Biologija Citologija Genetika

Bioloka 1 - PRIRUCNIK
POGLAVLJE 1
BIOLOGIJA STANICE I GENETIKA
Sanja Darmopil, eljka Krsnik, Nataa Jovanov, Monika Petanjek, Zdravko Petanjek
GRAA STANICE
Svaka od otprilike 100 biliona stanica ljudskog tijela je iva struktura koja moe samostalno preivjeti, a u odreenim uvjetima i djeliti (proliferirati), npr. u odgovarajuem mediju sa potrebnim hranjivim tvarima. Stanice su osnovne graevne jedinice tkiva koja tvore razliite organe i organske sustave. Za razumijevanje funkcije sloenijih struktura ljudskoga tijela, potrebno je razumjeti osnovnu organizaciju stanice i funkciju pojedinih njenih dijelova. To je podruje izuavanja posebne grane znanosti, citologije. Stanini svijet dijeli se na prokariote i eukariote.
Prokarioti su mali jednostanini organizmi, obino manji od 1 mikrometra. Jednostavnije su strukturne organizacije jer nemaju jezgre niti stanine organela. Nasljedne upute se nalaze unutar citoplazme u okrugloj strukturi gdje nedostaju mnogi kemijski sastojci koje sadre kromosomi eukariotskih stanica radi se zapravo samo o jednoj krunoj molekuli DNA. Tri su glavne skupine prokariota: bakterije, mikoplazme i modrozelene alge. Stanice eukariota mogu biti samostalni jednostanini organizmi (praivotinje: ameba, papuica, biai) ili tvore tkiva i sustave organa, te ine viestanian organizam. Eukariotska stanica ima jezgru u kojoj se nalazi DNA sloena u kromosome i citoplazmu. Citoplazma sadri razliite organele: mitohondrije, ribosome, endoplazmatsku mreicu, Golgijev aparat, lizosome, a okruena je staninom membranom.
Eukariotske stanice moemo podijeliti na biljne stanice koje su obavijene staninom stijenkom sa kloroplastima gdje se odvija fotosinteza, te na ivotinjske stanice sa centriolama koje omoguuju kretanje i stvaranje diobenog vretena. U viestaninom organizmu skupine stanice su specijalizirane za obavljanje odreenih funkcija (izluivanje, upijanje, potpora, kontrakcija, provoenje impulsa), dok je u jednostaninom organizmu samo jedna stanica prilagoena izvravanju svih potrebnih funkcija. Virusi nemaju sve odlike ivih bia jer za ivot trebaju ivu stanicu. Oni se ne mogu samostalno umnoavati, nemaju respiracijskih enzima, niti mogunost sinteze proteina. Sastoje se od klupka nasljedne tvari i proteinske ovojnice. Postoje jo jednostavnije estice koje se mogu razmnoavati unutar drugih organizama pa ih poznajemo kao uzronike bolesti, a to su viroidi koji se sastoje samo od nukleinske kiseline te uzrokuju bolesti biljaka, dok je uzronik kravljeg ludila prion, po kemijskom satavu protein!
Jezgra (nucleus) Unutar jezgre smjesten je cjelokupni geneticki materijal stanice. Jezgra je omeena jezgrinom membranom (nukleolemom), a glavni dio jezgrine tvari koji izgleda kao svijetla ponekad zrnata masa naziva se jezgrina tvar (nukleoplazma) unutar koje se vidi jedna ili nekoliko tamnih tjeleaca koje nazivamo jezgrica (nukleolus). U tkivima koja se aktivno djele mogue je u stanicama koje su u procesu stanine diobe vidjeti velike promjene u jezgri. Za vrijeme diobe jezgrina ovojnica se raspada, jezgrica prestaje biti vidljiva, a iz amorfne jezgrine tvari pojavljuju se prepoznatljive tvorbe kromosomi. Kromosomi se nalaze i u stanici koja se ne dijeli, meutim tada nisu vidljivi jer je tvar od koje su graeni kromatin rasprena i tek kada u diobi doe do kondenzacije kromatina postaju vidljivi. Faza stanine diobe u kojoj su kromosomi maksimalno kondenzirani naziva se metafaza.
Jezgrica (nucleolus) Jezgrica je okruglo tjelece u jezgri koja promatrana svjetlosnim mikroskopom izgleda kao tamno zgusnuta struktura veliine 1-2 mikrometra. Broj jezgrica u jezgri je razliit, a njezina struktura se izrazito mijenja u reakciji na razliite promjene sredine. Organizacija jezgrice mijenja se tijekom staninog ciklusa; ona potpuno iezava za vrijeme diobe stanice i pojavljuje se nakon nje. Funkcija gena jezgrice sastoji se u proizvodnji ribosomskih RNA koje kasnije postaju dio ribosoma. Zbog toga se geni jezgrice smatraju ribosomskim genima.
OSNOVNI DIJELOVI EUKARIOTSKE STANICE Osnovni djelovi stanice (slika 1) koji se mogu uoiti svjetlosnim mikroskopom su jezgra i citoplazma. Jezgra je odvojena od citoplazme jezgrinom membranom, dok je citoplazma odvojena od okoline staninom membranom.
Slika 1 Graa animalne stanice. 1 jezgra; 2 kromosomi (metafazni); 3 ribosomi slobodni u citoplazmi i vezani na endoplazmatsku mreicu; 4 i 5 endoplazmatsku mreicu; 6 citoskelet; 7 centrioli ; 8 Golgijev aparat; 9 mitohondrij.
Ribosomi Ribosomi su sitne citoplazmatske tvorbe promjera 15-50 mikrometara na kojima se sintetiziraju 1
proteini. Mogu biti slobodni u citoplazmi ili vezani za endoplazmatsku mreicu. Mitohondriji Mitohondriji su stanine organele obavijene s dvije membrane; vanjskom i unutranjom dok se unutranjost organela naziva matriks. Broj i oblik mitohondrija razlikuju se od stanice do stanice, ovisno o staninoj funkciji. Na unutranjoj membrani nalaze se lamelarni nabori (kriste) koji se pruaju u podruje matriksa i sadre posebne enzimatske sustave ukljuene u procese staninog disanja. Mitohondriji se nazivaju energetskom centralom stanice, u njima se u ivotinjskoj stanici proizvodi 95% molekula ATP-a. Mitohondriji posjeduju i vlastitu krunu DNA. Membranski sustav stanice Stanicu obavija sloena tvorba koja se naziva stanina membrana. Pomou nje stanica komunicira s okolinom i s drugim stanicama. Stanina membrana viena je prvi puta elektronskim mikroskopom kao troslojna jedinica s jednim svjetlim podrujem utisnutim izmeu dva tamna podruja. Struktura stanine membrane najbolje se opisuje modelom "tekueg mozaika". Molekule fosfolipida koje ine najvei dio membrane, organiziraju se u obliku dvosloja (sl. TNZ 7-1). Nabijene (hidrofilne) skupine stre prema van (prema vodi), a nenabijene skupine (hidrofobne) okrenute su jedna nasuprot druge. Velik broj razliitih proteinskih molekula nalazi se s vanjske ili unutarnje strane membrane, a dio prolazi kroz cijelu membranu. Stanica preko membrane vri izmjenu metabolita s okolinom, te kisik, soli i hrana ulaze u stanicu, a otpadne tvari kao ugljik-dioksid izlaze iz stanice. Sve te izmjene zbivaju se razliitim procesima; pasivna difuzija je izravan prolaz vode, kisika ili ugljik-dioksida (tvari topivih u lipidima membrane) kroz staninu membranu iz podruja vie u podruje nie koncentracije. Proces prestaje kada se koncentracije izjednae (sl. TNZ 7-2,3). Olakana difuzija je prolaz nekih tvari, kao glukoze i aminokiselina kroz membranu zbog razlike u koncentraciji (od vee koncentracije prema nioj bez utroka energije), ali uz sudjelovanje odreenih proteinskih prenosioca u membrani. Aktivan prijenos je mehanizam koji omoguuje pokretanje tvari nasuprot koncentracijskom gradijentu (od nie koncentracije prema vioj), pa dovodi do velike razlike u koncentraciji s obje strane membrane. Aktivnim prijenosom se obino transportiraju ioni npr. u stanici se odrava vea koncentracija kalija i manja koncentracija natrija i taj proces zahtjeva visok utroak energije u obliku ATP-a (sl. TNZ 7-4). Endocitoza je proces kojim velike molekule, npr. bjelanevine, nukleinske kiseline, ulaze u stanicu. Nastaju udubljenja u membrani, koja obuhvate tvar koja ulazi pa se tvar zajedno sa mjehuriem unese u stanicu. Egzocitoza je proces kojim se vee molekule oslobaaju iz stanica npr. molekule
neurotransmitera iz presinaptikog neurona u sinaptiku pukotinu ili hormoni iz ljezdanih stanica u krvotok.
Jezgrina ovojnica sastoji se od dvije membrane odvojene meusobno perinuklearnim prostorom. Unutranja membrana vezana je s jezgrinim kromatinom, a vanjska je nastavak citoplaznatske endoplazmatske mreice. Citoplazme i jezgru povezuju mali kanalii u obliku jezgrinih pora koje omoguuju komunikaciju izmeu jezgre i citoplazme. Jezgrina ovojnica raspada se za vrijeme diobe stanice, a naknadno se ponovo formira.
Endoplazmatska mreica je esto najobilniji citoplazmatski sastojak. Sastavljena je od nizova plosnatih cisterni i kanalia koji se proteu od jezgrine ovojnice do stanine povrine (sl. TNZ 66). Na mreici se mogu nalaziti ribosomi, tada se ona naziva hrapavom EM, a bez ribosoma je glatka EM. Na hrapavoj EM tj. na ribosomima se sintetiziraju proteini, a u glatkoj EM ti se proteini prerauju za razliite stanine funkcije. Golgijev aparat je sloen od niza meusobno povezanih cisterni i nalazi se u blizini glatke EM, pa mjehurii koji se odvajaju od glatke EM prelaze u Golgijev aparat. iz njega se odvajaju mjehurii koji svoj sadraj prazne van stanice. U lumenu Golgijevog aparata zbiva se modificiranje, sortiranje i pakiranje makromolekula za sekreciju van stanice ili transport u druge organele. Lizosomi su mjehurii koji sadre enzime i razgrauju tvari koje ulaze u stanicu ili sudjeluju u samorazgradnji stanice. Oni takoer nastaju u Golgijevom aparatu. Citoskelet ini niz niti i vlakanaca vezanih u mreicu unutar itave stanice, povezan je sa staninom membranom i svim organelama u stanici. Sastoji se od najmanje tri odvojena sustava: mikrocjevica, mikrovlakanaca i mikroniti. Smatra se da daje potporu membrani i svim organelama u stanici. Mikrocjevice, vlakanca i niti sadre iste molekulske sastojke i iste komponente kao miii ( npr. miozin, aktin, tropomiozin, molekule kalcija...).
