugim gimnazijama. Bio sam medu prvima s kojima je razgovarao o tome i inio mi se toliko uvjerljivim da sam prihvatio dunost glavnog urednika, polaskan, ali s poprilino nejasnom slikom o svojim zaduenjima. Zadnje pripreme za izlazak asopisa poklopile su se s uhienjem predsjednika Lopeza Pumareja to ga je izvela nekolicina visokih asnika Oruanih snaga dana 8. srpnja 1944, za vrijeme slubenog posjeta na jugu zemlje. Pria, koju je on sam ispripovijedao, vrlo je pouna. Moda nehotice, ispriao je istraiteljima odlinu pripovijest, tvrdei kako nije znao to se dogaa, sve dok ga nisu oslobodili. I tako blisku stvarnom ivotu, da je vojni dravni udar u gradu Pastu ostao kao jo jedna u nizu brojnih smijenih epizoda nacionalne povijesti. Alberto Lleras Camargo, kao prvi zamjenik, svojim je savrenim glasom i izgovorom nekoliko sati drao zemlju uspavanu preko valova Dravnog radija, sve dok predsjednik Lopez nije puten i red ponovno uspostavljen. No proglasio je izvanredno stanje i cenzuru tiska. Predvianja su bila nesigurna. Konzervativci koji su upravljali zemljom tijekom dugih godina, sve od osloboenja od panjolske 1819, nisu pokazivali znakove liberalizacije. Liberali su, naprotiv, u svoje redove privukli elitu mladih intelektualaca

opinjenih mamcima moi, a najradikalniji i najuspjeniji primjerak te elite bio je Jorge Eliecer Gaitan. On je bio jedan od heroja iz moga djetinjstva zbog pokuaja spreavanja represije prema nadniarima s plantaa banana, o kojoj sam sluao prie koje ot-kada pamtim nisam razumio. Baka mu se divila, ali mislim da ju je zabrinjavalo njegovo tadanje podudaranje s komunistima. Stajao sam iza njegovih leda dok je drao gromki govor s balkona na trgu u Zipaquirai, i dojmila me se njegova glava nalik na dinju, glatka i otra kosa i prava indijanska put, te gromki glas u kojem se prepoznavao naglasak bogot-skih ulica, moda pretjeran zbog politike raunice. U njegovu govoru nije bilo rijei o liberalima i konzervativcima, o izrabljivaima i izrablji-vanima, kao kod drugih, nego o siromanima i vlastodrcima, rije koju sam tada prvi put uo, naglaavanu u svakoj reenici, i koju sam bre bolje potraio u rjeniku. On je bio ugledan odvjetnik, istaknuti uenik u Rimu velikoga talijanskog strunjaka za kazneno pravo Enrica Ferria. Tamo je prouavao Mussolinijevo govorniko umijee i usvojio neto od njegova teatralnog stila za govornicom. Gabriel Turbav, njegov takmac iz iste stranke, bio je obrazovan i otmjen lijenik s naoalama u finom zlatnom okviru zbog kojih je pomalo nalikovao na filmskoga glumca. Na jednom tadanjem kongresu Komunistike stranke odrao je nepredvien govor koji je mnoge iznenadio, a neke od njegovih stranakih kolega buruja i uznemirio, no on je smatrao kako nije ni rijeju ni djelom prekrio svoj liberalni habit, ni svoje aristokratsko podrijetlo. Njegova bliskost s ruskom diplomacijom potjee iz 1936. kada je u Rimu uspostavio veze sa Sovjetskim Savezom kao kolumbijski veleposlanik. Sedam godina kasnije, pravno ih je formulirao u VVashingtonu u svojstvu ministra vanjskih poslova Kolumbije u Sjedinjenim Dravama. Njegovi dobri odnosi sa sovjetskim veleposlanstvom u Bogoti bili su vrlo srdani, a prijateljevao je i s nekim elnicima kolumbijske Komunistike stranke koji su mogli dogovoriti izbornu koaliciju s liberalima o kojoj se tih dana mnogo govorilo, ali se nikada nije ostvarila. U isto to vrijeme, dok je bio veleposlanik u VVashingtonu,

u itavoj se Kolumbiji neumorno ukalo kako je on tajna ljubav jedne od velikih zvijezda Hol-lywooda - moda Joan Crawford ili Paulette Godard - no u svakom sluaju nikada se nije odrekao svoje karijere nepotkupiva neenje. Gaitanovi i Turbavevi birai mogli su zajedno osvojiti veinu za liberale i otvoriti nove puteve unutar iste stranke, ali niti jedna od te dvije struje zasebno nee pobijediti ujedinjene i na borbu pripremljene kon-zervativce. Nae su Knjievne novine osvanule tih tekih dana. Kada je prvi broj iziao, iznenadio nas je profesionalni izgled novina od osam stranica u tabloid formatu, dobro ureenih i dobro otisnutih. Najvie su se oduevili Carlos Martin i Carlos Julio Calderon i na odmorima razglabali o pojedinim lancima. Meu njima, najvaniji je bio onaj to ga je na nau molbu napisao Carlos Martin, a u kojem govori o potrebi odvanog osvjeivanja u borbi protiv trgovaca interesima drave, o politiarima ankolizima i o zelenaima koji koe slobodan napredak zemlje. Objavljen je uz njegovu veliku fotografiju na prvoj stranici. Nalazio se tu i Conversov lanak o panjolstvu i jedna moja lirska proza potpisana s Javier Garces. Convers nas je obavijestio kako meu njegovim prijateljima u Bogoti vlada veliki zanos i mogunost novane potpore da bi Knjievne novine pustili u prodaju na veliko kao medukolski asopis. Udar u Pastu onemoguio je distribuciju prvoga broja. Istoga dana kada je objavljen vojni udar, gradonaelnik Zipaquirae uletio je u gimnaziju predvodei vod naoruanih vojnika i zaplijenio primjerke pripremljene za prodaju. Bio je to prepad kao u filmu, koji se moe objasniti samo neijom lanom dojavom da asopis sadri prevratniki materijal. Istog je dana stigla obavijest iz Republikog ureda za tisak da je asopis tiskan bez prethodnog odobrenja cenzorske slube ustanovljene zbog izvanrednog stanja, a Carlos Martin je odmah smijenjen s mjesta ravnatelja. Po naem miljenju bila je to budalasta odluka zbog koje smo se osjeali istodobno ponieni i vani. Naklada asopisa nije prelazila dvjesto primjeraka namijenjenih distribuciji meu prijateljima, ali su nam objasnili da je za vrijeme izvanrednog stanja cenzura

neizbjena. Doputenje je povueno do sljedee naredbe koja nikada nije stigla. Prolo je vie od pedeset godina kada mi je Carlos Martin, za ovu knjigu, otkrio tajnu te besmislene zgode. Onoga dana kada su Novine zaplijenjene, zakazao mu je sastanak u svom uredu u Bogoti sam ministar obrazovanja koji ga je i imenovao - Antonio Rocha - i zatraio da dade ostavku. Carlos Martin ga je zatekao s primjerkom Knjievnih novina u kojemu je sve vrvjelo od podcrtanih reenica to su ih smatrali podrivakim. Jednako je tako proao njegov uvodnik, onaj Maria Conversa, ak i pjesma poznatog vam autora za koju se posumnjalo da je zapravo ifrirana. I tekst Biblije podvuen na takav zlobni nain mogao bi se protumaiti suprotno od svoga pravog znaenja, primijetio je Carlos Martin, koji se tako estoko i oigledno razbjesnio da mu je ministar priprijetio policijom. Imenovali su ga urednikom asopisa Sdbado, to se za intelektualca poput njega vjerojatno smatralo velianstvenim promaknuem. Ipak, zauvijek mu je ostao dojam da je bio rtva desniarske zavjere. ak su ga i napali u jednoj bogotskoj kavani i zamalo je zapucao u samoobrani. Neto kasnije, novi ministar imenovao ga je naelnikom pravnog odjela, te je briljantnu karijeru to ju je ondje izgradio okrunio povlaenjem, okruen knjigama i uspomenama, u svoje utoite u Tarragoni. U isto vrijeme kada je Carlos Martin podnio ostavku - i naravno, ni u kakvoj vezi s njim - po kuama i gostionicama prepriavala se pria iz nepoznatog izvora prema kojoj je rat s Peruom 1932. bio izmiljotina liberalne vlade ne bi li se silom odrala od napada razuzdane konzervativne oporbe. Prema verziji, koja je ak kolala i na apirografiranim lecima, drama je zapoela bez ikakve politike namjere kada je peruanski zastavnik preao rijeku Amazonu s vojnom ophodnjom i na kolumbijskoj obali oteo tajnu draganu naelnika iz Leticie, smutljivu mulatkinju koju su zvali Pila, skraeno od Pilar. Kada je kolumbijski naelnik otkrio otmicu, preao je prirodnu granicu s grupom naoruanih seljaka i preoteo Pilu na peruanskom teritoriju. Ali general Luis Sanchez Cerro, apsolutni peruanski diktator, spretno je iskoristio arku i napao Kolumbiju s namjerom da promijeni granicu na Amazoni u korist

svoje zemlje. Olaya Herrera - pod stranim pritiskom Konzervativne stranke poraene nakon pedeset godina apsolutne vladavine - proglasio je ratno stanje, zapoeo opu mobilizaciju, proistio redove svoje vojske s povjerljivim ljudima i poslao postrojbe da oslobode teritorij to su ga zauzeli Peruanci. Bojni pokli potresao je zemlju i raspalio strasti u naem djetinjstvu: ivjela Kolumbija, dolje Peru. Kada je rat dosegao vrhunac, kruila je pria kako su civilni avioni SCADTA-e bili mobilizirani i naoruani kao ratni vodovi, a jedan od njih, u nedostatku bombi, rastjerao je procesiju Velikog tjedna u peruanskom naselju Guepi, bacajui kokosove orahe. Veliki pisac Juan Lozano y Lozano, kojega je predsjednik Olaya mobilizirao da ga redovito obavjetava o istini u ratu uzajamnih lai, u svojoj je umjetnikoj prozi napisao istinu o tom incidentu, no dugo se lana verzija smatrala valjanom. General Luis Miguel Sanchez Cerro je, naravno, u ratu vidio savrenu priliku da uvrsti svoj eljezni reim. Olaya Herrera imenovao je pak generala konzervativca Alfreda Vasqueza Coba, koji se tada nalazio u Parizu, zapovjednikom kolumbijskih snaga. General je preplovio Atlantik bojnim brodom i uao kroz ue rijeke Amazone sve do Leticie, kada su diplomati s obje strane ve poeli suzbijati rat. Bez ikakve veze s vojnim udarom u Pastu i s incidentom zbog asopisa, Carlosa Martina je na ravnateljskom mjestu zamijenio Oscar Espi-tia Brand, uveni profesor i prestini fiziar. Smjena je u internatu izazvala itav niz sumnjiavosti. Ve od prvoga pozdrava osjetio sam snano nepovjerenje prema njemu zbog zauenosti s kojom se zagledao u moju razbaruenu kosu pjesnika i upavi brk. Izgledao je otro i gledao je ravno u oi strogoga izraza lica. Upravo sam douo vijest da e nam on predavati organsku kemiju i pretrnuo. Jedne subote te godine dok smo u kinu gledali film, negdje na pola veernje projekcije uznemireni je glas preko zvunika priopio da je preminuo jedan uenik gimnazije. Dogaaj me se toliko dojmio da se ne mogu sjetiti koji smo to film gledali, no nikada neu zaboraviti

estinu osjeaja Claudette Colbert trenutak prije no to e se baciti s ograde mosta u nabujalu rijeku. Preminuli je bio esnaestogodinji ak drugog razreda, tek stigao iz dalekoga grada Pasta, blizu granice s Ekvadorom. Dolo je do zastoja u disanju za vrijeme tranja to ga je organizirao profesor tjelovjebe kao kaznu na kraju tjedna za svoje lijene ake. Bio je to jedini smrtni sluaj meu uenicima zbog bilo kakva razloga za vrijeme moga boravka, i nije raalostio samo nas u gimnaziji nego i cijeli grad. Kolege su me izabrali da se na sprovodu oprostim od njega u ime svih nas. Iste veeri zamolio sam novoga ravnatelja da me primi da bih mu pokazao posmrtni govor to sam ga sastavio. Ulazak u njegov ured uznemirio me kao nadnaravno ponavljanje onog jednog jedinog ulaska jo u vrijeme starog pokojnog ravnatelja. Profesor Espitia proitao je moj tekst s traginim izrazom lica i odobrio ga bez ikakve primjedbe, ali kad sam ustao s namjerom da iziem, dao mi je znak da ponovno sjednem. Proitao je moje komentare i stihove, meu mnogim to su neslubeno kruili u vrijeme odmora, i neki od njih uinili su mu se vrijedni objavljivanja u knjievnom prilogu. Nisam pravo uspio ni prevladati svoju nemilosrdnu stidljivost, kada je izrekao ono to je nedvojbeno i bio njegov cilj. Posavjetovao me da oiam pjesnike uvojke, neprimjerene ozbiljnome mukarcu, da potkratim etkasti brk i da se okanim karnevalskih koulja s uzorcima ptica i cvijea. Njegove su me primjedbe istinski iznenadile i, sreom, uspio sam se suzdrati da mu drsko ne odgovorim. On je to primijetio i pomirljivim tonom nastavio mi tumaiti kako strahuje da moj nain odijevanja ne postane moderan medu mladim uenicima zbog ugleda to ga uivam kao pjesnik. Iziao sam iz ureda ganut to su mi priznali moje navade i talent pjesnika na tako visokoj razini, spreman usliati ravnateljevu molbu i promijeniti izgled za tako sveani in. Do te mjere da sam otkazivanje pogrebnih poasti na molbu obitelji doivio kao osobni neuspjeh. Kraj je bio turoban. Netko je primijetio da se staklo na lijesu doima zamagljeno dok je bio izloen u gimnazijskoj knjinici. Alvaro Ruiz Tor-res ga je na zahtjev obitelji otvorio i utvrdio da je iznutra zaista vlano. Paljivo traei uzrok pojave vlage u hermetiki

zatvorenom kovegu, vrcima prstiju lagano je pritisnuo grudi, na to je mrtvac duboko i bolno uzdahnuo. Obitelj je poludjela od pomisli da je iv, sve dok lijenik nije objasnio da su plua, zbog zastoja disanja, zadrala zrak koji je potom iziao pritiskom na grudni ko. Unato jednostavnosti objanjenja, ili moda ba zbog toga, neki su i dalje strahovali da je mladi iv pokopan. U takvu raspoloenju krenuo sam na kolske praznike nakon etvrte godine, arko elei pridobiti roditelje za ideju da ne nastavim kolovanje. Kada sam se iskrcao u Sucreu, sipila je nevidljiva kiica. Kameni zid pristanita izgledao mi je drukije nego u mojim enjama. Trg je bio manji i samotniji nego u sjeanju, a crkva i etalite doimali su se bespomono pod potkresanim stablima badema. areni ukrasni vijenci po ulicama nagovjetavali su Boi, ali ovaj put me to nije oduevilo kao prijanjih godina i nisam prepoznao nikoga od malobrojnih mukaraca pod kiobranima koji su stajali na gatu, sve dok mi jedan od njih nije, u trenutku kada sam pored njega prolazio, rekao jedinstvenim naglaskom i bojom glasa: - Zar me ne prepoznaje? Bio je to moj otac, dosta ispijen zbog izgubljene teine. Nije odjenuo bijelo odijelo od grubog lana, trlia, po kojemu ga se moglo prepoznati izdaleka jo od mladih dana, nego obine hlae, koulju kratkih rukava s nekakvim arenim uzorkom i udan nadgledniki eir. S njim je bio i moj brat Gustavo, kojega nisam prepoznao jer se protegnuo kao i svi de-vetogodinjaci. Sreom, obitelj je zadrala svoju sirotinjsku odvanost i rana veera izgledala je namjerno spravljena da bi me obavijestila da sam u svojoj pravoj i jedinoj kui. Dobra vijest za stolom bila je dobitak na lutriji moje sestre Ligie. Pria to ju je ispriala sama Ligia poinje majinim snom u kojemu je djed pucao u zrak da preplai lopova kojega je zatekao kako krade u staroj kui u Aracataci. Majka je san ispriala za dorukom, u skladu s obiteljskom navadom, i tako su doli na ideju da kupe sreku za loto koja zavrava brojem sedam, zato to djedov revolver ima oblik broja sedam. Nisu imali sree s listiem to ga je majka kupila na poek, kanei ga platiti s novcem od nagrade. Ali Ligia, tada jedanaestogodi-nja djevojica, zamolila je tatu trideset centavosa za sreku koja nije izvuena, a potom jo

trideset da pokua sljedeeg tjedna isti udni broj 0207. Na brat Luis Enrique skrio je sreku elei preplaiti Ligiu, no strah je narastao do neoekivanih razmjera kada ju je uo da je uletjela u kuu urlajui kao luda da je dobila na lutriji. No u urbi nepodoptine, brat je zaboravio gdje je skrio sreku, te su u pomutnji potrage morali isprazniti ormare i kovege, i okrenuti cijelu kuu naopake od dnevnog boravka do nunika. U svakom sluaju, od svega najvie je uznemirivao kabalistiki iznos nagrade: 770 pesosa. Loa vijest bila je kako su roditelji napokon ispunili san da poalju Luisa Enriquea u popravni dom Fontidueno u Medellinu, uvjereni da je to kola za neposlunu djecu, a ne ono to je zapravo bio: zatvor za rehabilitaciju tekih maloljetnih delikvenata. Konanu odluku donio je tata kada je poslao rasputenog sina da naplati raun ljekarne, a ovaj je kupio dobru tiple koju je nauio majstorski svirati, umjesto da preda osam pesosa to ih je dobio. Otac nije nita rekao kada je ugledao gitaru u kui, nego je nastavio traiti od sina naplaeni novac, a Luis Enrique je neumorno odgovarao kako sitniarka nije imala novaca za dug. Prola su i dva mjeseca kada je zatekao oca kako pjevui, prebirui po gitari, nekakvu pjesmicu koju je sam smislio: Vidi me kako samo sviram tiple koja me stajala osam pesosa. Nikada nismo doznali kako je otkrio podrijetlo instrumenta, niti zato se pravio da ne zna za sinovu nepodoptinu, ali je ovaj nestao iz kue dok majka nije smirila supruga. Tada smo uli tatine prve prijetnje da e Luisa Enriquea poslati u popravni dom u Medellinu, no nitko se nije obazirao jer je isto tako najavio da e mene poslati u sjemenite Ocana, ne zbog nekakve kazne, nego zbog asti to je predstavlja sveenik u obitelji, no vie mu je vremena trebalo da se tome dovine, nego da to zaboravi. Gitara je, ipak, bila kap koja je prelila au. O odlasku u popravni dom odluivao je iskljuivo sudac za maloljetnike, no otac je rijeio neispunjavanje uvjeta preko zajednikih prijatelja, s pismom preporuke medellinskog nadbiskupa, monsinjora Garcie Beniteza. Luis Enrique je, pak, jo jednom dokazao svoju dobru ud, i razdragano otiao kao da odlazi

na kakvu zabavu. Praznici bez njega i nisu bili neto naroito. Znao se uklopiti poput pravog profesionalca s Filadelfom Velillom, udotvornim krojaem i virtuozom na tipleu, i naravno s maestrom Valdesom. Nije bilo teko. Na izlasku s uzbudljivih plesova bogataa, u sjenama parka napadala su nas jata naunica sa svakojakim iskuenjima. Jednoj, koja je upravo prolazila onuda, ali nije bila iz iste grupe, zabunom sam predloio da pode sa mnom. Odgovorila mi je uzornom logikom da ne moe jer joj mu kod kue spava. No ipak, dvije noi kasnije obavijestila me da nee navui zasun na vrata prema ulici tri puta tjedno kako bih mogao ui bez kucanja kada mu nije kod kue. Sjeam se njezina imena i prezimena, ali drae mi je zvati je kao i tada: Nigromanta. Toga Boia navravala je dvadesetu i imala abesin-ski stas i tamnu put. U postelji je bila strastvena, tegobnih i tunih vrhunaca, a njezin osjeaj za voenje ljubavi nalikovao je bujici. Od prvoga zagrljaja potpuno smo se prepustili strasti. Njezin mu - kao i Juan Bre-va - imao je divovski stas i enskasti glas. Bio je policijski asnik na jugu zemlje i pratio ga je lo glas da ubija liberale samo zato da ne izgubi preciznost gaanja. ivjeli su u prostoriji podijeljenoj kartonskom pregradom s dvoja vrata, jedna su vodila na ulicu, a druga na groblje. Susjedi su jadikovali da njezino zavijanje sretne kujice uznemiruje mrtve, ali to je vie tulila, vjerojatno su mrtvi bili sretniji to ih ona uznemiruje. Prvog sam tjedna morao bjeati iz sobika u etiri ujutro jer smo pobrkali datume i asnik se mogao stvoriti svakog trenutka. Proao sam kroz velika vrata groblja preko smradnih humaka praen laveom pasa nekrofila. Na drugom mostu kanala vidio sam kako mi ususret dolazi golema sjena koju nisam prepoznao dok se nismo mimoili. Bio je to narednik osobno, koji bi me zatekao u svojoj kui da sam se zadrao pet minuta due. - Dobro jutro, bijelce - srdano me pozdravio. Neuvjerljivo sam mu odgovorio: - Bog vas uvao, narednice. Onda se zaustavio i zaiskao vatre. Zapalio sam ibicu, jako blizu njega, ne bih li zatitio plamen od jutarnjeg povjetarca. Kada se

odmaknuo pripalivi cigaretu, rekao mi je raspoloeno: - Mirie na kurvu na kilometar. Strah me drao krae no to sam to oekivao, jer sam sljedee srijede ponovno zaspao i kada sam otvorio oi, ugledao sam povrijeenog suparnika kako me promatra stojei ispred kreveta. Od strave sam jedva disao. Ona, takoer gola, pokuala je posredovati, no mu ju je odgurnuo revolverskom cijevi. - Ti se ne mijeaj - upozori je. - Valjanje po tuoj postelji rjeava se olovom. Odloio je revolver na stol, otvorio bocu ruma od trske, spustio je tik uz revolver, te smo sjeli suelice i pili bez rijei. Nisam mogao ni zamisliti to e uiniti, ali sam pomislio da bi me ve ubio bez otezanja da je to uistinu htio. Ubrzo se pojavila i Nigromanta, omotana u ponjavu, ali on uperi revolver u nju. - Ovo je muka stvar - obrecne se. Trgnula se i skrila iza pregrade. Dovrili smo prvu bocu kada se prolomio potop. Tada je odepio drugu, prislonio otvor cijevi uz svoju sljepoonicu i gledao me netremice ledenim pogledom. Onda je povukao otponac do kraja, ali je kvrcnuo uprazno. Jedva sam mogao svladati drhtanje ruke kada mi je pruio revolver. - Na tebi je red. Tada sam prvi put uzeo revolver u ruku i iznenadilo me koliko je teak i topao. Nisam znao to da radim. Cijeloga me oblio ledeni znoj, a utroba mi se ispunila uarenom pjenom. Neto sam htio izustiti, ali me glas izdao. Nije mi palo na pamet da pucam u njega, nego sam mu vratio revolver ne shvaajui da mi je to jedina prilika. - to, usrao si se? - upitao me istodobno prezrivo i sretno. - Trebao si misliti na to prije nego si doao. Mogao sam mu rei da i mukarine seru, ali sam shvatio da mi nedostaje petlje za pogubne ale. Onda je otvorio bubanj revolvera, izvukao jedinu kapsulu i bacio je na stol: bila je prazna. U tom trenutku nisam osjeao olakanje nego beskrajno ponienje. Pljusak se stiao neto prije etiri. Obojica smo bili toliko iscrpljeni napetou, da se ne sjeam u kojem mi je trenutku naredio da se odje-nem, to sam posluao s odreenom dostojanstvenou

dvoboja. Tek kada je ponovno sjeo, vidjeh da roni suze. U potocima i bez srama, skoro kao da se hvali njima. Na kraju ih je otro nadlanicom, ispuhao nos prstima i ustao. - Zna li zato te nisam ubio? - upitao me. I sam sebi odgovorio: -Zato to me je samo tvoj otac uspio izlijeiti od uporne gonoreje koja me muila tri godine. Snano me pljesnuo po leima i gurnuo na ulicu. Jo je uvijek kiilo i cijelo je mjesto bilo raskvaeno, a ja sam koraao poplavljenom ulicom kroz vodu to mi je dopirala do koljena, sav u udu to sam iv. Ne znam kako je za taj sukob saznala moja majka, ali je sljedeih dana provodila kampanju uporno se trudei da naveer ne izlazim iz kue. Za to vrijeme ponaala se prema meni kao to bi se ponaala i prema ocu, istim sredstvima za odvraanje panje koja nisu ba mnogo koristila. Traila je dokaze moga razodijevanja izvan kue, otkrivala miris parfema gdje ga nije bilo, pripremala mi teko probavljiva jela prije izlaska zbog narodnog praznovjerja da se ni njezin suprug ni njezini sinovi nee usuditi voditi ljubav usred klonulosti probavljanja. Na koncu, jedne veeri, iscrpivi sve izlike kako bi me zadrala kod kue, sjela mi je suelice i rekla: - Pria se da si se spetljao sa enom jednog policajca i da se on zakleo da e te ubiti. Polo mi je za rukom da je uvjerim da to nije istina, ali glasine su i dalje kolale. Nigromanta mi je slala poruke da je sama, da je njezin mu na putu, da ga ne vida ve neko vrijeme. Silno sam se trudio da izbjegnem njezina mua, no im bi me spazio, bre bolje bi se javio i pozdravio me izdaleka na nain koji se jednako mogao protumaiti kao znak pomirenja ili prijetnje. Na praznicima sljedee godine vidio sam ga zadnji put jedne veeri fandanga kada me ponudio aicom otrog ruma koju se nisam usudio odbiti. Ne znam zbog kojih to opsjenarskih trikova, profesori i ostali uenici koji su me uvijek doivljavali kao povuenog aka, na petoj godini najednom su me poeli gledati kao prokletog pjesnika, nasljednika oputenog ozraja koje je cvalo u vrijeme Carlosa Martina. Jesam li moda zbog elje da to vie nalikujem toj slici, poeo puiti u gimnaziji s petnaest godina? Prvi je udar bio straan.

Gotovo sam cijelu no umirao u vlastitim bljuvotinama na zahodskom podu. Ujutro sam bio iscrpljen, ali duhanski mamurluk, umjesto da mi omrzne i samu pomisao na cigaretu, izazvao je u meni neodoljivu elju da nastavim puiti. Tako je zapoela moja karijera puaa, okorjelog do te krajnosti da nisam mogao smisliti reenicu ako mi usta nisu bila puna dima. U gimnaziji je bilo dozvoljeno puiti samo za vrijeme odmora, ali sam ja molio da me puste u pisoar po dva, tri puta na svakom satu, samo da zadovoljim elju. Tako sam dogurao do tri kutije po dvadeset cigareta dnevno, a ponekad i vie od etiri, ve prema burnosti veeri. U jednom periodu, ve nakon gimnazije, mislio sam da e me izludjeti suhoa grla i bol u kostima. Odluio sam prestati, ali nisam uspio odoljeti elji dulje od dva dana. Ne znam je li mi se zbog istoga razloga oslobodila ruka pri sastavljanju sve odvanijih proznih zadaa to nam ih je zadavao profesor Cal-deron, kao i pri itanju knjiga iz knjievne teorije na koje me je gotovo primoravao. Sada, kada se prisjeam svega, sjeam se da je moje poimanje pripovijedanja bilo pojednostavljeno unato mnogim priama to sam ih proitao od prvog divljenja to ga je izazvala Tisuu i jedna no. ak sam se usudio pomisliti da su se uda o kojima je pripovijedala e-herezada doista dogaala u svakodnevnom ivotu njezina vremena, a prestala su se dogaati zbog dvojbe i straha od uda u sljedeim generacijama. Zbog istih razloga inilo mi se nemoguim da netko u nae vrijeme povjeruje da se iznad gradova i planina moe letjeti na prostirci od rogoine, ili da rob iz Cartagene ispata dvjestogodinju kaznu zatvoren u boci, osim ako autor prie nije sposoban uvjeriti u to svoje itatelje. Nastava iz svih predmeta bila mi je dosadna, osim knjievnosti, gdje sam sve znao napamet i bio jedinstvena zvijezda. Kako mi se nije dalo uiti, sve sam preputao srei. Imao sam prirodno razvijen nagon koji mi je pomagao da predosjetim kritine momente svakoga predmeta i da gotovo pogodim to profesori smatraju najvanijim, a da ne moram nauiti sve ostalo. U biti nije mi bilo jasno zbog ega bih trebao troiti um i vrijeme na predmete koji me ostavljaju ravnodunim i koji mi uope nee sluiti u ivotu. Usudio sam se pomisliti kako me je veina profesora ocjenjivala

vie prema znaaju nego prema ispitima. Spaavali su me nepredvieni odgovori, lude ideje i fantastina dosjetljivost. Ipak, kada sam zavrio peti razred i nauio se akoga straha, osjeajui da ga nisam sposoban prevladati, postao sam svjestan svojih granica. Gimnazija je dotada bila put poploen udima, ali me srce upozoravalo da me na kraju pete godine oekuje nepremostiva zidina. Istina bez uljepavanja upuivala je na to da mi je ponestalo volje, sklonosti, reda, novca i pismenosti da bih se upustio u studiranje. Bolje reeno: godine su letjele, a ja nisam imao ni priblino ideju ime u se u ivotu baviti, ali proi e jo mnogo vremena prije nego shvatim kako je ak i to stanje rasula bilo povoljno, jer ne postoji nita na ovome svijetu to nije korisno za pisca. Ni dravi nije ilo bolje. Oporba konzervativnog natranjatva divljaki je progonila Alfonsa Lopeza Pumareja i on je podnio ostavku na mjesto predsjednika Republike 31. srpnja 1945. Na njegovo mjesto stupio je Alberto Lleras Camargo, kojega je Parlament imenovao da dovede do kraja zadnju godinu predsjednikog mandata. Svojim nastupnim govorom, umirujuim glasom i reenicama visokog stila, Lleras je zapoeo neostvariv zadatak smirivanja duhova u zemlji pred izbor novoga predsjednika. Uz pomo monsinjora Lopeza Llerasa, roaka novog predsjednika, ravnatelj gimnazije uspio je dobiti posebnu audijenciju s namjerom da zatrai pomo vlade u organiziranju kolskog izleta na atlantsku obalu. Nisam znao zato me ravnatelj izabrao da ga pratim u audijenciji, uz uvjet da malo sredim razbaruenu grivu i gortaki brk. Ostali uzvanici bili su Guillermo Lopez Guerra, predsjednikov poznanik, i Alvaro Ruiz Torres, neak Laure Victorie, poznate pjesnikinje smjelih tema iz generacije Novih, kojoj je takoer pripadao Lleras Camargo. Nisam imao izbora: u subotu naveer, dok je Guillermo Granados u spavaonici naglas itao roman koji me nije uope zanimao, frizerski naunik s tree godine oiao me kao regruta i potkresao brkove u tango stilu. Do kraja tjedna trpio sam ale svih koji su me vidjeli zbog moga novog stila. Sama pomisao na ulazak u Predsjedniku palau ledila mi je krv u ilama, ali se

pokazalo da je strah bio bezrazloan jer je jedino znamenje tajnovitosti moi bila tek sveana tiina. Nakon kratkog ekanja u predvorju ukraenom tapiserijama i satenskim zastorima, vojnik u odori uveo nas je u predsjednikov ured. Lleras Camargo neobino je nalikovao na svoje fotografije. Dojmila su me se trokutasta ramena u besprijekornom odijelu od engleskoga gabardena, istaknute jagodice, potpuno bljedilo, zubi nestanog djeaka koji su oduevljavali karikaturiste, odmjerene kretnje i njegov nain rukovanja pri kojemu gleda ravno u oi. Ne sjeam se kako sam zamiljao predsjednike, ali nisam pomislio da su svi poput njega. S vremenom, kad sam ga bolje upoznao, shvatio sam da ni on sam moda nikada nee saznati da je ponajprije zabludjeli pisac. Kada je odve uoljivom pomnou sasluao ravnateljeve rijei, dodao je par prikladnih primjedbi, ali nije donio odluku sve dok nije sasluao i nas trojicu aka. Posvetio nam je jednaku panju i polaskalo nam je to se prema nama ponio s jednakim potovanjem i srdanou kao i prema ravnatelju. Dostajale su dvije zadnje minute pa da postanemo potpuno sigurni kako zna vie o poeziji nego o rijenoj plovidbi i kako ga ona, nedvojbeno, vie zanima. Odobrio je sve to smo zatraili, i usto obeao da e prisustvovati zavrnoj sveanosti u naoj gimnaziji, etiri mjeseca kasnije. Odrao je rije, kao da se radi o najozbiljnijoj sveanosti vlade, i od srca se smijao gledajui duhovitu komediju, prikazanu njemu u ast. Na zavrnom koktelu zabavljao se kao da je jedan od nas, posve oputen, te nije odolio akom iskuenju da podmetne nogu momku koji je posluivao pie, a koji ju je u zadnji as izbjegao. S entuzijazmom zavrne sveanosti otiao sam kui da sa svojom obitelji provedem praznike nakon zavrenog petog razreda i tu su me doekali s radosnom vijeu da se moj brat Luis Enrique vraa nakon godine i pol provedene u popravnom domu. Ponovno me iznenadio njegov dobri karakter. Nije bio ni najmanje kivan ni na koga zbog kazne, i pripovijedao je proivljene nevolje s nepobjedivim smislom za humor. U svojim uznikim razmiljanjima doao je do zakljuka da su ga roditelji dali u

popravni dom u najboljoj namjeri. Ipak, biskupsko okrilje nije ga spasilo tekih svakodnevnih kunji u zatvoru koje ga nisu uspjele pokvariti nego su obogatile njegov karakter i dobar smisao za humor. Prvo njegovo zaposlenje nakon povratka bilo je mjesto tajnika u opini Sucre. Nedugo zatim, naelnik je dobio iznenadne eluane smetnje i netko mu je propisao aroban lijek koji se tek pojavio na tritu: alkaseltzer. Naelnik tabletu nije rastopio u vodi nego ju je progutao kao da je najobiniji aspirin, i udom ga nije uguilo nezadrivo vrenje u elucu. Da bi se oporavio od pretrpljenog straha, odluio je uzeti koji dan odmora, ali zbog politikih razloga nije htio da ga zamijeni nijedan od legitimnih zamjenika, nego je na privremenu dunost postavio moga brata. Zbog te udne povoljne sluajnosti - iako mlai od propisane dobi - Luis Enrique ostao je u povijesti mjesta zabiljeen kao najmlai naelnik. Jedino to me uistinu uznemirivalo za vrijeme tih praznika bio je siguran osjeaj da obitelj u dubini svojih dua zasniva svoju budunost na oekivanjima koja sam trebao ispuniti, a samo sam ja sa sigurnou znao da su to isprazne nade. Dvije ili tri usputne oeve primjedbe za vrijeme objeda navele su me na pomisao kako treba ozbiljno porazgovarati o naoj zajednikoj sudbini, a majka se pourila i potvrdila moju misao. Ako se ovako nastavi - ree - prije ili kasnije morat emo se vratiti u Catacu. Ali kratak oev pogled naveo ju je na ispravak: - Ili ve nekamo. Onda je izilo na vidjelo: mogunost nove selidbe, ma kamo god bilo, pitanje je o kojem se ve govori u obitelji, ne toliko zbog moralnog ozraja koliko zbog irih mogunosti za budunost djece. Do toga trenutka tjeio sam se milju da pripiem mjestu i njegovim stanovnicima, pa ak i svojoj obitelji, osjeaj poraza to me obuzeo. Ali otac je svojom tea-tralnou jo jednom pokazao da je uvijek mogue nai krivca, a da to ne bude ovjek sam. No ono to sam osjeao u zraku bilo je neto mnogo tee. Majku je na prvi pogled brinulo samo zdravlje malog Jaimea, najmlaeg sina, estomjesenog nedonoeta. Veinu je dana provodila s njim, leei u svojoj mrei u spavaoj sobi, guena tugom i depresivnom

vruinom, a u kui se poela primjeivati njezina malodunost. Braa su hodala preputena sama sebi. Vie nije postojalo tono vrijeme za jelo, pa je svatko jeo kad bi osjetio glad. Otac, koji se inae nije dao iz kue, po cijela je jutra iz ljekarne promatrao trg, a popodneva provodio u biljarskom klubu igrajui beskrajne partije. Jednoga dana vie nisam mogao podnijeti napetost. Pruio sam se uz majku u mrei, to nisam mogao kao mali, i upitao je kakva je to tajna to se osjea u kui. Zatomila je uzdah kako joj ne bi zadrhtao glas i otvorila mi duu: - Tata ima dijete s drugom enom. Po olakanju to sam ga osjetio u njezinu glasu shvatio sam s koliko je strepnje oekivala moje pitanje. Otkrila je istinu zahvaljujui otro-umnosti ljubomore, kada se mala slukinja vratila kui uzbuena to je vidjela tatu kako razgovara telefonski u telegrafskom uredu. Ljubomornoj eni nije trebalo vie. To je bio jedini telefon u selu i samo za unaprijed dogovorene meugradske pozive, uz neizvjesna ekanja i tako visoke cijene po minuti da se koristio samo u sluajevima krajnje nude. Svaki poziv, ma koliko beznaajan bio, budio je sumnjiavost ljudi s trga. Kada se tata vratio kui, majka ga je pratila pogledom bez rijei, sve dok nije razderao papiri to ga je nosio u depu s pozivom na roite zbog zlouporabe slube. Majka je priekala priliku da mu bez okolianja postavi pitanje s kim je to razgovarao telefonski. Pitanje je bilo toliko otvoreno da se tata nije odmah dosjetio vjerojatnijeg odgovora od istine: - Razgovarao sam s odvjetnikom. - To znam - odvratila je majka. - elim da mi ti sve iskreno ispria, kako to i zasluujem. Majka je kasnije priznala da je i ona bila zaprepatena priznanjem to ga je tako lako dobila, jer ako se on odvaio priznati joj istinu, bilo je to zato to je mislio da ona ve sve zna. Ili da e joj morati sve ispriati. Tako je i bilo. Tata je priznao da je primio obavijest o tubi protiv njega zbog toga to je silovao bolesnicu drogiranu injekcijom morfija. Djelo se zbilo u dalekoj pokrajini gdje je proveo kratko

vrijeme i lijeio siromane bolesnike. Odmah je dokazao svoje potenje: melodrama s anestezijom i silovanje izmiljotina su njegovih neprijatelja, ali je dijete zaista njegovo, zaeto u normalnim okolnostima. Majci nije bilo lako izbjei skandal, jer je netko moan iz sjene povlaio konce zavjere. Postojali su prijanji sluajevi Abelarda i Carmen Rose, koji su u nekoliko navrata ivjeli s nama i uz ljubav sviju, no oboje su bili roeni prije braka. Ipak, majka je prevladala kivnost zbog gorkoga gutljaja na raun novoga sina i mueve nevjere, i otvoreno se borila uz njega sve dok nisu ponitili klevetu o silovanju. Mir se vratio u obitelj. Ipak, nedugo zatim stigle su povjerljive vijesti iz istog podruja o djevojici jedne druge ene, koju je tata takoer priznao, a koja je ivjela u tekoj bijedi. Majka nije gubila vrijeme na svae i pretpostavke, nego je krenula u boj da je dovede u kuu. Isto je uinila i Mina s tolikom tatinom posijanom djecom - rekla je tada - i nikada se nije morala ni zbog ega pokajati. Tako da se sama izborila da joj prepuste djevojicu, bez dizanja praine, i uklopila ju je u ve brojnu obitelj. Sve je to ve postalo prolost kada je na zabavi u susjednome mjestu moj brat Jaime susreo momka posve jednakog naem bratu Gustavu. Bijae to sin zbog kojega je podignuta sudska tuba, a koji je ve bio narastao, maen i paen od svoje majke. No naa je poduzela itav niz koraka i dovela ga u kuu - kada nas je ve bilo jedanaestero - te mu pomogla da izui zanat i stane na svoje noge. U to doba nisam mogao prikriti iznenaenje da je opsesivno ljubomorna ena sposobna za slina djela, a ona sama mi je odgovorila reenicom koju otada uvam poput dragulja: - Ista krv koja kola ilama moje djece ne moe se potucati unaokolo. Brau sam viao samo za ljetnih praznika. Svake mi je godine bivalo sve tee prepoznati ih i zapamtiti ponekog novog. Osim krsnog imena, svatko je od nas nosio jo jedno to nam ga je obitelj kasnije davala zbog lake svakodnevne komunikacije, i to nije to bilo skraeno ime nego sluajni nadimak. Mene su u istom trenutku kada sam roen nazvali Gabito - to je zapravo nepravilna

umanjenica od Gabriel uvrijeena na obali poluotoka Guajira - no oduvijek sam osjeao kao da mi je to krsno ime, a Gabriel umanjenica. Jednom je netko, zateen samovoljnim imenima kojima su nas zvali, upitao zato nai roditelji ne krste ve jednom svu svoju djecu nadimcima. Ipak, ta majina liberalnost kao da je bila u suprotnosti s njezinim ponaanjem kada se radilo o njezine dvije starije keri, Margot i Aidi, kojima je pokuala nametnuti istu strogost to ju je njezina majka nametala njoj zbog njezine nepopustljive ljubavi prema naem ocu. Htjela je odseliti iz mjesta. Tata, za divno udo, kojemu inae nije trebalo dva puta rei da pone pakirati kovege i spremati se za pokret, ovaj put je bio protiv toga. Prolo je nekoliko dana dok nisam saznao da je razlog majinoj elji za preseljenjem ljubav dviju najstarijih keri prema dvojici razliitih mukaraca, naravno, ali istog imena: Rafael. Kada su mi to pripovijedali nisam mogao prikriti smijeh, jer sam se sjetio romana strave i uasa to su ga preivjeli tata i mama, i to sam joj rekao. - Nije to isto - odvratila je. - Isto je - nisam se predavao. - Dobro - popustila je - isto je, ali dva puta istodobno. Jednako kao i s majkom u tom sluaju, nisu vrijedili ni razum ni namjere. Nikada se nije otkrilo kako su to saznali roditelji jer je svaka od njih odvojeno poduzela mjere opreza da ne bi bila otkrivena. No svjedoci su bili ti na koje se najmanje pomiljalo jer su one same ponekad traile pratnju mlade brae i sestara da potvrde njihovu nevinost. Nevjerojatno je bilo to to je i tata sudjelovao u motrenju, ne izravno, ali jednakim pasivnim otporom kao djed Nicolas protiv svoje keri. Kada smo odlazile na ples tata je ulazio prvi, i ako bi otkrio da su Rafaeli ondje, odvodio bi nas kui, ispriala je Aida Rosa u jednom intervjuu. Nisu im dozvoljavali etnju izvan mjesta ni izlazak u kino, ili bi ile s onima koji ih ne bi isputali iz vida. Svaka je za sebe izmiljala beskorisne izlike kako bi prispjela na svoje ljubavne sastanke, a ondje bi se pojavljivao nevidljivi duh koji ih je odavao. Ligia, mlada od njih, dola je na lo glas kao pijunka i izdajica, a opravdavala se objanjenjem kako je ljubomora meu braom drugi

nain ljubavi. Za tih kolskih praznika pokuao sam posredovati kod majke i oca da ne ponove greke majinih roditelja, no uvijek su pronalazili teka opravdanja za svoje nerazumijevanje. Najgroznije je bilo ono s anonimnim papiriima koji su otkrivali strane tajne - istinite ili izmiljene - ak i onih obitelji na koje se najmanje sumnjalo. Na vidjelo su izila skrivana oinstva, sramotni preljubi, nastranosti u postelji, ali sve je to ve prije nalo put do javnosti teim nainom no to su bili ti papirii. No nikada se nije pojavio nijedan koji bi otkrio neto to ve na neki nain nije bilo poznato, bez obzira koliko se krilo, ili to se prije ili kasnije nee dogoditi. Papirie ispisuje svatko za sebe, rijei su jedne od rtava. No roditelji nisu raunali da e se njihove keri utei istim sredstvima kao i oni neko. Margot su poslali u kolu u Monteriu, a Aida je samoinicijativno otila u Santa Martu. Boravile su u internatima, a u slobodne dane netko bi im uvijek radi opreza pravio drutvo, no uvijek bi se dosjetile kako stupiti u vezu s dalekim Rafaelima. Ipak, majci je polo za rukom ono to njezinim roditeljima nije. Aida je pola ivota provela u samostanu, i ondje tiho ivjela sve dok nije prola opasnost od mukaraca. Margot i ja zauvijek smo ostali vezani sjeanjima na nae zajedniko djetinjstvo kada sam pazio da je tko od odraslih ne zatekne dok jede zemlju. Na kraju je postala druga majka svima, posebno Cuquiu, kojem je bila najpotrebnija i kojega nije napustila do kraja ivota. Tek sada uviam do koje su mjere loe stanje duha moje majke i napetosti to su vladale u obitelji bile suglasne sa smrtonosnim proturjejima zemlje koje nisu izlazile na vidjelo, iako su postojale. Predsjednik Lleras trebao je raspisati izbore u sljedeoj godini i nazirala se turobna budunost. Konzervativci, koji su uspjeli sruiti Lopeza, s nasljednikom T su igrali dvostruku igru: laskali su mu zbog njegove matematike nepristranosti, ali su sijali razdor u Provinciji da bi vratili vlast milom ili silom. Sucre se odupro nasilju, a malobrojni sluajevi koji se pamte nisu imali nikakve veze s politikom. Jedan od sluajeva bilo je ubojstvo

Joa-quina Vege, omiljenog sviraa koji je u mjesnom orkestru svirao trublju. Svirali su u sedam naveer na ulazu u kino, kad mu je neki neprijateljski nastrojen roak noem zasjekao vrat napet od sviranja, i iskrvario je na tlu. Obojica bijahu omiljeni u mjestu, a jedino poznato i nepotvreno objanjenje bilo je da se radilo o pitanju asti. Upravo u to vrijeme slavio se roendan moje sestre Rite, i uznemirenost to ju je izazvala loa vijest na nekoliko je sati prekinula pripremljenu proslavu. Drugi sluaj, dvoboj koji se dogodio mnogo ranije, ali je ostao u neizbrisivom sjeanju mjesta, bijae onaj izmeu Plinia Balmacede i Dio-nisiana Barriosa. Prvi je pripadao staroj i potovanoj obitelji, gorostas i osvaja, ali isto tako svaalica zle udi kad bi popio koju aicu vie. Pri zdravoj pameti drao se i vladao kao kavalir, ali im bi pretjerao u piu, pretvarao se u divljaka lakog na revolveru, s biem o pojasu kojim je podbadao one koji mu se ne sviaju. ak se i policija drala podalje. Njegova dobra obitelj, kojoj je ve dojadilo odvlaiti ga kui svaki put kad se opije, prepustila ga je njegovoj sudbini. Dionisiano Barrios bio je potpuna suprotnost: stidljiv i grbav svat, miroljubiv i trezvenjak od roenja. Nikada se ni s kim nije zavadio sve dok ga Plinio Balmaceda nije poeo izazivati gadno se izrugujui njegovoj nakaznosti. Ovaj ga je izbjegavao kako je znao i umio do dana kad je Balmaceda nabasao na njega i biem ga oinuo po licu jer mu se tako prohtjelo. Onda je Dionisiano prevladao svoju stidljivost, svoju grbu i hudu sreu te se suprotstavio izazivau u dvoboju. Dvoboj se odigrao odmah i obojica su teko ranjeni, ali je samo Dionisiano umro. No povijesni dvoboj sela istodobna je smrt tog istoga Plinia Balmacede i Tasia Ananiasa, policijskog narednika uvenog po ljepoti, uzornog sina Mauricia Ananiasa, bubnjara u istom onom orkestru u kojem je Joaquin Vega svirao trublju. Bio je to ozbiljan dvoboj nasred ulice u kojem su obojica smrtno ranjeni, i umirali dugo i u mukama svaki u svojoj kui. Plinio je skoro odmah doao k sebi i najprije se raspitao to je s Ana-niasom. Ovoga je pak ganula brinost s kojom je Plinio molio za njegov ivot. Obojica su poela moliti Boga da podari ivot onom drugome, a obitelji su ih

obavjetavale dok je bilo ivota u njima. Cijelo je mjesto ivjelo u napetosti uz sve mogue pokuaje da se ta dva ivota odre. Nakon etrdeset osam sati agonije, oglasilo se crkveno zvono u znak alosti za nekom enom koja je upravo umrla. Obojica su uli zvono, i svaki je u svojoj postelji pomislio kako zvone za onim drugim. Ananias je od tuge umro skoro istog trena, oplakujui Plinievu smrt. Ovaj je to douo i umro dva dana kasnije neutjeno plaui za narednikom Anani-asom. U mjestu miroljubivih stanovnika, kao to je bio Sucre, nasilje se tih godina oitovalo na manje smrtonosan, ali ne i manje poguban nain -putem anonimnih optuujuih papiria. Strah se uselio u kue velikih obitelji koje su iekivale sljedee jutro poput sudbonosne lutrije. Gdje se najmanje oekivalo, pojavio bi se optuujui papiri, donosei olakanje zbog onoga to je preutio, a ponekad i pritajenu radost zbog onoga to je otkrivao o drugima. Moj otac, moda najmiroljubiviji ovjek kojega sam upoznao, podmazao je potovanja vrijedan revolver iz kojega nikada nije pucao i priprijetio u biljarskom salonu: - Tko se usudi spomenuti koju od mojih keri - viknuo je - dobit e svoj obrok olova. Mnoge su obitelji odselile iz straha da su papirii uvod u policijsko nasilje to je unitavalo cijela naselja u unutranjosti zemlje s namjerom da zastrai oporbu. Napetost je postala dio svakodnevice. U poetku su se organizirale tajne ophodnje, vie zato da proitaju to na papiriima pie prije negoli ih unite u zoru oni na ijim su vratima osvanuli, nego zbog otkrivanja autora. Nekolicina nas nonih ptiica zatekli smo jednog od mjesnih inovnika kako se u tri ujutro osvjeava na pragu svoje kue, vrebajui, zapravo, one to lijepe papirie po vratima. Moj mu je brat dobacio, napola u ali napola u zbilji, kako su neke od kleveta istinite. Izvukao je revolver i uperio ga spreman pucati: - Ponovi to to si rekao! Poslije smo saznali da se prethodne noi na njegovim vratima naao papiri s istinitom izjavom o njegovoj neudatoj keri. No to su svi znali, ak i u njezinoj obitelji, a jedini koji je ivio u neznanju bio je

njezin otac. U poetku je bilo oito da papirie ispisuje jedna osoba, istim kistom i na istom papiru, ali u trgovakoj zoni, tako malenoj kao to je bila ona naa na trgu, taj se pribor mogao kupiti samo u jednoj trgovini, pa se vlasnik bre-bolje pourio dokazati svoju nevinost. Tada sam ve znao da u jednoga dana napisati roman o tome, ali ne zbog sadraja poruka, koji su uglavnom bili ne ba duhovite opepoznate pretpostavke, nego zbog nepodnoljive napetosti to su je uspijevali stvoriti u obiteljima. U Zloj kobi, mome treem romanu to sam ga napisao dvadeset godina kasnije, jednostavno mi se inilo pristojnim preutjeti sluajeve koji su se doista zbili i koji bi se mogli prepoznati, iako pokoji od tih istinitih bijahu bolji od onih to sam ih sam izmislio. No nije bilo potrebe spominjati ih jer me oduvijek vie zanimala ta drutvena pojava nego privatni ivot rtvi. Tek kada je roman objavljen, doznao sam da su mnogi papirii u predgraima, u kojima nas stanovnike s glavnoga trga nisu voljeli, bili razlog za slavlje. U biti, dogaaj s papiriima samo mi je posluio kao polazite za priu koju nisam jednoznano ispriao jer je ono to sam napisao upuivalo da pravi problem i nije moralni, kao to se to mislilo, ve politiki. Uvijek mi se inilo da je Nigromantin mu dobar model za vojnog naelnika iz Zle kobi, ali dok sam ga stvarao, poela me osvajati njegova ljudskost, i nisam imao razloga ubiti ga jer sam shvatio kako ozbiljan pisac ne moe ubiti lik bez nekog uvjerljivog razloga, kao to je to ovdje bio sluaj. Danas mislim da je taj roman mogao biti drukiji. Napisao sam ga u studentskom hotelu u Ulici Cujas, u Latinskoj etvrti Pariza, sto metara od Bulevara Saint Michel, dok su dani nemilosrdno prolazili u iekivanju eka koji nikada nije stigao. Dovrivi ga, smotao sam rukopis, svezao ga jednom od tri kravate to sam ih nosio u bolja vremena i strpao na dno ormara. Dvije godine kasnije u gradu Meksiku, nisam vie ni znao gdje se nalazi kada su ga zatraili za natjeaj Esso Colombiane za najbolji roman, uz nagradu od tri tisue dolara u ono vrijeme krajnje oskudice. Izaslanik je bio fotograf Guillermo Angulo, moj stari

prijatelj Kolumbijac, koji je znao za rukopis jo dok sam radio na njemu u Parizu i odnio ga je onakva kakva ga je zatekao, zavezana kravatom, a vremena nije bilo ni za glaanje kravate, jer je rok istjecao. Tako sam ga poslao na natjeaj bez ikakve nade da u osvojiti nagradu koja bi dostajala ak i za kupnju kue. No upravo ga je takva glasoviti iri proglasio pobjednikom, 16. travnja 1962, skoro u isti sat kada je roen na drugi sin, Gonzalo, s kruhom u rukama. Nismo imali vremena ni za pravo veselje kad je stiglo pismo veleasnog Felixa Restrepa, predsjednika Kolumbijske akademije za jezik i uglednika koji je predsjedavao irijem za dodjelu nagrade, ali nije znao naslov romana. Tek sam tada shvatio da sam u onoj uurbanosti u zadnji as zaboravio napisati naslov na prvoj stranici: Usrana selendra. Proitavi naslov, veleasni Restrepo se uhvatio za glavu, i preko Germana Vargasa najljubaznije me zamolio da to zamijenim nekim blaim naslovom, prikladnijim opem tonu romana. Nakon dugih pregovora s njim, izabrao sam naslov koji moda ne govori mnogo o sadraju, ali e mu posluiti kao propusnica za plovidbu morima licemjerja: Zla kob. Tjedan dana kasnije, doktor Carlos Arango Velez, veleposlanik Kolumbije u Meksiku i kandidat za predsjednika Kolumbije, pozvao me u svoj ured da me obavijesti kako veleasni Restrepo preklinje da izmijenim dvije, po njegovu miljenju nedopustive rijei u nagraenom tekstu: prezervativ i masturbacija. Ni veleposlanik ni ja nismo mogli prikriti iznenaenje, ali sloili smo se da treba usliati veleasnog Restrepa kako bismo nepristranim rjeenjem sretno okonali taj beskrajni natjeaj. - U redu, gospodine veleposlanice - rekoh. - Izbacit u jednu od te dvije rijei, ali vi mi uinite uslugu i odaberite koju. Veleposlanik je uz uzdah olakanja izabrao rije masturbacija. Tako je razrijeen spor, a knjigu je tiskala izdavaka kua Iberoamericana iz Madrida, u velikoj nakladi i u nesluenoj distribuciji, te u konatom uvezu, na papiru odline kvalitete i besprijekorna tiska. Unato svemu, bio je to kratak medeni mjesec jer nisam mogao

odoljeti iskuenju te sam se dao na itanje i otkrio kako je moj indijanski jezik sinkroniziran - kao u tadanjim filmovima - na najistije madridsko narjeje. Napisao sam: Ovako kako sada ivite, ne samo to ste u nesigurnom poloaju, nego i selu dajete lo primjer. Najeio sam se od transkripcije panjolskog izdavaa koji je u navedenoj reenici promijenio gramatiko lice glagola prema vaeem jezinom pravilu u svojoj zemlji, potpuno zanemarivi injenicu da je djelo napisano na panjolskom jeziku kojim se govori u Kolumbiji. A jo je gore to to tu reenicu izgovara sveenik, pa kolumbijski itatelj moe pomisliti da time pisac daje znak da se radi o sveeniku panjolcu, ime njegovo ponaanje postaje sloenije, a bit drame posve gubi svoju prirodnost. Kako mu nije bilo dovoljno samo gramatiki preinaiti dijaloge, korektor je sebi dopustio i promjenu stila, tako je roman na kraju bio krcat madridskim zakrpama koje nisu imale nikakve veze s originalom. I nije mi preostalo nita drugo nego povui izdanje zbog krivotvorine, te prikupiti i spaliti neprodane primjerke. Odgovorni se nisu ni oglasili. Od toga trenutka za mene je roman bio neobjavljen, pa sam se bacio na teak posao prevoenja na svoj karipski dijalekt, jer jedina originalna verzija bila je ona poslana na natjeaj, i ista ona koja je otputovala na tisak u panjolsku. im sam ponovo napisao originalni tekst, i usput ga jo jednom prepravio sebi za duu, objavila ga je meksika nakladnika kua Era s napomenom, otisnutom i izriitom, da je to prvo izdanje. Nikada nisam shvatio zato je Zla kob jedino moje djelo koje me premjeta u vrijeme i mjesto svoje radnje, u no punoga mjeseca i proljetnih lahora. Bila je subota i prestalo je kiiti, a nebo je bilo prepuno zvijezda. Odbilo je jedanaest kada sam zauo majku iz blagovaonice kako pjevui ljubavni fado pokuavajui uspavati dijete u naruju. Zapitao sam je odakle joj melodija, a ona mi je odgovorila na njoj svojstven nain: - Iz etvrti bluda. Iako ih nisam traio, tutnula mi je pet pesosa, primijetivi da se spremam za izlazak. Prije no to sam iziao, upozorila me svojom nepogreivom opreznou da e ostaviti otvorena dvorina vrata

kako bih se mogao vratiti u bilo koje doba, a da ne probudim oca. Nisam uspio doi do etvrti bluda, jer je u tesarskoj radionici majstora Valdesa vjebao orkestar kojem se prikljuio Luis Enrique im se vratio kui. Te godine pridruio sam im se kao svira tiplea i pjevao do zore sa est anonimnih virtuoza. Uvijek sam svoga brata smatrao dobrim gitaristom, ali prve noi kada sam zasvirao s njima, uvidio sam da ga ak i suparnici smatraju vrhunskim glazbenikom. Nije bilo boljega sastava, a bili su do te mjere sigurni u sebe da bi maestro Valdes unaprijed umirivao, kad bi netko naruio serenadu za pomirenje ili ispriku: - Nita ti ne brini, nakon nae pjesme jest e ti iz ruke. Praznici bez njega nisu bili isti. Gdje god bi doao, zabava bi oivjela, a Luis Enrique i Filadelfo Velilla ukljuivali bi se kao profesionalci. Tada sam otkrio vjernost piu i nauio ivjeti obrnuto, spavati danju i pjevati nou. Kako je govorila moja majka: razulario sam se. O meni se prialo svata, ak se govorkalo kako mi pota ne stie na kunu adresu nego ravno prijateljicama noi. Postao sam najvjerniji klijent njihovih poznatih variva sancocho od tigrove ui i njihova pirjanog mesa iguane, koji su odravali bodrost tri noi za redom. Nisam vie itao niti sudjelovao u svakodnevici za obiteljskim stolom. To se poklapalo s vrlo esto izricanim majinim miljenjem da sam upravo ja na svoj nain inio to me volja, dok je lo glas, naprotiv, uvijek pratio jadnoga Luisa Enriquea. On mi je pak, ne znajui za majinu primjedbu, rekao tih dana: Sada jo samo nedostaje da kau kako te kvarim, pa da me ponovno poalju u popravni dom. Za Boi sam odluio izbjei godinje natjecanje koija te sam s dva prijatelja istomiljenika pobjegao u susjedno mjesto Majagual. Kod kue sam najavio kako me nee biti tri dana, ali sam ostao deset. Kriva je bila Maria Alejandrina Cervantes, nevjerojatna ena koju sam upoznao prve veeri i za kojom sam izgubio glavu u najbunijoj zabavi svoga ivota. Sve do nedjelje, kada je ujutro nisam zatekao u svojoj postelji, i vie je nikada nisam vidio. Godinama kasnije izvukao sam je iz sjeanja, ne toliko zbog njezinih draesti koliko zbog zvunosti njezina imena, i tako je oivio u

jednom od romana da bih skrio drugu, u liku vlasnice i gospodarice kue uitaka koja nikada nije postojala. Stigavi kui zatekao sam majku kako kuha kavu u kuhinji u pet ujutro. Sudioniki mi je apnula da ostanem uz nju jer se otac upravo probudio i bio spreman pokazati mi da ni na praznicima nisam ba slobodan koliko sam mislio. Ulila mi je veliku alicu gorke kave, iako je znala da je ne volim te sam morao sjesti uz ognjite. Otac se pojavio u pidami, i jo uvijek snen iznenadio se ugledavi me s velikom alicom iz koje se puilo, no svejedno me je mirno priupitao: - Otkad ti pije kavu? Pitanje me zateklo i odgovorio sam prvo to mi je palo na pamet: - Uvijek sam edan u ovo doba. - Kao i svi pijanci - zakljui. Nije me vie pogledao niti se vratio na tu temu. Ali me majka obavijestila da me otac, utuen od toga dana, poeo smatrati izgubljenim sluajem, iako mi to nikada nije rekao. Moji su trokovi toliko porasli da sam odluio orobiti majine krabice. Luis Enrique me razrijeio svojom logikom da novac ukraden roditeljima, ako je za kino a ne za kurve, zapravo i nije kraa. Patio sam zbog neprilika u koje sam dovodio majku koja mi je pomagala da otac ne sazna kako sam krenuo loim putem. Itekako sam imao razloga za brigu jer se u kui dobrano primjeivalo da sam ponekad za vrijeme objeda bezrazlono pospan - piskutao sam poput promukla pijetla i bio tako rastresen da jednom nisam uo dva tatina pitanja, na to me pogodio najteom od svih dijagnoza: - Neto nije u redu s tvojom jetrom. Unato svemu, uspio sam zadrati drutvenu formu. Odlazio sam lijepo odjeven i pristojan na sveane plesove i objede to su ih povremeno prireivale obitelji s glavnoga trga ije su kue tijekom cijele godine bile zatvorene da bi otvorile vrata za Boi kada dolaze dai. Ta je godina bila godina Cavetana Gentilea, koji je proslavio svoje praznike s tri velianstvene plesne veeri. Za mene su to bili sretni dani jer sam na svima plesao s istom djevojkom. Pozvao sam je na ples prve veeri ne zamarajui se pitanjima tko je, ija je ki, ni s

kim je. inila mi se tako tajanstvenom da sam joj, kada je glazba ponovno zasvirala, ozbiljno predloio da se uda za mene, a njezin odgovor bio je jo zagonetniji: - Moj tata kae da se jo nije rodio princ za kojega u se udati. Nekoliko dana kasnije ugledao sam je dok je prelazila preko etalita na trgu pod estokim podnevnim suncem, u sjajnoj haljini od organ-dija, vodei za ruku djeaka i djevojicu od kojih est ili sedam godina. Moji su, ree mi guei se od smijeha, prije no to sam je ita pitao. Izgovorila je to s toliko zlobe da sam poeo sumnjati kako je ozbiljno shvatila moju pronju. Od samoga roenja u kui u Aracataci nauio sam spavati u mrei, ali tek u Sucreu prihvatio sam je kao dio vlastite prirode. Najbolje mjesto za sijestu, za proivljavanje zvjezdanih trenutaka, za polagano razmiljanje, za nesputano voenje ljubavi. Onoga dana kada sam se vratio nakon sedmodnevnog nestanka, objesio sam je izmeu dva drveta u dvoritu, kao to je to neko obiavao tata, i zaspao mirne savjesti. Ali majka, uvijek u strahu da emo mi, njezina djeca, umrijeti u snu, probudila me predveer da provjeri jesam li jo iv. Onda je legla uz mene i naela bez okolianja temu koja ju je muila. - Tata i ja voljeli bismo znati to se s tobom dogaa. Reenica nije mogla biti jasnija. Ve sam dulje vrijeme znao da moji roditelji dijele brigu zbog promjene moga karaktera, i da majka izmilja otrcana objanjenja kako bi ga umirila. U kui se nita nije dogaalo bez majina znanja i njezine srdbe postale su ve legendarne. No aa se prelila kada sam se cijeli tjedan vraao kui usred bijela dana. Meni je bilo razumljivo da izbjegavam pitanja ili ih ostavljam za pogodniji trenutak, ali ona je znala da tako ozbiljna stvar ne trpi nikakvu odgodu. Svi razlozi to ih je navela bili su toni: nestajao sam u sumrak u sveanom ruhu, nisam se vraao kui na poinak, ali sam zato sljedeeg dana drijemao u mrei sve do popodneva. Prestao sam itati i prvi put u ivotu usudio sam se doi kui ne znajui gdje sam zapravo bio. Uope ne gleda svoju brau i sestre, brka im imena i godine, a neki si dan poljubio unuka Clemencie Morales, mislei da ti je brat, navalila je majka. No ubrzo je shvatila da

pretjeruje i svela svoju zabrinutost na pravu mjeru jednostavnom istinom: - Ukratko, postao si stranac u kui. - Sve je to tono - potvrdio sam - ali razlog je jako jednostavan: sit sam svega. -Nas? Mogao sam potvrditi, ali taj odgovor ne bi bio pravedan: - Svega - odgovorih. I tada sam joj povjerio svoju situaciju u gimnaziji. Prosuuju me prema mojim ocjenama, roditelji se hvale iz godine u godinu uspjehom, misle da sam ne samo nedodirljiv uenik, nego i uzoran prijatelj, najinteligentniji i najbri i najomiljeniji zbog svoje simpatinosti. Ili, kako je govorila baka: Savreni djeai. Unato tome, da skratim, istina je posve drukija. Tako sam izgledao jer nisam hrabar ni samostalan kao moj brat Luis Enrique, koji radi samo ono to mu se prohtije. I on e nesumnjivo dohvatiti sreu koja moda nije ono to bi roditelji prieljkivali za svoje dijete, ali e mu sigurno pomoi da preivi neumjerene ljubavi, iracionalne strahove i roditeljske vesele nade. Majku je os'apnulo nalije slike koju su oni stvorili u svojim samotnim snovima. - Ne znam to emo sada - progovorila je nakon trenutka grobne tiine - jer ako sve to ispriamo tati, srce e mu prepuknuti. Zar ne vidi da si ponos obitelji? Za njih je to bilo jednostavno: budui da nije bilo nikakve mogunost da postanem poznati lijenik, to moj otac nije mogao zbog nedostatka novca, sanjali su da barem neto diplomiram. - Pa dobro, bit u lijepo nita - zakljuih. - Odbijam da od mene silom napravite neto to ne elim ili neto to vi elite da budem, a najmanje ono to bi htjela vlada. Rasprava, pomalo u slijepoj ulici, potrajala je do kraja tjedna. Mislim da je majka ekala pravi trenutak da o tome porazgovara s ocem, i ta mi je pomisao dala novu snagu. Jednoga dana nabacila je, kao sluajno, nevjerojatan prijedlog: - Ljudi govore da bi, ako hoe, mogao postati dobar pisac. Nikada nisam uo nita slino u obitelji. Sklonosti to sam ih

pokazivao od malih nogu doputale su pretpostavke da bih mogao postati crta, glazbenik, pjeva u crkvi, i ak nedjeljni pjesnik. Otkrila je moju sklonost prema pisanju, pomalo udnu i eterinu, za koju su svi znali, ali je moja reakcija taj put bila neoekivana. - Kad bih se odluio postati piscem, trebao bih biti jedan od velikih, a takvi se vie ne raaju - odgovorih majci. - Na kraju krajeva, ima i boljih naina da se umre od gladi. Jednog od tih dana, umjesto da razgovara sa mnom, plakala je bez suza. Danas bi me takvo to uznemirilo jer cijenim zatomljeni pla kao pouzdano sredstvo velikih ena kojim na silu ostvaruju svoje nakane. Ali tada, s osamnaest, nisam znao to bih rekao majci, i moja je utnja potaknula njezine suze. - U redu - progovorila je - barem mi obeaj da e maturirati najbolje to moe, a ja u o ostalom razgovarati s tatom. Oboje smo istodobno odahnuli mislei da smo pobijedili. Prihvatih koliko zbog majke toliko i zbog oca, jer sam strahovao da e oboje umrijeti ako ubrzo ne pronaemo neko rjeenje. Tako smo se sloili da studiram pravo i politike znanosti, koje ne samo da daju dobru opu kulturu kao podlogu za bilo koje zvanje, nego je to i humani studij s predavanjima ujutro i slobodnim poslijepodnevima za rad. Zabrinut takoer zbog duevnog tereta to ga je tih dana majka podnosila, zamolio sam je da mi pomogne pripremiti teren za otvoreni razgovor s ocem. Usprotivila se, sigurna da emo se posvaati. - Vas dvojica ste jednaki - objasnila mi je. - I tu je razgovor nemogu. Uvijek sam mislio posve suprotno. Tek kada sam ve proao kroz sve dobi kao i moj otac u svome dugom ivotu, poeo sam sam sebi nalikovati vie njemu negoli sebi. Majka je vjerojatno te noi dovrila svoj filigranski rad jer je tata skupio cijelu obitelj za stolom i najavio kao usput: Imat emo odvjetnika u obitelji. Moda u strahu da otac ne pokua ponovno pokrenuti raspravu sada kada je obitelj u punom sastavu, majka se umijeala pravei se posve nevjesta. - U naoj situaciji i s cijelom etom djece - objasni mi - mislili smo da je najbolje rjeenje jedini studij koji moe sam plaati.