Mnoge molekule stanine mreice sudjeluju u pokretanju stanice i kretnjama koje se dogaaju unutar stanice. U procesu mitoze interfazna citoplazmatska mreica se raspada, a mikrocjevice razdvajaju kromosome i proteu se od polova prema kromosomu tj.organiziraju se u diobeno vreteno i sudjeluju u kretanju kromosoma u stanici. Rep spermija ine mikrocjevice organizirane u specifinu strukturu presudnu za kretanje spermija prema jajetu. Razliite makromolekule kreu se du aksona ivanih vlakana pomou mikrotubula na udaljenosti koje mogu dostii i do 1 metar. ISTRAIVANJE STANICE Ljudsko oko ne vidi toke manje od 0.1 milimetar, a najvee ljudske stanice velike su oko 120 mikrometara (jajna stanica). Isto tako veina struktura u stanici je prozirna (ne apsorbira svijetlo) i nije nam vidljiva. Za istraivanje stanica zato se sluimo razliitim pomagalima i metodama. Svjetlosni mikroskop konstruiran je u 16. stoljeu i tada je prvi puta grubo viena struktura stanice. Sastoji se od tri lee: kondenzatora koji sabire i usmjerava svjetlo, objektiva koji poveava sliku i okulara koji jo vie povea sliku. Kako se s vremenom se mikroskop sve vie usavravao, poveala se mo razluivanja i mogunosti istraivanja stanice. Elektronski mikroskop obasjava predmet pomou snopa elektrona i prikazuje strukture i do 1000 puta manje od struktura vidljivih svjetlosnim mikroskopom. Potrebno je posebno bojenje preparata da bi se elektroni apsorbirali,
Bioloka 1 - PRIRUCNIK rasipali ili proli kroz preparat i da bi se prikazala slika na fluorescentnom zaslonu. na mogunosti da se Videomikroskopija se zasniva elektronskim putem pretvaraju male razlike svjetla koje registrira kamera u velika poveanja na ekranu. Kompjutor izotrava rubove i vidi fine razlike. Frakcioniranje i centrifugiranje je metoda kojom se izoliraju i sakupljaju podstanine tvorbe iz velikog broja, za biokemijske analize. Autoradiografija je metoda kojom se odreuje raspored pojedinih skupina molekula u stanici pomou ugradnje radioaktivnih izotopa u predstadije molekula. Kultura stanica je tehnika kojom dranjem na odgovarajuoj temperaturi i hranjivom mediju biljnim ili animalnim stanicama omoguujemo da preive, razmnoavaju se i ispoljavaju svoja specifina svojstva izvan ivog organizma. Na taj nain je omogueno istraivanje ive stanice. U istim uvijetima moemo uzgajati i male blokove tkiva pa govorimo o kulturi tkiva to ima osobitu primjenu u neurobiologiji jer na taj nain moemo pratiti nastanak veza meu neuronima i sl. Imunofluorescenca vizualizira odreene tvari u stanici pomou protutijela sa vezanim fluorescentnim obiljeivaem i prati ih. Slika 2 Dobivanje energije iz hranjivih tvari u organizmu. U organizmu se energija iz hrane dobiva u 3 stupnja; u prvom stupnju u probavnom traktu hrana se razgrauje do molekula aminokiselina, masnih kiselina, glicerola i jednostavnih eera koji ulaze u stanicu. U drugom stupnju te molekule se uglavnom prerauju u acetilnu jedinicu acetil-coA pri emu stvara se manja koliina ATP-a i NADH (npr. u procesu glikolize glukoza se razgrauje do piruvata od kojega onda nastaje acetil-coA). U treoj fazi iz acetil-coA u ciklusu limunske kiseline nastaju molekule NADH i FADH2, kolje ulaze u proces oksidativne fosforilacije gdje se stvara najvea koliina ATP-a u stanici. Kao nusprodukti razgradnje oslobaaju se voda i CO2, a razgradnjom aminokiselina i NH3.
STANINA ENERGETIKA
Prema Hansu Krebsu, u aerobnih organizama energija se iz hrane crpi postepeno, tijekom tri stupnja (slika 2). Na prvom stupnju se sloene makromolekule (proteini, polisaharidi i masti) cijepaju na manje molekule (aminokiseline, jednostavne eere, gliicerol i masne kiseline). Tijekom sljedeeg (drugog) stupnja takve se manje molekule razgrauju do jo jednostavnijih jedinica (acetilna jedinica molekule acetil-CoA). Trei stupanj obuhvaa ciklus limunske kiseline i oksidacijske fosforilacije prilikom ega nastaje energija u obliku molekula ATP (adenoziltrifosfata). ATP je molekula bogata energijom koja se oslobaa njenom hidrolizom u adenozindifosfat (ADP) i ortofosfat (Pi ) ili u adenozinmonofosfat (AMP) i pirofosfat (PPi ). Adenozin-trifosfat (ATP) je glavna molekula za pohranjivanje energije u stanici jer se njegovom hidrolizom u ADP oslobaa velika koliina energije. Povezivanjem energetski nepovoljnih reakcija u organizmu sa hidrolizom ATP omoguava se njihovo odvijanje. Krebsov ciklus (ciklus limunske kiseline) Procesi katabolizma i anabolizma u biolokim sustavima su izuzetno kompleksni i meuovisni. Ciklus limunske kiseline je zajedniki put oksidacije molekula ugljikohidrata, masnih kiselina i aminokiselina, koje ulaze u ciklus kao acetil-CoA (acetil koenzim A). Krebsov ciklus sastoji se od niza reakcija koje kataliziraju razliiti enzimi, a brzina tih reakcija precizno je kontrolirana tako da zadovolji potrebe stanice za molekulama ATP (adenozin-trifostat). Ciklus limunske kiseline odvija se u mitohondrijima i slui kao glavni razgradni put za dobivanju ATP, kao i izvor intermedijera za biosinteze kompleksnih molekula u stanici.
Oksidacijska fosforilacija Prilikom glikolize (razgradnja glukoze u piruvat), oksidacijom masnih kiselina i tijekom ciklusa limunske kiseline nastaju molekule NADH (reducirani oblik nikotinamid-adenin-dinukleotida) i (reducirani oblik flavin-adeninFADH2 dinukleotida). NADH i FADH2 su molekule bogate energijom (koje nastaju iz NAD i FADH) i imaju mogunost prijenosa svojih elektrona na molekulu O2 pomou elektron-transportnog lanca na unutranjoj membrani mitohondrija pri emu nastaje ATP. Kod aerobnih organizama potpunom oksidacijom glukoze na CO2 i H2O nastaje 36 molekula ATP, od ega 32 nastaju oksidacijskom 3
fosforilacijom, dok oksidacija glukoze u piruvat (glikoliza) daje samo 2 molekule ATP.
Metaboliki procesi u razliitim tkivima u organizmu se znatno razlikuju. U mozgu je glukoza jedino metaboliko gorivo (mozak u prosjeku troi oko 120 g glukoze na dan), osim tijekom gladovanja kada se umjesto glukoze troe ketonska tijela (acetoacetat i 3-hidroksibutirat) koja nastaju razgradnjom masti kada se potroe rezerve ugljikohidrata. Mozak ne koristi masne kiseline za dobivanje energije, jer ne prolaze krvnomodanu barijeru (u kompleksu s albuminom), a ketonska tijela su zapravo transpotni oblik masnih kiselina. Slika 3 Fosforilacija i defosforilacija. U procesu fosforilacije vanjska fosfatna skupina molekule ATP-a uz pomo enzima kinaze prenosi se na OH skupinu aminokiselina serin, treonin ili tirozin u proteinu, pri emu se oslobaa ADP. Suprotno tome, u procesu defosforilacije enzim fosfataza uklanja fosfatnu grupu sa OH skupina u proteinu.
GRAA I FUNKCIJA MAKROMOLEKULA

Osnova karakteristika makromolekula je njihova veliina i sloenost njihove grae to im omoguuje vrenje sloenih i specijaliziranih uloga u stanici. AMINOKISELINE I PROTEINI Funkcije proteina Enzimi koji sudjeluju kao katalizatori kemijskih reakcija u biolokim sustavima su proteini. Proteini su esencijalne molekule koje odreuju tijek kemijskih pretvorbi u stanicama, sudjeluju u procesima prijenosa i pohrane tvari, u procesima koordiniranih kretnji i mehanike potpore, imunosne zatite, stvaranju i provoenje ivanih impulsa, u kontroli rasta i diferencijacije stanica i drugim procesima. Proteini su graeni od aminokiselina. Postoji 20 razliitih aminokiselina koje se razlikuju veliinom, nabojem, oblikom, reaktivnou i sposobnou stvaranja vodikovih veza. Aminokiseline su kiseline koje sadre karboksilnu (- COOH ), amino-skupinu (-NH2 ), vodikov atom, te aminokiselinski ogranak (R), a koji se razlikuje u svih 20 aminokiselina. Aminokiseline su povezane peptidnim vezama u polipeptidni lanac. Peptidna veza povezuje karboksilnu skupinu (COOH) jedne aminokiseline i amino skupinu (NH2) sljedee aminokiseline. Za poetak polipeptidnog lanca konvencijom je odreen amino-kraj tj. kraj na kojem prva aminokiselina ima slobodnu amino skupinu. Esencijalne i neesencijalne aminokiseline Kemijska svojstva omoguuju aminokiselinama da prijelazom iz intestinalnog trakta u cirkulaciju sudjeluju u itavom nizu metabolikih reakcija. Odreene koliine apsorbirane aminokiseline mogu istovremeno sudjelovati u vie metabolikih reakcija, ve prema trenutnim potrebama organizma. Procesi pregradnje aminokiselina ne odvijaju se u stanicama odvojeno, nego su usko povezani i s metabolikim procesima ugljikohidrata i masti. U ovim metabolikim procesima organizma uglavnom sudjeluju sve aminokiseline, koje su izolirane iz proteina. Ljudski organizam tj. organizmi viih ivotinja, mogu sintetizirati samo neke aminokiseline, dok se druge moraju u organizam unijeti hranom. Prema tome, aminokiseline koje su potrebne organizmu mogu se podijeliti u dvije glavne skupine. U prvu skupinu ubrajaju se one aminokiseline koje je organizam sposoban sam u dovoljnim koliinama sintetizirati iz drugih sastojaka hrane, pa one ne moraju biti nazone u hrani. Stoga su ove kiseline dobile ime neesencijalne aminokiseline , tj. nadoknadive . U drugu skupinu ubrajaju se one aminokiseline koje 4
Uloga fosforilacije u staninoj neuralnoj signalizaciji Fosforilacija ima vane uloge u nizu vitalnih funkcija neurona: biosintezi i egzocitozi neurotransmitera, aksonskom prenoenju, zatvaranju i otvaranju ionskih kanala, stvaranju postsinaptikog potencijala, migraciji neurona tijekom razvoja mozga, razvoju i odravanju neuronskog fenotipa. Opi slijed zbivanja u fosforilaciji: izvanstanina signalna molekula (prvi glasnik) vezanjem za receptor promijeni aktivnost drugog glasnika koji potom mijenja aktivnost odreene protein kinaze, a ona djeluje na specifini ciljni protein u stanici. Rezultat: specifina promjena aktivnosti ciljne stanice. Jedan od glavnih uinaka drugih glasnika u neuronu je regulacija unutarstaninih procesa fosforilacije i defosforilacije razliitih ciljnih proteina tj. regulacija aktivnosti dvije velike skupine enzima ukljuenih u te procese protein kinaza i fosfataza (sl. TNZ 9-4,7,8).
Za dugotrajnije promjene vlastite aktivnosti (to traju minutama ili satima) stanice uglavnom rabe mehanizme reverzibilne kovalentne modifikacije enzima koje se obino ostvaruju dodavanjem fosfatne skupine na specifian serinski treoninski ili tirozinski ostatak aminokiselinskog lanca ciljnog enzima. Fosfatnu skupinu daje ATP, a njeno prenoenje na aminokiselinski ostatak kataliziraju protein kinaze ( dvije glavne grupe: serin/treonin kinaze i tirozin kinaze ).
organizam ne moe sam sintetizirati. Zato ove kiseline moraju biti u dovoljnim koliinama u svakodnevnoj hrani; nazivaju se esencijalne ili nenadoknadive aminokiseline.
Utvreno je da aminokiseline koje su esencijalne za jedan organizam ne moraju biti i za drugi. U esencijalne se aminokiseline ubrajaju: lizin, triptofan, histidin, fenilalanin, leucin, izoleucin, treonin, valin, arginin i metionin. Neesencijalne aminokiseline su: glicin, alanin, serin, cistein, asparaginska kis., glutamin, glutamat, prolin. Tablica 1 popis aminokiselina sa troslovnim i jednoslovnim kraticama AMINOKISELINA KRATICA alanin Ala-A arginin Arg-R asparagin Asn-N asparaginska kiselina Asp-D cistein Cys-C fenilalanin Phe-F glutamin Gln-Q glutaminska kiselina Glu-E glicin Gly-G histidin His-H izoleucin Ile-I leucin Leu-L lizin Lys-K metionin Met-M prolin Pro-P serin Ser-S tirozin Tyr-Y treonin Thr-T triptofan Trp-W valin Val-V Podjela aminokiselina: NEUTRALNE AMINOKISELINE Alifatske: Gly, Ala, Val, Leu, Ile, Aromatske: Phe, Tyr, Trp Aminokiseline koje u svojoj molekuli sadravaju sumpor: Cys, Met Heterociklike: Pro Nanabijeni boni lanac: Ser, Thr, Asn, Gln KISELE AMINOKISELINE: Asp, Glu BAZINE AMINOKISELINE: Arg, Lys, His
kvartarna s.: poloaj proteinskih podjedinica Laktaza je enzim koji hidrolizira laktozu (disaharid u mlijeku) na glukozu i galaktozu. Velik broj odraslih osoba ne podnosi mlijeko zbog nedostatka laktaze (nasljeuje kao autosomalno recesivno svojstvo i najee dolazi do izraaja tijekom adolescencije). Slika 4 Od aminokiseline do proteina. Aminokiseline su kemijski karakterizirane postojanjem karboksilne (COOH) i aminogrupe (NH2) koje omoguuju meusobno povezivanje aminokiselina u lance. Lanci do nekoliko desetaka AK nazivaju se polipeptidi, dok se proteini sastoje od jednog dueg lanca ili nekoliko polipeptidnih lanaca.
NUKLEINSKE KISELINE Stanina jezgra sadri sve informacije u obliku kompleksa nukleinskih kiselina sa proteinima prijeko potrebne za diferencijaciju I razvoj specifinosti pojedine stanice, a time i tkiva te organizma kojemu ona pripada. Nukleinske kiseline su organski spojevi, polimeri nukleotida. U sastav svakog nukleotida ulaze:duina baza,.eer I fosfat eer i baza su povezani N-glikozidnom vezom pa te spojeve nazivamo nukleozidi. Nukleotidi su zapravo fosfatni esteri nukleozida (fosfatna kiselina u obliku distera povezuje eerne ostatke). Zbog mnogobrojnih nukleotida koji su meusobno povezani fosfatnom kiselinom, nukleinske kiseline su polinukleotidi . Ovisno o vrsti eera koji sadri nukleotid razlikujemo dvije vrste nukleinskih kiselina: DNA (deoksiribonukleinska kiselina) I RNA (ribonukleinska kiselina). DNA (deoksiribonukleinska kiselina) djeluje kao kalup za odreivanje redoslijeda aminokiselina u polipeptidnom lancu. Podruja DNA koja odreuju proteine nazvana su genima i nalaze se na odreenim mjestima kromosoma.
Peptidi su kratke molekule koje se sastoje od nekoliko aminokiselina (dipeptid, tripeptid) do nekoliko desetaka aminokiselina, a kada je brj aminokiselina vei definiramo molekulu kao protein. Protein se moe sastojati od jednog polipeptidnog lanca ili vie njih. U takvom proteinu svaki polipeptidni lanac se naziva podjedinica. U proteinima koji sadre cistein mogue je stvaranje disulfidnih veza koje nastaju oksidacijom cisteinskih ostataka i povezuju meusobno udaljene aminokiselinske ogranke, te na taj nain protein poprima specifinu trodimenzionalnu strukturu. Za funkciju proteina bitna je njihova konformacija tj. trodimenzijska struktura molekule.
Poznate su tri pravilne repetitivne konformacije polipeptidnog lanca: alfa-uzvojnica, beta-nabrana ploa i kolagenska uzvojnica (specifina za protein kolagen koji gradi vezivno tkivo). U brojnim proteinima nalaze se kratki odsjeci alfauzvojnice i beta-nabrane ploe. Postoje etiri strukturne razine u grai proteina: primarna struktura: redosljed aminokiselina u polipeptidnom lancu i raspored cisteiskih odsjeaka sekundarna s.: interakcije bliskih aminokiselina u polipeptidnom lancu tercijarna s.: interakcije bliskih aminokiselina u polipeptidnom lancu
Bioloka 1 - PRIRUCNIK Slika 5 Struktura molekule duine baze i povezivanje komplementarnih parova baza u molekuli DNA. Komplementarni parovi baza koji povezuju dva lanca u uzvojnici DNA sasoje se od jedne purinske i jedne pirimidinske baze. Adenin se uvijek sparuje s timinom, a guanin s citozinom. AT par povezan je s dvije vodikove veze, a veza izmeu GC para je vra jer ih povezuju tri vodikove veze. U RNA umjesto timina postoji baza uracil.
odredena redoslijedm od triju nukleotidnih monomera (tripletni kodon). Primjerice, aminokiselina metionin odredena je nukleotidnim tripletom ATG (redosljed nukleptida sa bazama adenin, timin, gvanin). Postoje samo 20 aminokiselina, a ukupno 64 kodona (64 tripleta etriju razliitih nukleotida), pa tako razliiti kodoni odreduju istu aminokiselinu, a 3 kodona (TAA, TAG i TGA) predstavljaju signal za zavretak proteina (stop-kodoni). Primjerice, aminokiselina izoleucin moe biti odredena tripletima ATT, ATC ili ATA, dok jedan kodon nikada ne odreduje vie od jedne aminokiseline.
Slika 6 Prikaz strukture dvostruke uzvojnice DNA i jednostruke uzvojnice RNA. Fosfat i eer ine vanjske dijelove DNA uzvojnice dok parovi baza ine poprene preke. Ravnina u kojoj lee baze je okomita na os heliksa, a ravnina eera je okomita na ravninu baza. Sparivanjem baza dvije uzvojnice nastaje tipicna struktura DNA. RNA je jednostruka uzvojnica, i baza timidin je zamjenjena uracilom. Baze RNA uzvojnice mogu se medusobno sparivati.
Deoksiribonukleinska kiselina (DNA) DNA polimer grade etri razliita monomeranukleotida. Svaki monomer sadri ili purinsku bazu adenin (A) ili gvanin (G), ili pirimidinsku bazu citozin (C) ili timin (T) vezanu za eer deoksiribozu i fosfatnu skupinu. Pojedinani monomeri-nukleotidi vezani su fosfodiesterskom vezom izmeu deoksiriboze i to na nain da se 3' ugljik deoksiriboze jednog nukleotida veze sa 5' ugljikom deoksiriboze susjednog nukleotida. Stoga fosfodiesterske veze unutar nukleotidnog lanca imaju usmjerenje 5' -3'. DNA je u eukariotskoj stanici (u jezgri) dvostruka uzvojnica (dvostruka linearna molekula) izgraena od dvaju zasebnih DNA polimera, koji se smataju jedan oko drugoga antiparalelno (u suprotnim smjerovima) i tvore dvostruki heliks, tako da deoksiribozne veze svakog lanca imaju suprotne 5'-3' smjerove. Polinukleotidni DNA lanci povezani su vodikovim vezama izmeu nukleotidnih parova svakog lanca DNA, pri emu se, zbog stereokemijskih ogranienja, A uvijek vee s T (dvostruka vodikova veza), a G uvijek s C (trostruka vodikova veza). Ovo pravilo komplementarnog sparivanja baza znai da sekvenca jednog lanca DNA odreduje sekvencu na drugom to je nuno za replikaciju, dekodiranje informacije i popravak.
Purinske i pirimidinske baze mogu biti kemijski promijenjene nakon sinteze DNA. Primjerice, baza citozin metilacijom moe prijei u oblik 5-metil-citozin. Dokazano je da u viih eukariota stupanj metilacije DNA ima ulogu u regulaciji ekspresije nekih gena.
Poredak nukleotida u polimernom lancu DNA (u smjeru 5-3) je genetiki kod, uputa za poredak aminokiselina u proteinu koji ta specificna sekvenca DNA odreduje. Jedna je aminokiselina
U eukariotskim stanicama DNA ne postoji u slobodnom obliku. Proteini histoni pakiraju DNA u kompleks kromatin (DNA+histoni+nehistonski kiseli proteini), koji sabijanjem oblikuje strukture zvane kromosomima (23 kromosomska para u 6
ljudskoj somatskoj stanici). Kondenzacija DNA je neophodna, jer Ijudska stanica ima priblizno 4 x l09 nukleotidnih parova (bp=base par) DNA, ija je ukupna duljina priblino 1 m.
Pakiranje DNA omoguuje pet vrsta histona: H1, H2A, H2B, H3 i H4. Oko 145 parova baza DNA ovija oktamer histona koji sadri po dvije kopije histona H2A, H2B, H3 i H4 i naziva se nukleosom. Nukleosomi se veu du polinukleotidnog lanca histonom H1 i nabiru u visoko-kondenziranu strukturu zvanu solenoid. Daljnje sabijanje DNA pomou drugih nehistonskih kromosomskih proteina stvara kromosome. Kondenzacija DNA osim to tedi prostor ima uinak na transkripciju DNA te zahtijeva posebne mehanizme regulacije. Mitohondriji, sadre vlastitu DNA zvanu mitohondrijska DNA (mtDNA) koja ima oblik dvostrukog lanca kovalentno zatvorenoga u prsten.
Rinonukleinska kiselina (RNA) RNA je strukturna komponenta stanice i posrednik izmeu DNA i proteina. Molekule RNA dugaki su polinukleotidi koji ukljuuju baze adenin, gvanin i citozin, a u RNA baza timin zamijenjena je bazom uracil. U RNA, purinske i pirimidinske baze veu se za ribozu-fosfat. Ribonukleotidi su u lancu vezani istom 5' - 3' fosfodiesterskom vezom kao u DNA. Veina je stanine RNA jednolanana, dok neki virusi sadre i dvolananu RNA. RNA je nestabilna molekula, vrlo lako se degradira u stanici ali takoer vrlo lako stvara hibride s DNA i RNA ako su njihove nukleotidne sekvencije komplementarne. Prevoenje DNA koda u redoslijed aminokiselina ukljuuje RNA (ribonukleinska kiselina), a zbiva se na ribosomima, u staninoj citoplazmi. Informacija zabiljeena u DNA najprije se kopira u RNA u procesu nazvanom transkripcija, te se prenosi iz jezgre na ribosome, gdje se prevodi u primarnu sekvenciju aminokiselina u procesu zvanom translacija (sl. TNZ 6-2).
U eukariotskoj se stanici nalaze razliite vrste RNA: Ribosomska RNA (rRNA) je glavna komponenta ribosomsog kompleksa povezana sa specifinim ribosomskim proteinima, bitna u sintezi proteina koja se sintetizira u jezgrici. Prijenosna (transfer) RNA (tRNA) je molekula koja donosi aminokiseline u aktiviranom obliku na ribosom radi stvaranja peptidne veze tono odreenim slijedom to ga kao kalup odreuje mRNA. Svaka molekula tRNA speifino vee iskljuivo jednu odreenu aminokiselinu. Molekula tRNA vezana sa svojom odreenom aminokiselinom oznacava se kao aminoacil tRNA. One sadrze tri nukleotida (antikodon) komplementaran sekvenci mRNA koja odreuje tu aminokiselinu. Zbog toga antikodon specifine tRNA vezane sa specifinom aminokiselinom prepoznaje na mRNA kodon i smjeta aminokiselinu u polipeptidni niz. Glasnika RNA (mRNA) je molekula koja slui kao kalup pri translaciji (sintezi proteina). Rije je o heterogenoj skupini molekula, budui da svakom genu odgovara zasebna mRNA molekula.
regija koja kodira aminokiseline i 3' terminacijski signali, signal za procesiranje (obradu) Svaka je sekvenca DNA nuna za pravilno izraavanje gena na pravom mjestu u pravo vrijeme - tzv. tkivna i vremenski specifina ekspresija Analize su pokazale da koliina DNA koja funkcionalno odreuje neki gen moe biti mnogo vea od veliine koja je predviena sekvencom aminokiselina. Kodirajue sekvence DNA za odreeni protein nisu nuno prisutne u jednom neprekinutom dijelu DNA, ve su zapravo sekvence koje odreduju informaciju o slijedu aminokiselina proteina - tzv. egzoni prekinute nekodirajuim podrucjima DNA - tzv. intronima.
Neki geni mogu sadravati i do 50 introna, ija se veliina mijenja od nekoliko desetaka do nekoliko tisua parova baza. Introni su prisutni preteno meu genima viih eukariota, a u veini bakterija ih ne nalazimo. Prisutni su u svim vrstama eukariotskih gena te mogu varirati u duljini od 10-20 do vie stotina tisua parova baza Obiljeje veine introna jesu specifine sekvencije DNA na njihovim 5' i 3' krajevima, nazvane 5' i 3' spojita (engl. splice junctions). Da bi nastala zrela mRNA, introni moraju biti uklonjeni. Oni se izrezuju (tzv. RNA splicing) i time nastaje zrela RNA koja sadrzi kontinuirane sekvence egzona.
DNA nakon 3' kodirajuce regije za aminokiseline moe sadravati sekvence koje imaju signale koji odreuju kraj regije gena, a nune su za ispravno zaustavljanje ili terminaciju RNA kopije gena (RNA transkripta).
Ova 3' regija moze sadravati i signale koji odreduju hoce li RNA biti dalje modificirana, primjerice poliadenilacijom (dodavanje tzv. poliA repa sekvence od puno puta ponovljene baze adenina), to pomae njezinoj stabilnosti. Slika 7 Genetika ifra (glasnika RNA).