Nije to bilo ni priblino tako jednostavno kako je to ona izloila, ali je za nas to moglo predstavljati najmanje zlo, i s najblaim posljedicama. Tako sam zamolio oca za miljenje, kako bismo igru odigrali do kraja. Odgovorio je kao iz topa iskrenou to para srce: - to da ti kaem? Boli me dua, no barem mi preostaje dovoljno ponosa da ti pomognem kako bi postao ono to ti eli. Vrhunac otmjenosti toga sijenja 1946. bilo je moje prvo putovanje zrakoplovom, zahvaljujui Joseu Palenciji, koji se ponovno pojavio s velikim problemom. U Cartageni je izvanredno zavrio pet razreda gimnazije i pao esti. Obeao sam mu pomoi oko mjesta u svojoj gimnaziji da napokon zavri kolu, a on me pozvao da idemo zrakoplovom. Za Bogotu je tada dva puta tjedno letio DC-3 tvrtke LANSA, no najvei rizik nije bio sam avion, ve krave koje su mirno pasle na zemljanoj pisti improviziranoj na jednoj farmi. Ponekad je morao napraviti nekoliko krugova u zraku ne bi li ih rastjerao. Taj sam put iskusio svoj sad ve opepoznati strah od aviona, u vrijeme kada Crkva nije doputala da se njime prevoze posveene hostije zbog straha od nesrea. Let je trajao gotovo etiri sata bez zaustavljanja, brzinom od tristo dvadeset kilometara na sat. Mi koji smo preplovili taj udesni put, orijentirali smo se iz zraka prema ivom zemljovidu velike rijeke Magdalene. Prepoznavali smo makete sela, ladice na navijanje, sretne lutkice to su nas pozdravljale iz kolskih dvorita. Za to vrijeme stjuardese u prirodnoj veliini smirivale su u avionu putnike koji su u panici molili Boga, pomagale onima slaboga eluca i uvjeravale mnoge da ne postoji opasnost od sudara s jatima strvinara koji su vrebali leine u rijeci. Iskusni putnici neumorno su pak prepriavali svoje letove kao da su junaki pothvati. Od uspona na bogotsku zaravan, bez kompresije i maski za kisik, srce je htjelo prsnuti, a podrhtavanje i kloparanje krila pojaavali su radost slijetanja. No najvee iznenaenje bilo je to to smo preduhitrili telegrame koji najavljuju na dolazak. U prolazu kroz Bogotu Jose Palencia kupio je instrumente za cijeli orkestar - ne znam je li to izveo s namjerom ili zbog predosjeaja ali kada ga je ravnatelj Espitia vidio kako sigurna koraka ulazi s

gitarama, bubnjevima, ukalicama i usnim harmonikama, shvatio sam da je primljen. Ja sam takoer osjetio teinu svoga novog statusa od trenutka kada sam proao kroz predvorje: bio sam uenik estog razreda. Dotada nisam bio svjestan zvijezde na svome elu o kojoj svi sanjaju, ni da se to odmah primjeuje po nainu na koji su nam pristupali, u tonu kojim su nam se obraali i ak u nekom strahopotovanju. Cijela je ta godina ponajprije bila godina zabave. Budui da je spavaonica bila samo za stipendiste, Jose Palencia se smjestio u najbolji hotel na trgu, gdje je jedna od vlasnica svirala klavir, te smo cijele godine ivjeli kao da je nedjelja. Bila je to nova promjena u mome ivotu. Dok sam bio momi, majka mi je kupovala rabljenu odjeu, a kad bih je prerastao, prepravljala ju je za mladu brau. Prve dvije godine bile su najproblematinije jer je suknena odjea za hladnu klimu bila skupa i teko se nabavljala. Iako nisam ba rastao s prevelikim oduevljenjem, nije bilo vremena za prilago-davanje odijela mojoj visini dva puta godinje. Kao vrhunac prie, jedinstven obiaj zamjene odjee meu acima u internatu propao je jer je ta svojina svakoga od nas bila do te mjere prepoznatljiva da novi vlasnik jednostavno nije mogao izdrati ale na svoj raun. Taj problem dijelom je rijeen kada je Espitia uveo obvezu odijevanja plavih jakni i sivih hlaa, odore koja je ujednaila izgled i prikrila trampe. U treem i etvrtom razredu nosio sam svoje jedino odijelo to mi ga je uredio kroja iz Sucre, ali sam za peti morao kupiti drugo, dobro uuvano, koje mi nije trebalo do estoga. No oca su toliko oduevile moje namjere da prepravim odjeu, da mi je dao novac za kupnju novog odjela po mjeri, a Jose Palencia mi je darovao jedno svoje prologodinje, od kamelota, gotovo novo. Ubrzo sam shvatio do koje mjere vrijedi poslovica kako odijelo ne ini ovjeka. S novim odijelom, koje se moglo zamijeniti s novom kolskom odorom, prisustvovao sam plesovima gdje su bili glavni momci s karipske obale i stekao sam naklonost samo jedne djevojke koja mi je trajala krae od krijesnice. Espitia me primio s udnim oduevljenjem. Izgledalo je kao da nastavu kemije, dva sata tjedno, dri samo zbog mene, s brzom paljbom pitanja i odgovora. Tu sam prinudnu panju shvatio kao

dobro polazite za obeanje dano roditeljima o asnom zavretku. Za ostatak je zasluna jedinstvena i jednostavna metoda Martine Fonsece: paljivo sluati na nastavi da bi se izbjegla uenja do kasno u no i strahovi na uasnom kraju. Bila je to mudra pouka. im sam odluio primijeniti to naelo u zadnjem razredu gimnazije, pao mi je kamen sa srca. S lakoom sam odgovarao na pitanja profesora, koji su mi postali blii, i shvatio sam kako je lako ispuniti obeanje dano roditeljima. Jedini uznemirujui problem i dalje su bili krici u snu. Prefekt zaduen za disciplinu, u vrlo dobrim odnosima sa svojim uenicima, u to je vrijeme bio profesor Gonzalo Ocampo. Jedne je noi u drugom polugoditu uao na prstima u mranu spavaonicu da bih mu vratio njegove kljueve na koje sam zaboravio. Tek to je spustio ruku na moje rame, divljaki sam kriknuo i dignuo sve na noge. Sljedeeg dana preselili su me u manju spavaonicu za estero, improviziranu na prvom katu. Nova spavaonica rijeila je problem izazvan mojim nonim strahovima, ali je bila prevelika napast jer se nalazila iznad smonice, te su se etiri uenika koja su ondje spavala spustila do kuhinje i opljakali je po svom ukusu za pononu veeru. Pouzdani Sergio Castro, i ja, najmanje odvaan, ostali smo u svojim krevetima da u sluaju nude pregovaramo. Za sat vremena vratili su se s mnogo hrane koju je samo trebalo posluiti. Bila je to najbolja gozba u cijelom periodu dugih godina internata, samo je problem bio to su nas otkrili za dvadeset etiri sata. Pomislio sam da je svemu doao kraj, no od izbacivanja nas je spasio Espitijin pregovaraki dar. Bilo je to dobro razdoblje u gimnaziji, ali s najmanje nade za zemlju. Llerasova je nepristranost nehotice pojaala napetost koja se prvi put poela osjeati i u koli. Ipak, sada sam svjestan da sam je oduvijek nosio u sebi, ali tek tada sam poeo uviati kakva je zemlja u kojoj ivim. Neki profesori koji su se pokuavali drati po strani jo od prole godine, nisu to uspijevali na nastavi i izbacivali su neprobavljive tirade nadahnute svojim politikim sklonostima. Naroito kada je zapoela otra utrka za predsjedniko mjesto. Svakim je danom bivalo sve oiglednije da e s Gaitanom i Turba-

yom istodobno, Liberalna stranka izgubiti predsjedniko mjesto poslije esnaest godina vlasti. Oni su bili tako suprotstavljeni kandidati kao da pripadaju dvjema razliitim strankama, ne samo zbog osobnih grijeha nego i zbog krvave odlunosti konzervativaca, koji su to uvidjeli od prvoga dana: umjesto Laureana Gomeza, nametnuli su kandidaturu Ospi-ne Pereza, bogatog inenjera koji je uivao zaslueni ugled patrijarha. S razjedinjenim liberalima, a ujedinjenim i naoruanim konzervativcima, nije bilo alternative: izabran je Ospina Perez. Od toga trenutka Laureano Gomez poeo se pripremati na zauzimanje njegova mjesta uz pomo vojske i nasilja na svim podrujima. Ponovno smo proivljavali povijesnu zbilju 19. stoljea, u kojemu se nije ivjelo u miru nego u kratkotrajnim primirjima izmeu osam opih graanskih ratova i etrnaest lokalnih, tri vojna udara i, na kraju, Rata tisuu dana, nakon kojega je ostalo oko osamdeset tisua mrtvih na obje strane od ukupnog broja stanovnitva koje jedva dosee etiri milijuna. Jednostavno reeno: bio je to pravi zajedniki program za stogodinji iskorak unatrag. Ve pri kraju kolske godine profesor Giraldo napravio je sa mnom oiglednu iznimku koje se jo uvijek stidim. Sastavio je za mene listu jednostavnih pitanja kako bih popravio algebru iz etvrtog razreda i ostavio me samoga u zbornici sa svim prirunicima nadohvat ruke. Vratio se raspoloen za sat vremena, vidio porazan rezultat i precrtao svaku stranicu od poetka do kraja uz bijesno mrmljanje: Kakav truli mozak. No ipak, na zavrnom ispitu iz algebre dobio sam prolaznu ocjenu, ali iz pristojnosti nisam zahvalio profesoru jer je prekrio svoja naela i obveze u moju korist. Uoi zadnjeg zavrnog ispita te godine, Guillermo Lopez Guerra i ja izazvali smo neugodan incident s profesorom Gonzalom Ocampom jer smo se onako pijani s njim porjekali. Jose Palencia pozvao nas je da uimo u njegovoj sobi u hotelu, biseru kolonijalne gradnje s idilinim pogledom na park prepun cvijea i s katedralom u pozadini. Budui da nam je ostao samo posljednji ispit, nastavili smo do duboko u no i vratili se u kolu, obiavi prije toga nae

sirotinjske toionice. Profesor Ocampo, deurni profesor zaduen za disciplinu, ukorio nas je zbog kasnoga sata i naega nedolinog stanja, a nas dvojica uglas svojski smo ga izgrdili. Njegov bijes i naa vika probudili su itavu spavaonicu. Prema odluci profesorskog vijea, Lopezu Guerri i meni oduzeto je pravo pristupa na jedini ispit koji nam je nedostajao. Drugim rijeima: nita od mature te godine. Nikada nismo doznali kako su tekli tajni pregovori medu profesorima jer su zbili redove neprobojnom solidarnou. Vjerojatno je ravnatelj Espitia preuzeo na sebe rjeavanje incidenta na vlastitu odgovornost i rizik, te postigao da polaemo ispit u Ministarstvu obrazovanja, u Bogoti. Tako je i bilo. Pratio nas je Espitia osobno, i stajao uz nas dok smo rjeavali pismeni ispit, koji je ocijenjen istog trena. I to vrlo dobro. Vjerojatno je situacija meu profesorima bila vrlo sloena, jer se Ocampo nije pojavio na sveanoj sjednici, moda zbog olakotnog Espi-tijina rjeenja i naih odlinih ocjena. A i zbog mojih osobnih rezultata, zahvaljujui kojima sam bio nagraen posebnom nagradom, nezaboravnom knjigom: ivoti glasovitih filozofa, Diogenesa Laercia. Taj uspjeh nije samo premaio oekivanja mojih roditelja, nego sam proglaen najboljim akom este godine, iako su moji kolege iz razreda, a ja bolje no itko, znali da nisam najbolji. 5. Nikada nisam pomislio da u devet mjeseci nakon mature objaviti svoju prvu priu u knjievnom prilogu Vikend, u vrlo ozbiljnom i zanimljivom listu toga doba El Espectador iz Bogote. etrdeset dva dana kasnije objavljena mi je i druga pria. No od svega me je najvie iznenadio osvrt zamjenika direktora toga lista i direktora knjievnog priloga Eduarda Zalamee Borde, zvanog Uliks, najboljega tadanjega kolumbijskog kritiara koji je posebno pratio pojavljivanje novih pisaca. Sve se to zbilo tako neoekivano da je to teko opisati. Poetkom te godine upisao sam se na pravo na Nacionalnome sveuilitu u Bogoti, kao to sam se i dogovorio sa svojim roditeljima. ivio sam u strogome centru grada, u pansionu u Ulici Florian, u kojemu su uglavnom ivjeli studenti s atlantske obale. Za slobodnih poslijepodneva, umjesto da zaraujem za ivot, itao sam u svojoj

sobi ili u kavanama koje su to doputale. Odabir knjiga bio je posve sluajan, kao to je i moje itanje ovisilo o sluaju, jer su mi knjige posuivali prijatelji koji su ih mogli kupiti, a rokovi su bili tako kratki da sam po cijele noi ostajao budan da bih ih mogao vratiti na vrijeme. No za razliku od knjiga koje sam itao u gimnaziji, u Zipaquirai, i koje su ve zasluile da ih se odloi u mauzolej slavnih autora, ove smo knjige - netom prevedene i otisnute u Buenos Airesu nakon duge izdavake stanke za vrijeme Drugoga svjetskoga rata - naprosto gutali. Tako sam, na svoju sreu, otkrio ve dobro poznate pisce kao to su Jorge Luis Borges, D. H. Lawrence i Aldous Huxley, pa Graham Greene i Chesterton, VVilliam Irish i Katherine Mansfield, te mnoge druge. Nove su se knjige mogle vidjeti u nedostinim izlozima knjiara, no nekoliko je primjeraka kruilo po studentskim kavanama koje su bile aktivna sredita kulturne razmjene meu studentima iz provincije. Mnogi su nakon nekoliko godina imali svoja stalna mjesta u tim kavanama, i ondje primali potu, pa ak i potanske uputnice. Usluge vlasnika, ili zaposlenika od povjerenja, bile su odluujue i spasonosne za mnoge studente. Brojni strunjaci u zemlji duguju svoju karijeru vie njima negoli svojim nevidljivim pomonicima. Najradije sam zalazio u El Molino, kavanu velikih pjesnika koja je bila udaljena samo dvjesto metara od mojega pansiona i nalazila se na uglu krianja Avenije Jimenez de Quesada s Cestom Septima. Ondje nisu doputali da studenti rezerviraju stolove, no mogli smo biti sigurni da emo, sluajui razgovore o knjievnosti za okolnim stolovima, nauiti vie nego itajui knjige. Bila je to velika kua, posve ureena u pa-njolskome stilu, a zidove su ukraavale slike slikara Santiaga Martineza Delgada, s prizorima don Quijoteove borbe s vjetrenjaama. Iako nisam imao rezervirano mjesto, uvijek sam uspijevao da me konobari smjeste to je mogue blie velikom majstoru Leonu de Greiffu, bradatom gun-dalu koji je izazivao divljenje, a svoje razgovore zapoinjao u predveerje s nekolicinom tada najpoznatijih pisaca i zavravao ih oko ponoi utopljen u jeftinom alkoholu sa svojim uenicima aha. Bilo je malo poznatih umjetnikih i knjievnih imena koja nisu sjela za taj stol, dok smo

mi za svojim stolovima udno nastojali da ne propustimo nijednu njihovu rije. Premda su obino vie govorili o enama i politikim intrigama nego o umjetnosti i poslu, uvijek bi se moglo nauiti neto novo. Najpre-daniji smo bili mi s atlantske obale, koji se nismo toliko okupljali zbog karipske zavjere protiv tzv. cachacosa, sloja bogatih intelektualaca iz Bo-gote, koliko zbog porone ovisnosti o knjigama. Jorge Alvaro Espinosa, student prava koji me je pouio kako se plovi Biblijom i zbog kojega sam napamet nauio puna imena Jobovih drubenika, jednoga mi je dana neoekivano stavio na stol knjiurinu, i presudio biskupskom autorita-tivnou: - Ovo je druga Biblija. I bila je. Bio je to Uliks Jamesa Jovcea, to sam ga itao u dijelovima i posrtajima, sve dok me nije izdalo strpljenje. Odvano sam se i prijevremeno upustio u to itanje. Godinama poslije, ve kao odrastao ovjek, ozbiljno sam se prihvatio ponovnoga itanja toga djela, i ne samo da je to bilo otkrie posebnoga svijeta koji nikada nisam naslutio u sebi, nego i neprocjenjiva tehnika pomo za moje jezino oslobaanje, upravljanje vremenom i strukturama u mojim knjigama. Jedan od studenata koji je sa mnom dijelio sobu, Domingo Manuel Vega, student medicine i moj prijatelj jo iz doba Sucre, imao je istu sklonost kao i ja prema gutanju knjiga. Drugi je bio moj brati Nicolas Ricar-do, najstariji sin moga strica Juana de Diosa, koji je odravao ivom moju vezu s obitelji. Vega je jedne veeri doao s tri knjige koje je upravo bio kupio, i posudio mi jednu nasumce, kao to je esto radio da bi mi pomogao da spavam. No taj put uinak je bio posve suprotan: nikada vie nisam uspio mirno spavati kao ranije. Radilo se o Preobraaju Fran-za Kafke, u nesigurnom Borgesovu prijevodu to ga je objavila izdavaka kua Losada iz Buenos Airesa, i to je bila knjiga koja je zacrtala novi put u mojemu ivotu od prvoga retka, a danas je veliko djelo u svjetskoj knjievnosti: Kada se Gregorije Samsa jednoga jutra probudio nakon nemirna sna, uvidio je da se pretvorio u udovinoga kukca. Bile su to tajanstvene knjige, i ne samo da su zbivanja u njima bila razliita nego i posve suprotna svemu onome to sam dotad poznavao. Nije bilo potrebno

objanjavati injenice - bilo je dovoljno da ih pisac napie pa da budu istinite, bez drugih dokaza osim snage njegova talenta i autoriteta njegova glasa. I to je bila eherezada, ali ne u svome svijetu tisuu i jedne noi u kojemu je sve bilo mogue, nego u drugome nepovratnom svijetu u kojemu je ve sve bilo izgubljeno. Kada sam proitao Preobraaj, osjetio sam neodoljivu elju da ivim u takvom tuem raju. Sutradan sam se zatekao na putovanju u tom stroju to mi ga je Domingo Manuel Vega posudio, da bih pokuao neto to bi nalikovalo jadnome Kafkinom inovniku, preobraenom u golemoga skarabeja. Sljedeih dana nisam odlazio na fakultet zbog straha da e se prekinuti arolija, i nastavio se znojiti od zavisti, sve dok Eduardo Zala-mea Borda nije na svojim stranicama objavio onaj lanak razoaranja u kojemu se alio da novoj generaciji kolumbijskih pisaca nedostaju imena koja bi se pamtila, i da se u skoroj budunosti ne nasluuje nita to bi to moglo promijeniti. Ne znam kojim sam se pravom osjetio pozvanim da se u ime svoje generacije suprotstavim tom lanku, pa sam ponovno prionuo na priu koju sam napustio ne bih li ispravio njegovo miljenje. Razradio sam osnovni argument svjesnoga lesa iz Preobraaja, ali bez lanih tajanstvenosti i ontolokih sudova. No, osjeao sam se tako nesigurnim da se nisam usudio posavjetovati ni s jednim od svojih kolega. ak ni s Gonzalom Mallarinom, koji je sa mnom studirao pravo i jedini itao lirsku prozu to sam je pisao da bih lake podnio dosadna predavanja. Iitavao sam i prepravljao svoju priu do iznemoglosti, i na kraju napisao poruku, sadraja koje se vie uope ne sjeam, za Eduarda Zalameu osobno, kojega nikada nisam vidio. Sve sam to stavio u omotnicu i osobno odnio na recepciju lista El Es-pectador. Portir me je uputio na drugi kat da pismo osobno predam samome Zalamei, no ta me je zamisao paralizirala. Ostavio sam omotnicu na portirovu stolu i pobjegao. To se dogodilo jednoga utorka i nisam imao nikakav predosjeaj o sudbini prie, ali sam bio siguran da e potrajati dok je objave, ako je uope budu htjeli objaviti. U sljedea dva tjedna potucao sam se od kavane do kavane da bih razbio uznemirenost subotnjih poslijepodneva, sve dok se 13. rujna, kada sam uao u El Molino, nisam suoio s

naslovom svoje prie preko cijeloga El Espectadora koji je upravo iziao: Tree preputanje sudbini. Moja prva pomisao bila je poraavajua injenica da nemam pet centavosa za kupovinu novina. To je bio najoitiji znak siromatva, jer su mnoge osnovne stvari u svakidanjemu ivotu, a ne samo novine, stajale pet centavosa: tramvaj, javni telefon, alica kave, ienje cipela. Izletio sam na ulicu bez ikakve zatite protiv neumoljive kiice, no u oblinjim kavanama nisam sreo nikoga poznatog tko bi mi iz milosti podario novi. Nikoga nisam sreo ni u pansionu u taj mrtvi subotnji sat, osim gazdarice, to je bilo kao da nisam sreo nikoga, jer sam joj dugovao se-damsto dvadeset puta po pet centavosa za dva mjeseca najamnine i pospremanja. Ponovno sam iziao na ulicu, spreman na sve, te naletio na ovjeka kojeg mi je poslala sama Boja providnost, a koji je upravo izlazio iz taksija s El Espectadorom pod rukom. Otvoreno sam ga zamolio da mi ga pokloni. Tako sam mogao proitati svoju prvu otisnutu priu, s ilustracijom Hernana Merina, slubenog ilustratora tih novina. Proitao sam je skriven u svojoj sobi, u jednome dahu i ustreptala srca. U svakome sam retku otkrivao razarajuu mo otisnute rijei, jer ono to sam stvarao s toliko ljubavi i boli u smijenome oponaanju jednoga svjetskoga veleuma, tada mi se pokazalo kao zbrkan i plitak monolog to su ga jedva jed-vice odravale tri ili etiri utjene reenice. Moralo je proi gotovo dvadeset godina da bih se usudio ponovno je proitati, a moje tadanje rasuivanje, ublaeno tek samilou, bilo je znatno manje popustljivo. Najtee je bilo suoiti se s lavinom ozarenih prijatelja koji su mi banuli u sobu s primjercima lista i neumjerenim pohvalama za priu koju vjerojatno nisu ni razumjeli. Medu mojim kolegama s fakulteta nekima se svidjela, neki je nisu posve shvatili, a neki, zbog kojekakvih razloga, nisu proitali dalje od etvrtoga retka, ali Gonzalo Mallarino, u iji knjievni sud nisam uope sumnjao, bez imalo ju je ustruavanja pohvalio. No ja sam najvie elio uti miljenje Jorgea Alvara Espinose, ija je kritika otrica bila najstranija, otrija nego u naemu krugu. Osjetio sam podvojenost u duhu: htio sam ga odmah vidjeti da bih

se rijeio te neizvjesnosti, dok me je istodobno uasavala pomisao da se suoim s njim. Nije se nigdje pojavljivao do utorka, to nije bilo neobino za jednoga nezasitnoga itaa, a kada se pojavio u El Molinu, nije mi poeo govoriti o prii nego o mojoj smjelosti. - Pretpostavljam da si svjestan u to si se upustio - rekao mi je, zurei u mene svojim zelenim zmijskim oima. - Sada si u izlogu priznatih pisaca, i mora jo mnogo raditi da to zaslui. Skamenio sam se zbog toga miljenja koje je na mene moglo ostaviti isti dojam kao i Uliksovo. No prije no to je zavrio, odluio sam mu rei to mislim i to u uvijek smatrati: - Ta je pria sranje. Odvratio mi je, ne promijenivi dranje, da o tome ne moe nita rei jer je imao vremena tek za letimino itanje. I pritom mi objasnio da, makar pria bila tako loa kao to sam govorio, to nije razlog da rtvujem zlatnu priliku koja mi se u ivotu nudila. - U svakom sluaju, ta pria pripada prolosti - zakljuio je. - Sada je najvanija sljedea. Oneraspoloio me. Uludo sam traio argumente protiv njegova miljenja, sve dok se nisam uvjerio da neu uti pametniji savjet od njegova. Razloio je svoju fiksnu ideju da se najprije mora zaeti pria, a zatim razmiljati o stilu, ali da jedno ovisi o drugome u uzajamnoj proe-tosti, to je bio aroban tapi klasika. Na trenutak me je zaokupio svojim miljenjem, toliko puta ponavljanim, da mi nedostaje pomno itanje grkih klasika, i to ne samo Homera kojega sam jedino proitao kao obveznu literaturu za maturu. Obeao sam mu to, i htio uti druga imena, no on je skrenuo na Krivotvoritelje novca Andrea Gidea, knjigu koju je upravo proitao prologa vikenda. Nikada se nisam odvaio rei mu koliko je taj na razgovor moda bio odluujui u mome ivotu. Probdio sam no biljeei natuknice za sljedeu priu i nastojei izbjei zamrenost prve. Slutio sam da oni, koji su mi o toj prii govorili, nisu bili toliko pod dojmom same prie - koju moda nisu ni proitali, a sasvim sigurno ni razumjeli - nego pod dojmom toga to je bila objavljena u neuobiajenim okolnostima u tako vanome knjievnom prilogu. Poeo sam tako to sam shvatio da su moja dva velika nedostatka

zapravo dva najvea nedostatka: nezgrapnost u pisanju i nepoznavanje ljudskoga srca. A to je bilo vie no oito u mojoj prvoj prii koja se sastojala od zbrkane apstraktne meditacije, pogorane pretjeranim izmiljenim osjeajima. Traei u svome sjeanju situacije iz stvarnoga ivota za drugu priu, sjetio sam se da mi je jedna od najljepih ena, koju sam upoznao kao dijete, rekla da bi se eljela nalaziti u svojoj posebno lijepoj maki, dok ju je milovala u krilu. Upitao sam je zato, a ona mi je odgovorila: Jer je ljepa od mene. Tako sam dobio polaznu toku za svoju drugu priu i zanimljiv naslov: Eva je u svojoj maki. Ostalo sam, kao i u prijanjoj prii, izmislio ni iz ega, i zbog istoga razloga, kao to to obiavamo rei kasnije, obje su prie u sebi nosile klicu vlastite propasti. I ta je pria objavljena pod istim okolnostima kao i prva, u subotu 25. listopada 1947, a ilustrirala ju je zvijezda koja se uzdizala nad karip-skim nebom: slikar Enrique Grau. Primijetio sam da su moji prijatelji to prihvatili ve kao nekakvu rutinu slavnoga pisca. Ja sam, naprotiv, patio zbog greaka i sumnjao u ispravne stvari, no uspio sam obuzdati srce. Veliki je udarac doao nekoliko dana poslije, s osvrtom to ga je objavio Eduardo Zalamea, uz uobiajeni pseudonim Uliks, u svojoj dnevnoj rubrici El Espectadora. Poeo je preavi izravno na stvar: itatelji Vikenda, knjievnoga priloga ovih novina, mogli su primijetiti pojavu novoga i originalnoga duha, snane osobnosti. I dalje: U mati se moe dogaati svata, ali znati prirodno, iskreno i bez pretjeranosti prikazati biser koji je iz nje istrgnut, nije neto to moe uiniti svaki mladi od dvadeset godina koji poinje pisati. I zavrio je bez suzdravanja: S Gardom Marquezom pojavio se jedan novi i uzoriti pisac. Osvrt - i to kakav! - bio je nalet sree, no istodobno me je zapanjilo to Zalamea samome sebi nije ostavio nikakvu mogunost povlaenja. Sve je ve bilo odlueno, a ja sam njegovu velikodunost trebao protumaiti kao poziv svoje savjesti, i to do kraja ivota. U osvrtu se takoer spominjalo da je Uliks otkrio moj identitet preko nekog lana redakcije. Te sam veeri saznao da je to bio Gonzalo Gonzalez, bliski roak mojih bliih roaka, koji je petnaest godina pisao za taj list pod pseudonimom Gog, i sa

suzdranom strau, kolumnu u kojoj je odgovarao na itatelje-va pitanja, pet metara od ureda Eduarda Zalamee. Sreom, nije me potraio, a ni ja njega. Vidio sam ga jednom za stolom pjesnika De Greiffa i prepoznao njegov glas i hrapavi kaalj nepopravljiva puaa, a izbliza sam ga vidio na nekoliko kulturnih dogaanja, ali nas nitko nije upoznao. Jedni zato to nas nisu poznavali, a drugi zato to im se inilo nemoguim da se ne poznajemo. Teko je zamisliti do koje mjere se tada ivjelo u sjeni poezije. Bila je to mahnita strast, drugi nain postojanja, svjetlea kugla koja se sama okretala na sve strane. Otvarali bismo novine, ak na stranicama o ekonomiji ili pravu, ili bismo itali iz taloga kave na dnu alice, a poezija nas je doekivala na svakome koraku da bi ovladala naim snovima. Tako je za nas, uroenike iz svih provincija, Bogota bila glavni grad zemlje i sjedite vlade, ali ponajprije grad u kojemu su ivjeli pjesnici. Ne samo da smo vjerovali u poeziju i za nju umirali, nego smo sa sigurnou znali -kao to je napisao Luis Cardoza y Aragon - da je poezija jedini stvarni dokaz da ovjek postoji. Svijet je pripadao pjesnicima. Njihove su novosti za moju generaciju bile vanije od sve depresivnijih politikih vijesti. Kolumbijska poezija izila je iz 19. stoljea obasjana osamljenom zvijezdom Joseom Asuncionom Silvom, uzvienim romantiarom koji je u svojoj tridesetprvoj godini ispalio hitac iz pitolja u krunicu to ju je njegov lijenik ocrtao jodom oko srca. Nisam se rodio na vrijeme da upoznam Rafaela Pomba ili Eduarda Castilla, velikoga lirika, kojega su prijatelji opisivali kao utvaru to se u sumrak iskrala iz groba, s ogrtaem koji je imao dvije prednje strane, koe zelenkaste od morfija i profila kao u supa: fiziki opis pjesnika prokletnika. Jednoga sam popodneva proao tramvajem ispred velikog okupljalita na Cesti Septima i na vratima ugledao tako dojmljivoga ovjeka kakva nisam vidio u ivotu - u besprijekornu odijelu, s engleskim eirom, tamnim naoalama za njegove oi bez sjaja, i s riovkom. Bio je to pjesnik Alberto Angel Montova, pomalo pompozan romantiar koji je objavio nekoliko dobrih pjesama u svoje vrijeme. Za moju generaciju to su ve bile utvare prolosti,

osim pjesnika Leona Greiffa kojega sam godinama uhodio u kavani El Molino. Nitko od njih nije uspio ak ni okrznuti slavu Guillerma Valencie, aristokrata iz Popavana koji se prije svoje tridesete oinski nametnuo Stoljetnoj generaciji, tako nazvanoj jer se pojavila 1910, u prvome stoljeu nacionalne nezavisnosti. Njegovi suvremenici Eduardo Castillo i Porfi-rio Barba Jacob, dva velika pjesnika iz romantiarskoga plemena, nisu pokupili pravedne kritike koje su itekako zasluili u zemlji zaslijepljenoj retorikom mramornoga Valencie, ija se mitska sjena isprijeila na putu trima generacijama. Odmah potom, godine 1925. pojavila se grupa ija je pokretaka snaga bila sadrana u imenu Novi, i u kojoj su se nalazili sjajni ljudi kao Rafael Maya i ponovno Leon de Greiff, no nisu bili priznati u svoj svojoj veliini dokle god je Valencia bio na prijestolju. On je tada uivao posebnu slavu koja ga je odvela do samih vrata predsjednitva Republike. Jedini koji su se usudili suprotstaviti mu se sredinom stoljea bili su pjesnici iz grupe Kamen i nebo sa svojim mladenakim svescima, i koji su naposljetku imali samo tu zajedniku vrlinu da nisu poput Valencie: Eduardo Carranza, Arturo Camacho Ramirez, Aurelio Arturo i sam Jor-ge Rojas, koji je financirao objavljivanje njihovih pjesama. Nisu svi bili isti po formi i nadahnuu, ali su zajedno uzdrmali arheoloke ruevine parnasovaca i potaknuli jednu novu poeziju srca s viestrukim odjecima Juana Ramona Jimeneza, Rubena Daria, Garcie Lorce, Pabla Nerude ili Vicentea Huidobra. Prihvaanje publike nije odmah uslijedilo, a ni oni sami nisu se doimali svjesnima da su izaslanici Boje providnosti koji bi trebali napraviti reda u kui poezije. Ipak, don Baldomero Sanin Cano, vrlo uvaeni esejist i kritiar tih godina, pourio se da napie neopoziv esej ne bi li suzbio bilo kakav pokuaj protiv Valencie. Njegova dobro poznata ugladenost nije bila dolina. Izmeu mnogih osuda, napisao je da je Valencia ovladao drevnim umijeem da bi upoznao duu davnih doba iz prolosti, i da duboko razmilja o suvremenim tekstovima da bi, analogno tome, posve razotkrio ljudsKu duu. Jo jednom ga je pohvalio kao pjesnika izvan vremena i granica, i

smjestio ga meu one koji su kao Lukrecije, Dante i Goethe uvali tijelo da bi spasili duu. Vjerojatno su tada svi pomislili da s takvim prijateljima Valenciu nisu potrebni neprijatelji. Eduardo Carranza odgovorio je Saninu Cani lankom koji je ve naslovom sve govorio: Jedan sluaj bardopoklonstva. Bio je to prvi i sigurni napad koji je nastojao Valenciu smjestiti u njegove granice i svesti njegov pijedestal na pravo mjesto i veliinu. Optuio ga je da nije potaknuo duhovni plamen u Kolumbiji nego ortopediju rijei, a za njegove stihove rekao je da ih je napisao jedan izvjetaeni, frigidni i dosjetljivi pjesnik koji je ujedno i paljiv klesar. Zavrio je postavivi sam sebi pitanje koje je ostalo zapameno kao jedna od njegovih dobrih pjesama: Ako poezija ne slui da mi uzburka krv, da mi nenadano otvori prozore prema tajnosti, da mi pomogne u otkrivanju svijeta, da prati ovo oajno srce u samoi i ljubavi, u veselju i mrnji, emu mi onda poezija slui? I na kraju: Za mene - bogohulnika! - Valencia je tek dobar pjesnik. Objavljivanje lanka Jedan sluaj bardopoklonstva u prilogu Nedjeljna itanja lista El Tiempo koji je tada imao iroku publiku, uzdrmalo je drutvo. A na udesan je nain pridonijelo i pomnom preispitivanju kolumbijske poezije od njezinih poetaka, to moda nije ozbiljno uinjeno otkad je don Juan de Castellanos napisao sto pedeset tisua jedanaesteraca u svojim Elegijama o slavnim junacima u Indijama. Otada je poezija smjetena pod vedro nebo. Ne samo za Nove koji su postali popularni, nego i za sve ostale koji su se pojavili kasnije i borili se laktovima za svoje mjesto. Poezija je postala tako popularna da danas vie nije mogue shvatiti kako se proivljavao svaki broj Nedjeljnih itanja to ga je ureivao Carranza, ili tjednika Sdbado koji je tada ureivao Carlos Martin, na stari gimnazijski direktor. Osim svoje poezije, Carranza je asno uveo nain da se pjesnici pokau u est poslijepodne na Cesti Septima - etali su kao u izlogu veliine deset blokova kua, s knjigom u ruci prislonjenom na srce. Bio je to model njegove generacije, koji je u kasnijim generacijama, u svakoj na svoj nain, prerastao u kolu. Sredinom godine u Bogotu je doao pjesnik Pablo Neruda, uvjeren da poezija treba biti politiko oruje. Na svojim veernjim sijelima u

Bo-goti saznao je za reakcionara Laureana Gomeza, i u stilu pozdravnoga govora, gotovo juriajui perom, napisao u njegovu ast tri optuujua soneta, od kojih je prva katrena davala ton svima ostalima: Zbogom, Laureano, bez laureata, alosni lie i tuinski kralju. Zbogom, care, na etvrtome katu, plaan unaprijed i svakoga sata. Unato tome to je bio naklonjen desnici i to je bio osobni prijatelj istome tom Laureanu Gomezu, Carranza je na svojim knjievnim stranicama istaknuo Nerudine sonete vie radi novinarskoga prvenstva nego radi nekakva politikoga proglasa. No otpor je bio gotovo jednoglasan. Ponajvie zbog proturjeja to su objavljeni u novinama jednoga liberala crvenoga do sri kao to je bio bivi predsjednik Eduardo Santos, koji se jednako suprotstavljao nazadnom miljenju Laureana Gomeza kao i revolucionarnome Pablu Nerudi. Najglasnija primjedba bila je da se jednome strancu ne moe tolerirati takva zloupotreba povjerenja. Sama injenica da si* tri kazuistika soneta, vie domiljata nego pjesnika, mogla podii takvu uzbunu, bio je ohrabrujui znak moi poezije tih godina. Kasnije je sam Laureano Gomez, ve kao predsjednik Republike, zabranio Nerudi ulazak u Kolumbiju, kao i general Gustavo Rojas Pinilla u svoje vrijeme, ali je Neruda ipak nekoliko puta doao u Cartagenu i Buenaventuru brodovima koji su ondje pristajali na putu do ilea i Evrope. Za njegove kolumbijske prijatelje, koje je obavjetavao o svojim dolascima, svaki njegov dolazak i odlazak bio je veliko slavlje. Kad sam se upisao na pravni fakultet, u veljai 1947, u potpunosti sam se poistovjeivao s grupom Kamen i nebo. Iako su me najistaknutiji ljudi iz kue Carlosa Martina u Zipaquirai poznavali, nisam imao odvanosti da na to podsjetim ak ni Carranzu koji je bio lako dostupan. Jednom sam ga prilikom osobno sreo u knjiari Grancolombia, te sam ga pozdravio kao oboavatelj. Odgovorio mi je vrlo ljubazno, ali me nije prepoznao. Za razliku od toga, u nekoj drugoj prilici, majstor Leon de Greiff ustao je od stola u El Molinu da bi me pozdravio za mojim stolom kad mu je netko ispriao da sam objavio prie u El Espectadoru, i obeao mi da e ih proitati. Naalost, nekoliko tjedana potom dolo je do narodne pobune 9.

travnja, te sam morao napustiti jo uvijek zadimljen grad. Kada sam se nakon etiri godine vratio, El Molino je nestao u pepelu, a majstor se sa svojim stvarima i svitom svojih prijatelja preselio u kavanu El Automdtico, gdje smo postali prijatelji preko knjiga i rakije, i gdje me pouio osnovnim potezima ahovskih figura. Mojim je prijateljima u tom prvom razdoblju bilo neshvatljivo koliko se trudim oko pisanja pria, a ni ja sam sebi to nisam znao objasniti u zemlji u kojoj je najvea umjetnost bila poezija. Znao sam to od w djetinjstva, nakon uspjeha vrlo popularne pjesme Miseria humana, koja se prodavala u svescima od papira za umatanje, ili se za dva centavosa recitirala na trnicama i grobljima u karipskim mjestima. Roman, naprotiv, nije bio tako est. Nakon Marije Jorgea Isaacsa napisano je mnogo romana bez veeg odjeka. Jose Maria Vargas Vila bio je neuobiajen fenomen s pedeset dva romana koji su vodili ravno u srce siromanih. Bio je to neumoran putnik, s pretjeranom prtljagom sastavljenom od vlastitih knjiga koje su se izlagale i bile razgrabljene kao kruh pred vratima hotela Latinske Amerike i panjolske. Aura o las violetas, njegov najpoznatiji roman, slomio je vie srdaca od mnogih boljih romana njegovih suvremenika. Jedini koji su preivjeli svoje vrijeme su El carnero, to ga je izmeu 1600. i 1638. u kolonijalnome periodu napisao panjolac Juan Rodriguez Frevle, jedna neumjerena i slobodna pria o povijesti Nove Granade koja se pretvorila u vrhunsko prozno djelo; Maria Jorgea Isaacsa napisana 1867; La vordgine Josea Eustasia Rivere iz 1924; La marauesa de Yolomb6 Tomasa Carrasquilla iz 1926; Cuatro anos a bordo de mi mismo Eduarda Zalamee, napisan 1934. Nijedan od njih nije uspio postii slavu koju su, opravdano ili ne, imali mnogi pjesnici. Nasuprot tome, pripovijetka, s tako znaajnim prethodnikom kao to je sam Carrasquilla, veliki pisac iz Antioquie, doivjela je brodolom svojom nepristupanom retorikom bez due. Dokaz da sam imao sklonosti samo za pripovijedanje bili su usahnuli stihovi koje sam ostavio u gimnaziji, bez potpisa ili s pseudonimima, jer nikada nisam imao namjeru za njih umirati. A

zatim, kada sam objavio prve prie u El Espectadoru, mnogi su osporavali tu knjievnu vrstu, ali bez dovoljno uvjerljivosti. Danas mislim da je to shvatljivo jer je ivot u Kolumbiji, u mnogim pogledima, bio isti kao u 19. stoljeu. Pogotovo u tugaljivoj Bogoti etrdesetih godina, jo uvijek nostalginoj za kolonijalnim dobom, kada sam se bez volje i sklonosti upisao na Pravni fakultet Nacionalnoga sveuilita. Da bi se to potvrdilo bilo je dovoljno uroniti u neuralgino sredite na krianju Ceste Septime i Avenije Jimenez de Quesada, krteno bogot-skom neumjerenou kao najbolji ugao na svijetu. Kad bi na satu tornja crkve San Francisco odzvanjalo podne, ljudi bi se na ulici zaustavljali ili prekidali razgovore u kavanama da usklade satove sa satom na crkvi. Oko toga krianja, i u oblinjim blokovima kua, nalazila su se najposje-enija mjesta gdje su se sastajali trgovci, politiari, novinari i, naravno, pjesnici, svi od glave do pete odjeveni u crno, kao kralj na, gospodin don Felipe IV. U moje studentsko doba na tome su se mjestu jo uvijek itale novine koje su moda imale malo prethodnika u svijetu. Bila je to crna ploa, poput onih kolskih, koja se izlagala na balkonu novinske kue El Espec-tador u podne i u pet poslijepodne, s posljednjim vijestima napisanima kredom. U to je vrijeme vonja tramvajem bila oteana, ako ne i nemogua, zbog gomile ljudi koja je nestrpljivo ekala vijesti. Ti ulini itai mogli su, uz zaglune ovacije, i pljeskati vijestima koje su im se inile dobrima, te zvidati ili bacati kamenje na plou kada im se vijesti ne bi svidjele. Bio je to jedan oblik neposredna demokratskoga sudjelovanja koji je El Espectadoru sluio kao najuinkovitiji termometar za mjerenje temperature javnoga mnijenja. Jo nije postojala televizija, dodue vijesti na radiju bile su vrlo iscrpne, ali su se davale u odreeno vrijeme, te su tako ljudi, prije no to bi odlazili na ruak ili na veeru, ostajali ekati da se pojavi ploa pa da mogu poi kui s najiscrpnijim vijestima na svijetu. Ondje se saznalo za osamljeni let kapetana Conche Venegasa od Lime do Bogote, koji su svi pratili s uzoritom i nezaboravnom tonou. Kad bi se pojavile takve vijesti, ploa se mijenjala

nekoliko puta na dan, i izvan za to predvienih sati, te donosila izvanredne vijesti da bi se podmirila nezasitnost publike. Nitko od ulinih itatelja takvih novina nije znao da je zaetnik te ideje, i njezin rob, bio Jose Salgar, jedan od prvih urednika El Espectadora dvadesetih godina, koji je postao veliki novinar samo sa zavrenom osnovnom kolom. Posebna institucija u Bogoti bile su kavane u centru grada, u koje se, prije ili kasnije, slijevao ivot cijele zemlje. Svaka od njih je u svome trenutku uivala u nekoj specijalnosti - politika, knjievnost, financije -tako da je velik dio kolumbijske povijesti tih godina bio na neki nain povezan s njima. Svatko je imao svoju omiljenu kavanu kao pouzdan znak svog identiteta. Pisci i politiari iz prve polovice stoljea - ukljuujui i ponekog predsjednika Republike - studirali su u kavanama u Ulici Catorce, ispred koleda Rosario. Istodobno El Windsor, kamo su zalazili poznati politiari, bila je jedna od najstarijih kavana, a u nju je svraao i veliki karikaturist Ricardo Rendon koji je ondje nacrtao svoja poznata djela, i nekoliko godina kasnije prosvirao svoju genijalnu glavu olovom iz revolvera u stranjoj sobi u Ulici Gran Via. Nakon mnogih dosadnih popodneva sluajno sam otkrio jednu glazbenu sluaonicu otvorenu javnosti u Nacionalnoj knjinici. Ona je postala moje najdrae utoite u kojemu sam itao zaklonjen velikim skladateljima ija smo djela pismeno traili od jedne divne djelatnice. Stalni posjetitelji imali su razliite sklonosti u toj vrsti glazbe koju smo voljeli. Tako sam, preko tuih ukusa, raznovrsnih i obilnih, upoznao veinu svojih najdraih skladatelja, a Chopin mi je dugo godina bio dosadan zbog nekog neumoljivog melomana koji ga je nemilosrdno traio gotovo svakoga dana. Jednoga sam dana naiao na praznu sluaonicu, jer je sistem bio rastavljen, ali mi je direktorica dopustila da sjednem i itam u tiini. U poetku sam osjeao nepomini mir, no nisu prola ni dva sata, a ja se nisam uspijevao usredotoiti zbog naleta tjeskobe koji su ometali moje itanje i zbog kojih sam se osjeao kao stranac u vlastitoj koi. Nekoliko mi je dana trebalo da shvatim da lijek za

moju tjeskobu nije tiina u sluaonici, nego upravo glazba koja je otada postala moja stalna i gotovo tajna strast. Za nedjeljnih popodneva, kada je glazbena sluaonica bila zatvorena, moja najdraa zabava bila je vonja tramvajima s plavim staklima, koji su za pet centavosa neprekidno kruili od Trga Bolivar do Avenije ile, i u njima sam provodio ona mladenaka popodneva koja kao da za sobom povlae beskrajni niz mnogih drugih izgubljenih nedjelja. Za vrijeme tih putovanja u zaaranom krugu itao sam samo stihove, moda jednu strofu na svaki blok kua, sve dok se ne bi upalila prva svjetla pod stalnom kiicom. Tada bih pohrlio u none kavane u starim etvrtima u potrazi za nekim tko bi se umilostivio sa mnom porazgovarati o pjesmama koje sam upravo proitao. Ponekad bih nekoga i naao - uvijek bi to bio mukarac - i ostajali bismo jo iza ponoi u nekoj jeftinoj krmi, puei opuke cigareta koje smo sami popuili i razgovarajui o poeziji, dok je ostatak svijeta vodio ljubav. U ono su vrijeme svi bili mladi, no uvijek bismo susretali druge koji su bili jo mladi. Generacije su gurale jedna drugu, pogotovo medu pjesnicima i kriminalcima. Samo to bi netko neto uinio, a ve bi se nazreo netko drugi s prijetnjom da e to uiniti bolje. Ponekad medu starim papirima pronalazim nae fotografije to su ih snimili ulini fotografi u atriju crkve San Francisco, i ne mogu zatomiti uzvik saaljenja, jer ne izgledaju kao nae fotografije, ve kao fotografije naih sinova u gradu zatvorenih vrata gdje nita nije bilo lako, a pogotovo preivjeti nedjeljna popodneva bez ljubavi. Ondje sam sluajno upoznao svoga strica Josea Mariu Valdeblanqueza, dok sam mislio da gledam svoga djeda kako koraa s kiobranom u gomili koja je izlazila s nedjeljne mise. Njegova odjea nije nimalo prikrivala njegov identitet: odijelo od crne tkanine, bijela koulja s celuloidnim ovratnikom i kravata s dijagonalnim prugama, prsluk sa satom na lancu, tvrdi eir i pozlaene naoale. Bio sam toliko pod dojmom da sam mu se, i ne primijetivi, isprijeio na putu. On je prijetei podigao kiobran i obratio mi se, na pedalj udaljen od mene: - Mogu li proi? - Oprostite - rekoh posramljeno. - Zamijenio sam vas sa svojim

djedom. On me je nastavio pomno promatrati svojim oima astronoma, i ironino me upitao: - A moe li se znati tko je taj uveni djed? Zbunjen svojom neuljudnou, rekao sam mu puno ime. On je potom spustio kiobran i nasmijeio se raspoloeno. - Pa doista ima razloga da sliimo - ree. - Ja sam njegov prvi sin. Svakodnevni je ivot bio izdrljiviji na Nacionalnome sveuilitu. No, ne uspijevam u sjeanju pronai stvarne dogaaje iz toga vremena, jer mislim da nisam bio student prava ni jedan jedini dan, unato tome to bi se po mojim ocjenama s prve godine - jedine koju sam zavrio u Bogoti - moglo misliti drukije. Ondje nije bilo ni vremena ni prilike za uspostavljanje osobnih odnosa kao u gimnaziji, kolege sa studija rasprili bi se po gradu nakon zavretka nastave. Moje najugodnije iznenaenje bilo je kada sam otkrio da je generalni tajnik pravnoga fakulteta pisac Pedro Gomez Valderrama, za kojega sam znao po njegovoj ranoj suradnji na knjievnim stranicama, i koji je bio jedan od mojih najboljih prijatelja do svoje prerane smrti. Moj najpredaniji kolega od prve godine bio je Gonzalo Mallarino Botero, jedini koji je vjerovao u neka uda ivota koja su bila istinita, iako neispravna. On mi je pokazao da pravni fakultet nije tako suhoparan kao to sam mislio, jer me od prvoga dana izvukao sa sata statistike i demografije u sedam ujutro, i izazvao me na osobni dvoboj poezije u sveuilinoj kavani. U te mrtve jutarnje sate napamet je recitirao pjesme panjolskih klasika, a ja sam mu odgovarao pjesmama mladih kolumbijskih pjesnika koji su obasuli vatrom posljednje retorike trzaje iz prologa stoljea. Jedne me je nedjelje pozvao u svoju kuu gdje je ivio s majkom, sestrama i braom, u ambijentu bratskih napetosti kakve su postojale i u mojoj roditeljskoj kui. Victor, najstariji, radio je ve puno radno vrijeme u kazalitu, i bio priznat glumac na podruju panjolskoga jezika. Otkad sam se izvukao iz roditeljskoga doma, nikada se vie nisam osjeao kao kod svoje kue, sve dok nisam upoznao Pepu Botero, majku brae Mallarino, neukrotivu Antiohijku u hermetinoj jezgri bogotske aristokracije. Svojom

prirodnom inteligencijom i izvrsnim govorom imala je jedinstvenu sposobnost da pogodi tono ono mjesto na kojemu rune rijei ponovno zadobivaju servantesovsko porijeklo. Bila su to nezaboravna popodneva, sumrak se sputao ponad beskrajne smaragdne savane uz toplinu mirisne okolade i vrele pite od sira. Ono to sam nauio od Pepe Botero, uz njezin otvoreni argon i nain na koji je govorila o stvarima iz obinoga ivota, bilo je za mene neprocjenjivo, bila je to nova retorika stvarnoga ivota. Drugi moji bliski kolege bili su Guillermo Lopez Guerra i Alvaro Vidal Varon, koji su bili moji drugovi jo iz gimnazije u Zipaquirai. No ipak sam na fakultetu bio najbliskiji s Luisom Villarom Bordom i Cami-lom Torresom Restrepom, koji su se iz ljubavi prema umjetnosti trudili oko knjievnog priloga La Razna, gotovo tajnog dnevnog lista, to ga je ureivao pjesnik i novinar Juan Lozano y Lozano. U danima kada je redakcija bila zatvorena, iao sam onamo s njima i pomagao im u hitnim zavrnim poslovima. Ponekad bih sreo direktora ijim sam se sonetima divio, a jo vie izgledu nacionalnih likova koje je objavljivao u asopisu Sabado. On se pomalo nejasno sjeao Uliksova osvrta na moje prie, no nijednu nije proitao, a ja sam zaobiao temu jer sam bio siguran da mu se nisu svidjele. Prvoga mi je dana, dok je upravo bio na odlasku, rekao da su stranice njegovih novina otvorene za mene, no to sam shvatio samo kao bogotsku ljubaznost. U kavani Asturias, moji kolege s pravnoga fakulteta amilo Torres Restrepo i Luis Villar Borda upoznali su me s Pliniom Apulevom Men-dozom, koji je sa svojih esnaest godina objavio niz lirskih proza, to je tada bilo u modi, a nametnuo ih je Eduardo Carranza nakon knjievnih stranica u listu El Tiempo. Imao je tamnu kou, ravnu i crnu kosu, to je jasno upuivalo na njegovo indijansko porijeklo. Unato svojoj dobi, uspio je zajamiti slavu u tjedniku Sabado to ga je osnovao njegov otac Pli-nio Mendoza Neira, bivi ministar obrane i veliki roeni novinar koji moda nije napisao nijednu cijelu reenicu u svome ivotu. Meutim, mnoge je nauio kako da piu svoje reenice u raznim novinama koje je uz mnogo pompe pokretao i naputao zbog visokih politikih dunosti, ili

radi osnivanja drugih velikih poduzea to su takoer zavravala katastrofom. Sina nisam vidio vie od dva ili tri puta u ono vrijeme, uvijek u drutvu s mojim kolegama. Na mene je ostavilo dojam to to je u tim godinama zvuao kao starac, no nikada ne bih pomislio da emo nekoliko godina kasnije zajedno sudjelovati u mnogim odvanim novinarskim pothvatima, jer mi tada jo nije pala na pamet takva glupost da se profesionalno bavim novinarstvom, to me kao umijee zanimalo ak i manje od prava. Doista nikada nisam mislio da e me novinarstvo zanimati, sve do jednog od onih dana kada je Elvira Mendoza, Pliniova sestra, napravila hitni intervju s argentinskom glumicom Bertom Singerman, koji mi je posve promijenio predrasude prema tome zvanju i otkrio mi dotad nepoznatu vokaciju. Vie od klasinog intervjua s pitanjima i odgovorima - prema emu sam bio toliko sumnjiav, i jo sam uvijek - bio je to jedan od najoriginalnijih intervjua objavljenih u Kolumbiji. Godinama kasnije, kada je Elvira Mendoza bila ve priznata meunarodna novinarka i jedna od mojih dobrih prijateljica, ispriala mi je kako je to bio oajniki pokuaj da se spasi taj intervju. Dolazak Berte Singerman bio je dogaaj dana. Elvira - koja je ureivala ensku sekciju asopisa Sabado - traila je odobrenje da s njom napravi intervju, i dobila ga, iako se njezin otac pomalo ustruavao zbog njezina nedostatka iskustva. Urednitvo Sdbada bilo je okupljalite najpoznatijih intelektualaca toga doba, i Elvira ih je zamolila da joj sastave neka pitanja za intervju, no bila je na rubu panike kada se suoila s prezirom kojim ju je Berta Singerman doekala u predsjednikom apartmanu hotela Granada. Od prvoga pitanja glumica je uivala da ih odbacuje kao glupa ili imbecilna, ne slutei da se iza svakoga pitanja nalazi jedan dobar pisac, od mnogih koje je poznavala i kojima se divila prilikom posjeta Kolumbiji. Elvira, koja je uvijek imala iv duh, morala je zatomiti svoje suze i podnositi taj prezir. Neoekivani dolazak glumiina supruga spasio joj je reportau, jer je on poeo vrlo vjeto voditi razgovor s odlinim smislom za humor, kada je intervju ve bio na rubu da postane ozbiljan incident.

Elvira nije napisala dijalog, kao to je namjeravala, s odgovorima zvijezde, nego je napravila reportau o potekoama koje je imala s njom. Iskoristila je spasonosno upletanje glumiina supruga, i pretvorila ga u pravoga protagonista susreta. Berta Singerman izvela je jedan od svojih povijesnih ispada bijesa kada je proitala intervju. No Sabado je bio jedan od najitanijih tjednika, koji je u tjednom izlaenju ubrzo narastao do naklade od sto tisua primjeraka u gradu koji je imao esto tisua stanovnika. Zbog hladnokrvnosti i otroumnosti kojom je Elvira Mendoza iskoristila glupost Berte Singerman da bi razotkrila njezino pravo lice, prvi sam se put ozbiljno zamislio o mogunostima reportae, ne samo kao vrhunskoga informativnoga medija, nego i neega vie: kao knjievne vrste. Nije prolo mnogo godina i ja sam to iskusio na vlastitoj koi, dok nisam doao do zakljuka, a danas sam u to uvjeren vie no ikada, da su roman i reportaa djeca iste majke. Dotad sam se uputao samo u objavljivanje poezije: satirini stihovi u asopisu koleda San Jose, i lirske proze ili matoviti ljubavni soneti u stilu Kamena i neba u jedinom broju lista Dravne gimnazije. Prije toga, Cecilia Gonzalez, moja kolska kolegica iz Zipaquirae, uvjerila je pjesnika i esejista Daniela Arangoa da objavi jednu pjesmicu to sam je napisao pod pseudonimom, te je ona otisnuta sitnim slovima u najskrivenijem kutu nedjeljnoga priloga lista El Tiempo. Objavljivanje te pjesme nije me se dojmilo niti sam se zbog toga osjeao vie pjesnikom no to sam bio. Naspram toga, s Elvirinom reportaom postao sam svjestan novinara koji je spavao u mome srcu, i dobio sam elju da ga probudim. Poeo sam itati novine na drukiji nain. amilo Torres i Luis Villar Borda, koji su me u tome podrali, podsjetili su me na ponudu don Juana Lo-zana da piem za La Razon, no usudio sam se napisati samo dvije profesionalne pjesme koje nikada nisam doivio kao svoje. Predloili su mi da porazgovaram s Pliniom Apulevom Mendozom o suradnji u Sdbadu, no moja me je brina bojaljivost upozoravala da mi jo mnogo nedostaje da bih se tek tako, bez mnogo znanja, upustio u taj novi posao. Ipak, to moje otkrie bilo je vrlo korisno, jer me je tih

dana poelo brinuti i muiti to da je sve to sam napisao, u prozi i u stihu, ak i zadae u gimnaziji, bila loa imitacija Kamena i neba, te sam odluio napraviti korjenitu promjenu u svojoj sljedeoj prii. Praksa me naposljetku uvjerila da na-inski prilozi koji zavravaju na -mente zapravo osiromauju tekst. Tako sam ih poeo kanjavati kad bi mi se nali na putu, i sve sam vie bio uvjeren da e me ta opsesija primorati da pronaem bogatije i izraajni-je oblike. Ve dugo vremena u mojim knjigama nema takvih priloga, osim u ponekome navodu teksta. Ne znam jesu li to i moji prevoditelji primijetili te, u skladu sa svojim zvanjem, primijenili u prijevodima tu paranoju moga stila. Prijateljevanje s Camilom Torresom i Villarom Bordom vrlo je brzo smanjilo odlaske na nastavu i u redakciju, te smo vie vremena provodili zajedno na ulici nego na sveuilitu. Njih dvojica polako su izgarali u zadrtom nekonformizmu zbog politike i socijalne situacije u zemlji. Opijen tajnou knjievnosti, ja ak nisam ni pokuavao shvatiti njihove analize i mrana predvianja, no njihovo je prijateljstvo na mene ostavilo najljepe i najkorisnije tragove u tim godinama. Nasuprot tome, na fakultetu sam bio kao nasukan. Uvijek sam alio zbog svoga nedostatka predanosti zaslunim velikim profesorima koji su podnosili nae dosaivanje. Medu njima bio je Alfonso Lopez Mi-chelsen, sin jedinoga kolumbijskog predsjednika koji je ponovno izabran u 20. stoljeu, i vjerujem da otuda proizlazi ope miljenje da je i on po roenju bio predodreen za predsjednika, to je doista i bio. Dolazio je za svoju katedru, predavajui uvod u pravo, s iritantnom tonou i u krasnim kaputiima od kamira, proizvedenima u Londonu. Diktirao je svoje gradivo ne gledajui ni u koga, s onim boanskim izgledom pametnih i kratkovidnih ljudi koji se uvijek doimaju kao da hodaju u tuim snovima. Njegovi su satovi bili kao monolozi, jednolini poput guslanja, kao to je za mene bio svaki sat na kojemu se nije govorilo o poeziji, no jednolinost njegova glasa imala je hipnotiko svojstvo opinitelja zmija. Njegovo iroko knjievno obrazovanje imalo je odreenu podlogu, i on ju je znao iskoristiti u pisanju i na predavanjima, no poeo sam to cijeniti tek kada smo se, nekoliko

godina poslije, bolje upoznali i postali prijatelji, ve daleko od one katedarske pospanosti. Njegov ugled tvrdokorna politiara hranio se na osobnom, gotovo maginom divljenju to ga je irio, i na opasnoj lucidnosti u razotkrivanju skrivenih ljudskih namjera. Pogotovo kod onih koje je manje volio. Ipak, njegova najistaknutija vrlina kao javnoga ovjeka, bila je zapanjujua mo da stvara povijesne situacije samo jednom reenicom. S vremenom smo postali dobri prijatelji, no na fakultetu nisam bio najpredaniji i najrevniji student, a moja neizmjerna bojaljivost nepovratno me je udaljavala, pogotovo od ljudi kojima sam se divio. Zbog svega toga silno sam se iznenadio kada me je pozvao na zavrni ispit na prvoj godini, usprkos mojim izostancima zbog kojih sam zasluio reputaciju nevidljivoga studenta. Pribjegao sam svome starom triku da zaobilazim temu putem retorikih sposobnosti. Shvatio sam da je profesor svjestan moje odvanosti, ali ju je moda cijenio kao literarno osvjeenje. Jedina greka bila je kad sam u agoniji toga ispita upotrijebio rije zastara, a on se pourio zatraiti od mene objanjenje, kako bi bio siguran da znam o emu govorim. - Zastara je kada se neko vlasnitvo stekne nakon protoka izvjesnoga vremena - rekoh. A on me odmah upitao: - Stekne ili izgubi? Bilo je to isto, ali nisam se upustio u tu raspravu zbog svoje uroene nesigurnosti, i vjerujem da je to bila jedna od onih njegovih slavnih ala koje se pripovijedaju kada na stol stigne desert, jer prema ocjeni nisam u to posumnjao. Nekoliko godina kasnije spomenuo sam mu taj dogaaj, ali on ga se nije sjeao, no tada vie nijedan od nas dvojice nije bio siguran kako se to zbilo. Obojica smo u knjievnosti pronali pravi predah u kojemu smo zaboravljali na politiku i na tajne zastare, a zauzvrat smo otkrivali nevjerojatne knjige i zaboravljene pisce u beskrajnim razgovorima koji su ponekad zavravali tako da smo rastjerali ostale goste i razljutili svoje supruge. Moja me je majka uvjeravala da smo roaci, i to je bilo tono. No bolje od bilo kakve sporedne rodbinske veze, povezivala nas je naa strast prema vallenatu.

Drugi daleki roak, od strane moga oca, bio je Carlos H. Pareja, profesor politike ekonomije i vlasnik knjiare Grancolombia, koja je bila najomiljenija studentima zbog obiaja da izlae nove naslove velikih pisaca na otvorenim stolovima i bez nadzora. ak i mi koji smo bili njegovi studenti, neoekivano bismo upadali u knjiaru u predveerje i spretnim prstima vjeto krali knjige u skladu sa kolskim pravilom da je kraa knjiga kazneno djelo, ali nije grijeh. Ne zbog potenja nego zbog straha, moja je uloga u tim prepadima bila tititi leda onih vjetijih, pod uvjetom da osim njima zanimljivih knjiga, ponesu i neke naslove koje sam ja elio. Jedno popodne, netom poto je moj sudionik ukrao La ciu-dad sin Laura Francisca Luisa Bernardeza, osjetio sam okrutnu kandu na svome ramenu, i glas narednika: - Napokon, dodavola! Uasnuto sam se okrenuo i ugledao profesora Carlosa H. Pareju, dok su trojica mojih sudionika pobjegli glavom bez obzira. Sreom, prije no to me je uspio optuiti, sjetio sam se da me nije zaskoio kao lopova, nego zato to me nije vidio na svome predavanju vie od mjesec dana. Nakon uobiajene prodike, upitao me je: - Je li tono da si ti sin Gabriela Eligia? To je bilo tono, ali sam mu odgovorio da nije, jer sam znao da su nai oevi doista daleki roaci zbog nekakva osobnoga dogaaja koji nikada nisam dobro shvatio. No kasnije je saznao istinu, i otad me u knjiari, kao i na predavanju, oslovljavao kao svoga neaka, te smo odravali vie politike nego knjievne odnose, unato tome to je napisao i objavio nekoliko knjiga stihova neujednaene kvalitete pod pseudonimom Simon Latino. Saznanje o rodbinskoj vezi, meutim, posluilo je samo njemu, jer se vie nisam nudio da budem uvar za krau knjiga. Drugi izvrsni profesor, Diego Montana Cuellar, bio je ista suprotnost Lopezu Michelsenu, s kojim je, ini se, bio u prikrivenom suparnitvu - Lopez kao buntovan liberal, i Montana Cuellar kao radikalan ljeviar. S ovim potonjim imao sam dobar odnos izvan predavanja, a to se Lopeza Michelsena tie, uvijek mi se inilo da me je gledao kao nekakva pjesnikoga golupia, dok

me je Montana Cuellar, naprotiv, smatrao dobrom propagandom za svoje revolucionarno prikupljanje pristaa. Moja naklonost prema Montani Cuellaru poela je jednom zgodom s trojicom mladih asnika iz vojne kole koji su na njegova predavanja dolazili u sveanim odorama. Bili su vojniki toni, sjedali bi zajedno na izdvojena mjesta, neumoljivo zapisivali biljeke i dobivali istaknute ocjene na strogim ispitima. Diego Montana Cuellar od prvoga im je dana nasamo savjetovao da ne dolaze na satove u ratnikim odorama. Oni su mu odgovorili, najbolje kako su znali, da izvravaju naredbe svojih nadreenih, te nisu dopustili nikakvu mogunost daljnje pritube. U svakom sluaju, ako se izuzme njihova posebnost, i studentima i profesorima bilo je jasno da su ta tri asnika bili istaknuti studenti. Dolazili bi u svojim identinim odorama, besprijekorni, uvijek zajedno i uvijek toni. Sjedali bi postrani, i bili su vrlo ozbiljni i metodini studenti, no uvijek mi se inilo da se nalaze u svijetu koji je razliit od naega. Kad bi im netko uputio koju rije, bili su paljivi i ljubazni, ali nepopravljivo formalni: ne bi rekli vie no to ih se pitalo. U vrijeme ispita, mi civili podijelili bismo se u grupe po etiri da uimo po kavanama, a subotom bismo se nalazili na plesovima, pri studentskim tunjavama, u ugodnim krmama i mranim bordelima, no nikada se ne bismo sastajali, ak ni sluajno, s naim kolegama vojnicima. Jedva da sam s njima izmijenio pokoji pozdrav tijekom duge godine u kojoj smo zajedno studirali. Osim toga, nije bilo ni vremena, jer su na satove dolazi tono na vrijeme i odlazili nakon posljednje profesorove rijei, ne druei se ni s kim, osim s drugim mladim vojnicima na drugoj godini s kojima su se sastajali za vrijeme pauze. Nikada nisam saznao njihova imena, ni kasnije uo ikakve vijesti o njima. Danas shvaam da je ta utnja bila vie moja zasluga nego njihova jer nisam mogao svladati gorinu s kojom su se moji djedovi prisjeali frustrirajuih ratova i krvavih pokolja na plantaama banana. Jorge Soto del Corral, profesor ustavnoga prava bio je na glasu da zna napamet sve ustave svijeta, a na satovima nas je oaravao svojom sjajnom inteligencijom i pravnom obrazovanou, koja je

bila umrtvlje-na tek rijetkim smislom za humor. Mislim da je bio jedan od onih profesora koji su inili sve mogue da na nastavi ne pokau svoje politiko protivljenje, no to se primjeivalo vie no to je mislio. ak po pokretima ruku i naglaavanju svojih ideja, jer se na sveuilitu najvie osjealo duboko pulsiranje zemlje koja se nalazila pred novim graanskim ratom nakon etrdeset i neto godina naoruanoga mira. Unato svojoj kroninoj odsutnosti i nezainteresiranosti za pravo, poloio sam lake predmete na prvoj godini, prionuvi na uenje u posljednji as, a one tee zahvaljujui svome starom triku zaobilaenja teme u emu mi je pomagala moja darovitost. No istina je bila da se nisam osjeao kao u svojoj koi, i nisam znao kako dalje nastaviti tapkati u toj uliici bez izlaza. Pravo sam slabo shvaao i zanimalo me manje od bilo kojega predmeta u gimnaziji, a osjeao sam se ve dovoljno odraslim da sam donesem svoje odluke. Nakon esnaest mjeseci udesnoga preivljavanja, ostala mi je samo grupa dobrih prijatelja do kraja ivota. Moje slabo zanimanje za studij jo je vie opalo nakon Uliksova osvrta, pogotovo zato to su me kolege na sveuilitu poeli nazivati majstorom i predstavljati kao pisca. To se podudarilo s mojom odlukom da nauim graditi istodobno istinitu i fantastinu strukturu, ali bez pukotina. Kao kod savrenih i osamljenih uzora, poput Sofoklova Kralja Edipa, gdje protagonist istrauje ubojstvo svoga oca i na kraju otkriva da je on sam ubojica; poput The Monkey's Paiv W. W. Jacoba, savrene prie u kojoj je sve to se dogaa sluajno; poput Maupassantove Boule de Suif, i tolikih drugih velikih grenika koje bi Bog trebao uzeti u svoje sveto kraljevstvo. U tim sam razmiljanjima provodio jednu nedjeljnu veer, kad mi se napokon dogodilo neto to zasluuje da se ispria. Proveo sam gotovo cijeli dan hladei svoje frustracije pisca s Gonzalom Malla-rinom u njegovoj kui u Aveniji ile, a kada sam posljednjim tramvajem krenuo u svoj pansion, na stanici Chapinero u tramvaj je uao pravi pravcati Faun. Dobro sam rekao: Faun. Primijetio sam da se nijedan od rijetkih pononih putnika nije iznenadio kad ga je vidio, i to me navelo na pomisao da je to jo jedan od onih zamaskiranih koji su

nedjeljom prodavali sve i svata u djejim parkovima. No njegov vjerodostojni izgled uvjerio me je da to moda i nije tako, jer su njegovi rogovi i brada bili tako grubi kao u kakva jarca, u to sam bio jo vie uvjeren kad je do mene dopro zadah njegove dlake. Prije 26. ulice, u kojoj se nalazilo groblje, siao je poput oca obitelji i nestao u drvoredu parka. Nakon ponoi, probudivi se zbog mojih okretanja u krevetu, Domingo Manuel Vega upitao me je to se zbiva. Jedan je Faun uao u tramvaj, rekoh u polusnu. On mi je posve razbuen odvratio da je to, ako se radi o nonoj mori, vjerojatno zbog loe nedjeljne probave, a ako je to tema moje sljedee prie, onda mu se ini kao fantastika. Sutradan vie nisam znao jesam li doista vidio Fauna u tramvaju ili je to bila nedjeljna halucinacija. Poeo sam misliti da sam zaspao od umora i imao vrlo iv san koji nisam mogao odvojiti od stvarnosti. No ono to je za mene postalo bitno nije bilo to je li Faun stvaran, nego to sam to proivio kao da je stvaran. I stoga stvarno ili sanjano - nije bilo opravdano smatrati ga arolijom mate nego udesnim iskustvom u mome ivotu. I tako sam sutradan napisao priu u jednome dahu, stavio je pod jastuk te je itao i iitavao nekoliko noi prije no to u zaspati, a potom i ujutro kad bih se probudio. Bio je to tako napuhan knjievni prijepis prizora iz tramvaja, tono onako kako se dogodilo, i u tako naivnome stilu poput vijesti o krtenju na stranicama drutvenih zbivanja. Naposljetku, prizvan novim sumnjama, odluio sam podvrgnuti priu nepogreivom ispitu otisnutih slova, ali ne u El Espectadoru nego u knjievnom prilogu lista El Tiempo. Moda je to bio nain da se upozna jedan kriterij drukiji od Zalameina, ne obvezujui ga na avanturu za koju nije imao razloga dijeliti je sa mnom. Priu sam poslao po jednom kolegi iz pansiona s pismom za don Jaimea Posadu, novoga i vrlo mladoga direktora w knjievnoga priloga lista El Tiempo. Meutim, pria nije nikada objavljena, a i pismo je ostalo bez odgovora. Prie iz toga doba, onako kako su napisane i objavljene u Vikendu, nestale su iz arhiva El Espectadora u napadu i poaru koji je

zahvatio tu novinsku kuu u dravnim nemirima 6. rujna 1952. Ja nisam imao nijednu kopiju, a ni moji najsavjesniji prijatelji, tako da sam s izvjesnim olakanjem pomislio kako su nestale u pepelu zaborava. No neki su ih knjievni prilozi iz provincije objavili u to vrijeme bez doputenja, a zatim su bile objavljene i u raznim drugim asopisima, sve dok nisu skupljene u knjigu pria koju je 1972. objavio Alfil iz Montevidea, pod naslovom preuzetim od jedne prie: Nabo, crnac kojega su aneli ekali. Nedostajala je samo jedna pria koja u knjigu nije uvrtena moda zbog toga to nije imala pouzdanu verziju: Tubal-Kajin kuje zvijezdu, objavljena u El Espectadoru 17. sijenja 1948. Ime glavnoga lika, to ne znaju svi, ime je biblijskoga kovaa koji je izmislio glazbu. To su bile tri prie. itane redom kojim su napisane i objavljene, inile su mi se nedosljedne i apstraktne, a neke i pomalo budalaste, i nijedna se nije zasnivala na stvarnim osjeajima. Nikada nisam uspio shvatiti kriterij kojim ih je proitao, jedan tako ozbiljni kritiar kao to je Eduardo Zalamea. Ipak, samo za mene, i ni za koga vie, one imaju vanost, jer u svakoj od tih pria ima poneto to odgovara brzome razvoju moga ivota u tome razdoblju. Mnogi romani koje sam tada itao i divio im se zanimali su me samo zbog tehnike pisanja. Odnosno: zbog svoga tajnog drvodjelstva. Od metafizikih apstrakcija iz prve tri prie do tri posljednje prie u ono vrijeme, pronaao sam pravilan i vrlo koristan put na kojemu se zainje i oblikuje pisac. Nije mi palo na pamet da istraujem druge oblike. Mislio sam da su pria i roman ne samo dvije razliite knjievne vrste, nego dva organizma razliite prirode to bi bilo zlokobno brkati. I danas imam isto miljenje kao i tada, i uvjeren sam vie nego ikada u prevlast prie nad romanom. Objavljivanje u El Espectadoru, to me dovelo do ruba knjievnog uspjeha, stvorilo mi je druge, prizemnije i zabavnije probleme. Izgubljeni prijatelji zaustavljali bi me na ulici molei da ih spasim i posudim im novce, jer nisu mogli vjerovati da jedan tako poznati pisac ne dobiva goleme svote za svoje prie. Malobrojni su povjerovali u istinu da mi nikada nisu platili ni jedan centavo za

objavljivanje pria, niti sam ja to oekivao, jer to nije bio obiaj u novinama nae zemlje. Jo je gore bilo razoaranje moga oca kada je uvidio da ne mogu preuzeti na sebe ni svoje trokove u vrijeme kada je nas troje od jedanaestero djece studiralo. Obitelj mi je slala trideset pesosa mjeseno. Samo je najamnina u pansionu iznosila osamnaest pesosa, ne raunajui jaja za doruak, a te bih novce uvijek potroio na neke nepredviene trokove. Sreom, ne znam odakle sam stekao obiaj da nesvjesno crtam po rubovima novina, po ubrusima u restoranima i mramornim stolovima u kavanama. Usuujem se pomisliti da su ti crtei bili izravni potomci onih koje sam kao dijete crtao po zidovima zlatarske radionice svoga djeda, a moda su bili i laki ventili za oputanje. Jedan sluajni posjetitelj El Molina, koji je imao utjecaja u nekome ministarstvu i mogao ondje dobiti posao crtaa, a nije imao nikakva smisla za crtanje, predloio mi je da za njega radim taj posao, a plau bismo podijelili. U cijelome svome ivotu nikada nisam bio tako blizu korupcije, ali opet ne toliko blizu da bih se kajao. U to se vrijeme pojaalo i moje zanimanje za glazbu, kada su karipske popularne pjesme s kojima sam odrastao, postale popularne u Bogoti. Najsluanija emisija bila je Priobalni sat, koju je vodio don Pascual De-vecchio, svojevrsni glazbeni konzul atlantske obale u glavnome gradu. Postala je tako popularna u nedjeljnim jutrima da smo mi, karipski studenti, odlazili u urede radiostanice i plesali ondje sve do kasnoga popo-dneva. To je bio poetak velike popularnosti nae glazbe u unutranjosti zemlje, kasnije i u najzabitijim njezinim dijelovima, a u Bogoti je to bila drutvena promocija studenata s obale. Jedina nezgoda bila je utvara prisilnoga braka. Ne znam kakvi su zlokobni sluajevi potaknuli vjerovanje tamo na obali da se djevojke u Bogoti lako podaju momcima s obale, pa su nas potom hvatale u zamke kreveta da bi nas primorale na enidbu. I to ne zbog ljubavi nego zbog iluzije da ive s prozorom koji gleda na more. Meni to nikada nije palo na pamet. Naprotiv, najneugodnija sjeanja u mome ivotu ona su iz zloslutnih bordela izvan Bogote, kamo smo odlazili da istoimo svoja turobna pijanstva. U najprljavijem od tih

bordela za dlaku sam ostao iv kada se ena s kojom sam upravo bio, pojavila gola u hodniku, viui da sam joj ukrao dvanaest pesosa iz ladice toaletnoga stolia. Dvojica gru-bijana iz kue sruili su me udarcima i nije im bilo dovoljno to su mi iz depova izvadili dva posljednja pesosa koja su mi preostala nakon triave ljubavi, nego su me jo i svukli do cipela i prstima me pipali traei ukradeni novac. No ipak su odluili da me ne ubiju nego da me predaju policiji, kadli se ena sjetila da je dan prije promijenila skrovite svojega novca i pronala ga nedirnutoga. Medu prijateljstvima sa sveuilita ono s Camilom Torresom nije bilo samo nezaboravno ve i najdramatinije u naoj mladosti. Jednoga dana prvi put se nije pojavio na nastavi. Razlog je odjeknuo kao bomba. Spremio je svoje stvari i odluio pobjei od kue u sjemenite u Chiquin-quirai, vie od stotinu kilometara udaljeno od Bogote. Njegova ga je majka sustigla na eljeznikoj stanici i zatvorila ga u knjinicu. Tamo sam ga posjetio, bio je bljei no obino, u bijelome platnenom ogrtau i tako miran da me prvi put naveo na pomisao o stanju milosti. Odluio je stupiti u sjemenite zbog vokacije koju je jako dobro prikrivao, ali koju je nakanio dokraja ispuniti. - Ono najtee ve je prolo - rekao mi je. To je bio njegov nain da mi kae kako se ve pozdravio sa svojom zarunicom i da je ona pohvalila njegovu odluku. Nakon vrlo burnoga popodneva dao mi je zagonetan poklon: Danvinovo Porijeklo vrsta. Pozdravio sam se s njim neobino siguran u to da se vie nikada neemo vidjeti. Vie ga nisam viao dok sam bio na seminaru. uo sam glasine da je otiao u Lovainu na tri godine na studij teologije, te da njegova sklonost nije promijenila studentski duh ni njegove laike obiaje, a djevojke koje su za njim uzdisale, ponaale su se prema njemu kao prema filmskome glumcu predanom redovnikoj halji. Deset godina kasnije, kada se vratio u Bogotu, prihvatio je tijelom i duom karakter toga poziva, no zadrao je svoja najbolja svojstva iz mladosti. Ja sam tada bio pisac i novinar bez ikakvih asnih odlika, oenjen i s jednim sinom, Rodrigom, koji se rodio 24. kolovoza 1959. u klinici Palermo u Bogoti. U obitelji smo odluili da ga

amilo krsti. Kum je trebao biti Plinio Apulevo Mendoza, s kojim smo moja supruga i ja jo otprije postali bliski prijatelji. Kuma je bila Susana Linares, supruga Germana Vargasa koji mi je prenio svoje umijee dobroga novinara i prijatelja. amilo nam je bio bliskiji od Plinia, i to mnogo godina, ali ga nisam htio za kuma zbog njegovih tadanjih sklonosti prema komunistima, a moda i zbog njegove sklonosti prema alama to bi lako moglo naruiti sveanost toga sakramenta. Susana je bila zaduena za duhovno obrazovanje djeteta, a amilo nije naao ili nije htio nai razloge da se usprotivi kumu. Krtenje se obavilo u kapelici klinike Palermo, u ledenome polumraku u est popodne, samo u prisutnosti kumova i mene, i nekoga seljaka u platnenome ogrtau i sandalama od konoplje koji se pribliio kao da levitira da bi neprimjetno pribivao sveanosti. Kada je Susana prila s novorodenetom, kum je nepopravljivo izbacio u ali prvu provokaciju: - Uinit emo od ovoga djeteta velikoga ratnika. Pripremajui sakramente, amilo je uzvratio napad istim tonom: Da, ali Bojega ratnika. I zapoeo sveanost vrlo grubim rijeima, posve neuobiajenima u ono vrijeme: - Krstit u ga na panjolskom da bi nevjernici razumjeli to znai ovaj sakrament. Njegov je glas razmetljivo odzvanjao na kastiljskom to sam pratio prisjeajui se latinskoga iz doba svoje mladosti kada sam bio ministrant u Aracataci. U trenutku obrednoga pranja, ne gledajui ni u koga, amilo je smislio novu provokaciju: - Tko vjeruje da se u ovome trenutku sputa Duh Sveti nad ovo bie, neka klekne. Kumovi i ja ostali smo stajati, moda pomalo s nelagodom zbog tog ulagivanja naega prijatelja popa, dok je djeak urlao pod mlazom mrzle vode. Jedini koji je kleknuo bio je seljak u sandalama od konoplje. Snaan dojam toga prizora ostao mi je kao ozbiljna pouka u mome ivotu, jer sam bio siguran da je amilo namjerno doveo toga seljaka da bi nas kaznio lekcijom poniznosti. Ili, barem, dobroga odgoja. Poslije sam ga rijetko viao, i uvijek zbog nekakva dobrog i

uurbanog razloga, gotovo uvijek vezano za njegova milosrdna djela u korist progonjenih politiara. Jednoga se jutra pojavio u mojoj novoj obiteljskoj kui s nekim provalnikom koji je odsluio svoju kaznu, ali mu policija nije davala mira: oduzeli su mu sve to je imao. Nekom prilikom poklonio sam mu par izviakih cipela sa svojim crteom na potplatima da bi ga titio. Nekoliko dana poslije, naa je kuna pomonica prepoznala potplate na fotografiji nekog ulinog delikventa kojega su pronali mrtvoga u jarku. Bio je to na prijatelj provalnik. Ne namjeravam ovaj dogaaj povezivati s time kako je amilo zavrio, ali nekoliko mjeseci kasnije otiao je u vojnu bolnicu posjetiti bolesnog prijatelja, i o njemu se vie nita nije ulo, sve dok vlada nije objavila da se pojavio kao obian gerilac u Vojsci za nacionalno osloboenje. Poginuo je 5. veljae 1966. u svojoj tridesetsedmoj godini ivota, u izravnoj borbi s vojnom ophodnjom. Camilovo stupanje u sjemenite podudarilo se s mojom unutarnjom odlukom da ne nastavim gubiti vrijeme na pravnome fakultetu, no nisam imao hrabrosti jednom zauvijek suoiti se sa svojim roditeljima. Od svoga brata Luisa Enriquea, koji je 1948. doao u Bogotu zbog dobroga posla, uo sam da su oni jako zadovoljni mojom maturom i prvom godinom prava, te su mi kao iznenaenje kupili vrlo lagan, najmoderniji pisai stroj koji je postojao na tritu. Bio je to prvi pisai stroj u mome ivotu, a ujedno i stroj koji je bio vrlo loe sree, jer smo ga istoga dana dali u zalog za dvanaest pesosa da bismo mogli prirediti zabavu dobrodolice s mojim bratom i kolegama iz pansiona. Sutradan, s tekom glavoboljom, otili smo u zalagaonicu da bismo se uvjerili da je stroj jo uvijek ondje nedirnut i u dobrome stanju dok nam novac ne padne s neba da ga otkupimo. Imali smo dobru priliku kad me je isplatio moj partner, lani crta, no u posljednji smo as odluili da ga ne otkupimo odmah. Svaki put kad smo brat i ja prolazili pored zalagaonice, zajedno ili svaki za sebe, s ulice bismo provjeravali je li stroj jo uvijek na svome mjestu, umotan poput dragulja u celofan i s pamunom vrpcom, u nizu dobro zatienih kuanskih aparata. Ni nakon mjesec dana vesela raunica koju smo napravili u euforiji

pijanke nije se pokazala dobrom, no stroj je bio nedirnut na svome mjestu, i ondje e biti sve dok na vrijeme ne platimo tromjesene kamate. Vjerujem da tada jo nismo bili svjesni golemih politikih trzavica koje su poele potresati zemlju. Unato reputaciji umjerenoga konzerva-tivca s kojom je Ospina Perez doao na vlast, veina ljudi u njegovoj stranci znali su da je pobjeda bila mogua samo zbog razjedinjenosti liberala. A ovi, omamljeni dravnim udarom, predbacivali su Albertu Lle-rasu pogubnu nepristranost koja je omoguila poraz. Doktor Gabriel Turbav, ozlovoljen vie depresijom negoli suparnikim glasovima, otiao je u Evropu bez ikakva razloga i cilja, s izlikom da ide na specijalizaciju iz kardiologije, i umro je ondje sam, svladan astmom od poraza nakon godine i pol u hotelu Place Athenee u Parizu. Jorge Eliecer Gaitan, naprotiv, jedan jedini dan nije prekinuo svoju izbornu kampanju za sljedeu godinu, nego ju je, tovie, jo i pojaao programom duhovne obnove Republike koja je premaila povijesnu podjelu zemlje na liberale i konzervativce, i produbila razliku jednim ravnim, realistinim rezom -uspostavivi podjelu na izrabljivae i izrabljivane: politika i narod. Svojim povijesnim poklikom: U napad!, i svojom nadnaravnom energijom, bacio je sjeme otpora ak do posljednjih kutaka zemlje u golemoj agitatorskoj kampanji koja je za manje od godinu dana stekla veliku popularnost, sve dok nije dola do ruba prave socijalne revolucije. Samo smo tako postali svjesni da se zemlja poela strmoglavljivati u ponor graanskoga rata koji se kod nas vodio jo od vremena stjecanja nezavisnosti od panjolske i ve zahvaao praunuke prvih sudionika. Konzervativna stranka, koja je ponovno zadobila vlast zbog razjedinjenosti liberala i vladala ve etiri mandata uzastopce, bila je odluna da je nipoto ponovno ne izgubi. Da bi u tome uspjela, vlada Ospine Pe-reza promicala je politiku pustoenja zemlje, koja je osiromaila zemlju i svakodnevni ivot u domainstvima. Zbog neshvaanja politike, sa svojih knjievnih oblaka nisam ak ni nazirao tu oiglednu stvarnost, sve dok jedne noi na povratku u pansion nisam susreo utvaru svoje savjesti. Pusti grad, iban

ledenim vjetrom to je puhao izmeu brda, bio je ispunjen metalnim glasom i smiljenim grubim naglaavanjima Jorgea Eliecera Gaitana u njegovu ozbiljnome govoru svakoga petka u Gradskome kazalitu. Ograeni prostor mogao je primiti najvie tisuu ljudi, naguranih kao u konzervi, no govor se prenosio u koncentrinim valovima, najprije zvunicima po oblinjim ulicama, a potom i preko radioaparata, navijenih do najvee glasnoe, koji su odjekivali poput udaraca biem u prostorima zapanjena grada, te se tri, ak i etiri sata prelijevali po domaoj publici. Te sam noi imao dojam da sam jedina osoba na ulici, osim na kljunome uglu lista El Tiempo koji je, kao i svakoga petka, bio zatien vodom policajaca naoruanih kao da idu u rat. To je za mene bilo otkrie koje mi je dopustilo aroganciju da ne povjerujem u Gaitana, i te sam noi odjednom shvatio da je premaio panjolsku i izmislio jednu mjeavinu jezika za sve, ne toliko po onome to su izricale njegove rijei koliko po dirljivosti i odvanosti glasa. On je sam u svojim epskim govorima savjetovao svojim sluaima, u podmuklom oinskom tonu, da se mirno vrate svojim kuama, a ovi su to ispravno shvaali kao ifriranu zapovijed da bi izrazili svoje negodovanje prema svemu to je predstavljalo drutvenu nejednakost i mo jedne brutalne vlade. ak i sami policajci koji su trebali uvati red, to su upozorenje shvaali sasvim suprotno. Tema govora te noi bilo je neumoljivo nabrajanje pogreaka uinjenih u dravnom nasilju u politici pustoenja zemlje da bi se unitila liberalna opozicija, s jo neprocijenjenim brojem mrtvih, emu su pridonijele dravne vlasti u ruralnim podrujima i u itavim naseljima izbjeglica bez krova nad glavom i bez kruha u gradovima. Na kraju zastraujuega popisa ubojstava i samovolje, Gaitan je poeo podizati glas, uivajui u svakoj rijei, u svakoj reenici, u udesno uinkovitoj i spretnoj retorici. Napetost se u publici poveavala s tonom njegova glasa, sve do zavrnoga praska to ga je izbacio u grad i obruio preko radija do najudaljenijih dijelova zemlje. Raspaljena gomila jurnula je ulicama u otvorenu borbu bez krvi,

izazivajui prikrivenu toleranciju policajaca. Mislim da je to bila ona no u kojoj sam napokon shvatio frustracije svoga djeda i lucidne analize amila Torresa Restrepa. udilo me to su na Nacionalnome sveuilitu studenti i dalje bili liberali i konzervativci, uz iste komuniste, no rupa koju je Gaitan potkopavao u zemlji, ondje se nije osjeala. Stigao sam u pansion zapanjen dirljivou te noi i naao svoga kolegu iz sobe kako mirno ita Ortegu y Gasseta u krevetu. - Doao sam kao nov, doktore Vega - rekoh mu. - Sada znam kako i zato su poinjali ratovi pukovnika Nicolasa Marqueza. Nekoliko dana poslije, 7. veljae 1948, Gaitan je povukao politiki potez u kojemu sam prvi put u ivotu sudjelovao: povorka alosti za nebrojenim rtvama dravnoga nasilja u zemlji, s vie od ezdeset tisua ena i mukaraca posve odjevenih u crninu, s crvenim zastavama stranke i crnim zastavama liberalne alosti. Njegov je zatitni znak bio samo jedan: apsolutna tiina. I ispunjavao se neshvatljivom dramatinou, ak i na balkonima kua i ureda s kojih su nas ljudi gledali kako prolazimo kroz jedanaest krcatih gradskih blokova glavne avenije. Neka je gospoda pored mene mrmljala molitvu kroz zube. Mukarac do nje zaudno ju je pogledao: Gospoo, molim vas! Ona se uz cviljenje ispriala i nestala u sablasnome mnotvu. No ono to me ganulo do ruba plaa bili su paljivi koraci i disanje gomile u jednoj nadnaravnoj tiini. Ja sam im pristupio bez ikakva politikog uvjerenja, privuen znatieljom zbog tiine, i ubrzo me iznenadio plani vor u grlu. Gaitanov govor na Trgu Bolivar, s balkona gradske uprave, bio je pogrebna molitva s naglaenom emocionalnom teinom. Nakon zlokobnih predvianja njegove stranke, doivio je vrlo nesretnu okolnost vezanu za njegov zatitni znak: nitko nije zapljeskao. Tako je prola povorka tiine, najuzbudljivija od svih koje su se dogodile u Kolumbiji. Dojam koji su nakon toga povijesnog popodneva stekli lanovi stranke i neprijatelji, bio je da je Gaitanov izbor neizbjean. I konzervativci su to znali, jer se itavom zemljom nasilje irilo kao zaraza, ..dravna je policija bila okrutna prema

razoruanom liberalizmu, a vidjelo se to i po primjeni njihove politike pustoenja zemlje. Najmraniji izraz duhovnoga stanja zemlje iskusili su na kraju tjedna gledatelji koride na Trgu Bogote, kada su poeli bacati sjedala u arenu, ljutiti zbog pi-tomosti bika i nemoi toreadora da ga ubije. Raspaljena gomila raetvo-rila je ivoga bika. Brojni novinari i pisci koji su doivjeli taj uas ili su za njega uli, protumaili su ga kao najstraniji pokazatelj brutalne srdbe koja je vladala u zemlji. U takvoj klimi visoke napetosti zapoela je u Bogoti Deveta paname-rika konferencija 30. oujka, u etiri i pol popodne. Grad je bio pomlaen na neuobiajen nain, s razmetljivom estetikom kancelara Laureana Gmeza, koji je, s obzirom na svoj poloaj, bio predsjednik konferencije. Bili su tu kancelari svih zemalja Latinske Amerike i svi tadanji vani politiari. Najistaknutiji kolumbijski politiari bili su asni uzvanici, s jedinom i znaajnom iznimkom, a to je bio Jorge Eliecer Gaitan, koji nesumnjivo nije bio pozvan zbog posebnoga veta Laureana Gomeza, a moda i zbog veta nekih liberalnih voa koji su ga prezirali zbog njegovih napada na zajedniku vladu obiju stranaka. Polarna zvijezda konferencije bio je general George Marshall, izaslanik Sjedinjenih Drava i najvei junak ne tako davnoga svjetskoga rata, s bljetavilom filmskoga glumca jer je trebao upravljati obnovom Evrope dokrajene prepirkama. No ipak, u petak 9. travnja, Jorge Eliecer Gaitan bio je ovjek dana na vijestima jer je pridonio osloboenju porunika Jesusa Marie Cortesa Povede, optuenoga za ubojstvo novinara Eudora Galarze Osse. Stigao je vrlo euforino u svoj ured odvjetnika, na popularnome krianju Ceste Septima s Avenijom Jimenez de Cjuesada, malo prije osam ujutro, usprkos tome to je bio na suenju do zore. Imao je razne sastanke tijekom jutra, ali je odmah pristao kada ga je Plinio Mendoza Neira pozvao na ruak, malo iza jedan, sa est prijatelja i politiara koji su doli u njegov ured da mu estitaju na pobjedi na sudu koju novinari jo nisu stigli objaviti. Medu njima bio je i njegov osobni lijenik, Pedro Eliseo Cruz, koji je usto bio i lan njegove politike svite.