TRANSKRIPCIJA Vrstu proteina koje stanica sintetizira odreuju geni. Genetika informacija u stanici prenosi se na sljedei nain (princip prijenosa genetike informacije naziva se centralnom dogmom molekularne biologije): transkripcija translacija DNA---------------->RNA ---------------> protein
Otkriem posebne skupine RNA virusa tzv. retrovirusa sruena je centralna dogma molekularne biologije. Retrovirusi posjeduju enzim reverznu transkriptazu koja nije nita drugo nego DNA polimeraza koja kao kalup koristi RNA te stvara
U eukariotskoj stanici ima 10 puta vie RNA nego DNA (rRNA ini 80%, tRNA 15%, a mRNA manje od 5% sveukupne RNA u stanici). Geni su sekvence DNA koje kodiraju RNA i proteine Gen je funkcionalnu jedinica, sekvenca DNA koja nosi odreenu informaciju U sekvencu gena ukljuena je: 5' regija promotora,
Bioloka 1 - PRIRUCNIK DNA kopiju virusne RNA molekule. Nakon to stvori i komplementarni lanac virusne DNA takva dvolanana virusna DNA molekula ugrauje se u kromosom domaina. Nakon ugradnje u genom virusa se moe prepisivati RNA polimerazom domaina te se stvaraju nove virusne estice. Primjer takvog virusa je HIV te neki virusi koji mogu uzrokovati tumore.
SINTEZA PROTEINA Sinteza proteina se obavlja u procesu nazvanom translacija u kojem se abeceda nukleinskih kiselina sa etri znaka mora prevesti na jezik proteina sa 20 razliitih aminokiselina. Taj proces je sloeniji od prethodno opisane transkripcije i replikacije DNA. Dok se ta dva procesa odvijaju u jezgri translacija se odvija na ribosomima u citoplazmi.
Sinteza proteina se odvija od amino prema karboksilnom kraju polipeptidnog lanca. mRNA se vee na 40S podjedinicu ribosoma, na koju se onda vee 60S podjedinica. Translaciju osim enzima samih ribosoma potpomau inicijacijski, elongacijski i terminacijski faktori iz citoplazme. Vano je i postojanje 2 mjesta na ribosomima (P i A mjesto).
Transkripcija je proces sinteze RNA molekula na osnovi DNA kalupa pomou enzima RNA polimeraze, a sinteza proteina pomou RNA kalupa naziva se translacija i odvija se na ribosomima. Oba procesa su vrlo kompleksna, te podrazumjevaju precizan i usklaen rad niza molekula.
Komponente potrebne za sintezu RNA: kalup (najee dvolanana DNA, iako moe biti i jednolanana DNA) 4 ribonukleozid-trifosfata: ATP, GTP, UTP, CTP 2+ ioni Mg RNA polimeraza (kod eukariota postoji vie vrsta RNA polimeraze, a ovdje emo govoriti samo o RNA polimerazi II kojom nastaju mRNA, dok rRNA i tRNA nastaju uz pomo drugih polimeraza.
Transkripcija na DNA molekuli zapoinje na odreenim mjestima koje prepoznaje RNA polimeraza, a nazivaju se promotori koji se nalaze ispred regije gena koja se prepisuje (promotorska sekvenca se ne prepisuje). RNA molekule se sintetiziraju u smjeru 5 --->3. Tijekom sinteze RNA dva se lanca DNA privremeno razdvoje, te jedan od njih slui kao kalup za sintezu molekule RNA. Proces transkripcije sastoji se od tri faze: Inicijacija-vezanje RNA polimeraze za promotor Elongacija-nastajanje mRNA u tzv. transkripcijskom mjehuru koji se kree po DNA Terminacija-zavretak transkripcije
RNA polimeraza vri razliite funkcije pri tom procesu: trai i prepoznaje promotorsko mjesto na DNA odmotava kratak odsjeak dvostrukog heliksa i vee se za DNA izabire odgovarajui ribonukleotid i stvara fosfodiestersku vezu i ponavlja taj proces dok se u jednom smjeru kree po DNA detektira signal za prestanak prepisivanja koji se nalazi na DNA Transkripcija u eukariota se razlikuje od transkripcije u prokariota zbog toga to prokariotski geni nemaju introne.
Transkripcijom nastaje duga molekula pre-mRNA koja sadri prijepise egzona i introna. Introni se naknadno izreu iz mRNA i kaemo da tada nastane zrela mRNA. Introni se mogu u nekim genima izrezivati na vie naina pa o tome ovisi izgled konanog peptidnog produkta.
RNA polimeraza eukariotske stanice ne moe sama zapoeti transkripciju, ve zahtjeva transkripcijske faktore. Transkripcijski faktori su proteini potrebni za inicijaciju ili regulaciju transkripcije u stanicama eukariota i pomau RNA polimerazi da se vee za svoj promotor. Transkripcijski faktori mogu biti opi i specifini. Opi transkripcijski faktori potrebni su za transkripciju svih gena koji se prepisuju sa RNA polimerazom II, a specifini transkripcijski faktori reguliraju prepisivanje pojedinih gena (dodatni okvir TNZ 9-4). Opi transkripcijski faktori potrebni za poetak (inicijaciju) transkripcije su slijedei: TF II D (vee se na TATA slijed ) TF II B (ulazi u sastav kompleksa, zatim slijedi RNApolimeraza II, te TF II F) TF II E i TF II H su povezani u kompleks , a u nazonosti ATP TF II H fosforilira RNA-polimerazu II, ime se inicira transkripcija
Proces translacije se sastoji sastoji od tri faze: inicijacija - vezanje poetne tRNA na start signal mRNA, tRNA se vee na tzv. P mjesto na ribosomu (start signal je AUG to kodira za metioninsku tRNA) elongacija druga tRNA na koju je vezana aminokiselina smjesti se na drugo mjesto na ribosomu (A mjesto) nakon ega se stvori peptidna veza izmeu dvije aminokiseline. tRNA odlazi u citoplazmu gdje vee sljedeu aminokiselinu, a nastali dipeptid se pomie na P mjesto dok na A mjesto dolazi nova tRNA sa vezanom aminokiselinom i proces se ponavlja. terminacija - stop signal na mRNA prepoznaje proteinski faktor otputanja i polipeptidni lanac disocira sa ribosoma Regulacija ekspresije gena postie se na vie razina: modifikacija DNA npr. metilacija kontrola transkripcije npr. preko transkripcijskih faktora izrezivanje introna na nivou translacije Nakon sinteze mnogi proteini ulaze u endoplazmatski retikulum pa zatim u Golgijev aparat gdje se dalje modificiraju npr. vezanjem eera (to takoer moe utjecati na njihovu funkciju) te se transportiraju do odreenog mjesta u stanici ili se izluuju iz stanice. REPLIKACIJA DNA Stanina dioba (mitoza, ili mejoza, kojom se stvaraju gamete) je.preduvjet za rast i reprodukciju svih organizama. Prije nego to se stanice podijele, nuno je da kromosomi tj. stanina DNA bude udvostruena kako bi stanice keri sadravale sve kopije gena potrebne za staninu strukturu i funkciju. Sposobnost DNA da kopira samu sebe nazva se sposobnou replikacije, a od temeljne je vanosti u njezinoj ulozi nasljednog materijala. Dvostruka uzvojnica eukariotske DNA i injenica da sekvenca na jednom lancu odreduje sekvencu komplementarnog lanca pogodna je za mehanizam prepisivanja. Potpuna replikacija kromosoma zbiva se prije stanine diobe u 8
interfazi (faza staninog ciklusa izmeu dvije diobe).

Slika 8 Graa metafaznog kromosoma. Prilikom kondenzcije kromosoma DNA se ovija oko proteina histona i tvori strukturu nazvanu nukleosom. Daljnjim sabiranjem DNA stvaraju se kromosomi. Dvije molekule DNA nastale replikacijom u S fazi tvore dvije sestrinske kromatide koje se dre zajedno u podruju suenja zvanom centromera, dok se krajevi kromosoma nazivaju se telomere.
razdvajati, slino kao to se otvara patentni zatvara na odjei. Kako je eukariotska DNA u kromosomima udruena s kromosomskim proteinima, potrebno je mnotvo enzima za razmatanje uzvojnice DNA. Helikaze su potrebne za raskidanje veza izmeu roditeljskih DNA lanaca, a proteini koji se vezuju za jednolananu DNA (engl.single-stranded DNAspecific binding proteins) olakavaju odmatanje DNA, vezujui se za pojedinane lance uzvojnice. Slino tome, enzimi DNA topoizomeraze odravaju tako razmotanu DNA. Pri razmatanju uzvojnice prekidaju se vodikove veze izmeu parova baza. Parovi GC su stabilniji od parova AT, jer su vezani sa tri vodikove veze. Zbog toga se dijelovi DNA koji su bogati AT parovima razmataju prije. Kada se ti lanci razdvoje formira se replikacijska ralja. DNA se replicira po replikacijskoj ralji. DNA polimeraze su enzimi koji dodaju deoksiribonukleotide novom lancu ali samo na 3' hidroksilnu grupu rastueg DNA lanca. Dakle, sinteza novog lanca mora napredovati u 5'-3' smjeru U jezgri se nalaze slobodni nukleotidi. Budui da su komplementarne duine baze jednog i drugog DNA lanca razmaknute, mogu se vezati duinim bazama slobodnih nukleotida iz jezgre. Novo dodani nukleotidi, spojit e se meusobno fosfatnim vezama, te e se tako, za kratko vrijeme, uz pomo enzima DNA polimeraze, ponovo uspostaviti dvostruka molekula DNA. Pritom e se novi nukleotidi poredati upravo tako da se ponovno uspostave komplementarni parovi AT i GC. Na taj nain nastat e vjerna kopija DNA.
Roditeljski DNA lanac koji ima smjer 3'-5', gledano u odnosu na smjer razmatanja dvostruke uzvojnice, kalup je za kontinuiranu sintezu novog DNA lanca s pomou DNA polimeraze u 5'-3' smjeru. Koristei se roditeljskim lancem kao kalupom za kopiranje, pojedino mjesto inicijacije replikacije stvara DNA molekulu ker sa 5' - 3' usmjerenjem nazvanom vodei lanac.
Budui da dvostruka uzvojnica DNA ukljuuje dva lanca DNA koji teku u suprotnim 5'-3' smjerovima kontinuirano kopiranje drugog DNA lanca zahtijevalo bi dodavanje deoksiribonukleotidnih jedinica u 3'-5' smjeru, to nije mogue pomou DNA polimeraze. Sinteza tog lanca mogua je tzv. diskontinuiranom sintezom DNA pa se taj lanac naziva sporim ili tromim lancem. Sinteza tromog lanaca zahtijeva viekratnu inicijaciju s pomou DNA polimeraze u 5'-3' smjeru stvarajui mnogo kratkih DNA sekvenca duljine 100-200 parova baza nazvanim Okazakijevi fragmenti.
Tijekom replikacije DNA, dva se roditeljska lanca dvostruke uzvojnice DNA razmataju i specifini enzimi poznati kao DNA-polimeraze stvaraju komplementarne kopije svakog lanca, upotrebljavajui roditeljski lanac kao kalup. Buduci da novonastala dvolanana molekula DNA sadri jedan roditeljski lanac i jedan novosintetizirani lanac, proces je nazvan semikonzervativnom replikacijom.
Replikacija ne zapoinje bilo gdje na molekuli DNA, ve na odreenim mjestima nazvanim ishodita replikacije, i nastavlja se du molekule DNA dok se taj dio DNA ne udvostrui (kopira). Eukariotska DNA replicira oko 10-100 nukleotidnih parova u sekundi, to znai ako bi postojalo jedno ishodite 9 replikacije, replikacija ljudskog genoma od 4x10 nukleotidnih parova trajala bi oko tri mjeseca. Zato eukariotska DNA sadri vie ishodita replikacije, na otprilike svakih 20-30 parova kilobaza (kbp), pa se replikacija odvije puno bre. DNA-virusi imaju jedno ishodite replikacije, u skladu s njihovim mnogo manjim genomom. Proces udvostruenja zapoinje tako da se dva nasuprotna lanca dvostruke DNA, djelovanjem enzima poinu odmatati i
DNA polimeraza moe dodavati deoksiribonukleotide samo na ve postojei polinukleotidni lanac. Zato su za replikaciju potrebne male RNA molekule, RNA poetnice ili klice (engl. primers), koje su komplementarne sekvencama DNA. RNA poetnice sintetizirane su pomou posebnih enzima zvanih primaze, a zatim DNA polimeraza dodaje deoksiribonukleotide na poetnice koristei se roditeljskim lancem kao kalupom. Nakon toga izrezuju se RNA poetnice enzimima, te zamjenjuju odgovarajuom DNA sekvencom. Tada se fragmenti (Okazakijevi) moraju povezati s pomou enzima DNA ligaze kako bi nastao kontinuirani DNA lanac. Popravak DNA DNA replikacija u tijeku viestrukih staninih dioba podlijee pogrekama. Pogreka pri kopiranju DNA prosjeno je jedna na svakih 108 nukleotida. Kemijski agensi, ionizirajuce zraenje i ultraljubiasto svjetlo takoer mogu uzrokovati brojne promjene u strukturi DNA. Primjerice ultraljubiasto svjetlo moe uzrokovati dimerizaciju susjednih timinskih baza na istom 9
lancu DNA te takvi nukleotidi nisu vie sposobni za sparivanje s adeninskim bazama komplementarnog lanca.Sve to ukazuje na injenicu da je sposobnost popravljanja DNA bitna za odravanje funkcionalnog genoma i kontinuirani je proces u stanici Stanica takve promjene moe prepoznati, izrezati i zatim popraviti koristei se nepromijenjenim komplementarnim lancem kao kalupom za popravak. Ve sama DNA polimeraza provjerava da li je ugraen toan nukleotid, a isto tako postoje specifini enzimi za popravak DNA. Komplementarnost lanaca gdje jedan lanac odreduje sekvencu drugoga, omoguuje da eukariotska stanica popravi takva oteenja ili pogrene ugradnje nukleotida u jednom lancu dvostruke uzvojnice.
Slika 9 Sredisnja dogma molekularne biologije. Put prijenosa informacije od genske ifre u DNA do redoslijeda aminokiselina u proteinu odvija se u dvije faze; u procesu transkripcije enzim RNA polimeraza stvara komplementarnu kopiju kodirajueg lanca DNA u molekuli mRNA koja zatim odlazi u citoplazmu gdje se na ribosomima u procesu translacije stvaraju proteini. Ovo pravilo definirano je kao sredisnja dogma molekularne biologije, jer se do otkrica retrovirusa smatralo da ovaj proces moze teci iskljucivo u jednom smjeru.
STANINI CIKLUS I DIOBA STANICE

U stanicama koje se dijele izmjenjuju se dvije faze staninog ciklusa. Stanini ciklus sastoji se od interfaze i mitoze (M-faza). U interfazi stanica raste i udvostruuje broj kromosoma da bi se u mitozi podijelila u dvije stanice keri (replikacija DNA). Interfaza se sastoji od G1, S i G2 faze. Poseban oblik G1 faze je G0 u kojem stanice miruju i ne dijele se ponekad i do kraja ivota (neuroni se nakon roenja nalaze u G0 fazi). U S fazi odvija se sinteza DNA koja se onda rasporeuje u stanice keri. U G1 i G2 fazi nema sinteze DNA (te faze dobile su ime
prema gap= prekid). M faza je najkraa faza u staninom ciklusu. Proteini, kao npr. RNA i DNA-polimeraza, histoni i proteini koji reguliraju odvijanje ciklusa sintetiziraju se tijekom cijele interfaze. U mitozi nema transkripcije mRNA i sinteze proteina jer je DNA kondenzirana. U staninom ciklusu postoje odreene kontrolne toke. To su mjesta provjere zbivanja u stanici u kojima se potie nastavak odvijanja staninog ciklusa ili se on zaustavlja ako postoji kakva zapreka za njegovo odvijanje. Kontrolne toke postoje u: G1 fazi - regulacija poetka S faze odnosno poetka replikacije DNA ako se stanica dovoljno poveala te ako je okolina povoljna G2 fazi - regulacija poetka mitoze; ako je DNA replicirana metafazna kontrolna toka ako su svi kromosomi vezani za diobeno vreteno mogu je prelaz iz metafaze u anafazu U ovim tokama djeluju proteini ciklini koji stvaraju komplekse sa drugim proteinima te pokreu odvijanje procesa koji vode ka sljedeem dogaaju u staninom ciklusu. Npr. G2 ciklini potiu razgradnju jezgre, kondenzaciju kromosoma i stvaranje diobenog vretena ime se omoguuje dioba stanice. Nakon to se mitotiki ciklin razgradi stanica izlazi iz mitoze i ulazi u G1 fazu, a G1 ciklini omoguuju ulazak u S fazu.
MITOZA Mitoza je proces diobe stanice, identian u svih eukariota pri emu nastaju dvije genetski identine stanice keri.. Prosjeno trajanje mitoze u sisavaca iznosi 80 minuta. Prije poetka diobe dogaa se udvostruenje centrosoma. Centrosom je organizacijski centar mikrotubula koji e osigurati dva pola diobenog vretena. Stanica koja nije u diobi posjeduje samo jedan centrosom koji se sastoji od dva centriola pod pravim kutem. Udvostruavanje zapoinje u G1 fazi i zavrava se u G2, pri tome nastaju dva nova centrosoma koja ostaju zajedno do poetka mitoze kada se odvajaju i odlaze na suprotne polove stanice.Iz centrosoma odlaze mikrotubuli koji e tvoriti diobeno vreteno i povlaiti kromosome k polovima.
U poetku mitoze svaki par centriola postaje dio organizacijskog centra od kojeg se radijalno iri velik broj mikrotubula formirajui karakteristian raspored. Takva struktura se sada naziva aster. Dva astera postavljaju se na
Veina stanica u odraslom organizmu se ne dijeli. Do diobe stanica sisavaca dolazi samo ako dobiju odreene pozitivne signale za rast stanice. Pozitivne signale mogu izluivati susjedne ili udaljene stanice u obliku hormona i odreenih proteinskih faktora rasta. Ako pozitivnih signala nema stanini ciklus se zaustavlja u G0 fazi. U sisavaca je kritina toka regulacija u G1 fazi.
10
Bioloka 1 - PRIRUCNIK suprotne strane jezgre tvorei polove diobenog vretena. Vreteno je izgraeno od mikrotubula. Postoje tri vrste mikrotubula: polarni - kreu sa svakog pola i preklapaju se u ekvatorijalnoj ravnini, slue za guranje polova vretena na polove stanice kinetohorni- vezani su za kinetohoru na kromosomu te povlae kromosome astralni- proteu se u svim smjerovima stanice, a slue za orjentaciju.
Slika 10 Od gena do proteina. Unutar gena razlikujemo eksone, kodirajue regije gena i nekodirajue regije introne. U procesu transkripcije nastaje mRNA koja sadri i eksonske i intronske dijelove gena, koji se zatim izrezuju, tako da zrela mRNA koja dolazi na ribosom sadri samo kodirajue regije gena.
Graa tipinog mitotskog kromosoma u metafazi: Dvije molekule DNA nastale replikacijom u S fazi tvore dvije sestrinske kromatide koje se dre zajedno u podruju suenja zvanom centromera, a sadre strukturu nazvanu kinetohora ili privrsnica koja slui za privrenje kromosoma za diobeno vreteno. Krajevi kromosoma nazivaju se telomere koji sadre ponavljajue sljedove DNA.
Linerarnost eukariotskih kromosoma zapravo predstavlja problem jer DNA polimeraza ne moe sintetizirati lanac u 3 5 smjeru pa kada se makne klica 5 kraj lanca je nekompletan to bi vodilo do stalnog skraivanja kromosoma. U nekim stanicama postoji enzim telomeraza koji te krajeve nadopunjuje. Smatra se da su telomere neka vrsta biolokog sata.
kromosomima. Radi se zapravo o inaktiviranom eukromatinu npr. Barrovo tijelo jedan inaktivirani X kromosom kod ena.
Eukromatin i heterokromatin Eukromatin predstavlja pravi dio kromatina koji se kondenzira tokom diobe, a dekondenzira poslije nje te je transkripcijski aktivan.
Heterokromatin je u vidljiv u interfazi jer je kondenziran i to onemoguava njegovu transkripciju. Prema tome to je genetiki inaktivan dio kromatina. Smjeten je uvijek na odreenom podruju kromosoma pa ga nazivamo konstitutivni heterokromatin. Postoji i tzv. fakultativni heterokromatin koji pokazuje nejadnak stupanj kondenziranosti na homolognim
Stadiji mitoze Profaza je prva faza mitoze i zapoinje nakon zavretka G2 faze. Prijelaz izmeu tih dviju faza nije tono razgranien. Kromatin se polako difuzno kondenzira u vidljive kromosome koji se sastoje od dvije kromatide i centromere. Kromosomi postaju krai, deblji i vidljiviji i zapoinje formiranje diobenog vretena tj. centrosomi odlaze na suprotne polove jezgre. Prometafaza je karakterizirana razgradnjom jezgrine ovojnice. Preko kinetohora kromosomi se hvataju za mikrotubule diobenog vretena. Nakon to ih mikrotubuli uhvate, kromosomi ostaju napeti jer svaki kromosom vee dva mikrotubula suprotnih polova.
Kinetohorni mikrotubuli su sa svojim negativnim krajem u centrosomu, a pozitivan kraj stalno raste iz centrosoma. Mikrotubul ako naie na kinetohoru uhvati kromosom, a ako ne, raste dalje, nakon nekog vremena se skrati i poinje ispoetka. Svaka centromera ima dvije kinetohore na koje se veu niti suprotnih centrosoma, pa je tako osigurano da e svaka kromatida otii na suprotan pol stanice tj. svaka u svoju stanicu ker.
Metafaza je najdulja faza diobe, traje toliko koliko je potrebno da se svi kromosomi smjeste u
11
ekvatorijalnu ravninu. U metafazi su kromosomi najjae kondenzirani i najbolje vidljivi.

Pojavljuju se polarni mikrotubuli koji idu od svakog pola do ekvatorijalne ravnine i odravaju ekvator. Kinetohorni mikrotubuli se sa jednog pola skrauju, a sa drugog produljuju, sve dok se kromosom ne nae u ekvatorijalnoj ravnini.
Anafaza zapoinje naglo, u trenu kada se parne kinetohore svake centromere tj. svakog kromosoma odvoje doputajui diobenom vretenu da svaku kromatidu povue k suprotnom polu stanice. To se deava istovremeno za sve kromosome. Ova faza traje vrlo kratko. Telofaza je razdoblje u kojem su odvojene kromatide dostigle polove, a mikrotubuli iezli.Ponovno se formira jezgrina ovojnica, oko svake grupe kromosoma. Kromosomi se dekondenziraju i zapoinje sinteza RNA koja uzrokuje pojavu jezgrice. Citokineza tee usporedo s mitozom, a zapoinje u anfazi, traje tijekom telofaze i zavrava s poetkom interfaze. Stanina membrana poinje se uvlaiti u ekvatorijalnoj ravnini pod pravim kutem na vreteno. Takav ljeb osigurava tonu diobu stanice na dva jednaka dijela.Kako uvlaenje napreduje stanica na tom mjestu postaje sve tanja dok se naposlijetku ne prekine.
Uvlaenje membrane omoguavaju mikrofilamenti koji prime znak od astralnih mikrotubula. Mikrofilamenti sastavljeni od aktina i mizina oblikuju kontraktilni prsten koji stee stanicu sve dok ju sasvim ne prekine.
mjestu gdje se dogodio krosingover homologni kromosomi su meusobno povezani, a to mjesto se naziva hijazma (neki bivalenti imaju i vie od jedne hijazme ovisno o broju krosing overa). Uloga hijazme odgovara ulozi centromere u obinoj mitotskoj diobi, mehaniki povezuje homologe i omoguuje njihovo pravilno razdvajanje u sljedeim stadijima. diploten homolozi se udaljuju jedan od drugog na mjestu centromere, meutim povezanost sestrinskih kromatida ostaje dijakineza kromosomi dosiu svoju maksimalnu kondenzaciju. Jezgrina membrana se razgrauje i nestaje jezgrica. Slika 11 Stadiji i trajanje mitoze, razlika mejoze i mitoze. Prikaz zbivanja u jezgri tijekom pojedinih faza mejotike diobe. Nakon diobe jezgre, kariokineze, slijedi dioba cijele stanice, citokineza. U interfazi, periodu izmedju dvije diobe dogaa se replikacija DNA. Mejoza 2 istovjetna je mitozi, dok je rezultat mejoze 1 stanica sa polovicnim brojem kromosoma.