U takvom intenzivnom okruenju sjeo sam da ruam u blagovaonici pansiona u kojemu sam ivio, tek tri bloka dalje. Jo mi nisu ni juhu donijeli kad se Wilfrido Mathieu pojavio pred mojim stolom. - Najebala je ova zemlja - ree mi. - Upravo su ubili Gaitana ispred kavane El Gato Negro. Mathieu je bio uzoran student medicine i kirurgije, roen u Sucreu, kao i drugi stanari u pansionu, ali je patio od zlokobnih predvianja. Samo tjedan dana ranije najavio nam je da bi najvea i najgora prijetnja, zbog svojih pogubnih posljedica, mogla biti ubojstvo Jorgea Eliecera Gaitana. No to vie ni na koga nije ostavljalo dojam, jer nisu bila potrebna predvianja da bi se to pretpostavilo. Imao sam tek toliko daha da preletim preko Avenije Jimenez de Cjuesada i stignem bez zraka pred kavanu El Gato Negro koja se nalazila gotovo na uglu s Cestom Septima. Upravo su bili odvezli ranjenika u Centralnu kliniku, otprilike etiri bloka dalje, jo uvijek na ivotu, ali u beznadnom stanju. Skupina mukaraca natapala je svoje rupie u lokvi tople krvi da bi ih sauvali kao povijesne relikvije. Neka ena s velikim crnim rupcem i sandalama od konoplje, jedna od mnogih koje su na tome mjestu prodavale razne triarije, zareala je drei krvavi rupi: - Kurvini sinovi, ubili ste mi ga. Skupina istaa cipela naoruana svojim drvenim kutijama pokuavala je udarcima sruiti metalne reetke ljekarne Nueva Granada, gdje su malobrojni policajci zatvorili napadaa ne bi li ga zatitili od razbjenjele svjetine. Neki visoki mukarac, pun samopouzdanja, u besprijekornome sivom odijelu nalik svadbenome, poticao ih je dobro odmjerenim povicima, i usto tako djelotvornima da je vlasnik ljekarne podignuo elinu reetku zbog straha da e zapaliti ljekarnu. Napada, stisnut uz jednoga policajca, podlegao je panici pred razbjenjelom skupinom koja se obruila na njega. - Policajce - zavapio je gotovo bez glasa - ne dopustite da me ubiju. Nikada to neu zaboraviti. Imao je razbaruenu kosu i dvodnevnu bradu, i bio mrtvaki blijed, a oi su mu bile izbuljene od uasa.

Nosio je vrlo uobiajeno odijelo od smeeg platna s uspravnim prugama, i imao poderane revere od prvih udaraca svjetine. Bio je to trenutani i vjeni prizor, jer su istai cipela udarcima kutija sruili reetke i dotukli ga udarcima nogu. Pri prvome obaranju izgubio je cipelu. - U palau! - uzviknuo je naredbu mukarac u sivom odijelu za kojega se nikada nije saznalo tko je. - U palau! Posluali su ga u najveem zanosu. Uhvatili su za glenjeve okrvavljeno tijelo i vukli ga Cestom Septima do Trga Bolivar, izmeu posljednjih elektrinih tramvaja koji su zbog vijesti stali, i izvikivali prijetnje ratom vladi. S plonika i balkona ljudi su ih poticali i pljeskali im, a izoblieno truplo zbog udaraca je gubilo komadie odjee i tijela na kamenoj ulici. Mnogi su se pridruili povorci koja je za manje od est prijeenih blokova dosegnula veliinu i snagu ratne eksplozivnosti. Masakrirano-me tijelu ostale su samo hlae i jedna cipela. Trg Bolivar, koji je upravo bio obnovljen, nije bio tako velianstven kao za nekih drugih povijesnih petaka s onim svojim stablima to ne uzdiu i s grubim kipovima nove dravne estetike. U Nacionalnoj palai, u kojoj se deset dana ranije odravala Panamerika konferencija, izaslanici su otili na ruak. Tako je svjetina nastavila do Predsjednike palae, takoer ispranjene. Ondje su ostavili ono to je preostalo od trupla koje na sebi nije imalo nita osim ostataka hlaa, lijeve cipele i dvije neobjanjive kravate svezane oko vrata. Nekoliko minuta kasnije, predsjednik Republike Mariano Ospina Perez i njegova supruga doli su na ruak, nakon inauguracije izlobe stoke u naselju Engativai. Do toga trenutka nisu uli za vijest o ubojstvu jer u predsjednikom automobilu nisu imali ukljuen radio. Ostao sam na mjestu zloina jo nekih desetak minuta, iznenaen brzinom i nainom kojim su se mijenjale verzije svjedoka sve dok nisu izgubile bilo kakvu slinost sa stvarnim dogaajima. Nalazili smo se na krianju Avenije Jimenez s Cestom Septima u vrijeme najvee guve i samo pedeset koraka od El Tiempa. Tada smo saznali da su Gaitana, kada je iziao iz svog ureda, pratili Pedro Eliseo Cruz, Alejandro Vallejo, Jorge Padilla i Plinio Mendoza

Neira, ministar obrane u nedavnoj vladi Alfonsa Lopeza Pumareja. On ih je pozvao na ruak. Gaitan je iziao iz zgrade u kojoj se nalazio njegov ured, bez ikakve oruane pratnje, samo u skupini svojih prijatelja. im su stigli na ulicu, Mendoza ga je uhvatio za ruku, odveo ga korak dalje od drugih, i rekao mu: - Ono to sam ti htio rei nije nita vano. Nita vie nije uspio izrei. Gaitan je prekrio lice rukom i Mendoza je zauo prvi hitac prije no to je ugledao ovjeka koji je stajao ispred njih, naciljao revolverom i profesionalnom hladnokrvnou ispalio tri hica u glavu vode. Trenutak kasnije ve se govorilo o etvrtome hicu koji je ispaljen u njegovu pravcu, a moda i o petome. Plinio Apulevo Mendoza, koji je doao sa svojim ocem i sestrama, Elvirom i Rosom Ines, uspio je vidjeti kako Gaitan lei potrbuke na ploniku minutu prije no to su ga prevezli u kliniku. Nije se inilo da je mrtav, priao mi je nekoliko godina poslije. Bio je poput nemona kipa ispruena potrbuke na ploniku, u malenoj lokvi krvi i s velikom tugom u otvorenim i ukoenim oima. U trenutnoj pomutnji koja je nastala, njegove sestre su pomislile da je i njihov otac poginuo, i bile su tako smetene da ih je Plinio Apulevo ukrcao u prvi tramvaj koji je naiao da bi ih udaljio s toga mjesta. No voza tramvaja vrlo je dobro shvatio to se dogaa, te je pri izlasku skinuo kapu i napustio tramvaj nasred ulice da bi se pridruio prvim pobunjenikim povicima. Nekoliko minuta potom bio je to prvi tramvaj to ga je poludjela svjetina prevrnula. Nesuglasnosti o broju i ulozi sudionika bile su nepomirljive, jer je jedan svjedok tvrdio da su se trojica izmjenjivala u pucanju, a drugi je govorio da se pravi ubojica izgubio u uzbunjenu mnotvu i bez urbe uskoio u tramvaj u vonji. Isto tako, ono to je Mendoza Neira htio zamoliti Gaitana kada ga je uhvatio za ruku, nije imalo nikakve veze s brojnim nagaanjima nakon toga dogaaja - on ga je samo htio zamoliti da mu dopusti osnivanje instituta u kojemu bi se kolovali sindikalni vode. Ili, kako se rugao njegov tast nekoliko dana ranije: kola koja vozae pouava filozofiji. Nije to dospio izrei jer je ispred njih odjeknuo prvi hitac. Pedeset godina poslije toga, u mome je pamenju jo uvijek jasna

slika ovjeka koji je poticao svjetinu ispred ljekarne, a nisam za njega uo ni u jednom od brojnih svjedoenja koja sam proitao toga dana. Vidio sam ga izbliza, u otmjenom odijelu, bijele koe poput alabastra, kako milimetarski kontrolirano vue svoje poteze. Toliko mi je privukao panju da sam ga pratio sve dok ga nisu pokupili u uoljivo novom automobilu im su odnijeli truplo ubojice, i otad kao da je izbrisan iz povijesnoga pamenja. ak i iz mojega pamenja, sve dok mi, mnogo godina kasnije, u vrijeme kada sam ve bio novinar, glavom nije prola pomisao da je taj ovjek naveo druge da ubiju lanoga ubojicu kako bi zatitio identitet pravoga. U onome nekontroliranome meteu nalazio se kubanski studentski voda Fidel Castro koji je tada imao dvadeset godina, a bio je izaslanik Sveuilita iz Havane na studentskome kongresu koji je sazvan kao demokratska replika Panamerike konferencije. Stigao je nekih est dana ranije zajedno s Alfredom Guevarom, Enriqueom Ovaresom i Rafaelom del Pinom - isto tako kubanskim studentima a jedan od njegovih prvih poteza bilo je ugovaranje sastanka s Jorgeom Eliecerom Gaitanom kojemu se divio. Nakon dva dana Castro se susreo s Gaitanom, i ovaj mu je zakazao sastanak za sljedei petak. Gaitan je osobno ubiljeio sastanak u rokovnik u svome uredu, na listu s nadnevkom od 9. travnja: Fidel Castro, 14 sati. Prema onome to je sam Castro izjavio u raznim medijima i prilikama, kao i u beskrajnim prepriavanjima toga dogaaja tijekom naega dugoga prijateljstva, Fidel je prvu vijest o ubojstvu uo dok je lutao gradom, ekajui vrijeme sastanka. Iznenada su ga zatekle prve horde ljudi koji su bezobzirno trali i vikali: - Ubili su Gaitana! Fidel nije odmah shvatio, ak ni kasnije, kad je uo da se sastanak ne moe nikako odrati prije etiri ili pet zbog neplanirana poziva na ruak koji je Gaitanu uputio Mendoza Neira. Nitko vie nije mogao stii do mjesta zloina. Promet je bio zaustavljen, tramvaji prevrnuti, te sam se uputio u pansion da dovrim ruak, kad me je moj profesor Carlos H. Pareja zaustavio na vratima svoga ureda, i upitao me kamo idem.

- Idem ruati - rekoh mu. - Ne zajebavaj - ree mi svojim grenim i sonim karipskim govorom. - Kako ti pada na pamet ruati kada su upravo ubili Gaitana? Ne dajui mi vremena ni za kakav odgovor, naredio mi je da odem na sveuilite i da stanem na elo studentskoga protesta. Neobino je to to sam ga posluao, jer se to protivilo mome karakteru. Produio sam Cestom Septima prema sjeveru, u suprotnome smjeru od znatieljne, suosjeajne i bijesne svjetine koja se slijevala prema uglu na kojemu se dogodilo ubojstvo. Autobusi Nacionalnoga sveuilita kojima su upravljali pomahnitali studenti predvodili su povorku. U parku Santander, sto metara od ugla na kojemu se dogodio zloin, osoblje je vrlo urno zatvorilo sva vrata hotela Granada - najraskonijega u gradu - u kojemu su tih dana bili smjeteni neki kancelari i istaknuti uzvanici Panamerike konferencije. Novi nalet siromanih u iskrenoj elji za borbom nadirao je sa svih strana. Mnogi su bili naoruani maetama koje su ukrali u prvim provalama u trgovine, i doimali se nestrpljivima da ih upotrijebe. Nisam imao jasnu predodbu o moguim posljedicama atentata, i vie sam elio dovriti ruak nego sudjelovati u protestu, pa sam ipak odluio vratiti se u pansion. Dugim sam se koracima popeo uza stube, uvjeren da su moji politiki obojeni prijatelji u stanju ratne pripravnosti. Ali ne: blagovaonica je bila prazna, a moj brat i Jose Palencia, koji su stanovali u susjednoj sobi, pjevali su s prijateljima. - Ubili su Gaitana! - povikao sam. Dali su mi znakove da su to ve uli, no raspoloenje sviju njih bilo je prije praznino nego pogrebno, i nisu uope prekinuli pjesmu. Potom smo otili na ruak u praznu blagovaonicu, uvjereni da se nita vie nee dogoditi, sve dok netko nije pojaao radio da ujemo i mi, ravnoduni. Carlos H. Pareja, u ast poticanju koje mi je prije nekoliko sati izrekao, objavio je osnivanje Vlade revolucionarne hunte u koju su se ukljuili najistaknutiji lijevi liberali, a medu njima i najpoznatiji pisac i politiar Jorge Zalamea. Njihov prvi dogovor bilo je osnivanje izvrnoga povjerenstva, te uprave nad

dravnom policijom i svim organima potrebnima za jednu Revolucionarnu dravu. Potom su govorili o lanovima hunte sa sve neumjerenijim navodima. U sveanosti toga ina, prvo to mi je palo na pamet bilo je to e pomisliti moj otac kad sazna da je njegov roak, zadrti konzervativac, najvei voda revolucije ekstremne ljevice. Gazdarica pansiona, uvi tolika imena vezana za sveuilite, iznenadila se to se nisu ponijeli kao profesori nego kao loe odgojeni studenti. Bilo je dovoljno da prou dva dana pa da se zemlja posve promijeni. Na Dravnome radiju liberali su pozivali na mir, a na drugim radiostanicama vikali su protiv komunista odanih Moskvi, dok su se najvii predstavnici dravnoga liberalizma izlagali opasnostima na nemirnim ulicama, pokuavajui stii do Predsjednike palae ne bi li uspostavili kompromis jedinstva s konzervativnom vladom. Bili smo zbunjeni tim bezumnim meteom, sve dok jedan od gazdariinih sinova nije iznenada povikao da je u kui izbio poar. Doista se otvorila pukotina na stranjem cementnom zidu i crn, gust dim poeo se uvlaiti u spavaonice. Nesumnjivo je dolazio iz zgrade Podrune uprave koja se nalazila odmah do pansiona, i koju su vjerojatno zapalili sudionici manifestacije, no zid se inio dosta jakim da izdri. Zaas smo se spustili stubama i nali se usred grada u ratnome stanju. Raspaljeni napadai bacali su kroz prozore Uprave sve na to su nailazili u uredima. Dim vatre zamutio je zrak, a smrknuto nebo nalikovalo je zlokobnoj kopreni. Svi ti poludjeli u hordama, naoruani maetama i raznovrsnim, iz eljezarija ukradenim oruem, provaljivali su i palili trgovine na Cesti Septima i u oblinjim ulicama uz pomo pobunjene policije. Jedan letimini pogled bio nam je dovoljan da shvatimo da je situacija posve izvan kontrole. Brat je preduhitrio moju pomisao jednim povikom: - Sranje! Pisai stroj! Otrali smo do zalagaonice koja je jo uvijek bila nedirnuta, s dobro zatvorenim eljeznim reetkama, no stroj se nije nalazio na svome mjestu. Nismo se zabrinuli, mislei da emo ga moi podignuti sljedeih dana, jo uvijek ne shvaajui da ta neizmjerna nesrea nee imati

sljedee dane. Vojna straa Bogote ograniila se na uvanje dravnih ustanova i banaka, a o javnom redu nitko nije vodio rauna. Mnoge glasne zapovijedi policije ostale su ukopane u Petom odredu u prvim satima, a brojni policajci ispunjavali su ih orujem pokupljenim na ulicama. Nekolicina njih, s crvenim pobunjenikim vrpcama na ruci, ispalila je puane hice tako blizu nas da mi je odzvonilo u grudima. Otada sam uvjeren da puka moe ubiti ve i samim svojim praskom. Na povratku iz zalagaonice, vidjeli smo kako je u nekoliko minuta opustoena najbogatija trgovina u gradu na Cesti Octava. Dragocjeni dragulji, engleske tkanine i eiri iz Bond Streeta kojima smo se mi, studenti s obale, divili u nedostinim izlozima, bili su tada svima nadohvat ruke pred bezosjeajnim vojnicima koji su uvali strane banke. Vrlo fina kavana San Marino, u koju nikada nismo mogli ui, bila je otvorena i demolirana, prvi put bez konobara u smokingu koji bi se uvijek pourili da onemogue ulazak karipskim studentima. Neki su izili iz trgovina nakrcani finom odjeom i velikim rolama tkanina na ramenu, no ispustili su ih nasred ulice. Pokupio sam jednu, ne mislei da je toliko teka, te sam je morao ostaviti teka srca. Na sve strane spoticali smo se o kuanske aparate razbacane po ulici, a nije bilo lako koraati ni izmeu boca viskija poznatih maraka i svih vrsta egzotinih pia to ih je svjetina porazbijala udarcima maete. Moj brat Luis Enrique i Jose Palencia pronali su rasprodaju opljakanih stvari u jednome skladitu, i meu njima modro odijelo od vrlo fine tkanine upravo one veliine koju je nosio moj otac, to ga je godinama poslije odijevao u sveanim prilikama. Moj jedini sluajni trofej bila je aktovka od telee koe iz najskupljega salona aja u gradu, koja mi je posluila za noenje rukopisa pod rukom u mnogim noima sljedeih godina kada nisam imao gdje spavati. Iao sam sa skupinom koja je krenula Cestom Octava prema Capitoliu, kada je mitraljez oborio prve koji su se pojavili na Trgu Bolivar. Zastali smo kao ukopani pred mrtvima i ranjenima koji su se u trenu nali sklupani nasred ulice. Neki ovjek u agoniji,

natopljen krvlju, do-puzao je iz gomile, uhvatio me za izmu i stao preklinjati, viui izbezumljeno: - Mladiu, za Boga miloga, nemojte dopustiti da umrem! Pobjegao sam uasnut. Otada sam nauio zaboravljati druge uase, svoje i tue, ali nikada nisam zaboravio nemo u tim poarom obasjanim oima. No jo uvijek me udi kako nijednoga trenutka nisam pomislio da smo brat i ja mogli poginuti u tom paklu bez milosti. Od tri popodne poelo je pljutati, no nakon pet spustio se pravi biblijski potop koji je ugasio mnoge manje poare i smanjio estinu pobune. Malobrojna vojska u Bogoti koja je dotad bila nesposobna suprotstaviti se, razbila je ulino mahnitanje. Dobila je pojaanje tek iza ponoi kada je stigla vojska za hitne sluajeve iz okolnih podrunih odjela, ponajvie iz Bovacae, koja je bila na loem glasu kao kola dravnoga nasilja. Dotada su vijesti na radiju bile poticajne, no nisu pruale informacije, tako se nije znao izvor vijesti, a istinu je bilo nemogue odrediti. Nova vojska zaposjela je u zoru trgovako sredite grada, opustoeno hordama i bez druge svjetlosti osim one od poara, no politiki otpor nastavio se jo danima sa slobodnim strijelcima postavljenima na tornjeve i ravne krovove. U to vrijeme nisu se vie mogli izbrojiti mrtvi na ulicama. Kada smo se vratili u pansion, vei dio sredita bio je u plamenu, a preokrenuti tramvaji i olupine automobila sluile su kao barikade. U torbu smo stavili ono malo vrijednih stvari, i tek sam se poslije sjetio da sam zaboravio skice za dvije ili tri neobjavljene prie, djedov rjenik koji vie nikada nisam naao, i knjigu Diogenesa Laercia koju sam dobio kao nagradu za svoju maturu. Jedino ega smo se brat i ja sjetili, bilo je da traimo azil u kui strica Juanita, samo etiri bloka dalje od pansiona. Bio je to stan na drugome katu, s dnevnim boravkom, blagovaonicom i dvije spavae sobe, u kojemu je stric ivio sa suprugom i djecom Eduardom, Margaritom i Nicolasom, najstarijim sinom koji je neko vrijeme ivio sa mnom u pansionu. Jedva smo stali, no obitelj Marquez Caballero imala je veliko srce da pronae mjesta gdje ga nije bilo, ak i u blagovaonici, i to ne samo za nas ve i za druge nae prijatelje i kolege iz pansiona: Josea Palenciu, Dominga

Manuela Vegu, Carmela Martineza - svi su oni bili iz Sucre -i jo za neke druge koje smo jedva poznavali. Malo iza ponoi, kada je kia prestala, popeli smo se na krovnu terasu da pogledamo pakleni krajolik grada osvijetljenoga arom poara. U daljini, brda Monserrate i Guadalupe bila su dva mrana obrisa spram dimom zastrtoga neba, no jedino to sam uspio vidjeti u magli pustoi, bilo je golemo lice umiruega koji se dovukao do mene da bi me preklinjao za pomo. Ulina se hajka stiala, i u stranoj tiini uli su se samo poneki hici brojnih slobodnih strijelaca, smjetenih po itavome centru grada, i povici vojske koja je pomalo uguivala svaki trag naoruanog ili nenaoruanog otpora, da bi zavladala gradom. Impresioniran krajolikom smrti, stric Juanito izrazio je osjeaje sviju nas u jednom uzdahu: - Boe mili, ovo izgleda kao san! Vrativi se u dnevni boravak, u polumraku sam se sruio na sofu. Slubeni izvjetaji radiostanica koje je zauzela vlada oslikavali su panoramu postupnoga mira. Vie se nisu drali govori, no nisu se jasno mogli razlikovati dravni izvjetaji od onih pobunjenikih, ak je i njima samima bilo nemogue razlikovati ih od neumjerene lavine vjetijih glasnika. Govorilo se da su se u sva veleposlanstva slijevale izbjeglice, i da je general Marchall ostao u veleposlanstvu Sjedinjenih Drava zatien poasnom gardom vojne kole. I Laureano Gomez se tamo sklonio u prvim satima, odakle je odravao telefonsku vezu s predsjednikom, pokuavajui sprijeiti da ovaj pregovara s liberalima u situaciji za koju je smatrao da su je izazvali komunisti. Bivi predsjednik Alberto Lleras, tadanji generalni sekretar Panamerike unije, samim udom je izvukao ivu glavu poto su ga prepoznali u njegovu neblindiranom automobilu dok je naputao Capitolio, i pokuali od njega izvui legalnu predaju vlasti konzervativaca. Veina izaslanika Panamerike konferencije do ponoi je bila na sigurnome. Medu tolikim vijestima javili su da je Guillermo Leon Valencia, sin istoimenog pjesnika, kamenovan i da mu je truplo objeeno na Trgu Bglivar. No obrisi ideje da vlada kontrolira situaciju poeli su se ocrtavati im je vojska ponovno zauzela radiostanice koje su bile u pobunjenikim rukama. Umjesto objave rata, vijesti su tada

pokuavale umiriti zemlju utjehom da je vlada gospodar situacije, dok je vrh liberalne hijerarhije pregovarao s predsjednikom Republike o raspodjeli moi. Zapravo, ini se da su jedino komunisti djelovali s nekakvim politikim smislom, sa zanosom i u manjini, i moglo ih se vidjeti usred ulinih nereda kako usmjeravaju svjetinu - poput prometnika - prema centrima moi. Za razliku od njih, liberali su pokazali podijeljenost na dvije struje, kao to je u svojoj kampanji Gaitan i navijestio: voe koji su pokuavali pregovarati o udjelu moi u Predsjednikoj palai, i njihovi birai koji su pruali otpor kako i koliko su mogli s vrha tornjeva i terasa. Prva nedoumica koja se pojavila nakon Gaitanove smrti bila je povezana s identitetom njegova ubojice. Jo ni danas ne postoji jednoglasno miljenje da je to bio Juan Roa Sierra, osamljeni revolvera koji je na njega pucao iz gomile na Cesti Septima. No teko je bilo zamisliti da je djelovao sam, jer se nije inilo da je bio toliko neovisan da sam odlui o toj pogubnoj smrti onoga dana, u onaj sat, na onome mjestu i na onaj nain. Encarnacion Sierra, udovica i Juanova majka s pedeset dvije godine, ula je preko radija za ubojstvo Gaitana, njezina politikoga junaka, te je u znak alosti poela bojiti u crno svoju najbolju odjeu. Jo nije ni zavrila kad je ula da je ubojica Juan Roa Sierra, trinaesto od njezinih etrnaestero djece. Nijedno od njih nije nastavilo kolovanje nakon osnovne kole, a etvero je djece - dva djeaka i dvije djevojice umrlo. Ona je izjavila da su se prije osam mjeseci primijetile neobine promjene u Juanovu ponaanju. Govorio je sam sa sobom i smijao se bez razloga, a u jednom je trenutku priznao obitelji da vjeruje da je inkarnacija generala Francisca de Paule Santandera, junaka nae nezavisnosti, no oni su pomislili da je to neumjesna ala pijanca. Nikada se nije ulo da je njezin sin ikome nanio zlo, a ljudi na odreenim poloajima ak su mu davali preporuke za posao. Jedno takvo pismo imao je u novaniku kada je ubio Gaitana. est mjeseci ranije napisao je svojom rukom pismo predsjedniku Ospini Perezu u kojemu moli za razgovor radi posla. Majka je istraiteljima izjavila da je njezin sin taj svoj problem

prikazao i Gaitanu osobno, no ovaj mu nije pruio nikakvu nadu. Nije se znalo da je ijednom u ivotu pucao, no nain kojim je upotrijebio oruje da ubije Gaitana bio je daleko od poetnikoga. Revolver je bio velikoga kalibra 38, u tako loem stanju da je udo to nije promaio. Nekim se zaposlenicima u zgradi uinilo da su ga vidjeli na katu gdje je Gaitan imao svoje urede uoi ubojstva. Portir je bez ikakve sumnje potvrdio da ga je toga 9. travnja ujutro vidio kako se uspinje stubama, a potom se spustio dizalom u pratnji neke nepoznate osobe. Uinilo mu se da su obojica nekoliko sati ekali na ulazu u zgradu, no kada se Gaitan popeo u svoj ured, malo prije jedanaest, Roa je bio sam pored vrata. Gabriel Restrepo, novinar u dnevnome listu La Jornada koji je pratio Gaitanovu kampanju, napravio je popis osobnih isprava koje je Roa Sierra imao kod sebe kada je poinio zloin. Nije bilo sumnje u njegov identitet ni socijalni poloaj, no nije bilo nikakve indikacije o njegovim namjerama. U depovima hlaa imao je osamdeset dva centavosa u raznim kovanicama, a mnoge su vane stvari u ivotu stajale samo pet centavosa. U unutranjem depu sakoa nosio je novanik od crne koe s novanicom od jednoga pesa. Imao je i potvrdu koja je jamila njegovo potenje, te potvrdu policije o nekanjavanju, i jo jednu o prebivalitu u siromanoj etvrti: Ulica Octava, broj 30-73. Prema vojnoj knjiici rezervista druge klase, koju je nosio u istome depu, bio je sin Rafaela Roe i Encarnacion Sierre, roen prije dvadeset jednu godinu, 4. studenoga 1927. inilo se da je sve u redu, osim to je ovjek tako siromanoga poloaja i dotad nekanjavan, nosio sa sobom tolike dokaze o svome dobrom ponaanju. Meutim, jedino to mi je ostavilo trag sumnje koju nikada nisam uspio razjasniti, bio je elegantan, lijepo odjeven ovjek koji je raspalio razbjenjele horde ljudi i zauvijek nestao u luksuznom automobilu. Usred pomutnje zbog tragedije, dok su balzamirali truplo ubijenoga apostola, lanovi liberalnoga vodstva okupili su se u blagovaonici Centralne klinike da bi se dogovorili o hitnim postupcima. Trebalo je najhitnije otii u Predsjedniku palau, bez prethodne najave, da bi se sa efom Vlade raspravilo o hitnim mjerama radi spreavanja

kataklizme koja je prijetila zemlji. Malo prije devet sati naveer kia se stiala i prvi su izaslanici krenuli, kako su mogli, ulicama koje su bile zakrene olupinama nakon narodnih nemira, i leevima izreetanima zalutalim mecima snajperista s balkona i terasa. U predvorju predsjednikog ureda naili su na neke slubenike i politiare konzervativce, te na suprugu predsjednika, vrlo samouvjerenu gospou Berthu Hernandez de Ospinu. Jo uvijek je bila u haljini u kojoj je pratila supruga na izlobu u Engativau, a za pojasom je nosila propisni revolver. Potkraj popodneva predsjednik je izgubio kontakt s najkritinijim mjestima te je s vojnicima i ministrima pokuavao naslijepo procijeniti stanje nacije. Posjet liberalnih voda iznenadio ga je neto prije deset naveer, i nije ih htio primiti sve odjednom nego dvojicu po dvojicu, no oni su.odluili da u tom sluaju nee ui nijedan. Predsjednik je popustio, a liberali su to prihvatili kao znak obeshrabrenja. Nali su ga kako sjedi za elom dugoga stola za sastanke, u besprijekornom odijelu i bez najmanjega znaka uznemirenosti. Odreenu napetost odavalo je samo njegovo poudno i neprekidno puenje, ponekad je gasio cigaretu napola da bi odmah zapalio drugu. Nekoliko godina poslije, jedan od posjetitelja ispriao mi je koliko ga se dojmio odsjaj poara na platinastoj glavi bezosjeajnoga predsjednika. ar zapaljenih predmeta pod goruim nebom odraavao se u velikim vitrajima predsjednikog ureda do u nedogled. Ono to se o tome sastanku zna, dugujemo samo malobrojnim priama samih protagonista, rijetkoj nepouzdanosti nekih, i mnogim fantazijama drugih, kao i detaljnoj rekonstrukciji tih kobnih dana koju je napravio pjesnik i povjesniar Arturo Alape, i tako dobrim dijelom omoguio da se ta sjeanja sauvaju. Posjetitelji su bili don Luis Cano, direktor liberalnoga veernjega lista El Espectador, Plinio Mendoza Neira koji je potaknuo sastanak, i trojica najaktivnijih i mladih voda liberala: Carlos Lleras Restrepo, Dario Echandia i Alfonso Araujo. U tijeku rasprave, ulazili su i izlazili drugi istaknuti liberali. U skladu s lucidnim prisjeanjima koje sam poslije nekoliko godina

uo od Plinia Mendoze Neire u njegovu nestrpljivom progonstvu u Ca-racasu, nitko od njih nije imao pripravan plan. On je bio jedini svjedok Gaitanova ubojstva, i ispriao ga je do pojedinosti svojim umijeem roenoga pripovjedaa i dugogodinjega novinara. Predsjednik je sasluao sa sveanom panjom, i na kraju zamolio da ostali iznesu svoja miljenja za jedno pravedno i patriotsko rjeenje tog izrazito hitnoga sluaja. Mendoza, koji je bio poznat medu prijateljima i neprijateljima po svojoj iskrenosti bez uvijanja, odgovorio je da bi najuputnije bilo da vlada prenese vlast na Oruane snage, zbog povjerenja to su ga u tom trenutku uivali u narodu. Bio je ministar obrane u liberalnoj vladi Alfonsa Lopeza Pumareja, dobro je poznavao vojsku iznutra i smatrao da samo oni mogu uspostaviti normalno stanje u zemlji. No predsjednik se nije sloio s tim realnim prijedlogom, a ni sami ga liberali nisu podrali. Potom se javio don Luis Cano, dobro poznat po svojoj briljantnoj razboritosti. Gajio je gotovo oinske osjeaje prema predsjedniku i ograniio se na to da se ponudi za provoenje bilo kakve hitne i pravedne odluke koju bi predsjednik odobrio uz podrku veine. A ovaj mu je zajamio da e pronai nune mjere za povratak na normalno stanje, ali strogo u okviru Ustava. I pokazujui kroz prozor na pakao koji je gutao grad, podsjetio je s nesuzdranom ironijom da to nije prouzrokovala vlada. Bio je poznat po svojoj umjerenosti i dobrome odgoju naspram bunome Laureanu Gomezu i oholosti drugih lanova njegove stranke, vjetih u namjetanju izbora, no te je povijesne noi pokazao da nije raspoloen da bude manje tvrdoglav od njih. Tako se rasprava protegnula do ponoi, bez ikakva dogovora, i uz prekide gospode Berthe de Ospine sa sve strasnijim vijestima. Ve je tada bilo nemogue izbrojiti mrtve na ulicama, snajperiste na nedostinim poloajima, kao i svjetinu poludjelu od boli, srdbe i skupih alkoholnih pia, ukradenih iz luksuznih trgovina. Centar grada bio je opustoen i jo uvijek u plamenu, a poharane ili zapaljene bile su i skupocjene trgovine, Palaa pravde, Vlada, i druge povijesne graevine. Bila je to stvarnost koja je nemilosrdno

suavala mogunosti mirnoga dogovora nekolicine ljudi protiv jednoga, na pustom otoku predsjednikog ureda. Dario Echandia, koji je moda imao najvei autoritet, bio je najutljiviji. Izrekao je dvije-tri ironine napomene o predsjedniku i vratio se natrag u svoje mrane misli. inilo se da je on nezamjenjiv kandidat koji bi mogao smijeniti Ospinu Pereza na predsjednikome poloaju, no te noi nije uinio nita da to zaslui, kao ni da to izbjegne. Predsjednik, koji je smatran umjerenim konzervativcem, doimao se to sve manje. Bio je unuk i neak dvojice predsjednika toga stoljea, otac obitelji, umirovljeni inenjer i milijuna oduvijek, i jo mnogo toga to je izvravao bez pogovora, sve dok nije bez ikakva povoda izjavio da njegova ratoborna supruga zapravo vlada u kui, kao i u palai. A ipak zavrio je s britkim cinizmom - nita ga nije spreavalo da prihvati taj prijedlog, no osjeao se vrlo udobno u upravljanju zemljom iz naslonjaa u kojemu je sjedio voljom naroda. Nesumnjivo je govorio ohrabren informacijom koja je nedostajala liberalima: tono i potpuno poznavanje javnoga reda u zemlji. Imao ga je u svakome trenutku, jer je nekoliko puta iziao iz ureda da bi se dobro informirao. Vojni garnizon u Bogoti nije imao vie od tisuu ljudi, a iz svih odreda stizale su uglavnom loe vijesti, no sve je ipak bilo pod kontrolom i Oruane snage bile su odane. U susjednom odredu u Bovacai, poznatome po svome povijesnom liberalizmu i oporom konzervatizmu, upravitelj Jose Maria Villarreal - konzervativac od glave do pete - ne samo da je u ranim satima suzbio lokalne nemire, nego je i poslao najbolje naoruanu vojsku da pokori glavni grad. Tako je predsjednik samo morao zabaviti liberale svojom odmjerenom umjerenou malobrojnih rijei i polaganog puenja. Ni u jednom trenutku nije pogledao na sat, ali je vjerojatno vrlo dobro izraunao vrijeme kad e grad biti dobro opskrbljen svjeom vojnom snagom, i kad e biti vie no sigurno dravno suzbijanje pobune. Na kraju duge razmjene raznih pokuaja, Carlos Lleras Restrepo predloio je ono to se liberalno vodstvo dogovorilo u Centralnoj klinici i to su uvali kao krajnje sredstvo: predloiti predsjedniku da vlast preuzme Dario Echandia u cilju politikoga suglasja i

drutvenoga mira. Prijedlog bi nesumnjivo bio prihvaen bez rezerve od strane Eduarda Santosa i Alfonsa Lopeza Pumareja, bivih predsjednika i vrlo pouzdanih politiara, no toga dana oni nisu bili u zemlji. No predsjednikov odgovor, to ga je izrekao istom umjerenou kojom je i puio, nije bio onaj koji su oekivali. Nije propustio priliku pokazati svoje pravo lice koje su malobrojni dotad poznavali. Rekao je da bi za njega i njegovu obitelj bilo najudobnije povui se s vlasti i otii ivjeti u inozemstvo s njihovim osobnim bogatstvom i bez ikakvih politikih briga, no uznemirivalo ga je ono to bi za zemlju moglo znaiti da izabrani predsjednik pobjegne sa svoga poloaja. Graanski bi rat bio neizbjean. I pred ponovnim inzistiranjem Llerasa Restrepa na njegovo povlaenje, podsjetio je na svoju obvezu da brani Ustav i zakone koje nije prihvatio samo kao domoljub nego i po svojoj savjesti i volji Bojoj. I tada je, kako kau, izrekao povijesnu reenicu koju zapravo, kako se ini, nije on izrekao, ali ostala je zauvijek zabiljeena kao njegova: Za kolumbijsku demokraciju bolji je mrtav predsjednik nego predsjednik u bijegu. Nijedan se cvjedok nije sjeao da je ta reenica izila iz njegovih usta, a ni iz bilo ijih tuih. S vremenom su mu pridodali razne sposobnosti, a raspravljalo se i o njegovim politikim zaslugama i povijesnoj vrijednosti, no nikada o njegovoj knjievnoj nadarenosti. Otad je to bio moto vlade Ospine Pereza, i jedan od stupova njegove slave. ak se govorilo da su to smislili razni novinari, pristae konzervatizma ili, s dobrim razlozima, vrlo poznati pisac, politiar i tadanji ministar rudarstva i nafte, Joaquin Estrada Monsalve, koji je doista bio u Predsjednikoj palai, ali ne i u dvorani za sastanke. Te je tako u povijesti ostala kao izreka onoga koji ju je trebao izrei u opustoenome gradu u kojemu se hladio pepeo, i u zemlji koja vie nikada nee biti ista. No stvarna zasluga predsjednika nije zapravo bila u izmiljanju povijesnih reenica, nego u zabavljanju liberala uspavljujuim karame-lama dok nije prola pono, dok nisu stigle nove vojne snage za suzbijanje narodne pobune i uspostavljanje konzervativnoga mira. Tek je tada, u osam ujutro 10. travnja,

probudio Daria Echandiu telefonskim pozivom kao u nonoj mori i imenovao ga ministrom Vlade za utjehu dvojnom stranakom sustavu. Laureano Gomez kojemu se nije svidjelo to rjeenje, a bio je i zabrinut za svoju osobnu sigurnost, otputovao je s obitelji u New York dok se ne pripreme uvjeti za ostvarenje njegove vjene elje da postane predsjednik. itav san o korjenitim drutvenim promjenama, zbog kojih je ubijen Gaitan, ispario je medu ostacima to su se dimili u gradu. Vjerojatno je bilo vie od milijun mrtvih na ulicama Bogote, raunajui i idue godine dravne represije, uz siromatvo i progonstvo mnogih, to je postojalo i mnogo ranije nego to su liberalni vode poeli shvaati da su se doveli u opasnost da udu u povijest kao sudionici. Medu brojnim povijesnim svjedocima toga dana u Bogoti bila su dvojica koji se nisu poznavali, a koji su nekoliko godina kasnije postali moji najbolji prijatelji. Jedan je bio Luis Cardoza y Aragon iz Guatemale, pjesnik, a pisao je i politike i knjievne eseje, i prisustvovao Panameri-koj konferenciji kao kancelar svoje zemlje i ef svoje delegacije. Drugi je bio Fidel Castro. Usto, obojica su u jednom trenutku bili optueni da su sudjelovali u nemirima. Za Cardozu y Aragona konkretno je reeno da je bio jedan od pokretaa, zatien zbog povjerenja posebnoga delegata jedne povijesne vlade i velikoga pjesnika koji se nikada nije upustio ni u jednu ludu pustolovinu. Najbolnije prisjeanje u njegovoj divnoj knjizi memorija bila je optuba Enriquea Santosa Monteja, Calibana, koji mu je u svojoj popularnoj kolumni u El Tiempu - Ples sati pripisao slubenu misiju ubojstva generala Georgea Marshalla. Brojni delegati konferencije nastojali su da se ispravi ta ludost u novinama, ali to nije bilo mogue. El Siglo, slubeni organ konzervatizma na vlasti, razglasio je na sve strane da je Cardoza y Aragon bio pokreta tih demonstracija. Njega i njegovu suprugu Lyu Kostakowsky upoznao sam mnogo godina kasnije u gradu Meksiku, u njegovoj kui u Coyoacanu, posveenoj uspomenama i ukraenoj originalnim djelima velikih slikara njegova doba. Mi, njegovi prijatelji, okupljali smo se ondje u nedjeljnim veerima na prisnim zabavama koje su imale svoju

vanost, ali nisu bile pretenciozne. Smatralo se da je on jedan od preivjelih - najprije kada su njegov automobil izreetali mitraljezima slobodni strijelci samo sat vremena nakon ubojstva, a nekoliko dana potom, kada je pobuna ve bila uguena, neki mu se pijanac isprijeio na ulici i uperio mu u lice revolver koji se dvaput zaglavio. Deveti travnja bio je esta tema naih razgovora u kojima se mijeao bijes s enjom za izgubljenim godinama. Fidel Castro je pak bio rtva svih moguih apsurdnih optubi zbog nekih poteza koji su mu se pripisivali kao studentskom aktivistu. Te crne noi, nakon stranoga dana meu razularenom svjetinom, zavrio je u Petom odredu dravne policije, traei naina da bude koristan u nastojanju da se prekine to ulino klanje. Treba ga poznavati da bi se moglo zamisliti koliki je bio njegov oaj u utvrdi koja se digla na oruje i u kojoj je bilo nemogue nametnuti neki zajedniki kriterij. Sastao se sa efovima garnizona i drugim naoruanim asnicima, te ih pokuao uvjeriti, bez uspjeha, da je vojska koja ostaje u vojarni izgubljena. Predloio im je da izvedu svoje ljude da se bore na ulicama radi odravanja mira i pravednijega sustava. Poticao ih je navodei sve takve prijanje povijesne dogaaje, ali ga nisu sluali, dok su vojska i tenkovi reetali utvrdu. Na kraju je odluio podijeliti sudbinu s ostalima. U zoru je u Peti odred stigao Plinio Mendoza Neira s uputama Liberalne uprave da bi izvojevao mirnu predaju ne samo slubenika i viih agenata, nego i brojnih rasutih liberala koji su ekali naredbe za djelovanje. Od tih dugoasnih pregovora u nastojanju da se postigne nekakav dogovor, Mendozi Neiri ostala je u jasnom sjeanju slika toga kubanskog studenta, korpulentnog i sklonog raspravama, koji je nekoliko puta posredovao u razilaenju izmeu liberalnih voda i pobunjenih slubenika lucidnou kojom ih je sve nadmaio. Tek je godinama poslije saznao tko je to, vidjevi ga sluajno u Caracasu na fotografiji te strane noi, kada je Fidel Castro ve bio u Sierra Maestri. Upoznao sam ga jedanaest godina poslije, kada sam kao reporter pohrlio na njegov trijumfalni ulazak u Havanu, i s vremenom smo postali bliski prijatelji, a nae je prijateljstvo godinama odolijevalo

nebrojenim preprekama. U dugim razgovorima to smo ih vodili o svemu boanskom i zemaljskom, 9. travnja bio je tema na koju smo se stalno vraali, a koje se Fidel Castro, naposljetku, nee prisjeati kao jedne od odluujuih drama u svom iskustvu. Pogotovo no u Petom odredu, gdje je shvatio da se veina pobunjenika koji su ulazili i izlazili, svaa zbog otimaina, umjesto da ustraju u svojim djelovanjima za hitno politiko rjeenje. Dok su ta dvojica mojih prijatelja bili svjedoci dogaaja koji su podijelili povijest Kolumbije, brat i ja preivljavali smo u mraku s ostalim izbjeglicama u kui moga strica Juanita. Ni u jednome trenutku nisam bio svjestan da sam u sebi ve nosio klicu pisca koji e jednoga dana pokuati po sjeanju rekonstruirati svjedoanstvo o tim okrutnim danima koje smo preivjeli. Jedina moja tadanja briga nije bila tako uzviena: obavijestiti obitelj da smo ivi - barem dotad - i istodobno saznati to se zbiva s naim roditeljima i braom, pogotovo s Margot i Aidom, koje su bile najstarije i smjetene u koledima u udaljenim gradovima. Sklonite strica Juanita bilo je udotvorno. Prvi su dani bili teki zbog neprestane pucnjave, i bez ikakvih povjerljivih vijesti. No pomalo smo izviali oblinje trgovine, i uspjeli smo kupiti hranu. Ulice su bile zaposjednute jurinom vojskom sa stalnom naredbom da pucaju. Nepopravljivi Jose Palencia preruio se u vojnika da bi se mogao kretati bez ogranienja, s izviakom kapom i s dokoljenicama koje je pronaao u nekakvoj kanti za smee, te je pravim udom pobjegao prvoj ophodnji koja ga je otkrila. Komercijalne radiostanice koje se do ponoi nisu oglaavale, pale su pod nadzor vojske. Telegrafi i prvi malobrojni telefoni bili su rezervirani za javnu uporabu, i nisu postojala druga sredstva komunikacije. Redovi za slanje telegrama bili su beskrajni pred prepunim uredima, no radiostanice su uspostavile slubu slanja poruka za one koji su imali sree doi do njih. Taj nam se nain inio najlakim i najpouzdanijim, pa smo odluili pokuati, premda bez veih nada. Brat i ja izili smo na ulicu poto smo tri dana bili zatvoreni u kui. Bila je to zastraujua slika. Grad je bio pun otpadaka, nebo oblano

i mutno zbog neprestane kie koja je stiala poare, ali je prekinula radove na obnovi. Mnoge su ulice bile zatvorene zbog legla slobodnih strijelaca na krovnim terasama u centru gradu, i morali smo besmisleno kruiti prema zapovijedima ophodnji naoruanih kao da je svjetski rat. Zadah smrti na ulicama bio je nepodnoljiv. Vojni kamioni nisu uspjeli pokupiti gomile tijela na plonicima, a vojnici su se morali suoavati sa skupinama oajnih ljudi koji su htjeli identificirati svoje blinje. Meu ruevinama trgovakog sredita grada smrad je bio neizdriv do te mjere da su mnoge obitelji morale prekinuti traganje. Na jednoj velikoj piramidi leeva naziralo se tijelo bez cipela i bez hlaa, ali s besprijekornim sakoom. Nakon tri dana pepeo je jo uvijek odisao smradom neidentificiranih tijela, istrunulih medu otpacima ili baenih na hrpe na plonicima. Kad smo to najmanje oekivali, brat i ja naglo smo zaustavljeni nezamjenjivim zvukom kljocanja okidaa puke za naim leima, i uli neopozivu naredbu: - Ruke uvis! Podignuo sam ih bez ikakva razmiljanja, skamenjen od uasa, dok me iz mrtvih nije vratio grohot naega prijatelja Angela Casija, koji se odazvao pozivu Oruanih snaga kao rezervist prve klase. Zahvaljujui njemu, mi koji smo izbjegli u kuu strica Juanita, uspjeli smo poslati poruku nakon dana ekanja ispred Dravnoga radija. Moj ju je otac uo u Sucreu meu brojnim porukama koje su se danonono itale dva tjedna. Brat i ja, neumoljive rtve obiteljske manije nagaanja, strahovali smo da bi naa majka mogla protumaiti tu vijest kao milosrdno djelo prijatelja dok su je, zapravo, pripremali za ono najgore. I zamalo da smo imali pravo: naa je majka prve noi sanjala da su njezini najstariji sinovi udavljeni u moru krvi za vrijeme nemira. To je vjerojatno bila tako uvjerljiva nona mora da je, kad je ula istinu s drugih strana, odluila da se nitko od nas vie ne vrati u Bogotu, pa makar morali ostati u kui i umrijeti od gladi. Odluka je vjerojatno bila tako neopoziva, jer je jedini zahtjev to su nam ga roditelji uputili u svom prvom telegramu bio da doputujemo u Sucre to je mogue

prije da bi odredili nau budunost. U tom napetom iekivanju, nekoliko mi je kolega dizalo do zvijezda mogunost da nastavim studij u Cartageni de Indias, mislei da e se Bogota oporaviti od svojih ruevina, ali da se stanovnici Bogote nikada nee oporaviti od straha i uasa toga pokolja. Cartagena je imala stoljetno sveuilite s takvom reputacijom kakvu su imale i njezine povijesne relikvije, a imala je i pravni fakultet humanih razmjera na kojemu bi moje loe ocjene s Nacionalnoga sveuilita mogli prihvatiti kao dobre. Nisam htio odbaciti tu ideju dok je najprije ne podvrgnem provjeri, ni spomenuti je svojim roditeljima dok je ne iskusim na vlastitoj koi. Samo sam im javio da u putovati u Sucre avionom preko Cartagene, jer bi putovanje rijekom Magdalenom s tim zahuktalim ratom moglo biti ravno samoubojstvu. Luis Enrique ih je pak obavijestio da e otputovati u Barranquillu u potrazi za poslom im sredi raune sa svojim poslodavcima u Bogoti. U svakom sluaju, znao sam da nipoto neu biti odvjetnik. Samo sam htio dobiti na vremenu za razmiljanje i skrenuti roditeljima panju, a Cartagena je za to mogla biti dobro privremeno rjeenje. No nikada mi ne bi palo na pamet da e me taj razboriti zakljuak dovesti do iskrene odluke da ondje nastavim ivjeti. Bio je pravi junaki pothvat moga brata to to je tih dana uspio pronai pet mjesta u avionu za bilo koji grad na obali. Nakon stajanja u beskrajnim i opasnim redovima, i tranja s jedne na drugu stranu cijeli dan po aerodromu za izvanredne letove, pronaao je pet mjesta u tri aviona, u nemogue vrijeme i usred pucnjave i nevidljivih eksplozija. Bratu i meni naposljetku su potvrdili dva mjesta u istom avionu za Barranquil-lu, no u posljednji smo as poletjeli na razliitim letovima. Kiica i magla to su se uporno nadvile nad Bogotom od prologa petka, nosile su zadah baruta i trulih tijela. Od kue do aerodroma ispitale su nas jedna za drugom dvije vojne jedinice, no vojnici su bili ukoeni od uasa. U drugoj jedinici bacili su se na tlo, naredivi nam da se i mi bacimo zbog eksplozije nakon koje je uslijedilo pukaranje tekog naoruanja, a koja se na kraju pokazala kao eksplozija

industrijskoga plina. Shvatili smo to se zbiva tek kada nam je jedan vojnik rekao da je njegova drama u tome to je ondje ve tri dana na strai bez smjene, ali i bez streljiva, jer ga je u gradu ponestalo. Usudili smo se progovoriti tek kad su nas zaustavili, no strah vojnika nas je dotukao. Ipak, nakon uobiajenih postupaka provjere identiteta i namjera, utjeilo nas je saznanje da e nas otpratiti do aviona. Dok sam ekao, popuio sam samo dvije od tri cigarete koje mi je netko u gradu milosrdno dao, a jednu sam sauvao za strah u avionu. Kako nije bilo telefona, najave letova i promjene mogle su se saznati u udaljenim vojnim jedinicama i preko vojnih glasnika na motorima. U osam ujutro pozvali su skupinu putnika da se odmah ukrca za Bar-ranquillu u avion koji nije bio moj. Poslije sam saznao da su se trojica iz nae skupine ukrcali u taj drugi avion zajedno s mojim bratom. To osamljeno ekanje samo je oteavalo moj uroeni strah od letenja, jer je u vrijeme kad sam se ukrcavao na avion nebo bilo oblano, a gromovi su se kotrljali poput kamenja. A i zato to su stube za na avion odvezli do drugoga aviona, te su mi dva vojnika morala pomoi da se popnem po zidarskim ljestvama. Bio je to isti aerodrom i isti sat kada se Fidel Castro ukrcao za Havanu u avion pun borbenih bikova - kao to mi je sam pripovijedao nekoliko godina poslije. Sreom ili nesreom, moj avion DC-3 vonjao je po svjeoj boji i skoranjoj prljavtini, i bio bez svjetla iznad sjedala i ventilacije koju bi putnik mogao regulirati. Avion je bio namijenjen prijevozu vojske i umjesto sjedala odvojenih u tri reda, kao u turistikim letovima, nalazile su se ondje dvije duge klupe s obinim daskama, dobro uvrene za pod. Sva moja prtljaga sastojala se od platnene torbe s dva-tri prljava odijela, s knjigama poezije i izrescima iz knjievnih priloga koje je moj brat Enri-que uspio spasiti. Sjedili smo jedni naspram drugih od upravljake kabine do repa aviona. Umjesto sigurnosnih pojaseva imali smo dva ueta od agavinih vlakana za svaku stranu, koji su nalikovali dugim pojasevi-ma za kolektivnu sigurnost. Najvie me pogodilo kada sam zapalio cigaretu da bih mogao preivjeti let, a pilot u jednodijelnom odijelu isti as upozorio je iz kabine da je

puenje zabranjeno jer su tankovi s benzinom bili ispod naih nogu, pod drvenim podom. Bila su to tri sata beskrajnoga putovanja. Kada smo stigli u Barranquillu, upravo je pala kia kao to samo pada u travnju, kad se kue iskopaju do temelja i povlae u bujicama po ulicama, a osamljeni bolesnici utapaju u svojim krevetima. Morao sam priekati da prestane kia na aerodromu koji je bio posve kaotian zbog potopa, i samo sam uspio provjeriti je li avion s mojim bratom i prijateljima stigao na vrijeme, no oni su se pourili i napustili aerodrom prije grmljavine koja je najavljivala pljusak. Bilo mi je potrebno jo tri sata da stignem do putnike agencije, te sam izgubio posljednji autobus za Cartagenu koji je krenuo ranije zbog najave oluje. Nisam se zabrinuo, jer sam bio uvjeren da je ondje moj brat, ali sam se uplaio od pomisli da moram prenoiti u Barranquilli bez jednoga novia. No, zahvaljujui Joseu Palenciji, smjestio sam se u kui lijepih sestara Ilse i Lile Albarracin, i nakon tri dana otputovao u Cartagenu drndavim autobusom Potanske agencije. Moj brat Luis Enrique ostao je u Barranquilli da potrai posao. Nisam imao vie od osam peso-sa, no Jose Palencia mi je obeao da e mi nai mjesto u nonome autobusu. Nije bilo slobodnoga mjesta, ak ni stajaega, ali je voza prihvatio da na krovu preveze tri putnika koji su morali sjediti na svojoj prtljazi, i to za etvrtinu redovne cijene. U tako neobinoj situaciji, pod suncem to je arilo, mislim da sam postao svjestan da je toga 9. travnja 1948. u Kolumbiji zapoelo 20. stoljee. 6. Na kraju ubitanoga drndanja po cesti za konjske zaprege, kamion Potanske agencije ispustio je svoj posljednji dah ondje gdje je to i zasluio: zaglibljen u kunome mulju istrunulih riba na oko dva kilometra od Cartagene de Indias. Tko putuje kamionom, nikada ne zna gdje e umrijeti, prisjetio sam se rijei svoga djeda. Putnici, omamljeni putovanjem koje je trajalo est sati pod suncem, i kunim smradom naplavljenog podruja, nisu priekali da se spuste ljestve da bi se iskrcali, nego su se pourili da s kamiona pobaaju koare s kokoima, grane banana i svakovrsne stvari za prodaju ili za bacanje, koje su im posluile za sjedenje na krovu

kamiona. Voza je skoio sa svoga sjedala i najavio jetkim povikom: - Junaka! To je simboliki naziv po kojemu je Cartagena de Indias poznata zbog svoje slavne prolosti. Trebala je ondje biti, no nisam je vidio jer sam jedva mogao disati u odjei od crnoga platna to sam je nosio od 9. travnja. Druga dva odijela bila su iste sree kao i pisai stroj u Monte de Piedadu, samo to je asna verzija za moje roditelje glasila da su pisai stroj i druge nekorisne osobne stvari nestale zajedno s odjeom u meteu poara. Drski voza, koji se za vrijeme putovanja ismijavao mom izgledu bandita, umirao je od smijeha kada sam se poeo okretati oko sebe ne znajui na koju bih stranu krenuo da stignem u grad. - Iza guzice ti je! - povikao je pred svima. - I pazi, ondje odlikuju kukavice. Cartagena de Indias zapravo mi je bila za leima ve etiristo godina, no nisam je jasno vidio na oko dva kilometra udaljenosti zbog man-grova, onako skrivenu iza legendarnih zidina koje su je branile od nevjernika i gusara u njezinim slavnim godinama, te prikrivenu iprajem raupanih grana i dugim nizovima utih zvonia. Tako sam se morao prikljuiti meteu putnika, vukui torbu po gutari prekrivenoj ivim rakovima, dok su im ljuture pucale kao petarde pod potplatima cipela. Bilo je nemogue a da se ne sjetim prostirke koju su moji kolege bacili u rijeku Magdalenu na mome prvom putovanju, ili pogrebnoga kovega to sam ga vukao preko pola zemlje, plaui od bijesa u svojim prvim godinama u gimnaziji, i na kraju ga bacio u ponor Anda u ast mature. Uvijek mi se inilo da je bilo nekakve nerazumljive sudbine u tim suvinim i nekorisnim prtljagama, a ni moje ve pozne godine to jo nisu opovrgnule. Tek to smo nazreli obrise nekih crkvenih kupola i samostana u izmaglici predveerja, kad nam je ususret naiao vihor imia koji su letjeli nisko iznad naih glava i samo zbog njihova umijea nisu nas sruili na tlo. Krila su im brujala poput grmljavine, a za sobom su ostavljali kuni smrad. Zateen panikom, bacio sam torbu i sklupao se na tlu s rukama na glavi, sve dok mi neka starija ena koja je pokraj mene koraala nije rekla:

- Moli Velianstvenu*. To je bila tajna molitva za spreavanje napada demona koju je Crkva odbacila, ali su je prihvatili veliki ateisti kada im vie ne bi koristile kletve. ena je shvatila da ne znam tu molitvu, te je uhvatila torbu za drugu ruku kako bi mi pomogla da je nosim. - Moli se sa mnom - ree. I to sam uinio, s mnogo vjere. Kako mi je diktirala Velianstvenu, stih po stih, ponavljao sam je glasno s takvom pobonou kakvu nikada vie nisam osjetio. Nalet imia, premda mi je to jo i danas neshvatljivo, ieznuo je s neba prije no to smo zavrili molitvu. Ostalo je samo snano zapljuskivanje mora o obalu. Stigli smo do velikih vrata Reloj. Tijekom stotinu godina ondje se nalazio pokretni most koji je povezivao stari grad s predgraem Getse-mani i s gustim prigradskim etvrtima u mangrovima, ali su ga podizali u devet naveer i sputali tek u zoru. Grad je tako bio odsjeen ne samo od ostatka svijeta ve i od povijesti. Govorilo se da su most podignuli panjolski kolonizatori zbog straha da im se siromasi iz predgraa ne priuljaju kriomice nou i prerezu im vrat na spavanju. No neto je od njihove boanske milosti zasigurno ostalo u gradu, jer mi je bio dovoljan samo jedan korak unutar zidina pa da ugledam grad u svoj njegovoj veliini, na svjetlosti boje crnoga sljeza u est poslijepodne, te nisam mogao suzbiti osjeaj da sam se upravo ponovno rodio. Nije to pretjerano reeno. Poetkom tjedna napustio sam Bogotu, gacajui u movari krvi i blata, jo uvijek s hrpama neidentificiranih leeva, naputenih meu ostacima koji su se dimili. A odjednom, u Carta-geni se svijet pokazao drukijim. Nije bilo tragova rata koji je pustoio zemlju i bilo mi je teko povjerovati da mi se ona bezbolna osamljenost, ono beskrajno more, onaj golemi osjeaj da sam stigao, dogaa samo tjedan dana poslije u istome ivotu. Od sluanja tolikih pria o Cartageni otkad sam se rodio, odmah sam prepoznao trg na kojemu su stajale koije s konjima i zaprena kola to su ih vukli magarci, a u dnu, nadsvoene hodnike gdje je cvjetala buna trgovina meu narodom. Iako to mjesto nije bilo javno priznato kao takvo, bilo je to ipak posljednje ivo srce grada preostalo od njegovih poetaka. Za vrijeme Kolonijalnoga doba

zvalo se Trijem trgovaca. Odatle su se potezali nevidljivi konci u trgovini robljem i raspaljivali se duhovi protiv panjolske dominacije. Kasnije je dobio ime Trijem pisara po utljivim kaligrafima u suknenim prslucima i sa zatitnim navlakama na rukama, koji su pisali ljubavna pisma i svakovrsne isprave za nepismene siromahe. Mnogi su tajno prepisivali i knjige kad bi se pojavila prilika, pogotovo djela koja je Sveta inkvizicija zabranila, a vjerojatno su bili i mudri pokretai kreolske zavjere protiv panjolaca. Na poetku 20. stoljea moj je otac obiavao primjenjivati svoje pjesniko nadahnue u pisanju ljubavnih pisama u tom trijemu. Sigurno na tome nije mnogo zaradio, jer su poneki vrlo zabrinuti, ali zapravo nezbrinuti klijenti, osim milosti da im napie pismo, od njega traili jo i pet reala za potansku marku. Otprije nekoliko godina nosi ime Trijem slatkia, s trulim atorskim platnima i prosjacima koji bi dolazili jesti ono to je na trnici preostalo, uz proroke povike Indijanaca koji su skupo naplaivali da klijentu ne otpjevaju to e mu se loe dogoditi za dana, kao ni sat u kojemu e umrijeti. Jedrenjaci s Kariba zadravali su se u luci da bi kupovali slatkie raznih imena to su ih smiljale same ene koje su ih pravile i nudile, izvikujui u stihovima: Imamo kolaie za gospodiie, okoladice za curice, kokosove vake za luake, ueerene marelice za Manuelice. U dobru i u zlu, trijem je i nadalje bio vitalni centar grada gdje su se raspravljali dravni poslovi iza leda vlade, i jedino mjesto na svijetu gdje su prodavaice prenoga mesa znale tko e biti sljedei gradonaelnik prije no to je to u Bogoti pomislio predsjednik Republike. Istoga sam asa bio oduevljen tom grajom, te sam se stao probijati kroz ljude, u est popodne, posrui i vukui torbu za sobom. Neki starac u dronjcima, koji je izgledao kao vrea kostiju, gledao me je, ne trep-ui, svojim ledenim oima kopca s podija istaa cipela. Naglo me je zaustavio. im je vidio da sam ga ugledao, ponudio se da mi ponese torbu. Zahvalio sam mu, dok nije razjasnio na svome materinskome jeziku: - To stoji trideset chivosa. Nemogue. Trideset centavosa da mi nosi torbu, to bi bio velik zalogaj za jedina etiri pesosa koja su mi preostala dok sljedei

tjedan ne dobijem novac od roditelja. - Toliko vrijedi torba sa svime to imam unutra - rekoh mu. Osim toga, pansion u kojemu je ve trebala biti druina iz Bogote, nije bio daleko. Starac se pomirio s tri chivosa, objesio oko vrata sandale koje je nosio, stavio torbu na rame nevjerojatnom snagom za to tijelo od samih kostiju, i potrao kao atleta bosih nogu kroz vrlet kolonijalnih kua, nagrizenih stoljeima u kojima ih nitko nije odravao. Srce mi se popelo u grlo premda sam imao samo dvadeset jednu godinu, dok sam pokuavao ne izgubiti iz vida toga olimpijskoga staria kojemu jo nije preostalo mnogo sati ivota. Nakon pet blokova, uao je na velika vrata hotela i popeo se stubitem, preskaui dvije po dvije stube. Uope se nije zadihao, te je poloio torbu na pod i ispruio dlan ruke: - Trideset chivosa. Podsjetio sam ga da sam mu ve platio, no on je bio uporan i stao objanjavati da tri centavosa ne ukljuuju stubite. Vlasnica hotela, koja je izila da nas doeka, dala mu je za pravo: stube su se posebno plaale. I potom mi je najavio ono to e vrijediti za itav moj ivot: - Ve e vidjeti da je u Cartageni sve drukije. K tome sam se morao suoiti i s loom vijesti da jo nitko od: mojih kolega iz pansiona u Bogoti nije stigao, premda su imali rezervaciju za sobu zajedno sa mnom. S njima sam se dogovorio da se naemo u hotelu prije est popodne toga dana. Zbog toga to sam zamijenio redovni autobus za nesretni kamion Potanske agencije, zakasnio sam tri sata, no bio sam toniji od sviju njih, ali nisam mogao uiniti nita s etiri pesosa manje trideset tri centavosa. Vlasnica hotela bila je divna gospoa, ali rob svojih pravila, kao to mi je potvrdila tijekom dva duga mjeseca koje sam proivio u njezinu hotelu. Stoga nije prihvatila da me primi ako ne platim prvi mjesec unaprijed: osamnaest pesosa za tri obroka u sobi za est osoba. Pomo od roditelja oekivao sam tek za tjedan dana, tako da je moja torba zavrila u predvorju dok ne stignu prijatelji koji bi mi mogli pomoi. Dok sam ih ekao, sjeo sam u nadbiskupski naslonja s velikim oslikanim cvjetovima koji kao da mi je pao s neba nakon cijeloga dana na suncu na onome nesretnom kamionu. Zapravo, tih

dana nitko nije mogao ni u to biti siguran. To to smo se dogovorili da se ondje naemo u odreeni dan i sat, bilo je posve nerealno, jer se nismo ni sami sebi usuivali priznati da je pola zemlje u krvavome ratu, koji je ve nekoliko godina tinjao u provinciji, a u gradovima buknuo jasno i smrtonosno prije tjedan dana. Nakon osam sati to sam ih proveo zatoen u hotelu u Cartageni, nisam shvaao to se moglo dogoditi Joseu Palenciji i ostalim prijateljima. Nakon jo jednoga sata ekanja bez ikakvih vijesti, krenuo sam u obilazak pustih ulica. U travnju se rano smrkava. Javna je rasvjeta ve bila upaljena, ali tako slabana da se mogla lako zamijeniti sa zvijezdama meu stablima. Bilo mi je dovoljno petnaest minuta hodanja nasumce po kamenim zavojitim uliicama pa da s velikim olakanjem u grudima otkrijem da taj jedinstveni grad nema nita zajedniko s fosilnim napuenim gradiem kako su nam ga prikazivali u koli. Nije bilo ive due na ulicama. Mnotvo ljudi koji su iz predgraa u zoru dolazili na posao, ili da neto prodaju, vraali su se u gomilama u svoja predgraa u pet popodne, a stanovnici unutar zidina zatvarali su se u kue da veeraju i igraju domino do ponoi. Jo se nije ustalio obiaj posjedovanja osobnih automobila, a malobrojni slubeni automobili ostajali su izvan zidina. I najvii slubenici jo su dolazili na Trg Coches autobusima domae izrade, i odanle krili sebi put do ureda, preskaui preko kojekakvih izloenih sitnica to su se na ulici prodavale. Jedan vrlo izvjetaeni gradonaelnik tih traginih godina hvalio se da iz svoje etvrti izabranih putuje do Trga Coches u istom autobusu kojim je iao u kolu. Rastereenost od automobila bila je potaknuta i time to su se protivili povijesnoj stvarnosti: nisu mogli stati u uske i krivudave ulice grada u kojima su nou odzvanjala nepotkovana kopita rahitinih konja. U vrijeme velikih vruina, kad bi se irom otvarali balkoni da ue svje zrak iz parkova, uli bi se dijelovi najprisnijih razgovora sa sablasnim odjekom. Dremljivi djedovi uli bi pritajene korake po kamenitim ulicama, oslunuli ih paljivo, ne otvarajui oi, te rekli bez zanosa: Eno Jose Antonio ide k Chapeli. Jedino

to je doista moglo nekoga izbaciti iz takta bili su mukli udarci domino ploica po stolu, koji su odzvanjali u cijelome gradu unutar zidina. Bila je to za mene povijesna no. Jedva su se u stvarnosti mogle prepoznati kolske fikcije iz knjiga, ve potrte ivotom. Dirnulo me do suza to su mi te iste stare palae markiza sada bile pred oima, napuknute i s prosjacima koji su spavali u njihovim predvorjima. Vidio sam katedralu bez zvona koje je odnio gusar Francis Drake da bi napravio topove. Malobrojna zvona koja su izbjegla toj otimaini, bila su kasnije eg-zorcirana kada su ih biskupski arobnjaci optuili na lomau zbog njihove tetne zvonjave kojom su prizivali avla. Vidio sam usahnula stabla i kipove velikaa koji se nisu doimali kao da su isklesani od kratkotrajnoga mramora nego su izgledali kao mrtvaci u ivome tijelu. Jer u Cartageni kipovi nisu bili napravljeni tako da odolijevaju koroziji vremena nego sasvim suprotno: uvalo se vrijeme u kojima su stvari zadravale svoju izvornu dob, dok su stoljea starjela. Tako mi je taj grad, te iste noi kada sam u njega stigao, svakim korakom otkrivao svoj ivot, ne kao papirnati fosil povjesniara, nego kao grad od krvi i mesa koji se vie nije odravao na ratnikoj slavi nego na dostojanstvu svojih ostataka. Ohrabren tim novim dojmovima vratio sam se u pansion kada je na tornju Reloj odzvonilo deset sati. Pospani uvar obavijestio me da nitko od mojih prijatelja nije stigao, ali da je moja torba dobro uvana u hotel-skome spremitu. Tek sam tada postao svjestan da nisam nita jeo ni pio od slaboga doruka u Barranquilli. Noge su mi se tresle od gladi, a s vlasnicom sam se dogovorio da mi priuva torbu i da mi dopusti da prespavam u hotelu samo tu no, pa makar i na naslonjau u boravku hotela. uvar se nasmijao mojoj naivnosti. - Ne budi glup! - rekao mi je sirovim karipskim jezikom. - S gomilom srebrnih novia to ih ima ta madame, ona lijee u sedam i die se sljedee jutro u jedanaest. To mi se uinilo tako dobrim razlogom da sam sjeo na klupu u parku Bolivar na drugoj strani ulice, ekajui da stignu moji prijatelji, i ne elei nikoga uznemirivati. Usahnula stabla bila su

vidljiva tek na ulinoj rasvjeti, jer su se svjetla u parku palila samo nedjeljom i blagdanom. Na mramornim klupama bili su tragovi mnogih izbrisanih i ponovno ispisanih slova nekih bezobzirnih pjesnika. Iz Palae inkvizicije, iza njezina kraljevskoga proelja isklesana od djevianskoga kamena i njezinih ulaznih vrata kao u najraskonije bazilike, ula se neutjena alopojka neke bolesne ptice koja vjerojatno nije bila s ovoga svijeta. elja za puenjem spopala me istodobno kada i elja za itanjem, dva poroka koja su se isprepletala u mojoj mladosti u svojoj pomnjivosti i upornosti. Kontrapunkt, roman Aldousa Huxleya, kojeg nisam mogao itati u avionu zbog svoga fizikoga straha, spavao je zakljuan u mojoj torbi. Tako sam zapalio posljednju cigaretu s neobinim osjeajem olakanja i straha, i zagasio je na polovici kao rezervu za jednu no bez jutra. Ve sam se pripremio da spavam na klupi na kojoj sam sjedio, kad mi se uinilo da se neto skriva u najtamnijim sjenama medu stablima. Bio je to kip Simona Bolivara na konju. Ni manje ni vie nego general Si-mon Jose Antonio de la Santisima Trinidad Bolivar y Palaciosrmoj junak otkad mi je tako naredio moj djed, sa svojom blistavom sveanom odorom i glavom rimskoga cara, posranom od lastavica. I dalje je bio nezaboravna osoba za mene, unato neiskupivim nedosljednostima ili moda upravo zbog njih. Naposljetku, te su se nedosljednosti mogle usporediti samo s onima s kojima je moj djed zaradio in pukovnika i toliko se puta poigrao ivotom u ratu, a koje su podrale liberale protiv same Konzervativne stranke koju je osnovao i podravao Bolivar. Bio sam u tim nebuloznim mislima, kada me je na zemlju spustio odluan glas iza mojih leda: - Ruke uvis! Podignuo sam ih s olakanjem, uvjeren da su to napokon moji prijatelji, no susreo sam se s dva policajca, gruba i nekako odrpana, koji su u mene ciljali svojim novim pukama. eljeli su znati zato sam prekrio policijski sat koji je odzvonio prije dva sata. Nisam ak ni znao da su to uveli prole nedjelje, kao to su me izvijestili, niti sam uo zvonjavu roga ili zvona, ili ikakav drugi znak po kojemu bih mogao shvatiti zato nije bilo nikoga na ulicama. Policajci su bili

vie lijeni no spremni na razumijevanje dok sam im predavao isprave i objanjavao im zato sam ondje. Vratili su mi ih, ne pogledavi ih. Upitali su me koliko imam novaca, a ja sam im rekao da imam manje od etiri pesosa. Onda me je onaj odluniji od njih dvojice zatraio cigaretu, a ja sam mu pokazao ugaeni opu-ak koji sam htio popuiti prije spavanja. Uzeo mi ga je i popuio ga do kraja. Nakon kratkog vremena poveli su me za ruku du ulice, vie zbog elje za puenjem nego zbog zakonskih odredbi, u potrazi za nekim otvorenim lokalom u kojemu se prodaju cigarete na komad po jedan cen-tavo. No je postala sjajna i svjea pod punim mjesecom, a tiina se doimala poput nevidljive supstance koja se mogla udisati sa zrakom. Tada sam shvatio ono to nam je toliko puta govorio otac, a nismo mu vjerovali - da je vjebao violinu u zoru, u tiini groblja, da bi osjetio kako se njegovi ljubavni valceri mogu uti na cijelome podruju Kariba. Umorni od uzaludnoga traenja cigareta na komad, izili smo izvan zidina i otili do jednoga pristanita za brodove priobalne plovidbe, iza javne trnice, na kojemu je bilo vrlo ivo i gdje su pristajali jedrenjaci s otoka Curacao i Aruba, te drugih manjih otoka iz Antila. To je bilo nono okupljalite najzabavnijih i najkorisnijih ljudi iz grada, koje je imalo doputenje da se ne pridrava policijskog sata zbog karaktera svoga posla. Moglo se jesti do zore u jednoj krmi pod otvorenim nebom, po dobrim cijenama i u najboljem drutvu, jer ondje nisu zalazili samo noni djelatnici nego svi oni koji su htjeli jesti kada su drugi restorani ve bili zatvoreni. Krma nije imala slubeno ime, ali je bila poznata po imenu koje joj je najmanje pristajalo: pilja. Policajci su se ponaali kao da su doli svojoj kui. Gosti koji su ve sjedili za stolovima oigledno su se odavno poznavali i bili zadovoljni to su zajedno. Bilo je nemogue uti njihova prezimena jer su se svi oslovljavali po nadimcima iz kole i razgovarali viui u isti glas, a da se nisu razumjeli, ak ni gledali. Nosili su radna odijela, osim nekog ado-niskog ezdesetogodinjaka sa snjenobijelom glavom u smokingu iz nekih drugih vremena, pored kojega je sjedila vremena ena, jo uvijek vrlo lijepa, u haljini sa sitnim sjajnim metalnim ploicama ve istroenoj od uporabe, i s

odvie pravih dragulja. Njezina prisutnost mogla je biti ivo svjedoanstvo njezina poloaja, jer je bilo vrlo malo ena iji bi muevi dopustili da se pojave na takvim mjestima na loem glasu. Pomislio bih da su turisti da nisu bili toliko slobodni, te govorili kreolskim naglaskom i poznavali se sa svima. Kasnije sam saznao da nisu uope ono to mi se uinilo, nego jedan stari neobini brani par iz Cartagene koji su se sveano odijevali pod bilo kakvom izlikom da bi veerali izvan kue, a te su noi zatekli ugostitelje na spavanju i restorane zatvorene zbog policijskog sata. Oni su nas pozvali na veeru. Ostali su napravili mjesta za velikim stolom, a nas trojica sjeli smo pomalo ukoeno i bojaljivo. I prema policajcima su se ponaali uljudno i prisno. Jedan je policajac bio ozbiljan i okretan, a za stolom se ponaao kao djeak. Drugi se doimao smetenim, osim u jelu i puenju. Ja sam, pak, vie zbog bojaljivosti nego zbog pristojnosti, naruio manje jela od njih, a kad sam shvatio da neu zasititi ni polovicu svoje gladi, ostali su ve zavrili. Vlasnik i jedini posluitelj u pilji zvao se Juan de las Nieves, crnac, gotovo mladi, tako lijep da je to ak bilo neugodno, obavijen u iste muslimanske halje, i uvijek sa ivim karanfilom za uhom. No najvie se isticala njegova neumjerena inteligencija koju je znao koristiti bez suzdravanja na svoju sreu i na sreu drugih. Bilo je oito da mu malo nedostaje pa da bude ena, a govorilo se, vrlo osnovano, da u krevet lijee samo sa svojim muem. No nitko se nikada nije naalio zbog te njegove sklonosti, jer je posjedovao ljupkost i brzinu odgovora, te nikada nije propustio zahvaliti za uslugu, ali ni uzvratiti uvredu. On je sve sam radio, od kuhanja u kojemu je zasigurno znao to svaki gost voli, pa do prenja kriki zelene banane jednom rukom, i sreivanja rauna drugom, bez ikakve druge pomoi osim povremene pomoi koju mu je pruao djeak od est godina koji ga je zvao mama. Kada smo odlazili, osjeao sam gotovo ganue zato to sam pronaao to mjesto, no nisam ni pomiljao da e to okupljalite nonih raskalaenika biti jedno od nezaboravnih mjesta u mome ivotu. Nakon jela otpratio sam policajce na posljednjem krugu njihove zakanjele ophodnje. Mjesec je bio zlatni pladanj na nebu.

Povjetarac se podizao te izdaleka povlaio dijelove glazbe i udaljene povike s velikih zabava. Policajci su znali da u siromanim etvrtima nitko ne ide u krevet s policijskim satom nego su svake noi odravani plesnjaci, s naplatom ulaza, u udaljenim kuama iz kojih nitko nije izlazio na ulicu do zore. Kada su odzvonila dva sata, pozvonili smo na vrata hotela, ne sumnjajui uope da su moji prijatelji stigli, no taj nas je put uvar poslao kvragu bez ikakva ustruavanja, jer smo ga bezrazlono probudili. Policajcima je tada sinulo da nemam gdje spavati te su odluili odvesti me u policijsku postaju. Uinilo mi se to tako smionom alom da sam izgubio smisao za humor i pokazao se vrlo nepristojnim. Jedan od njih, iznenaen mojom djetinjastom reakcijom, naredio mi je s puanom cijevi na trbuhu. - Prestani se ponaati kao kukavica - rekao mi je, umirui od smijeha. - Prisjeti se da si jo uvijek uhien jer si prekrio policijski sat. Tako sam - u eliji za est osoba i na prostirci ukiseljenoj od tuega znoja - prespavao svoju prvu sretnu no u Cartageni. Doprijeti do due grada bilo je mnogo lake nego preivjeti prvi dan. Za dva tjedna sredio sam odnose s roditeljima koji su potpuno podrali moju odluku da ivim u gradu u kojemu nema rata. Vlasnica hotela, pokajavi se to me je osudila da provedem no u zatvoru, smjestila me s jo dvadeset studenata u jednu nedavno izgraenu nastambu na terasi njezine lijepe kolonijalne kue. Nisam imao razloga za aljenje, jer je to bila karipska kopija Dravne gimnazije, a stajala je manje od pansiona u Bogoti, s hranom i sa spremanjem. Upis na pravni fakultet rijeio se u jedan sat s prijemnim ispitom pred tajnikom Ignaciom Velezom Martinezom, i jednim profesorom iz politike ekonomije ijega se imena ne uspijevam sjetiti. Kao to je bio obiaj, ispit se odrao u prisutnosti cijele druge godine. Od samog uvodnog dijela panju mi je skrenula jasnoa rasuivanja i jezina preciznost te dvojice profesora, u regiji koja je u unutranjosti zemlje poznata po svojoj sklonosti iskrivljavanju jezika. Prva tema koju su izvukli bio je rat za nezavisnost

Sjedinjenih Amerikih Drava, o emu sam ja znao neto manje od nita. Bila je prava teta to jo nisam bio proitao devet sjevernoamerikih romanopisaca koji su nam poeli stizati, ali sam imao sreu to je doktor Velez Martinez poeo jednom sluajnom opaskom o ia Tominoj kolibi, koju sam dobro poznavao jo od mature. Uhvatio sam je u letu. Dvojica profesora vjerojatno su patila od nostalgije, jer nam je ezdeset minuta odreenih za ispit otilo u emocionalnim analizama sramote robovlasnikoga sustava na jugu Sjedinjenih Drava. I na tome smo ostali. Tako je taj ruski rulet to mi je bio namijenjen, postao ugodan razgovor koji je zasluio dobru ocjenu i srdano pljeskanje. I uspio sam se upisati na sveuilite da zavrim drugu godinu prava, s uvjetom koji nisam nikada ispunio - izii na ispit iz jednog ili dva predmeta koje sam jo dugovao s prve godine u Bogoti. Neki su se moji kolege oduevili mojim nainom ukroivanja tema, jer je medu njima postojala odreena militantnost u korist kreativne slobode, na sveuilitu koje je bilo nasukano u akademskoj strogosti. Bio je to moj jedini san jo od gimnazije, ne zbog samovoljnog nekonformizma nego zato to je w to bila moja jedina nada - da prolazim na ispitima bez uenja. No, isti ti koji su proglaavali nezavisnost od kriterija na satovima, mogli su se samo podvrgnuti sudbini, te su odlazili na stratite ispita s naslijeenom knjiurinom kolonijalnih tekstova nauenih napamet. Sreom, u stvarnome su ivotu bili pravi majstori u ivahnom odravanju plesnjaka petkom, unato opasnosti od sve drskije represije u sjeni drave. Plesovi su se i dalje odravali po preutnome dogovoru s vlastima javnoga reda dok je trajao policijski sat, a kad je ukinut, iz svoje su agonije uskrsnuli s jo vie ivosti. Pogotovo u Toricesu, Getsemaniu ili u podnoju Pope, etvrtima s najvie zabava u tim sumranim godinama. Bilo je dovoljno pojaviti se na prozoru da bi se izabrala zabava koja nam se najvie svia, i za pedeset centavosa plesalo se do zore uz vrlo vruu glazbu s Kariba, pojaanu bunim zvunicima. Partnerice koje smo iz ljubaznosti pozivali, bile su one iste studentice koje smo viali tijekom tjedna na izlazu iz kole, samo to su nosile odore

kao da idu na nedjeljnu misu i plesale kao neokaljane ene pod budnim okom teta pratilja ili slobodnih majki. Jedne od tih noi lova hodao sam po etvrti Getsemani koja je u Kolonijalno doba bila predgrae u kojemu su ivjeli robovi, kada sam kao lozinku prepoznao snaan udarac po leima i gromoglasni glas: - Razbojnice! Bio je to Manuel Zapata Olivella, okorjeli stanovnik Ulice Mala Crianza u kojoj je ivjela obitelj njegove bake i djeda, potomci afrikih pradjedova. Vidjeli smo se u Bogoti, usred kaosa 9. travnja, i nae prvo iznenaenje kada smo se sreli u Cartageni, bilo je to to smo uope ivi. Osim to je radio kao lijenik iz milosra, bio je i novinar, politiki aktivist i promicatelj karipske glazbe, no njegova najvea vokacija sastojala se u nastojanju rjeavanja svih tuih problema. Tek to smo progovorili o svojim iskustvima onoga kobnog petka i o planovima za budunost, on mi je predloio da se iskuam u novinarstvu. Prije mjesec dana liberalni voa Domingo Lopez Escauriaza pokrenuo je dnevni list El Univer-sal, a glavni urednik bio je Clemente Manuel Zabala. Bio mi je poznat po uvenju ne kao novinar nego kao dobar poznavatelj svih vrsta glazbe i kao komunist u mirovini. Zapata Olivella se obvezao da e ugovoriti sastanak, jer je znao da Zabala trai nove ljude da bi potaknuo uzorito kreativno novinarstvo naspram rutinskoga i podreenoga kakvo je kra-ljevalo u zemlji, pogotovo u Cartageni koja je tada bila jedan od najzao-stalijih gradova. Bilo mi je posve jasno da novinarstvo nije moj poziv. Htio sam biti istaknuti pisac, ali sam to pokuavao oponaajui druge autore koji nisu imali nikakve veze sa mnom. Tako sam tih dana napravio stanku da razmislim, jer nakon moje tri objavljene prie u Bogoti, koje je toliko hvalio Eduardo Zalamea, kao i drugi kritiari, a i dobri i loi prijatelji, osjetio sam da se nalazim u ulici bez izlaza. Zapata Olivella bio je uporan u suprotstavljanju mojim razlozima, govorei da se novinarstvo i knjievnost na kraju svode na isto, a suradnja s El Universalom mogla mi je osigurati istodobno tri sudbinske stvari: rijeiti moje ivome probleme na dostojanstven i djelotvoran nain, uvesti me u jednu profesionalnu sredinu koja je sama po sebi bila

vaan poziv, i suraivati s Clementeom Manuelom Zabalom, najboljim uiteljem novinarstva koji se moe zamisliti. Konica straha, koju je potaknulo to tako jednostavno rasuivanje, mogla me je spasiti od propasti. No Zapata Olivella nije znao proivljavati neuspjeh te mi je rekao da se sljedei dan u pet popodne pojavim na broju 381 u Ulici Juan de Dios, gdje je bilo sjedite toga lista. Nemirno sam spavao cijelu no. Sutradan za dorukom pitao sam vlasnicu hotela gdje se nalazi ta ulica, a ona mi je pokazala prstom s prozora. - Tono ondje - rekla mi je - dva bloka dalje. Ondje se nalazio ured El Universala, ispred golemoga zida od pozlaena kamena crkve sv. Petra Clavera, prvoga amerikoga sveca, ije je nepromjenjivo tijelo bilo izloeno prije vie od sto godina ispod glavnoga oltara. Bila je to stara kolonijalna graevina obrubljena republikanskim dodacima, s velikim dvostrukim vratima i s prozorima kroz koje se moglo vidjeti sve to se u redakciji zbivalo. No ono to mi je doista poticalo strah nalazilo se iza grube drvene stubine ograde kakva tri metra od prozora: vremeni mukarac koji je bio sam, odjeven u bijelo laneno odijelo i s kravatom, vrlo tamne koe i vrste, crne indijanske kose, olovkom je pisao u starom uredu s hrpama zaostalih papira. Okrenuo sam se da odem, oduevljen zbog te nagle odluke, i tako jo dva puta, jer ni etvrti, kao ni prvi put, nisam ni najmanje sumnjao da je taj ovjek, Clemente Manuel Zabala, upravo onakav kakvim sam ga zamiljao, samo jo strasniji. Prestravljen, jednostavno sam odluio da se to popodne ne susretnem s ovjekom koga je bilo dovoljno vidjeti kroz prozor pa da se shvati da zna odvie o ivotu i o svome poslu. Vratio sam se u hotel i prepustio se jo jednom svom uobiajenom danu bez grinje savjesti, leei na leima na krevetu s Krivotvoriteljima novca Andrea Gidea, i pue-i bez prestanka. U pet popodne zatresla su se vrata spavaonice od mu-klog udarca poput puanog hica. - Idemo, jebemu! - povikao je s ulaza Zapata Olivella. - Zabala vas eka, a nitko u ovoj zemlji ne moe sebi priutiti da ga prevari. Poetak je bio tei no to bih ga mogao zamisliti u kakvoj nonoj mori. Zabala me je primio, ne znajui to da radi, puei bez

prestanka i uznemireno, to je jo vie pogoravala velika vruina. Sve nam je pokazao. Na jednoj strani nalazila se uprava, a na drugoj redakcija i radionica s tri pisaa stola za kojima u te rane sate jo nije bilo nikoga, te u dnu jedan rotacioni stroj koji je preivio navalu posla, i dva jedina stroja za slaganje. Na moje veliko iznenaenje Zabala je proitao sve tri moje prie, i Zalamein osvrt mu se inio opravdanim. - Meni ne - rekao sam mu. - Nisam zadovoljan priama. Napisao sam ih s pomalo nesvjesnim porivima, a kada sam ih proitao otisnute, nisam znao to bih dalje. Zabala je duboko udahnuo dim i rekao Zapati Olivelli: - To je dobar znak. Manuel se uhvatio za tu priliku i rekao mu da bih ja mogao biti koristan za novine u svoje slobodno vrijeme. Zabala je odvratio da je to i on pomislio kada ga je Manuel zamolio da me primi. Doktoru Lopezu Es-cauriazi, direktoru, predstavio me kao moguega suradnika o kojemu mu je govorio veer prije. - Bilo bi to odlino - rekao je direktor uz svoj vjeni osmijeh gospodina staroga kova. Nita nismo dogovorili, ali me je Zabala zamolio da sutradan ponovno doem da me upozna s Hectorom Rojasom Herazom, dobrim pjesnikom i slikarom, njegovim sjajnim kolumnistom. Nisam mu rekao da je on bio moj profesor crtanja u koledu San Josi zbog bojaljivosti koja mi je i danas neobjanjiva. Kada smo izili, Manuel je poskoio na Trgu Aduana, ispred monumentalnoga proelja crkve sv. Petra Clavera, i uzviknuo preuranjeno radostan: - Jeste li vidjeli, tigre, muka je prola! Odgovorio sam mu srdanim zagrljajem da ga ne bih razoarao, no ozbiljno sam sumnjao u svoju budunost. Tada me je Manuel upitao kako me se dojmio Zabala, a ja sam mu rekao istinu - inio mi se kao lovac na due. To je moda bio osnovni razlog zbog kojega su se skupine mladih ljudi hranile na njegovu rasuivanju i opreznosti. Zakljuio sam, zbog nesumnjivo netone procjene toga prerano ostarjeloga ovjeka, da ga je moda taj njegov karakter

spreavao da ima odluujuu ulogu u javnome ivotu zemlje. Manuel me je naveer nazvao, umirui od smijeha zbog razgovora koji sam vodio sa Zabalom. On mu je o meni govorio s velikim oduevljenjem, ponovio je da je siguran da bi to bio vaan doprinos za uvodnu stranicu, a i direktor je tako mislio. No jedini razlog njegova poziva bio je da mu kae da je Zabalu zabrinjavala samo moja bolesna bojaljivost koja bi mogla postati velika prepreka u mome ivotu. Ako sam u posljednji as odluio ponovno otii u tu novinsku kuu, bilo je to samo zato to mi je sljedeeg jutra kolega iz sobe otvorio vrata tu-kabine i gurnuo mi pred oi uvodnu stranicu El Universala. Na njoj je bila grozna vijest o mojemu dolasku u grad, koja me je navodila kao pisca prije no to sam to postao, i kao budueg novinara nakon manje od dvadeset etiri sata otkako sam prvi put u ivotu stupio u neku novinarsku redakciju. Manuelu sam, koji mi je odmah telefonirao da mi estita, bez uvijanja istresao svoj bijes zato to je napisao neto tako neodgovorno, a da prije toga nije sa mnom porazgovarao. No neto se u meni promijenilo, moda i zauvijek, kada sam saznao da je tu vijest napisao Zabala osobno. Tada sam pritegnuo hlae i otiao u redakciju da mu izrazim svoju zahvalu. Jedva me je sasluao. Predstavio me je Hectoru Ro-jasu Herazu, odjevenom u hlae od kaki tkanine i u koulju s amazonskim cvjetovima, koji je izbacivao velike rijei gromkim glasom, ne poputajui u razgovoru sve dok ne bi uhvatio svoju lovinu. On me, kako se inilo, nije prepoznao kao jednog od svojih uenika na koledu San Jose u Barranquilli. Profesor Zabala - kako su ga svi zvali - uvukao nas je u orbitu svoga sjeanja na dvojicu ili trojicu zajednikih prijatelja, kao i drugih koje sam ja trebao poznavati. Potom nas je ostavio same i vratio se okrutnoj borbi sa svojom jarko crvenom olovkom na uurbanim papirima, kao da nema nikakve veze s nama. Hector mi je nastavio govoriti rominjajui poput kiice, kao to su zvuali i strojevi za slaganje, te kao da ni on nema nita sa Zabalom. Bio je beskrajan sugovornik, sjajne verbalne inteligencije, pustolov mate koji je izmiljao nevjerojatne stvarnosti u koje bi na kraju i sam povjerovao. Satima smo razgovarali o drugim prijateljima, ivima i

mrtvima, o knjigama koje nisu trebale biti nikada napisane, o enama koje su nas zaboravile, a mi ih nismo mogli zaboraviti, o idilinim plaama karipskoga raja Tolu - gdje se on rodio - i o nepogreivim arobnjacima i biblijskim nesreama Aracatace. O svemu to postoji i o emu treba razgovarati, ne pijui nita, ak ne diui, samo neumjereno puei zbog straha da nam ivot nee biti dovoljan za sve ono o emu bismo jo trebali razgovarati. U deset sati naveer, kada se urednitvo zatvaralo, profesor Zabala odjenuo je jaknu, pritegnuo kravatu, i baletnim korakom, koji je u sebi imao ve vrlo malo mladenakoga, pozvao nas na veeru. U pilju, kao to se moglo pretpostaviti, gdje ih je doekalo iznenaenje zato to su me Juan de las Nieves i nekolicina njegovih zakanjelih stalnih gostiju prepoznali kao staroga gosta. Iznenaenje se povealo kad je proao jedan od policajaca, kojega sam upoznao prvoga dana, i kad mi je dobacio nejasnu alu o mojoj loe provedenoj noi u policijskoj postaji i jo mi zaplijenio kutiju cigareta koju sam tek otvorio. Hector je na to zapoeo s Juanom de las Nievesom turnir u dvosmislenosti od ega su stalni gosti prasnuli u smijeh pred zadovoljnom tiinom profesora Zabale. Usudio sam se ubaciti odgovor koji nije bio duhovit, ali mi je bar posluio da budem priznat kao jedan od rijetkih gostiju koje je Juan de las Nieves posluivao na povjerenje ak etiri puta mjeseno. Poslije veere, Hector i ja nastavili smo poslijepodnevni razgovor na etalitu Martires, pored smrdljive uvale pune republikanskih otpadaka s javne trnice. Bila je to divna no u sreditu svijeta, dok su prvi jedrenjaci s otoka Curacao kriomice isplovljavali. Te mi je zore Hector rasvijetlio podzemnu povijest Cartagene, prekrivenu rupiima plaa, koja mi se uinila bliom istini od samozadovoljne fikcije akademika. Otkrio mi je ivot desetorice muenika ije su se mramorne biste nalazile na obje strane glavne ceste kao znak sjeanja na njihovo junatvo. Popularna verzija - koja mi se uinila njegovom - glasila je da kipari, kada su ih postavljali, nisu isklesali njihova imena i datume na biste nego na podnoja. A kada su ih kasnije rastavili radi ienja prije njihove stoljetne obljetnice, nisu vie znali tko pripada kojemu imenu i datumu, te su ih postavili

bilo kako na podnoja, jer ionako nitko nije znao tko je tko. Ta se pria prepriavala kao ala mnogo godina, ali ja sam, naprotiv, pomislio da je to to su velikani ostali bez imena, bio in povijesne pravde, ne toliko zbog njihova ivota koliko zbog njihove sudbine uope. Takve neprospavane noi ponavljale su se gotovo svakodnevno u Cartageni, no odmah nakon prve dvije ili tri noi shvatio sam da Hector ima mo brzoga zavoenja, a imao je i tako sloeno poimanje prijateljstva da su ga samo oni koji su ga jako voljeli mogli u potpunosti shvatiti, jer je bio dostojanstveno osjetljiv, a istodobno sposoban za prijetee, ponekad i katastrofine napadaje srdbe, to bi odmah potom pripisivao sebi kao milost Bojega djeteta. Tada smo shvaali kakav je, i zato je profesor Zabala inio sve to je mogao - zato to mu je bio drag, kao i nama. Te prve noi, kao i mnoge poslije, ostali smo do zore na etalitu Martires, zatieni od policijskoga sata time to smo novinari. Hector je imao ist glas i jasno pamenje kad je ugledao svitanje novoga dana na obzoru mora i rekao: - Da bar ova no zavri kao ona u Casablanci. Nita vie nije rekao, no njegov mi je glas jasno prizvao sliku Humphreva Bogarta i Claudea Rainsa dok su hodali rame uz rame kroz rane jutarnje izmaglice prema sjajnim zrakama na obzoru, kao i ve legendarnu reenicu tragino-sretnoga svretka: Ovo bi mogao biti poetak jednoga velikoga prijateljstva. Tri sata poslije profesor Zabala me je probudio telefonski s jednom manje sretnom reenicom: - Kako ide remek-djelo? Bilo mi je potrebno nekoliko minuta da shvatim kako misli na moju suradnju u novinama toga dana. Nisam se sjeao da smo se ita dogovorili, ni da sam pristao, a ni odbio, kada me je zamolio da napiem svoj prvi prilog, no toga sam se jutra osjeao sposobnim za bilo to, nakon one verbalne olimpijade protekle noi. Ali Zabala je shvatio da u to uiniti, jer je ve imao nekoliko dnevnih tema, a ja sam mu predloio jednu koja mi se uinila posebno aktualnom: policijski sat. Nije mi pruio nikakvu orijentaciju. Namjeravao sam ispriati svoju

pustolovinu prve noi u Cartageni, i to sam uinio, svojom rukom, jer se nisam snalazio s prethistorijskim strojevima iz redakcije. Bio je to poroaj koji je trajao gotovo etiri sata, a profesor ga je preda mnom pregledao bez ikakva izraza koji bi omoguio da saznam to misli, sve dok nije pronaao najblai nain da mi kae: - Nije loe, ali ne dolazi u obzir za objavljivanje. Nije me iznenadio. Naprotiv, to sam i pretpostavljao, i na nekoliko sam'trenutaka osjetio olakanje to vie neu morati podnositi taj nezahvalni teret novinarstva. No njegovi pravi razlozi, koje nisam poznavao, bili su oni neopozivi: od 9. travnja svaki je dnevni list u zemlji imao dravnoga cenzora koji bi se u est popodne smjestio u nekom uredu redakcije kao u svojoj kui, s namjerom i naredbom da ne odobri nijedno slovo koje bi moglo naruiti javni red. Zabalini razlozi su me titali mnogo vie nego vladini, jer ja nisam napisao novinarski osvrt nego subjektivni prikaz osobnih dogaaja bez ikakve namjere da to bude novinarski lanak. Usto, nisam o policijskom satu govorio kao o zakonskom instrumentu drave, nego kao o dosjetljivome nainu nekih grubih policajaca da dou do cigareta koje su stajale jedan centavo po komadu. Prije no to me osudio na smrt, Zabala mi je vratio lanak koji sam morao temeljito preraditi, ne zbog njega nego zbbg cenzora, i milosrdno izrekao presudu s dvije otrice. - Knjievne vrijednosti imate, to vam ne nedostaje, ali o tome emo razgovarati kasnije. Takav je on bio. Od prvoga dana u redakciji, kada je Zabala razgovarao sa mnom i sa Zapatom Olivellom, pozornost mi je privukao njegov neobini obiaj da razgovara s jednom osobom gledajui u lice drugoj, dok mu je meu prstima dogorijevao ar cigarete. To mi je u poetku stvaralo nelagodnu nesigurnost. Ono to mi se uinilo najmanje glupim, zbog moga velikog straha, bilo je sluati ga vrlo pozorno i s velikim zanimanjem, ali ne gledati u njega nego u Manuela da bih iz obojice izvukao svoje zakljuke. Poslije, kada smo razgovarali s Rojasom Hera-zom, i potom s direktorom Lopezom Escauriazom, i s mnogima drugima, uvidio sam da Zabala na taj nain razgovara s grupom ljudi. Tako sam to shvatio, te smo onda on i ja mogli

izmijeniti ideje i osjeaje preko nepaljivih pomagaa i nedunih posrednika. Zbog povjerenja koje smo stekli nakon nekoliko godina, usudio sam se spomenuti mu taj svoj dojam, a on mi je bez ikakva uenja objasnio da gleda u druge gotovo iz profila da im ne bi puhao dim u lice. Takav je bio: nikada nisam upoznao nekoga s tako blagim i diskretnim ponaanjem i s tako uglaenim temperamentom, jer je uvijek znao to hoe, poput mudraca u sjeni. Dotad sam ve bio napisao govore, rane stihove u gimnaziji u Zipaquirai, patriotske proglase i proteste zbog loe hrane, i neto malo vie, ne raunajui pisma obitelji koje mi je majka vraala s ispravljenim pravopisnim grekama, ak i onda kada sam ve bio poznat kao pisac. lanak koji su naposljetku objavili na uvodnoj stranici, nije imao nita zajedniko s onim to sam napisao. Nakon ispravaka profesora Zabale i cenzora, od onoga to sam napisao preostali su samo ostaci lirske proze bez kriterija i stila, dotueni gramatikim sektatvom lektora. U posljednji smo se as dogovorili o kolumni koja je trebala izlaziti svakoga dana, moda zato da se odrede odgovornosti, s mojim punim imenom i stalnim naslovom: Toka, novi red. Zabala i Rojas Herazo, ve vrlo vjeti u svakodnevnome pisanju, uspjeli su me utjeiti zbog moga nezadovoljstva tim prvim lankom, i tako sam se usudio nastaviti s drugim i treim, koji nisu bili nita bolji. Ostao sam u redakciji gotovo dvije godine, objavljujui ak dva lanka dnevno u kojima sam uspio zaobii cenzuru, s potpisom ili bez njega, i gotovo se oenio cenzorovom neakinjom. Jo se pitam kakav bi moj ivot bio bez olovke profesora Zabale i bez cenzorovih iskrivljavanja smisla, taj moj ivot u kojemu je jedini smisao postojanja bio izazov kreativnosti. No cenzor je vie od nas ivio u nadziranju zbog svojih manija proganjanja. Sastanci velikih pisaca inili su mu se sumnjivim zasjedama, kao to su to doista uglavnom i bili. Vidio je utvare. Bio je poput loega Cervantesa koji je zamiljao nepostojea znaenja. U jednoj od svojih noi pod nesretnom zvijezdom iao je na zahod svakih petnaest minuta dok se nije usudio rei nam da mu malo nedostaje pa da poludi zbog straha koji mu mi izazivamo.

- Kvragu! - povikao je. - S ovim stalnim kaskanjem do zahoda, ostat u bez guzice! Policija je bila militaristiki ustrojena vie kao primjer vladine ozbiljnosti u politikoj primjeni sile nego to je doista izazivala krvave okraje u zemlji, koji su na atlantskoj obali bili donekle umjereni. No poetkom svibnja policija je bez ikakvih razloga izreetala procesiju u Velikome tjednu na ulicama Carmen de Bolivar, nekih stotinjak kilometara od Cartagene. Ja sam prema tom naselju osjeao izvjesnu sentimentalnu slabost, jer je ondje odrasla teta Mama, a djed Nicolas izmislio svoje slavne zlatne ribice. Zabala, koji se rodio u susjednome mjestu San Jacin-tu, povjerio mi je, neuobiajenom odlunou, da napiem vijest o tome, ne obraajui panju na cenzuru, i s njegovom punom odgovornou. Moj prvi lanak bez potpisa na uvodnoj stranici zahtijevao je od vlade detaljnu istragu o agresiji i kaznu za poinitelje. A zavravao je pitanjem: to se dogodilo u Carmen de Bolivaru? Pred dravnim prezirom, i ve u otvorenoj borbi s cenzurom, svakog smo dana ponavljali pitanje uz lanak na istoj stranici, i to sve energinije, pripravni da razljutimo vladu jo vie no to je to bila. Nakon tri dana direktor lista uvjerio se da se Zabala posavjetovao s cijelom redakcijom, te se sloio da bismo trebali nastaviti s tom temom. Tako smo nastavili postavljati pitanje. U meuvremenu, jedino to smo o vladi saznali, stiglo nam je kao njihovo iskazivanje nepovjerenja u nas: izdali su naredbu da nas ostave na miru s naom temom osamljenih luaka dok nam ne ponestane daha. Nije to bilo lako, jer je nae pitanje, ponavljano svakoga dana, ve kruilo ulicom kao popularni pozdrav: Zdravo, brate: to se dogodilo u naselju Carmen de Bolivar? Jedne noi, kada se tome nitko nije nadao, i bez ikakve najave, vojna ophodnja zatvorila je Ulicu San Juan de Dios uz veliku buku glasova i oruja, i pukovnik Jaime Polania Puyo, komandant vojne policije, uao je vrstim korakom u novinsku kuu El Universal. Nosio je odoru bijele boje kao u kolaa od tuenih bjelanjaka, koja se odijeva u sveanim prilikama, sa sjajnim gamaama i sabljom privezanom svilenim uzetom, te s tako blistavim pucetima i

oznakama da su se doimali zlatnima. U potpunosti je potvrivao glasine koje su o njemu kruile kao o elegantnom i divnom ovjeku, iako smo znali da je bio okrutan u miru i u ratu kao to je to i pokazao nekoliko godina kasnije zapovijedajui kolumbijskim odredom u korejskome ratu. Nitko se nije pomaknuo u dva napeta sata koliko je iza zatvorenih vrata trajao njegov razgovor s direktorom. Popili su dvadeset dvije alice crne kave, bez cigareta i alkohola, jer obojica su bila bez tih poroka. Pri izlasku, general se doimao jo napetijim kada se sa svakim osobno pozdravio. Kod mene je malo zastao, pogledao me ravno u oi svojim oima kao u risa, i rekao mi: - Vi ete daleko dogurati. Srce mi se stisnulo jer sam pomislio da ve sve zna o meni, a ono daleko za njega je mogla biti i smrt. Direktor je u povjerenju prepriao Zabali razgovor s generalom i otkrio mu da on zna po imenu i prezimenu tko je napisao svaki dnevni lanak. Direktor mu je na svoj osobiti nain rekao da su lanci pisani po njegovoj naredbi, i da se u novinama, kao i u vojsci, naredbe izvravaju. U svakome sluaju, general mu je savjetovao da ublaimo kampanju, da ne ispadne da svaki peinski barbar moe provoditi pravdu u ime vlade. Direktor je razumio, i svi smo razumjeli, ak i ono to nije rekao. No ono to je direktora najvie iznenadilo bilo je njegovo razmetanje time da poznaje to se u redakciji zbiva kao da u njoj ivi. Nitko nije sumnjao da je njegov tajni agent bio cenzor, premda se ovaj kleo posmrtnim ostacima svoje majke da to nije on uinio. Jedino na to general nije ni pokuao odgovoriti prilikom svoga posjeta bilo je nae svakodnevno pitanje. Direktor, koji je bio poznat po svojoj mudrosti, savjetovao nam je da vjerujemo u ono to je rekao, jer bi istina mogla biti mnogo gora. Otkad sam se upustio u rat protiv cenzure, napustio sam sveuilite i pisanje pria. Sva srea da veina profesora nije prozivala, to je ilo u korist mojim izostancima sa satova. Pritom su se profesori liberali, koji su bili upoznati s mojim hrvanjem s cenzurom, muili vie od mene u nastojanju da pronau nain kako bi mi pomogli pri ispitima. Danas, pokuavajui pisati o tome, ne pronalazim te dane

u svojim sjeanjima, te se vie priklanjam zaboravu nego pamenju. Moji su roditelji mirno spavali otkad sam im javio da u novinama zaraujem dovoljno za ivot. To, meutim, nije bilo tono. Mjesena poetnika plaa nije mi bila dovoljna ni za tjedan dana. Za manje od tri mjeseca napustio sam hotel s dugom koji je bilo nemogue otplatiti i koji mi je vlasnica hotela kasnije oprostila u zamjenu za lanak na stranici o drutvenim zbivanjima povodom petnaestog roendana njezine unuke. No tu je razmjenu prihvatila samo jednom. Najsvjeija spavaonica u gradu koja je bila vrlo napuena i dalje je bilo etalite Martires, unato policijskome satu. Ondje bih drijemao sjedei, kad bi u zoru zavrile zabave. U drugim prilikama spavao bih u podrumu novinske kue na snopovima papira, ili bih se pojavljivao sa svojom cirkuskom mreom za spavanje u sobi studenata prava, dokle god bi podnosili moje none more i moju lou naviku da govorim u snu. Tako sam preivljavao ovisei o sluajnostima, jeo ono to sam imao i spavao gdje sam se zatekao, sve dok mi humanitarna zajednica Franca Mu-nere nije predloila dva obroka dnevno po samilosnoj cijeni. Otac zajednice - Bolivar Franco Pareja - bio je profesor povijesti u osnovnoj koli i imao veselu obitelj koja se oduevljavala umjetnicima i piscima, a koja me tjerala da jedem vie no to sam im plaao da mi ne bi usahnuo mozak. esto im nisam imao ime platiti, no oni su se zadovoljavali recitacijama za vrijeme deserta. esti udjeli tog ohrabrujueg posla bile su strofe u kojima su se izmjenjivale kratke i duge stope don Jorgea Manriquea u ast smrti njegova oca i Ciganski romansero Garcie Lorce. Javne kue pod otvorenim nebom na velikim plaama Tesce, daleko od uznemirujue tiine unutar zidina, bile su gostoljubivije od turistikih hotela na plaama. Nas estorica studenata smjestili smo se u El Cisneu rano ujutro da bismo spremili zavrne ispite pod bljetavim svjetlima plesnoga podija. Vjetri s mora i brujanje brodova u svitanje smirivalo nas je nakon bune karipske limene glazbe i provokacija djevojaka koje su plesale u bluzama bez naramenica i u tako irokim suknjama da ih je povjetarac s mora

podizao do struka. Ponekad bi nas neka ptiica, u enji za taticom, pozivala na spavanje s ono malo ljubavi to joj je jo u zoru preostalo. Jedna od njih, ijega se imena i oblina vrlo dobro sjeam, dopustila je da je zavedu fantazije koje sam joj u snu priao. Zahvaljujui njoj proao sam rimsko pravo bez nadmudrivanja i izbjegao mnogim hvatanjima u mreu kada je policija zabranila spavanje u parkovima. Slagali smo se kao da smo u kakvu korisnome braku, ne samo u krevetu nego i u kuanskim poslovima koje sam obavljao u zoru da bi ona mogla odspavati jo nekoliko sati. Tada sam se ve dobro snalazio u novinarskome poslu na koji sam oduvijek gledao vie kao na jedan oblik knjievnosti. Bogota je bila nona mora iz prolosti, na udaljenosti od kakvih tisuu kilometara i na vie od dvije tisue metara nadmorske visine, i sjeao sam se samo smrada njezina pepela od 9. travnja. I dalje me je grozniavo privlaila umjetnost i knjievnost, pogotovo na pononim sijelima, no vie se nisam toliko oduevljavao time da postanem pisac. U to sam ve bio siguran jer nisam napisao nijednu priu nakon one tri objavljene u El Espectadoru, sve dok me poetkom lipnja nije pronaao Eduardo Zalamea i preko Za-bale me zamolio da mu poaljem jo jednu priu nakon est mjeseci utnje. Kako je molba stigla od Zalamee, skupio sam ideje rasute u mojim biljekama i napisao priu Drugo rebro smrti koja je bila tek neto malo bolja od drugih pria. Dobro se sjeam da nisam imao nikakav prethodni plan, nego sam ga smiljao dok sam pisao. Objavljena je 25. lipnja 1948. u prilogu Vikend, kao i prijanje, i vie nisam napisao nijednu priu do sljedee godine, kada se moj ivot ve posve promijenio. Jo sam samo trebao odustati od malobrojnih predavanja na pravu na koja sam vrlo rijetko odlazio, no ona su bila moja posljednja obmana kojom sam jo mogao odravati san svojih roditelja. Ni ja sam tada nisam slutio da u ubrzo postati najbolji student u knjinici Gustava Ibarre Merlana, moga novoga prijatelja s kojim su me Zabala i Rojas Herazo upoznali s velikim oduevljenjem. On se upravo vratio iz Bogote, gdje je zavrio Viu uiteljsku kolu, te se odmah ukljuio u zabave u El Universalu i u razgovore do zore na etalitu

Martires. Izmeu vulkanskih Hectorovih usta i kreativnoga Zabalinog skepticizma, Gustavo mi je pruio sustavnu dosljednost koja je uvelike nedostajala mojim improviziranim i rasprenim idejama, kao i lakoumnosti moga srca. I sve to izmeu velike osjeajnosti i eljeznoga karaktera. Sutradan me pozvao u roditeljsku kuu na plai Marbella, s golemim morem kao stranjim dvoritem, i novom, ureenom knjinicom na zidu od dvanaest metara, a u kojoj je uvao samo one knjige koje treba itati da bi se ivjelo bez grinje savjesti. Imao je izdanja grkih, latinskih i panjolskih klasika u tako dobrome stanju kao da ih nitko nije itao, no margine na stranicama bile su narkane mudrim opaskama, neke i na latinskom. A znao ih je i izgovarati ivahnim glasom i pritom bi porumenio do korijena kose, pokuavajui ih sam probaviti s jetkim humorom. Neki mi je prijatelj, prije no to sam ga upoznao, rekao za njega: Taj tip je pop. Brzo sam shvatio zbog ega je bilo lako stei takvo miljenje, a kasnije mi je, kada sam ga dobro upoznao, bilo gotovo nemogue vjerovati da to doista i nije. Kada smo se prvi put sreli, razgovarali smo bez prekida do zore, i shvatio sam da je proitao mnoge i raznovrsne knjige, ali se njegov ukus uglavnom temeljio na dobrome poznavanju katolikih intelektualaca toga doba za koje nikada nisam uo. Znao je sve to je o poeziji trebalo znati, a pogotovo o grkim i latinskim klasicima koje je itao u originalnim verzijama. Imao je miljenje o zajednikim prijateljima na osnovu dobre obavijetenosti, i dao mi vrijedne podatke koje sam samo mogao poeljeti. Rekao mi je i koliko je za njega vano to to je upoznao tri novinara iz Barranquille - Cepedu, Vargasa i Fuenmavora - o kojima su mi mnogo govorili Rojas Herazo i profesor Zabala. Panju mi je privuklo i to to je uz tolike intelektualne vrline i dobar odgoj plivao kao olimpijski ampion, jer je imao tijelo koje je bilo za to graeno i uvjebano. Kod mene ga je najvie zabrinuo moj opasni prezir prema grkim i latinskim klasicima, jer su mi se inili dosadnima i nekorisnima, osim Odiseje koju sam u gimnaziji itao i preitavao nekoliko puta. Zato je, prije no to smo se rastali, izabrao u svojoj knjinici jednu knjigu s konatim koricama i sveano mi je

pruio. Mogao bi postati dobar pisac, rekao mi je, ali nikada nee biti odlian pisac ako ne poznaje grke klasike. To su bila Sofoklova kompletna djela. Gustavo je otada postao jedna od odluujuih osoba u mome ivotu, jer me se Kralj Edip pri prvome itanju dojmio kao savreno djelo. To je za mene bila povijesna no u kojoj sam istodobno otkrio Gustava Ibarru i Sofokla, a nekoliko sati potom mogao uzaludno umrijeti u sobi svoje tajne zarunice u El Cisneu. Sjeam se kao da je bilo juer kada je neki njezin bivi tatica, za kojega je mislila da je umro prije vie od godinu dana, razvalio vrata sobe udarcima noge, izvikujui bjesomune psovke. Odmah sam ga prepoznao kao dobroga kolegu iz osnovne kole u Aracataci koji se bijesno vraao iz kole da bi legao u svoj krevet. Otada se nismo vidjeli, no imao je dovoljno dobroga ukusa da se pravi lud kada me je prepoznao zgrenoga, i od straha skrivenoga u krevetu. Te sam godine upoznao i Ramira i Oscara de la Espriellu, beskrajne sugovornike, pogotovo u kuama koje je kranski moral zabranjivao. Obojica su ivjeli s roditeljima u Turbacu, sat vremena od Cartagene, i gotovo svakodnevno dolazili na sastanke pisaca i umjetnika u slastiarnicu Americana. Ramiro, koji je zavrio studij prava u Bogoti, bio je vrlo blizak ljudima iz El Universala u kojemu je objavljivao spontane kolum-ne. Njegov je otac bio otar odvjetnik i slobodoumni liberal, a supruga mu je bila arobna i bez dlake na jeziku. Oboje su imali lijep obiaj da razgovaraju s mladima. U naim dugim razgovorima ispod razgranatih jasena u Turbacu pruili su mi dragocjene podatke o Ratu tisuu dana -tom knjievnom vrelu koje mi je presuilo smru moga djeda. Otada jo uvije.k u mislima uvam vrlo pouzdanu sliku generala Rafaela Uribea Uribea s njegovom dinom osobitou i snanim zapeima. Najbolje svjedoanstvo o tome kako smo tih dana izgledali Ramiro i ja uobliila je na uljanoj slici slikarica Cecilia Porras, koja se osjeala kao kod kue na mukim veselicama naspram izvjetaenosti njezine drutvene sredine. Bio je to portret nas dvojice dok sjedimo za stolom u kavani u kojoj smo se sastajali s njom i s ostalim prijateljima dvaput dnevno. Kada smo se Ramiro i ja razili,

nepomirljivo smo se posvaali oko toga tko je vlasnik slike. Cecilia je to rijeila salamonskom odlukom -prerezavi platno po sredini karama za obrezivanje - i svakome dala svoj dio. Svoj sam dio nekoliko godina kasnije ostavio u ormaru nekoga stana u Caracasu i nikada ga vie nisam dobio natrag. Za razliku od ostatka zemlje, dravna primjena sile nije uinila nikakvu tetu u Cartageni sve do poetka godine kada je naega prijatelja Carlosa Alemana vrlo istaknuti okrug Mompox izabrao za zastupnika u Regionalnoj skuptini. Bio je novopeeni odvjetnik, vesela duha, no vrag mu je smjestio neslanu alu kada su na uvodnome zasjedanju dvije suparnike stranke zapucale jedna na drugu i jedan mu zalutali metak raznio naramenicu. Aleman je, oito s dobrim razlogom, pomislio da tako nekorisna zakonska vlast kakva je naa ne zasluuje da se za nju rtvuje ivot, te je odluio da radije troi svoje honorare u drutvu dobrih prijatelja. Oscar de la Espriella, koji je bio pravi veseljak, slagao se s VVilliamom Faulknerom u tome da je javna kua najbolje prebivalite za jednoga pisca, jer su jutra mirna, svake se noi odrava zabava, i postoje dobri odnosi s policijom. Zastupnik Aleman shvatio je to doslovce i smjestio se kod naih domaina na puno vrijeme. Meutim, jedne sam se noi pokajao to sam povjerovao Faulknerovim iluzijama kada je neki bivi udvara vlasnice kue, Mary Reyes, udarcima razvalio vrata da bi odveo njihova sina koji je imao pet godina i ivio s nama. Njezin tadanji udvara, policajac, iziao je iz spavaonice u gaama da bi ast i imovinu kue obranio slubenim revolverom, a onaj ga je doekao rafalom metaka to su odjeknuli kao hici iz topa u plesnoj dvorani. Prestraeni se narednik skrio u svojoj sobi. Kada sam iziao iz svoje sobe napola odjeven, usputni stanari gledali su iz svojih soba kako djeak mokri u dnu hodnika, dok ga je tata kanjavao lijevom rukom, a u desnoj drao revolver koji se jo dimio. U kui su se ule samo Marvne pogrdne rijei kojima je naredniku prigovarala da nema muda. Tih je dana u ured El Universala nenajavljeno uao nekakav divovski ovjek koji je velikim teatralnim pokretima skinuo koulju i proetao redakcijom izazvavi nae iznenaenje zbog svojih leda i

ruku otvrdnu-lih od oiljaka koji kao da su bili od cementa. Dirnut zapanjenou koju je uspio kod nas pobuditi, objasnio nam je oiljke na svome tijelu gromkim glasom: - Ogrebotine od lava! Bio je to Emilio Razzore koji je upravo stigao u Cartagenu da bi pripremio nastup svoga uvenog obiteljskog cirkusa, jednog od najveih na svijetu. Tjedan dana ranije cirkus je isplovio iz Havane na prekooceanskom brodu Euskera, pod panjolskom zastavom, i oekivao se u Cartageni sljedee subote. Razzore se hvalio da je u cirkusu bio i prije no to se rodio, i nije bilo potrebno vidjeti to radi da bi se shvatilo da je krotitelj divljih zvijeri. Nazivao ih je osobnim imenima kao lanove svoje obitelji, a one su mu uzvraale ponekad ljubaznim, a ponekad okrutnim postupcima. Ulazio bi nezatien u kaveze s tigrovima i lavovima da ih nahrani svojom rukom. Njegov najdrai medvjed zagrlio ga je iz ljubavi tako da je cijelo jedno proljee proveo u bolnici. No velika atrakcija nije bio ni on, ni guta vatre, nego ovjek koji je sebi odvrtao glavu i etao uokolo s njom pod rukom. Kod Emilia Razzora nezaboravna je bila njegova nepokolebljivost. Poto sam ga zadivljeno sluao dugi niz sati, objavio sam u El Universalu lanak u kojemu sam se usudio napisati da je bio najstranije human ovjek kojega sam upoznao. Sa svojom dvadeset jednom godinom ivota nisam upoznao mnogo ljudi, ali mislim da je ta reenica jo uvijek opravdana. Jeli smo u pilji s ostalima iz redakcije, a i ondje su ga zavoljeli zbog njegovih pria o zvijerima koje je ljubav humanizirala. Jedne noi, nakon mnogo razmiljanja, odvaio sam se i zamolio ga da me povede sa svojim cirkusom, pa makar samo istio kaveze kada u njima ne budu tigrovi. Nita mi nije rekao, ali mi je u tiini pruio ruku. Shvatio sam to kao lozinku cirkusa, i smatrao sam to rijeenim. Povjerio sam se samo Salvadoru Mesi Nichollsu, antiohij-skom pjesniku koji je ludo volio cirkuske atore, a doao je u Cartagenu kao poslovni ortak obitelji Razzore. I on je otiao s nekim cirkusom kad je bio u mojoj dobi, te me upozorio da se oni koji plau kada prvi put vide klaunove i ele s njima otii, drugi dan pokaju. No, ne samo to je podrao moju odluku, nego je u to uvjerio i krotitelja, pod uvjetom da to uvamo

kao strogu tajnu kako se vijest ne bi prerano proirila. Iekivanje cirkusa, to je dotad bilo uzbudljivo, postalo mi je neodoljivim. Euskera nije dola predvienog dana, i bilo je nemogue stupiti u kontakt s njome. Krajem drugoga tjedna uspostavili smo u redakciji slubu radioamatera da bismo preispitali kakvo je vrijeme na Karibima, ali nismo uspjeli sprijeiti da se u novinama i na radiju ne pone nagaati o stranoj vijesti. Mesa Nicholls i ja ostajali smo tih napetih dana s Emiliom Razzoreom u njegovoj sobi u hotelu, ne jedui i ne spavajui. Vidjeli smo kako se brod potapa, kako postaje sve manji i manji u beskrajnome ekanju, sve dok nam srce nije potvrdilo da Euskera nikada vie nee nikamo stii, premda se o njezinoj sudbini nije nita saznalo. Krotitelj je ostao jo jedan dan, zatvoren sam u sobi, a sutradan me posjetio u redakciji da mi kae da sto godina svakodnevne borbe ne moe nestati u jednome danu. Zato je odluio otii u Miami bez ijednog klina za atore i bez obitelji, da bi ponovno ni iz ega, dio po dio, izgradio potopljeni cirkus. Vrlo me se dojmila njegova odlunost unato tragediji, te sam ga otpratio u Barranquillu da bih se od njega oprostio prije no to poleti za Floridu. Prije ukrcaja u avion, zahvalio mi je to sam se htio pridruiti njegovu cirkusu, i obeao mi da e doi po mene im bude imao neto konkretno. Pozdravio se sa mnom jednim tako divljim zagrljajem da sam cijelim srcem doivio ljubav njegovih lavova. Nikada vie za njega nisam uo. Avion za Miami poletio je u deset ujutro istoga dana kada je iziao moj lanak o Razzoreu: 16. rujna 1948. Spremao sam se vratiti u Cartagenu to isto popodne kada sam se sjetio da bih mogao svratiti u El Nacional, veernji list u kojemu su pisali German Vargas i Alvaro Cepeda, prijatelji mojih prijatelja iz Cartagene. Redakcija se nalazila u jednoj oronuloj zgradi u starome dijelu grada, a sastojala se od velikoga praznog salona, podijeljenoga drvenom pregradom. U dnu salona, mladi crvenokosi mukarac, samo u koulji, pisao je na pisaem stroju dok su tipke odjekivale kao petarde u pustome salonu. Pribliio sam se gotovo na vrcima prstiju, plaei se otune kripe poda, te sam priekao pored pregrade dok nije podignuo pogled i turo rekao skladnim glasom profesionalnoga spikera:

- to je? Kosa mu je bila kratka, jagodice vrste, a oi prozrane i prodorne koje kao da su negodovale zbog prekida. Odgovorio sam mu kako sam umio, od rijei do rijei ovo: - Ja sam Garcia Marquez. Tek kada sam uo svoje vlastito ime tako samouvjereno izgovoreno, palo mi je na pamet da bi se lako moglo dogoditi da German Vargas ne zna tko sam, iako su mi u Cartageni rekli da su o meni mnogo razgovarali s prijateljima iz Barranquille otkako su proitali moju prvu priu. El Nacional je objavio oduevljeni osvrt Germana Vargasa koji nije lako probavljao knjievne novitete. No oduevljenje s kojim me primio, potvrdilo mi je da je vrlo dobro znao tko sam, i da je njegova naklonost bila oitija no to su mi rekli. Nekoliko sati nakon toga upoznao sam Alfonsa Fuenmavora i Alvara Cepedu u knjiari Mundo, te smo otili popiti pie u kavanu Colombia. Don Ramon Vinves, ueni Katalonac kojega sam toliko elio upoznati, to me istodobno i silno plailo, nije to popodne u est sati doao u kavanu. Kada smo izili iz Colombie, s pet pia u sebi, ve smo bili zreli da postanemo prijatelji. Bila je to duga neduna no. Alvaro, genijalni voza, sigurniji i razumniji to bi vie popio, provozao nas je itinerarijem nezaboravnih zgoda. U Los Almendrosu, nekakvoj krmi pod vedrim nebom ispod rascvjetanih stabala, u kojoj su primali samo fanatine navijae kluba De-portivo Junior, nekoliko je gostiju napravilo scenu koja samo to nije zavrila tunjavom. Pokuao sam ih smiriti dok mi Alfonso nije savjetovao da se ne mijeam, jer su na tome mjestu nogometnih doktora pacifisti vrlo loe prolazili. Tako sam proveo no u gradu koji za mene nikada prije nije bio takav. Nije to bio grad mojih roditelja u njihovim prvim godinama, ni grad siromatva moje majke, ni grad koleda San /ose, nego moja prva Barranquilla kao odrasloga ovjeka u raju njezinih bordela. Kineska etvrt sastojala se od etiri bloka kua limene glazbe od koje se zemlja tresla, ali su imali i domaa svratita koja su bila na rubu milostinje. Bilo je obiteljskih javnih kua iji su vlasnici, zajedno sa suprugama i djecom, posluivali stare goste u skladu s pravilima kranskoga morala i ljubazno poput don Manuela

Antonia Carrene. Neki su bili i jamci da bi poetnice mogle lei s poznatim gostima na kredit. Mar-tina Alvarado, najstarija, imala je tajna vrata i humanitarne tarife za po-kajane crkvenjake. Nije bilo lanog troka, ni veselih rauna, ni veneri-nih iznenaenja. Posljednje francuske mamice iz Prvoga svjetskoga rata, tune i lude, sjedale bi u predveerje na prag svojih kua, obiljeenih kao crveno arite, u oekivanju neke tree generacije koja bi jo vjerovala u njihove afrodizijake kondome. Bilo je kua s rashlaenim salonima za tajne zavjerenike sastanke i sklonita za suce koji su pobjegli od svojih supruga. El Gato Negro, s podijem za ples pod sjenicom od astromelia, bio je raj za trgovaku mornaricu otkada su kupili pjevaicu iz Guajire s oksidiranom kosom koja je pjevala na engleskom i pod stolom prodavala halucinogene kreme za gospoe i gospodu. Jedne povijesne noi u njihovim analima, Alvaro Cepeda i Quique Scopell nisu mogli podnijeti rasizam nekih dvanaestak norvekih mornara koji su stvorili red pred sobom jedine crnkinje, dok je esnaest bjelkinja hrkalo u dvoritu, te su ih izazvali na tunjavu. Njih dvojica, protiv dvanaestorice, nagnali su ih u bijeg samo udarcima aka, uz pomo bjelkinja koje su se sretne probudile i dokrajile ih udarcima stolaca. I na kraju, kao u dodjeli nekakve budalaste naknade, proglasili su crnkinju kraljicom Norveke. Izvan kineske etvrti bilo je drugih zakonitih i tajnih kua, no sve su bile u dobrim odnosima s policijom. Jedna od tih kua sastojala se od dvorita s velikim bademima u cvatu u siromanoj etvrti i s nekakvim jadnim atorom i spavaonicom s dva poljska kreveta za iznajmljivanje. Njihova roba bile su anemine mlade djevojke iz susjedstva koje su zaraivale jedan peso s izgubljenim pijancima. Alvaro Cepeda sluajno je otkrio to mjesto jednoga poslijepodneva kad je traio zaklon od listopadskog pljuska i sklonio se u ator. Vlasnica ga je pozvala na pivo i ponudila mu dvije djevojke umjesto jedne, i to vie puta dok ne prestane kia. Alvaro je poslije pozivao prijatelje na hladno pivo pod bademima, ne zato da se zabavljaju s djevojkama nego da ih naue itati. Onima koje su bile najmarljivije uspio je priskrbiti kolske stipendije u dravnim kolama. Jedna od njih postala je bolniarka i godinama radila u bolnici Caridad.

Vlasnici je poklonio kuu, a skromni ator je do svoga prirodnoga ukinua nosio zavodljivo ime: Kua djevojaka koje idu u krevet zbog gladi. U mojoj prvoj povijesnoj noi u Barranquilli izabrali su samo kuu Negre Eufemie, s golemim cementiranim dvoritem za ples meu raz-granatim tamarindima, s kolibama za pet pesosa na sat, i sa stoliima i stolcima obojenima ivim bojama meu kojima su slobodno etali buka vci. Eufemia osobno, velianstvena i s gotovo sto godina, doekivala je i odabirala goste na ulazu, iza uredskoga stola na kojemu se nalazio tek - neobjanjivo - golemi crkveni klin. Djevojke je sama izabirala po svome nahoenju i prema njihovim priroenim draima. Svaka je sebi davala ime koje joj se svidjelo, a neke su radije koristile imena koja im je davao Alvaro Cepeda prema svojoj strasti za meksikim filmom: Zloesta sestra, Perverzna Susana, Ponona djevica. inilo se nemogue razgovarati uz karipski orkestar koji je zanosno pjevao punim pluima devet mamba Pereza Prada i uz grupu bolero plesaa za zaboravljanje loih uspomena, no svi smo ve bili vjeti u vikanju dok smo razgovarali. Tema te noi zaokupila je Germana i Alvara - govorilo se o zajednikim crtama u romanu i reportai. Bili su oduevljeni onime to je John Hersev objavio o atomskoj bombi u Hiroimi, no ja sam radije kao izravno novinarsko svjedoanstvo naveo Dnevnik godine kuge, dok mi oni nisu razjasnili da Daniel Defoe nije imao vie od pet ili est godina kada je u Londonu vladala kuga koja mu je posluila kao motiv. Tako smo stigli do zagonetke romana Grof Monte-Cristo, koju su oni povlaili iz prijanjih rasprava kao pitalicu za romanopisce: kako je Alexandre Dumas postigao da jedan nevini mornar, neznalica, siromah i zatvoren bez suenja, pobjegne iz utvrde nasred mora i postane najbogatiji i najobrazovaniji ovjek svoga doba? Odgovor je bio: kada je Ed-mundo Dantes uao u tvravu If, Dumas je ve osmislio opata Fariu koji mu je u zatvoru prenio svoje znanje i otkrio mu ono to mu je nedostajalo za novi ivot - mjesto na kojemu je skriveno nezamislivo blago i nain bijega. Odnosno, Dumas je stvorio dva razliita lika i zamijenio im sudbine. Na taj nain, kada je Dantes pobjegao, u njemu je ve bio drugi lik, a od

njega je ostalo tek njegovo tijelo dobroga plivaa. Germanu je bilo jasno da je Dumas stvorio lik mornara da bi ovaj mogao pobjei iz platnene vree i plivati do obale kada su ga bacili u more. Alfonso, vrlo obrazovan i nesumnjivo zagrieniji, odvratio je da to nije moglo biti jamstvo, jer ezdeset posto posade Kristofa Kolumba nije znalo plivati. Nita mu nije priinjalo toliko zadovoljstva kao prosipanje takvih zrnaca papra da jelu oduzme svaki okus cjepidlaenja. Zanesen igrom knjievnih zagonetaka, poeo sam neumjereno piti rum od trske s limunom koji su ostali pili uivajui u malim gutljajima. Na je zakljuak bio da je Dumasov talent i obrada injenica u tom romanu, a moda i u cjelokupnom njegovom djelu, vie odgovarao reportai nego romanu. Naposljetku mi je postalo jasno da su moji novi prijatelji jednakom predanou itali Queveda i Jamesa Joyca, kao i Conana Dovlea. Imali su neiscrpan smisao za humor i mogli su provesti cijelu no pjevajui bolero i vallenato ili recitirajui bez zamuckivanja najbolju poeziju Zlatnoga vijeka. Razliitim putevima doli smo do istoga zakljuka - da su vrhunac svjetske poezije strofe don Jorgea Manriquea posveene smrti njegova oca. No se pretvorila u tako izvrsnu zabavu da sam odbacio A predrasude koje su mogle naruiti moje prijateljstvo s tom druinom knjievnih bolesnika. Tako sam se dobro s njima osjeao, kao i s barbarskim rumom, da sam snano strgnuo koulju bojaljivosti. Perverzna Susana, koja je u oujku te godine pobijedila na natjecanju u plesu na karnevalima, podignula me da pleem. Potjerali su kokoi i bukavce s podija, i okruili nas da nam daju poticaja. Plesali smo Mambo broj 5 od Damasa Pereza Prada. S hrabrou koja mi je porasla dohvatio sam ukalice s podija tropskoga benda i pjevao neprekidno jedan sat bolero pjesme Daniela Santosa, Agustina Lare i Bienvenida Grande. Kako sam pjevao, tako mi je rastao osjeaj da se iz-bavljam na povjetarcu osloboenja. Nikada nisam saznao jesu li oni bili ponosni ili posramljeni zbog mene, no kad sam se vratio za stol, doekali su me prisno kao da sam njihov.

Alvaro je tada zapoeo temu o kojoj dotad nisu raspravljali: film. Za mene je to bilo sudbonosno otkrie, jer sam film oduvijek smatrao dodatnom umjetnou koja se oslanja vie na kazalite nego na roman. No Alvaro je, naprotiv, gledao na film kao to sam ja na izvjestan nain gledao na glazbu - umjetnost koja je korisna svim ostalim umjetnostima. Ve u zoru, napola pospan i napola pijan, Alvaro je kao profesionalni taksist upravljao automobilom punim novijih izdanja i knjievnih priloga asopisa New York Times. Ostavili smo Germana i Alfonsa kod njihovih kua, a Alvaro je inzistirao da me odvede svojoj da bih upoznao njegovu knjinicu koja je do vrha prekrivala tri zida u spavaoj sobi. Pokazao je kaiprstom na knjige okrenuvi se oko sebe, i rekao mi: - Ovo su jedini pisci na svijetu koji znaju pisati. Bio sam vrlo uzbuen, i zbog toga sam zaboravio na ono to je juer bila glad i pospanost. Alkohol je u meni ivo kolao poput nekakva blaena stanja. Alvaro mi je pokazao svoje najdrae knjige na panjolskom i engleskom, a o svakoj je govorio hrapavim glasom, razbaruene kose i luakoga pogleda kao nikada. Govorio je o Azorinu i Sarovanu - dvije njegove slabosti - i o drugim piscima iji je javni i privatni ivot poznavao do u tanine. Tada sam prvi put uo za Virginiu Woolf, koju je on zvao stara VVoolf, kao i za staroga Faulknera. Moje ga je uenje silno uzbudilo. Zgrabio je gomilu knjiga koje mi je pokazao kao svoje najomiljenije i stavio mi ih u ruke. - Ne budite glupan - ree mi - ponesite to sve, i kada ih proitate, doi emo po njih gdjegod to bilo. Za mene je to bilo nepojmljivo blago koje se nisam usudio izloiti opasnosti, jer nisam imao ak ni neku jadnu kolibu u koju bih ih spremio. Na kraju je pristao da mi pokloni panjolsku verziju Gospoe Dalloway od Virginie VVoolf, s nepobitnim predvianjem da u je nauiti napamet. Svitalo je. Htio sam se vratiti u Cartagenu prvim autobusom, no Alvaro je inzistirao da prespavam u jednakom krevetu kakav je bio i njegov. - Dodavola! - rekao je posljednjim dahom. - Ako ostanete ovdje

ivjeti, sutra emo vam nai odlian posao. Ispruio sam se odjeven na krevetu i tek sam tada u tijelu osjetio golemu teinu ivota. I on je legao odjeven te smo spavali do jedanaest sati, kada je njegova majka, divna i uplaena gospoda Sara Samudio, pokucala na vrata stisnutom akom, mislei da je njezin jedini sin umro. - Nemojte na nju obraati panju, majstore - ree mi Alvaro iz dubine sna. - Svako jutro govori isto, a najgore je to e se to jednoga dana i obistiniti. Vratio sam se u Cartagenu s takvim izrazom kao da sam otkrio svijet. Deserti u kui obitelji Franca Miinere nisu vie bili popraeni pjesmama iz Zlatnoga vijeka ni stihovima iz Nerudinih Dvadeset ljubavnih pjesama, nego odlomcima iz Gospoe Dalloway i ludilom njezina rastrganoga lika Septimusa VVarrena Smitha. Vratio sam se kao drugi ovjek, nestrpljiv i teak do te mjere da sam se Hectoru i profesoru Zabali inio kao svjesni oponaatelj Alvara Cepede. Gustavo Ibarra, sa svojim karip-skim srcem i osjeajnou, zabavio se mojom priom o noi provedenoj u Barranquilli, i istodobno mi promiljeno gurao u usta zalogaje svih grkih pjesnika, osim Euripida, to je bio vrlo oito i neshvatljivo. Otkrio mi je Melvillea literarnu otroumnost Moby Dicka, velianstvenu propovijed o Joni za preplanule lovce na kitove diljem svih svjetskih mora pod golemim svodom stvorenim od kitovih porebrica. Posudio mi je Kuu sa sedam zabata, od Nathaniela Havvthornea, knjigu koja me je obiljeila za cijeli ivot. Osmislili smo teoriju o fatalnosti nostalgije u lutanjima Uliksa, odnosno Odiseja, u kojoj smo zaglibili bez mogunosti izlaza. Pola stoljea kasnije, tu sam teoriju pronaao razrijeenu u jednome majstorskom tekstu Milana Kundere. U tom istom razdoblju jedini sam se put sreo s velikim pjesnikom Luisom Carlosom Lopezom, poznatijem kao Jednooki, koji je smislio ugodan nain da bude mrtav, a da ne umre, i pokopan bez pokapanja i, tovie, bez posmrtnih govora. Stanovao je u povijesnoj jezgri grada, u povijesnoj kui povijesne Ulice Tablon, u kojoj se rodio i ivio ne uznemirujui nikoga. Imao je malo pravih prijatelja, dok je njegova slava velikoga pjesnika rasla za ivota kao to rastu posthumne slave.

Zvali su ga jednooki a da to uope nije bio, zapravo, bio je samo razrok, ali i to na jedan drukiji, i vrlo teko primjetljiv nain. Njegov brat Domingo Lopez Escauriaza, direktor El Universala, imao je uvijek isti odgovor za one koji su za njega pitali: - Tamo je. To se inilo kao nekakav izgovor, no bila je to jedina istina: bio je tamo. ivlji od bilo koga, ali s prednou da se o tome ne zna mnogo; bio je svega svjestan i odluan da sam sebe pokopa. O njemu se govorilo kao o povijesnoj relikviji, a pogotovo medu onima koji ga nisu itali. Zato ga i nisam odmah potraio kada je stigao u Cartagenu, zbog potivanja njegove povlastice nevidljiva ovjeka. Tada je imao ezdeset osam godina i nitko nije dovodio u sumnju da je velik pjesnik jezika svih vremena, premda nas nije bilo mnogo koji smo znali tko je i zato, u to nije bilo lako uvjeriti se zbog rijetke kvalitete njegova djela. Zabala, Rojas Herazo, Gustavo Ibarra, svi smo mi znali njegove pjesme napamet, i uvijek smo ih izgovarali bez razmiljanja, spontano i spretno, da bismo ukrasili svoje razgovore. Nije bio povuen nego plaljiv. Ni danas se ne sjeam da sam vidio neku njegovu sliku, ako je i postojala, nego samo jednostavne karikature koje su se objavljivale umjesto slika. Vjerujem da smo zaboravili da je iv zato to ga nikada nismo vidjeli, sve dok jedne noi, kada sam zavravao svoj dnevni lanak, nisam zauo Zabalin prigueni povik: '- Kvragu, Jednooki! Podignuo sam pogled s pisaeg stroja i ugledao tako neobinoga ovjeka kakva nikada nisam vidio. Mnogo manje od onoga to smo zamiljali, s bijelom kosom koja se doimala plavom i tako razbaruenom kao da je posuena. Nije mu nedostajalo lijevo oko, nego bi za njega bilo bolje rei da je malo skrenulo. Bio je odjeven kao da je kod kue, u hlae od tamne i grube pamune tkanine i koulju na pruge, desna mu je ruka bila u visini ramena, i imao je srebrni cigarpic sa zapaljenom cigaretom koju nije puio ni otresao, a pepeo je sam padao kad se vie nije mogao odrati. Proao je pored mene i otiao u ured svoga brata iz kojega je iziao nakon dva sata, kada smo u redakciji ostali samo Zabala i ja,

ekajui ga da ga pozdravimo. Umro je otprilike dvije godine poslije, a ganue to ga je izazvao kod svojih oboavatelja bilo je kao da je uskrsnuo, a ne umro. Ni tako izloen u lijesu nije izgledao toliko mrtav kao dok je bio ziv. U isto to vrijeme panjolski pisac Damaso Alonso i njegova supruga, spisateljica Eulalia Galvarriato, diktirali su dva predavanja u sveanoj auli na sveuilitu. Profesor Zabala, koji nije volio uznemirivati druge, prekrio je svoju diskreciju i zamolio ih da ga prime. Gustavo Ibarra, Hector i ja smo ga pratili, i odmah smo s njima uspostavili dobar odnos. Ostali smo oko etiri sata u privatnome salonu hotela Caribe, izmjenjujui dojmove o njihovu prvom putovanju u Latinsku Ameriku i iznosei svoje snove o tome da postanemo pisci. Hector im je donio svoju knjigu pjesama, a ja fotokopiju jedne prie objavljene u El Espectadoru. Vie od svega zanimala nas je iskrenost njihove suzdranosti jer su je koristili kao smirenu potvrdu pohvale. U listopadu sam u redakciji El Universala pronaao poruku Gonzala Mallarina da me eka s pjesnikom Alvarom Mutisom u vili Tulipan, jednom nezaboravnom pansionu pored kupalita Bocagrande, nekoliko metara od mjesta na kojemu je sletio Charles Lindbergh prije dvadesetak godina. Gonzalo, koji je sa mnom sudjelovao u privatnim recitacijama na sveuilitu, ve je obavljao odvjetniku slubu, a Muti ga je pozvao da upozna more kao ef za odnose s javnou LANSE, jedne kreolske zrane tvrtke koju su osnovali sami piloti. Mutisove pjesme i moje prie barem su jedanput zajedno izile u prilogu Vikend, i bilo nam je dovoljno da se pogledamo pa da zaponemo razgovor koji jo nije zavrio, i koji se vodio na brojnim mjestima diljem svijeta vie od pola stoljea. Najprije naa djeca, a zatim nai unuci, esto su nas pitali o emu tako strastveno razgovaramo, a mi bismo im odgovarali istinu: uvijek razgovaramo o istome. Moja izvanredna prijateljstva s ljudima koji su se bavili umjetnou i knjievnou, pruala su mi poticaja da preivim one godine kojih se jo sjeam kao vrlo neizvjesnoga razdoblja u svome ivotu. Dana

10. lipnja objavio sam posljednju Toku, novi red u El Universalu, nakon tri muna mjeseca u kojima nisam uspio prevladati svoje poetnike prepreke, te sam odluio da to radije prekinem s jedinom zaslugom to sam pobjegao na vrijeme. Sklonio sam se u nekanjivo podruje komentara na uvodnoj stranici, bez potpisa, osim kad bi imali osobni ton. To sam rutinski pisao sve do rujna 1950, uz jedan umiljeni osvrt na Edgara Allana Poea, kojemu je jedina posebnost bila da je bio gori od svih ostalih. Tijekom cijele te godine inzistirao sam da me profesor Zabala naui tajnama pisanja reportae. Nikada se na to nije odluio sa svojom tajanstvenom naravi, no zaintrigirao me zagonetkom o jednoj djevojici od dvanaest godina koja je pokopana u samostanu Santa Clara, i kojoj je nakon smrti narasla kosa vie od dvadeset dva metra u dva stoljea. Nisam mogao ni zamisliti da u se na tu temu vratiti etrdeset godina poslije da bih je ispriao u jednome romantinom romanu sa zlokobnim zapletom. No to nisu bila moja najbolja vremena za razmiljanje. Imao sam napadaje bijesa zbog bilo ega, nestajao bih s posla bez objanjenja, sve dok profesor Zabala ne bi poslao nekoga da me pripitomi. Na zavrnim ispitima poloio sam drugu godinu prava pukom sreom, samo s dva predmeta koja sam morao ponoviti, i mogao sam se upisati na treu godinu, no potekle su glasine da sam u tome uspio zbog politikih pritisaka lista. Direktor se morao umijeati kada su me na izlasku iz kina zaustavili s lanom vojnom knjiicom i stavili me na popis da bi me unovaili u kaznene misije javnoga reda. U svojoj politikoj sljepoi nisam tih dana ak ni shvaao da se u zemlji ponovno uspostavilo opsadno stanje zbog naruavanja javnoga reda. Pootrena je cenzura tiska. Okolina se razrijedila kao za najgorih vremena, a policijska politika, pojaana razbojnicima, sijala je paniku po selima. Nasilje je primoralo liberale da napuste domove i zemlju. Njihov potencijalni kandidat Dario Echandia, profesor nad profesorima graanskoga prava, skeptik od roenja i poudni itatelj grkih i latinskih autora, izjasnio se u korist liberalne suzdrljivosti. Otvorili su se putevi za izbor Laureana Gomeza koji kao da je nevidljivim nitima upravljao vladom iz New

Yorka. Nisam tada bio posve svjestan da su te nepredviene potekoe bile ne samo konzervativne gadosti, ve i znakovi loih promjena u naim ivotima, sve do jedne od mnogih noi u pilji kada mi je palo na pamet da se razmeem svojim miljenjem da mogu raditi to me je volja. Profesor Zabala zaustavio je u zraku licu juhe koju je upravo namjeravao staviti u usta, pogledao me preko svojih naoala, i hladno me prekinuo: - Recite mi neto, Gabriele! Usred tolikih gluposti koje radite, imate li vi uope pojma da ova zemlja srlja u propast? Pitanje je pogodilo u metu. Pijan kao zemlja, u zoru sam se povukao na spavanje na jednu klupu na etalitu Martires, a biblijski me je pljusak pretvorio u juhu s kostima. Bio sam dva tjedna u bolnici s upalom plua koja se nije mogla suzbiti prvim poznatim antibioticima o kojima su kruile zloguke glasine da uzrokuju tako strane posljedice kao to je preuranjena impotencija. Bio sam blijed i sama kost i koa vie no obino kada su me roditelji pozvali u Sucre da se oporavim od pretjerana posla - kako su naveli u svojemu pismu. Pretjerao je El Universal s uvodnim oprotajnim lankom u kojemu su me isticali kao savrenoga novinara i pisca, i u drugome gdje su me navodili kao autora romana koji nikada nije postojao i s naslovom koji nije bio moj: Ve smo pokosili sijeno. To je bilo vrlo neobino, pogotovo u trenutku kada nisam imao nikakvu namjeru da ponovim tu greku i vratim se fikciji. Taj meni tako strani naslov izmislio je Hector Rojas Herazo, brzo ga ispisujui na svome pisaem stroju kao jo jedan doprinos Cesaru Guerri Valdesu, izmiljenome piscu iste latinskoamerike loze kojega je on stvorio da bi obogatio nae rasprave. Hector je u El Universalu objavio vijest o njegovu dolasku u Cartagenu, a ja sam mu napisao pozdrav u svojoj rubrici Toka, novi red u nadi da u stresti prainu s uspavane svijesti autentinoga kontinentalnog pripovijedanja. U svakome sluaju, o izmiljenome romanu s lijepim naslovom to ga je zamislio Hector, godinama kasnije napisan je osvrt, ne znam gdje ni zato, u jednom eseju o mojim knjigama, navodei ga kao kapitalno djelo nove knjievnosti. Sredina u Sucreu bila je tih dana vrlo naklonjena mojim idejama.