MEJOZA Mejoza (od gr. smanjivanje) je redukcijska dioba kojom nastaju spolne stanica gamete; jajna stanica u ene (oogeneza) tj. spermij u mukarca (spermatogeneza). Normalna somatska stanica sa diploidnim brojem kromosoma (u ovjeka n=46) daje etiri stanice keri sa haploidnim n=23 brojem kromosoma. Za razliku od mitoze gdje jednu replikaciju kromosoma slijedi jedna dioba, kod mejoze jednu replikaciju slijede dvije diobe. Mejotika dioba sastoji se od mejoze 1 u kojoj dolazi do izmjene genetikog materijala dva homologa i mejoze 2 koja je identina mitozi, ali sa 23 kromosoma. Mejozom iz jedne diploidne stanice nastaju etiri stanice sa haploidnim brojem kromosoma koje su genetiki razliite. Mejoza 1 (redukcijska dioba) Profaza1 je dugaak i vaan period mejoze.
Profaza1 dijeli se na nekoliko faza prema morfolokim promjenama koje se odvijaju: leptoten - kromosomi su jo u obliku tankih niti telomerama privreni za jezgrinu ovojnicu, zigoten - poinje kondenzacija kromosoma koji prepoznaju svoj homologni par i s njim se sparuju. U poetku su spojeni na jednom ili vie mjesta koje se naziva sinapsa, a zatim se postepeno povezuju dok ne dou u linearni poredak cijelom duljinom. Tako spareni kromosomi zovu se bivalenti. Sparivanje je toliko specifino da ako se linearni poredak gena jednog kromosoma razlikuje od njegova homologa - oni e se izvijati tako da potpuno budu spareni samo homologni dijelovi, pahiten kromosomi su sada puno kondenziraniji te zapoinje krosingover (crossing over) pri emu dolazi do prekida u lancu DNA majinske i oeve kromatide te se reciprono izmijene fragmenti nesestrinskih kromatida. Na svakom paru humanih kromosoma prosjeno se dogode 2 do 3 krosingovera. Na
12
Prometafaza 1 organizacija diobenog vretena, bivalenti se hvataju za centromer te putuju prema ekvatoru. Metafaza1 je razdoblje u kojem se zavrava formiranje diobenog vretena. Homologni kromosomi se svrstavaju u ekvatorijalnu ravninu, privreni hijazmom. Anafaza 1 karakterizirana je odvajanjem homologa. Odvajaju se itavi kromosomi, tj. na suprotne polove putuje po jedan kromosom (sa dvije kromatide i centromerom) iz homolognog para. Telofaza 1 - na suprotnim polovima nalazi se polovian broj kromosoma (n=23) i formira se jezgra. Citokinezom nastaju dvije stanice sa haploidnim brojem kromosoma. Nakon prve mejotike dibe ponovo se stvori jezgrina membrana te zapoinje kratak period interfaze u kojem ne dolazi do replikacije genetikog materijala. Mejoza 2 Druga mejotika dioba zapravo je jednaka mitozi osim to postoji samo jedan homolog iz svakog para (n=23). Tijekom mejoze 2 dolazi zapravo do odvajanja sestrinskih kromatida svakog homologa. Genetika raznolikost ima svoje uzroke u mejozi, a to su: nasumina distribucija homolognih kromosoma u stanice keri ime se stvara 2n razliitih gameta, gdje je n haploidan broj kromosoma. Kod ovjeka ta vrijednost iznosi 223 tj 8.4x106 genetiki razliitih gameta. krosingoverom se dodatno poveava broj kombinacija Mejoza rezultira formiranjem etiriju stanica sa haploidnim brojem kromosoma. Spermatogenezom nastaju etiri haploidne stanice od kojih svaka sazrijeva u funkcionalan spermij. Oogenezom nastaje samo jedna zrela jajna stanica, a ostale tri propadaju u obliku polocite.
Tablica 2 - Usporedba mitoze i mejoze MITOZA -jedna dioba -dvije stanice keri -konstantan broj kromosoma -nezavisni homolozi -stanice keri genetiki identine -odvija se u somatskim stanicama MEJOZA -dvije diobe -etri stanice keri -nastanu stanice sa haploidnim brojem kromosoma -homolozi se sparuju -sve stanice keri genetiki razliite -odvija se u zametnim stanicama
GENETIKA
Pojam genetika prvi puta je upotrijebio William Bateson 1907. da bi oznaio novu granu biologije koja se razvila nakon priznavanja Mendelevih pokusa na hibridizaciji vrtnog graka. Genetika je znanost o nasljeivanju. Nasljeivanje je proces kojim se ostvaruje prijenos genetikog materijala sa roditelja na potomke, a G.Mendel je otkrio njegove osnovne principe. lanovi obitelji su meusobno slini, ali isto tako se razlikuju u vie ili manje karakteristika. Unutar ljudske populacije koja broji preko 5 milijardi ljudi svaka osoba je jasno prepoznatljiva i razlikuje se od ostalih jedinki. Razlike izmeu jedinki unutar vrste nazivamo varijabilnost. Genetika se bavi pitanjem utjecaja nasljea na slinosti, ali isto tako i na varijabilnost meu jedinkama. Osim nasljednih faktora na varijabilnost utjee i okolina u kojoj jedinka ivi. Unutar ljudske vrste lako je pronai primjere nasljedne varijabilnosti; ako promatramo skupine ljudi iz jako udaljenih djelova svijeta. Razlike se oituju u boji koe i kose, visini, obliku glave, karakteristikama lica i prenose se na potomstvo kroz stoljea. Dodatna potvrda da se radi o nasljednim svojstvima su migracije; nakon preseljenja potomci doseljenika zadravaju karakteristike rase bez obzira na promjenu okoline. Varijabilnost koja je uzrokovana utjecajem iz okolia odnosi se na uhranjenost, razvijenost muskulature (rezultat fizike aktivnosti) i slino. Ponekad je teko zakljuiti da li je odreeno svojstvo nasljedno ili se radi o utjecaju okoline, osobito za svojstva gdje su razlike meu pojedincima male (svojstvo ima kontinuirani raspon varijacija unutar populacije).
Svojstva koja emo promatrali u klasinom, Mandelovom smislu su kvalitativna svojstva tj. svojstva koja se lagano mogu svrstati u kategorije i koja su pod kontrolom jednog ili malog broja gena, te na njihovu ekspresiju ne utjee okolina. Nasuprot tome kvantitativna svojstva se ne mogu lako svrstati u kategorije i imaju irok raspon varijabilnosti. Pod kontrolom su velikog broja gena te je utjecaj pojedinog gena je tako mali da se ne moe fenotipski detektirati. Fenotipska varijabilnost kvantitativnih svojstava ovisi o utjecaju okoline. Za poetak potrebno je ponoviti (usvojiti) neke pojmove: FENOTIP sva mjerljiva morfoloka i fizioloka svojstva organizma nastala kao rezultat meudjelovanja genotipa i okoline. Svojstvo moe biti vidljivo kao npr. ravna kosa ili boja cvijeta dok neka svojstva zahtjevaju provoenje posebnih testova da bi ih identificirali npr. odreivanje krvnih grupa.
Primjer 1. Himalajski kuni je prepoznatljiv po crno pigmentiranom vrhu njuke, repa, apa i uki, meutim ako ga se uzgaja na jako visokoj temperaturi dobije se potpuno bijela ivotinja. Gen za himalajsku boju krzna kodira enzim koji je osjetljiv na visoku temperaturu, pri emu postaje inaktivan i rezultira gubitkom pigmentacije. Primjer 2. Cvijet hortenzije moe biti plave boje ako biljka raste na kiselom tlu, ili roza ako se biljka uzgaja na alkalnom tlu. Promjena boje dogaa se zbog ineterakcije pigmenta (kao genskog produkta) sa ionima vodika iz okoline.
GENOTIP - je pojam koji oznaava ukupno nasljee jedinke tj. skup svih gena nekog organizma. Genotip neke jedinke ne mora uvijek biti vidljiv na fenotipu.
GENI - su osnovne materijalne jedinice nasljea. Gen predstavlja odsjeak dvostrukog heliksa DNA koji kontrolira odreenu nasljednu karakteristiku, odnosno kodira RNA ili polipeptidni produkt. 13
Pojedini gen zauzima tono odreeno mjesto na kromosomu koje nazivamo genski lokus. ALEL lan para gena koji se nalaze na istom lokusu homolognih kromosoma. Za sada govorei o genotipu promatramo samo jedno svojstvo tj. par alela na istom lokusu. Homozigot jedinka nastala spajanjem gameta koje nose identine alele. Takva jedinka sama stvara samo jedan tip gameta. Heterozigot - jedinka nastala spajanjem gameta sa razliitim alelima. Heterozigot moe stvarati dva tipa gameta. ista linija krianjem visoko srodnih jedinki kroz puno generacija (inbriding) dobije se populacija unutar koje su jedinke homozigoti za gotovo sve lokuse. Krianje takvih jedinki meusobno daje samo homozigotno potomstvo. Na taj nain ovijek uzgojem stvara razliite rase domaih ivotinja i sorte bilja. Krianac potomak genetiki razliitih roditelja. ODNOSI MEU ALELIMA Dominantni i recesivni aleli: Alel koji je fenotipski izraen samo u homozigotnom obliku oznaava se kao recesivan, dok se dominantan alel fenotipski oituje i kod homozigota i heterozigota. Za oznaavanje dominantnog alela koriste se velika, a malim slovima oznaavamo recesivan alel. Npr. nedostatak odlaganja pigmenta melanina u ljudskom organizmu recesivno je svojstvo koje se naziva albinizam. Obino se za oznaavanje nekog svojstva koristi prvo slovo naziva (A i a za albinizam). Mogua tri fenotipa daju dva fenotipska oblika: Genotip
AA dominantni hom. Aa heterozigot aa recesivni homoz.
Tablica 3 - Primjeri dominantno - recesivnog nasljeivanja kod ovjeka.

Dominantno -uni reanj slobodan -uho s Darwinovom kvrgom -uho bez snopa dlaica -uni reanj s rupicom -ivica kose na sredini ela izvijena -deformirani nokti (nail patella sindrom) -bijeli pramen u kosi kod mukarca -elavost kod mukarca -tamna kosa -ravna kosa -rupica u bradi -kratki prsti (brahidaktilija) -vie prstiju (polidaktilija) -nemogunost savijanja palca -posljednji lanak malog prsta savijen ka domalom -dlaice na srednjem lanku prstiju -sposobnost uzdunog savijanja jezika -sposobnost poprenog savijanja jezika -normalna usna -lijevi palac preko desnog (pri sklopljenim akama) -kaiprst krai od etvrtog prsta kod mukarca -dvije tetive u korijenu ake -maljavost -pjegavost izraena -osjeanje gorkog okusa fenil tio karbamida (PTC) -pigmentirane oi -katarakt oiju -normalan vid -normalno razlikovanje boja -normalno zgruavanje Recesivno -uni reanj vezan -uho bez Darvinove kvrge -snop dlaica na obodu uha -uni reanj bez rupice -ravna ivica kose na elu -normalni nokti -bijeli pramen u kosi kod ena -prorijeenost kose kod ena -crvena kosa -kovrava kosa -bez rupice u bradi -normalna duina prstiju -normalan broj prstiju -svijanje palca -mali prst ravan -odsutstvo dlaica na srednjem lanku prstiju -nesposobnost uzdunog svijanja jezika -nesposobnost popreog svijanja jezika -zeja usna -desni palac preko lijevog -kaiprst krai od etvrtog prsta kod ena -tri tetive u korijenu ake -odsutstvo maljavosti -odsutstvo pjegavosti -nesposobnost osjeanja gorine PTC a -plave oi -zdrave oi -kratkovidnost -sljepoa za boje -hemofilija
Fenotip/pigmentacija
Normalna pigmentacija Normalna pigmentacija Albino
Recesivni aleli npr. za albinizam su pogubni za homozigotne jedinke dok je heterozigot normalan, ali posjeduje tetan recesivni alel koji se fenotipski ne ispoljava, ali se moe pojaviti u slijedeoj generaciji, pa se takva jedinka naziva se prenosioc.