Pisao sam Germanu Vargasu i molio ga da mi poalju knjige, mnogo knjiga, koliko god je mogue, da bih u remek-djelima utopio oporavak koji je trebao trajati est mjeseci. Naselje je bilo pod potopom. Tata se odrekao ropstva u ljekarni, i na ulazu u naselje izgradio dovoljno veliku kuu za djecu, a bilo nas je jedanaest otkada se, esnaest mjeseci poslije, rodio Eligio. Bila je to velika kua puna svjetlosti, s terasom za posjete koja je gledala na rijeku tamnih voda, i s prozorima otvorenima za sijeanjske povjetarce. Imala je est vrlo prozranih spavaih soba, s krevetom za svakoga pa nismo morali spavati dvoje po dvoje kao ranije, te kolute na koje su se mogle objesiti mree za spavanje na razliitim visinama, ak i u hodnicima. Dvorite, u kojemu je uvijek bilo tmurno, protezalo se do obrasloga brda, i to s domaim vokama i s domaim i stranim ivotinjama koje su etale po sobama, jer je moja majka, koja je eznula za dvoritima iz svoga djetinjstva u Barrancasu i Aracataci, novu kuu uredila kao seosko imanje, s kokoima i patkama koje nisu bile ograene, i sa svinjama koje su slobodno etale i ulazile u kuhinju da bi jele ostatke od ruka. Ljeto se jo moglo iskoristiti za spavanje s otvorenim prozorima, uz astmatinu graju kokoi na prekama i smrad zrelih guandbana koje su u zoru padale sa stabala u naglom i sonom udarcu. Jee kao da su djeca, govorila bi moja majka. Otac je sveo obavljanje pregleda samo na jutro za malobrojne koji su vjerovali u homeopatiju, te je i dalje itao sve to se tiskalo, a nalo bi mu se u blizini, ispruen u mrei koju je vezivao izmeu dva stabla, a obuzela ga je i dokona groznica igranja biljara naspram tunih predveerja. Vie nije nosio ni svoja odijela od bijeloga pamunoga platna s kravatom, i hodao je ulicom kako ga nikada nisam vidio, u mladenakim kouljama s kratkim rukavima. Baka Tranquilina Iguaran umrla je prije dva mjeseca, slijepa i umobolna, a u lucidnim trenucima agonije objavljivala bi obiteljske tajne svojim blistavim glasom i savrenom dikcijom. Njezina vjena tema do posljednjega daha bilo je djedovo umirovljenje. Otac je uredio njezino tijelo zatitnom alojom i prekrio je kreom u lijesu kako bi imala mirno truljenje. Luisa Santiaga uvijek se udila strasti svoje majke prema crvenim ruama, pa je u dnu dvorita napravila

vrt s ruama da ne bi nikada nedostajale na njezinu grobu. One su tako krasno procvjetale da nije guandbana - slatki plod tropskoga stabla guandbano bilo dovoljno vremena da se ugodi svim strancima koji su izdaleka dolazili u elji da saznaju da li su tolike prekrasne rue boje ili vraje djelo. Promjene u mome ivotu i u meni odgovarale su promjenama u mojoj kui. Svakim mi je posjetom kua izgledala drukijom zbog novosti i promjena koje su unosili moji roditelji, zbog brae koja su se raala i rasla, a bili su tako slini da ih je bilo lake zamijeniti nego prepoznati. Jaime, koji je imao ve deset godina, najdulje se zadrao pod majinim okriljem zato to se rodio sa est mjeseci, a majka ga nije prestala dojiti jo ni kada se rodio Hernando (Nanchi). Nakon tri godine rodio se Al-fredo Ricardo (Cuqui), a godinu i pol poslije Eligio (Yiyo), posljednji, koji je za vrijeme tih praznika poeo otkrivati udo puzanja. Uz njih, bila su tu i ostala djeca moga oca prije i poslije braka: Carmen Rosa koja je ivjela u San Marcosu i Abelardo koji je trenutno boravio u Sucreu; Germaine Hanai (Emi), koju je moja majka prihvatila kao svoju uz pristanak brae i, na kraju, Antonio Maria Claret (Tono), kojega je njegova majka odgojila u Sinceu i koji nas je esto posjeivao. Ukupno petnaestero nas koji smo jeli kao da nas je trideset kad bi jela bilo, i sjedili gdje bismo nali mjesta. Pripovijedanje mojih starijih sestara o tim godinama daje predodbu o tome kakva je to bila kua u kojoj se jo ne bi zavrilo s dojenjem jednoga djeteta a ve se raalo drugo. Moja je majka sama bila svjesna svoje krivice i molila je keri da se pobrinu za najmlae. Margot se strano uplaila kada je shvatila da je majka ponovno trudna, jer je znala da ona sama nee imati vremena sve odgajati. Zato je prije no to je otila u internat vrlo ozbiljno zamolila majku da to dijete bude posljednje. Majka je obeala, isto kao i ranije, iako je to uinila samo zato da joj udovolji, jer je bila sigurna da e Bog sa svojom beskrajnom mudrou rijeiti taj problem na najbolji mogui nain. Jesti za stolom bila je prava katastrofa, jer nije bilo naina da ih se sve okupi. Majka i starije sestre posluivale su kako je tko dolazio, i

nije bilo neobino da se kod deserta pojavi netko nepredvidljiv tko bi zahtijevao svoje jelo. Tijekom noi oni najmanji odlazili bi u krevet roditeljima, jer nisu mogli spavati bilo zbog hladnoe bilo zbog topline, zbog toga to ih boli kutnjak ili se boje mrtvaca, zbog ljubavi prema roditeljima ili zbog ljubomore na ostale, i svi bi se ujutro sklupali u branome krevetu. injenica da se poslije Eligia nije vie nitko rodio, mogla se zahvaliti Margot koja je nametnula svoj autoritet vrativi se iz internata, dok je majka odrala obeanje da vie nee raati. Na nesreu, ivot je namijenio drugu sudbinu dvjema starijim sestrama koje se nikada nisu udale. Aida se, kao u ljubavnim romani-ima, zaredila i otila u samostan kao na doivotnu robiju koje se nakon dvadeset dvije godine zakonski odrekla, kada vie nije mogla nai istoga Rafaela ni ikoga drugoga za sebe. Margot, sa svojim vrstim karakterom, izgubila je svojega mukarca kako zbog svoje tako i zbog njegove greke. S tako alosnim prethodnim dogaajima, Rita se udala za prvoga mukarca koji joj se svidio, i bila sretna s petero djece i devetero unuadi. Druge dvije - Ligia i Emi - udale su se za one koje su same izabrale kada su se roditelji ve umorili od borbe sa stvarnim ivotom. Obiteljske tjeskobe bile su dio krize to ih je proivljavala zemlja zbog ekonomske neizvjesnosti i krvavoga politikoga nasilja koje je stiglo u Sucre kao zloslutno godinje doba, te ulo u kuu na vrcima prstiju, ali vrstim korakom. Ve smo se tada hranili iz oskudnih priuva, i bili smo opet tako siromani kao to smo bili i u Barranquilli prije odlaska u Sucre. No moja se majka nije promijenila jer je bila sigurna da svako dijete nosi svoj kruh pod rukom. Takvo je bilo stanje u kui kada sam, oporavljen od upale plua, otiao u Cartagenu, no obitelj se na vrijeme urotila da te nevolje ne primjeuje. Predmet javnoga ogovaranja u mjestu bila je navodna veza naega prijatelja Cavetana Gentilea s uiteljicom iz kole u oblinjoj etvrti Cha-parral, koja je bila lijepa djevojka drukijega drutvenog poloaja od njegova, ali vrlo ozbiljna i iz potene obitelji. Nije to bilo udno, Cavetano je uvijek bio poput kolibria, ne samo u

Sucreu nego i u Cartageni gdje je zavrio studije i poeo karijeru lijenika. Nije znao za stalnu zarunicu u Sucreu, kao ni tko mu je najdraa partnerica u plesu. Jedne smo ga noi vidjeli kako dolazi sa svojega posjeda na najboljem konju. Uiteljica je sjedila u sedlu s uzdama u rukama, a on iza nje, obgrlivi je oko struka. Ne samo da nas je iznenadilo toliko povjerenje koje su pokazivali, nego i njihova odvanost da prou glavnom cestom koja je vodila na glavni trg u vrijeme najvee guve, i to u mjestu koje je bilo tako sklono zlim primislima. Cavetano je onima koji su ga htjeli sluati objasnio da ju je sreo na vratima kole dok je ekala da se netko smiluje i povede je u mjesto u to doba noi. Preduhitrio sam ga alom da e jednoga dana osvanuti s klevetama na vratima, a on je slegnuo ramenima onim svojim tipinim pokretom, izbacivi svoju najdrau alu: - Bogataima se to ne usuuju raditi. Zapravo su papirii s optubama to su se stavljali na vrata izili iz mode tako brzo kao to su i uli, te se ak mislilo da su moda jo jedan znak politike zlovolje koja je harala zemljom. Tako se vratio miran san onima koji su od njih strepili. Nasuprot tome, ubrzo nakon moga dolaska osjetio sam da se prema meni pomalo promijenio odnos nekolicine oevih politikih istomiljenika, jer su me smatrali autorom lanaka u El Universalu protiv konzervativne vlade. To nije bilo tono. Ako sam ponekad i morao pisati politike lanke, oni su uvijek bili bez potpisa i s odgovornou uprave, sve dok ona nije odluila prekinuti s pitanjem o tome to se dogodilo u naselju Carmen de Bolivar. lanci koje sam u svojoj kolumni potpisivao, nesumnjivo su otkrivali jasan poloaj prema loemu stanju zemlje, i pogrde prema nasilju i nepravdi, ali bez ikakve stranake opredijeljenosti. Zapravo ni tada, kao ni ikada poslije, nisam bio niiji pristaa. Optuba je uzbunila moje roditelje, i majka je poela paliti svijee svecima, pogotovo kad bih dokasna ostao vani. Prvi put sam oko sebe osjetio takav pritisak sredine da sam odluio to rjee izlaziti iz kue. U ta loa vremena doao je u oevu ordinaciju vrlo dojmljiv mukarac koji je ve tada nalikovao svojoj utvari, s koom kroz koju

su se pro-vidjele kosti i debelim trbuhom, napetim kao bubanj. Bila je dovoljna samo jedna reenica pa da nam zauvijek ostane u nezaboravnome sjeanju: - Doktore, doao sam da mi izvadite majmuna koji mi je narastao u trbuhu. Kada ga je pregledao, otac je uvidio da taj sluaj ne pripada u njegovo podruje, i poslao ga svome kolegi kirurgu koji nije pronaao majmuna, kako je pacijent vjerovao, nego bezoblian zametak koji je imao vlastiti ivot. No ono to je meni potaknulo zanimanje nije bila zvijer u trbuhu nego pacijentova pria o maginome svijetu La Sierpe, legendarne zemlje, kako se govorilo u Sucreu, u koju se moglo stii samo preko movara to su se puile, i gdje je jedna od najeih epizoda bila osveta za uvrede pomou uroka koji su stvarali demone u trbuhu. Stanovnici La Sierpe bili su poboni katolici, ali su religiju proivljavali na svoj nain, s maginim molitvama za svaku priliku. Vjerovali su u Boga, u Djevicu i u Sveto Trojstvo, ali su ih oboavali u svakome predmetu u kojemu bi im se inilo da su otkrili boanska svojstva. Ono to je za njih bilo nevjerojatno jest da netko kome je u trbuhu narasla sotonska zvijer bude tako priseban da potrai pomo od heretinoga kirurga. Ubrzo me iznenadilo to su svi u Sucreu znali za postojanje La Sierpe kao stvarne injenice, jedini je problem bio kako stii do nje preko raznih geografskih i duhovnih zapreka. U posljednji sam as sluajno otkrio da je strunjak za temu La Sierpe bio moj prijatelj Angel Casij, kojega sam posljednji put vidio kada nas je 9. travnja pratio izmeu onih kunih otpadaka da bi nam pomogao stupiti u kontakt s naom obitelji. Sada sam ga sreo zdravijega razuma nego onda, a on mi je ispriao halucinantnu priu o svojim raznim putovanjima u La Sierpe. Saznao sam tako sve to se moglo znati o Marquesiti, vlasnici i gospodarici toga prostranoga kraljevstva u kojemu su bile poznate tajne molitve to su inile dobro ili zlo da bi se s postelje podignuo samrtnik o kojemu se nije znalo nita vie osim fizikog opisa i tonoga mjesta gdje se nalazi, ili da bi se poslala zmija kroz movaru koja bi nakon est dana zadala smrtni ugriz neprijatelju.

Jedino joj je bilo zabranjeno oivljavati mrtve, jer je ta mo pripadala samo Bogu. ivjela je koliko je dugo htjela, a pretpostavljalo se da je to bilo dvjesto trideset tri godine, ali nakon ezdeseteste godine vie nije ostarjela ni za dan. Prije no to je umrla skupila je svoja uvena stada i natjerala ih da dva dana i dvije noi krue oko kue, sve dok se nije stvorila movara La Sierpe, beskrajno more prekriveno fluorescentnim anemonama. Govorilo se da se usred movare nalazi stablo sa zlatnim tikvama, a za deblo je bio privezan kajak koji je svakoga drugoga studenoga, na Dan mrtvih, plovio bez gospodara do druge obale koju su uvali bijeli kajmani i zmije sa zlatnim egrtaljkama, gdje je Marquesita pokopala svoje neizmjerno blago. Otkad mi je Angel Casij ispripovijedao tu fantastinu priu, poela me guiti elja da posjetim raj La Sierpe nasukan u stvarnosti. Sve smo pripremili, konje zatiene suprotnim molitvama, nevidljive kajake, magine vodie i sve to je potrebno da bi se napisala kronika o jednoj nadnaravnoj stvarnosti. Meutim, mule su ostale neosedlane. Moj polagani oporavak od upale plua, ruganje nekih prijatelja na plesnjacima na trgu, uasnuti prigovori najboljih prijatelja, natjerali su me da odgodim putovanje za ono jednoga dana koji nikada nije stigao. Danas se prisjeam odgode toga putovanja kao sretne okolnosti, jer sam zbog nedostupnosti fantastine Marquesite zaronio u dubinu i sljedei dan poeo pisati svoj prvi roman od ega mi je ostao samo naslov: Kua. Trebala je to biti drama o Ratu tisuu dana na kolumbijskim Karibima o kojemu sam razgovarao s Manuelom Zapatom Olivellom pri prijanjem posjetu Cartageni. Tom prilikom, neovisno o mojim planovima, on mi je poklonio knjiicu koju je napisao njegov otac o jednome veteranu iz toga rata, a ija me je slika otisnuta na naslovnici, u koulji s depovima i s brkovima oprenim barutom, na neki nain podsjetila na moga djeda. Zaboravio sam njegovo ime, no njegovo e me prezime uvijek pratiti: Buendia. Zato sam namjeravao napisati roman s naslovom Kua, o epopeji jedne obitelji koja bi mogla imati mnogo toga zajednikoga s naom obitelji u vrijeme onih uzaludnih ratova pukovnika Nicolasa

Marqueza. Naslovom sam htio izraziti namjeru da radnja ne izlazi iz kue. Napisao sam nekoliko poetaka i skica nepotpunih likova kojima sam dao w imena obitelji i koja su mi kasnije posluila za druge knjige. Vrlo sam osjetljiv na slabost onih reenica u kojima se dvije oblinje rijei rimuju, premda to bilo samo podudaranje samoglasnika, i radije to ne objavljujem dok ne rijeim taj problem. Zbog toga sam u mnogo navrata gotovo odustao od prezimena Buendia zbog njegove oite rime s glagolima u imperfektu. Ipak, prezime se nametnulo jer sam za njega uspio stvoriti jednu vrlo uvjerljivu osobnost. Tih je dana u kui u Sucreu osvanula nekakva drvena kutija koja nije bila naslovljena niti je imala ikakve druge napomene. Moja ju je sestra Margot primila, a da nije znala od koga, uvjerena da je to nekakva zao-stavtina iz prodane ljekarne. I ja sam na to pomislio, te sam mirna srca sjeo da dorukujem s obitelji. A onda mi je otac potvrdio da nije otvorio kutiju jer je mislio da je to dio moje prtljage, zaboravivi da mi vie nita nije preostalo na ovome svijetu. Moj brat Gustavo, koji je s trinaest godina ve imao dosta iskustva u zabijanju kao i u razbijanju bilo ega, odluio je otvoriti je bez odobrenja. Nekoliko minuta poslije zauli smo povik: - To su knjige! Srce je poskoilo prije mene. Doista su bile knjige bez ikakve naznake o poiljatelju, zamotane vjetom rukom do vrha kutije i s jednim teko odgonetljivim pismom zbog hijeroglifskog rukopisa i zbog hermetine poezije Germana Vargasa: aljem vam ovu gnjavau, majstore, ne biste li napokon neto nauili. Potpisao se i Alfonso Fuenmavor, a bio je tu i jo neki narkani potpis koji sam identificirao kao don Ramonov Vinvesov, kojega jo nisam poznavao. Jedino to su mi preporuivali bilo je da ne poinim nikakav plagijat koji bi bio odvie oit. U jednoj od Faulknerovih knjiga naao sam poruku Alvara Cepede s njegovim zamrenim slovima i napisanu odvie na brzinu, u kojoj me obavjetavao da e sljedei tjedan otii na godinu dana na poseban teaj novinarstva na Sveuilitu Columbia u New Yorku.

Prvo to sam uinio bilo je da sam rasprostro knjige po stolu u blagovaonici dok je moja majka raspremala ostatke doruka. Morala se naoruati metlom da bi plaila mlau djecu koja su htjela izrezivati ilustracije karama za obrezivanje i uline pse koji su njuili knjige kao da su nekakva hrana. I ja sam ih mirisao, kao to inim uvijek s nekom novom knjigom, i sve sam ih nasumce prelistao itajui odlomke kao da preskaem bunje. Tri ili etiri puta u toku noi promijenio sam mjesto jer nisam imao mira, ili zato to se utrnulo slabano svjetlo u hodniku koji vodi u dvorite, te sam doekao zoru iskrivljenih leda i jo uvijek bez ikakve ideje o koristi koju bih mogao izvui iz toga uda. Bila su to dvadeset tri istaknuta djela suvremenih autora, sva na panjolskome, izabrana s oitom namjerom da onaj tko ih ita, naui pisati. I to posve novi prijevodi kao Krik i bijes VVilliama Faulknera. Poslije pedeset godina nemogue mi je sjetiti se svih djela, a moja tri prijatelja koji su ih znali, vie nisu ovdje. Od svih tih knjiga ranije sam proitao samo dvije: Gospoda Dalloway od gospoe Woolf, i Kontrapunkt Aldousa Huxleya. Najbolje se sjeam djela VVilliama Faulknera: Zaselak, Krik i bijes, Leei na umoru i Divlje palme. Sjeam se i knjige Manhattan Transfer, i moda jo jedne Johna Dos Passosa, zatim Orlanda Virginie VVoolf, O mievima i ljudima i Vinogradi srdbe Johna Steinbecka, Portret ] enny Roberta Natha-na i Duhanski put Erskinea Caldvvella. Meu naslovima kojih se u razmaku od pola stoljea vie ne mogu sjetiti, bio je bar jedan Hemingway, moda knjiga pria koja se onoj trojici iz Barranquille najmanje sviala; neka knjiga Jorgea Luisa Borgesa, nesumnjivo takoer prie, i moda knjiga Felisberta Hernandeza, izvanrednog urugvajskog pripovjedaa kojega su moji prijatelji otkrili kliui. Sljedeih mjeseci sve sam ih proitao, neke temeljitije, neke povrnije, i zahvaljujui njima uspio sam izii iz kreativnoga gliba na koji sam se nasukao. Zbog upale plua zabranili su mi puenje, ali sam puio u zahodu skrivajui se sam od sebe. Lijenik je to primijetio i ozbiljno sa mnom porazgovarao, no nisam ga uspio posluati. Kad sam ve bio u Sucreu, dok sam pokuavao bez prekida itati knjige koje sam dobio, palio sam jednu cigaretu arom druge dokle god sam

mogao, i to sam se vie trudio da prestanem, to sam vie puio. Dospio sam do etiri kutije dnevno, prekidao jelo da bih puio i spaljivao plahte jer bih zaspao sa zapaljenom cigaretom. Strah od smrti budio me usred noi, a mogao sam ga prevladati samo puei jo vie, sve dok nisam odluio da bih radije umro nego prestao puiti. Vie od dvadeset godina poslije toga, kada sam ve bio oenjen i imao djecu, i dalje sam puio. Neki lijenik koji je vidio moja plua na zaslonu, zapanjeno mi je rekao da za dvije ili tri godine neu moi disati. Uasnut time, dospio sam do krajnosti da satima i satima nepomino sjedim ne radei nita, jer nisam mogao itati, ni sluati glazbu, ni razgovarati s prijateljima ili s neprijateljima ako nisam puio. Jedne noi, za vrijeme neke sluajne veere u Barceloni, psihijatar koji je bio s nama u drutvu objanjavao je drugima da je duhan moda jedna od navika koju je najtee iskorijeniti. Upitao sam ga za pravi razlog, a njegov je odgovor bio strano jednostavan: - Jer bi prestanak puenja za vas znailo isto to i ubiti neko voljeno bie. Bila je to iskra otroumnosti. Nikada nisam shvatio zato, no zgnjeio sam u pepeljari cigaretu koju sam upravo bio zapalio, i nikada vie nisam zapalio nijednu do kraja ivota, bez ikakve elje i grinje. Druga navika nije bila nita manje stalna. Jednoga popodneva dola je neka slukinja iz susjedne kue i, poto je sa svima razgovarala, ula je na terasu i s velikim potovanjem zamolila me za doputenje da sa mnom razgovara. Nisam prekinuo itanje sve dok me nije upitala: - Sjeate li se Matilde? Nisam se sjeao, ali se nisam ni pretvarao. - Ne pravite se glupanom, gospodine Gabito! - rekla mi je, naglaavajui slogove. - Ni-gro-man-ta. S punim pravom: Nigromanta je tada bila slobodna ena, s jednim djetetom iz veze s ubijenim policajcem, i ivjela je sama s majkom i s drugim lanovima obitelji u istoj kui, ali u zasebnoj spavaoj sobi s posebnim ulazom sa stranje strane groblja. Posjetio sam je, i nai

su sastanci trajali vie od mjesec dana. Stalno sam odlagao povratak u Carta-genu i htio sam zauvijek ostati u Sucreu. Sve do jedne zore kada me u njezinoj kui iznenadio pljusak s grmljavinom i munjama kao u onoj noi ruskoga ruleta. Pokuao sam izbjei kiu hodajui ispod oluka, no kada to vie nisam mogao, krenuo sam posred ulice s vodom do koljena. Imao sam sreu da se moja majka nalazila sama u kuhinji i odvela me do spavae sobe po puteljcima kroz vrt da otac ne bi saznao. im mi je pomogla da skinem natopljenu koulju, odmaknula ju je vrcima kaiprsta i palca, i bacila je u kut s grimasom gaenja: - Bio si s onom - rekla je. Skamenio sam se. - Kako zna! - Zato to osjeam isti miris kao i prije - rekla je bezosjeajno. - Sva srea da je ovjek mrtav. Iznenadila me takva bezosjeajnost kod nje prvi put u ivotu. Ona je to vjerojatno primijetila, jer je to potkrijepila bez razmiljanja. - To je jedina smrt koja me je razveselila kada sam za nju ula. Zbunjeno sam je upitao: - Kako si saznala tko je ona? - Ah, sine - uzdahnula je. - Bog mi je rekao sve to e vam se dogoditi. Na kraju mi je pomogla da skinem natopljene hlae i bacila ih u kut s ostalom odjeom. - Svi ete vi biti isti kao i va otac - iznenada mi je rekla s dubokim uzdahom dok mi je brisala lea runikom od kuine. I zavrila je, govorei iz srca: - Dao Bog da i vi budete tako dobri muevi kao on. w Dramatina panja kojom me je obasula moja majka bila je usmjerena spreavanju povratka upale plua. Dok nisam shvatio da ona sama izmilja tu bezrazlonu panju samo da bi me sprijeila da se vratim u Nigromantin krevet uz gromove i munje. Nikada je vie nisam vidio. Vratio sam se u Cartagenu oporavljen i sretan, s vijeu da piem Kuu, i o njoj sam govorio kao da je ve gotova, dok sam zapravo napisao samo uvodni odlomak. Zabala i Hector su me primili kao

odbjegloga sina. No moji dobri profesori s fakulteta doimali su se dosta rezigniranima da me prihvate. Istodobno sam nastavio pisati lanke, ali vrlo rijetko, koje su mi plaali kao privremeni rad u El Universalu. Moja karijera pripovjedaa nastavila se samo s onim to sam mogao napisati i to samo zato da bih udovoljio profesoru Zabali: Razgovor zrcala i Gorina za tri mjeseara, koje je objavio El Espectador. Premda se u obje prie osjealo rastereenje od prvotne retorike iz prijanjih etiriju pria, jo uvijek nisam uspio izii iz gliba. Cartagena je tada bila zagaena politikom napetou koja je vladala i u ostalim dijelovima zemlje, i to se moglo smatrati znakom da e se neto gadno dogoditi. Krajem godine liberali su objavili svoju suzdranost zbog divljatva politikih proganjanja, ali se nisu odrekli svojih skrivenih planova da srue vladu. Nasilje se zaotravalo po selima pa su ljudi poeli bjeati u gradove, ali cenzura je prisiljavala tisak da pie upravo obratno. No, svima je bilo poznato da su progonjeni liberali potaknuli gerilu na raznim mjestima u zemlji. U istonom podruju Llano-sa, tom golemom oceanu zelenih panjaka koji zauzimaju vie od etvrtine nacionalnoga teritorija, postali su legendarni. Njihov glavni komandant, Guadalupe Salcedo, ve je postao mitska figura ak i za vojsku, njegove su slike tajno kruile i kopirale se u stotine primjeraka, a na oltarima su mu palili svijee. Pristae De la Esprielle, kako se inilo, znali su vie no to su govorili, a unutar zidina posve se prirodno govorilo o neizbjenom dravnom udaru protiv konzervativnoga reima. Nisam znao pojedinosti, no profesor Zabala me je upozorio da, im vidim neko komeanje na ulicama, odmah doem u redakciju. Napetost se mogla dodirivati rukama kada sam u tri popodne doao na neki sastanak u slastiarnicu America-na. Sjeo sam i poeo itati za jednim zasebnim stolom, a jedan od mojih bivih kolega s fakulteta, s kojim nikada nisam razgovarao o politici, ree mi u prolazu, ne pogledavi me: - Idite u redakciju, jer e uskoro zapoeti neprilike. Uinio sam upravo suprotno: htio sam saznati kako e to izgledati u samome centru grada, i nisam elio ostati zatvoren u redakciji.

Nekoliko minuta nakon toga za moj stol je sjeo jedan vladin predstavnik tiska kojega sam dobro poznavao, no nisam shvatio da me izabrao zato da bi me u neemu sprijeio. Razgovarao sam s njim nekih pola sata u potpunoj naivnosti, i tek kada je ustao da ode, uvidio sam da se golemi salon slastiarnice posve ispraznio, a da to uope nisam primijetio. On je pratio moj pogled i provjerio koliko je sati: jedan i deset. - Ne brini se - rekao mi je sa suzdranim olakanjem. - Vie se nita nee dogoditi. Zapravo, najvanija skupina liberalnih voda, oajni zbog dravnoga nasilja, dogovorili su se s demokratskim vojnim licima najviega ranga da stanu na kraj nesputanom ubijanju u zemlji to ga je provodio konzervativni reim, spreman na sve da bi ostao na vlasti. Veina njih sudjelovala je u upravljanju dogaajima 9. travnja da bi uspostavili mir putem dogovora s predsjednikom Ospinom Perezom, i tek dvadeset mjeseci poslije, kada je ve bilo odvie kasno, shvatili su da su rtve jedne goleme prijevare. Oajniko djelovanje toga dana odobrio je predsjednik Liberalne uprave osobno, Carlos Lleras Restrepo, uz pomo Pli-nia Mendoze Neire koji je imao odline veze u Oruanim snagama otkad je bio Ministar obrane pod liberalnom vladom. Akcija kojom je koordinirao Mendoza Neira u povjerljivoj suradnji s visokim pripadnicima stranke iz cijele zemlje, morala je zapoeti u zoru toga dana bombardiranjem Predsjednike palae avionima Oruanih snaga. Pokret su podupirale pomorske baze u Cartageni i Apiavu, veina vojnih garnizona u zemlji i sindikalne organizacije odlune da preuzmu vlast za jednu graansku vladu nacionalnoga pomirenja. Samo se poslije neuspjeha te akcije saznalo da je dva dana prije predvienoga datuma bivi predsjednik Eduardo Santos u svojoj kui u Bogoti okupio liberalne poglavare i voe dravnoga udara za zavrne dogovore oko toga plana. Usred rasprave netko je postavio uobiajeno pitanje: - Hoe li doi do prolijevanja krvi? Nitko nije bio toliko naivan, a ni toliko cinian da bi rekao da nee. Ostali vode objasnili su da su provedene najvee mogue mjere da

do toga ne doe, ali da ne postoji magian recept po kojemu bi se moglo sprijeiti ono neoekivano. Prestraeno veliinom vlastite zavjere, liberalno je vodstvo bez pogovora izdalo protunaredbu. Mnogi koji su se upleli, a nisu je primili na vrijeme, bili su namjerno zatoeni ili ubijeni. Drugi su savjetovali Mendozi da tako nastavi samo do preuzimanja vlasti, ali on to nije uinio vie zbog etikih nego politikih razloga, meutim, nije imao ni dovoljno vremena ni sredstava da sprijei druge da se umijeaju. Uspio se skloniti u veleposlanstvo u Venezueli i ivio je etiri godine u progonstvu u Caracasu, na sigurnome od ratnoga vijea koje ga je u odsutnosti osudilo na dvadeset pet godina zatvora zbog pobune. Pedeset dvije godine poslije toga - ne drhti mi ruka dok ovo piem bez njegova doputenja - pokajao se za cijeli ivot u svome progonstvu u Caracasu zbog porazne bilance konzervatizma na vlasti: najmanje tristo tisua mrtvih. To je i za mene, na izvjestan nain, bio kljuni trenutak. Prije dva mjeseca poloio sam treu godina prava i prekinuo suradnju u El Uni-versalu, jer nisam vidio budunost ni u jednome ni u drugome. Izgovor je bio slobodno vrijeme, koje mi je bilo potrebno za jedva zapoet roman, iako sam duboko u srcu znao da to nije ni istina ni la, nego mi se taj plan odjednom nametnuo poput retorikog izraza, uz malo onoga dobroga to sam znao preuzeti od Faulknera i uz mnogo loih stvari iz moga neiskustva. Ubrzo sam shvatio da je pripovijedanje paralelnih pria, koje piemo ne otkrivajui njihovu bit, vrijedan dio koncepcije i pisanja. No tada se nije radilo o tome, nego sam zbog nedostatka onoga to bih prikazao, stvorio slatkorjeiv roman da bih zabavio publiku i zavarao samoga sebe. Savjest me je primorala da ponovno temeljito promislim o planu koji nikada nije bio vei od etrdesetak nedovrenih listova, a ipak je bio spominjan u asopisima i novinama - to sam takoer radio ja - i ak su objavljene neke preuranjene i vrlo razborite kritike izmiljenih itatelja. U biti, tome obiaju pripovijedanja paralelnih pria ne bi trebalo prigovarati nego bi ga trebalo aliti: strah od pisanja moe biti isto tako nepodnoljiv kao i strah od nepisanja. Usto, u mome sluaju, uvjeren sam da je prianje istinitih pria nezahvalno. Ipak, tjei me to ponekad usmena pria moe biti bolja

od one napisane, i tako nehotice izmiljamo novu knjievnu vrstu koja nedostaje knjievnosti: fikciju fikcije. Prava je istina bila u tome da nisam znao kako dalje ivjeti. Moj oporavak u Sucreu posluio mi je da shvatim kako ne znam to bih radio u ivotu, no nije mi dao nikakve dobre putokaze ni nove razloge kojima bih mogao uvjeriti roditelje da ne umru ako odluim po svojoj volji. Tako sam otiao u Barranquillu s dvjesto pesosa to mi ih je dala majka, neprimjetno ih odvojivi iz kunih fondova prije nego to sam se vratio u Cartagenu. Dana 15. prosinca 1949. uao sam u knjiaru Mundo u pet popodne da priekam prijatelje koje nisam vidio nakon one svibanjske noi kada sam bio s nezaboravnim gospodinom Razzoreom. Nosio sam samo malenu torbu za plau, nekoliko knjiga i konatu aktovku sa svojim biljekama. Ostali su ve nekoliko minuta prije, jedan za drugim, stigli u knjiaru. Bio je to buan doek bez Alvara Cepede koji se nalazio u New Yor-ku. Kada se grupa skupila, otili smo na pie, ne vie u kavanu Colombia pored knjiare nego u jednu noviju gdje se okupljala druina na suprotnoj strani ulice u kavanu fapy. Nisam imao nikakav plan, ni za tu no ni za ostatak svoga ivota. Neobino je to to nikada nisam pomislio da bi se taj plan mogao pojaviti u Barranquilli, jer sam onamo otiao samo da bih razgovarao o knjievnosti i osobno se zahvalio na knjigama koje su mi poslali u Sucre. to se razgovora tie, njih je bilo i previe, no to se ovoga drugoga tie, premda sam im nekoliko puta pokuao zahvaliti, nisam u tome uspio, jer su oni osjeali poboan strah od obiaja da daju ili primaju zahvale, ak i meusobno. German Vargas te je noi improvizirao hranu za dvanaest osoba medu kojima je bilo svega - od novinara, slikara, biljenika, do guvernera pokrajine, tipinoga barankiljskog konzervativca po svom osobitom nainu rasuivanja i upravljanja. Veina se razila nakon ponoi, a ostali su se rasipali poput mrvica kruha, dok nismo ostali samo Alfonso, German i ja, s guvernerom, uglavnom prisebni, kakvi smo i inae bili pred svitanje dok smo jo bili mladii.

U dugim razgovorima te noi primio sam od njega iznenaujuu lekciju o tome kakvi su bili gradonaelnici u vrijeme krvavih godina. Smatrao je da je od sve tete to je poinila ta barbarska politika, najgora stvar velik broj izbjeglica bez krova nad glavom i bez hrane u gradovima. - S obzirom na to - zakljuio je - moja stranka, uz pomo oruja, nee imati protivnika na sljedeim izborima, i bit e apsolutni moni gospodar. Jedina je iznimka bila Barranquilla, u skladu s kulturom politikoga suglasja koju su sami lokalni konzervativci provodili, a to je od grada stvorilo mirno sklonite usred uragana. Htio sam mu iznijeti etiku opasku, no on me je hladno zaustavio pokretom ruke. - Oprostite - rekao je - to ne znai da smo izvan drutvenih zbivanja u zemlji. Naprotiv: upravo zbog naega pacifizma, socijalna drama zemlje ula je na prstima kroz stranja vrata, i ve je tu unutra. Tada sam saznao da postoji nekih pet tisua izbjeglica koji su iz unutranjosti doli u najveoj bijedi, a oni nisu znali kako bi im pomogli ni gdje bi ih sklonili kako se to ne bi pretvorilo u javni problem. Prvi put u povijesti grada vojne su ophodnje postavile strau na kritinim mjestima, i svi su ih mogli vidjeti, no vlada je to poricala, a cenzura spreavala da se to otkrije u tisku. U zoru, kada smo gotovo silom otpratili gospodina guvernera, otili smo u Chop Suey gdje su dorukovali oni koji su ostajali budni do zore. Alfonso je u kiosku na uglu kupio tri primjerka El Heralda, a na uvodnoj ^^r stranici nalazio se lanak s potpisom Puck, to je bio njegov pseudonim u svakodnevnoj kolumni. Bio je to samo pozdrav meni, no German mu se narugao jer je u lanku naveo da sam onamo doao na neslubene praznike. - Bilo bi najbolje da ste rekli da e ovdje ostati ivjeti, tako ne biste morali pisati pozdravni lanak, a zatim drugi oprotajni - narugao se German. - Bio bi to manji troak za tako proraunat list kao to je El Heraldo. Razmiljajui ve ozbiljno, Alfonso je zakljuio da ne bi bilo loe

imati jo jednoga kolumnista u sekciji. No German je bio neumoljiv na svjetlu te zore. - Bio bi to peti kolumnist po redu, jer ve imaju etvoricu. Nijedan me od njih nije pitao to o tome mislim, kao to sam to prieljkivao da bih im mogao rei da. Vie se o tome nije govorilo. A nije ni bilo potrebno jer mi je Alfonso te noi rekao da je razgovarao s upravom lista te da im se uinila prihvatljivom ideja o novome kolumnistu, samo ako je dobar i bez veih pretenzija. No nisu mogli nita odluiti dok ne prou novogodinje zabave. Tako sam ostao s izgovorom da ekam posao, iako su mi u veljai rekli da me nee primiti. 7. Tako je objavljen moj prvi lanak na uvodnoj stranici El Heralda u Barranquilli, 5. sijenja 1950. Nisam ga htio potpisati svojim imenom da bih se mogao izbaviti ako u tome ne uspijem kao to se dogodilo u El Universalu. O pseudonimu nisam morao dvaput razmiljati: Septimus, preuzet od Septimusa VVarrena Smitha, halucinantnoga lika Virginie Woolf u Gospodi Dalloway. Naslov kolumne irafa bio je tajni nadimak moje jedine partnerice u plesu u Sucreu koji sam samo ja znao. inilo mi se da je sijeanjski vjetar te godine puhao kao nikada, te se jedva moglo hodati uz vjetar po ulicama zlostavljanima do zore. Jutarnje teme razgovora bile su tete to su ih ludi vjetrovi poinili tijekom noi, vjetrovi koji su odvlaili snove i kokoinjce, a pocinane ploe s krovova pretvarali u letee giljotine. Danas mislim kako su ti ludi vjetrovi pomeli strnite jedne zaludne prolosti i otvorili mi vrata novoga ivota. S tom skupinom ljudi nisam se vie druio samo zbog zadovoljstva nego je na odnos postao i profesionalna suradnja. Na poetku smo raspravljali o zadanim temama ili izmjenjivali opaske koje nisu bile nimalo doktorske, ali su bile nezaboravne. Odluujue je za mene bilo kada sam jednoga jutra uao u kavanu ]apy i ugledao Germana Vargasa koji je u tiini upravo dovrio itanje izreska irafe iz dnevnih novina. Ostali iz grupe ekali su oko stola njegovu presudu s nekakvim pobonim strahom od kojega je zadimljeni zrak u kavani postao jo gui. Kada je dovrio itanje, German me nije ak ni

pogledao, samo je poderao lanak na komadie ne rekavi ni jednu rije, te ih bacio medu opuke i nagorjele ibice u pepeljari. Nitko nije nita rekao, i dogaaj se vie nikada nije spomenuo, a raspoloenje za stolom nije se promijenilo. No ta mi lekcija jo uvijek slui kada me zbog lijenosti ili brzine spopadne iskuenje da bilo kako napiem neki odlomak samo da bih se rijeio posla. U usputnome hotelu u kojemu sam ivio gotovo godinu dana, vlasnici su me na kraju prihvatili kao lana obitelji. Moja jedina tadanja imovina bile su povijesne sandale i vrlo malo odjee koju sam prao pod tuem, te konata aktovka koju sam ukrao u raskonome salonu za aj u Bogoti za vrijeme nemira 9. travnja. Nosio sam je svugdje sa sobom s rukopisima koje sam pisao, i to je bilo jedino to sam mogao izgubiti. Ne bih riskirao da je ostavim ni pod sedam kljueva u blindiranome sefu neke banke. Jedina osoba kojoj sam tih prvih noi povjeravao svoje rukopise bio je utljivi Lacides, hotelski portir koji je to prihvatio kao jamstvo za plaanje sobe. Dobro je pregledao strojem ispisane listove pune zamrenih ispravaka i spremio ih u ladicu na recepciji. Otkupio sam ih sutradan u obeano vrijeme, i nastavio ispunjavati svoje obveze plaanja tako uredno da bi ih on uzeo u zalog i na tri dana. Postala je to do te mjere ozbiljna nagodba da sam mu ih ponekad ostavljao u ladici, ne rekavi nita vie osim laku no, te bih sam uzimao kljueve s ploe i odlazio u sobu. German je u svakome asu bio upuen u moju oskudicu, ak je znao kada nisam imao gdje spavati i davao mi kriomice peso i pol za no. Nikada nisam shvatio kako je to znao. Zahvaljujui mojemu dobrome ponaanju, hotelsko osoblje steklo je u mene toliko povjerenja da su mi ak i kurve u hotelu posuivale svoje sapune za tuiranje. Na svom upravnom poloaju, sa svojim nebeskim sisama i tikvastom glavom, glavnu je rije vodila vlasnica hotela, gospoda Catalina la Grande. Njezin stalni udvara, mulat Jonas San Vicente, bio je otmjen truba sve dok mu nisu razbili zlatne zube da bi mu ukrali navlake. U loem stanju i bez mijeha kojim bi puhao, morao je promijeniti posao, a nije mogao pronai bolji posao za svoju batinu od est ina od zlatnoga kreveta Ca-taline la Grande. I ona je

imala svoje intimno blago koje joj je posluilo da se u dvije godine uzdigne od bijednih svitanja na rijenome molu do svoga prijestolja najvee svetice. Imao sam sreu upoznati njihovu domiljatost i iroku ruku kojima su usreivali svoje prijatelje. No nikada nisu shvaali zato esto nisam imao peso i pol za noenje, kada su me u svojim slubenim limuzinama vozili vrlo ugledni ljudi. Drugi sretni dogaaj tih dana bio je kada sam zavrio kao jedini suvoza Mona Guerre, toliko svjetlokosoga taksista da je izgledao kao albino, a bio je tako inteligentan i simpatian da su ga izabrali za poasnoga vijenika bez slubene kampanje. Njegove su zore u kineskoj etvrti bile poput filma, jer se sam trudio da ih obogati nadahnutim nadmetanjima, a ponekad i da ih uini ludima. Unaprijed me je obavjetavao kad bi imao neku slobodnu no, te smo je provodili zajedno u burnoj kineskoj etvrti gdje su nai oevi, i oevi naih oeva uili kako da nas naprave. Nikada nisam shvatio zato sam usred jednoga tako jednostavnoga ivota odjednom zaronio u neoekivanu bezvoljnost. Roman Kua, nakon est mjeseci otkako sam ga zapoeo, uinio mi se kao neeljena farsa. Vie sam o njemu govorio nego to sam ga pisao, a ono malo smislenoga to sam napisao bili su fragmenti koje sam objavio u irafi i u tjedniku Kronika kada nisam znao o emu bih pisao. Krajem tjedna, kad bi se svi povukli u svoje kue, ostajao bih sam kao prst u praznome gradu. Zbog stalnoga siromatva i plaljivosti kao u prepelice, pokuavao sam se braniti nepodnoljivom oholou i brutalnom iskrenou. Osjeao sam da sam posvuda postao nepoeljan, a to su mi ak i neki znanci dali do znanja. Najkritinije je bilo u redakciji El Heralda gdje sam pisao do deset sati neprekidno u jednome zasebnome kutu, ne druei se ni s kim, oba-vijen dimom jeftinih cigareta to sam ih neprestano puio u samoi bez spokoja. Pisao sam vrlo uurbano, esto do zore, na rolama tiskarskog papira koji sam nosio naokolo u konatoj aktovci. Prilikom jedne od mnogobrojnih rastresenosti tih dana zaboravio sam ih u taksiju, i shvatio to bez gorine kao jo jednu nezgodu svoje nesretne sudbine. Nisam uinio nita da ih ponovno naem, no Alfonso Fuenmavor, uzbunjen zbog moga nemara, napisao je i

objavio biljeku na kraju moje rubrike: Prole subote zaboravljeni su papiri u automobilu javnoga prometa. Budui da je vlasnik tih papira ujedno i autor ove rubrike, zahvaljujemo onome tko ih ima da nam se javi. Papiri nemaju nikakvu vrijednost: to su tek 'irafe' koje jo nisu objavljene. Nakon dva dana netko je ostavio moje biljeke na porti El Heralda, ali bez konate aktovke, i s tri pravopisne greke ispravljene zelenom tintom i lijepim rukopisom. Dnevna plaa bila mi je dostatna tono za plaanje sobe, no u to me vrijeme ponor siromatva najmanje muio. Mnogo puta kada je nisam mogao platiti, odlazio bih itati u kavanu Roma posve nalik onome to sam zapravo i bio - osamljenik noen vjetrom u noi na etalitu Bolivar. Bilo kojega znanca pozdravljao bih izdaleka, ako bi se taj uope udostojao pogledati me i, zaobilazei ga, nastavljao bih do svoga uobiajenog mjesta na kojemu sam esto itao dok me ne bi zateklo sunce. Tada sam jo bio nezasitan ita bez ikakve sustavnosti. Naroito sam itao poeziju, ak i onu lou, jer sam bio uvjeren da i u najgorim duhovima, ranije ili kasnije, loa poezija dovede do dobre. U svojim lancima u irafi pokazivao sam veliku osjeajnost za narodnu kulturu, nasuprot mojim priama koje su se vie doimale kao kafkijanske zagonetke nekoga tko ne zna u kakvoj zemlji ivi. Doista sam u dui proivljavao kolumbijsku dramu kao udaljenu jeku, a uznemirivao bih se samo kad bi se prelila u krvavu rijeku. Palio sam cigaretu na cigaretu, udisao dim sa udnjom za ivotom kojom astmatiari ispijaju zrak, a tri kutije koje sam dnevno puio ostavljale su tragove na mojim noktima i u kalju kao kod staroga psa, to je naruavalo moju mladost. U biti sam bio plaljiv i tuan, kao svaki pravi Karibljanin, i tako ljubomoran na svoju intimu da sam na bilo kakvo pitanje o tome odgovarao retorikom drskou. Bio sam uvjeren da je moja loa srea uroena i nepopravljiva, pogotovo sa enama i s novcem, ali mi to nije bilo vano, jer sam elio da me dobra srea ne napusti u dobrom pisanju. Nije me zanimala slava, ni novac, a ni starost, jer sam bio uvjeren da u umrijeti vrlo mlad i na ulici. Putovanje na koje sam krenuo s majkom radi prodaje kue u Araca-

taci, izbavilo me iz toga ponora, a izvjesnost novoga romana pokazala mi se na obzoru jedne drukije budunosti. To je, meu mnogim putovanjima na koja sam krenuo, bilo odluujue putovanje, jer mi je ivo pokazalo da je knjiga koju sam pokuavao napisati bila ista retorika izmiljotina bez ikakve podloge na jednoj istinskoj poetici. Moj se plan rasprsnuo na komadie pri susretu sa stvarnou na tom putu otkrivenja. Model epopeje o kojoj sam sanjao nije mogao biti drugi nego onaj moje obitelji koja nikada nije bila protagonist, ak ni rtva neega, nego samo uzaludan svjedok i rtva svega. Poeo sam je pisati isti as kad sam se vratio, jer mi vie niemu nije sluila razrada artificijelnih sredstava, nego upravo emocionalna nabijenost koju sam u sebi nosio a da to nisam ni znao, i koja me ekala u kui moga djeda i bake. Od prvoga koraka po vrelome pijesku u tom naselju, shvatio sam da moja metoda nije najsretnija za pripovijedanje o tom zemaljskom raju pustoi i nostalgije, iako sam potroio mnogo vremena i truda u traenju ispravne metode. Gomila posla u Kronici, uoi objavljivanja lista, nije bila prepreka, naprotiv, bila je to konica za moj strah. Osim Alfonsa Fuenmavora, koji me je iznenadio usred kreativne groznice nekoliko sati poto sam poeo pisati, ostali moji prijatelji dugo su vjerovali da piem staru knjigu s naslovom Kua. Odluio sam nita im ne govoriti zbog djetinjastoga straha da e se otkriti neuspjeh jedne zamisli o kojoj sam toliko govorio kao da se radi o remek-djelu. No tako sam uinio i zbog praznovjerja to ga jo uvijek gajim, pa priam o jednome i piem neto posve drugo da se ne bi znalo to je to. Pogotovo u intervjuima u tisku, koji su zapravo jedna vrsta opasne fikcije za plaljive pisce koji ne ele rei vie no to moraju. Ipak, German Vargas je to vjerojatno otkrio pomou svoje tajanstvene otroumnosti, jer je nekoliko mjeseci nakon don Ramonova putovanja u Barcelonu napisao pismo u kojemu mu je rekao: Mislim da je Gabito napustio plan da napie Kuu, i sada pie drugi roman. A Don Ramon je to vjerojatno znao i prije no to je otiao na put. Od prvoga retka bio sam siguran da se ta nova knjiga mora graditi na sjeanjima jednoga djeaka od sedam godina koji je preivio opi

pokolj 1928. na podruju plantaa banana. No, to sam vrlo brzo odbacio, jer bi pria bila ograniena na vienje jednoga lika bez dovoljno poetskih mogunosti da je ispria. Tada sam se sjetio da je moja pustolovina itanja Uliksa u dvadesetoj godini, i kasnije Krika i bijesa, bila preuranjena odvanost bez budunosti, te sam ih odluio ponovno proitati s manje predrasuda. I doista, mnogo toga to mi se uinilo sitniavo ili hermetino kod Jovcea i Faulknera, pokazalo mi se tada u svojoj strahovitoj ljepoti i iskrenosti. Pomislio sam da razbijem monolog glasovima cijeloga sela, kao u grkome narativnome koru, u stilu Faulknerova djela Leei na umoru, gdje su razmiljanja cijele obitelji umetnuta oko umiruega. Nisam mogao ponoviti iskrenost u navoenju imena protagonista u svakoj tiradi kao u kazalinim tekstovima, ali mi je to dalo ideju da upotrijebim samo tri glasa - glas djeda, majke i djeaka - iji se razliiti tonovi i sudbine mogu sami po sebi razabrati. Djed u romanu nije bio jednook kao moj, nego epav; majka je bila zauena, ali inteligentna kao moja; djeak nepomian, uplaen i zamiljen, kakav sam stalno bio u toj dobi. Nije to bilo neko kreativno otkrie, ali i nita manje, bilo je to tek tehniko sredstvo. Ta nova knjiga nije pretrpjela nikakve duboke promjene za vrijeme pisanja, niti je imala verzije razliite od prvotne, osim izostavljanja i ispravaka tijekom kakve dvije godine prije prvoga izdanja, uglavnom zbog poroka da ispravljam do iznemoglosti. Selo, posve drukije od onoga koje sam zamislio u prvotnome planu, doista sam vidio kada sam se vratio u Aracatacu s majkom, no to ime, kao to me je vrlo mudro upozorio don Ramon, inilo mi se tako malo uvjerljivim kao i ime Bar-ranquilla, jer mu je jednako nedostajao mitski dah koji sam traio za svoj roman. Tako sam ga odluio nazvati imenom to sam ga poznavao od djetinjstva, samo to dotad nisam shvaao njegovu maginost: Macon-do. Morao sam promijeniti naslov Kua, koji je ve bio toliko udomaen medu mojim prijateljima, zato to nije imao nita zajedniko s tim novim planom, no poinio sam greku biljeei u kolsku biljenicu naslove koji su mi padali na pamet dok sam pisao, jer sam ih na kraju imao vie od osamdeset. Naposljetku sam ga pronaao kada sam popustio iskuenju da napiem autorski prolog, i ne traei ga

u prvoj verziji koja je uglavnom ve bila gotova. Naslov mi je iskoio pred lice kao izraz najveega prezira, a moda i saaljenja kojim je moja baka u svojoj zaostaloj aristokratskoj navadi prekrstila najezdu tvrtke United Fruit Company: Lie na vjetru. Pisci koji su me najvie potaknuli da ga napiem bili su sjevernoameriki romanopisci, a posebno oni ija su mi djela iz Barranquille poslali u Sucre. Naroito zbog srodnosti svih vrsta naravi koju sam pronalazio u kulturama dalekoga juga i u kulturi Kariba s kojom sam posve stopljen, a koja je bila bitna i nezamjenjiva u mome razvoju kao ljudskoga bia i kao pisca. Kada sam postao svjestan toga, poeo sam itati kao pravi romanopisac zanatlija, ne samo zbog zadovoljstva nego i zbog nezasitne znatielje da otkrijem kako su napisane knjige onih mudrih. Najprije bih ih itao od poetka, zatim od kraja, a onda ih podvrgavao nekoj vrsti kirurkog seciranja dok ne bih izvadio utrobu najskrivenijih tajni njihove strukture. Zbog toga moja knjinica nikada nije bila nita vie od radnoga instrumenta gdje sam mogao trenutno pogledati neki odlomak Dostojevskoga, ili nai podatak o epilepsiji Julija Cezara, ili o mehanizmu karburatora kod automobila. Usto, imam i prirunik o savrenim ubojstvima, ako bi to zatrebalo nekom od mojih nezbrinutih likova. Ostalo su uinili moji prijatelji koji su me usmjeravali u itanju, posuivali mi knjige koje bih trebao upravo u odreenom trenutku proitati, i potom nemilosrdno iitavali moje rukopise prije objavljivanja. Zbog toga sam samoga sebe poeo drukije shvaati, i plan o pokretanju lista Kronika naposljetku mi je dao krila. Na je moral bio tako visok da smo, unato nesavladivim preprekama, uspjeli dobiti vlastite urede na nekome treem katu bez dizala, usred vike prodavaa ivenih namirnica i buke autobusa bez voznoga reda u Ulici San Blas koja je bila buran sajam od jutra do sedam naveer. Jedva smo stali. Jo nisu bili instalirali telefon, a klima-ureaj je bio fantazija koja nas je mogla stajati vie od tjednika, ali je Fuenmavor ve naao vremena da napuni ured svojim tronim enciklopedijama, izrescima iz novina na svakovrsnim jezicima i svojim slavnim prirunicima rijetkih zanimanja. U njegovu direktorskom uredu nalazila se povijesna Underzvood koju je uz

veliku opasnost po ivot izbavio iz poara u veleposlanstvu, a danas je dragulj u Romantiarskome muzeju u Barranquilli. Jedini drugi ured zauzeo sam ja, s pisaim strojem posuenim iz El Heralda, u svome svojstvu efa redakcije. Nalazio se tu i stol za crtanje za Alejandra Obregona, Orlanda Guerru i Alfonsa Mela, tri uvena slikara koji su se pri zdravome razumu obvezali da e besplatno ilustrirati priloge, a tako su i uinili, najprije zbog svoje uroene velikodunosti, a zatim i zbog toga to nismo imali centavo ni za sebe. Fotograf koji je s nama uglavnom stalno suraivao i rtvovao se bio je Quique Scopell. Osim posla u redakciji koji je odgovarao mom poloaju, morao sam nadgledati postupak slaganja i prisustvovati korekturi probnih otisaka unato mojemu pravopisu koji je izgledao kao da piem nizozemski. Budui da sam zadrao suradnju u El Heraldu i nastavio sa irafom, nisam imao mnogo vremena za redovnu suradnju u tjedniku Kronika. No imao sam ga za pisanje pria u mrtvim satima svitanja. Alfonso, strunjak u svim anrovima, unio je svoju vjeru u policijske prie prema kojima je osjeao poudnu strast. Prevodio ih je i razvrstavao, a ja sam ih podvrgnuo procesu formalnog pojednostavljivanja koji je trebao biti koristan za moj rad. Proces se sastojao u utedi prostora eliminacijom ne samo nekorisnih rijei nego i povrnih zbivanja, sve dok ne bih doao do same biti, a da nisam utjecao na njihovu mo uvjerljivosti. Odnosno, brisao sam sve to je moglo biti suvino u jednome drastinome anru u kojemu bi svaka rije trebala odgovarati cijeloj strukturi. To je bila jedna od najkorisnijih vjebi u mojim temeljitim istraivanjima koje sam provodio da bih nauio tehnike pripovijedanja prie. Neke od najboljih pria Josea Felixa Fuenmavora spaavale su nas u mnogim subotama, no itanost je i dalje bila odluujua. Ipak, vjena posljednja nada bio je karakter Alfonsa Fuenmavora kojemu nikada nisu priznate zasluge kao ovjeku od tiska, a zalagao se za nas veom us-trajnou no to su bile njegove mogunosti, to je on sam na svakome koraku nastojao osporiti svojim stranim smislom za humor. Radio je sve, od pisanja vrlo lucidnih uvodnih lanaka

do pisanja najbeskorisni-jih lanaka, istom upornou kojom je uspijevao nai oglase, nezamislive kredite i ekskluzivna djela teko dostupnih suradnika. No to su bila zaludna uda. Kad bi se prodavai novina vraali s istom koliinom primjeraka koju su ponijeli na prodaju, pokuavali smo osobno distribuirati novine u nabolje posjeenim krmama, od Treeg ovjeka do onih tihih u rijenoj luci gdje smo slabu prodaju morali naplatiti u obliku alkohola. Jedan od najpouzdanijih suradnika, i nesumnjivo najitaniji, postao je Vate Osio. Od prvoga broja lista Kronika bio je jedan od nepogreivih, a njegov Dnevnik jedne tipkaice, s pseudonimom Dolly Melo, osvojio je srca itatelja. Nitko ne bi pomislio da tolike razliite poslove s takvom otmjenou radi isti ovjek. Bob Prieto mogao je sprijeiti brodolom Kronike s bilo kakvim lijenikim ili umjetnikim pronalaskom iz Srednjega vijeka. No, kada se o poslu radilo imao je jasno pravilo: ako nema novca, nema ni proizvoda. Vrlo brzo, i dakako s bolom u naim srcima, nije ga bilo. Uspjeli smo objaviti etiri zagonetne prie od Julia Maria Santodominga, napisane na engleskom, koje je Alfonso preveo sa udnjom lovca na vilinske konjice u gustiu rijetkih rjenika, a Alejandro Obregon ilustrirao istananou velikoga umjetnika. No Julio Mario je mnogo putovao, i na tako razliita odredita da je postao nevidljiv ortak. Samo je Alfonso Fuenmavor znao gdje ga se moe nai i to nam otkrio vrlo uznemirujuom izjavom: - Svaki put kada vidim da prolazi neki avion, pomislim da je u njemu Julio Mario Santodomingo. Ostali su bili usputni suradnici koji su nas u posljednjim minutama zakljuivanja broja, ili plaanja, drali u velikoj neizvjesnosti. Bogota nam se pribliila kao da smo joj ravni, no nijedan prijatelj koji je mogao biti od koristi nije nita uinio da bi Kroniku odrao na povrini. Osim Jorgea Zalamee koji je shvatio srodnost izmeu njegova i naega lista, i predloio nam sporazum o razmjeni materijala koji je urodio plodom. No mislim da zapravo nitko nije cijenio ono to je u Kronici bilo udesno. Izdavako vijee inilo je

esnaest lanova koje smo sami izabrali prema njihovim priznatim zaslugama, i sve su to bili ljudi od krvi i mesa, ali tako moni i zauzeti da bi se lako moglo posumnjati u njihovo postojanje. Kronika je za mene imala sporednu vanost utoliko to me je primoravala da improviziram prie na brzinu da bih ispunio neoekivanu prazninu prilikom tjeskobnog zakljuivanja broja. Sjedao bih za pisai stol dok su slovoslagari i montaeri radili svoj posao, te ni iz ega izmiljao priu da zakrpam postojeu rupu. Tako sam napisao Kako Natanael ide u posjet, priu koja mi je rijeila hitni problem u zoru, i Oi modrog psa pet tjedana poslije. Prva od te dvije prie bila je izvor serije pria s istim likom ije sam ime bez doputenja uzeo od Andre Gidea. Kasnije sam napisao Natana-elov kraj da bih rijeio drugu dramu u posljednji as. Obje su prie potom inile dio jednoga niza od est pria koje sam odloio u arhiv bez ikakve boli, kada sam shvatio da nemaju nita zajedniko sa mnom. Od onih koje su mi ostale napola napisane, sjeam se jedne, bez ikakve ideje o sadraju: Kako se Natanael odijeva u zarunicu. Lik mi danas ne nalikuje nikome koga sam poznavao, a nije bio zamiljen ni na osnovu mojih ili tuih ivotnih iskustava, i ne mogu uope zamisliti kako je pria s tako neodreenom temom mogla biti moja. Natanael je vjerojatno bio neka literarna odvanost bez ikakva ljudskoga interesa. Dobro je sjetiti se tih neuspjeha da se ne bi zaboravilo da se lik ne izmilja ni iz ega, kao to sam to uinio s Natanaelom. Sretna okolnost bila je to mi mata nije posluila da se odvie udaljim od sebe, a nesretna okolnost, to sam bio uvjeren kako se knjievni rad mora platiti jednako dobro kao to se plaalo i za hvatanje lopova, pa ako smo dobro i na vrijeme plaali slagarima, onda se pogotovo moralo plaati i piscima. Najbolji odjek naega rada u Kronici stizao nam je u pismima don Ramona upuenima Germanu Vargasu. Zanimale su ga neobjavljene vijesti, prijatelji i dogaaji u Kolumbiji, te mu je German slao izreske iz novina, a u dugim mu pismima govorio o vijestima koje je cenzura zabranila. Odnosno, za njega su postojale dvije Kronike: ona koju smo radili mi i ona koju je saeto prepriavao German na kraju tjedna. Oduevljene ili stroge don

Ramonove komentare o naim lancima ekali smo s najveim nestrpljenjem. Sluajno sam saznao da su razne uzroke kojima su se nastojala objasniti posrtanja Kronike i nesigurnost nae grupe, neki pripisivali mojoj uroenoj i zarazno looj srei. Kao poguban dokaz navodila se moja reportaa o Berascochei, brazilskome nogometau, s kojim smo htjeli pomiriti sport i knjievnost u jednome novome anru, a koji je bio konaan promaaj. Kada sam postao svjestan svoje nedostojne slave, za nju su ve znali svi gosti u ]apyu. Dokraja obeshrabren, porazgovarao sam o tome s Germanom Vargasom koji je s tim bio upoznat kao i cijela druina. - Smirite se, majstore - rekao mi je bez imalo sumnje. - Pisati kao to vi piete, moe se objasniti samo dobrom sreom koja nikome ne kodi. Nisu sve noi bile loe. No 27. srpnja 1950. na zabavi u kui Negre Eufemie imala je odreeno povijesno znaenje u mome ivotu pisca. Ne znam zbog kakva je razloga vlasnica naruila epsko polukuhano jelo od etiri vrste mesa, a bukavci, uznemireni zbog sirovoga mirisa, digli su graju oko ognjita. Jedan pomahnitali gost uhvatio je bukavca za vrat i bacio ga ivoga u uzavreli lonac. ivotinja je jedino uspjela zapitati od boli u posljednjem zamahu krilima i potom uronila u dubine pakla. Barbarski ubojica pokuao je uhvatiti i drugoga, no Negra Eufemia ve je ustala sa svojega monoga prijestolja. - Smirite se, dovraga - povikala je - jer e vam bukavci iskljuvati oi! Samo je mene to dirnulo, jer sam bio jedini koji nije imao srca kuati jelo od svetogrdna kuhana mesa. Umjesto da odem spavati, pohrlio sam u Kroniku i u jednome potezu napisao priu o tri gosta u bordelu kojima su bukavci iskljuvali oi, no nitko u to nije povjerovao. Pria je imala samo etiri lista slubene veliine s dvostrukim proredom, a pripovjeda je bio bezimeni glas u prvome licu mnoine. Ta pria posjeduje oit realizam, a ipak je najzagonetnija od mojih pria, i usto, postavila me je na put koji sam zamalo napustio jer nisam znao kako dalje. Poeo sam pisati u etiri ujutro u petak i zavrio u osam, posve izmuen zbog boanske zanesenosti. Uz nepogreivu suradnju Porfiria Mendoze,

povijesnoga slagara El Heralda, uredio sam dijagram predvien za Kroniku koja je trebala izii sutradan. U posljednjem asu, oajan zbog giljotine zakljuivanja lista, diktirao sam Porfiriu konaan naslov koji sam napokon pronaao, a on ga je napisao izravno u rastopljenom olovu: No bu-kavaca. Za mene je to bio poetak novoga razdoblja, nakon devet pria koje su se jo uvijek nalazile u metafizikome glibu, i dok jo nisam imao nikakav plan kako nastaviti sa anrom koji nisam uspijevao svladati. Sljedeega mjeseca, Jorge Zalamea objavio je tu priu u izvrnome asopisu Critica, u kojemu se objavljivala velika poezija. Ponovno sam je proitao poslije pedeset godina, prije no to sam napisao ovaj odlomak, i jo uvijek mislim da u njoj ne bih promijenio ni zarez. Usred nesree-nosti bez ikakva kompasa u kojoj sam ivio, to je bio poetak jednoga proljea. Zemlja se, naprotiv, strmoglavljivala. Laureano Gomez vratio se iz New Yorka da bi se proglasio konzervativnim kandidatom za predsjednike izbore. Liberalizam se suzdrao pred vladavinom nasilja, i Gomez je kao jedini kandidat izabran 7. kolovoza 1950. Budui da je Kongres bio zatvoren, stupio je na vlast prije odluke Vrhovnoga suda. Jedva da je zavladao duom i tijelom da bi se nakon petnaest mjeseci povukao s predsjednitva zbog zdravstvenih razloga. Zamijenio ga je pravnik i konzervativni parlamentarac Roberto Urdaneta Arbelaez u svojstvu prvoga imenovanoga u Republici. Dobri znalci protumaili su to kao vrlo tipinu formulu Laureana Gomeza da preda vlast u tue ruke, ali tako da je ne izgubi nego da nastavi upravljati iz kue preko osobe koju je postavio. A u hitnim sluajevima i telefonom. Mislim da je povratak Alvara Cepede s diplomom Sveuilita Co~ lumbia, mjesec dana prije rtvovanja bukavaca, bio odluujui u podnoenju alosne sudbine tih dana. Vratio se raupaniji, bez ekinjastih brkova i prostiji nego kada je otiao. German Vargas i ja, koji smo ga nekoliko mjeseci ekali, strahujui da e ga u New Yorku slomiti, umrli smo od smijeha kada smo ga ugledali kako silazi iz aviona u odijelu i kravati, i sa stuba nas pozdravlja s

Hemingwayevim novim djelom: Preko rijeke i u umu. Istrgnuo sam mu knjigu iz ruku i pomilovao je s obje strane, ali kada sam zaustio da ga o njoj neto upitam, Alvaro me preduhitrio: - To je sranje! Guei se od smijeha, German Vargas mi je apnuo na uho: Vratio se isti. Ipak, Alvaro nam je kasnije objasnio da je njegov sud o toj knjizi bio ala, jer ju je tek poeo itati za vrijeme leta iz Miamia. U svakom sluaju, razveselio nas je time to je buniji nego prije donio groznicu novinarstva, filma i knjievnosti. U sljedeim mjesecima, dok se prilago-davao, drao nas je u grozniavom uzbuenju. Bila je to trenutana zaraza. irafa, koja se mjesecima vrtjela u krugu sa sljepakim tapom, poela je disati s dva fragmenta izvuena iz skica za Kuu. Jedan je bio Pukovnikov sin, nikada roen, a drugi Ny, odbjegla djevojica na ija sam vrata esto kucao u potrazi za drugim putevima, ali nikada nisam dobio odgovor. Ponovno sam se poeo zanimati za stripove, itao sam ih ne kao nedjeljnu razbibrigu nego kao novi literarni anr bezrazlono osuen na djeje sobe. Moj junak, meu mnogima, bio je Dick Tracy. A usto sam se vratio i kultu filma koji mi je usadio djed, a pothranjivao ga don Antonio Daconte u Aracataci, i koji je Alvaro Cepe-da pretvorio u evaneosku strast u zemlji u kojoj su se najbolji filmovi poznavali iz pria hodoasnika. Bila je sretna okolnost to se njegov povratak podudario s izlaskom dvaju izvrsnih djela: Faulknerova romana Uljez u prahu to ga je uredila Clarence Brown, i romana Roberta Natha-na Portret }enny, urednika Williama Dieterlea. Napisao sam osvrt na oba djela u irafi nakon dugih rasprava s Alvarom Cepedom. Toliko sam se poeo zanimati za film da sam ga stao gledati drugim oima. Prije no to sam upoznao Alvara, nisam znao da je najvanije ime redatelja koje se na platnu posljednje pojavljivalo. Dotad je za mene redateljski posao bio obian posao pisanja scenarija i voenja glumaca, jer su ostalo radili brojni drugi lanovi ekipe. No kada se Alvaro vratio, dao mi je potpun teaj zasnovan na deranju i bijelom rumu do zore, za stolovima najgorih krmi, da bi me na mahove pouio onome to je on nauio u Sjedinjenim Dravama. I tako bismo doekivali zore,

sanjajui budni o tome da to uinimo u Kolumbiji. Osim tih blistavih provala, mi koji smo Alvara pratili na tom njegovom brzom prelaenju kriarskoga puta, imali smo dojam da mu nedostaje smirenosti da sjedne i pie. Nismo ga mogli zamisliti kako sjedi vie od sat vremena ni u jednom uredu. A dva ili tri mjeseca nakon njegova povratka, Tita Manotas, njegova dugogodinja zarunica i doivotna supruga, prestraeno nas je nazvala i rekla da je Alvaro prodao svoj povijesni kamionet i da je u trgovini rukavica zaboravio originale svojih neobjavljenih pria, a nije imao kopije. Nije poduzeo nikakav napor da ih pronae, uz njegovo vrlo tipino obrazloenje da se radilo o est ili sedam sranja od pria. Mi, njegovi prijatelji i suradnici, pomogli smo Titi u potrazi za kamionetom, nekoliko puta preprodavanom po cijeloj karipskoj obali i u unutranjosti do Medellina. Naposljetku smo ga pronali u radionici u Sinceleju, udaljenome nekih dvjesto kilometara. Originale na tiskarskom papiru, zguvane i nepotpune, predali smo Titi zbog straha da e ih Alvaro nepanjom ili namjerno opet zametnuti. Dvije od tih pria objavljene su u Kronici, a ostale je uvao German Vargas gotovo dvije godine dok se trailo rjeenje za objavljivanje. Slikarica Cecilia Porras, uvijek vjerna naoj grupi, ilustrirala ih je nadahnu-tim crteima koji su predstavljali rendgensku snimku Alvara odjevena u sve ono to je mogao biti: voza kamiona, klaun na sajmu, ludi pjesnik, student na Sveuilitu Columbia, ili neko drugo zvanje, sve osim obinoga ovjeka. Knjigu je izdala knjiara Mundo pod naslovom Svi smo ekali, i bio je to izdavaki dogaaj koji je proao nezapaeno samo kod uenih kritiara. Po mome miljenju, to sam tada i napisao, bila je to najbolja knjiga pria koja je objavljena u Kolumbiji. Alfonso Fuenmavor napisao je kritike osvrte kao pravi knjievni strunjak u novinama i asopisima, ali zbog svoje prevelike stidljivosti nije ih sabrao u knjizi. Bio je neuobiajeno nezasitan itatelj koji se mogao usporediti samo s Alvarom Mutisom ili Eduardom Zalameom. German Vargas i on bili su vrlo estoki kritiari, i to vie prema svojim priama nego prema tuima, no njihova navika traganja za mladim talentima nikada nije zakazala.

Bilo je to kreativno proljee u kojemu su potekle vrlo ozbiljne glasine da German noima ne spava piui vrhunske prie, no o njima se nije nita saznalo sve dok se, mnogo godina kasnije, nije zatvorio u spavau sobu svoje roditeljske kue i spalio ih nekoliko sati prije vjenanja s mojom kumom Susanom Linares, da bude siguran da ih ni ona nee proitati. Pretpostavlja se da su to bile prie i eseji, a moda i skica za roman, no German nikada o njima nije izustio ni rijei, ni prije ni poslije, i tek je uoi svoga vjenanja poduzeo drastine mjere da ni ena, koja je postala njegova supruga, o tome nita ne sazna. Susana je to primijetila, ali nije mogla ui u sobu da ga sprijei, jer joj to svekrva nije dopustila. U to vrijeme, rekla mi je Sui godinama poslije sa svojim brzopletim humorom, zarunica prije vjenanja nije mogla ui u spavau sobu svog izabranika. Nije prola ni godina dana, a pisma don Ramona postala su sve nejasnija, tunija i rjea. Kada sam 7. svibnja 1952, u podne, uao u knjiaru Mundo, German mi nije morao nita rei da bih shvatio kako je don Ramon umro. Zbilo se to prije dva dana u Barceloni njegovih snova. Jedino to smo svi govorili, ve kako bismo stizali u kavanu na podnevni sastanak, bilo je: - Kakva nesrea! Tada nisam bio svjestan toga da proivljavam jednu posve drukiju godinu u svome ivotu, a danas uope ne sumnjam da je bila odluujua. Dotad sam se zadovoljavao svojim nemarnim izgledom. Mnogima sam bio drag i cijenili su me, neki su mi se i divili u tome gradu u kojemu je svatko ivio na svoj nain, i kako je umio. Imao sam vrlo iv drutveni ivot, sudjelovao u umjetnikim i drutvenim polemikama u svojim hodoasnikim sandalama koje su izgledale kao da sam ih kupio da bih oponaao Alvara Cepedu, s jedinim platnenim hlaama i dvjema kouljama s kosim prugama koje sam prao pod tuem. Odjednom, zbog raznih razloga, a neki su bili i odvie neznatni, poeo sam obnavljati svoju odjeu, oiao sam se kao regrut, stanjio brkove i nauio nositi senatorske cipele koje mi je poklonio doktor Rafael Marriaga, putujui lan grupe i povjesniar grada, a koji ih

nijednom nije obuo jer su mu bile prevelike. Zbog nesvjesne dinamike skorojevi-kog drutva poeo sam osjeati kako se guim od vruine u sobi u Ras-cacielosu, kao da je Aracataca bila u Sibiriji, a patio sam i zbog gostiju koji su prolazili i glasno razgovarali kad bi ustali, te neumorno gunao jer su se u sobama tih nonih ptiica neprestano slijevale itave brigade slatkovodnih mornara. Danas shvaam da moj izgled prosjaka nije bio takav zbog siromatva ni zato da bih izgledao kao pjesnik, nego zato to su sve moje energije bile usredotoene na svojeglavost da nauim pisati. im sam nazreo pravi put, napustio sam Rascacielos i preselio se u mirnu etvrt Prado, u drugu urbanu i drutvenu krajnost, dva bloka dalje od kue Meire Delmar, i pet blokova od povijesnoga hotela u kojemu su bogataki sinovi plesali sa svojim ljubavnicama djevicama nakon nedjeljne mise. Ili kao to je German rekao: poeo sam se popravljati nagore. ivio sam u kui sestara Avila-Esther, Mavite i Tone, koje sam upoznao u Sucreu i koje su se ve neko vrijeme trudile da me izbave iz propasti. Umjesto kartonske kutije u kojoj sam izgubio mnoge nedoumice razmaenoga unuka, imao sam sada vlastitu spavau sobu s posebnom kupaonicom i prozorom koji je gledao na vrt, te tri obroka dnevno za neto malo vie od moje jadne plae. Kupio sam hlae i pola tuceta tropskih koulja s oslikanim cvjetovima i pticama, koje su mi na neko vrijeme donijele tajnu slavu brodskoga maloga. Stare prijatelje, koji se vie nisu sa mnom sastajali, poeo sam tada svugdje sretati. S velikim veseljem otkrio sam da su znali napamet besmislice iz irafe, da su bili fanatici Kronike zbog onoga to su nazivali svojim sportskim pitanjem asti, i da su ak itali moje prie, premda ih nisu shvaali. Sreo sam Ricarda Gonzaleza Ripolla, moga susjeda u spavaonici u Dravnoj gimnaziji, koji se smjestio u Barranquilli s diplomom arhitekta, i za manje od godinu dana sredio svoj ivot uz chevrolet pajega repa, nejasnoga godita, u kojemu bi u zoru utrpao ak do osam putnika. Dolazio bih kui u rane jutarnje sate tri puta tjedno, jer smo odlazili na zabave s novim prijateljima koji su bili opsjednuti time da poprave zemlju, jedni uz magine politike formule, a drugi u tunjavi s policijom.

Kada je saznala za sve te novosti, majka mi je poslala poruku u svome stilu: Novac trai novac. Prijateljima s posla nisam nita rekao o svojim promjenama sve do noi kada sam ih sreo za stolom u kavani ]apy i uhvatio se za sjajnu izreku Lope de Vege: I doveo sam u red ono to je trebalo srediti u mojoj nesreenosti. Ne sjeam se takva zvidanja ni na nogometnome stadionu. German se kladio da mi se nee ostvariti nijedna zamisao zaeta izvan Rascacielosa. Prema Alvaru, ne bih preivio greve od tri redovna dnevna obroka. No Alfonso se pobunio zbog pretjeranog upletanja u moj privatni ivot, i prekinuo je tu temu raspravom o hitnosti donoenja radikalnih odluka zbog sudbine Kronike. Mislim da su se zapravo osjeali krivima zbog moje nesreenosti, no bili su odvie dolini da mi ne zahvale na odluci jednim uzdahom olakanja. Suprotno onome to se oekivalo, poboljalo se moje zdravlje i moj moral. itao sam manje zbog nedostatka vremena, ali sam poboljao stil irafe, i prisilio se da nastavim pisati Lie na vjetru u svojoj novoj sobi na prethistorijskome pisaem stroju to mi ga je posudio Alfonso Fuen-mayor, i to u svitanjima koje sam neko rasipao s Monom Guerrom. U jednome normalnom popodnevu u redakciji mogao sam napisati irafu, uvodni lanak, neke od svojih brojnih vijesti bez potpisa, saeti jednu policijsku priu i sastaviti lanke u posljednji as prije zakljuivanja Kronike. Sreom, umjesto da s vremenom postane laki, roman je poeo nametati svoje vlastite kriterije protiv mojih, a ja sam bio dovoljno ista duha da to shvatim kao znak povoljnih vjetrova. Tako je odvana bila moja volja da sam na brzinu smislio svoju priu broj deset: Netko remeti ove rue, zato to je politiki komentator kojemu smo u posljednji as rezervirali tri stranice u Kronici za lanak, pretrpio teak infarkt. Tek kada sam unosio ispravke na probnom otisku svoje prie, shvatio sam da je to jo jedna statina drama kakvih sam nesvjesno ve podosta napisao. Ta neugodnost pojaala mi je grinju savjesti jer sam probudio jednoga prijatelja malo prije ponoi da mi napie lanak za manje od tri sata. I zbog te grinje istodobno sam i ja napisao priu, a u ponedjeljak sam ponovno pred izdavakim vijeem govorio o hitnosti da

iziemo na ulicu i spasimo asopis od obamrlosti reportaama iz ivota. No ta ideja, o kojoj su i drugi razmiljali, jo je jednom odbaena s obrazloenjem u moju korist: ako iziemo na ulicu s idilinom koncepcijom kakvu imamo o reportai, asopis nee izii na vrijeme, ako uope izie. Trebao sam to shvatiti kao kompliment, no nikada se nisam uspio osloboditi pomisli da je njihov pravi razlog bilo neugodno sjeanje na moju reportau o Berascochei. Tih je dana dobar savjet stigao preko telefonskoga poziva Rafaela Es-calonea, autora pjesama koje su se onda pjevale, a i jo uvijek se pjevaju na ovoj strani svijeta. Barranquilla je bila ivo sredite zbog estoga prolaska pjevaa s harmonikama koje smo poznavali i na zabavama u Ara-cataci, a i zbog njihova intenzivna prenoenja na karipskim radiostanicama. Vrlo poznati tadanji pjeva bio je Guillermo Buitrago, koji se hvalio da je u toku s novostima u Provinciji. Drugi vrlo popularni pjeva bio je Crescencio Salcedo, bosonogi Indijanac koji bi se smjestio na uglu kod zalogajnice Americana, i pjevao sputenih jedara vlastite i tue etvene pjesme glasom koji je odzvanjao pomalo metalno, ali s vrlo osebujnim umijeem kojim se nametnuo svakodnevnoj gomili ljudi u Ulici San Blas. Dobar dio svoje mladosti proveo sam pored njega, a da ga nisam ak ni pozdravio, niti me je ikada vidio, sve dok nisam napamet nauio njegov bogati repertoar raznovrsnih pjesama. Vrhunac te strasti zbio se za jednoga dremljivog popodneva u kojemu me je telefon prekinuo dok sam pisao irafu. Glas poput mnogih drugih, poznatih iz djetinjstva, pozdravio me je bez prethodnih formalnosti: - Kako je, brate? Ovdje Rafael Escalona. Pet minuta poslije nali smo se za rezerviranim stolom u kavani Roma i zaeli prijateljstvo za cijeli ivot. Jedva smo se uspjeli pozdraviti, jer sam odmah poeo navaljivati na Escalonu da mi otpjeva svoje posljednje pjesme. uo sam rasute stihove, tihim i vrlo odmjerenim glasom koji je pratio udarajui prstima po stolu. Narodna poezija naih krajeva etala je u novome ruhu u svakoj strofi. Dat u ti struak nezaboravka da uini ono to mu ime

kae, pjevao je. Ja sam mu pokazao da znam napamet najbolje pjesme iz njegova kraja, koje sam jo kao djeak zapamtio u nabujaloj rijeci usmene tradicije. No najvie ga je iznenadilo to sam o Provinciji govorio kao da je poznajem. Nekoliko dana prije toga, Escalona je autobusom putovao iz Villanueve u Valledupar i u glavi skladao glazbu i rijei nove pjesme za karneval sljedee nedjelje. Bio je to njegov majstorski nain, jer nije znao zapisivati glazbu ni svirati ijedan instrument. U nekome selu na putu, u autobus se ukrcao jedan lutajui trubadur u sandalama i s harmonikom, kakvih je ve bilo bezbroj, i koji su putovali zemljom pjevajui od sajma do sajma. Escalona ga je posjeo do sebe i na uho mu otpjevao jedine dvije strofe svoje nove pjesme koje je dovrio. Trubadur je siao na pola puta, a Escalona je nastavio do Valledupa-ra gdje je morao lei zbog vruice od etrdeset stupnjeva i obine prehlade. Za tri dana bila je karnevalska nedjelja, a nedovrena pjesma, koju je Escalona potiho otpjevao sluajnome prijatelju, pomela je sve stare i nove pjesme od Valledupara do rta Vele. Samo je on znao tko ju je pronio dok se znojio u vruici za vrijeme karnevala, i tko joj je nadjenuo ime: Stara Sara. w Pria je istinita, i nije rijetka na tome podruju i u tome poslu u kojemu je ljepota neto sasvim prirodno. Harmonika, koja nije tipian ni openito rairen instrument u Kolumbiji, bila je popularna na podruju Valledupara u koji je moda stigla s otoka Aruba i Curacao. Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata prekinut je uvoz iz Njemake, a oni koji su ivjeli u Provinciji preivjeli su zahvaljujui svojim uroenim sposobnostima. Jedan od njih bio je Leandro Diaz, stolar koji ne samo da je bio genijalan skladatelj i virtuoz na harmonici, nego i jedini koji je znao popravljati harmonike za vrijeme rata, unato tome to je bio slijep od roenja. Ti lutajui pjevai ivjeli su pjevajui od mjesta do mjesta ljupke i jednostavne pjesme o svakodnevnom ivotu na religioznim ili svjetovnim zabavama, a pogotovo na raskalaenim karnevalima. No Rafael Escalona bio je malo drukiji sluaj. Bio je sin pukovnika Clementea Es-calone, neak slavnoga biskupa Celedona i maturant

gimnazije u Santa Marti koja sada nosi njegovo ime. Poeo je skladati vrlo rano, kao djeak, na zgraanje obitelji koja je pjevanje uz harmoniku smatrala neim ime se bavi radnika klasa. Ne samo da je bio jedini lutajui pjeva koji je maturirao, nego i jedan od malobrojnih koji je znao itati i pisati u ono vrijeme, a bio je i vrlo ohol i zaljubljiv ovjek. Ali nije bio, niti e biti posljednji: danas ih ima na stotine i sve su mlai. Bili Clinton imao je to prilike vidjeti potkraj svojega predsjedavanja, kada je sluao grupu djeaka iz osnovne kole koji su iz Provincije doputovali da pjevaju pred njim u Bijeloj kui. Tih sretnih dana sluajno sam se sreo s Mercedes Barchom, keri ljekarnika iz Sucre koju sam zaprosio kada je imala trinaest godina. I za razliku od naih prijanjih susreta, taj je put prihvatila moj poziv za nedjeljni ples u hotelu Prado. Tek sam tada saznao da se sa svojom obitelji preselila u Barranquillu zbog politike situacije koja je bila sve tea. Demetrio, njezin otac, bio je vrst liberal koji nije ustuknuo pred prvim prijetnjama kada su se pojaala progonstva i uvrede na anonimnim papiriima koji su postavljani na javnim mjestima. No pred pritiskom na njegovu obitelj, rijeio se posljednjih stvari koje je imao u Sucreu i otvorio ljekarnu u Barranquilli, pored hotela Prado. Iako star kao i moj otac, uvijek se prema meni odnosio mladenaki prijateljski, to smo ponovno oivjeli u krmi preko puta, i jo jednom se napili kao veslai s cijelom grupom u Treem ovjeku. Mercedes je tada studirala u Medellinu i dolazila je kui samo za boine praznike. Uvijek je bila zabavna i ljubazna prema meni, no imala je dar maioniara u izbjegavanju pitanja i odgovora, kao i u tome da se ne izjasni ni o emu konkretnome. Morao sam to prihvatiti kao milosrdniju taktiku od ravnodunosti ili odbacivanja, i pomiriti se s time da me je vidjela sa svojim ocem i prijateljima u krmi preko puta. Ako on nije naslutio moje zanimanje za nju na tim praznicima, bilo je to stoga to je to bila najbolje uvana tajna u prvih dvadeset stoljea kranstva. U nekoliko se prilika hvalio u krmi Trei ovjek reenicom koju mi je ona spomenula u Sucreu na naem prvom plesu: Moj tata kae da se jo nije rodio princ koji bi se sa mnom oenio. Nisam znao vjeruje li i ona u to, no ponaala

se kao da vjeruje sve do uoi Boia kada je pristala da se sljedee nedjelje naemo na jutarnjem plesu u hotelu Prado. Bio sam tako praznovjeran da sam njezinu odluku pripisao svojoj frizuri i umjetnikim brkovima koje mi je brija uredio, kao i odijelu od sirovog lana i svilenoj kravati, to sam sve kupio na nekoj rasprodaji koju su priredili Turci. Bio sam siguran da e doi s ocem, jer je svugdje ila s njim, pa sam pozvao i svoju sestru Aidu Rosu koja je provodila praznike sa mnom. No Mercedes se pojavila sama samcata, i plesala tako prirodno i s toliko ironije da joj je svaki moj prijedlog bio smijean. Toga je dana zapoelo nezaboravno razdoblje za moga kuma Pacha Galana, slavnoga stvoritelja plesa merecumbe koji se plesao godinama i bio izvor novih karipskih melodija koje se jo uvijek sluaju. Ona je odlino plesala na tu glazbu u modi, a svoje magino i otroumno umijee koristila da izbjegava prijedloge kojima sam je salijetao. ini mi se da je njezina taktika bila navesti me da pomislim kako me ne shvaa ozbiljno, ali tako vjeto da sam uvijek pronalazio nain da nastavim dalje. Tono u podne, shvativi koliko je sati, prestraila se i ostavila me nasred sale. Nije htjela da je otpratim ni do vrata. Mojoj se sestri to uinilo tako neobinim da se na neki nain poela osjeati krivom, i ak me upitala nema li taj nemili dogaaj neto s njezinom iznenadnom odlukom da ode u salezijanski samostan u Medellinu. Od toga dana, Mercedes i ja izmislili smo posve osebujan nain na koji smo se razumjeli a da nita ne govorimo, ak i da se ne viamo. Za nju sam ponovno uo nakon mjesec dana, 22. sijenja sljedee godine, u odrjeitoj poruci koju mi je ostavila u EZ Heraldu: Ubili su Caye-tana. Za nas je to mogao biti samo jedan - Cavetano Gentile, na prijatelj iz Sucre, neimenovani lijenik, animator plesova i zaljubljenik po zanimanju. Prema izravnoj verziji ubila su ga noem dva brata one male uiteljice iz kole u Chaparralu koju smo vidjeli kako jae s njim. Tijekom dana, izmjenjujui telegrame, saznao sam cijelu priu. Jo nije bilo vrijeme jednostavnoga komuniciranja telefonom i osobni pozivi na veoj udaljenosti obavljali su se uz prethodno slanje telegrama. Odmah sam reagirao kao reporter. Odluio sam otputovati u Sucre da napiem reportau, no u redakciji su to

protumaili kao sentimentalni poriv. Danas to shvaam, jer smo se mi Kolumbijci ve tada meusobno \ ubijali zbog bilo kakva razloga, a ponekad bismo ga ak i izmiljali samo da se ubijamo, no zloini iz strasti bili su rasko bogataa u gradovima. Uinilo mi se da je to vjena tema, i poeo sam prikupljati podatke od svjedoka, sve dok moja majka nije otkrila moje skrivene namjere i zamolila me da ne napiem reportau. Barem dok je iva Cavetanova majka, gospoa Julieta Chimento koja je zbog mnogih razloga bila njezina kuma s priesti, i krsna kuma Hernandu, mojemu bratu broj osam. Njezini su razlozi nuni za jednu dobru reportau - bili velika prepreka. Dva su uiteljiina brata progonila Cavetana dok se on pokuavao skloniti u svoju kuu, no gospoda Julieta se pourila zatvoriti vanjska vrata, jer je mislila da joj je sin ve u spavaoj sobi. Tako on nije mogao ui, te su ga ubili noem pred zatvorenim vratima. Moja trenutana reakcija bila je da sjednem i napiem reportau o tom zloinu, no naiao sam na sve mogue zapreke. Vie me nije zanimao sam zloin nego knjievna tema o kolektivnoj odgovornosti. Meutim, nikakvo obrazloenje nije uvjerilo moju majku, a inilo mi se da bi bio nedostatak potovanja napisati reportau bez njezina doputenja. Ipak, tih su me dana samo spopadale elje da je napiem. Mnogo godina kasnije osjetio sam rezignaciju dok sam ekao polazak aviona na aerodromu u Aliru. Vrata dvorane za prvu klasu odjednom su se otvorila i uao je arapski princ u besprijekornoj tunici koja je pokazivala njegovo porijeklo, a na ruci je imao divnu enku sokola koja je umjesto konate kapuljae to se koristi u klasinom lovu sa sokolovima, imala zlatnu kapuljau s umetnutim dijamantima. Naravno, sjetio sam se Cavetana Gentilea koji je od svoga oca nauio lijepo umijee lova pomou sokola, u poetku s kreolskim kopcima, a zatim i s velianstvenim primjercima dovedenima iz Sretne Arabije. Kada je umro, imao je na svome posjedu pravi kavez za sokolove s dvije enke i jednim mujakom, uvjebanima za lov na jarebice, i s jednim kotskim sokolom lovcem, izuenim za osobnu zatitu. Bio mi je poznat povijesni intervju koji je George Plimton napravio s

Ernestom Hemingwayom u The Pari Reviezv, u kojemu ga je upitao za postupak preoblikovanja stvarne osobe u lik u romanu. Hemingway mu je odgovorio: Kad bih ja objasnio kako se to radi, moglo bi to posluiti kao prirunik za odvjetnike specijalizirane u sluajevima klevete. No toga boanstvenoga jutra u Aliru moj je poloaj bio sasvim drukiji: nisam imao nikakvu elju nastaviti mirno ivjeti ako ne napiem priu o Cavetanovoj smrti. Moja majka bila je nepokolebljiva u tome da me sprijei naspram svim moguim obrazloenjima, ak i trideset godina nakon te drame, kada me je ona sama nazvala u Barcelonu da mi kae lou vijest da je Julieta Chimento, Cavetanova majka, umrla, ne oporavivi se nikada od sinovljeva gubitka. No taj put, iskuavajui svime njezino stanje duha, moja majka nije pronala razloge da sprijei reportau. - Samo te jedno molim kao majka - rekla mi je. - Pii o Cavetanu kao da je bio moj sin. Pria s naslovom Kronika najavljene smrti objavljena je dvije godine poslije. Moja majka nije ju proitala zbog razloga koji uvam kao njezin drugi dragulj u svom osobnom muzeju: Neto to je tako loe zavrilo u ivotu, ne moe dobro zavriti u knjizi. Telefon je u mome uredu zazvonio u pet popodne, tjedan dana nakon Cavetanove smrti, kada sam zapoinjao pisanje svoga dnevnoga zadatka u El Heraldu. Zvao je moj tata, upravo je stigao u Barranquillu bez ikakve najave, i hitno me elio vidjeti u kavani Roma. Napetost u njegovu glasu prestraila me je, no jo me vie uznemirilo kada sam ga vidio, neurednoga kao nikada i neobrijanoga, u nebeski plavome odijelu od 9. travnja, zguvanom zbog vruine na putu, a drala ga je samo spokojnost onih pobijeenih. Osjetio sam toliki jad da jo danas ne mogu prenijeti tjeskobu i jasnou kojom me je otac obavijestio o obiteljskoj nesrei. Sucre, taj raj za laki ivot s lijepim djevojkama podlegao je potresima politikoga nasilja. Cavetanova smrt bila je samo jedan znak. - Ti ne moe shvatiti kakav je to pakao jer ivi u ovoj mirnoj oazi rekao mi je. - No mi koji smo ondje jo uvijek ivi, ivi smo jer nas Bog poznaje.

Bio je jedan od malobrojnih lanova Konzervativne stranke koji se nije morao skrivati pred raspaljenim liberalima nakon 9. travnja, a sada su ga upravo njegovi, koji su tada nalazili utoite u njegovoj sjeni, odbacivali zbog njegove blagosti. Prikazao mi je tako zastraujuu i tako stvarnu sliku da je to itekako opravdavalo njegovu naglu odluku da sve napusti i odvede obitelj u Cartagenu. Ni razumom ni srcem nisam bio protiv njega, ali sam pomislio da bih ga mogao zadrati jednim manje radikalnim rjeenjem nego to je tako nagla selidba. Nije bilo vremena za razmiljanje. Pili smo sokove u tiini, a njemu se ponovno, prije no to je ispio svoj, vratio njegov grozniavi idealizam, te mi nije pruio priliku da govorim. Jedino to me tjei u cijeloj toj nesrei, rekao je uzdrhtalim uzdahom, to je srea da napokon moe zavriti studije. Nikada mu nisam rekao koliko me je dirnula ta njegova sanjarska srea zbog jedne tako trivijalne stvari. Osjetio sam kako mi se utroba zaledila, jer mi je glavom sijevnula izopaena pomisao da je selidba obitelji tek jo jedna njegova domiljatost da me primora da postanem odvjetnik. Pogledao sam ga ravno u oi, a one su bile dva mirna uenja. Shvaao sam da je bio tako nemoan i uznemiren da me ne bi prisiljavao ni na to, niti mi ita uskraivao, ali je imao dovoljno vjere u Boju providnost da misli kako me moe primorati na predaju svojom klonulou. I jo vie: istom opreznom vjerom najavio mi je da mi je naao posao u Cartageni i da je sve spremno za moj poetak rada u ponedjeljak. Odlian posao, objasnio mi je, na koji moram dolaziti samo svakih petnaest dana da bih podignuo plau. To je bilo vie no to sam mogao probaviti. Stisnutih zuba najavio sam mu neke preuene stvari koje su ga trebale pripremiti za negativan svretak. Ispriao sam mu dugi razgovor koji sam vodio s majkom na putovanju u Aracatacu, i nakon kojega nikada nisam uo nikakav njegov komentar, ali sam shvatio da je njegova ravnodunost za tu temu bila najbolji odgovor. Najalosnije je bilo to to sam ja igrao poznavajui sve karte, jer sam znao da neu biti primljen na fakultet zato to nisam poloio dva predmeta s druge godine i tri nenadoknadiva s tree. To sam zatajio obitelji jer sam

htio izbjei nekorisno razoaranje, a nisam htio ak ni zamisliti kakva bi bila oeva reakcija da sam mu to rekao toga popodneva. U poetku razgovora odluio sam ne prepustiti se nikakvoj slabosti srca, jer me je boljelo to je jedan tako dobar ovjek izgledao tako jadno zbog svoje djece. Ipak, uinilo mi se da mu ulijevam odvie nade. Na kraju sam popustio pred onim lakim obrascem da ga zamolim da razmislim preko noi. - U redu - rekao je - samo nemoj zaboraviti da je u tvojim rukama sudbina obitelji. Taj je uvjet prelio au. Bio sam svjestan svoje slabosti dok sam ga pratio na posljednji autobus u sedam naveer, te sam morao zavarati svoje srce da ne bih sjeo pored njega i otiao s njim. Bilo mi je jasno da se krug zatvorio i da e moja obitelj ponovno biti tako siromana da e moi preivjeti samo uz pomo sviju nas. Nije to bila dobra no za donoenje odluka. Policija je silom izbacila nekoliko obitelji izbjeglica iz unutranjosti koji su se ulogorili u parku San Nicolas, bjeei pred nasiljem u selima. No mir u kavani Roma bio je nedodirljiv. panjolski izbjeglice uvijek bi me pitali to znam o don Ramonu Vinvesu, a ja bih im uvijek u ali odgovarao da njegova pisma ne donose vijesti iz panjolske nego nestrpljiva pitanja o vijestima iz Barranquille. Otkad je umro, nisu ga vie spominjali, ali su za stolom zadrali njegov prazni stolac. Neki mi je znanac estitao na zadnjoj i-rafi koja ga je na neki nain podsjetila na razuzdan romantizam Mariana Josea de Larre, a da nikada nisam saznao zato. Profesor Perez Dome-nech trgnuo me je iz mojih nevolja jednom od svojih prikladnih reenica: Nadam se da neete slijediti onaj loi primjer i ustrijeliti se. i Vjerujem da to ne bi rekao da je znao do koje je mjere mogao imati pravo te noi. Nakon pola sata odvukao sam Germana Vargasa na sam kraj kavane ]apy. im su nas posluili, rekao sam mu da se moram hitno s njim posavjetovati. On je stao na pola puta sa alicom koju je htio kuati - isto kao i don Ramon - i uznemireno me upitao: - Kamo idete? Njegova me je otroumnost zapanjila.

- Kako, dovraga, znate! - rekao sam mu. Nije znao, ali je naslutio, i mislio je da bi moje odustajanje bio kraj za Kroniku i teka odgovornost koja bi me titala do kraja ivota. Dao mi je do znanja da bi to bila gotovo izdaja, a nitko osim njega nije imao vie prava to rei. Nitko nije znao to da napravimo s Kronikom, no svi smo bili svjesni da ju je Alfonso odravao u kljunim trenucima, ukljuujui i investicije koje su nadmaivale njegove mogunosti, tako da nikada nisam uspio izbaciti tu nesretnu ideju iz Germanove glave da e moja selidba neizbjeno biti smrtna osuda za asopis. Siguran sam da je on, to sam posve shvaao, znao da su moji razlozi neminovni, ali je ispunio svoju moralnu dunost da mi kae to misli. Sutradan, dok me vozio u ured Kronike, Alvaro Cepeda dirljivo je pokazao zgrenu bol to su mu je nanosile osobne nevolje prijatelja. Nesumnjivo je ve od Germana saznao za moju odluku da odem, i samo nas je njegova primjerena plahost potedjela bilo kakva salonskog obrazlaganja. - Kvragu! - rekao mi je. - Ii u Cartagenu ne znai nikamo ii. Zabavno je ii u New York, kao to sam otiao ja, i evo me ovdje cijeloga. Bila je to lekcija parabolinih odgovora koji su mu sluili za sluajeve, kao to je bio ovaj moj, da bi nekoga rasplakao. Zbog toga me nije iznenadilo to je prvi put radije htio razgovarati o tome da se rade filmovi u Kolumbiji, to emo planirati bez rezultata do kraja naih ivota. Skicirao ga je mirno da mi ulije neku nadu, i naglo zakoio usred ustrajne gomile ljudi i jadnih krmetina u Ulici San Blas. - Ve sam rekao Alfonsu - povikao je kroz prozor - da poalje kvragu asopis i da napravimo jedan kao to je Timel Razgovor s Alfonsom nije bio lak ni za mene ni za njega, jer smo imali neku nerazrijeenu stvar otprije est mjeseci, a obojica smo patili od neke vrste mentalnoga mucanja u tekim situacijama. Dogodilo se da sam prilikom jednog od svojih djetinjastih izlijeva bijesa u tiskari, skinuo svoje ime i titulu u impresumu Kronike, to je metaforiki znailo formalno davanje otkaza, a kada se poslije oluja stiala, zaboravio sam

ih ponovno staviti. Nitko to nije primijetio osim Germana Vargasa tek nakon dva tjedna, i to je spomenuo Alfonsu. I za njega je to bilo iznenaenje. Porfirio, ef tiskare, ispripovijedao im je to se zbilo, a oni su se sloili da ostave stvari kakve jesu dok im ja ne iznesem svoje razloge. Na moju nesreu, posve sam na to zaboravio sve do dana kada smo se Alfonso i ja dogovorili da odem iz Kronike. Kada smo zavrili razgovor, pozdravio se sa mnom umirui od smijeha zbog tipino njegove ale, neprikladne, ali neodoljive. - Srea je - ree mi - to ne moramo ak ni izbrisati vae ime iz impresuma. Tek sam se tada sjetio tog incidenta poput uboda noem, i osjetio kako se zemlja otvara pod mojim nogama, ne zbog toga to je Alfonso rekao na tako prikladan nain, nego zato to sam mu to zaboravio objasniti. Alfonso, kao to se moglo oekivati, reagirao je kao odrastao ovjek. Ako je to bila jedina nepravda o kojoj nismo raspravili, nije dolino ostaviti je u zraku bez objanjenja. Ostalo e srediti Alfonso s Alvarom i s Germanom, a ako bismo svi trebali spaavati brod, ja bih se za dva sata mogao i vratiti. Raunali smo na izdavako vijee kao na krajnje sredstvo, poput neke vrste Boje providnosti koju nikada nismo uspjeli posjesti za dugi stol od orahovine u vrijeme velikih odluka. Germanovi i Alvarovi komentari ulili su mi samopouzdanje koje mi je nedostajalo da odem. Alfonso je shvaao moje razloge i primio ih kao olakanje, ali niim nije dao do znanja da bi Kronika mogla propasti zbog mog otkaza. Naprotiv, savjetovao mi je da mirno prebrodim krizu, umirio me idejom da se stvori vrsta baza izdavakoga vijea, i rekao da e me obavijestiti kada se bude moglo uiniti neto to e doista biti vrijedno truda. To je bio prvi znak da je Alfonso prihvaao nevjerojatnu mogunost da Kronika propadne. Tako je i bilo, bez aljenja i bez slave, 28. lipnja, nakon pedeset osam brojeva u etrnaest mjeseci. Ipak, pola stoljea poslije, imam dojam da je taj asopis bio vaan dogaaj u naemu novinarstvu. Nije ostalo nijedno kompletno izdanje, samo prvih est brojeva i nekoliko izrezaka u katalonskoj knjinici don Ramona Vinvesa. Sretna sluajnost za mene bila je to su u kui gdje sam ivio htjeli

promijeniti pokustvo u dnevnom boravku, pa su mi ga ponudili po cijeni javne drabe. Uoi puta, u mom sreivanju rauna s El Heraldom, prihvatili su da mi plate est mjeseci unaprijed za irafu. Dijelom toga novca platio sam Mayitino pokustvo za nau kuu u Cartageni, jer sam znao da ga moja obitelj nee ponijeti iz Sucre, a nije imala sredstava za kupovinu drugoga. Moram spomenuti da je to pokustvo nakon pedeset m godina uporabe jo uvijek u dobrome stanju i da slui svrsi, jer moja zahvalna majka nije dopustila da se proda. Tjedan dana nakon posjeta moga oca preselio sam se u Cartagenu s pokustvom kao gotovo jedinom prtljagom i s malo odjee to sam je nosio na sebi. Za razliku od prvoga puta, znao sam to da radim ako mi neto zatreba, poznavao sam sve to mi je bilo potrebno u Cartageni, i svim sam srcem elio da se moja obitelj dobro osjea, a ja loe, za kaznu zbog slabosti moga karaktera. Kua se nalazila na dobrome mjestu u etvrti Popa, u sjeni povijesnoga samostana koji je uvijek izgledao kao da e se svakoga asa uruiti. etiri spavaonice i dvije kupaonice u prizemlju bile su odreene za roditelje i jedanaestero djece, ja sam bio najstariji, s gotovo dvadeset est godina, a Eligio najmlai, u dobi od pet godina. Svi smo bili lijepo odgojeni prema karipskim obiajima, spavali smo u mreama i na prostirkama na podu, a u krevetima, samo koliko je bilo mjesta. Na prvome katu ivio je stric Hermogenes Sol, brat moga oca, sa svojim sinom Carlosom Martinezom Simahanom. Cijela kua nije bila dovoljna za sve nas, no najamnina je bila umjerena zbog strievih poslova s vlasnicom o kojoj smo znali samo da je vrlo bogata i da se zove Pepa. Moja obitelj, sa svojim neumoljivim darom za alu, ubrzo je pronala savreni naziv za adresu koji je zvuao kao stih: Kua Pepe na rubu Pope. Dolazak djece za mene je misteriozno sjeanje. Svjetlo je nestalo u pola grada, te smo pokuavali urediti kuu u mraku da bi djeca mogla lei. Mi, starija braa, prepoznavali smo se po glasovima, no mlada su se djeca toliko promijenila od moga posljednjega posjeta da su me njihove krupne i tune oi plaile na svjetlu svijea. Zbog

nereda putnih kovega, zaveljaja i objeenih mrea u mraku, patio sam kao da se radilo o kakvom kunom 9. travnju. No najvie me se dojmilo kada sam pokuao pomaknuti neku bezoblinu vreu koja mi je klizila iz ruku. Bili su to posmrtni ostaci bake Tranquiline koje je moja majka iskopala i ponijela da ih pohrani u kosturnici crkve sv. Petra Claverskog, gdje se danas, u istoj grobnici, nalaze i ostaci moga oca i tete Elvire Carrillo. Stric Hermogenes Sol bio je ovjek kojega nam je sama providnost poslala u toj hitnoj situaciji. Imenovali su ga generalnim sekretarom Podrune policije u Cartageni i njegova prva radikalna odredba bila je pronai rupu u zakonu da spasi obitelj. To sam ak i ja radio, zalutali politiar s reputacijom komunista koju nisam zaradio svojom ideologijom nego svojim nainom odijevanja. Bilo je posla za sve. Ocu su dali neki administrativni posao bez ikakve politike odgovornosti. Moga brata Luisa Enriquea imenovali su detektivom, a meni su dali unosan posao u uredima Nacionalnoga popisa stanovnitva to se konzervativna vlada trudila provoditi, moda zato da stekne ideju o tome koliko je ivih protivnika. Moralna cijena bila je za mene opasnija od politike cijene, jer sam ubirao plau svaka dva tjedna, i nisam se pojavljivao u sektoru do kraja mjeseca da bih izbjegao bilo kakva pitanja. Slubeno obrazloenje, ne samo za mene nego i za nekih stotinu i vie zaposlenika, bilo je da se nalazim u povjerenstvu izvan grada. Kavana Moka, nasuprot ureda Popisa stanovnitva, neprestano je bila puna lanih inovnika iz oblinjih sela koji su dolazili samo po plau. Nije mi ostajao nijedan centavo za moje osobne potrebe, jer je cijela moja plaa bila nuna za kuanske potrebe. U meuvremenu, otac me je pokuao upisati na pravni fakultet, i zapanjio se kada je saznao istinu koju sam mu skrivao. Sama injenica da je to saznao toliko me ispunila sreom kao da su mi uruili diplomu. A moja srea bila je jo vea i zato to sam usred svih tih neprilika i zamrenosti napokon naao vremena i prostora da dovrim roman. Kada sam uao u El Universal, osjeao sam se kao da sam se vratio kui. Bilo je est popodne, vrijeme najvee guve, a iznenadna tiina strojeva za slaganje i pisaih strojeva koju je prouzroio moj

dolazak, stisnula mi je grlo. Profesor Zabala, po svojoj mirnoi nalik indijanskoj, ponio se kao da nije prola ni minuta otkada sam ondje zadnji put bio. Kao da nikada nisam otiao, zamolio me je da mu napiem uvodni lanak s kojim je kasnio. Moj je pisai stroj zauzeo neki neiskusni mladi koji je skoro pao zbog velike urbe da mi prepusti mjesto. Prvo to me je iznenadilo bila je potekoa da napiem anonimni lanak s promiljenou uvodnika, nakon dvije godine bezakonja u irafi. Napisao sam jedan list kada je direktor Lopez Escauriaza priao da me pozdravi. Kada sam zavrio lanak, Zabala me je ekao s nekim papiriem na kojemu su bili direktorovi prorauni, i predloio mi plau od sto dvadeset pesosa mjeseno za uvodne lanke. Toliko me se dojmio taj iznos, neobian za to vrijeme i to mjesto, da ak nisam ni odgovorio ni zahvalio, nego samo sjeo da napiem jo dva lanka, opijen osjeajem da Zemlja doista krui oko Sunca. Bilo je to kao da sam se vratio poecima. Iste teme, ispravljane crvenom liberalnom olovkom profesora Zabale, iz kojih je dijelove izreziva-la ista cenzura onoga cenzora koji je ve bio pobijeen pred bogohulnom odvanou redakcije, iste one ponoi uz konjske odreske i prene zelene banane u pilji, i isti nain ustrojstva svijeta do svitanja na etalitu Martires. Rojas Herazo proveo je godinu dana prodavajui slike da bi putovao bilo kamo, sve dok se nije oenio s velikom Rosom Isabelom, i preselio u Bogotu. Na kraju noi sjedao bih da napiem irafu koju sam Y slao u El Heraldo jedinim tada suvremenim nainom - obinom potom, i to uglavnom redovito da bih otplatio dug. ivot s cijelom obitelji, pod nesretnim okolnostima, nije podruje sjeanja nego mate. Roditelji su spavali u spavaonici u prizemlju s nekolicinom najmlaih. etiri sestre ve su osjeale da svaka ima pravo na svoju spavau sobu. U treoj su spavali Hernando i Alfredo Ricardo, za koje se brinuo Jaime, drei ih u stanju pripravnosti svojim filozofskim i matematikim prigovorima. Rita, koja je tada imala oko etrnaest godina, uila je do ponoi na vanjskim vratima pod ulinom rasvjetom da bi tedjela struju. Uila je napamet lekcije, glasno ih pjevajui, draesno i s dobrim

izgovorom koji jo uvijek ima. Mnoge neobinosti u mojim knjigama proizlaze iz tih vjebi itanja u kojima su mazge ile na mlin, pojavljivala se okolada djeaka s malenom kapom, te zagonetka koja se odnosi na pie. Kua je bila ivlja i naroito humanija nakon ponoi, izmeu odlaenja u kuhinju po vodu ili na zahod s tekuim ili neto vrim hitnim sluajevima, ili zbog unakrsnoga vjeanja mrea za spavanje na raznim visinama u hodnicima. ivio sam na drugome katu s Gustavom i Luisom Enriqueom, dok su se stric i njegov sin smjestili u svojoj obiteljskoj kui, a kasnije s Jaimeom koji je bio podvrgnut kazni da ne smije ni o emu propovijedati poslije devet naveer. Jedne nas je noi nekoliko sati dralo budnima cikliko blejanje nekog janjeta siroeta. Gu-stavo je tada ogoreno rekao: - Kao da se radi o svjetioniku. Nikada to nisam zaboravio, jer sam u to vrijeme cijeli niz podudarnosti iz stvarnoga ivota hvatao u letu za svoj roman u nastajanju. Ta je kua bila ivlja od drugih u Cartageni koje su propadale zajedno sa sredstvima obitelji. Traei jeftinije etvrti sputali smo se na drutvenoj ljestvici i na kraju nali kuu u Torilu gdje se nou pojavljivao duh neke ene. Imao sam sreu da ne budem ondje, ali samo svjedoenje roditelja i brae stvorilo mi je toliki uas kao da sam ondje bio. Drijemajui na sofi u dnevnoj sobi prve noi, roditelji su ugledali duha kako iz jedne spavae sobe prelazi u drugu, i ne pogledavi ih, u haljini s crvenim cvjetovima i kratke kose koja je iza uiju bila vezana crvenim vrpcama. Moja je majka opisala ak i boje njezine haljine i model cipela. Otac je poricao da ju je vidio da ne bi ostavio jo vei dojam na suprugu i preplaio djecu, no zbog prisnosti kojom se duh po kui kretao kad bi pao mrak, nije bilo mogue ne primijetiti ga. Moja sestra Margot probudila se jednoga jutra i vidjela ga na rubu svoga kreveta kako je pomno promatra snanim pogledom. No ono to je na nju ostavilo najvei dojam bilo je to da je promatraju iz drugoga ivota. U nedjelju, pri izlasku s mise, jedna je susjeda potvrdila mojoj majci da u toj kui nitko nije ivio ve mnogo godina zbog drskosti duha ene koji se jedanput pojavio u blagovaonici usred dana dok je

obitelj ruala. Sutradan je majka, zajedno s dva najmlaa sina, otila potraiti kuu u koju bi se preselili i pronala je za etiri sata. Meutim, bilo je potrebno mnogo truda da veinu brae uvjeri kako se duh umrle ene nee preseliti s njima. U kui na rubu Pope, unato vremenu to sam ga imao napretek, pisao sam s toliko zadovoljstva da su mi dani bili prekratki. Onamo je ponovno doao Ramiro de la Espriella sa svojom diplomom doktora zakona, vie politiar no ikada prije, i oduevljen novim romanima koje je proitao. Naroito romanom Koa Curzia Malapartea koji je te godine postao kljuna knjiga za moju generaciju. Snaga proze, mo inteligencije i neumoljivo poimanje suvremene povijesti dralo nas je budnima do svitanja. No vrijeme nam je pokazalo kako je Malaparte bio predodreen da bude koristan primjer za sasvim razliite vrline od onih kojima sam teio, i koje su naposljetku unitile sliku o njemu. Bilo je to posve suprotno onome to nam se istodobno dogaalo s Albertom Camusom. Obitelj De la Espriella ivjela je tada u naoj blizini, te su iz svog obiteljskog vinskog podruma potkradali nedune boce i donosili ih k nama. Protivno savjetima don Ramira Vinvesa itao bih tada duge ulomke svoje proze njima i brai, onako kako su bili napisani, bez ispravaka, i na istim listovima tiskarskoga papira na kojima sam pisao sve drugo u besanim noima u El Universalu. Tih su se dana vratili Alvaro Muti i Gonzalo Mallarino, no osjeao sam uzburkanu plahost pri pomisli da ih zamolim da proitaju moje nedovrene biljeke koje jo nisu imale ni naslov. Htio sam se zatvoriti i raditi bez predaha da bih napravio prvu kopiju u slubenoj verziji prije posljednje korekcije. Imao sam nekih etrdesetak stranica vie od predvienih, i jo nisam slutio da bi to mogla biti velika prepreka. Ubrzo sam saznao: ja sam rob perfekcionizma koji me prisiljava da unaprijed napravim plan o veliini knjige, s tonim brojem stranica za svaki odlomak i za knjigu u cjelini. Samo jedna uoljiva greka u tim proraunima primorala bi me da o svemu ponovno promislim, jer me ak jedna tipografska greka uzbuni kao da se radi o kreativnoj greki. Mislio sam da je takva apsolutna metoda posljedica pretjerane

odgovornosti, ali danas znam da je to bio obian teror, potpun i fiziki. Za razliku od toga, i jo jednom ne posluavi Ramona Vinvesa, poslao sam Gustavu Ibarri kompletnu prvu verziju kada sam mislio da je gotova, iako jo uvijek nisam imao naslov. Dva dana poslije pozvao me u svoju kuu. Naao sam ga u stolcu za ljuljanje, ispletenom od lijana, na terasi koja gleda na more, preplanulog od sunca i u odjei za plau, i dirnula me njenost kojom je milovao moje stranice dok je sa mnom razgovarao. Bio je pravi uitelj koji mi nije drao predavanje o knjizi, ni govorio je li dobra ili loa, nego mi prikazivao njezine etike vrijednosti. Kada je zavrio, zadovoljno me promotrio i zakljuio svojom svakidanjom iskrenou. - Ovo je mit o Antigoni. Po mojemu izrazu vidio je da nisam nita shvatio, pa je s police skinuo Sofoklovu knjigu i proitao mi ono to je elio rei. Dramatinost u mome romanu doista je u svojoj biti bila istovjetna dramatinosti u Antigoni, kojoj je bilo zabranjeno pokopati tijelo njezina brata Polinika jer je tako naredio njihov stric, kralj Kreont. Ja sam proitao Edipa na Kolonu iz knjige koju mi je Gustavo poklonio kada smo se upoznali, ali sam se slabo sjeao mita o Antigoni da bih ga mogao rekonstruirati u drami koja se odvijala na plantaama banana, i to s takvim emocionalnim slinostima kojih dotad uope nisam bio svjestan. Osjetio sam uznemirenost u srcu zbog sree i razoaranja. Te sam noi ponovno proitao to djelo s neobinom primjesom ponosa i boli, jer sam se u dobroj namjeri poklopio s tako velikim piscem, i istodobno osjeao stid zbog plagijata. Nakon tjedan dana burnih kriza odluio sam napraviti neke duboke izmjene koje bi spasile moju dobru namjeru, jo uvijek ne shvaajui nadljudsku tatinu u tome inu preoblikovanja svoje knjige samo zato da ne bi nalikovala Sofoklu. Naposljetku rezigniran, osjetio sam moralno pravo da upotrijebim jednu svoju reenicu kao epigraf iz potovanja, pa sam tako i uinio. Selidba u Cartagenu na vrijeme nas je zatitila od tekoga i opasnoga pogoranja situacije u Sucreu, no veina prorauna pokazala se iluzornima, koliko zbog malih prihoda, toliko i zbog

velike obitelji. Majka je govorila da djeca siromaha jedu vie i rastu bre od djece bogatih, a naa kua bila je dovoljan primjer da to potkrijepi. Plae sviju nas nisu bile dovoljne za miran ivot. S vremenom su i ostali stekli svoja zvanja. Jaime je zbog druge obiteljske zavjere postao inenjer graevine i bio jedini u obitelji koji je cijenio diplomu kao plemiku titulu. Luis Enrique je postao strunjak za knjigovodstvo, a Gustavo je diplomirao topografiju, no obojica su i dalje svirali iste gitare i pjevali tue serenade. Yiyo nas je zarana iznenadio vrlo odreenom knjievnom vokacijom i snanim karakterom koji se rano iskazao, ve s pet godina, kada smo ga uhvatili kako pokuava zapaliti ormar jer je elio vidjeti kako vatrogasci gase vatru u kui. Kasnije, kada su njega i njegova brata Cuquia stariji kolege u koli pozvali da pue marihuanu, Yiyo je prestraeno odbio. Cuqui, naprotiv, koji je oduvijek bio znatieljan i nepromiljen, duboko je udahnuo. Nekoliko godina kasnije, kao brodolomac u movari droge, pripovijedao mi je da je nakon tog prvog putovanja rekao: Sranje! Nita vie u ivotu ne elim raditi osim ovoga. U sljedeih etrdeset godina, u jednoj strasti bez budunosti, nije inio nita drugo osim ispunjavanja zavjeta umiranja po svojim zakonima. U pedeset drugoj godini izgubio se u svom umjetnom raju i doivio jaki infarkt. Nanchi, najmirniji ovjek na svijetu, ostao je u vojsci nakon obaveznog sluenja vojnoga roka, isticao se u svim vrstama modernog oruja te sudjelovao u brojnim vojnim manevrima, ali nikada nije imao priliku sudjelovati u jednom od naih mnogih kroninih ratova. Tako se, kada je napustio vojsku, zadovoljio slubom vatrogasca, ali ni tamo nije imao priliku ugasiti nijedan poar u vie od pet godina. Ipak, nikada se nije osjeao frustrirano jer je imao velik smisao za humor, zbog ega je u naoj obitelji bio poznat kao majstor trenutanih ala, i to mu je omoguavalo da bude sretan samo zbog injenice da je iv. U najteim godinama siromatva Yiyo je postao pisac i novinar samo snagom volje, a da nikada nije puio, ni popio aicu vie u svom ivotu. Njegova silovita knjievna vokacija i tiha kreativnost borile su se s nevoljama. Umro je u pedesetetvrtoj godini, imajui

vremena da objavi samo jednu knjigu s vie od esto stranica, koja je obuhvaala izvanredno istraivanje o tajnom ivotu romana Sto godina samoe, na kojemu je radio godinama a da to nisam znao, i da nikada izravno nije zatraio nijedan podatak od mene. Dok je jo bila djevojka, Rita je znala iskoristiti lekcije tuih gorkih iskustava. Kada sam se vratio u roditeljsku kuu nakon dugog izbivanja, naao sam je kako pati u istome istilitu kao i sve druge djevojke zbog ljubavi prema naoitom, ozbiljnom i pristojnom crnokosom mladiu, jer jedina nepodudarnost medu njima bila su dva i pol pedlja visine. Te iste noi naao sam oca kako slua vijesti u mrei u spavaoj sobi. Stiao sam ton radija, sjeo na krevet ispred njega i upitao ga svojim pravom prvorodenoga o tome to se dogaa s Ritinim ljubavima. On je ispalio odgovor koji je zacijelo ve odavno imao spreman. - Jedino to se dogaa jest to da je tip lopov. Upravo ono ega sam se bojao. - Lopov, zato? - upitah. - Lopov, lopov - ree on, jo uvijek me ne pogledavi. - Ali to je ukrao? - upitah nemilosrdno. Jo uvijek me nije pogledao. - Dobro - uzdahnuo je naposljetku. - Nije nita ukrao, ali jedan njegov brat uhien je zbog krae. - Onda nema problema - rekoh mu kretenski jednostavno - jer se Rita ne eli udati za toga, nego za onoga koji nije uhien. Nije nita odvratio. Njegovo potenje, stavljeno na probu, premailo je sve granice nakon prvoga pitanja jer je i on znao da glasine o uhienome bratu Ritina izabranika nisu tone. Bez drugih argumenata, pokuao se uhvatiti za mit o dostojanstvu. - Dobro, ali neka se odmah vjenaju, ne elim duge zaruke u ovoj kui. Moj je odgovor bio trenutan i toliko nemilosrdan da zbog toga jo uvijek alim: - Sutra, rano ujutro. - ovjee! Ne treba pretjerivati - odgovorio je uznemireno otac, ali ve s prvim smijekom. - Ta djevojka ak nema to odjenuti. Posljednji put kada sam vidio tetu Pa, imala je gotovo devedeset

godina, a bilo je to jednoga vruega popodneva kada je stigla u Cartagenu bez najave. Dola je brzim taksijem iz Riohache sa kolskom torbom, u crnini i s nekakvom crnom krpom kao turbanom. Ula je sretna, rairenih ruku i povikala svima: - Dola sam se pozdraviti jer u uskoro umrijeti. Primili smo je ne samo zato to je bila naa teta, nego i zato to smo znali koliko je dobro poznavala svoj odnos sa smru. Ostala je u kui ekajui svoj as u sobici za poslugu, jedinoj koju je prihvatila da u njoj spava, i ondje je umrla kao svetica u dobi koju smo mi procijenili na sto i neto godina. To je bilo najintenzivnije doba u El Universalu. Zabala me je svojom politikom mudrou vodio u pisanju da bi moji lanci mogli iskazati ono to je trebalo rei bez prepreka cenzorove olovke, i prvi se put poeo zanimati za moju staru ideju da piem reportae. Ubrzo se pojavila stra-hotna tema o turistima koje su napadali morski psi na plaama u Mar-belli. No potom se dogodilo neto vrlo originalno u gradu - ponueno je pedeset pesosa za svakog mrtvog morskog psa, tako da sutradan nije bilo dovoljno bademovih grana da bi se na njima objesili i izloili svi morski psi koji su tijekom noi ulovljeni. Hector Rojas Herazo, umirui od smijeha, napisao je u Bogoti, u svojoj novoj kolumni u listu El Tiempo, podrugljiv lanak o tome kako se u lovu na morske pse primjenjuje starinski nain povlaenja repe za lie. To mi je dalo ideju da napiem reportau o nonome lovu. Zabala me je oduevljeno podrao, no moj neuspjeh poeo je pri samome trenutku ukrcavanja, kada su me upitali jesam li plovio, a ja sam odgovorio da nisam, bojim li se mora, a istina je da sam se bojao, no rekao sam da se ne bojim, i na kraju, znam li plivati - to su trebali najprije pitati - ali se nisam usudio slagati da znam. No ipak sam, na vrstome tlu, u razgovoru s mornarima saznao da ribari idu do Bocas de Cenize, osamdeset devet nautikih milja od Cartage-ne, i vraaju se nakrcani nedunim morskim psima da bi ih prodali kao zloince za pedeset pesosa. Velika vijest rasprila se istoga dana, a ja sam izgubio iluziju o pisanju reportae. Umjesto nje objavio sam svoju priu broj osam: Nabo, crnac kojega su aneli ekali. Barem dva ozbiljna

kritiara i moji strogi prijatelji iz Barranquille procijenili su je kao dobru promjenu smjera. Ne vjerujem da je moja politika zrelost bila dostatna da bi utjecala na mene, no istina je da sam ponovno doivio slian pad kao ranije. Osjeao sam da sam duboko zaglibio jer je moja jedina zabava bila doeki-vanje zore i pjevanje s pijancima u Las Bovedas de las murallas, a to su bili bordeli u koje su zalazili vojnici u kolonijalno doba, i kasnije ozloglaen politiki zatvor. General Francisco de Paula Santander tu je odsluio kaznu od osam mjeseci prije no to su ga njegovi kolege po uvjerenju i oruju prognali u Evropu. uvar tih povijesnih relikvija bio je jedan umirovljeni slagar koji se sastajao sa svojim zaposlenim kolegama nakon zakljuivanja novina da bi svaki dan proslavili novi dan s demionom ilegalnoga bijeloga ruma koji su svojim umijeem spravljali lupei. To su bili ueni tiskari po svojoj obiteljskoj tradiciji, dramatini jezikoslovci i veliki pijanci subotom. Prikljuio sam se njihovu udruenju. Najmlai medu njima zvao se Guillermo Davila i ostvario je junaki pothvat zaposlivi se na obali unato nepopustljivosti nekih podrunih voda koji su se protivili da u udruenje prime cachacose. Moda je u tome uspio zbog umijea svoga umijea jer je, osim to je dobro radio i bio drag, izvodio i uda. Oaravao nas je maginim doskoicama pri kojima su izlazile ive ptice iz ladica u uredima, ili bi nam u bijeli papir pretvarao onaj na kojemu smo napisali uvodni lanak to smo ga predali tono prije zakljuivanja lista. Profesor Zabala, vrlo ozbiljan u svojim dunostima, na trenutak bi zaboravio na Paderevvskoga i na proletersku revoluciju, i zatraio aplauz za arobnjaka s uvijek suzdranim upozorenjem da to bude zadnji put, to on nikada nije posluao. Za mene je to dijeljenje svakodnevne rutine s jednim arobnjakom bilo kao da sam napokon otkrio stvarnost. Jednog od tih svitanja u Las Bdvedasu, Davila mi je ispripovijedao o svcjoj ideji da stvori novine veliine dvadeset etiri puta dvadeset etiri centimetra, dakle, od pola novinskoga lista, koje bi se dijelile zabadava w u popodnevnim satima, u vrijeme najveega metea kada se

zatvaraju trgovine. To bi bile najmanje novine na svijetu i mogle bi se proitati u deset minuta. Tako je i bilo. Zvale su se Comprimido; ja bih ih napisao do jedanaest sati, za sat vremena, a Davila bi ih za dva sata sloio i tiskao, dok ih je dijelio neki odvani prodava koji nije imao daha ni da vikne naslov vie puta. Novine su izile 18. rujna 1951, i nemogue je zamisliti vei i krai uspjeh: tri broja u tri dana. Davila mi je priznao da ak ni uz pomo crne magije ne bi mogao smisliti tako veliku ideju o novinama s tako niskom cijenom, koje stanu na tako mali prostor, naprave se za tako malo vremena i nestanu tako brzo. Najudnije je to to sam tijekom drugoga dana na trenutak pomislio, opijen arom fanatika koji su ih razgrabili na ulici, da mogu na tako jednostavan nain doi do rjeenja za svoj ivot. San je trajao do etvrtka kada nam je upravitelj pokazao da moemo izdati jo jedan broj prije bankrota, iako smo odluili objaviti komercijalne oglase, no oni su morali biti tako maleni i tako skupi da za to nije bilo razumnoga rjeenja. Upravo ta koncepcija lista, koja se osnivala na njegovoj veliini, povlaila je za sobom matematiku klicu njegove propasti: to se vie prodavao, to je bio manje isplativ. Ostao sam visjeti u zraku. Preseljenje u Cartagenu bilo je prikladno i korisno nakon iskustva s Kronikom, a jo sam usto imao vrlo povoljne okolnosti za pisanje Lia na vjetru, pogotovo zbog kreativne groznice koja je vladala u naoj kui gdje je ono najneobinije uvijek izgledalo mogue. Dovoljno je da se prisjetim samo jednoga ruka za kojim smo razgovarali s ocem o potekoama mnogih pisaca da piu o svojim sjeanjima kada se vie nisu sjeali niega. Cuqui, koji je tada imao samo est godina, izvukao je krajnje iskren zakljuak: - Onda - rekao je - pisac najprije mora pisati o svojim sjeanjima, dok se jo svega sjea. Nisam se usudio priznati da mi se s Liem na vjetru dogaa isto to i s Kuom - tehnika pisanja poela me zaokupljati vie od same teme. Nakon godine dana rada s tolikim oduevljenjem, djelo mi se pokazalo kao kruni labirint bez ulaza i izlaza. Danas mislim da znam zato je to bilo tako. Kostumbrizam, koji je na svojim poecima ponudio vrlo dobre primjere, na kraju je fosilizirao ak i

velike nacionalne teme koje su ga pokuavale izvui kroz izlaze u sluaju opasnosti. Zapravo se radilo o tome da vie ni na trenutak nisam podnosio neizvjesnost. Nedostajala mi je samo provjera podataka i odreivanje stila prije zavrne toke, a ipak nisam osjeao da djelo die. No, toliko sam zaglibio u dugotrajnome radu u mraku da sam vidio kako djelo propada, ne znajui gdje je napuklo. Najgore je bilo to to mi u toj fazi pisanja nitko nije mogao pomoi, jer pukotine nisu bile u tekstu ve u meni, i samo sam ja mogao imati oi da ih vidim i srce da zbog njih patim. Moda sam zbog tog razloga i prestao pisati irafu, ne brinui se naroito kada u listu El Heraldo isplatiti novac koji su mi unaprijed dali za kupovinu pokustva. Naalost, ni darovitost, ni borba, kao ni ljubav, nisu bili dovoljni da unite siromatvo. Sve je bilo na njegovoj strani. Ured za popis stanovnitva zatvorio se za godinu dana, a moja plaa u El Universalu nije bila dovoljna. Nisam se vratio na pravni fakultet unato otroumnosti nekih profesora koji su se urotili da me poguraju naprijed, protivno mojemu nezanimanju za njihovo zanimanje i nauku. Novac sviju nas nije bio dovoljan za kuu, a praznina je bila tako velika da moj prihod nikada nije bio dostatan, no nedostatak iluzija pogaao me vie od nedostatka novaca. - Ako moramo svi potonuti - rekao sam za rukom jednog odluujueg dana - dopustite da se spasim da bih vam pokuao poslati makar amac na vesla. Tako sam se u prvome tjednu prosinca ponovno preselio u Barranquillu, na razoaranje svih, ali sa sigurnou da e amac stii. Moe se samo zamisliti koliko se Alfonso Fuenmayor zaudio kada me ugledao kako nenajavljeno ulazim u na stari ured El Heralda, jer je Kronika ostala bez sredstava. Pogledao me kao utvaru iza svojeg pisaeg stroja, i uznemireno povikao: - to, dovraga, ovdje radite bez najave! Malo sam puta u ivotu dao odgovor koji je bio tako blizu istini: - Dolo mi je do grla, majstore. Alfosno se umirio. - Ah, dobro! - odvratio je na onaj svoj stari nain, i izrekao najkolumbijskiji stih iz nacionalne himne. - Sreom, tako cijelo ovjeanstvo iza reetaka cvili.

Nije pokazao ni najmanje znatielje za razlog moga dolaska. Uinilo mu se da je to telepatija, jer je posljednjih mjeseci, svaki put kad bi se zapitao to je sa mnom, neto u njemu odgovaralo da u svakoga asa doi i ostati. Sav sretan ustao je iza pisaega stola i odjenuo jaknu, jer sam mu pao kao dar s neba. Kasnio je pola sata na neki dogovor, a kako nije dovrio uvodni lanak za sutradan, zamolio je mene da ga zavrim. Jedva sam ga dospio pitati koja je tema, a on mi je iz hodnika uurbano dobacio, uz tipinu smjelost za prijatelje: - Proitajte pa ete vidjeti. Sutradan su ponovno bila dva pisaa stroja jedan nasuprot drugome u uredu El Heralda, i ja sam ponovno pisao irafu za istu stranicu. I, w naravno, za istu plau! I u istim prisnim prilikama s Alfonsom, jer su mnogi uvodni lanci imali njegove i moje odlomke, i bilo ih je nemogue razlikovati. Neki studenti novinarstva, ili knjievnosti, pokuali su kasnije u arhivi pronai razliku medu njima, ali u tome nisu uspjeli, osim u sluajevima s posebnim temama, i to ne zbog stila nego zbog kulturne informacije. U krmi Trei ovjek zaboljela me loa vijest da su ubili naega prijatelja lopova. Jedne noi, kao i obino, iziao je da obavi svoj posao, i jedino to se o njemu saznalo bez veih pojedinosti, bilo je to da je dobio metak u srce u kui u kojoj je krao. Tijelo je prepoznala njegova starija sestra, jedini lan obitelji, a samo smo mi i vlasnik krme prisustvovali milosrdnom pokopu. Ponovno sam odsjeo u kui sestara Avila. Meira Delmar, koja mi je opet bila susjeda, i dalje je svojim mirnim nonim zabavama proiavala moje loe noi iz kavane El Gato Negro. Ona i njezina sestra Alicia doimale su se kao blizanke po svome ponaanju, a i po tome to su uspijevale da nam vrijeme prostruji kada smo s njima. Na neki vrlo posebni nain i dalje su bile prisutne u grupi. Bar jednom godinje pozivale su nas za stol s biranim arapskim jelima, koja su nam hranila duu, a u njihovoj kui odvijale su se i neobine zabave sa slavnim gostima, od poznatih umjetnika svih vrsta do izgubljenih pjesnika. ini mi se da su one, zajedno s profesorom Pedrom Viabom, dovele u red moju zabludjelu za-nesenost

glazbom, i uvukle me u sretnu druinu umjetnike sredine. Danas mi se ini da mi je Barranquilla pruala bolju perspektivu za Lie na vjetru, jer im sam ponovno imao stol s pisaim strojem, poeo sam novom snagom raditi na ispravcima. Tih sam se dana odvaio pokazati grupi prvu itljivu verziju iako sam znao da nije dovrena. Toliko smo o njoj razgovarali da je svako upozorenje bilo suvino. Alfonso je dva dana pisao preda mnom, a da je ak nije ni spomenuo. Potkraj treega dana, kada smo zavrili svoje zadatke, stavio je na pisai stol rastvorenu verziju i proitao stranice koje je oznaio komadiima papira. Vie no kritiar, doimao se kao istraiva nedosljednosti i proiiva stila. Njegove su primjedbe bile toliko otroumne da sam ih sve primijenio, osim jedne koja se njemu uinila besmislenom, ak i kada sam mu objasnio da je to bila stvarna epizoda iz moga djetinjstva. - ak je i stvarnost nejasna kada je knjievnost loa - rekao mi je umirui od smijeha. German Vargas nije odmah davao komentare ako bi tekst bio dobar, nego smireno miljenje koje je zavravao usklikom: - Fantastino! No jo je iduih dana nasumce izbacivao nizove ideja o knjizi, koje bi u njegovim otroumnim prosudbama dosegnule vrhunac u nekoj noi banenja. Ako mu se prva verzija ne bi uinila dobrom, nasamo bi se sastao s autorom i rekao mu to takvom iskrenou i elegancijom da poetniku ne bi preostalo drugo nego zahvaliti mu svim srcem unato elji za plakanjem. No to nije bio moj sluaj. Jednoga dana, kada sam se tome najmanje nadao, German mi je kroz alu izrekao istinu o mojim prvim verzijama koja mi je stavila srce na mjesto. Alvaro je nestao iz ]apya bez ikakva znaka ivota. Gotovo tjedan dana poslije, kada to nisam oekivao, preprijeio mi je put svojim automobilom na etalitu Bolivar, i povikao kao to je samo on znao: - Uite, majstore, da vas dokraja unitim! Bila je to njegova anestezijska reenica. Vozili smo se okolo bez nekog odreenog cilja, po trgovakom sreditu i po pasjoj vruini, dok je Alvaro izvikivao uglavnom emocionalnu, ali vrlo dojmljivu

analizu svoga itanja. Prekidao bi to svaki put kad bi ugledao nekog znanca na ploniku da mu dovikne kakvu srdanu ili aljivu besmislicu, i potom nastavljao zaneseno prosuivanje glasom kretavim od napora, razbaruene kose i izbezumljena pogleda kao da me gledao kroz reetke nekakva panoptikuma. Zavrili smo pijui ledeno pivo na terasi Los Al-mendrosa, trpei fanatike Juniora i Sportinga na ploniku preko puta, da bi nas na kraju preplavila lavina goropadnika koji su kuljali sa stadiona, gubei dah u uvredama to su ih jedni drugima nanosili. Jedino odreeno miljenje o prvoj verziji moje knjige doviknuo mi je Alvaro u posljednji as kroz prozor automobila: - U svakom sluaju, majstore, jo uvijek vam je ostalo mnogo od kostumbrizma! Zahvalno sam mu uzvratio: - Ali od onoga dobroga, od Faulknera! A on je zavrio sve ono neizreeno i nepromiljeno, smijui se grohotom: - Ne budite kurvin sin! Pedeset godina kasnije, svaki put kad se sjetim toga popodneva, ponovno ujem prtei grohot koji je odjekivao kao kamenje na uarenoj ulici. Postalo mi je jasno da se njima trojici sviao roman, uz osobno i mogue opravdano suzdravanje, ali to nisu izravno izrekli moda zato to im se to uinilo prejednostavnim. Nitko nije govorio o objavljivanju, to je takoer bilo vrlo tipino za njih, jer im je najvanije bilo dobro pisanje. Sve ostalo bila je stvar izdavaa. Drugim rijeima, ponovno sam se nalazio u naoj staroj Barranquilli, no, naalost, bio sam svjestan da vie nemam volje nastaviti pisati ira/. Zapravo sam ispunio taj zadatak svakodnevnoga tesanja da bih nauio pisati od nule, krvavo tvrdoglavo i pretenciozno, i da bih postao jedan drukiji pisac. U mnogim sluajevima nisu mi odgovarale teme, pa sam ih mijenjao i uzimao druge kad bih postajao svjestan da im jo nisam dorastao. U svakom sluaju bila je to vrlo vana vjeba za moje sazrijevanje kao pisca, s ugodnom milju da je to tek materijal na kojemu sam se hranio, bez ikakve druge bitne obveze.

Samo traenje svakodnevnih tema ogoravalo me je prvih mjeseci. Nije mi ostajalo vremena nizato drugo - gubio sam sate njukajui po drugim novinama, pravio biljeke za vrijeme privatnih razgovora, skretao u fantazije koje su me muile u snovima, dok mi ususret ne bi doao stvaran ivot. U tom pogledu moje najsretnije iskustvo dogodilo se jednoga popodneva kada sam usput, iz autobusa, vidio jednostavan natpis na nekoj kui: Prodaju se pogrebne palme. Moj prvi poriv bio je da pozvonim da bih saznao pojedinosti toga otkria, ali me je svladala bojaljivost. Tako me je sam ivot pouio da je najkorisnija tajna za pisanje nauiti itati hijeroglife stvarnosti, ne kucajui na vrata da bi se ita pitalo. To mi je postalo jo jasnije kada sam nedavnih godina ponovno iitavao vie od etiristo irafa, i usporeivao ih s nekim literarnim tekstovima koje su one potaknule. Za Boi je na odmor stigao stoer El Espectadora, poevi od generalnog direktora don Gabriela Cane sa svim njegovim sinovima: Luisom Gabrielom, koji je bio upravitelj, Guillermom kao zamjenikom direktora, Alfonsom kao zamjenikom upravitelja, i Fidelom, najmlaim, poetnikom u svemu. S njima je doao Eduardo Zalamea, Uliks, koji je za mene bio od posebne vanosti jer je objavio moje prie i osvrt na njih. Obiavali su zajedno provoditi prvi tjedan u novoj godini na kupalitu Pradomar, pedesetak kilometara od Barranquille, gdje su na juri zauzimali bar. Jedino ega se s odreenom sigurnou u cijeloj toj zbrci sjeam jest da je fizika pojava Uliksa bila za mene veliko iznenaenje u ivotu. esto sam ga viao u Bogoti, najprije u El Molinu, a zatim godinama poslije u El Automdticu, i ponekad na zabavama profesora De Greiffa. Sjeao sam se njegova nepovjerljivog izraza i metalnoga glasa, zbog ega sam izvukao zakljuak da je prgavac, to su zacijelo mislili i svi dobri itai na sveuilitu. Zato sam ga u nekoliko navrata izbjegavao da ne bih naruio sliku koju sam o njemu izmislio za svoju osobnu uporabu. Prevario sam se. Bio je jedan od najsrdanijih i najljubaznijih ljudi kojih se sjeam, iako shvaam da mu je bio potreban poseban povod u duhu ili u srcu. Njegova ljudska tvar nije imala nita zajedniko s don Ramonom

Vinvesom, Alvarom Mutisom ili Leonom de Greiffom, ali je s njima dijelio uroenu sposobnost majstora u svakome asu, i rijetku sreu da je proitao sve knjige koje je trebalo proitati. S braom Cano - Luisom Gabrielom, Guillermom, Alfonsom i Fidelom - bio sam vie nego prijatelj kada sam kao urednik radio u El Espec-tadoru. Bilo bi presmiono pokuati se sjetiti nekih dijelova tih razgovora sviju protiv svih u noima u Pradomaru, ali bi isto tako bilo nemogue zaboraviti njihovu nepodnoljivu ustrajnost na smrtonosnim bolestima novinarstva i knjievnosti. Uinili su me svojim, kao da sam njihov osobni pripovjeda kojega su oni otkrili i za sebe prisvojili. Nisam se alio, jer u tom loem ivotnom trenutku nisam imao nikakvu ideju o tome kakva e biti moja sudbina, ni hoe li mi biti dano da je izaberem. Alvaro Muti, oduevljen oduevljenjem brae Cano, vratio se u Barranquillu kada su ga imenovali efom za odnose s javnou u tvrtki Esso Colombiana i pokuao me uvjeriti da odem s njim raditi u Bogotu. No njegov pravi zadatak bio je mnogo dramatiniji: zbog grozne greke nekoga lokalnog koncesionara napunili su spremnike na aerodromu benzinom za automobile umjesto kerozinom, a nezamislivo je da bi avion napunjen takvim gorivom mogao ikamo stii. Mutisov zadatak bio je popraviti greku u apsolutnoj tajnosti prije zore, tako da slubenici aerodroma nita ne primijete, a jo manje novinari. Tako je i uinjeno. Gorivo je bilo zamijenjeno za etiri sata za vrijeme kojih smo ispijali dobro uvane viskije u odjeljcima lokalnoga aerodroma. Ostalo nam je vremena da razgovaramo o svemu, no jedna je tema za mene bila nezamisliva -da bi izdava Losada u Buenos Airesu mogao objaviti roman koji sam ja upravo dovravao. Alvaro Muti je to saznao izravno preko novog upravitelja te izdavake kue u Bogoti, Julia Cesara Villegasa, bivega ministra vlade u Peruu koji je odnedavno imao azil u Kolumbiji. Ne sjeam se veeg uzbuenja. Izdavaka kua Losada bila je medu najboljima u Buenos Airesu. Ona je ispunila izdavaku prazninu to ju je prouzrokovao panjolski graanski rat i svakodnevno nas hranila tako zanimljivim i neobinim novostima da smo jedva imali vremena da ih proitamo. Njezini prodavai dolazili su nam

redovito s knjigama koje smo naruivali i primali kao poiljke sree. Sama pomisao da bi oni mogli objaviti Lie na vjetru izbezumljivala me je. Samo to sam se u avionu opskrbljenome pravim gorivom oprostio od Mutisa, otrao sam do urednitva da napravim reviziju originala. Sljedeih sam se dana tijelom i duom posvetio grozniavom pregledavanju teksta koji mi je lako mogao iskliznuti iz ruku. Tekst nije imao vie od sto dvadeset listova s dvostrukim proredom, no napravio sam toliko ispravaka, izmjena i dodataka da nikada nisam saznao je li postao vei ili manji. German i Alfonso ponovno su proitali najkritinije dijelove i bili su toliko dobra srca da mi ne daju primjedbe koje ne bi bilo mogue unijeti. U tom stanju uzbuenja pregledao sam konanu verziju otvorena srca i donio smirenu odluku da ne objavim roman. To e ubudue biti moja manija. Kad bih se jednom osjetio zadovoljnim sa zavrenom knjigom, ostajao bi mi neutjean dojam da neu moi napisati drugu bolju. Sreom, Alvaro Muti je posumnjao to bi mogao biti uzrok mome odugovlaenju te je doletio u Barranquillu da uzme jedini isti original i poalje ga u Buenos Aires, ne dajui mi vremena za posljednje itanje. Jo nisu postojale fotokopije i ostala mi je samo prva verzija s ispravci-ma na marginama i dodacima medu recima u drugim bojama da bi se izbjegla zbrka. Bacio sam je u smee i nisam naao mira za vrijeme dva duga mjeseca koliko je odgovoru trebalo da stigne. Jednog su mi dana u El Heraldu predali pismo koje se zametnulo u uredu glavnoga urednika. Logotip izdavake kue Losada iz Buenos Ai-resa sledio mi je srce, no zbog srameljivosti ga nisam otvorio ondje nego u svojoj privatnoj sobici. Zahvaljujui tome, nisam se morao praviti hrabrim u suoavanju s obavijeu da je Lie na vjetru odbijeno. I nije mi bilo potrebno proitati cijelu presudu da bih osjetio snaan udar zbog ega sam u tom asu pomislio da u umrijeti. Pismo je bila vrhovna presuda don Guillerma de Torra, predsjednika izdavakoga vijea, potkrijepljena nizom jednostavnih argumenata u kojima su odzvanjali nain izraavanja, zanos i

dostatnost bijelaca iz Kasnije. Jedina utjeha bilo je iznenaujue zavrno priznanje: Autoru treba priznati njegovu izvanrednu nadarenost promatraa i pjesnika. Ipak, jo me danas udi da su mi, uz zaprepatenje i stid koje sam osjetio, ak i najotrije primjedbe izgledale prikladne. Nikada nisam napravio kopiju ni saznao gdje je zavrilo pismo poto je nekoliko mjeseci kruilo medu mojim prijateljima u Barranquil-li koji su pribjegli svim moguim ljekovitim nainima da bi me pokuali utjeiti. Naravno, kada sam pokuao nabaviti kopiju toga pisma da dokumentiram svoja sjeanja, pedeset godina poslije, nije mu bilo traga u izdavakoj kui u Buenos Airesu. Ne sjeam se da li je to objavljeno kao vijest, iako mi to nikada nije bila namjera, ali znam da mi je bilo potrebno dosta vremena da bih doao k sebi poto sam se ispucao i napisao gnjevno pismo koje je bilo objavljeno bez moga doputenja. To iskazivanje nepovjerenja priinilo mi je najveu bol, ali sam naposljetku odluio izvui ono korisno u presudi, popraviti sve to se dalo popraviti prema mome kriteriju, i nastaviti dalje. Najbolji poticaj pruila su mi miljenja Germana Vargasa, Alfonsa Fuenmavora i Alvara Cepede. Alfonsa sam naao u nekoj gostionici na trnici u kojoj je otkrio oazu za itanje usred trgovakih poslova. Pitao sam ga da li da ostavim roman kakav jest, ili da mu pokuam promijeniti strukturu, jer mi se inilo da sam u drugoj polovici izgubio napetost iz prve. Alfonso me je pomalo nestrpljivo sasluao i izrekao svoj sud. - Gledajte, majstore - rekao mi je na kraju kao pravi majstor Guillermo de Torre je tako cijenjen kao to se i smatra, ali mi se ne ini da je naroito u toku sa suvremenim romanom. Prilikom drugih usputnih razgovora tih dana utjeio me je time to je Guillermo de Torre odbio original zbirke Boravak na Zemlji Pabla Ne-rude 1927. godine. Fuenmavor je smatrao da bi sudbina moga romana mogla biti drukija da ga je proitao Jorge Luis Borges, ali bi zauzvrat teta bila vea da je i on odbio moj roman. - Nemojte se vie muiti - zakljuio je Alfonso. - Va je roman tako dobar kao to nam se i ini, a jedino to morate uiniti jest da odmah nastavite pisati.

German, koji je bio vjeran svojoj umjerenosti, uinio mi je uslugu da ne pretjeruje. Njegovo je miljenje bilo da roman nije ni tako lo da se ne bi mogao objaviti na jednome kontinentu u kojemu je ta knjievna vrsta bila u krizi, ni tako dobar da bi mogao prouzroiti meunarodni skandal u kojemu bi jedini gubitnik bio nov i nepoznat autor. Alvaro Cepeda je saeo sud Gillerma de Torre, podignuvi svoju drugu izvrsnu spo-men-plou: - panjolci su vrlo grubi. Kada sam shvatio da nemam nijednu istu kopiju romana, izdavaka kua Losada obavijestila me je preko tree ili etvrte osobe da u pravilu ne vraaju originale. Sreom, Julio Cesar Villegas napravio je jednu kopiju prije no to je poslao original u Buenos Aires, te mi ju je poslao. Tada sam zapoeo novo prepravljanje, drei se zakljuaka svojih prijatelja. Izbacio sam jednu dugu epizodu s protagonisticom koja je iz hodnika s begonijama tri dana promatrala pljusak, a koji sam kasnije pretvorio u Isabelin razgovor sa samom sobom dok je gledala kako kii nad Macon-dom. Izbacio sam jedan povrni dijalog izmeu djeda i pukovnika Aure-liana Buendie netom prije pokolja na plantaama banana, i nekih tridesetak stranica koje su svojom formom i svojom biti umrtvljivale jedinstvenu strukturu romana. Gotovo dvadeset godina poslije, kada sam mislio da sam na njih ve zaboravio, dijelovi tih fragmenata pomogli su mi za odravanje nostalgije du romana Sto godina samoe. Gotovo da sam prevladao udarac koji sam doivio, kada je objavljena vijest da je izdavaka kua Losada izabrala za objavljivanje kolumbijski roman El Cristo de espaldas Eduarda Caballera Calderona umjesto mojega. Bila je to greka, ili istina s loom namjerom, jer se nije radilo o natjeaju nego o programu izdavake kue Losada prema kojemu je trebala ui na kolumbijsko trite s kolumbijskim autorima, a moj roman nije bio odbijen u natjeaju s drugim romanima nego zato to je don Guillermo de Torre smatrao da nije za objavljivanje. Moje zaprepatenje bilo je vee no to sam to tada priznavao, jer nisam imao hrabrosti nositi se s time a da samoga sebe ne uvjerim u

suprotno. Tako sam bez najave banuo svojemu prijatelju iz djetinjstva, Luisu Carmelu Correi, na plantau banana u Sevilli, nekoliko kilometara od Catace, gdje je tih godina radio kao kontrolor vremena i financijski revizor. Dva smo dana ponovno raspredali, kao i obino, o naemu zajednikom djetinjstvu. Njegovo sjeanje, intuicija i iskrenost bili su za mene takvo otkrie da mi je to priinjalo odreeni uas. Dok smo razgovarali, on je sa svojom kutijom za alate sreivao manja oteenja po kui, a ja sam ga sluao u mrei koju je njihao blagi vjetri s plantaa. Nena Sanchez, njegova supruga, ispravljala je nae besmislice i zaboravljivost, umirui od smijeha u kuhinji. Naposljetku, u jednoj etnji izmirenja po pustim ulicama Aracatace, shvatio sam da se uveliko vratilo moje duevno zdravlje, i nisam uope sumnjao da je Lie na vjetru - odbijeno ili ne - bila knjiga koju sam odluio napisati nakon putovanja s majkom. Ohrabren tim iskustvom, potraio sam Rafaela Escalonu u njegovu raju u Valleduparu, nastojei istraiti korijene svoga svijeta. Nita me nije iznenadilo, jer sve na to sam nailazio, sve to se dogaalo, svi ljudi s kojima su me upoznavali, sve je bilo kao da sam to ve proivio, i to ne u nekom drugom ivotu, ve u ovome koji sam ivio. Kasnije, na jednom od mojih mnogih putovanja, upoznao sam pukovnika Clementea Escalonu, Rafaelova oca, koji je od prvoga dana na mene ostavio dojam zbog dostojanstva i svoga dranja patrijarha staroga kova. Bio je mrav i uspravan poput trske, opaljene koe i koat, a drao se dostojanstveno u svakoj situaciji. Od rane mladosti proganjala me je tema tjeskobe i potovanja kojom su moj djed i baka dugi niz godina ekali na mirovinu za veterane. No, etiri godine poslije, kada sam napokon pisao knjigu u jednom starom hotelu u Parizu, slika koju sam neprestano imao u glavi nije bila slika moga djeda nego slika don Clementea Escalone, poput fizikoga ponavljanja pukovnika kojemu nema tko pisati. Od Rafaela Escalone saznao sam da se Manuel Zapata Olivella smjestio u naselju La Paz kao lijenik siromanih, nekoliko kilometara od Valledupara, te smo se onamo otputili. Stigli smo u predveerje, a u zraku je bilo neega to je oteavalo disanje. Zapata

i Escalona podsjetili su me da je samo dvadeset dana ranije selo bilo rtva napada policije koja je sijala strah u tom podruju da bi nametnula volju vlasti. Bila je to uasna no. Ubijali su sve redom i zapalili petnaest kua. Zbog eljezne cenzure nismo saznali istinu. Ipak, ni tada je nije bilo mogue zamisliti. Juan Lopez, najbolji glazbenik u tom kraju, nepovratno je otiao te crne noi. Njegova mlaega brata Pabla zamolili smo da nam svira u svojoj kui, a on nam je jednostavno i odrjeito rekao: - Vie nikada u ivotu neu zapjevati. Tada smo saznali da nije samo on, nego su i svi glazbenici u selu spremili svoje harmonike, bubnjeve i guacharacas , te vie nikada nisu zapjevali zbog alosti za svojim mrtvima. Bilo je to razumljivo, a ni sam Escalona, koji je bio uitelj mnogima, kao ni Zapata Olivella, koji je postao lijenik svima, nisu uspjeli nikoga navesti da pjeva. Pred naim navaljivanjem pohrlili su susjedi da iznesu svoje razloge, no u dubini dua osjeali su da bol ne moe dugo potrajati. To je kao biti mrtav s mrtvacima, rekla je neka ena s crvenom ruom iza uha. Ljudi su je podrali. Vjerojatno je tada Pablo Lopez osjetio da moe stati na kraj njezinoj patnji jer je bez rijei uao u njezinu kuu i iziao s harmonikom. Pjevao je kao nikada, a za to vrijeme pristizali su i drugi glazbenici. Netko je otvorio krmu preko puta i ponudio pie na svoj raun. I druge su trgovine, nakon mjesec dana tugovanja, irom otvorile svoja vrata, svjetla su se upalila i svi smo pjevali. Nakon pola sata cijelo je selo pjevalo. Na pustome trgu pojavio se prvi pijanac u mjesec dana i poeo pjevati grlenim glasom jednu Escaloninu pjesmu, posveenu samom Escaloni, u ast uda kojim je oivio selo. Sreom, ivot je i dalje tekao u ostatku svijeta. Dva mjeseca nakon odbijanja moga originala, upoznao sam Julia Cesara Villegasa, koji je prekinuo suradnju s izdavakom kuom Losada, a izdavaka kua Gon-zdlez Porto, koja je prodavala enciklopedije na rate te znanstvene i tehnike knjige, imenovala ga je predstavnikom za Kolumbiju. Villegas je bio vrlo visok i vrlo snaan ovjek, ovjek koji je pruao najveu pomo pri najgorim problemima u

svakidanjem ivotu, neumjereni potroa najskupljih viskija, neizbjean sugovornik i salonski pripovjeda. U noi naega prvog susreta u predsjednikom apartmanu hotela Prado iziao sam posrui s kovegom putujueg trgovca, punim propagandnih listia i uzoraka ilustriranih enciklopedija, medicinskih i pravnih knjiga, te knjiga o inenjerstvu izdavake kue Gonzdlez Porto. Poslije drugoga viskija prihvatio sam da postanem prodava knjiga na rate u provinciji Pa-dilla, od Valledupara do La Guajire. Moja zarada bio je predujam od guacharaca - kolumbijski popularni muziki instrument indijanskog porijekla, neizostavan u vallenato pjesmama dvadeset posto koji mi je trebao osigurati bezbrian ivot poto platim sve trokove, ukljuujui i hotel. To je bilo putovanje to sam ga pretvorio u legendarno zbog svoga nepopravljivog nedostatka da katkad ne odvagnem svoje zadatke. Legendarno, zato to sam ga zamislio kao mitsku ekspediciju potrage za svojim korijenima u zemlji predaka, s istim onim romantinim itinerari-jem moje majke koja je bila vodena svojim razlozima da bi se spasila od telegrafista u Aracataci. No moje putovanje zapravo nije bilo jedno nego dva vrlo kratka i nepromiljena putovanja. Na drugome sam samo proao kroz sela u okolici Valledupara. Kako sam ve bio ondje, trebao sam prema planu nastaviti do rta Vela po itinerariju moje zaljubljene majke, no stigao sam samo do Manaurea de la Sierre, La Paza i Villanueve, nekoliko kilometara dalje od Valledupara. Nisam tada posjetio San Juan del Cesar ni Barrancas gdje su se vjenali moj djed i baka, gdje se rodila moja majka i gdje je pukovnik Nicolas Marquez ubio Medarda Pachecu; nisam upoznao ni mjesto Riohacha koje je zametak moga plemena sve do 1984. kada je predsjednik Belisa-rio Betancur iz Bogote poslao grupu prijatelja da otvore rudnike ugljena u Cerrejonu. Bilo je to prvo putovanje u moju zamiljenu Guajiru koja mi se uinila tako mitskom kao to sam je i mnogo puta opisao a da je nikada nisam posjetio. No nisam je opisivao po svojim izmiljenim sjeanjima, nego po sjeanjima Indijanaca koje je moj djed kupovao za sto pesosa da slue u kui u Aracataci. Moje najvee trenutano

iznenaenje bilo je kada sam prvi put ugledao Riohachu, grad s pjeanim sprudovima i suncem gdje se zaelo moje pleme jo od ukundjedova, gdje je moja baka vidjela Djevicu od Spasenja kako gasi ognjite ledenim dahom kad kruh samo to nije zagorio, gdje je moj djed vodio svoje ratove i prosjedio u zatvoru zbog zloina iz strasti i gdje sam zaet na medenom mjesecu mojih roditelja. U Valleduparu nisam imao mnogo vremena za prodaju knjiga. ivio sam u hotelu Wellcome, u jednoj divnoj, dobro odravanoj kolonijalnoj kui na velikome trgu, koja je imala dugi gusti niz palmi u dvoritu s rustikalnim stolovima i mreama objeenima na drvene stupove. Vic-tor Cohen, vlasnik hotela, poput Kerbera je nadgledao red u kui, kao to je pazio i na svoju moralnu reputaciju koja je bila ugroena rasipnim strancima. I on je bio jezini istunac koji je napamet recitirao Cervan-tesa s kastiljskim pravilnim izgovorom, i sumnjao u moral Garcie Lorce. S njim sam se dobro slagao zbog njegova poznavanja poezije don An-dresa Belle i zbog njegova pravilnog recitiranja kolumbijskih romantiara, a zamjerao sam mu zbog njegove opsesije da ne doputa krenje moralnih zakona u istom ambijentu hotela. Sve je to zapoelo na vrlo lak nain jer je on bio stari prijatelj moga strica Juana de Diosa i bilo mu je zadovoljstvo prisjeati ga se. Za mene je bio pravi zgoditak ta nadstrenica u dvoritu jer sam mnoge dokone sate proveo itajui u mrei za podnevnih vruina. U vrijeme velike gladi itao sam od kirurkih traktata do prirunika za knjigovodstvo, ne razmiljajui hoe li mi to posluiti u mojoj pustolovini pisca. Rad je bio gotovo spontan, jer je veina kupaca bila u srodstvu s Iguaranima i Cotesima, te mi je bio dovoljan jedan posjet koji bi se protegnuo do ruka, za vrijeme kojega smo se prisjeali obiteljskih spletki. Neki su potpisivali ugovore a da ih nisu ni proitali da bi se mogli pridruiti ostatku obitelji koja nas je ekala za ruak uz zvuke harmonika. Izmeu Valledupara i La Paza napravio sam veliku etvu u manje od tjedan dana i vratio se u Barranquillu s osjeajem da se nalazim na jedinome mjestu na svijetu koje doista razumijem. Dana 13. lipnja, vrlo rano, krenuo sam autobusom ne znam ni sam kamo, kad sam shvatio da su Oruane snage preuzele vlast usred

nereda koji su carevali u vladi i u cijeloj zemlji. Godinu dana ranije, 6. rujna, gomila konzervativnih bandita i policajaca u odorama otvorili su vatru u Bogoti na zgrade El Tiempa i El Espectadora, dva najvanija dnevnika u zemlji, i vatrenim orujem napali kue bivega predsjednika Alfonsa L6-peza Pumareja i Carlosa Llerasa Restrepa, predsjednika Liberalne uprave. Ovaj potonji, poznat kao politiar vrstoga karaktera, jo je dospio uzvratiti vatru na svoje napadae, no na kraju je morao pobjei ispod nadstrenice susjedne kue. Situacija dravnoga nasilja od koje je zemlja bolovala od 9. travnja postala je neizdriva. Sve do zore toga 13. lipnja, kada je general divizije Gustavo Rojas Pi-nilla izvukao iz palae predsjednika na dunosti Roberta Urdanetu Ar-belaeza. Laureano Gomez, imenovani predsjednik koji se povukao po odredbama svojih lijenika, tada se ponovno pojavio na vlasti u kolicima, te pokuao sam sebe nametnuti i vladati jo petnaest mjeseci koliko mu je po ustavu preostalo. No Rojas Pinilla i njegov stoer doli su da ostanu. Nacija se istoga asa jednoglasno izjasnila za odluku Ustavne skuptine koja je podrala vojni udar. Rojasu Pinilli povjerena je vlast do zavretka predsjednikoga mandata u kolovozu idue godine, a Laureano Gomez otputovao je s obitelji u Benidorm, na istonu obalu panjolske, ostavljajui za sobom iluzorni dojam da je njegovo vrijeme srdbe prolo. Liberalni starjeine iznijeli su podrku nacionalnome pomirenju u pozivu naoruanim lanovima svoje stranke u cijeloj zemlji. Najznaajnija fotografija koju su novine objavile u sljedeim danima bila je ona na kojoj su najvii liberali pjevali serenadu zarunika ispod balkona predsjednikove spavae sobe. Takvo pridavanje potovanja predvodio je don Roberto Garcia Pena, direktor El Tiempa i jedan od najgorljivijih protivnika svrgnutog reima. Ipak, najemocionalnija fotografija tih dana bila je ona koja je prikazivala beskrajan red liberalnih gerilaca koji su predavali oruje na istoku zemlje, u podruju Llanosa, predvoeni Guadalupeom Salcedom ija je slika romantinoga razbojnika duboko dirnula u srce Kolumbijce koji su pretrpjeli dravno nasilje. Bila je to nova generacija gerilaca koja se borila protiv konzervativnoga reima, i