Kodominantni aleli U ovom sluaju svaki alel daje neki stupanj fenotipske ekspresije kod heterozigota tako da je heterozigot fenotipski razliit od homozigota (obino je intermedijalnog karaktera s obzirom na fenotipove homozigota). Primjer. M N sustav krvnih grupa kod ovjeka i srpasta anemija. Srpasta anemija je kronina nasljedna bolest koja je karakterizirana promjenjenim srpastim oblikom crvenih krvnih zrnaca koji lako pucaju i dovode do anemije ili se nakupljaju u malim krvnim ilama i uzrokuju trombozu. U prolosti je bolest dovodila do smrti esto prije tridesete godine ivota. Uzrok nastanka promjenjenih eritrocita je mutacija u genu za hemoglobin i takav promjenjeni hemoglobin naziva se hemoglobin S. Osoba koja je homozigot za abnormalni gen boluje od srpaste anemije dok heterozigoti nemaju simptoma bolesti. Gen za hemoglobin S je vrlo est u crnoj populaciji (Afrika) i otkriveno je da su heterozigoti otporni na smrtonosni oblik malarije!
Letalni aleli Fenotipska manifestacija nekih gena je smrt jedinke u prenatalnom ili postnatalnom razvoju. Dominantni letalni aleli uzrokuju smrt kod homozigota i heterozigota pa se ne mogu prenositi na potomstvo i ne ire se u populaciji. Javljaju se zbog iznenadne mutacije gena zbog ega dolazi do nedostatka genskog produkta ili njegove nefunkcionalnosti. Recesivni letalni aleli uzrokuju smrt kod homozigota, dok kod heterozigota mogu, ali i ne moraju imati utjecaja na fenotip. Heterozigoti prenose letalni alel na potomstvo i on se iri unutar populacije (osobito u sluaju fenotipske neprepoznatljivosti). Primjer letalnog alela kod ovjeka: ljuskavost i lomljenje koe kod novoroenadi. Multipli aleli Jedinka moe imati maksimalno dva alela na genskom lokusu, svaki na jednom homolognom kromosomu. Mutacijama moe doi do promjena gena tako da se na jednom lokusu moe javiti vie od dva alela. Tada govorimo o multiplim alelima. Broj fenotipova ovisi u meusobnom odnosu meu alelima: dominantan, kodominantan, intermedijaran. Klasini primjer multiplih alela je ABO sustav krvnih grupa kod ljudi. Fenotip ovisi o vrsti proteina na membrani eritrocita koji djeluju kao antigeni. U ABO sustavu krvna grupa je odreena A produktom jednog gena koji se naziva I, a koji ima tri alela I , B O A B O I , I . Alel I stvara antigen A, alel I stvara antigen B, a I ne A B stvara antigen. I i I su kodominantni te su oba su dominantni O nad I . Postoji 6 moguih kombinacija alela (6 genotipova) i etri mogua fenotipa: Genotip I I A O I I B B I I B O I I A B I I O O I I
A A
Antigeni A A B B AB -
Fenotip (krvna grupa) A A B B AB O
ABO sustav krvnih grupa vaan je kod transfuzije krvi jer osoba krvne grupe npr. A ne moe primiti krv osobe sa krvnom grupom B (i obrnuto) jer u svom organizmu nema taj protein pa ga tijelo ne prepoznaje i stvara antitijela na protein B na eritrocitima. To dovodi do tzv. transfuzijske reakcije tj.
14
Bioloka 1 - PRIRUCNIK sljepljivanja eritrocita. Osoba krvne grupe O nema u organizmu ni jednog od dva antigena pa na svaki imunoloki reagira tako da moe primiti samo krv osobe sa krvnom grupom O, dok njenu krv moe primiti bilo koja krvna grupa. Osoba sa krvnom grupom AB ima u organizmu oba antigena te moe primiti krv od osobe sa bilo kojom krvnom grupom. MN sustav krvnih grupa je jos jedan primjer multiplih alela u ovjeka. Odnos izmeu alela je kodominantan tako da se javljaju tri fenotipa MM, MN, NN. Tijelo ne stvara antitijela na M i N antigene tako da nema problema kod transfuzije. Postoji i trei sustav antigena na eritrocitima tzv. Rh faktor koji se nasljeuje u dominantno recesivnim odnosima. 15% ljudi bijele populacije je Rh (recesivni homozigoti).
na homolognim kromosomima ne mogu se nai u istoj gameti. iste linije (homozigoti) stvaraju samo jednu vrstu gameta. Princip nezavisne segregacije za dva ili vie gena. Svaki par alela segregira tj. rasporedjuje se neovisno o drugom paru. Ako je organizam heterozigot za oba genska para producira etri vrste gameta s jednakom uestalou. Ako je samo jedan genski par heterozigotan tada samo taj par segregira tako da dobijemo dvije vrste gameta s jednakom uestalou.
Slika 13 - Crni simbol prikazuje osobu sa tamnom kosom koju odreuje dominantan gen R, a svijetli simbol osobu sa crvenom kosom koju odreuje recesivan gen r.
RODOSLOVNO STABLO (analiza pedigrea) Pedigre je sistemski nain prikazivanja (simbolima) predaka odreene jedinke, ili to moe biti rodoslovno stablo za velik broj jedinki. Roditelji su povezani horinzontalnim linijama, a potomstvo je vertikalnim linijama spojeno na liniju meu roditeljima. Razliite boje ili sjenanja simbola odgovaraju razliitim fenotipovima. Mukarac se prikazuje kao kvadrat, a ena obino kao krug. Svaka generacija prikazana je u novom redu oznaena rimskim brojevima, a svaka jedinka u generaciji sa arapskim brojem. Slika 12 Odnos genotipa i fenotipa
VEZANI GENI Kada se dva ili vie gena nalaze na istom kromosomu kaemo da se radi o vezanim genima. Oni mogu biti zajedno u nekom od autosoma ili na spolnom kromosomu. Geni na razliitim kromosomima se rasporeuju u gamete neovisno (Mendelov zakon nezavisne segregacije). Meutim, vezani geni ne ostaju uvijek zajedno u gametama zato to homologne, nesestrinske kromatide mogu izmjenjivati segmente razliitih duljina krosingoverom. S obzirom na to razlikujemo dvije skupine vezanih gena: Potpunu vezanost pokazuju geni izmeu kojih ne dolazi do rekombinacije tj. ne postoji izmjena izmeu kromatida majinskih i oevih kromosoma u bivalentu. Mejoza bez krosingovera poznata je kod mujaka vinske muice te kod nekih drugih kukaca i biljaka. Djelominu vezanost pokazuju geni izmeu kojih dolazi do rekombinacije putem krosingovera. Krosingover moe nastati bilo gdje u bivalentu, ali se ne dogaa u svim stanicama na istom mjestu. Za odreeni par gena omjer rekombinanata e biti uvijek isti za svako krianje budui da da geni zauzimaju tono odreene lokuse na kromosomima. Uestalost rekombinacije (krosingovera) izmeu dva genska lokusa je stalna.
Postotak rekombinantnih potomaka krianja predstavlja rekombinacijsku uestalost ili krosingover vrijednost i daje nam podatak koliko su dva gena udaljena na kromosomu. Na temelju uestalosti rekombinacija izrauju se genske karte i odreuju se udaljenosti gena meusobno. Danas se ta metoda
ZNAAJ MENDELOVOG RADA 1866. g. Gregor Mendel je objavio svoje genetike studije na vrtnom graku i u tom radu iznio je neke osnovne genetike principe. Princip segregacije. Svaki roditelj prenosi samo jednu formu alela preko gamete na potomka. Ako je roditelj heterozigot za promatrano svojstvo on daje dvije vrste gameta s jednakom frekvencijom. Kada je radio svoje pokuse Mendel nije nita znao o kromosomima i mejozi jer to tada jo nije bilo otkriveno. Danas nam je poznato da je bioloka podloga tog principa prva mejotika anafaza u kojoj se homologni kromosomi razdvajaju tj. segregiraju i razliiti aleli jednog lokusa smjeteni
15
Bioloka 1 - PRIRUCNIK naputa kao manje tona jer se analizom genoma na razini genske ifre moe tonije predvidjeti poloaj gena na kromosomima.
kromosoma nazivaju se potpuno spolno vezani geni.

Kod ovjeka na nehomolognom dijelu Y kromosoma postoji nekoliko gena koji se prenose samo sa oca na sina. Takvi potpuno Y-vezani geni nazivaju se holandrini geni (primjer: dlakavost uiju je svojstvo kontrolirano holandrinim genima).
SPOLNO VEZANO NASLJEIVANJE

ovjek ima 46 kromosoma , tj. 23 para, od kojih su 22 para autosomi , a 1 je par gonosoma tj. spolnih kromosoma. Diploidnu odnosno dvostruku garnituru imaju kromosomi u tjelesnim stanicama. Haploidnu odnosno jednostruku garnituru imaju gamete u kojima se nalazi po jedan kromosom od svakog para homologa kao posljedica redukcijske diobe u procesu nastanka spolnih stanica. Nakon oplodnje zigota iz koje se razvija novi organizam ima dvije haploidne kromosomske garniture jednu porijeklom od oca i jednu od majke. Razmiljajui o spolovima obino je to u terminima mukaraca i ena to vrijedi za nau vrstu. Meutim, nemaju svi ivi organizmi samo dva spola npr. neki evolucijski nii organizmi npr. praivotinja Paramecium bursaria ima osam spolova ili tipova parenja.
Neovisno o njihovom broju evolucijska vanost spolova je u tome da omoguuje veliku genetiku varijabilnost koja olakava opstanak vrste. Mehanizmi odreivanja spola Za ljudsku vrstu Y kromosom oznaava mukost. Isti princip vrijedi i za veinu sisavaca: mujaci su hetergametni spol (XY), a enke homogametni spol (XX). Tijekom mejoze u mujaka X i Y kromosom stvaraju bivalent, a zatim se odvajaju u anafazi I . U anafazi II odvajaju se kromatide tako da 50% spermija ima X kromosom, a 50% Y kromosom. Spol potomaka dakle odreuje muki roditelj.
Kod ivotinja postoje jo dva tipa determinacije spola XX/XO gdje mujaci stvaraju 50% gameta s X kromosomom i 50% gameta bez spolnog kromosoma (neki sisavci i kukci) i ZW/ZZ tip determinacije spola gdje su enke heterogametne (ZW), a mujaci homogametni (ZZ) to je sluaj kod nekih leptira, riba i ptica.
Geni vezani uz X kromosom mogu biti recesivni ili dominantni. Spolno vezano recesivno svojstvo ispoljava se na sljedei nain: ee se ispoljava kod mukaraca ena je obino prenosioc gena (heterozigot), a ako je homozigot onda se to svojstvo i kod nje ispoljava Svojstvo odreeno spolno vezanim dominantnim genom ispoljava se na sljedei nain: ee je kod ena nego kod mukaraca ne prenosi se s majke na mukog potomka ukoliko majka ne nosi to svojstvo
Primjeri spolno vezanog nasljeivanja: sljepoa za boje; daltonizam je prva opisana spolno vezana bolest (spolno vezana recesivna bolest ) hemofilija poremeaji zgruavanja krvi; spolno vezana recesivna bolest juvenilna miina distrofija smrtonosna spolno vezana recesivna bolest; umire se prije spolne zrelosti CITOPLAZMATSKI GENETIKI SISTEMI Karakteristike nekih genetikih elemenata ukazuju na to da nisu smjeteni na kromosomima te da neku ulogu u nasljeivanju treba pripisati i citoplazmi. Tako je utvreno da na ekspresiju nekih nasljednih osobina moe utjecati tzv. majinski uinak te da postoje svojstva koje odreuje DNA organela (mitohondrija). mt DNA je odgovorna za sintezu nekih mitohondrijskih proteina vezanih uz funkciju mitohondrija. Kako se kod sisavaca mitohondriji se prenose iskljuivo sa enskog roditelja rije je o majinskom utjecaju. Postoje bolesti koje su uzrokovane mutacijom u mitohondrijskom genomu koje pokazuju takoer majinski utjecaj.
U somatskim stanicama ena jedan X kromosom je inaktiviran tj. na njemu se ne vri transkripcija pa je on kondeziran. Barrovo tjelece predstavlja kondenzirani spolni kromatin u interfazi somatskih stanica ena i slui kao marker broja X kromosoma (dakle normalna ena u svojim somatskim stanicama ima jedno Barrovo tjelece). Svaki gen koji se nalazi na spolnom kromosomu naziva se spolno vezani gen. Y kromosom je vrlo malen i ima malo aktivnih gena od kojih su vrlo vani oni koji odreuju muki spol.