koji su na neki nain bili identificirani kao zaostavtina iz Rata tisuu dana, a odravali su nimalo tajne odnose sa zakonitim vodama Liberalne stranke. Na njihovu elu nalazio se Guadalupe Salcedo koji je medu svim slojevima u zemlji irio jednu novu mitsku sliku, bilo da su ga podravali ili bili protiv njega. Moda ga je zbog toga, etiri godine nakon predaje, policija izreetala mecima na nekome mjestu u Bogoti koje nikada nije bilo utvreno, kao to nisu bile utvrene ni okolnosti njegove smrti. Slubeni datum je 6. lipnja 1957, a tijelo je sveano poloeno u jednoj numeriranoj grobnici sredinjega groblja u Bogoti uz prisutnost poznatih politiara, jer je Guadalupe Salcedo jo od svojih ratnih vremena odravao ne samo politike nego i drutvene veze s liberalnim voama u nemilosti. Ipak, postoji barem osam razliitih verzija njegove smrti, a ima i onih nevjernih iz onoga i ovoga doba koji se jo uvijek pitaju da li je to tijelo bilo njegovo i nalazi li se doista on u grobnici u kojoj je pokopan. U tom duhovnom raspoloenju zapoeo sam drugo poslovno putovanje u Provinciju, poto sam Villegasu potvrdio da je sve u redu. Kao i ranije, vrlo sam brzo obavio prodaju u Valleduparu, naavi kupce koje sam mogao unaprijed uvjeriti u kupovinu. S Rafaelom Escalonom i Pon-chom Cotesom otiao sam u Villanuevu, La Paz, Patillal i Manaureu de la Sierra da bih posjetio veterinare i agronome. Neki su razgovarali s kupcima s mojega prijanjega putovanja i doekivali me s posebnim zahtjevima. Bilo koje doba dana bilo je dobro da se napravi zabava sa samim kupcima i njihovim veselim prijateljima, te smo doekivali zoru pjevajui uz velike harmonikae, ne prekidajui nagodbe i ne ubirui hitna potraivanja, jer je svakidanji ivot nastavljao svoj uobiajeni ritam u urnebesnim veselicama. U Villanuevi smo se nali s jednim harmoni-kaem i s dvojicom slagara koji su bili unuci glazbenika kojega smo kao djeca sluali u Aracatici. Tako se jedno od sjeanja iz djetinjstva pretvorilo u nadahnuto umijee koje e me zauvijek pratiti. Tada sam upoznao Manaureu, u srcu gorja, lijepo i mirno selo koje je u naoj obitelji bilo povijesno jer su onamo doveli moju majku

kao dijete da bi se oporavila od povratne groznice to se opirala svim moguim napicima. Toliko sam sluao o Manaureu, o njegovim svibanjskim posli-jepodnevima i medicinskim dorucima da sam, kada sam onamo prvi put stigao, shvatio da ga se sjeam kao da ga poznajem iz nekoga prijanjeg ivota. Pili smo ledeno pivo u jedinoj krmi u selu kada je naem stolu priao ovjek koji je nalikovao stablu, s jahakim gamaama, a za pojasom je drao revolver iz rata. Rafael Escalona nas je predstavio, a on me pogledao ravno u oi, drei moju ruku u svojoj. - Imate li vi neto s pukovnikom Nicolasom Marquezom? - upitao me je. - Ja sam mu unuk - odvratih. - Onda je - ree - va djed ubio moga djeda. On je bio unuk Medarda Pacheca, ovjeka kojega je moj djed ubio u otvorenoj borbi. Nije mi dao vremena da se uplaim, jer je to izrekao nekako toplo, kao da je i to nain da se bude roakom. Zabavljali smo se s njim tri dana i tri noi u njegovu kamionu s dvostrukim dnom, pijui topli konjak i jedui polupeenu kozletinu. Prolo je nekoliko dana prije no to mi je priznao istinu: dogovorio se s Escalonom da me uplai, ali nije imao srca nastaviti se aliti na raun mrtvih djedova. Zapravo se zvao Jose Prudencio Aguilar, i bio je krijumar po profesiji, vokaciji i dobrome srcu. U njegovu ast, da ga ne zapostavim, njegovim sam imenom krstio protivnika kojega je Jose Arcadio Buendia ubio kopljem u kokoinjcu u Sto godina samoe. Jedino loe to se dogodilo na kraju toga nostalginoga putovanja bilo je da jo nisu stigle prodane knjige bez kojih nisam mogao podii svoj predujam. Ostao sam bez jednoga centava, a taktomjer hotela kucao je bre od mojih nonih zabava. Victor Cohen poeo je gubiti ono malo strpljenja to mu je ostalo, jer sam novac koji sam mu dugovao spiskao s nedolinim i beznaajnim enskama. Jedino to mi je vraalo mir bile su proturjene ljubavi u El derecho de nacer, briljantnome romanu don Fe-lixa B. Caigneta, ija je popularnost oivjela moje stare iluzije prema knjievnosti suza. Neoekivano itanje Hemingwayova romana Starac i more, koji se

iznenada pojavio u asopisu Life en Espanol, izvuklo me je iz klonulosti. U istoj poiljci stigle su i knjige koje sam trebao predati vlasnicima da bih mogao podii svoj predujam. Svi su platili na vrijeme, no hotelu sam dugovao ve dvostruko vie no to sam zaradio, a Villegas me je obavijestio da neu dobiti ni novia prije isteka tri tjedna. Tada sam ozbiljno porazgovarao s Victorom Cohenom i on je prihvatio da mi dade zadunicu uz jednoga jamca. Kako Escalona i njegova druina nisu bili u blizini, neki sluajni znanac uinio mi je tu uslugu bez ikakve obveze samo zato to mu se svidjela jedna moja pria objavljena u Kronici. Ipak, kada je kucnuo as, nisam mogao nikome platiti. Zadunica je postala povijesna nekoliko godina kasnije kada ju je Victor Cohen pokazivao prijateljima i posjetiteljima, ne kao optuujui dokument nego kao trofej. Kada sam ga posljednji put vidio, imao je gotovo sto godina, bio tanak kao klas i lucidan, ali s nepromijenjenim raspoloenjem. Na krtenju jednoga sina moje bliske prijateljice Consuele Araujonoguere, kojemu sam bio kum, ponovno sam vidio neplaenu zadunicu gotovo pedeset godina poslije. Victor Cohen pokazao ju je svima koji su je htjeli vidjeti, sa svojom vjenom uglaenou i pristoj-nou. Iznenadila me profinjenost dokumenta to ga je sastavio, i neizmjerna volja da platim dug koja se primjeivala u drskosti moga potpisa. Victor je tu no proslavio pleui vallenato kolonijalno otmjeno kao to to nitko nije uinio jo od vremena Francisca Ljudine. Na kraju su mi mnogi prijatelji zahvalili to nisam na vrijeme platio zadunicu koja je potaknula tu nenaplativu no. Zavodljiva magija doktora Villegasa jo e u mnogoemu doi do izraaja, ali vie ne u knjigama. Nemogue je zaboraviti gospodsku okretnost kojom je vukao za nos vjerovnike i sreu koju je imao to su oni shvaali njegove razloge neplaanja na vrijeme. Najvee iskuenje njegovih tadanjih poslova moglo se nai u romanu Se han cerrado los ca-minos, spisateljice Olge Salcedo de Medine iz Barranquille, koja je prouzrokovala vie drutvenu nego knjievnu uzbunu s malobrojnim prethodnicima u tom podruju. Nadahnut uspjehom romana El derecho de nacer, koji sam paljivo pratio cijeli

mjesec, pomislio sam da se nalazimo pred popularnim fenomenom koji kao pisac nisam mogao zanemariti. Ne spomenuvi ak dug koji sam imao, razgovarao sam o tome s Ville-gasom pri povratku u Valledupar, i on mi je predloio da napiem adaptaciju za radio s dovoljno otroumnosti da bi se utrostruila ve ionako velika publika privrena briljantnoj drami Felixa B. Caigneta. Napravio sam adaptaciju za radio, osamivi se na dva tjedna, za vrijeme kojih sam mnogo vie otkrio nego sam mislio da u otkriti u dijalozima, u stupnjevima intenziteta, prolaznim situacijama i vremenima, a to sve nije bilo nimalo nalik onome to sam ranije pisao. Zbog svoga neiskustva s dijalozima, koji jo uvijek nisu moja jaa strana, taj je pokuaj bio vrijedan te sam bio vie zahvalan zbog onoga to sam nauio nego zbog onoga to sam zaradio. Ipak, ni zbog zarade se nisam mogao poaliti jer mi je Villegas unaprijed dao polovicu honorara i obvezao se da e platiti moj prijanji dug s prvim prihodima od emitiranja na radiju. Radionovela snimljena je u radiostanici Atldntico, s najboljim moguim izborom glazbe u regiji, a snimanjem je bez iskustva i nadahnua upravljao sam Villegas. Preporuili su mu Germana Vargasa za pripovjedaa kao jednoga drukijeg spikera zbog suprotnosti izmeu njegove umjerenosti i bunoga lokalnog radija. Prvo veliko iznenaenje bilo je kada je German to prihvatio, a drugo, kada je ve pri prvoj probi zakljuio da on nije za to. Tada se sam Villegas prihvatio zadatka spikera sa svojim andskim ritmom i slogovima koji su, na kraju, oduzeli prirodnost toj odvanoj pustolovini. Radionovela emitirana je u cijelosti s vie muke nego slave i bila je odlina pouka za moje nezasitne ambicije pripovjedaa svih anrova. Bio sam prisutan na svim snimanjima koja su izvoena izravno na praznoj ploi s iglom za snimanje koja je za sobom ostavljala uperke crnih i sjajnih vlakanca, gotovo neopipljivih, poput vlasi anela. Svake sam noi uzimao punu aku tih vlakana i dijelio ih prijateljima kao neobine trofeje. Izmeu brojnih potekoa i nespretnosti, radionovela je izila na vrijeme uz golemo veselje pokretaa. Nitko nije izmislio nijedan razlog iz ljubaznosti da bi me uvjerio

kako mu se djelo svidjelo, ali imalo je dobru sluanost i primjerenu popularnost, dovoljnu da se spasi obraz. Meni je to dalo novi polet za anr koji mi se inio kao da me je bacio do nezamislivih obzora. Moje divljenje i zahvalnost prema don Felixu B. Caignetu doli su dotle da sam ga htio zamoliti za privatni intervju deset godina kasnije kada sam nekoliko mjeseci ivio u Havani kao urednik kubanske agencije Prensa Latina. No, unato svim moguim razlozima i izgovorima, nikada ga nisam vidio i od njega mi je ostala samo velika pouka koju sam proitao u nekom razgovoru s njim: Ljudi uvijek ele plakati: ja im samo dajem izgovor. Villegasove magije, meutim, vie nisu djelovale. Sve mu se zakompli-ciralo s izdavakom kuom Gonzdlez Porto, kao i ranije s Losadom, i nije bilo naina da se podmire nai posljednji rauni, jer je prodao svoje snove o veliini da bi se vratio u svoju zemlju. Alvaro Cepeda Samudio izvukao me je iz muka svojom starom idejom da se El Nacional pretvori u moderan list prema onome to je nauio u Sjedinjenim Dravama. Dotad, osim njegove povremene suradnje u Kronici, koja je uvijek bila knjievna, imao je priliku pokazati svoje znanje samo na Sveuilitu Columbia sa saetim primjercima koje je slao u Spor-ting News, u Saint Louis, Missouri. Naposljetku, 1953. godine, na prijatelj Julian Davi Echandia, koji je bio prvi Alvarov ef, pozvao ga je da upravlja njegovim veernjim novinama El Nacionalom. Sam ga je Alvaro na to potaknuo svojim astronomskim projektom koji mu je predoio na povratku iz New Yorka, no kada je napokon uhvatio tog mastodonta, pozvao me je da mu pomognem bez odreenog poloaja i odgovornosti, ali s prvom plaom koju mi je unaprijed isplatio i koja mi je bila dostatna za ivot, iako je nisam u cijelosti podignuo. Bila je to ubitana pustolovina. Alvaro je napravio cijeli plan prema modelu iz Sjedinjenih Drava. Nalik Bogu u visinama bio je Davi Echandia, pretea herojskoga doba lokalnog senzacionalistikoga novinarstva i najtee dokuiv ovjek kojega sam ikada upoznao, dobar od roenja i vie osjeajan nego samilostan. Ostali suradnici bili su veliki novinari polemiari estokih etvi, svi prijatelji meu sobom i dugogodinji kolege. Teoretski, svaki je od njih imao jasno

odreeno polje djelovanja, ali izvan toga nikada se nije saznalo tko je to uinio da taj tehniki mastodont ne napravi ni prvi korak. Malo onih brojeva koji su uspjeli izii bili su rezultat herojskoga pothvata, ali nikada se nije saznalo ijega. U asu kad bi broj trebao otii u tisak, ploe bi se pobrkale, hitni materijal nestajao, i mi bismo poludjeli od bijesa. Ne sjeam se da je taj dnevnik jedanput iziao na vrijeme i bez ispravaka zbog pritajenih demona u tiskarama. Nikada se nije saznalo to se dogodilo. Prevagnulo je objanjenje koje je moda bilo i najperverznije: neki reakcionarni veterani nisu mogli podnijeti duh obnove te su se urotili u svojim srodnim duama dok nisu uspjeli unititi poduzee. Alvaro je otiao zalupivi vratima. Ja sam imao ugovor koji je bio jamstvo u normalnim uvjetima, a u najgorim uvjetima bio je luaka koulja. U silnome nastojanju da izvuem neku korist od izgubljenoga vremena, pokuao sam na stroju u pogonu montirati bilo to vrijedno s onime to je preostalo od mojih ranijih pokuaja. Odlomci Kue, parodije neumoljivoga Faulknera u Svjetlosti u kolovozu, kie mrtvih ptica Na-thaniela Havvthornea, odlomci kriminalistikih pria koje su mi zbog svojih ponavljanja postale dosadne, i nekoliko nerijeenih stvari koje su mi preostale s puta u Aracatacu s majkom. Pustio sam ih da svojevoljno teku u mome zaludnom uredu, u kojemu nije ostalo nita vie do oguljen pisai stol i pisai stroj na izmaku snaga, sve dok odjednom nisam doao do konanoga naslova: Dan poslije subote. Jo jedna od mojih malobrojnih pria kojom sam bio zadovoljan nakon prve verzije. U El Nacionalu na mene je navalio neki letei prodava runih satova. Nikada nisam imao runi sat zbog oitih razloga tih godina, a ono to mi je on nudio bio je raskoan i skup luksuz. Tada mi je taj prodava priznao da je lan Komunistike stranke i da je zaduen za prodaju satova koji su trebali posluiti kao udice za pecanje lanova. - To je kao kupovanje revolucije na rate - rekao mi je. Odgovorio sam mu u dobroj namjeri: - Razlika je samo u tome to sat dobijem odmah, a revoluciju ne. No prodavau se nije svidjela ta neslana ala, i na kraju sam kupio najjeftiniji sat samo da ga odobrovoljim, i to na rate koje e on sam

ubirati svaki mjesec. To je bio moj prvi sat, a bio je tako toan i dugo je radio da ga jo uvijek uvam kao relikviju onoga doba. Tih se dana vratio Alvaro Muti s vijeu o velikom predraunu za pothvat u kulturi - skoranju pojavu asopisa Ldmpara, njegova knjievnog organa. Kada me je pozvao na suradnju, predloio sam mu jedan hitni projekt: legendu La Sierpe. Ako je jednoga dana poelim ispriati, mislio sam da to ne bi smjelo biti kroz prizmu nekakve retorike, nego bi morala biti izvuena iz kolektivne mate u kojoj se i nalazila - kao zemljopisna i povijesna istina. Odnosno, jedna velika reportaa. - Uinite to morate i to elite - rekao mi je Muti. - Ali uinite to, jer je to ozraje i izraz koji elimo u asopisu. Obeao sam mu to za dva tjedna. Prije no to je otiao na aerodrom, nazvao je svoj ured u Bogoti i naredio da mi se isplati predujam. ek mi je stigao potom tjedan dana kasnije, i zbog njega sam ostao bez daha. A jo vie kad sam ga otiao podii, a blagajnik se u banci uznemirio zbog moga izgleda. Pozvali su me u poseban ured gdje me je neki odvie ljubazni upravitelj upitao gdje radim. Odgovorio sam mu da piem za El Heraldo, to sam obiavao govoriti premda to ve tada nije bilo tono. Nita vie. Upravitelj je pregledao ek u uredu, promotrio ga s izrazom profesionalnoga nepovjerenja i na kraju presudio: - Ovo je besprijekoran dokument. To isto popodne, kada sam zapoeo pisati La Sierpe, najavili su mi poziv iz banke. Pomislio sam da ek nema pokrie zbog bilo kojeg od bezbroj moguih razloga u Kolumbiji. Tek to sam uspio progutati vor u grlu, bankovni se slubenik, s pogrenim andskim izgovorom, ispriao to nije znao da je prosjak koji je podignuo ek autor irafe. Muti se ponovno vratio krajem godine. Jedva da je kuao ruak u nastojanju da mi pomogne pronai nain za stalnu i dobru zaradu bez veega napora. Za desertom mu se uinilo da je najbolje da se javim brai Cano i kaem im da sam voljan raditi za El Espectador, iako me je i dalje uasavala sama pomisao na to da se vratim u Bogotu. No Alvaro nije imao mira dok ne bi pomogao prijatelju. - Napravit emo jednu stvar - rekao mi je. - Poslat u vam kartu da

doete kad god elite, pa da vidimo to e se dogoditi. Bilo bi previe to odbiti, no bio sam siguran da je posljednji avion u mome ivotu bio onaj koji me je izvukao iz Bogote nakon 9. travnja. Usto, poneke povlastice od radionovele i istaknuto objavljivanje prvoga poglavlja La Sierpe u asopisu Ldmpara priskrbili su mi neke propagandne tekstove koji su mi omoguili da poaljem spasilaki amac svojoj obitelji u Cartageni. Tako sam se jo jednom odupro iskuenju da se preselim u Bogotu. Alvaro Cepeda, German i Alfonso, kao i veina druine iz ]apya i kavane Roma, govorili su mi dobre stvari o La Sierpe poto je u Lampari objavljeno prvo poglavlje. Slagali su se da je izravna reportaa najbolja forma za temu koja se nalazi na opasnome rubu da se u nju ne povjeruje. Alfonso, sa svojim stilom izmeu ale i istine, rekao mi je tada neto to nikada nisam zaboravio: Vjerodostojnost, dragi moj majstore, ovisi mnogo o licu koje pisac stavlja da bi o njoj govorio. Malo mi je nedostajalo da im iznesem poslovne prijedloge koje mi je ponudio Alvaro Muti, ali se nisam usudio, a danas znam da sam zbog straha na njih i pristao. Nekoliko je puta inzistirao, ak i poto sam rezervirao avionsku kartu i u posljednji as otkazao. Dao mi je svoju rije da ne posreduje za El Espectador, kao ni za kakav drugi medij, pisani ili govorni. Njegova jedina namjera, bio je do kraja uporan, jest elja da razgovara o nizu stalnih suradnji za asopis i da preispita tehnike pojedinosti o cjelovitoj seriji La Sierpe, od koje je drugi odlomak trebao izii u skoranjem broju. Alvaro Muti bio je siguran da takva vrsta reportae moe zadati udarac dosadnom kostumbrizmu na njegovu terenu. Od svih razloga koje mi je dotad iznio, to je bio jedini koji me naveo na razmiljanje. Jednoga utorka kada je tuno kiilo, shvatio sam da ne mogu otii ak i kad bih to htio jer nisam imao to odjenuti osim svojih plesakih koulja. U est popodne nisam nikoga sreo u knjiari Mundo te sam ostao ekati pred vratima s vorom suza zbog otuna predveerja koje me je stalo titati. S druge strane ceste nalazio se izlog s odijelima koji nikada nisam vidio iako je ondje oduvijek bio, te sam ne razmiljajui to radim preao Ulicu San

Blas, pranjavu od kiice, i vrstim korakom uao u najskuplju trgovinu u gradu. Kupio sam crkveno odijelo od modre ponone tkanine, savreno za duhovno ozraje Bogote onoga vremena, te dvije bijele koulje s vrstim ovratnicima, kravatu s kosim prugama i par cipela, onih koje je u modu uveo glumac Jose Mojica prije no to je postao svetac. Jedini kojima sam rekao da u otii bili su German, Alvaro i Alfonso, koji su to odobrili kao razumnu odluku pod uvjetom da se ne vratim kao cachaco. Proslavili smo to do zore u krmi Trei ovjek s cijelom druinom kao prijevremenu proslavu moga roendana, jer je German Vargas, koji je bio gvardijan popisa svetaca, izjavio da u 6. oujka navriti dvadeset sedam godina. Usred lijepih estitki mojih dobrih prijatelja, osjetio sam se spremnim prevaliti idue sedamdeset tri godine koliko mi je jo nedostajalo da navrim prvih sto. 8. Direktor El Espectadora Guillermo Cano nazvao me telefonski kada je saznao da se nalazim u uredu Alvara Mutisa, etiri kata iznad njegova, u zgradi u koju su upravo bili preselili, nekih pet blokova dalje od njihova staroga sjedita. Stigao sam dan prije i htio ruati s grupom svojih prijatelja, no Guillermo je inzistirao da prije toga svratim do njega. Tako je i bilo. Nakon srdanih zagrljaja kako se obiavaju pozdravljati u glavnome gradu, i ponekog komentara o dnevnim vijestima, uhvatio me za ruku i odvukao na stranu od kolega u redakciji. Sluajte, Gabriele, rekao mi je posve neduno, zato mi ne biste uinili uslugu i napisali uvodni lani koji mi nedostaje da zakljuim novine? Pokazao mi je kaiprstom i palcem veliinu polovice ae vode i zakljuio: - Toliko velik. Veseliji od njega upitao sam ga gdje bih mogao sjesti, a on mi je pokazao prazan stol s jednim pisaem strojem iz drugih vremena. Smjestio sam se bez suvinih pitanja, razmiljajui o prikladnoj temi za njih, i ostao u tome stolcu, u istome uredu i za istim pisaim strojem sljedeih osamnaest mjeseci. Nekoliko minuta nakon moga dolaska iz susjednog je ureda iziao Eduardo Zalamea Borda, zamjenik direktora, zadubljen u snop papira. Zapanjio se kada me je prepoznao.

- Hej, pa to ste vi, don Gabo! - gotovo je uzviknuo, nazivajui me imenom koje je za mene smislio u Barranquilli kao apokopu imenu Ga-bito, i koje je samo on koristio. Meutim, ime se proirilo po redakciji, a tako su ga pisali ak i u tisku: Gabo. Ne sjeam se teme lanka kojim me je zaduio Guillermo Cano, no dobro sam poznavao, jo od Nacionalnoga sveuilita, dinastijski stil El Espectadora. A pogotovo onaj u rubrici Svakodnevica na uvodnoj stranici koja je uivala zasluen ugled, te sam odluio hladnokrvno ga oponaati, kao to se i Luisa Santiaga suoila s protivnikim demonima. Zavrio sam lanak za pola sata, napravio nekoliko ispravaka rukom i predao ga Guillermu Canu koji ga je proitao stojeke, ponad luka svojih naoala za kratkovidne. Njegova usredotoenost nije se doimala samo njegovom, ve itave dinastije predaka bijele kose, poevi od Fidela Cana, osnivaa lista 1887, te njegova sina Luisa koji ga je nastavio, njegova brata Gabriela koji je taj dnevni list postavio na noge, a ve kao zrelo poduzee preuzeo ga u krvnoj liniji njegov unuk Guillermo koji je u dvade-settreoj godini prihvatio upraviteljsko mjesto. Isto kao i njegovi preci, uveo je neke promjene koje su podlegle manjim sumnjama, i zavrio s prvom praktinom i pojednostavljenom upotrebom moga novoga imena: - Vrlo dobro, Gabo. U toj noi povratka shvatio sam da Bogota za mene vie nikada nee biti ista dokle god su moja sjeanja iva. Kao mnoge velike katastrofe u zemlji, 9. travnja djelovao je vie na zaborav nego na povijest. Hotel Gra-nada bio je sravnjen sa zemljom u svome stoljetnome parku, a na njegovu je mjestu ve poelo rasti odvie novo zdanje Banke Republike. Stare ulice iz naih godina nisu vie uope bile iste bez osvijetljenih tramvaja, a ugao povijesnoga zloina izgubio je svoju veliinu u prostranstvu to ga je osvojio poar. Sada doista izgleda kao veliki grad, rekao je u udu netko iz naega drutva. I na kraju me dotukao ritualnom reenicom: - Treba zahvaliti 9. travnju. Meutim, nikada se nisam osjeao bolje kao u pansionu bez imena u koji me smjestio Alvaro Muti. Bila je to kua pored Nacionalnoga parka, uljepana nesretnom sudbinom, u kojoj prvu no nisam

mogao podnijeti zavist zbog susjeda koji su vodili ljubav kao da vode kakav sretni rat. Sutradan, kada sam ih vidio kako izlaze, nisam mogao vjerovati da su to bili oni: jedna slabana mlada djevojka u haljini kakve su se dijelile siroadi, i gospodin u poznoj dobi, platinaste kose i dva metra visok, koji je lako mogao biti njezin djed. Pomislio sam da sam se prevario, no oni su se sami potrudili da me u to razuvjere u iduim noima, umirui uz krike do zore. El Espectador je objavio moj lanak na uvodnoj stranici i to na mjestu za istaknute lanke. Jutro sam proveo u velikim trgovinama kupujui odjeu koju mi je Muti nametao svojim praskavim engleskim naglaskom to ga je izmiljao da bi zabavio prodavae. Ruali smo s Gonza-lom Mallarinom i s drugim mladim piscima koje su pozvali da me uvedu u drutvo. Nita nisam uo o Guillermu Cani, sve dok me nakon tri dana nije nazvao u Mutisov ured. - Gabo, to je s vama? - rekao mi je s loe namjetenom ozbiljnou direktora. - Juer smo zakasnili sa zakljuivanjem lista jer smo ekali va lanak. Spustio sam se u redakciju da bih s njim porazgovarao, i jo uvijek ne znam kako, ali nastavio sam pisati nepotpisane lanke svako popodne vie od tjedan dana, a da mi nitko nije spominjao ni zaposlenje ni plau. Pri razgovorima za vrijeme odmora urednici su se prema meni odnosili kao da sam jedan od njih, to sam doista i bio, premda nisam mogao zamisliti do koje mjere. Rubriku Svakodnevica, koja se nikada nije potpisivala, rutinski je vodio Guillermo Cano s politikim lancima. Po redoslijedu to ga je odredila uprava potom je slijedio lanak sa slobodnom temom Gonzala Gon-zaleza, koji je usto vodio najpametniju i najpopularniju rubriku u novinama, Pitanja i odgovore, gdje bi rjeavao svakakve nedoumice itatelja s pseudonimom Gog, ne zbog Giovannia Papinia nego zbog vlastitog imena. Zatim su stavljali moje lanke, i u vrlo rijetkim prilikama poneki posebni lanak Eduarda Zalamee koji je u dnevniku zauzimao najbolje mjesto na uvodnoj stranici u rubrici Grad i svijet, s pseudonimom Uliks, ne zbog Homera, kao to je on obiavao naglaavati, nego

zbog Jamesa Jovcea. Alvaro Muti trebao je poslovno putovati u Puerto Principe poetkom nove godine, pa me je pozvao da putujem s njim. Tada su Haiti bili zemlja mojih snova poto sam proitao El reino de este mundo Aleja Car-pentiera. Dana 18. veljae, kad sam napisao lanak o engleskoj kraljici majci izgubljenoj u samoi goleme Palae Buckingham, jo mu nisam odgovorio. Skrenuo mi je pozornost da su lanak objavili na prvome mjestu u rubrici Svakodnevica i da se o njemu dobro govorilo u naim uredima. Te noi, na jednoj zabavi s malo ljudi u kui efa urednitva Jo-sea Salgara, Eduardo Zalamea izrekao je svoj komentar s jo veim oduevljenjem. Neki dobronamjerni sumnjiavac kasnije mi je rekao da je to miljenje rasprilo posljednje sumnje da mi uprava uputi formalnu ponudu za stalni posao. Sutradan vrlo rano pozvao me je Alvaro Muti u svoj ured da mi saopi tunu vijest da je odustao od puta u Haiti. No nije mi rekao da je to odluio zbog razgovora s Guillermom Canom u kojemu ga je ovaj od sveg srca molio da me ne povede u Puerto Principe. Alvaro, koji takoer nije poznavao Haiti, htio je znati razlog. Kada je upozna, rekao mu je Guillermo, shvatit e da je to zemlja koja bi se Gabu mogla najvie svidjeti na svijetu. I zavrio je to popodne s jednom velikom objavom: - Ako Gabo ode na Haiti, nikada se vie nee vratiti. Alvaro je shvatio, otkazao putovanje, i rekao mi da je to odluka njegova poduzea. Tako nikada nisam posjetio Puerto Principe, ali nisam saznao za pravi razlog sve do prije nekoliko godina kada mi je Alvaro to ispriao u jednom od naih beskrajnih prisjeanja djedova. Guillermo mi je pak, kad me se jednom dohvatio s ugovorom, godinama ponavljao da razmilja o velikoj reportai o Haitiju, ali onamo nikada nisam mogao otii, niti mu rei zato. Nikada mi glavom nije prola iluzija da budem urednik u El Espectadoru. Shvaao sam da su objavili moje prie zbog oskudnosti i malobrojnosti toga anra u Kolumbiji, no svakodnevni uredniki posao u jednom veernjem listu bio je sasvim drukiji izazov za nekoga tko je bio tako slabo upoznat s terenskim novinarstvom.

Nakon pola stoljea djelovanja, stvoren u unajmljenoj kui i na strojevima koji su preostali od El Tiempa - bogatog, monog i arogantnog lista - El Espectador je bio skroman veernjak sa esnaest stisnutih stranica, no njegovih pet tisua loe izbrojenih primjeraka bili su razgrabljeni od prodavaa gotovo na vratima tiskare, i proitani za pola sata u utljivim kavanama staroga grada. Eduardo Zalamea Borda osobno je na londonskome BBC-u izjavio da su to najbolje novine na svijetu. No nije na to upuivala samo ta izjava, jer su svi koji su za list radili, kao i mnogi koji su ga itali, bili uvjereni da je tako. Moram priznati da mi je srce poskoilo dan poslije otkazivanja puta na Haiti, kada mi je Luis Gabriel Cano, glavni upravitelj, zakazao sastanak u svom uredu. Razgovor sa svim formalnostima nije potrajao vie od pet minuta. O Luisu Gabrielu govorilo se kao o nepristupanom ovjeku, velikodunom prema prijateljima, i sumnjiavom kao svaki dobar upravitelj, no meni se tada, kao i poslije, uinio vrlo konkretnim i srdanim. Njegov je slavni prijedlog bio da ostanem u novinskoj kui kao urednik te da piem o openitim vijestima i lanke o miljenjima, a ako bude potrebno da radim i prekovremeno u posljednji as, s mjesenom plaom od devetsto pesosa. Ostao sam bez zraka. Kada sam doao k sebi, ponovno sam ga upitao koliko u zaraivati, a on mi je jasno ponovio: devetsto. Toliko sam bio zapanjen da mi je nekoliko mjeseci kasnije, spomenuvi mi to na nekoj zabavi, moj dragi Luis Gabriel otkrio da je moje tadanje iznenaenje protumaio kao odbijanje. Posljednju je sumnju iznio don Gabriel zbog ispravno zasnovanoga straha: Toliko je slabaan i blijed da bi nam mogao umrijeti u uredu. Tako sam postao urednik u El Espectadoru, gdje sam potroio najveu koliinu papira u svome ivotu za manje od dvije godine. To je bila sretna sluajnost. Najstranija institucija u novinama bio je don Gabriel Cano, glava obitelji, koji je po vlastitom odreenju postao neumoljiv inkvizitor u urednitvu. itao je sve uz pomo svoga milimetarskoga poveala, ak i loe smiljen zarez u dnevnom izdanju, te oznaavao crvenom tintom nezgrapnosti u svakome lanku i na jednoj ploi izlagao kanjene izreske uz svoje

razarajue komentare. Ploa se od prvoga dana nametnula kao Zid srama, i ne sjeam se da je jedan urednik izbjegao njegovu krvavome peru. Izvanredno promaknue Guillerma Cana kao direktora El Espectadora u dvadesettreoj godini nije se inilo kao preuranjeni plod njegovih osobnih zasluga, nego prije kao ispunjenje predodreenosti koja je bila zapisana prije no to se rodio. Zato je moje prvo iznenaenje bilo kada sam utvrdio da je doista direktor, jer su mnogi od nas izvana mislili da je on samo posluni sin. Ono to mi je najvie zaokupilo panju bila je brzina kojom je prepoznavao vijest. Ponekad se morao suprotstaviti svima, iako bez mnogo argumenata, sve dok ih ne bi uvjerio u svoju istinu. Bilo je to vrijeme kada se taj posao nije pouavao na sveuilitima nego se uio u hodu, s udisanjem tiskarske boje, a El Espectador je imao najbolje uitelje, otvorena srca, ali vrste ruke. Guillermo Cano je ondje poeo od prvoga slova s vrlo ozbiljnim i uenim lancima o bikovima, kao da mu glavna vokacija nije bila novinarstvo ve stoarstvo. Tako je najtee iskustvo u njegovu ivotu bilo kada se preko noi uspeo bez pomonih stuba od studenta poetnika do najveeg uitelja. Tko ga nije dobro poznavao, nije iza smirenoga dranja i ponekog okolianja mogao naslutiti stranu odlunost njegova karaktera. S istom se strau predavao velikim i opasnim bitkama, i nikada se ne bi zaustavio pred mogunou da bi i iza najplemenitijih povoda mogla vrebati smrt. Nisam upoznao nikoga tako buntovnoga u javnome ivotu, tako drskoga preTha osobnim poastima i tako prezrivoga prema laskanju vlastima. Bio je to ovjek s malo, ali uistinu dobrih prijatelja, a ja sam se osjetio jednim od njih od prvoga dana. Moda je tome pridonijela injenica to sam bio jedan od najmlaih u urednitvu prepredenih veterana, te je to izmeu nas dvojice stvorilo odnos sudionitva koji nikada nije oslabio. U tom je prijateljstvu bila posebna njegova sposobnost da nadvlada naa proturjeja. Politika neslaganja bila su vrlo duboka, a bila su to sve vie kako se svijet razdvajao, no uvijek smo znali nai zajedniko podruje na kojemu bismo se mogli zajedno boriti za pravednu

stvar. Prostorija urednitva bila je golema, s pisaim stolovima na obje strane, i ambijentom punim dobroga raspoloenja i grubih ala. Ondje se nalazio Dario Bautista, jedna rijetka vrsta kontraministra financija koji se od prvoga pjeva pijetlova posveivao tome da zagorca svitanje najviim dravnim slubenicima s gotovo uvijek tonim nagaanjima o zlokobnoj budunosti. Bio je ondje i urednik za pravosue Felipe Gon-zalez Toledo, reporter od roenja koji bi esto pretekao slubene istrage zbog svog umijea razotkrivanja nepravde i rasvjetljavanja zloina. Guillermo Lanao koji se brinuo za razna ministarstva, sauvao je tajnu kako ostati dijete do svoje rane starosti. Rogelio Echavarria, veliki pjesnik, kojega nikada nismo vidjeli na danjem svjetlu, bio je odgovoran za jutarnja izdanja. Moj roak Gonzalo Gonzalez, s jednom nogom u gipsu zbog neke loe nogometne utakmice, morao je uiti da bi odgovorio na pitanja o svemu, te je tako postao strunjak za sve. Unato tome to je na fakultetu bio medu najboljim nogometaima, imao je beskrajno povjerenje u teorijsko prouavanje vie nego u iskustvo. Zvjezdani primjer toga pruio nam je na prvenstvu novinara u kuglanju, kada se posvetio prouavanju prirunika o fizikim zakonima igre, umjesto da kao mi vjeba na igralitu do zore, i tako postao prvak te godine. Urednitvo je bilo i mjesto vjene zabave, gdje je uvijek vaila uzreici Daria Bautiste ili Felipea Gonzaleza Toleda: Ako smo u sranju, zajedno emo u njemu i plivati! Svi smo znali teme drugih i pomagali smo koliko smo mogli ako bi to netko traio. To je bila tako zajednika suradnja da se gotovo moglo rei da se radilo glasno. No kad bi se stvari zakomplicirale, nije se ulo ni disanje. Iza jedinog pisaeg stola prepri-jeenog u dnu dvorane, upravljao je Jose Salgar koji je obiavao pretravati urednitvo davajui ili primajui informacije o svemu, i viui iz petnih ila u tom svom ongliranju. Mislim da je ono popodne, kada me je Guillermo Cano proveo od stola do stola du prostorije urednitva da bi me predstavio druini, bilo vatreno krtenje za moju nesavladivu plaljivost. Zanijemio sam i koljena su mi klecnula kada je Dario Bautista

zaurlao, ne gledajui ni u koga, svojim stranim gromkim glasom: - Stigao je genij! Nita drugo mi nije palo na pamet nego da napravim teatralni poluokret s rukom ispruenom prema svima i kaem im, nimalo duhovito, ono to mi je u tom asu izletjelo: - Vama na slubu. Jo uvijek patim zbog sveopeg zvidanja koje me pogodilo, ali isto tako se sjeam i olakanja zbog zagrljaja i lijepih rijei kojim su mi svi oni poeljeli dobrodolicu. Od toga trenutka bio sam jo jedan lan te zajednice dobrodunih tigrova, uz takvo prijateljstvo i duh koji nikada nisu oslabili. Svaku informaciju koja mi je bila potrebna za neki lanak, ma kako bila neznatna, traio sam od odgovornog urednika, a on nikada nije zakazao. Svoju prvu veliku lekciju reportera primio sam od Guillerma Cana, a doivjelo ju je cijelo urednitvo jednoga popodneva u kojemu se nad Bogotom spustio pljusak koji je grad doveo u stanje svjetskoga potopa za vrijeme uzastopna tri sata. Bujica vode na Aveniji Jimenez de Quesada povukla je za sobom sve na to je naila niz padine brda, te na ulicama ostavila tragove katastrofe. Razni automobili i javna prometna sredstava bili su paralizirani na mjestu gdje ih je zadesila nepogoda, a tisue pjeaka sklanjalo se posrui u poplavljene zgrade sve dok vie nije bilo mjesto ni za koga. Mi, novinski urednici, iznenaeni tom nepogodom u vrijeme zakljuivanja lista, promatrali smo tuan prizor s prozora, ne znajui to da radimo, poput kanjenih djeaka s rukama u depovima. Odjednom se Guillermo Cano probudio iz toga dubokog sna te se okrenuo prema paraliziranom urednitvu i povikao: - Ovaj pljusak je vijest! Bilo je to kao neizdana zapovijed koja se istoga asa izvrila. Potrali smo prema naim mjestima za borbu da bismo telefonom dobili porazne podatke na koje nas je upuivao Jose Salgar, i da bismo svi zajedno do pojedinosti napisali reportau o pljusku stoljea. Kola hitne pomoi i radiopatrole koje su pozivane u hitnim sluajevima bile su blokirane zbog vozila zaustavljenih nasred ulica. Vodovodne cijevi u kuama bile su poplavljene i nije bilo

dovoljno sveukupno vatrogasno drutvo da rijei hitne sluajeve. Cijele su etvrti vjerojatno bile evakuirane silom prilika zbog pucanja jedne urbane brane. U drugima su popucale odvodne cijevi. Plonici su bili zakreni starcima invalidima, bolesnicima i djecom koja su se davila. Usred toga kaosa, pet vlasnika motornih amaca za ribolov tijekom vikenda organizirali su natjecanje u Aveniji Cara-cas koja je bila najvie naplavljena u gradu. Te prikupljene podatke odmah je podijelio Jose Salgar urednicima, a mi smo ih isti as poeli obraivati za specijalno improvizirano izdanje. Fotografi, posve natopljeni, iako su nosili nepromoive kabanice, izraivali su vrue fotografije. Malo poslije pet, Guillermo Cano napisao je velianstvenu sintezu o jednom od najdramatinijih pljuskova to ga grad pamti. Kada je pljusak napokon prestao, improvizirano izdanje El Espectadora izilo je kao i svakoga dana, samo sa sat vremena zakanjenja. U poetku je moj odnos s Joseom Salgarom bio vrlo teak, ali uvijek vrlo kreativan kao malo koji drugi. Mislim da je on imao suprotan problem mojemu: uvijek je nastojao da njegovi stalni reporteri daju sve od sebe, dok sam ja udio da budem u toku. No druge obaveze prema novinama toliko su me zaokupljale da sam imao slobodnoga vremena samo nedjeljom. ini mi se da me je Salgar izabrao kao reportera, dok su me ostali predodredili za filmove, komentare o izdanjima i kulturne dogaaje, jer su me uvijek isticali kao pripovjedaa. No moj je san bio da postanem reporter od prvih koraka na obali, a znao sam da je Salgar najbolji uitelj, no zatvarao mi je vrata, moda oekujui da u ja provaliti na silu. Radili smo vrlo dobro, srdano i dinamino, i svaki put kad bih mu predao neki lanak, napisan u dogovoru s Guillermom Canom ili ak s Eduardom Zalameom, on ga je odobravao bez ikakve zadrke, ali nije opratao taj postupak. estokim bi pokretom odepio bocu i rekao mi ozbiljnije nego to je i sam htio: - Zavrnite vratom tom labudu. No nikada nije bio agresivan. Ba naprotiv: srdaan, od vruega eljeza iskovan, uspeo se svojim dobrim radom od dijeljenja kave u radionicama u dobi od etrnaest godina sve do efa urednitva s najveim profesionalnim autoritetom u zemlji. Mislim da mi nije

mogao oprostiti to troim vrijeme na lirske opsjene u zemlji u kojoj su toliko nedostajali terenski reporteri. Ja sam, naprotiv, mislio da nijedan novinarski anr nije bolji od reportae da bi se prikazao svakodnevni ivot. Ipak, danas znam da je tvrdoglavost kojom smo obojica nastojali raditi bila najbolji mamac za ispunjavanje moga teko dostupnoga sna da postanem reporter. Prilika mi se ukazala sluajno u jedanaest sati i dvadeset minuta ujutro, 9. lipnja 1954, kada sam se vraao iz posjeta prijatelju u zatvoru Modelo de Bogota. Vojne ete naoruane kao za rat zadravale su gomilu studenata na Cesti Septima, dva bloka dalje od onoga ugla na kojemu su prije est godina ubili Jorgea Eliecera Gaitana. Bila je to protestna manifestacija zbog toga to je vojna jedinica Kolumbija, uvjebana za rat u Koreji, dan ranije usmrtila jednoga studenta u prvom ulinom okraju civila protiv vladavine Oruanih snaga. S mjesta na kojemu sam se nalazio uli su se samo protestni povici studenata koji su htjeli proi do Predsjednike palae i vojnika koji su ih u tome spreavali. Usred toga metea nismo uspjeli razabrati to se izvikivalo, no napetost se osjeala u zraku. Odjednom, bez ikakve najave, zauo se rafal mitraljeza i jo dva uzastopce. Nekoliko studenata i neki prolaznici ubijeni su tom prilikom. Preivjeli, koji su pokuali odnijeti ranjene u bolnicu, odustali su od toga zbog udaraca kundakom. Vojska je ispraznila podruje i zatvorila ulice. U toj sam pucnjavi ponovno na nekoliko trenutaka proivio sav uas 9. travnja, u isto vrijeme i na istome mjestu. Popeo sam se gotovo trkom uz strminu, preavi tri bloka kua do El Espectadora, i naiao na urednitvo u borbenom stanju. Ispriao sam grcajui ono to sam vidio na mjestu pokolja, no oni koji su o tome najmanje znali ve su u letu pisali prvu kroniku o identitetu devetorice ubijenih studenata i o stanju ranjenika u bolnici. Bio sam siguran da e meni dati da piem o tim nemirima jer sam bio jedini koji ih je vidio, no Guil-lermo Cano i Jose Salgar ve su se dogovorili da to bude kolektivni izvjetaj u kojemu e svatko unijeti neto svoje. Odgovorni urednik Felipe Gonzalez Toledo nametnuo je zakljunu cjelovitost. - Smirite se - rekao mi je Felipe, zabrinut zbog mojega razoaranja. -

Ljudi znaju da ovdje svi radimo na svemu, i to bez potpisa. Uliks me je pak utjeio idejom da bi uvodni lanak koji sam trebao napisati, mogao biti vaniji jer se radilo o velikom problemu javnoga reda. Imao je pravo, no bio je to tako delikatan i obvezujui lanak za politiku lista da ga je nekoliko ruku ispisivalo na najviim razinama. Vjerujem da je to bila pravedna lekcija za sve, no meni se uinila obeshra-brujuom. To je bio kraj medenog mjeseca izmeu vladavine Oruanih snaga i slobodarskoga tiska. Poelo je prije osam mjeseci s preuzimanjem vlasti generala Rojasa Pinille to je zemlji omoguilo uzdah olakanja nakon krvavih okraja dvaju uzastopnih mandata konzervativne vlasti, i trajalo je do toga dana. Za mene je to bilo vatreno krtenje za moje snove obinoga reportera. Malo potom objavljena je fotografija tijela nekoga bezimenog djeaka kojega nisu mogli identificirati u sali Sudske medicine, a meni se uinio nalik djeaku za kojega su prije nekoliko dana objavili da je nestao. Pokazao sam to efu pravne sekcije, Felipeu Gonzalezu Toledu, i on je pozvao majku onoga nestaloga djeaka. Bila mi je to pouka za cijeli ivot. Djeakova majka doekala je Felipea i mene u predvorju sale. Uinila mi se tako siromanom i slabanom da sam od sveg srca poelio da mrtav djeak ne bude njezin sin. U dugome ledenome podrumu, pod jarkom rasvjetom, nalazio se niz od nekih dvadesetak stolova s truplima kao u kamenim grobovima pod izlizanim plahtama. Nas troje pratili smo odmjerenog uvara do pretposljednjeg stola u dnu. Ispod ruba plahte izvirivali su potplati tunih izmica, sa eljeznim titnicima na petama, vrlo izlizanim od uporabe. ena ih je prepoznala, problijedjela, ali se posljednjim snagama svladala dok uvar nije odmaknuo plahtu to-readorskim zamahom preko glave. Tijelo djeaka od nekih devet godina, otvorenih i zauenih oiju, imalo je istu bijednu odjeu u kojoj su ga pronali mrtvoga prije nekoliko dana u nekome jarku uz cestu. Majka je kriknula i sruila se na tlo jauui. Felipe ju je podignuo, primirio utjenim aptanjem, dok sam se ja pitao da li taj posao o kojemu sam sanjao uope vrijedi truda. Eduardo Zalamea mi je potvrdio da ne vrijedi. I on je mislio da je crna kronika, toliko ukorijenjena medu itateljima, teak

zadatak koji zahtijeva posebnu narav i neprestano iskuavanje osjeaja. Nikada vie to nisam pokuao. Druga, posve razliita okolnost, primorala me da postanem filmski kritiar. Nikada nisam mislio da u to biti, no u kazalitu Olympia don Antonia Dacontea u Aracataci i u putujuoj koli Alvara Cepede nazreo sam osnovne elemente za pisanje lanaka o kinematografiji s jednim dotad vie korisnim nego uobiajenim kriterijem u Kolumbiji. Ernesto Volkening, veliki njemaki pisac i knjievni kritiar koji se nastanio u Bogoti nakon Drugoga svjetskoga rata, objavljivao je na Dravnom radiju komentare 0 filmskim premijerama, no bio je ogranien na strunu publiku. Bilo je 1 drugih odlinih kritiara, ali usputnih, koji su se okupljali oko katalonskoga knjiara Luisa Vicensa koji se u Bogoti nastanio nakon panjolskoga rata. On je osnovao prvi kino klub zajedno sa slikarom Enri-queom Grauom i kritiarem Hernandom Salcedom, uz svesrdno zalaganje vrlo poznate novinarke Glorie Valencie de Castano Castillo. U zemlji je postojala golema publika za velike akcijske filmove i drame za plakanje, no kvalitetni filmovi bili su ogranieni na obrazovane ljubitelje, a filmski distributeri su se manje izlagali opasnosti s filmovima koji su na repertoaru bili tri dana. Privlaenje nove publike u toj gomili bez lica zahtijevalo je teke odgojne mjere, no bilo je mogue stvoriti publiku koja bi prihvatila kvalitetne filmove i pomogla distributerima koji su ih eljeli financirati, ali to nisu mogli. Najvea nepogodnost bila je u tome to su distributeri prijetili novinama da e obustaviti najavu filmova - to je bio znaajan prihod za novine - ako budu iznosili loe kritike o njihovim filmovima. El Espectador je bio prvi list koji je prihvatio taj rizik, i od mene zatraio kritiku tjednih premijera vie kao osnovnu orijentaciju za ljubitelje nego kao pretjerano hvalisanje. Jedna od mjera opreza s kojom su se svi sloili bila je da ne koristim svoju novinarsku propusnicu da bih dokazao da ulazim s ulaznicom kupljenom na alteru. Prvi su lanci umirili distributere jer se u njima govorilo o jednom dobrom izboru filmova francuske kinematografije. Medu njima je

bio film Puccini, opirna rekapitulacija ivota velikoga glazbenika; Zlatni vrhunci, dobro ispripovijedana pria o pjevau Graceu Mooreu, i Henri-etteina zabava, miroljubiva komedija Juliena Duviviera. Distributeri koje smo susretali na izlasku iz kazalita, pokazivali su nam svoje zadovoljstvo zbog naih kritika. Alvaro Cepeda, naprotiv, probudio me je u est ujutro iz Barranquille, kada je saznao za moju odvanost. - Kako se usuujete pisati kritike o filmovima bez moga doputenja, kvragu! - proderao se umirui od smijeha preko telefona. - Takva neznalica kao to ste vi za filmove! Postao je moj stalni savjetodavac, iako se nikada nije sloio s idejom da se ne radi o stvaranju kole nego o osnovnom orijentiranju publike koja nije imala nikakvo akademsko obrazovanje. Ni medeni mjesec s filmskim distributerima nije bio tako sladak kao to smo na poetku mislili. Kada smo se suoili s istim i jednostavnim komercijalnim filmovima, ak i oni najrazumniji alili su se na teinu naih komentara. Edu-ardo Zalamea i Guillermo Cano bili su dovoljno vjeti da ih zavaravaju preko telefona do kraja travnja kad nas je neki distributer, koji je predvodio ostale, u otvorenome pismu optuio kako zastraujemo publiku da bismo nanijeli tetu njihovim interesima. Uinilo mi se da je sr problema bila u tome to autor pisma nije poznavao znaenje rijei zastraivati, no osjetio sam se na rubu propasti, jer nisam vjerovao da e u rastuim krizama don Gabriel Cano odbaciti najave filmova zbog isto estetskog zadovoljstva. Isti dan kad je primio pismo, sazvao je svoje sinove i Uliksa na hitan sastanak, a ja sam zakljuio da e ta rubrika umrijeti i biti pokopana. Meutim, prolazei ispred moga pisaeg stola nakon sastanka, don Gabriel mi ree s pakou djeda, ne odreujui na to misli: - Budite mirni, imenjae. Sutradan je u Svakodnevici osvanuo odgovor tom producentu koji je napisao Guillermo Cano u promiljenom doktorskom stilu, a kraj je govorio sve: Ne zastrauje se publika, a jo manje se nanosi teta bilo ijim interesima objavljivanjem u tisku ozbiljne i odgovorne filmske kritike koja je nalik kritikama iz drugih zemalja, i koja prekida sa starim i tetnim obrascima neumjerenih pohvala kako

dobrih, tako i loih filmova. Nije to bilo jedino pismo ni na jedini odgovor. Filmski su nas radnici obasuli otrim protestima, a dobivali smo i proturjena pisma zbunjenih itatelja. No sve je bilo uzalud: kolumna je preivjela sve dok filmska kritika u zemlji nije prestala biti prigodna, te postala uobiajena u tisku i na radiju. Otada, za manje od dvije godine, objavio sam sedamdeset pet kritika kojima jo treba pridruiti vrijeme provedeno u gledanju filmova, uz nekih estotinjak uvodnih lanaka, potpisanih ili nepotpisanih vijesti, pisanih svaki trei dan, i barem osamdesetak reportaa, to potpisanih, to anonimnih. Knjievni prilozi objavljivali su se tada u Nedjeljnom magazinu u naemu listu, a meu njima razne prie i kompletna serija La Sierpe koja je prekinuta u asopisu Ldmpara zbog unutarnjih neslaganja. Bio je to prvi procvat u mome ivotu, ali nisam imao vremena u njemu uivati. Stan koji sam unajmio namjeten i s uslugama pranja rublja bio je tek spavaonica s kupaonicom, telefonom i dorukom u krevet, a imao je jedan veliki prozor za gledanje vjene kiice u najtunijem gradu na svijetu. Koristio sam ga za spavanje samo od tri ujutro, nakon sat vremena itanja, pa do jutarnjih vijesti na radiju da bih saznao to se dogaa u novome danu. Nisam mogao ne misliti s odreenom uznemirenou da prvi put imam stalno i vlastito mjesto boravka, ali bez vremena da to ak i primijetim. Bio sam toliko obuzet ureivanjem svoga novoga ivota da je moj jedini uoljivi troak bio spasilaki amac koji sam na kraju svakoga mjeseca uredno slao obitelji. Tek danas shvaam da sam jedva imao vremena za svoj privatni ivot. Moda zato to je u meni preivljavala pomisao na karipske djevojke i na to da se Bogotanke podaju momcima s obale bez ljubavi, samo radi sna o ivotu pored mora. Ipak, u svom prvom samakom stanu u Bogoti uivao sam bez opasnosti poto sam portira pitao da li su doputeni posjeti pononih prijateljica, a on mi je dao svoj mudri odgovor: - Zabranjeno je, gospodine, ali ja ne vidim ono to ne moram. Krajem lipnja, bez ikakve najave, Jose Salgar zaustavio se pred mojim stolom dok sam pisao uvodni lanak i pogledao me u dugoj tiini. Prekinuo sam reenicu napola, i sa zanimanjem ga upitao:

- U emu je stvar?! On nije ak ni trepnuo, igrajui nevidljivi bolero svojom olovkom u boji i dijaboliki se smijeei zbog neke oite namjere. Objasnio mi je, a da ga to uope nisam pitao, da mi nije odobrio reportau o pokolju studenata na Cesti Septima jer bi to bio teak zadatak za jednoga poetnika. Zauzvrat mi je na svoj raun i na svoju odgovornost izravno ponudio diplomu reportera, ali bez imalo izazova, budem li prihvatio jedan ubitaan prijedlog: - Zato ne odete u Medellin i ne ispripovijedate nam to se ondje, dovraga, dogodilo? Nije to bilo lako shvatiti, jer mi je govorio o neemu to se dogodilo prije dva tjedna, a to je navodilo na sumnju da se radi o zastarjeloj nerazrijeenoj vijesti. Znalo se da se 12. lipnja ujutro dogodio odron zemlje u La Media Luni, vrletnome mjestu istono od Medellina, no smutnja koju je izazvao tisak, zbunjenost vlasti i panika stradalih prouzroili su neke administrativne i humanitarne zavrzlame koje su onemoguavale da se razlue stvarni dogaaji. Salgar od mene nije traio da pokuam, koliko je to mogue, ustanoviti to se dogodilo, nego je zahtijevao da o tom terenu u cijelosti rekonstruiram istinu i samo istinu, u vrlo kratkome vremenu. No neto me je u njegovu nainu na koji je to rekao navelo da pomislim kako mi napokon daje odrijeene ruke. Dotad, jedino to sam uope znao o Medellinu bilo je da su ondje ubili Carlosa Gardela, koji je izgorio u avionskoj nesrei. Znao sam da je to mjesto velikih pisaca i pjesnika, i da se ondje nalazi koled Presenta-cion na kojemu je Mercedes Barcha te godine poela studirati. Pred tako ludim zadatkom nije mi se vie uope inilo nestvarnim da dio po dio rekonstruiram stradanje u tim planinama. Tako sam se spustio u Medellin u jedanaest ujutro, uz tako stranu oluju da sam pomislio da u biti posljednja rtva odrona. Ostavio sam torbu u hotelu Nutibara s odjeom za dva dana i jednom kravatom za svaki sluaj, i iziao na ulicu idilinoga grada, jo uvijek naoblaenog zbog nevremena. Pratio me je Alvaro Muti da mi pomogne svladati strah od aviona, i dao mi adrese ljudi na dobrim poloajima u gradu. No zapanjujue je bilo to da nisam uope imao ideju odakle da ponem. Nasumce sam hodao

blistavim ulicama podno zla-anog praha jarkoga sunca nakon oluje, a ve nakon sat vremena morao sam se skloniti u prvo skladite jer je kia ponovno poela iako je sunce i dalje sjalo. Tada sam u grudima poeo osjeati prve nalete panike. Pokuao sam ih zatomiti pomou magine formule moga djeda, koji je to koristio usred bitke, no strah od straha naposljetku mi je sruio moral. Shvatio sam da nikada neu moi obaviti zadatak koji su mi dali, no nisam imao hrabrosti to rei. Tada mi je sinulo da bi jedino bilo razborito napisati pismo zahvale Guillermu Cani i vratiti se u Barranquillu, u stanje blaenstva u kojemu sam se nalazio prije est mjeseci. S golemim olakanjem to sam se izvukao iz pakla pozvao sam taksi da se vratim u hotel. Podnevne vijesti donijele su veliki komentar s dva glasa kao da su se odroni dogodili juer. Voza se gotovo zaguio od vikanja protiv nemara vlade i loe organizacije pomoi stradalima, a ja sam se na neki nain osjetio krivim zbog njegove pravedne srdbe. No tada je ponovno prestalo kiiti, a zrak je postao prozraan i mirisan zbog procvjetala cvijea u parku Berrio. Odjednom, ne znam zato, osjetio sam nalet ludila. - Uinimo neto - rekao sam vozau - prije hotela odvezite me na mjesto odrona. - Ali ondje se nema to vidjeti - ree mi on. - Samo upaljene svijee i krievi za mrtve koje nisu mogli otkopati. Tako sam saznao da su i rtve i preivjeli bili iz razliitih dijelova grada, jer su ljudi u gomilama nagrnuli da iskopaju tijela zatrpanih u prvom odronu. Velika tragedija dogodila se kada su znatieljnici okruili mjesto dogaaja, a drugi se dio planine odronio u razarajuoj lavini. Tako su jedini koji su mogli ispripovijedati to se dogodilo, bili oni malobrojni koji su uspjeli umaknuti neprestanim odronima, i ostali ivi na drugome kraju grada. - Razumijem - rekao sam vozau pokuavajui svladati drhtanje glasa. - Odvezite me onamo gdje su preivjeli. Okrenuo se nasred ulice i krenuo u suprotnome smjeru. Njegova utnja nije bila samo rezultat urbe, nego i nada da e me uvjeriti u svoje razloge. Razgovor sam zapoeo s dvojicom djeaka od osam i jedanaest

godina, koji su izili iz kue da nacijepaju drva u utorak 12. lipnja u sedam ujutro. Udaljili su se nekih sto metara kada su osjetili tresak odrona zemlje i stijena koji su se obruavali na njih niz padinu brijega. Jedva su uspjeli umaknuti. U kui su ostale zatoene njihove tri mlae sestre s majkom i jedan netom roeni brat. Samo su oni preivjeli jer su bili izili, i njihov otac koji je rano otiao na svoj posao prodavaa pijeska deset kilometara od kue. To je mjesto bila negostoljubiva golet ponad ceste koja iz Medellina vodi u Rionegro, i u osam ujutro nije bilo drugih ljudi koji su mogli postati rtve. Radiostanice su pronijele napuhanu vijest s toliko krvavih pojedinosti i hitnih poziva upomo da su prvi dobrovoljci stigli prije vatrogasaca. U podne su se dogodila jo dva odrona bez rtava koja su poveala opu napetost, a jedna lokalna radiostanica namjestila se ondje da izravno prenosi s mjesta nesree. U to su vrijeme ondje ve bili gotovo svi stanovnici okolnih sela i susjednih etvrti, i jo znatieljnici iz cijeloga grada privueni pozivima s radija, te putnici koji su pristizali meugradskim autobusima vie da smetaju nego da pomognu. Osim nekoliko tijela koja su ostala pod planinom, bilo je tada vie od tristo drugih u uzastopnim odronima. No predveer je ve vie od dvije tisue dobrovoljaca u meteu prualo pomo preivjelima. Kada se spustio mrak vie nije bilo mjesta ni za disanje. Gomila ljudi bila je zbijena i kaotina u est sati kada se obruio drugi razarajui odron od esto tisua kubika, uz divovski prasak, i prouzroio toliko rtava kao da je pao na park Ber-rio u Medellinu. Bila je to tako brza katastrofa da je doktor Javier Mora, tajnik Javnih radova u gradu, pronaao u ruevinama le jednoga kunia koji nije imao vremena utei. Dva tjedna poslije, kada sam stigao na to mjesto, bilo je izvueno samo sedamdeset etiri tijela, a brojni su preivjeli bili na sigurnome. Veina njih nisu bili rtve odrona nego nepromiljenosti i neorganizirane solidarnosti. Kao u potresima, ni ovdje nije bilo mogue izraunati broj nestalih osoba, jer su neki iskoristili priliku da nestanu bez traga, da bi izbjegli plaanje dugova ili pobjegli s drugom enom. Ipak, uplela se i srea, jer je jedna kasnija istraga pokazala da se od prvoga dana, dok su pokuavali izvui tijela,

jedna masa stijena mogla odroniti i potaknuti drugu lavinu od pedeset tisua kubika zemlje. Nakon vie od petnaest dana, uz pomo preivjelih koji su se oporavili, mogao sam rekonstruirati priu koju nije bilo mogue shvatiti u samom trenutku zbivanja zbog stvarnih neprilika i potekoa. Moj se zadatak sveo na traganje za izgubljenom istinom u zavrzlami proturjenih pretpostavki i na rekonstruiranje ljudske drame onako kako se dogodila, po strani od svih politikih i sentimentalnih procjena. Alvaro Muti postavio me je na pravi put kada me je poslao novinarki Ceceliji Warren koja me je uputila na podatke s kojima sam se vratio s mjesta nesree. Reportaa je objavljena u tri poglavlja, i bila je barem toliko vrijedna to je pobudila zanimanje za jednu zaboravljenu vijest s dva tjedna zakanjenja, i to je dovela u red tu golemu tragediju. No iz tih se dana najvie sjeam ne onoga to sam uinio nego onoga to sam zamalo uinio, zahvaljujui ludoj mati moga staroga druga iz Barranquille, Orlanda Rivere, Figurite, s kojim sam se neoekivano sreo prilikom rijetkih predaha u svojoj istrazi. Ve je nekoliko mjeseci ivio u Medellinu i odnedavna bio sretno oenjen sa Sol Santamarijom, jednom divnom opaticom slobodnoga duha kojoj je pomogao da izie iz samostana nakon sedam godina siromatva, poslunosti i neporonosti. U nekoj od naih pijanki Figurita mi je otkrio da je sa suprugom na svoj rizik pripremio izvanredan plan kako da izvue Mercedes Barchu iz internata. Jedan prijatelj upnik, poznat po svom umijeu posrednika pri vjenanjima, bio je spreman vjenati nas u bilo koje vrijeme. Jedini uvjet bio je, naravno, da se Mercedes s time sloi, no nismo nali naina da je to upitamo unutar etiri zida njezina zatoenitva. I danas me vie no ikada spopada bijes to nisam imao smjelosti da proivim tu feljtonsku dramu. Mercedes je pak za taj plan saznala tek pedeset i neto godina kasnije, kada je o tome proitala u rukopisima za ovu knjigu. Tada sam posljednji put vidio Figuritu. Na karnevalu 1960, preruen u kubanskoga tigra, poskliznuo se i pao s kola kojima se vraao svojoj kui u Baranou nakon bitke cvijea, i pritom slomio vrat na

tlu prekrivenom otpacima od karnevala. Druge noi moga rada na odronima u Medellinu, u hotelu su me doekali urednici dnevnika El Colombiano - bili su ak i od mene mladi -odluni da sa mnom naprave intervju zbog mojih dotad objavljenih pria. Namuili su se dok me nisu uvjerili, jer sam tada, kao i danas, imao moda nepravedne predrasude prema intervjuima kao izmjeni pitanja i odgovora gdje se oba sudionika napreu da odre razgovor u kojemu bi se neto trebalo otkriti. Otrpio sam te predrasude u dva dnevnika u kojima sam radio, a pogotovo u Kronici, gdje sam na svoje suradnike pokuao prenijeti svoju zatajnost. Ipak, za El Colombiano sam dao taj prvi intervju koji je bio samoubilaki iskren. Danas ne mogu nabrojati sve intervjue u kojima sam bio rtva tijekom pedeset godina diljem svijeta, a jo se uvijek ne mogu uvjeriti u djelotvornost toga anra, ni u kojem smjeru. Velik dio mojih djela o raznim temama koje nisam mogao zaobii, vjerojatno se smatraju vanim dijelom moje proze, a zapravo su tek fantazije o mome ivotu. Ja ih, naprotiv, smatram nevrijednima, ne za objavljivanje, nego kao osnovni materijal za reportau koju cijenim kao zvijezdu meu anrovima najboljeg umijea na svijetu. No nije bilo vremena za predah. Vlada generala Rojasa Pinille, ve u otvorenome sukobu s tiskom i s veim dijelom javnoga mnijenja, okrunila je mjesec rujan odlukom o podjeli daleke i zaboravljene pokrajine Choco izmeu tri uspjena susjeda: Antioquia, Caldas i Valle. U Quibdo, glavni grad, moglo se doi iz Medellina cestom u samo jednome smjeru i u tako loemu stanju da je trebalo vie od dvadeset sati za sto ezdeset kilometara. Dananji su uvjeti mnogo bolji. U novinarskom urednitvu shvatili smo da se ne moe mnogo uiniti da se sprijei komadanje odreeno dekretom jedne vlade koja je u loim odnosima sa slobodnim tiskom. Primo Guerrero, stari dopisnik El Espectadora u Cjuibdou, treega je dana izvijestio da je narodna manifestacija s cijelim obiteljima, ukljuujui i djecu, zaposjela glavni trg s namjerom da ondje ostanu danima i noima sve dok vlada ne odustane od svoje namjere. Prve fotografije

prikazivale su pobunjene majke s djecom u rukama, izmuene zbog danononih bdijenja na mjestu izloenome vremenskim nepogodama. Te smo vijesti svakodnevno potkrepljivali u uvodnim lancima ili u izjavama politiara i intelektualaca iz Chocoa koji su ivjeli u Bogoti, ali vlada je ve odluila pobijediti svojom ravnodunou. No nakon nekoliko dana Jose Salgar priao je mome pisaem stolu sa svojom akrobatskom olovkom i predloio mi da istraim to se doista dogaa u pokrajini Choco. Pokuao sam to odbiti s ono malo au-toritativnosti koju sam zaradio reportaom u Medellinu, ali to nije bilo dovoljno. Guillermo Cano, koji je pisao okrenut leima, povikao je i ne pogledavi nas: - Idite, Gabo, jer su ljudi u Chocou bolji od onih koje ste htjeli vidjeti na Haitima! Tako sam otiao ne pitajui se ak kako bi se mogla napisati reportaa o protestnoj manifestaciji koja je izbjegavala nasilje. Pratio me je fotograf Guillermo Sanchez koji me je ve nekoliko mjeseci salijetao da zajedno napravimo reportau o ratu. Bilo mi je dojadilo sluati ga, pa sam povikao: - O kakvom ratu, kvragu! - Ne pravite se ludim, Gabo - bacio mi je istinu pred oi - esto sam vas uo da govorite kako je ova zemlja u ratu jo od Nezavisnosti. U zoru, u utorak 21. rujna, pojavio se u urednitvu odjeven vie kao gerilac nego kao fotoreporter, s fotoaparatima i vreicama objeenima po cijelome tijelu da bismo krenuli u razotkrivanje preuivanoga rata. Prvo me je iznenadilo to se u Choco ilo s pomonog aerodroma bez ikakvih slubi, prije izlaza iz Bogote, na kojemu su bile olupine kamiona i oksidirani avioni. Na avion, jo uvijek iv nekim udom, bio je jedan od legendarnih Catalina iz Drugoga svjetskoga rata koji je sluio kao teretni avion nekoj civilnoj tvrtki. Nije imao sjedala. Unutranjost je bila jednostavna i mrana, s malenim zamagljenim prozorima, i nakrcana zaveljajima prua za proizvodnju metli. Mi smo bili jedini putnici. Kopilot, samo u koulji, mlad i stasit kao avijatiari u filmovima, uputio nas je da sjednemo na zaveljaje koji su mu se uinili najudobnijima. Nije me prepoznao, no ja sam znao da je on bio poznati bejzbol igra u ligi La Matuna u Cartageni.

Uzlijetanje je bilo zastraujue, ak i za tako prekaljena putnika kao to je bio Guillermo Sanchez, zbog zaglune buke motora i kripe eljeznoga trupa aviona, no kad se jednom vinuo u prozrano nebo nad prerijom, klizio je lako poput ratnog veterana. Nakon Medellina iznenadio nas je olujni pljusak ponad ume stisnute izmeu dva planinska lanca te smo morali ui ravno u njega. Tada smo preivjeli ono to je moda vrlo malo smrtnika doivjelo: kiilo je u avion kroz ljebove trupa. Prijateljski kopilot skakao je izmeu zaveljaja prua i donosio nam dnevne novine da ih koristimo kao zatitu od kie. Pokrio sam se svojim novinama i po licu, ne toliko da se zatitim od kie koliko da se ne vidi kako plaem od straha. Nakon otprilike dva sata, u kojima smo bili preputeni hiru sudbine, avion se nagnuo ulijevo i poeo se sputati u napadakoj poziciji iznad guste ume, te napravio dva izviaka kruga ponad glavnoga trga u Cjuibdou. Guillermo Sanchez, spreman da iz zraka snimi manifestaciju koja se iscrpljivala u bdijenju, naiao je samo na prazan trg. Neuredna amfibija napravila je posljednji krug da se uvjeri kako nema ni ivih ni mrtvih prepreka u mirnoj rijeci Atrato i u podnevnoj dremljivosti zavrila sretno slijetanje na vodenu povrinu. Crkva, pokrpana daskama, cementne klupe uprljane od ptica i neka mula bez gazde koja je grickala s grana divovskoga stabla, bili su jedini znakovi ljudske prisutnosti na pranjavom i pustom trgu koji se zapravo doimao kao da pripada nekoj afrikoj prijestolnici. Prva nam je namjera bila napraviti odmah fotografije gomile koja stoji u znaku protesta i poslati ih u Bogotu istim avionom koji se vraao, a zatim pokuati doi do informacija iz prve ruke koje bismo telegrafski poslali za sutranje izdanje. Nita od toga nije bilo mogue, jer se nita nije dogaalo. Prolazili smo bez svjedoka vrlo dugom ulicom, usporednom s rijekom, sa zatvorenim trgovinama zbog ruka i s kuama s drvenim balkonima i izblijedjelim krovovima. Bio je to odlian scenarij, ali je nedostajala drama. Na dobri kolega Primo Guerrero, dopisnik El Espectadora, bezbrino se odmarao u popodnevnom poinku u jednoj proljetnoj mrei ispod sjenice svoje kue, a tiina ga je okruivala poput

grobnog mira. Otvorenost kojom nam je objasnio svoju bezbrinost nije mogla biti objektivnija. Nakon prvih dana manifestacije, napetost je opala zbog nedostatka upornosti. Tada se cijelo selo mobiliziralo na teatralan nain, snimljene su fotografije koje nisu objavljene, jer nisu bile naroito vjerodostojne, i odrani su domoljubni govori koji su doista potresli zemlju, no vlada se nije dala pokolebati. Primo Guerrero, etikom fleksibilnou koju bi mu moda ak i Bog oprostio, odravao je protest ivim u tisku samo pomou telegrama. Na je profesionalni problem bio jednostavan: nismo poduzeli cijelu tu ekspediciju poput Tarzana da bismo dojavili da vijest ne postoji. Zauzvrat, na dohvat ruke bili su nam mediji koji su mogli prikazati da je vijest tona i da je ispunila svoju namjeru. Tako je Primo Guerrero predloio da jo jednom namjesti prenosivu manifestaciju, i nitko nije imao drugu bolju ideju. Na najgorljiviji suradnik bio je kapetan Luis A. Cano, novi guverner imenovan zbog srdite ostavke prijanjega, vrlo uporan da zadri avion da bi novine na vrijeme dobile vrue fotografije Guillerma Sancheza. Tako je ta, zbog potrebe izmiljena vijest, na kraju postala jedina tona, uveliana tiskom i radioemisijama u cijeloj zemlji, te ju je u tren oka zaplijenila vojna vlada da bi spasila svoj obraz. Te je iste noi zapoela opa mobilizacija okoanskih politiara - neki su bili vrlo utjecajni u odreenim sektorima u zemlji - i nakon dva dana general Rojas Pinilla objavio je ponitenje vlastite odluke o podjeli Chocoa na dijelove medu susjedima. Guillermo Sanchez i ja nismo se odmah vratili u Bogotu jer smo uvjerili urednitvo da nam dopusti obii unutranjost Chocoa da bismo bolje upoznali zbilju toga fantastinoga svijeta. Nakon deset dana utnje, kada smo, opaljeni od sunca i kao probueni iza sna, uli u redakciju, Jose Salgar nas je doekao sretan, ali na svoj nain: - Znate li - upitao nas je sa svojom nepokolebljivom sigurnou -prije koliko vremena je prola vijest o Chocou? Prvi put sam se suoio s tim problemom smrtnosti novinskih vijesti. Doista se nitko vie nije zanimao za Choco otkad je objavljena predsjednika odluka da se podjela ne obavi. Ipak, Jose Salgar me je podrao u mome riziku da skuham to se jo dalo od te mrtve ribe.

Pokuali smo u etiri duge epizode prenijeti otkrie jedne druge neshvatljive zemlje unutar Kolumbije, koje nismo bili svjesni. Bio je to magian zaviaj rascvjetanih uma i vjenih potopa, gdje se sve doimalo poput nevjerojatne kopije svakodnevnoga ivota. Veliku potekou za izgradnju zemaljskih prometnica predstavljala je golema koliina neukrotivih rijeka, a na cijelome podruju nije bilo vie od jednoga mosta. Pronali smo cestu od nekih sedamdeset pet kilometara koja je vodila kroz praumu i bila izgraena uz velike napore da bi povezala naselje Itsmina s Yutom, ali nije prolazila pored nijednoga od ta dva naselja zbog osvete izvoaa radova koji se posvaao s dvojicom naelnika. U nekome selu u unutranjosti potanski radnik nas je zamolio da njegovom kolegi u Itsmini odvezemo potu staru est mjeseci. Jedna kutija domaih cigareta stajala je ondje trideset centavosa, kao i u cijeloj zemlji, no kad bi tjedni avion kasnio s opskrbom, cigaretama bi cijena rasla svakim danom, sve dok stanovnitvo ne bi bilo primorano puiti strane cigarete koje bi naposljetku postale jeftinije. Vrea rie stajala je petnaest pesosa vie nego ondje gdje se uzgajala, jer su je morali dostavljati osamdeset kilometara kroz praumu na mulama koje su se poput maaka hvatale za strmine planina. Najsiromanije ene u selima ispirale su zlato i platinu u rijekama dok su njihovi muevi ribarili, a subotom bi putujuim trgovcima prodavali tucet riba i etiri grama platine samo za tri pesosa. Sve se to zbivalo u drutvu koje je bilo poznato po svojoj zainteresiranosti za uenje. No kole su bile rijetke i ratrkane, a uenici su do njih morali prelaziti i po nekoliko kilometara svaki dan, to pjeice, to kanuom. Neke su bile tako pune da su istu kolu pohaali ponedjeljkom, srijedom i petkom djeaci, a utorkom, etvrtkom i subotom djevojice. Silom prilika bile su to najdemokratinije kole u zemlji jer je praljin sin, koji je jedva imao to jesti, iao u istu kolu sa sinom naelnika. Malo je Kolumbijaca tada znalo da se u samome srcu okoanske ume uzdie jedan od najmodernijih gradova u zemlji. Zvao se Andagova, pored utoka rijeke San Juan u Condoto, i imao je

savren telefonski sustav, molove za lae i teretnjake koji su pripadali istome gradu, i lijepe avenije s drvoredima. Malene i iste kue, s velikim ograenim prostorom i slikovitim drvenim stubama koje su vodile do trijema, izgledale su kao da su nikle na travnjaku. U centru se nalazio kazino s kabaretom i restoranom te bar u kojemu su se mogli kuati uvozni likeri po niim cijenama nego u ostalim dijelovima zemlje. Bio je to grad to su ga nastanjivali ljudi iz cijeloga svijeta koji su zaboravili enju i ivjeli ondje bolje nego u svojim zemljama pod sveobuhvatnom vlau lokalnoga guvernera Pacifikog Chocoa. Andagova je zapravo bila strana zemlja u privatnome vlasnitvu, a njezini su bageri vadili zlato i platinu iz prethistorijskih rijeka i razvozili ih posebnim brodovima preko ua rijeke San Juan u cijeli svijet bez iijega nadzora. To je bio Choco koji smo eljeli otkriti Kolumbijcima, no bez ikakva rezultata, jer kada je vijest jednom prola, sve se vratilo na svoje mjesto, a Choco je i dalje bio pokrajina na koju su svi u zemlji zaboravili. Mislim da je razlog tome oigledan: Kolumbija je oduvijek bila zemlja karipsko-ga identiteta, otvorena prema svijetu i s njim povezana preko pupane vrpce Paname. Nasilno rezanje te vrpce osudilo nas je na ono to smo danas: zemlja s andskim mentalitetom, i s tako povoljnim prilikama koje su nam omoguile da kanal izmeu dva oceana ne bude na nego vlasni tvo Sjedinjenih Drava. Tjedni ritam urednitva bio je ubitaan, pa smo se petkom naveer, kada bismo zavravali s poslom, okupljali u baru hotela Continental, preko puta ulice, da se ispuemo, to je znalo potrajati do zore. Eduardo Zalamea prekrstio je te noi vlastitim imenom: kultura petkom. To je bila moja jedina prilika da s njim porazgovaram da ne bih izgubio vlak s knjievnim novostima iz svijeta, to ih je on pratio u minutu svojom sposobnou nesvakidanjega itaa. Medu onima koji su preivjeli te zabave na kojima je beskrajno tekao alkohol i dogaali se neoekivani raspleti - osim dvojice ili trojice stalnih Uliksovih prijatelja - bili smo i mi urednici, koji se nismo bojali zavrnuti vratom labudu do zore. Primjeivao sam da Zalamea nikada nije davao nikakve primjedbe

na moje lanke, iako su mnogi bili nadahnuti njegovima. Ipak, kad se ustalila kultura petkom, poeo je otvoreno iznositi svoje ideje o njima. Priznao mi je da se nije slagao s kriterijem u mnogim mojim lancima, i predloio mi druge, ali ne tonom efa koji govori svom ueniku, nego kao pisac piscu. Drugo esto posjeivano svratiste nakon kino kluba bile su ponone zabave u stanu Luisa Vicensa i njegove supruge Nancy, tek nekoliko blokova od El Espectadora. On je bio suradnik Marcela Colina Revala, efa redakcije asopisa Cinematographie frangaise u Parizu, a zbog ratova u Evropi svoje je snove o kinu zamijenio za dobar posao knjiniara u Kolumbiji. Nancy se drala kao arobna domaica koja je bila sposobna poveati jelo spremljeno za etiri osobe na jelo za dvanaest osoba. Upoznali su se ubrzo nakon njegova dolaska u Bogotu 1937, na jednoj obiteljskoj veeri. Za stolom je ostalo samo jedno prazno mjesto pored Nancy koja je uasnuta vidjela kako ulazi posljednji uzvanik, bijele kose i koe kao u alpinista opaljene suncem. Kakav peh! rekla je sama sebi. Sada me je dopao ovaj Poljak koji vjerojatno i ne zna panjolski. Zamalo da nije pogodila, jer je pridolica govorio kastiljski sa sirovim katalonskim, pomijean s francuskim, dok je ona bila rodom iz Boyacae s iskvarenim i slobodnim jezikom. No tako su se dobro razumjeli od prvoga pozdrava da su zauvijek ostali zajedno. Njihove su se zabave spontano odigravale uvijek nakon velikih premijera u stanu napuenome mjeavinom svih moguih umjetnosti, i u koji vie ne bi stala nijedna slika prvih slikara Kolumbije, od kojih su neki bili vrlo poznati u svijetu. Njihovi su gosti bili birani izmeu najistaknutijih umjetnika i knjievnika, a i grupa iz Barranquille ponekad bi se pojavljivala. Uao sam onamo kao u svoju kuu nakon pojave moje prve filmske kritike, a kad bih izlazio iz urednitva prije ponoi, otiao bih do njih pjeice tri bloka dalje i primoravao ih da probdiju no. Uiteljica Nancy, osim to je bila izvrsna kuharica, bila je i utjelovljena posrednica u brakovima. Improvizirala bi nedune veere da me povee s najprivlanijim i najslobodoumnijim djevojkama iz umjetnikoga svijeta, i nikada mi nije oprostila to sam joj sa svojih dvadeset osam godina rekao da

moja istinska vokacija nije biti pisac ni novinar, nego nepobjedivi samac. Alvaro Muti, u prazninama izmeu svojih svjetskih putovanja, upotpunio je na dostojanstven nain moj ulazak u kulturnu zajednicu. U svome svojstvu efa odnosa s javnou tvrtke Esso Colombiana organizirao je rukove u najskupljim restoranima s ljudima koji su doista vrijedili i neto znaili u umjetnosti i knjievnosti, a esto je pozivao i goste iz drugih gradova u zemlji. Pjesnik Jorge Gaitan Duran bio je opsjednut time da pokrene veliki knjievni asopis koji je stajao cijelo bogatstvo, i djelomino je u tome uspio zahvaljujui sredstvima Alvara Mutisa za potporu kulturi. Alvaro Castano Castillo i njegova supruga Gloria Valencia godinama su pokuavali osnovati radiostanicu koja bi bila uglavnom posveena dobroj glazbi i pristupanim kulturnim programima. Svi smo im se rugali zbog nerealnosti njihova plana, osim Alvara Mutisa koji je uinio sve to je bilo u njegovoj moi da im pomogne. Tako su osnovali radiostanicu HJCK, Svijet u Bogod, s odailjaem od 500 vati koji je u ono vrijeme bio najmanji. U Kolumbiji jo nije postojala televizija, no Gloria Valencia smislila je metafiziko udo da preko radija objavljuje modne revije. Jedini odmor koji sam imao za vrijeme tih mukotrpnih poslova bio je za sporih nedjeljnih popodneva u kui Alvara Mutisa koji me je uio kako se slua glazba bez ikakvih predrasuda prema vrsti glazbe. Bacali bismo se na sag i punim srcem sluali velike majstore bez uenih rasprava. Bio je to poetak jedne strasti koja je zapoela u dvorani Nacionalne knjinice i nikada nas vie nije napustila. Do danas sam se nasluao toliko glazbe koliko sam mogao, pogotovo romantine komorne glazbe koju smatram vrhuncem umjetnosti. U Meksiku, dok sam pisao Sto godina samoe, izmeu 1965. i 1966, imao sam samo dvije ploe koje su se istroile od sluanja: Debussveve Preludije i Beatlesovu pjesmu A Hard Day's Night. Kasnije, kada sam u Barceloni napokon imao ploa koliko sam htio, uinila mi se odvie banalnom abecedna klasifikacija, te sam za svoju osobnu udobnost napravio redoslijed po instrumentima: elo, koje mi je najdrae, od Vivaldija i Brahmsa; violina, od Corellia do Schonber-ga; klavikord i klavir, od Bacha do Bartoka. Sve dok

nisam otkrio udo da je glazba sve ono to zvui, ukljuujui i tanjure i jedai pribor u sudoperu, dokle god ispunjavaju iluziju da nam pokazuju kamo ide ivot. Moje ogranienje bilo je u tome to nisam mogao pisati uz glazbu jer sam vie panje posveivao onome to sam sluao nego onome to sam pisao, a ak i danas slabo odlazim na koncerte jer osjeam da se sjedei u koncertnoj dvorani uspostavlja neka vrsta pomalo besramne prisnosti sa susjedima koje ne poznajemo. No zahvaljujui mogunosti da imam dobru glazbu u kui, s vremenom sam nauio pisati uz glazbu koja je odgovarala onome to piem. Chopinova nokturna za odmaranje ili Brahmsovi seksteti za sretna popodneva. Mozarta, naprotiv, nisam sluao godinama, otkad mi je na um pala perverzna pomisao da Mozart ne postoji, jer kada je dobar, onda je Beethoven, a kada je lo, onda je Haydn. U godinama iz kojih izvlaim ove uspomene, uspio sam postii udo da me nijedna vrsta glazbe ne uznemiruje pri pisanju, iako moda nisam bio svjestan nekih njezinih drugih djelovanja, sve dok me dva katalonska, vrlo mlada i poduzetna glazbenika, nisu iznenadila otkrivi mi neobinu slinost izmeu moga estoga romana Patrijarhova jesen i Treega koncerta za klavir Bele Bartoka. Istina je da sam ga nemilosrdno sluao dok sam pisao, jer mi je stvarao jedno vrlo posebno i pomalo neobino stanje duha, no nikada ne bih pomislio da bi ta glazba mogla utjecati na mene do te mjere da se to primijeti i u mojemu pisanju. Ne znam kako su za tu moju slabost saznali lanovi vedske akademije, no ona je odsvirana prilikom predaje moje nagrade. Zahvalio sam im od sveg srca, naravno, no da su me pitali, uza svu moju zahvalnost i potovanje prema njima i prema Beli Bartoku, radije bih odabrao neku prirodnu romancu Francisca Ljudine sa zabava iz doba moga djetinjstva. Tih godina u Kolumbiji nije bilo jednog kulturnog projekta, nijedne knjige koju je trebalo napisati ili slike koju je trebalo naslikati, a da prije toga nije prola kroz Mutisov ured. Bio sam svjedok njegova razgovora s jednim mladim slikarom koji je imao sve spremno za ozbiljnu turneju po Evropi, ali mu je nedostajao novac za put. Alvaro ga ak nije ni sasluao do kraja, nego je odmah iz svoga

pisaeg stola izvukao arobni sag. - Ovdje je karta - rekao je. Ve sam bio vidio tu njegovu prirodnost kojom je izvodio takva uda bez imalo razmetanja, i koja mi je izazivala divljenje. Zbog toga se jo uvijek pitam nije li on imao neto s molbom koju mi je na nekom koktelu uputio tajnik Kolumbijskoga drutva pisaca i umjetnika, Oscar Delgado - da sudjelujem na nacionalnome natjeaju za priu koji je gotovo bio naputen. Rekao je to na tako neljubazan nain da mi se prijedlog uinio nedolinim, no netko tko ga je uo, objasnio mi je da se u zemlji kakva je naa ne moe biti piscem, a da se ne zna kako su knjievni natjeaji obina drutvena pantomima. ak i Nobelova nagrada, zakljuio je bez ikakve zlobe, i ne slutei to, nagovijestio mi drugu neuobiajenu odluku koja je iskrsnula dvadeset sedam godina kasnije. Povjerenstvo natjeaja za priu inili su Hernando Tellez, Juan Lozano y Lozano, Pedro Gomez Valderrama i jo tri velika pisca i kritiara. Tako sam, ne razmiljajui o etikim ili ekonomskim posljedicama, proveo no radei zavrne ispravke za Dan poslije subote, priu koju sam napisao u Barranquilli u naletu nadahnua u uredu El Nacionala. Poto se vie od godinu dana odmarala u mojoj ladici, uinila mi se pogodnom da zabljesne jedno dobro povjerenstvo. Tako je i bilo, s neuobiajenom nagradom od tri tisue pesosa. Tih dana, i bez ikakve povezanosti s natjeajem, upao mi je u ured don Samuel Lisman Baum, kulturni atae u ambasadi u Izraelu, koji je upravo pokrenuo izdavako poduzee s jednom knjigom pjesama Leo-na de Greiffa: Fdrrago Quinto Mamotreto. Izdanje je bilo ugledno, a vijesti o Lismanu Baumu dobre. Tako sam mu dao jednu znatno prepravljenu kopiju Lia na vjetru i brzo ga otpravio s obeanjem da emo kasnije razgovarati. Pogotovo o novcu, to je, naposljetku, bilo jedino o emu nismo nikada razgovarali. Cecilia Porras naslikala je novatorsku naslov-nicu na osnovi mog opisa lika djeaka, ali ni ona nije uspjela nita zaraditi. Grafiki studio El Espectadora ustupio je klieje za naslovnicu u boji. Nita o njemu nisam uo sve do nekih pet mjeseci poslije, kada me

izdavaka kua Sipa iz Bogote - za koju nikada nisam uo - nazvala u ured da mi kae kako je izdanje u nakladi od etiri tisue primjeraka spremno za distribuciju, ali nisu znali to da s njim uine jer nitko nije imao vijesti o Lismanu Baumu. ak ni sami reporteri u novinama nisu mu mogli ui u trag, i to do dana dananjega. Uliks je tiskari predloio da proda primjerke knjiarama uz kampanju u tisku koju je sam odmah zapoeo lankom na kojemu mu i danas zahvaljujem. Kritika je bila odlina, no vei dio naklade ostao je u skladitu i nikada nije utvreno koliko je primjeraka prodano, kao to nikada nisam dobio ni centavo od prodaje. etiri godine poslije, Eduardo Caballero Calderon, koji je upravljao Osnovnom knjinicom kolumbijske kulture, ukljuio je jedno depno izdanje Lia na vjetru u kolekciju djela koja su se prodavala na ulicama Bogote i u drugim gradovima. Platio je ugovorena autorska prava, slabo, ali na vrijeme, a ona su za mene imala sentimentalnu vrijednost jer su bila prva koja sam primio za neku svoju knjigu. Izdanje je imalo neke izmjene koje nisu bile moje, no ja se nisam potrudio da se izbace iz sljedeih izdanja. Gotovo trinaest godina kasnije, kada sam otiao u Kolumbiju nakon promocije Sto godina samoe u Buenos Airesu, naao sam kod ulinih prodavaa knjiga u Bogoti brojne primjerke prvog izdanja Lia na vjetru po cijeni od jednoga pesa. Kupio sam onoliko primjerka koliko sam mogao ponijeti. Nakon toga nailazio sam u knjiarama u Latinskoj Americi na druge rasprodaje na kojima su se ta izdanja prodavala kao knjige od povijesna znaaja. Prije kakve dvije godine, jedna engleska agencija za antikne knjige prodala je za tri tisue dolara potpisani primjerak prvoga izdanja Sto godina samoe. Nita od toga me ni na trenutak nije odvojilo od moga mukotrpnog novinarskog posla. Poetni uspjeh reportaa u nastavcima primorao nas je da potraimo jo hrane za tu nezasitnu zvjerku. Svakodnevna napetost bila je neizdriva, ne samo u utvrivanju i traganju za temama, nego i u samome pisanju kojemu su stalno prijetile arolije fikcije. U El Es-pectadoru nije bilo mjesta sumnji: vjeno najbolji materijal bila je istina i samo istina, i to nas je

odravalo u neizdrivoj napetosti. Jose Salgar i ja dospjeli smo u kronino stanje koje nam nije omoguavalo asak mira ak ni za vrijeme nedjeljnog odmora. Godine 1956. saznalo se da je papa Pio XII pretrpio napadaj tucavice koji ga je zamalo stajao ivota. Jedini slian sluaj kojega se sjeam izvanredna je pria P & O Somerseta Maughama, u kojoj protagonist umire nasred Indijskog oceana od napadaja tucavice koji ga je za pet dana posve iscrpio, dok mu je cijeli svijet slao sve mogue neobine recepte, ali mislim da je u to vrijeme nisam poznavao. Krajem tjedna nismo se usuivali odlaziti predaleko u naim izletima po selima u savani, jer su novine bile spremne objaviti izvanredno izdanje u sluaju papine smrti. Bio sam pristaa toga da imamo spremno izdanje, samo s praznim mjestima koje bismo upotpunili s prvim informacijama o smrti. Dvije godine poslije, kada sam bio dopisnik u Rimu, jo se uvijek ekao rasplet papine tucavice. Drugi neumoljivi problem u novinama bila je tendencija da se bavimo samo spektakularnim temama koje bi mogle privui to vie itatelja, no ja sam skromno nastojao da ne izgubim iz vida drugu publiku koja je bila zakinuta i vie razmiljala srcem. Medu malobrojnima to sam ih uspio pronai, sjeam se najiskrenije reportae koje sam se na brzinu domogao kroz tramvajski prozor. Na vratima neke prekrasne kolonijalne kue na broju 567 na Cesti Octava u Bogoti nalazio se natpis koji je sam sebe omalovaavao: Ured za zagubljenu nacionalnu potu. Ne sjeam se da sam ita izgubio zbog zagubljene pote, ali sam iziao iz tramvaja i pozvonio na vrata. Otvorio mi je ovjek koji je vodio taj ured sa est metodinih slubenika, prekrivenih oksidom rutine, koji su imali romantian zadatak da pronau primaoce svakog loe adresiranog pisma. Kua je bila lijepa, golema i pranjava, visokih stropova i nagrizenih zidova, s mranim hodnicima i s dvoranama krcatima papirima bez vlasnika. U prosjeku, od sto zagubljenih pisama barem ih je deset bilo s uredno nalijepljenim markama, ali su omotnice bile prazne, ak i bez imena poiljaoca. Slubenici u uredu nazivali su ih pismima za nevidljivoga ovjeka, i nisu tedjeli snage u

nastojanju da ih urue ili vrate. No ceremonijalno otvaranje pisama u potrazi za tragovima bilo je birokratski ozbiljno i vrijedno pohvale, premda uzaludno. Reportaa o samo jednoj predaji pisma objavljena je pod naslovom Potar zvoni tisuu puta, s podnaslovom Groblje zagubljenih pisama. Kada ju je Salgar proitao, rekao mi je: Ovome labudu ne morate zavrnuti vratom jer se ve rodio mrtav. Objavio ju je tono onako kako sam je napisao, ni manje ni vie, ali primjeivalo mu se u izrazu da je alio kao i ja, i bio ogoren zbog onoga to je mogla biti. Rogelio Echavarria, moda zato to je bio pjesnik, proslavio je tu reportau uz dobru volju, ali s reenicom koju nikada nisam zaboravio: Gabo se hvata za svaku slamku. Osjetio sam se toliko obeshrabrenim da sam na svoj raun, i ne govorei o tome Salgaru, odluio pronai primaoca jednoga pisma koje mi je posebno skrenulo panju. Bilo je frankirano u ljeilitu gubavaca u Agua de Diosu, i upueno gospoi u alosti koja svakoga dana odlazi na misu u pet sati u crkvu u Aguasu. Nakon svih moguih uzaludnih provjera kod upnika i njegovih pomonika, tijekom nekoliko tjedana nastavio sam razgovore s vjernicima koji su dolazili na misu u pet sati, ali bez ikakva uspjeha. Iznenadilo me je to su najgorljivije vjernice bile tri vremene ene, uvijek u crnini, ali nijedna nije imala nita s ljeilitem u Agua de Diosu. Bio je to neuspjeh i dugo mi je trebalo da se smirim od njega, ne samo zbog svoje tatine, niti zato to sam inio milosrdno djelo, nego zato to sam bio uvjeren da se iza prie jedne od tih gospoda u crnini krije druga pria o strasti. Kako sam tonuo u movaru reportae, moj odnos s grupom iz Barranquille postajao je sve intenzivniji. Njihova putovanja u Bogotu nisu bila esta, no ja sam ih gnjavio telefonski u svako doba i svakom prilikom, pogotovo Germana Vargasa zbog njegove pedagoke koncepcije reportae. Traio sam od njih savjete u svakoj nevolji, a bilo ih je mnogo, ili su me pak oni zvali kad je bilo razloga da mi estitaju. Alvara Cepe-du smatrao sam svojim kolegom sa susjednoga stolca. Nakon uzajamnih srdanih ala koje su uvijek bile otre medu nama, izvlaio bi me iz movare tako jednostavno da se tome nikada nisam prestao uditi.

Za razliku od toga, moji razgovori s Alfonsom Fuenmavorom bili su vie knjievni. Posjedovao je pravu maginost u izbavljanju iz nevolja pomou primjera velikih autora ili spasilakih citata iz svoga arsenala bez dna. Njegova izvanredna duhovitost dola je do izraaja kada sam ga zamolio za naslov jednoga lanka o ulinim prodavaima hrane koje su progonili sanitarni inspektori. Alfonso je odmah ispalio odgovor: - Onaj tko prodaje hranu ne umire od gladi. Zahvalio sam mu od sveg srca, i taj mi se naslov uinio tako prikladnim da nisam mogao odoljeti iskuenju da ga ne pitam iji je. Alfonso me naglo prekinuo, i rekao mi istinu koje se nisam sjeao: - Va je, majstore. Doista sam to smislio za jedan nepotpisani lanak, ali sam na to zaboravio. Ta je pria godinama kruila medu prijateljima u Barranquilli koje nikada nisam uspio uvjeriti da je to bila ala. Jedno prigodno putovanje Alvara Cepede u Bogotu odvojilo me je na nekoliko dana od toka dnevnih vijesti. Stigao je s idejom da napravi film za koji je imao samo naslov: La langosta azul. Bila je to sigurna propast, jer su ga Luis Vicens, Enrique Grau i fotograf Nereo Lopez shvatili ozbiljno. Nita vie nisam uo o tom planu sve dok mi Vicens nije poslao verziju scenarija da u nju unesem neto svoje na osnovu Alvarova originala. Neto sam i stavio, samo se danas vie ne sjeam to, no pria mi se uinila zabavnom i s dovoljno doze ludila da bude naa. Svi su poneto unijeli, no otac svega bio je punim pravom Luis Vicens koji je nametnuo mnoge stvari koje su mu ostale od njegovih obilazaka Pariza. Moj je problem bio to sam se nalazio usred jedne od onih preopirnih reportaa koje mi nisu ostavljale vremena ni za disanje, a kad sam je se oslobodio, film se ve uvelike vrtio u Barranquilli. Bio je to jednostavan film, a ini se da je njegova najvea zasluga bila intuicija, koja je i bila aneo uvar Alvara Cepede. Na jednoj od brojnih domaih premijera u Barranquilli naao se talijanski redatelj Enrico Fulchignoni koji nas je iznenadio dometom svoga saaljenja: film mu se uinio vrlo dobrim. Zahvaljujui upornosti i odvanosti

Tite Manotas, Alvarove supruge, ono to je jo poznato od filma La langosta azul, obilo je svijet na smionim festivalima. Te su nas stvari pomalo udaljile od stvarne situacije u zemlji koja je bila strana. Smatralo se da u Kolumbiji nema gerilskog ratovanja otkad su Oruane snage preuzele vlast pod barjakom mira i sloge medu strankama. Nitko nije sumnjao u to da se situacija promijenila sve do pokolja studenata na Cesti Septima. Vojnici, eljni povoda, htjeli su nama novinarima dokazati da postoji jedan drukiji rat od onoga vjenog izmeu liberala i konzervativaca. Tada je Jose Salgar priao mom pisaem stolu s jednom od svojih zastraujuih ideja: - Pripremite se da upoznate rat. Mi koji smo bili pozvani da ga upoznamo, bez veih pojedinosti, nali smo se tono u pet ujutro da bismo otili u selo Villarricu, sto osamdeset tri kilometra od Bogote. General Roj as Pinilla ekao nas je na pola puta, u jednom od svojih estih odmaralita u vojnoj bazi Melgar, i obeao tiskovnu konferenciju koja je trebala zavriti prije pet sati popodne da bismo imali dovoljno vremena vratiti se s fotografijama i vijestima iz prve ruke. Dopisnici E/ Tietnpa bili su Ramiro Andrade s fotografom Germanom Cavcedom, zatim su dola jo etiri dopisnika kojih se ne sjeam, te Daniel Rodriguez i ja iz EZ Espectadora. Neki su nosili vojniku odjeu, jer su nas upozorili da emo moda morati malo zaci u umu. Otili smo do Melgara automobilom i ondje se podijelili u tri helikoptera koji su nas provezli kroz neki uski i osamljeni kanjon Sredinjih Kordiljera s visokim otrim liticama. No najvie me se dojmila napetost mladih pilota koji su izbjegavali odreene zone u kojima su gerilci prije dva dana sruili jedan helikopter, a drugi onesposobili. Nakon petnaest napetih minuta sletjeli smo na veliki i pusti trg u Villarrici, premda se nama uinilo da ljunak na njemu nije dovoljno vrst da izdri teinu helikoptera. Oko trga nalazile su se drvene kue s opustoenim trgovinama i niijim nastambama, osim jedne svjee obojene koja je bila hotel toga naselja prije no to se u njega uvukao uas. Ispred helikoptera nazirale su se gorske kose planinskog lanca i po-

cinani krov jedine jedva vidljive kue u magli meu planinskim vijencem. Prema rijeima asnika koji nas je pratio, ondje su se nalazili dovoljno naoruani gerilci da nas srue, tako da smo morali otrati do hotela pognuta tijela i u cik-cak liniji zbog strahovanja od moguih hitaca s planinskog lanca. Tek kada smo onamo stigli, shvatili smo da je hotel pretvoren u vojarnu. Jedan pukovnik ureen kao za rat, s dranjem filmskog umjetnika i inteligentno simpatian, objasnio nam je bez ikakvih znakova uzbune da se u kui u Kordiljerima ve nekoliko tjedana nalazi gerilska izvidnica, te da su odande pokuali nekoliko nonih upada u selo. Vojska je bila sigurna da e neto poduzeti kada vide helikoptere na trgu, te su bili u stanju pripravnosti. No, ni nakon sat vremena provokacije, ukljuujui i izazivanja preko mikrofona, gerilci nisu pokazali znakove ivota. Iscrpljeni pukovnik poslao je izvidnicu da utvrdi ima li jo koga u kui. Napetost je popustila. Mi novinari izili smo iz hotela i stali istraivati okolne ulice, ak i one s najmanje vojnika oko trga. Fotograf i ja, zajedno s ostalima, poeli smo se uspinjati strmom kozjom stazom. Na prvom zavoju bilo je vojnika polegnutih u gutari u poloaju za pucanje. Jedan nas je asnik posavjetovao da se vratimo na trg jer se svata moglo dogoditi, ali nismo ga posluali. Namjera nam je bila da se popnemo dok ne naidemo na neku gerilsku izvidnicu koja e nam spasiti dan velikom vijeu. No za to nije bilo vremena. Odjednom su se zaule razne istovremene zapovijedi i odmah potom pucnjava vojnika. Bacili smo se na zemlju u blizini vojnika, a ovi su otvorili vatru prema kui na litici. U trenutanoj pomutnji izgubio sam iz vida Rodrigueza koji je potrao u potrazi za boljom stratekom pozicijom za svoj objektiv. Pucnjava je kratko potrajala, ali je bila vrlo estoka, a nakon nje ostala je samo letalna tiina. Vratili smo se na trg poto smo uspjeli vidjeti jednu vojnu patrolu koja je izila iz ume. ef patrole, vrlo uzbuen, nije dopustio da ga slikamo. Pogledom sam potraio Rodrigueza i vidio ga kako se pojavljuje nekih pet metara s moje desne strane s fotoaparatom spremnim za slikanje. Patrola ga nije vidjela. Tada sam proivio najnapetiji trenutak, izmeu dvojbe da mu poviem da ne slika, u

strahu da e ga zbog neopreznosti ubiti, i profesionalnog instinkta da slika po svaku cijenu. Nisam imao vremena, jer se istoga asa zauo gromki povik efa patrole: - Ne smijete slikati! Rodriguez je spustio fotoaparat bez urbe i priao mi sa strane. Povorka je prola tako blizu nas da smo osjetili kiseli zadah ivih tijela i tiinu mrtvih. Kada su proli, Rodriguez mi je apnuo: - Slikao sam ih. I doista je tako bilo, samo to to nikada nije objavljeno. Taj na posjet zavrio je neuspjehom. Bilo je jo dvoje ranjenih medu vojnicima, i bar dvojica mrtvih meu gerilcima koji su se ve povukli prema svome sklonitu. Pukovnikova je sranost splasnula i pretvorila se u melankoliju. Jednostavno nas je izvijestio da je razgovor otkazan, da imamo pola sata za ruak i da potom odmah krenemo u Melgar cestom, jer su helikopteri bili rezervirani za ranjenike i za poginule. Broj jednih i drugih nikada nije bio objavljen. Nitko vie nije spomenuo tiskovnu konferenciju generala Rojasa Pinille. Proli smo pored njegove kue u Melgaru u dipu za est osoba i stigli u Bogotu poslije ponoi. Cijelo nas je urednitvo ekalo, jer su iz Republikog ureda za informacije i tisak zvali da ih obavijeste da stiemo cestom, bez drugih pojedinosti, ne napominjui stiemo li ivi ili mrtvi. Dotad se vojna cenzura uplela samo u sluaju smrti studenata u centru Bogote. U redakciji nije bilo nijednog cenzora, otkako je posljednji cenzor prijanje vlasti gotovo plaui odustao kada vie nije mogao podnositi lane prve vijesti i aljive doskoice urednika. Znali smo da nas Ured za informacije i tisak nije gubio iz vida, a esto su nam i telefonski slali upozorenja i oinske savjete. Vojni asnici koji su u poetku svoje vladavine uspostavili klasinu srdanost s tiskom, postali su nevidljivi ili zatvoreni. Ipak, jedna nepredvidljivost rasla je sama i u tiini, i donijela nikada potvrenu ni osporenu vijest da je voda toga gerilskoga zametka iz Tolime jedan mladi od dvadeset dvije godine koji je izuio zanat na svoj nain. Ni ime mu se nije moglo utvrditi ni osporiti: Ma-nuel Marulando Velez ili Pedro Antonio Marin, Tirofijo. etrdeset i

neto godina poslije, Marulanda, kojega su upitali o tome podatku u njegovu vojnome logoru, odgovorio je da se ne sjea je li to doista bio on. Nije bilo mogue dobiti nijednu drugu informaciju. Ja sam svim silama nastojao otkriti neto vie kada sam se vratio u Villarricu, ali nisam pronaao nijedna vrata. Republiki ured za informacije i tisak spreavao nas je u tome, a nezgodna epizoda iz Villarrice leala je pokopana pod vojnom suzdranou. Ve sam bacio nadu u ko za smee kada se Jose Salgar postavio pred mojim pisaim stolom, pretvarajui se hladnokrvnim, to nikada nije bio, i pokazao mi telegram koji je upravio bio dobio. - Ovdje se nalazi ono to niste vidjeli u Villarrici - rekao mi je. Bila je to drama mnogih djeaka koje su Oruane snage odvele iz njihovih sela i gradia bez ikakva plana i namjere da ih vrate, da bi olakali svoj istrebljivaki rat protiv gerilaca u Tolimi. Odvojili su ih od njihovih roditelja, nemajui dovoljno vremena da utvrde tko je iji sin, a mnogi od njih to ni sami nisu znali. Drama je zapoela lavinom od tisuu dvjesto odraslih koji su odvedeni u razna naselja u Tolimi nakon naega posjeta Melgaru, i smjeteni bilo kako, a zatim preputeni Bojoj volji. Bilo je oko tri tisue djeaka razne dobi i stanja, koje su odvojili od roditelja samo zbog logistikih razloga i potom ih rasuli po prihvatilitima u zemlji. Samo njih trideset bili su siroad, a medu njima i par blizanaca starih trinaest dana. Mobilizacija je napravljena u potpunoj tajnosti, pod zatitom cenzure, sve dok nam dopisnik El Espectadora nije telegrafski dojavio neke tragove koji su vodili od Ambaleme, dvjesto kilometara od Villarrice. Za manje od est sati pronali smo tristo malodobnika od pet godina u Djejem prihvatilitu u Bogoti, od kojih mnogi nisu znali tko su im roditelji. Heli Rodriguez, koji je imao dvije godine, jedva je znao izrei svoje ime. Nije nita ni o emu znao, ni gdje se nalazi, ni zato, ni kako ik k^. mu se zovu roditelji, te nije mogao dati nikakav trag da bi ih se pronalo. Njegova jedina utjeha bila je to je imao pravo ostati u prihvatilitu do svoje etrnaeste godine. Trokovnik sirotita hranio

se s osamdeset cen-tavosa mjeseno koliko im je za svako dijete davala podruna vlast. Deset ih je u prvome tjednu pobjeglo s namjerom da se kriomice uvuku kao slijepi putnici u vlakove za Tolimu, te im vie nismo mogli ui u trag. Uprava je mnoge u prihvatilitu prekrstila, dajui im prezimena iz toga podruja da bi ih mogli razlikovati, no bilo ih je tako mnogo, a bili su tako slini i nestani da ih je bilo teko razlikovati za vrijeme odmora, pogotovo u hladnijim mjesecima, kada su se morali grijati trei hodnicima i stubama. Nisam mogao a da se nakon toga bolnoga posjeta ne zapitam bi li gerilci, koji su ubijali vojnike u borbi, mogli posijati toliko nesree meu djeacima u Villarrici. Pria o toj logistikoj besmislici objavljena je u mnogim uzastopnim kronikama bez ikakve provjere podataka. Cenzura je utihnula, a vojnici su uzvraali objanjenjima koja su tada bila u modi: dogaaji u Villarrici bili su dio velike mobilizacije koju su provodili komunisti protiv vlade Oruanih snaga, a oni su bili primorani pribjegavati ratnim metodama. Bio mi je dovoljan jedan redak toga objanjenja da si zabijem u glavu da moram dobiti izravnu informaciju od Gilberta Vieire, generalnoga tajnika Komunistike stranke, kojega nikada u ivotu nisam vidio. Ne sjeam se jesam li sljedei korak napravio uz odobrenje novina ili na vlastitu inicijativu, no vrlo se dobro sjeam da sam nekoliko puta uzalud pokuavao doi u kontakt s nekim od voa tajne Komunistike stranke koji bi me mogao izvijestiti o situaciji u Villarrici. Glavni je problem bio u tome to je obru koji je vojni reim stezao oko komunista bio bez presedana. Tada sam stupio u kontakt s jednim prijateljem komunistom, i nakon dva dana pred mojim se pisaim stolom pojavio drugi prodava satova koji me je potraio da bi ubrao rate to ih nisam dospio platiti u Barranquilli. Platio sam mu koliko sam mogao, te mu neoprezno rekao da moram hitno razgovarati s nekim od njegovih velikih voda, na to mi je odgovorio poznatom reenicom da on nije put niti da mi znade rei tko mi moe pomoi. Meutim, to isto popodne, bez prethodne najave, iznenadio me telefonski poziv te skladan i bezbrian glas: - Zdravo, Gabriele, ovdje Gilberto Vieira.

Unato tome to je bio jedan od najistaknutijih osnivaa Komunistike stranke, Vieira dotad nije proveo ni minutu u progonstvu ili u zatvoru. Ipak, unato opasnosti da se oba telefona prislukuju, dao mi je adresu svoje tajne kue da ga posjetim jo isto popodne. Bio je to stan s malenim dnevnim boravkom natrpanim knjigama o politici i knjievnosti, i s dvije spavae sobe, na estome katu do kojega se dolazilo bez daha strmim i mranim stubama, ne samo zbog visine ve i zbog svijesti da se ulazi u jednu od najbolje uvanih tajni u zemlji. Vieira je ivio sa svojom suprugom Ceciliom i netom roenom keri. Kako supruga nije bila kod kue, on je nadohvat ruke drao kolijevku i lagano je zibao da bi umirio dijete promuklo od plaa, u vrlo dugim stankama razgovora koji smo vodili, kako o politici tako i o knjievnosti, iako bez naroitog smisla za humor. Bilo mi je nemogue zamisliti da je taj ruiasti i elavi etrdesetogodinjak, svijetlih i prodornih oiju te pravilnih usana, bio najtraeniji ovjek u tajnim slubama zemlje. im sam uao, shvatio sam da je u toku s onim to radim u ivotu otkad sam kupio sat u El Nacionalu u Barranquilli. itao je moje reportae u El Espectadoru i utvrivao koji su anonimni lanci moji da bi pokuao protumaiti moje skrivene namjere. Ipak, slagao se s time da se zemlji moe najbolje sluiti onako kako sam to ja radio ne obvezujui se ni prema kome ni u jednoj stvari vojne politike. im sam mu razotkrio razlog svoga posjeta, odmah je prihvatio tu temu. Bio je upoznat sa situacijom u Villarrici kao da se ondje nalazio, a o kojoj nismo mogli objaviti ni slovo zbog dravne cenzure. No dao mi je vane podatke koji su mi omoguili da shvatim kako je to bio preludij jednoga kroninoga rata nakon pola stoljea povremenih okraja. Toga dana i na tome mjestu njegov je jezik vie nalikovao jeziku Jorgea Eliecera Gaitana negoli Marxu kojega je drao na uzglavlju, te je njime iznosio rjeenja koja nisu bila u uspostavljanju proleterske vlasti nego u nekoj vrsti saveza nezatienih pred vladajuim klasama. Sretna okolnost toga posjeta nije bila samo u rasvjetljavanju onoga to se dogodilo, nego i u nainu na koji su se ti dogaaji mogli bolje shvatiti. Tako sam to i

objasnio Guillermu Cani i Zalamei, i ostavio vrata odkrinuta ako se jednom pojavi nastavak nezakljuene reportae. Moram jo rei da smo Vieira i ja uspostavili dobre prijateljske odnose koji su nam omoguili kontakte ak i u najtee vrijeme njegova skrivanja. Druga drama, koja se odnosila na odrasle, rasla je prikriveno sve dok loe vijesti nisu probile obru u veljai 1954, kada je u tisku objavljeno kako je jedan veteran iz Koreje zaloio svoja odlikovanja da bi imao to jesti. On je bio samo jedan od njih etiri tisue koji su bili nasumce unovaeni u neko drugo, isto tako neshvatljivo vrijeme nae povijesti, kada je bilo kakva sudbina bila bolja za seljake koje su meci potjerali iz njihovih krajeva pred policijskim nasiljem. Gradovi prenapueni seljacima koji su u njih bjeali, nisu pruali nikakvu nadu. Kolumbija je, kao to se gotovo svakoga dana ponavljalo u uvodnim lancima, na ulici, u kavanama, u obiteljskim razgovorima, bila republika u kojoj nije bilo mogue ivjeti. Za mnoge seljake koji su bjeali pred nasiljem kao i za mnoge mladie bez ikakve perspektive, korejski rat bio je ivotno rjeenje. Onamo su otili kojekakvi, u pomutnji i bez razlike, a uglavnom samo zbog svoje fizike kondicije, gotovo kao to su panjolci dolazili u otkrivanje Amerike. Kada su poeli kapati natrag u Kolumbiju, ta heterogena grupa imala je napokon zajedniku odliku: veterani. Bilo je dovoljno da nekolicina njih povede prepirku pa da krivica padne na sve. Zatvorila su im se sva vrata s jednostavnim obrazloenjem da nemaju pravo na posao jer su duevno neuravnoteeni. Naspram tome, nije bilo dovoljno suza za one nebrojene koji su se vratili u obliku dvije tisue funti pepela. Vijest o davanju u zalog odlikovanja bila je nadasve proturjena vijesti objavljenoj deset mjeseci ranije, prema kojoj su se posljednji veterani vratili u zemlju s gotovo milijun dolara u gotovini, i da su pri mijenjanju toga novca u bankama sruili teaj dolara u Kolumbiji s tri peso-sa i trideset centavosa na dva pesosa i devedeset. Meutim, vie se ruio ugled veterana to su se vie suoavali sa stvarnou u zemlji. Prije njihova povratka objavljene su rasute verzije o tome da e dobiti posebne stipendije za plodonosne poslove, te doivotne mirovine i mogunost da odu ivjeti u Sjedinjene Drave. Istina je bila posve suprotna: malo

nakon njihova dolaska otputeni su iz vojske, a jedino to je mnogima ostalo u depu bili su portreti japanskih zarunica koje su ih ekale u japanskim logorima, kamo su ih dovodile da bi se odmorili od ratovanja. Bilo bi nemogue da me ta nacionalna drama nije podsjetila na dramu moga djeda, pukovnika Marqueza, koji je cijeli ivot ekao na mirovinu kao veteran. Ja sam mislio da je takva bijedna krtost bila osveta protiv subverzivnoga pukovnika u onome krvavome ratu protiv konzervativne hegemonije. Meutim, preivjeli iz rata u Koreji borili su se protiv komunizma i za imperijalistike tenje Sjedinjenih Drava. A ipak, kada su se vratili, nisu se pojavili na stranicama drutvenih zbivanja nego u crnim kronikama. Jedan od njih, koji je hicima ubio dvojicu nevinih, upitao je svoje suce: Ako sam u Koreji ubio stotinu ljudi, zato ne mogu u Bogoti ubiti bar desetoricu? Taj ovjek, isti kao i svi ostali delikventi, pristupio je ratu kada je primirje ve bilo potpisano. Ipak, mnogi poput njega bili su rtve i kolumbijskog maizma koji je nalazio svoje trofeje u ubijanju veterana iz Koreje. Nisu prole ni tri godine otkad se vratio prvi kontingent, a ve je veterana, rtava nasilne smrti, bilo vie od tucet, zbog raznoraznih razloga. Neki su ubijeni u besmislenim prepirkama ubrzo nakon povratka. Jedan od njih poginuo je izboden noem u nekoj svai jer je ponavljao jednu te istu pjesmu na duboksu u nekoj krmi. Narednik Cantor, koji je u ast svoga prezimena pjevao i pratio se gitarom u predahu izmeu ratovanja, ubijen je hicem nekoliko tjedana nakon svoga povratka. Neki drugi veteran takoer je izboden noem u Bogoti, a da bi ga pokopali, morali su prikupiti dobrovoljne priloge od susjeda. Angela Fabia Goesa, koji je u ratu izgubio oko i ruku, ubila su trojica nepoznatih koji nikada nisu uhvaeni. Sjeam se, kao da je to bilo juer, da sam pisao posljednje poglavlje serije kada je zazvonio telefon u mome uredu, a ja sam odmah prepoznao uzbueni glas Martine Fonsece: - Halo?! Istoga sam asa prekinuo pisanje lanka na pola stranice jer mi je srce zadrhtalo, te sam preao aveniju da se s njom naem u hotelu

Continental poto je dvanaest godina nisam vidio. Nije bilo lako uoiti je s vrata medu drugim enama koje su ruale u punoj blagovaonici dok mi nije dala znak rukom. Bila je odjevena po svom osobnom ukusu kao i obino, u ogrtau od bivolje koe, s uvenulim lisijim krznom na ramenu i s lovakim eirom, a godine su joj se odvie primjeivale na koi nalik ljivi osuenoj na suncu te u ugaslim oima, i sva se nekako smanjila pred prvim znakovima jedne nepravedne starosti. Oboje smo vjerojatno bili svjesni da je dvanaest godina bilo mnogo za njezinu dob, ali smo to dobro podnijeli. Pokuao sam joj ui u trag u svojim prvim godinama u Barranquilli, sve dok nisam saznao da je otila ivjeti u Panamu, gdje je njezin parobrodski mornar kanalom provodio brodove, ali nisam to spominjao ne zbog ponosa ve zbog svoje bojaljivosti. Mislim da je s nekime upravo bila ruala, a taj ju je zatim ostavio da bi se mogla nai sa mnom. Popili smo tri ubitane alice kave i zajedno popuili pola kutije jeftinih cigareta, traei nesigurno put kojim bismo razgovarali a da ne govorimo, sve dok se nije odvaila upitati me jesam li ikada mislio na nju. Tek sam joj tada rekao istinu: nikada je nisam zaboravio, no njezin je odlazak bio tako neoekivan da me je to zauvijek obiljeilo. Ona je bila milosrdnija od mene: - Nikada neu zaboraviti da si mi bio kao sin. Proitala je moje lanke u novinama, moje prie i moj jedini roman, i govorila mi o njima s lucidnom i gorljivom otroumnou koja je mogua samo zbog ljubavi ili zbog ogorenosti. No ja sam tek zaobilazio zamke nostalgije zbog jadne kukavnosti za koju smo samo mi mukarci sposobni. Kada sam napokon uspio smiriti napetost, usudio sam se upitati je ima li sina kojega je toliko eljela. - Rodio se - rekla je veselo - i ve zavrava osnovnu kolu. - Crn je kao otac? - upitao sam zbog svoje sitniave ljubomore. Ona je utekla svome zdravom razumu. Bijel kao majka, rekla je. No otac nije otiao iz kue kao to sam se pribojavala, nego smo ak postali bliskiji. I pred mojom oiglednom smrknutou, potvrdila mi je uz muan smijeak: - Ne brini se: dijete je njegovo. I jo imam dvije keri, koje posve nalikuju jedna drugoj.

Bilo joj je drago to je dola, zabavila me je nekim sjeanjima koja nisu imala nita sa mnom, a ja sam umiljeno mislio da od mene oekuje neki prisniji odgovor. No, kao svi mukarci, promaio sam vrijeme i mjesto. Pogledala je na sat kada sam naruio etvrtu kavu i drugu kutiju cigareta, i ustala bez ustezanja. - Dobro, djeae, drago mi je da sam te vidjela - rekla je. I zakljuila: - Vie nisam mogla itati tolike tvoje stvari, a da ne saznam kakav si. -1 kakav sam? - drznuo sam se upitati. - A, ne! - nasmijala se od sveg srca. - To nikada nee saznati. Tek kada sam doao k sebi pred pisaim strojem, postao sam svjestan koliko sam udio da je vidim, to je u meni uvijek tinjalo, i straha koji me je sprijeio da s njom ostanem cijeli ivot. Bio je to onaj isti pogubni strah to sam ga poslije esto osjeao kad bi zazvonio telefon. Nova 1955. godina poela je za novinare 28. veljae s vijeu da je osam mornara s razaraa Caldas Nacionalne flote palo u more i nestalo za vrijeme oluje, samo na dva sata udaljenosti od Cartagene. etiri dana ranije isplovio je iz Mobilea, u Alabami, nakon nekoliko mjeseci ondje provedenih zbog propisanih popravaka. Dok je cijelo urednitvo iznenaeno slualo prvi izvjetaj o nesrei, Guillermo Cano se okrenuo prema meni u svome pokretnome stolcu, i uzeo me na nian sa zapovijedi koja mu je bila spremna na vrhu jezika. I Jose Salgar, koji je ba krenuo u tiskaru, zaustavio se ispred mene napetih ivaca zbog vijesti. Ja sam se prije sat vremena vratio iz Barranquille gdje sam pripremao vijest o vjenoj drami Bocas de Cenize, a ve sam se ponovno zapitao u koliko sati polijee sljedei avion za obalu da bih mogao napisati prvu vijest o osam utopljenika. No ubrzo je u kratkom izvjetaju s radija postalo jasno da je razara stigao u Cartagenu u tri popodne bez novih vijesti, jer nisu uspjeli izvui tijela osam utopljenih mornara. Guillermo Cano je splasnuo. - Kakav peh, Gabo - rekao je. - Utopio nam se glavni zgoditak. Nesrea se svela na niz kratkih slubenih izvjetaja, a vijest je objavljena uz ozbiljne poasti prema stradalima na poslu, i to je bilo sve. Na kraju tjedna, ipak, mornarica je javila da je jedan od njih,

Luis Alejan-dro Velasco, uspio iscrpljen doi do plae Uraba, sa sunanicom, ali uz mogunost oporavka, poto je deset dana bio na puini na splavi bez vesala, te bez jela i pia. Svi smo se sloili da bi to mogla biti reportaa godine ako se uspijemo s njime nai nasamo bar na pola sata. No to nije bilo mogue. Mornarica mu nije doputala da s bilo kime razgovara dok se oporavljao u pomorskoj bolnici u Cartageni. Ondje se s njim sreo na nekoliko kratkih minuta jedino lukavi urednik El Tiempa, Antonio Montana, koji se uvukao u bolnicu preruen u lijenika. No sudei po rezultatima, od brodolomca je dobio samo nekoliko crtea olovkom o njegovu poloaju na brodu kada ga je oluja povukla, i nekoliko nepovezanih izjava po kojima je postalo jasno da je dobio naredbe da ne govori to se dogodilo. Da sam znao da je novinar, pomogao bih mu, izjavio je Velasco nekoliko dana poslije. Kada se napokon oporavio, neprestano pod zatitom mornarice, dao je intervju dopisniku El Es-pectadora u Cartageni, Lacidesu Orozcu, koji nije uspio doznati ono to smo htjeli, a to je bilo kako je nalet vjetra mogao prouzroiti takvu nesreu u kojoj su sedmorica poginula. Luis Alejandro Velasco bio je zapravo podvrgnut eljeznoj obvezi koja ga je spreavala da slobodno govori i da se slobodno kree, ak i poto su ga premjestili u roditeljsku kuu u Bogoti. Bilo kakvu tehniku ili politiku pojedinost rjeavao je, uz vrlo srdanu vjetinu, porunik Guillermo Fonseca, no istom tom elegancijom izbjegavao je bitne podatke o jedinome to nas je tada zanimalo, a to je bila istina o toj pustolovini. Samo da dobijem na vremenu ispisao sam niz ambijentalnih lanaka o povratku brodolomca u roditeljsku kuu, poto su me njegovi uniformirani pratioci jo jednom sprijeili da s njim razgovaram, a njemu dopustili bljutavi intervju s lokalnom radiostanicom. Tada je bilo oito da se nalazimo u rukama strunjaka za hlaenje vijesti, i prvi put me je dirnula pomisao da od javnoga mnijenja skrivaju neto vrlo ozbiljno vezano za tu katastrofu. Danas se toga sjeam vie kao slutnje nego kao sumnje. Bio je mjesec oujak ledenih vjetrova, a pranjava kiica oteavala je

moju grinju savjesti. Prije no to sam se oneraspoloen pojavio u urednitvu zbog neuspjeha, sklonio sam se u oblinji hotel Continental i naruio dvostruko pie na pustome anku. Pio sam ga u polaganim gutljajima, ne skinuvi ak debeli ministarski ogrta, kada sam zauo vrlo sladak glas gotovo na uhu: - Onaj tko pije sam, taj sam i umire. - Bog te uo, ljepotice - odvratih iskreno, uvjeren da je to Martina Fonseca. Glas je u zraku ostavio trag mlanih gardenija, ali to nije bila ona. Vidio sam je kako izlazi kroz kruna vrata i iezava sa svojim nezaboravnim utim kiobranom u aveniji umrljanoj kiicom. Nakon druge aice i ja sam preao aveniju, te ohrabren piem uao u urednitvo. Guillermo Cano me je ugledao dok sam ulazio i veselo povikao prema drugima: - Da vidimo kakav nam zgoditak nosi veliki Gabo! Odgovorio sam mu iskreno: - Nita vie od mrtve ribe. Tada sam primijetio kako ti nemilosrdni aljivine iz redakcije suosjeaju sa mnom dok sam prolazio vukui natopljeni ogrta, jer nitko nije imao srca zapoeti uobiajeno zvidanje. Luis Alejandro Velasco nastavio je uivati u svojoj kontroliranoj slavi. Njegovi savjetnici ne samo da su mu doputali, nego su i podupirali svaku vrstu javne perverzije. Primio je petsto dolara i nov sat da na radiju ispripovijeda istinu o tome kako je njegov sat izdrao surovo nevrijeme. Tvornica teniska koje je nosio platila mu je tisuu dolara da kae kako su njegove teniske bile tako otporne da ih nije mogao rastrgnuti da bi ih savakao. U istim vijestima drao je patriotski govor, doputao da ga ljubi kraljica ljepote i pokazivao se siroadi kao primjer domorodnog morala. Gotovo sam zaboravio na taj slavni dan kad mi je Guillermo Cano najavio da je brodolomac u njegovu uredu, spreman za potpisivanje ugovora da bi ispripovijedao cijelu pustolovinu. Osjetio sam se ponieno. - To vie nije mrtva, nego trula riba - naglasio sam. Prvi i posljednji put odbio sam uiniti neki zadatak za novine.

Guillermo Cano pomirio se s time i otpravio brodolomca bez objanjenja. Kasnije mi je rekao da je, poto ga je otpravio, sjeo u svoj ured i poeo razmiljati te sam sebi nije uspio objasniti ono to je upravo uinio. Tada je poslao portira da dovede brodolomca natrag, i nazvao me telefonski, neopozivo mi izjavivi da je kupio ekskluzivna prava za cijelu priu. Nije to bilo prvi put, niti e biti posljednji, da je Guillermo uporno inzistirao na nekom izgubljenom sluaju, a na kraju se pokazalo da ima pravo. Upozorio sam ga potiteno, ali na najbolji mogui nain, i rekao mu da u napraviti reportau samo zbog poslovne dunosti, ali da neu staviti svoj potpis. No, iako je to bila nepromiljena izjava, pokazala se tonom, jer sam reportau morao pripovijedati u prvome licu, onako kako ju je pripovijedao protagonist prie i s njegovim osobnim idejama, te s njegovim potpisom na kraju. Tako sam se zatitio od moguega drugog brodoloma na vrstome tlu. Odnosno, bio je to unutarnji monolog o jednoj osamljenikoj pustolovini, kao da sam je doslovce ja proivio. Ta je odluka bila udesna, jer se Velasco pokazao kao inteligentan ovjek s nezaboravnom osjeajnou, dobrim odgojem i smislom za humor u pravo vrijeme i na pravome mjestu. I sve se to, sreom, nalazilo u karakteru bez naprslina. Intervju je bio dug, detaljan, vodili smo ga itava tri iscrpljujua tjedna, a radio sam ga znajui da ga neemo objaviti u tako sirovom obliku, nego da u ga morati skuhati u drugome loncu: u reportai. Poeo sam pomalo nevoljko, nastojei da brodolomac padne u proturjeje da bih otkrio njegove skrivene istine, no ubrzo sam se uvjerio da ih nema. Nita se nije moglo uiniti nasilu. To je bilo kao da eem cvjetnom livadom s najveom slobodom da izaberem najljepe cvjetove. Velasco je dolazio tono u tri sata popodne u moj ured u redakciji, pregledavali bismo prijanje biljeke i nastavljali dalje. Svako poglavlje koje bi mi ispripovijedao, ja bih nou napisao i objavio idui dan. Bilo bi lake i sigurnije napisati najprije cijelu pustolovinu i objaviti je ve pregledanu i sa svim dobro provjerenim pojedinostima. No nije bilo vremena. Tema je svakim asom gubila svoju aktualnost i bilo kakva druga buna vijest mogla ju je unititi.

Nismo koristili magnetofon. Upravo su ih izmislili, i oni najbolji bili su tako veliki i teki poput stroja za pisanje, a magnetska vrpca mrsila se kao slatkii od prenih eernih niti. Samo ispisivanje bilo je pothvat. Jo i danas znamo da su magnetofoni korisni za prisjeanje, ali nikada se ne smije zanemariti lice intervjuiranoga koje moe govoriti mnogo vie od glasa, a ponekad ak i oprene stvari. Morao sam se prilagoditi rutinskoj metodi biljeenja u kolske biljenice, i zahvaljujui tome mislim da nisam izgubio nijednu rije ili nijansu razgovora, te sam mogao bolje produbiti svako sljedee pitanje. Prva dva dana bila su najtea, jer je brodolomac htio ispripovijedati sve odjednom. No brzo je nauio, zahvaljujui redu i opsegu mojih pitanja, a naroito zbog vlastitoga pripovjedakog instinkta i uroene sposobnosti da shvati pravila umijea. Da bismo pripremili itatelja prije no to ga bacimo u vodu, odluili smo zapoeti priu od pomorevih posljednjih dana u Mobileu. A dogovorili smo se i da ne zavrimo u trenutku kada on stupa na vrsto tlo, nego kada stie u Cartagenu gdje mu klie mnotvo ljudi, to je bila toka od koje su itatelji mogli sami nastaviti nit pripovijedanja s ve objavljenim podacima. To nam je omoguilo etrnaest poglavlja s kojima smo mogli odravati napetost tijekom dva tjedna. Prvo je poglavlje objavljeno 5. travnja 1955. Izdanje El Espectadora, najavljivano na radiju, rasprodalo se za nekoliko sati. Do praskavog raspleta dolo je treega dana kada smo odluili razotkriti pravi uzrok nesree koji je prema slubenoj verziji bila oluja. Pokuavajui dati to tonije odreenje, zamolio sam Velasca da mi ispripovijeda sve pojedinosti. On se ve bio toliko naviknuo na na zajedniki rad da sam u njegovim oima nazreo vragolasti bljesak prije no to mi je odgovorio: - Problem je u tome to nije bilo nikakve oluje. Nego su nekih dvadeset sati, pojasnio je, puhali jaki vjetrovi, tipini u tom podruju za to doba godine, a koje odgovorni za putovanje nisu bili predvidjeli. Posada je dobila nekoliko zakanjelih plaa prije no to je brod isplovio, te su ih u posljednji as potroili na razne kuanske aparate koje su htjeli dopremiti kui. Dogodilo se

sve to tako neoekivano da se nitko nije stigao ni zabrinuti kada su preopteretili unutranje prostore broda i na palubi zavezali najvee kutije: hladnjake, elektrine perilice, pei. Bio je to zabranjen teret na jednome ratnom brodu i u takvoj koliini koja je zauzela vitalne prostore na palubi. Moda se mislilo da se putovanje koje nije bilo slubeno i koje je trebalo trajati manje od etiri dana s odlinim vremenskim prognozama, moglo poduzeti bez naroitog opreza. Koliko je takvih putovanja ve bilo, i jo uvijek ih ima, a da se nita nije dogodilo? Nesretna okolnost za sve bila je ta to su vjetrovi, jai od onoga to se najavljivalo, uzburkali more pod blistavim suncem i nagnuli brod vie od predvienoga te je popucala uad kojom je loe rasporeen teret bio vezan. Da se nije radilo o tako dobrom brodu kao to je Caldas, potonuo bi bez milosti, no osam mornara koji su straarili na palubi, pali su u more. Tako najvei uzrok nesree nije bila oluja kako su uporno izjavljivali slubeni izvori od prvoga dana, nego upravo to to je Velasco izjavio u reportai: preoptereenje loe rasporeenim kuanskim aparatima na palubi ratnoga broda. Druga stvar koju su skrivali odnosila se na vrstu splavi do koje su mogli doi oni koji su pali u more, a od kojih se samo Velasco spasio. Pretpostavlja se da su na palubi, prema propisima, trebale biti dvije vrste splavi koje su pale u vodu s njima. Bile su napravljene od pluta i platna za jedra, tri metra duge i metar i pol iroke, sa sigurnosnom platformom u sredini u kojoj su bile namirnice, pitka voda, vesla, kutija prve pomoi, pribor za pecanje i navigaciju, i Biblija. U tim uvjetima deset bi osoba moglo preivjeti izvan broda osam dana, ak i bez pribora za pecanje. No, na Caldasu su se takoer nalazile manje splavi koje nisu bile opskrbljene niim. Prema Velascovoj izjavi, ini se da njegova nije imala nikakvu opremu. Pitanje koje e zauvijek ostati lebdjeti u zraku bilo je koliko je drugih brodolomaca uspjelo doi do drugih splavi koje ih nisu nikamo odvele. To su, nesumnjivo, bili najvaniji razlozi zbog kojih su kasnila slubena objanjenja o brodolomu. Sve dok nisu shvatili da je to neodrivo, jer se ostatak posade ve odmarao u svojim kuama i po cijeloj zemlji priao to se tono dogodilo. Vlada je do kraja ustrajala

na svojoj verziji o oluji i potvrdila je u konanim slubenim izjavama i izvjetaju. Cenzura nije mogla pasti u krajnost da zabrani objavljivanje ostalih poglavlja. Velasco je pak, dokle god je mogao, zadrao lojalnu dvosmislenost, i nikada se nije saznalo da su ga primoravali da ne otkrije istinu, a od nas nije traio niti nas spreavao da ih mi razotkrijemo. Nakon petoga poglavlja naumili smo napraviti posebno izdanje s prva etiri poglavlja da bismo udovoljili zahtjevu publike koja je htjela imati cijelu reportau. Don Gabriel Cano, kojega tih mahnitih dana nismo vidjeli u redakciji, spustio se iz svoga visokoga gnijezda i otputio se ravno prema mome pisaem stolu. - Recite mi neto, imenjae - upitao me - koliko e poglavlja imati taj brodolomac? Bili smo u sedmome danu pripovijedanja, kada je Velasco pojeo jednu posjetnicu koja mu je bila jedina hrana nadohvat ruke, jer nije mogao rastrgnuti tenisice da bi imao to vakati. Nedostajalo nam je jo sedam poglavlja. Don Gabriel se sablaznio. - Ne, imenjae, ne - uzvratio je grevito. - Mora biti barem pedeset poglavlja. Iznio sam mu svoje razloge, no njegovi su se razlozi zasnivali na tome da se naklada novina gotovo udvostruila. Prema njegovim proraunima mogla se poveati do broja koji ne bi imao presedana u nacionalnome tisku. Skupilo se vijee redakcije, prouile su se ekonomske, tehnike i novinarske pojedinosti, i dogovorena je razumna granica od dvadeset poglavlja. Odnosno: est poglavlja vie od predvienih. Iako se moj potpis nije nalazio na kraju poglavlja, nain rada bio je oit, i jedne noi kada sam otiao ispuniti svoj zadatak filmskoga kritiara, u predvorju kazalita iskrsnula je iva rasprava o brodolomevoj pripovijesti. Veina njih bili su moji prijatelji s kojima sam raspravljao u oblinjim kavanama nakon posla. Njihova su mi miljenja pomogla da rasvijetlim svoje ideje za tjedni lanak. A to se tie brodolomca, uglavnom su svi, s rijetkim iznimkama, eljeli da se pria produlji to je mogue vie. Jedna od tih iznimaka bio je neki zreo i naoit mukarac sa skupocjenim ogrtaem od devine koe i eirom boje dinje, koji me otprilike tri bloka pratio na putu od kazalita, kada sam krenuo

natrag u redakciju. S njim je bila vrlo lijepa ena, isto tako dobro odjevena kao i on, i neki prijatelj, koji nije bio tako lijepo odjeven. Skinuo je eir da bi me pozdravio i predstavio se, ali mu ime nisam zapamtio. Bez okolianja mi je rekao da se ne slae s reportaom o brodolomcu, jer je to bila izravna komunistika igra. Objasnio sam mu bez ikakvih pretjerivanja da ja samo prenosim priu koju pripovijeda sam protagonist. No on je imao svoje ideje, te je mislio da je Velasco pijun ubaen u Oruane snage u slubi Sovjetskoga Saveza. Naslutio sam tada da moda razgovaram s nekim visokim asnikom kopnene vojske ili mornarice, pa me oduevila pomisao da u uti neko objanjenje. No, kako se inilo, on mi je samo to htio rei. - Ne znam radite li to svjesno ili ne - rekao mi je - no, bilo kako bilo, inite zemlji lou uslugu pripovijedajui te komunistike prie. Njegova arobna supruga uznemireno ga je pokuala odvui za ruku uz preklinjanje vrlo tihim glasom: Molim te, Rogelio! On je zavrio reenicu s istim dranjem s kojim ju je i zapoeo: - Vjerujte mi, molim vas, da vam to govorim samo zbog divljenja to ga osjeam prema onome to piete. Ponovno mi je pruio ruku i pustio da ga potitena supruga odvede. Njihov iznenaeni pratilac nije uspio nai naina ni da se pozdravi. Bio je to prvi od incidenata zbog kojega smo se ozbiljno zamislili nad opasnostima to vrebaju na ulici. U jednoj sirotinjskoj krmi iza redakcije koja je posluivala radnike u toj etvrti do ponoi, dva su neznanca nekoliko dana ranije pokuala neosnovano napasti Gonzala Gon-zaleza koji je ondje ispijao svoju posljednju nonu kavu. Nitko nije shvaao koji su povod mogli imati protiv najmirnijeg ovjeka na svijetu, osim da su ga zamijenili sa mnom zbog naega karipskog ponaanja i odijevanja, i zbog dva slova g u njegovu pseudonimu Gog. U svakom sluaju, osiguranje redakcije upozorilo me da ne izlazim nou sam u grad koji je postajao sve opasniji. Ja sam se, naprotiv, u njemu osjeao tako sigurnim da sam nakon svretka posla iao pjeice do kue. Jedne zore tih napetih dana pomislio sam da je kucnuo moj as kada se u mojoj spavaoj sobi sasulo staklo zbog cigle baene s

ulice. Bio je to Alejandro Obregon koji je izgubio svoje kljueve, a nije pronaao nikoga budnoga, kao ni mjesto u nekome hotelu. Umoran od traenja gdje e prespavati i od zvonjave na pokvarena zvona, odluio je okonati no s ciglom s oblinjega gradilita. Tek me je ovla pozdravio da me ne bi dokraja razbudio kada sam mu otvorio vrata, te se bacio poleduke na drveni pod da odspava do podneva. Otimanje pri kupovini novina na vratima El Espectadora prije no to bi novine stigle na ulice, bilo je sve vee. Zaposlenici trgovakoga centra zaustavljali su se da kupe novine i itaju novo poglavlje u autobusu. Mislim da je zanimanje kod publike zapoelo zbog humanih razloga, nastavilo se zbog knjievnih, i na kraju, zbog politikih razloga, no uvijek se odravalo zbog unutarnje napetosti prie. Velasco mi je ispripovijedao epizode za koje sam sumnjao da ih je izmislio, pronalazei simbolika ili sentimentalna znaenja, kao to je ono s prvim galebom koji nije htio otii. Njegovo pripovijedanje o avionima imalo je filmskoga arma. Jedan prijatelj moreplovac upitao me je kako to da tako dobro poznajem more, a ja sam mu odgovorio da ja samo doslovce prepisujem Velascova opaanja. Nakon odreenog vremena vie nisam imao to dodati. Komandant mornarice nije bio istoga raspoloenja. Malo prije zavretka serije uputio je novinama protestno pismo jer smo prema neprihvatljivome kriteriju sudili na nimalo elegantan nain o tragediji koja se mogla dogoditi bilo gdje. Unato alosti i boli u koje se zavilo sedam kolumbijskih domova, kao i svi pomorci, govorilo se u pismu, nije se uope smatralo neprikladnim da se u feljtonima kroniara poetnika objave kune, nelogine i nestrune rijei i misli, i stave u usta unesreenog i zaslunog mornara koji je junaki spasio svoj ivot. Zbog toga je flota zamolila podrku od Republikog ureda za informacije i tisak, uz pomo jednoga pomorskoga asnika, da ubudue daje odobrenje za reportae o tom incidentu. Sreom, kad je pismo stiglo, nalazili smo se na pretposljednjem poglavlju, te smo se do sljedeeg tjedna mogli pretvarati da nismo shvatili to to znai. Pripremajui posljednje objavljivanje toga teksta, zamolili smo

brodolomca da nam pomogne i omogui nam popis i adrese njegovih drugih kolega koji su imali fotoaparate. Oni su nam poslali itavu kolekciju fotografija snimljenih za vrijeme putovanja. Bilo je tu svega, no veinom su to bile skupne slike na palubi na kojima su se u pozadini vidjele kutije s kuanskim aparatima - hladnjacima, tednjacima, perilicama - s istaknutim markama proizvoaa. Ta sretna okolnost bila nam je dovoljna da pobijemo izjave asnika koji su tu priu poricali. Vlada je istoga asa neopozivo reagirala, a taj je prilog premaio sve prijanje naklade i prognoze o prodaji. No Guillermo Cano i Jose Salgar, nesavladivi, imali su samo jedno pitanje: - Dovraga, a to emo sada raditi? U tom trenutku, oamueni slavom, nismo imali odgovor. Sve su nam se teme inile banalnima. Petnaest godina poslije objavljivanja te prie u El Espectadoru izdavaka kua Tusquets iz Barcelone objavila ju je u knjizi s pozlaenim tvrdim koricama koja se rasprodala kao da se radilo o hrani. Nadahnut osjeajem pravde, i u svojemu divljenju prema herojskome moreplovcu, napisao sam prolog: Ima knjiga koje ne pripadaju onima koji ih piu nego onima koji u njima pate, a ovo je jedna od njih. Prema tome, autorska prava dobit e onaj tko ih je zasluio - bezimeni zemljak koji se deset dana muio na jednoj splavi bez jela i pia da bi omoguio ovu knjigu. Nije to bila tek prazna rije, jer je Tusquets u cijelosti isplaivao autorska prava Luisu Alejandru Velascu, prema mojim uputama, tijekom etrnaest godina. Sve dok ga odvjetnik Guillermo Zea Fernandez iz Bo-gote nije uvjerio da su prava doista njegova (po zakonu), znajui da nisu, jer su bila isplaivana prema mojoj odluci u ast njegova junatva, pripovjedakoga dara i naega prijateljstva. Tuba protiv mene predoena je na Okrunome sudu 22, za graanske parnice u Bogoti. Moj odvjetnik i prijatelj Alfonso Gomez Mendez zatraio je tada od izdavake kue Tusquets da izbaci posljednji odlomak iz prologa u sljedeim izdanjima i da ne isplati Luisu Alejandru Velascu vie ni centavo od autorskih prava dok sud ne donese svoju odluku. Tako je i uinjeno. Nakon duge rasprave koja je ukljuivala dokumentirane dokaze, svjedoke i

strunjake, sud je presudio da sam ja jedini autor toga djela, i nije prihvatio albe koje je Velascov odvjetnik nastojao uloiti. Prema tome, prava koja su dotad isplaena zbog moje odluke, nisu znaila da se radilo o koautorstvu, nego je to bila samovoljna odluka onoga tko je djelo napisao. Autorska prava, isto po mojoj odluci, bila su otad darivana jednoj obrazovnoj fondaciji. Nismo uspjeli pronai drugu priu poput brodolomeve, jer ona nije kao one to se izmiljaju na papiru. Takve prie izmilja ivot, i to gotovo uvijek neoekivano. Shvatili smo to kasnije, kada smo pokuali napisati biografiju o sjajnome biciklistu iz Antioquie, Ramonu Hovosu, koji je te godine trei put postao nacionalni prvak. Gromoglasno smo ga ubacili u reportau kao to smo to nauili na primjeru moreplovca, i pro-tegnuli je na devetnaest poglavlja, dok nismo shvatili da publika radije hoe Ramona Hovosa koji se uspinje po planinama i stie prvi na cilj, nego Ramona Hovosa u njegovu stvarnome ivotu. Slabi traak nade da emo ponovno neto slino napraviti nazreli smo jedno popodne kada me je Salgar nazvao da bi se s njim hitno sastao u baru hotela Continental. Ondje je bio s nekim svojim starim i ozbiljnim prijateljem koji ga je upravo upoznao sa svojim pratiocem, nekim albinom u radnikom odijelu, s tako bijelom kosom i obrvama da se inilo da bljeti ak i u polumraku bara. Salgarov prijatelj, koji je bio poznat poduzetnik, predstavio ga je kao inenjera rudarstva koji je obavljao iskapanja na nenaseljenome terenu dvjesto metara od El Espec-tadora, u potrazi za blagom iz bajke koje je pripadalo generalu Simonu Bolivaru. On, koji je otad postao veliki Salgarov, kao i moj prijatelj, jamio nam je istinitost te prie. No ona je bila sumnjiva zbog svoje jednostavnosti: kada se Osloboditelj spremao nastaviti svoje posljednje putovanje iz Cartagene, sav u prnjama i na umoru, pretpostavlja se da je odluio ne ponijeti svoje veliko osobno blago koje je nakupio kao ratni plijen da bi mu posluilo kao zasluena rezerva za jednu lijepu starost. Kada je odluio nastaviti svoje mukotrpno putovanje - ne zna se da li u Ca-racas ili u Evropu - bio je toliko razborit da ga skrije u Bogoti, pod zatitom sustava lakedemonskih kodeksa, to je bilo tipino za ono vrijeme,

i da bi ga pronaao kada mu zatreba, i u bilo kojemu dijelu svijeta. Sjetio sam se tih vijesti s neodoljivom uznemirenou dok sam pisao knjigu General u svome labirintu, u kojemu je osnovna pria o blagu, ali nisam pronaao dovoljno podataka da bih je prikazao vjerodostojnom, a kao fikcija uinila mi se neodrivom. Za tim blagom iz bajke, koje vlasnik nikada nije ponovno uzeo, tragalo se s mnogo upornosti. Nisam shvatio zato su nam to otkrili sve dok mi Salgar nije objasnio da nas je njegov prijatelj, kojemu se jako svidjela brodolomeva pripovijest, htio unaprijed izvijestiti da bismo bili u toku dogaaja i mogli objaviti priu s istim uspjehom. Otili smo do terena. Bio je to jedini nenaseljeni dio zapadno od parka Periodistas i vrlo blizu mome novome stanu. Prijatelj nam je ponad kolonijalne karte objasnio koordinate blaga u stvarnim omjerima na brdima Monserrate i Guadalupe. Pria nas je oduevila, a glavna nagrada trebala je biti eksplozivna vijest kao to je bila i ona o brodolomu, samo s jo veim svjetskim odjekom. Nastavili smo redovito obilaziti teren kako bismo bili u toku, sluali smo inenjera satima i satima uz rakiju i limun, i osjeali kako se sve vie udaljavamo od uda, dok ve nije prolo toliko vremena da su nam se rasprile sve iluzije. Jedino u to smo kasnije mogli posumnjati jest da je pria o blagu bila tek paravan da bi se bez doputenja mogao eksploatirati rudnik u sreditu grada koji je imao neto vrlo vrijedno. Iako je moda bilo mogue da je i to bio paravan da bi se blago Osloboditelja dralo na sigurnome. Nisu to bila najbolja vremena za snove. Nakon brodolomeve pripovijesti posavjetovali su me da na neko vrijeme odem iz Kolumbije dok se situacija ne smiri zbog prijetnji smru, stvarnih ili fiktivnih, koje su nam pristizale raznim putevima. Odmah sam na to pomislio im me je Luis Gabriel Cano bez ikakva uvoda upitao to u raditi sljedee srijede. Kako nisam imao nikakav plan, rekao mi je uobiajenom hladnokrvno-u da pripremim svoje isprave za putovanje kao poseban dopisnik lista na Konferenciju etiri velikana, koja se sljedei tjedan trebala odrati u

enevi. Odmah sam nazvao svoju majku. Vijest joj se uinila tako velikom da me upitala ne mislim li moda na neku farmu koje se zove eneva. To je grad u vicarskoj, rekao sam joj. Ne promijenivi glas, uza svu svoju beskrajnu smirenost kojom je prihvaala nepromiljenosti svoje djece, upitala me dokada u ondje ostati, a ja sam joj odgovorio da u se vratiti najkasnije za dva tjedna. Zapravo sam iao samo na etiri dana koliko je trajao sastanak. No, zbog razloga koji nisu imali nita s mojom voljom, nisam se zadrao dva tjedna nego gotovo tri godine. Tada sam ja trebao amac na vesla makar samo da jedem jednom dnevno, no pazio sam da obitelj to ne sazna. Netko je jednom pokuao uznemiriti moju majku perfidnom izjavom da njezin sin ivi kao princ u Parizu poto ju je prevario priom da e ondje provesti samo dva tjedna. - Gabito nikoga ne vara - odgovorila je ona svojim nevinim smijekom. - Samo se dogaa da i Bog nekada mora uiniti da tjedan traje dvije godine. Nikada mi nije palo napamet da sam jedan od onih koji nemaju isprave kao milijuni drugih koji su otili pred nasiljem. Nikada nisam glasao zato to nisam imao glasaki listi graanina. U Barranquilli sam se identificirao svojom karticom urednika u El Heraldu, na kojoj je bio naveden netoan datum roenja da bih zavarao vojnu slubu, u koju sam morao otii ve prije dvije godine. U hitnim sluajevima identificirao sam se pomou dopisnice koju mi je dao telegrafist u Zipaquirai. Neki usputni znanac spojio me s upraviteljem jedne turistike agencije koji je obeao da e me ukrcati u avion odreenoga dana ako unaprijed platim dvjesto dolara i stavim svoj potpis na kraju deset neispisanih listova papira s biljegom. Tako sam sluajno saznao da se na mom bankovnom raunu nalazi iznenaujui iznos koji nisam imao vremena potroiti zbog svoje stalne zauzetosti reporterskim poslovima. Jedini troak koji sam imao, osim osobnih, koji nisu prelazili trokove kakva siromanog studenta, bilo je mjeseno slanje amca na vesla obitelji. Uoi leta, upravitelj turistike agencije otpjevao mi je naziv svake isprave kako ih je stavljao na stol da ih ne bih pobrkao: osobna

iskaznica, vojna knjiica, potvrde o dobrim odnosima s poreznim uredom i potvrde o cijepljenju protiv boginja i ute groznice. Na kraju me je zatraio dodatnu napojnicu za slabanoga mladia koji se dvaput cijepio umjesto mene, kao to se ve godinama svakodnevno cijepio za klijente kojima se urilo. Doputovao sam tono na vrijeme za poetak konferencije s Eisenhowerom, Bulganjinom, Edenom i Faureom, znajui samo kastiljski i s popudbinom za treerazredni hotel, ali s dobrom potporom svojih bankovnih rezervi. Povratak je bio predvien za nekoliko tjedana, no ne znam zbog kakva sam neobinog predosjeaja razdijelio prijateljima sve to sam imao u svome stanu, ukljuujui i fantastinu biblioteku o filmovima koju sam godinama skupljao uz savjete Alvara Cepede i Luisa Vi-censa. Pjesnik Jorge Gaitan Duran doao se sa mnom pozdraviti ba kada sam unitavao nekorisne papire, i pokazao se znatieljnim da pregleda ko za smee ne bi li naao neto za svoj asopis. Izvukao je tri ili etiri napola poderana lista papira te ih proitao dok ih je poput zagonetke slagao na pisaem stolu. Upitao me odakle sam to izvukao, a ja sam mu odgovorio da je to Isabelin razgovor sa samom sobom dok je gledala kako kii nad Macondom, koji sam izdvojio iz verzije Lia na vjetru. Upozorio sam ga da je to ve objavljeno u Kronici i u Nedjeljnom magazinu lista El Espec-tador, s istim naslovom koji sam ja odredio i s odobrenjem koje sam na brzinu dao u nekome dizalu. Gaitanu Duranu to nije bilo vano i objavio ga je u sljedeem broju asopisa Mito. Oprotajna veer u kui Guillerma Cane bila je tako burna da sam propustio avion za Cartagenu gdje sam tu no trebao prespavati da se oprostim sa svojom obitelji. Sreom sam uhvatio drugi u podne. Dobro sam uinio, jer su se u kui stvari popravile od posljednjeg puta, i moji roditelji i braa sada su mogli preivjeti bez amca na vesla koji je meni u Evropi bio potrebniji. Sutradan vrlo rano otputovao sam cestom u Barranquillu da bih se ukrcao na avion za Pariz u dva popodne. Na autobusnoj stanici u Car-tageni sreo sam Lacidesa, nezaboravnoga portira iz Rascacielosa, kojega otada nisam vidio. Zagrlio me je istinski i sa

suzama u oima, ne znajui to da mi kae ni kako da mi se obrati. Na kraju te brzoplete razmjene, jer je njegov autobus dolazio, a moj odlazio, gorljivo mi je rekao neto to me pogodilo u srce: - Samo ne razumijem, don Gabriele, zato mi nikada niste rekli tko ste. - Ah, dragi Lacidesu - odgovorio sam mu alosniji od njega - nisam vam to mogao rei jer jo ni danas sam ne znam tko sam. Nekoliko sati poslije, u taksiju koji me je vozio na aerodrom u Barranquilli pod nehajnim nebom, prozirnijim od bilo kojega drugog na svijetu, primijetio sam da se nalazim u Aveniji Veinte de Julio. Napravio sam refleksni pokret koji je ve bio dio moga ivota otprije pet godina i pogledao prema kui Mercedes Barche. I ondje je bila, poput posjednu-ta kipa na trijemu, vitka i daleka, i odjevena tono po modi te godine u zelenu haljinu s pozlaenim umecima, kose oiane kao krila u lastavice i s napetom mirnoom kao da eka nekoga tko nee doi. Nisam mogao zatomiti krik da u je zauvijek izgubiti toga etvrtka u srpnju, u tako rani sat, i na trenutak sam pomislio da zaustavim taksi da se pozdravimo, no onda sam ipak radije odluio da ne izazivam jo jednom tako uporno nestalnu sudbinu kao to je moja. Kada je avion ve poletio, kanjavao sam se napadajima kajanja. Tada je jo postojao dobar obiaj da se na naslon prednjega sjedala stavi ono to smo mi nazivali priborom za pisane poruke. Pisamce s pozlaenim vrpcama i omotnica od istoga finoga papira, ruiastoga, mlijenoga ili plavoga, i ponekad mirisnoga. Na svojim malobrojnim prijanjim putovanjima koristio sam ih da bih pisao pjesme rastanka od kojih sam potom pravio malene avione i bacao ih da lete dok se avion sputao. Izabrao sam nebeski plavo pismo i napisao svoje prvo pravo pismo za Mercedes koja sjedi u trijemu pred svojom kuom u sedam ujutro, u zelenoj zarunikoj haljini bez zarunika i s kosom kao u nejasne lastavice, ne slutei ak za koga se te zore odjenula. Napisao sam joj ve nekoliko drugih pjesmica koje sam improvizirao nasumce, i uvijek bih dobivao verbalne i zaobilazne odgovore kad bismo se sluajno sreli. Nisam namjeravao napisati nita vie do pet redaka u kojima je obavjetavam o svome

slubenom putu. Ipak, na kraju sam dodao post scriptum koji mi je zabljesnuo poput munje u podne, u trenutku kada sam se potpisivao: Ako ne dobijem odgovor na ovo pismo za mjesec dana, ostat u zauvijek ivjeti u Evropi. Samo sam jo jednom o tome razmislio prije no to sam pismo ubacio u potanski sandui u dva ujutro na pustome aerodromu Montego Baya. Ve je bio petak. Sljedeeg etvrtka, uavi u hotel u enevi nakon drugoga uzaludnoga dana meunarodnih neslaganja, naao sam odgovor na svoje pismo.