Testikularna feminizacija je poremeaj kod koje je osoba prema kariotipu normalni mukarac, ali zbog nefunkcionalnih receptora za testosteron organizam je potpuno neosjetljiv na muke spolne hormone i fenotipski se razvije ena. Dapae takve ene su obino visoke, sa malo potkonog masnog tkiva tako da velik broj takvih osoba se moe nai u manekenskoj profesiji. Unutarnji enski spolne organi nisu razvijeni, ve postoje testisi smjeteni u trbunoj upljini.
MUTACIJE Genske mutacije Mutacija je iznenadna nasljedna promjena genetikog materijala. Genske mutacije (tokaste mutacije) promjene su unutar jednog gena to daje nove alelne forme pa govorimo o genskim polimorfizmima. Mutacije mogu biti spontane i inducirane. Spontane mutacije rezultat su greaka tijekom replikacije DNA. Induciranim mutacijama nazivamo promjene u DNA izazvane mutagenim tvarima.
Do promjena u sastavu baza DNA dolazi na tri naina: Adicija dodatak jednog ili vie nukleotidnih parova Delecija gubitak jednog ili vie nukleotidnih parova Supstitucija zamjena jednog nukleotidnog para drugim Mutacije se prema aktivnosti gena i proteinskim produktima dijele na: Samesense ili istovjetna mutacija zamjena baza u DNA tripletu koja ne mijenja redosljed aminokiselina u polipeptidu Missense ili pogrena mutacija dovodi do ugradnje druge aminokiseline u polipeptidni lanac Nonsense ili besmislena mutacija uvodi prijevremeni stop kodon Frameshift mutacija adicijom ili delecijom jednog ili vie nukleotida dolazi do promjene, odnosno do pomaka u okviru itanja genske ifre na ribosomu (tripleta)
Ipak za vrijeme mejoze (kod mukaraca) dolazi do sparivanja X i Y kromosoma to ukazuje na to da su oni barem djelomino homologni. Geni koji se nalaze na homolognim regijama spolnih kromosoma zovu se parcijalno spolno vezani geni koji mogu rekombinirati krosingoverom kao geni na homolognim autosomima. Geni koji se nalaze na nehomolognim segmentima spolnih
16
Veina mutacija se ne odraavaju na fenotipu i moemo govoriti o tzv. tihim mutacijama. Neke mutacije pak imaju benigni efekt pa govorimo o neutralnim mutacijama, a to su zapravo genski polimorfizmi koji daju razlike u boji oiju ili kose kao i u osobinama linosti. Za mnoge mutacije ne moemo rei da imaju potpuno benigne posljedice kao npr. patuljasti rast ili sljepoa za boje, no takav ovjek ipak moe imati manje-vie normalan ivot. Samo mali broj mutacija ima patogeni efekat koji dovodi do pojave bolesti ili ak smrti jedinke. Posljedice mutacija ponekad odreuje i okolina u kojoj ivimo: mutacija koja je u davnoj prolosti omoguavala preivljavanje lovaca i skupljaa hrana u zimskom periodu, danas moe dovoditi do patoloke debljine.
Kromosomske mutacije Nasljedne promjene genetikog materijala moemo promatrati i na kromosomima. Kromosomske mutacije predstavljaju veliku promjenu u genomu, a mogu se odnositi na promjenu strukture ili broja kromosoma. Prikaz svih 46 ljudskih kromosoma nazivamo humani kariotip i sastoji se od 23 kromosomska para. Mogue je svaki kromosom ovjeka morfoloki razlikovati veliinom i poloajem centromera. Da bi se bolje prikazali kromosomi koriste se razliite metode bojenja. Tipovi strukturnih promjena kromosoma: Delecije - nastaju gubitkom kromosomskog segmenta. Delecije su obino letalne, ak i u heterozigota. Poznata je heterozigotna delecija u ovjeka pod nazivom sindrom majeg plaa (cri-du-chat), koji nastaje zbog gubitka segmenta na 5. kromosomu. Ova delecija uzrokuje mentalnu retardaciju, abnormalnosti lica i glave, te karakteristian maji pla. Duplikacije nastaju kada je neki kromosomski segment prisutan u vie od dva puta u diploida. Nastaju najee zbog greaka tijekom krosingovera. Inverzije nastaju zbog preokreta u redosljedu gena, nakon 2 loma u istom kromosomu Translokacije premjetanjem segmenta s jednog kromosoma na nehomologni kromosom Promjene broja kromosoma Promjena broja kromosoma moe biti takva da se duplicira itav set kromosoma dva ili vie puta to je esto kod kultiviranih biljaka (poliploidija) ili da se promjeni broj pojedinih kromosoma u setu to nazivamo aneuploidijom. Tako nekoj stanici moe nedostajati jedan ili vie kromosoma dok druga stanica ima manjak kromosoma. Aneuploidija kod ljudi moe zahvatiti autosome ili pak spolne kromosome to je manje razorno i zato se takvi poremeaji ee viaju. 1. Aneuploidija autosoma (najee zahvaa 13, 18, 21 kromosom i javlja se u obliku trisomije) Down-ov siondrom (mongoloidi), trisomija 21 kromosoma, G21. Javlja se jedan na 700 800 poroda pa je to najei autosomni poremeaj. Ovisno o stupnju oteenja trisomija G21 izaziva smrt jo u fetalnom razdoblju ili u prvoj godini ivota. Prosjean ivot osoba s Downovim sindromom traje 18 godina. esto imaju srane mane i leukemiju, a prosjean IQ kod tih osoba iznosi 25 do 50 (u iznimnim sluajevima 75). Kod osoba koje ive u brinim obiteljima poremeaji inteligencije i ponaanja manji su nego kod onih koji su ubrzo nakon roenja smjeteni u ustanove. Karakteristina je crta preko dlana, izbaen jezik i istaknute one vjee zbog ega se bolesnici esto nazivaju mongoloidima. Edward-ov sindrom trisomija 18. kromosoma (1 na 5000 poroda). Patau-ov sindrom, trisomija 13. kromosoma (1 na 5000 poroda). Obje rjee trisomije dovode do teih poremeaja su od Down-ovog sindroma. 2. Aneuploidije spolnih kromosoma: Turnerov sindrom 44+XO osobe su enskog spola, premda u stanicama nemaju Barrovog tijela, niskog su rasta sa slabo razvijenim enskim spolnim oznakama. Zbog odsutnosti jajnika i slabo razvijene maternice redovno su sterilne. IQ im je neto
snien. 75% XO ena ima majin X kromosom, a samo 25% oev to znai da poremeaj nastaje zbog greke u oevoj mejozi. Super ena 44+XXX osobe su enskog spola obino sa kongenitalnim anomalijama i mentalno retardirane. Mogui su i sluajevi sa jo veim brojem X kromosoma to dovodi do jo teih poremeaja. Klinefelterov sindrom 44+XXY premda u jezgri imaju Barrovo tjelece osobe su mukog spola (to dokazuje da pojava jednog Y kromosoma odreuje muki spol) i do puberteta su normalni djeaci. Nakon puberteta razviju im se sekundarne enske spolne karakteristike, smanjenih su duevnih sposobnosti i sterilni. Mogui su i kariotipovi XXXY o XXXXY te poveanjem broja X kromosoma pojaava se i stupanj duevnog oteenja. Obino su to neto vie osobe, slabijih miia te slabe usklaenosti pokreta. Normalno su spolno razvijeni, ali IQ im je snien. 44+XYY osobe su mukog spola i vrlo esto sklone su nasilnom i devijantnom ponaanju. DODATNI OKVIR 1 - TEHNIKA KLONIRANJA Kloniranje je postupak stvaranja genetiki identinih kopija nekog organizma. Sam proces kloniranja je sljedei; iz organizma donora uzima se somatska stanica i spaja se s neoploenom jajnom stanicom primaoca kojoj je uklonjena jezgra. Nakon spajanja dviju stanica dolazi do razvoja embrija koji se implantira u maternicu surogat-majke gdje se dalje normalno razvija. Potomak je genetiki identian organizmu donora. Prvi primjer kloniranja sisavaca bila je ovca Dolly, 1997 godine. Osim gore opisanog pravog kloniranja moemo jo spomenuti tehnike stvaranja jednojajanih blizanaca (twinning) te transgenezu. Twinning je metoda kojom se umjetno potie nastanak dva ili vie genetiki identina blizanca diobom oploene jajne stanice. Genetiki identini potomci istog spola su rezultat spolnog razmnoavanja - svaki roditelj daje polovinu genoma, pri emu nastaju potomci koji su meusobno identini dok je kloniranje rezultat nespolnog razmnoavanja. Klon, za razliku od blizanca nosi genom samo jednog donora ili roditelja. Transgeneza oznaava prijenos jednog ili vie gena iz DNA jednog organizma u DNA primaoca. Prijenos gena moe se izvesti i izmeu razliitih vrsta, a takva ivotinja naziva se transgena ivotinja.
GENOTIP KAO FAKTOR KOJI ODREUJE LJUDSKO PONAANJE Neovisno o Mendelevom radu Fransis Galton je poeo primjenjivati genetiku na ljudsko ponaanje jo 1869. U svojoj knjizi Hereditary Genius govori da roaci osoba sa natprosjenim intelektualnim sposobnostima esto i sami imaju takoer takve osobine. Pri tome nije zanemario slino okruenje iz kojeg lanovi obitelji dolaze: socijalnoekonomsko ili edukacijsko itd. 1883. godine Galton prvi uvodi studije na blizancima koje jo i danas ostaju kao primaran nain za odreivanje uloge gena i okoline u sloenim osobinama ponaanja pojedinca. Jednojajani blizanci su monozigotni i razvijaju se iz jedne zigote koja se nedugo nakon oplodnje podijeli na dva dijela, tako da imaju identian genotip. Dvojajani blizanci razvijaju se iz dvije razliite zigote i slinost meu njima nije vea nego kod brae i sestara. Usporeivanjem para jednojajanih blizanaca sa dvojajanim moe se odrediti vanost uloge gena 17
u razvoju nekog svojstva. Isto tako studije na jednojajanim blizancima koji su bili odvojeni u ranoj mladosti daju podatke o tome kako usprkos ivotu u potpuno razliitim okolinama jednojajani blizanci zadravaju slinosti u svojstvima koje nazivamo osobine linosti. Studije na blizancima potvruju da ljudsko ponaanje odreuju geni, no u velikoj mjeri ga oblikuje i okolina.
Brojne studije prirodnih populacija muha i crva pokazale su da polimorfizmi u samo jednom genu mogu biti odgovorni za razlike u prirodnom ponaanju, pa ak i socijalnom ponaanju. Prvi primjer su polimorfizmi period gena koji su odgovorni za razliite oblike cirkadijalnog ritma kod vinske muice. Drugi primjer su razlike u ponaanju larve muha. Postoje dvije vrste larvi; jedne od njih su tzv. rovers (kreu se znatno vie za vrijeme hranjenja i prelaze vee udaljenosti), a druge su tzv. sitters (prelaze krae udaljenosti i ne kreu se za vrijeme hranjenja dok ne moraju potraiti novi izvor hrane). Za razlike izmeu rover-a i sitters-a odgovoran je jedan jedini gen nazvan forager. Rover alel je dominantan nad sitterom, te u prirodi ima 30% sittera i 70% rovera. Genetike studije na mievima poinju davati uvide u genetiku podlogu nekih ljudskih poremeaja ponaanja. Istraivanja pretilih (patoloki debelih) mieva omoguila su otkrivanje fiziolokih faktora koji kontroliraju uzimanje hrane. Na 6 kromosomu mia otkriven je obese (ob) gen koji ima svog homologa kod ljudi i proizvodi protein leptin koji se selektivno stvara u masnom tkivu i otputa u krvotok. Leptin pridonosi homeostatskim mehanizmima odranja tjelesne mase ivotinje unutar 5% tokom cijelog ivota. Kada se smanji koliina masnog tkiva smanji se i koliina leptina u krvi i obrnuto. Receptori za leptin nalaze se u hipotalamusu, dijelu mozga koji kontrolira apetit. Kod pretilih mieva mutacije u ob genu dovode do nedostatka leptina i poremeaja unosa hrane. U organizmu pretilih ljudi nema nedostatka leptina nego je poremeen odgovor na promjene u njegovoj razini. Huntingtonova bolest je progresivna neurodegenerativna bolest koju karakteriziraju poremeaji motorike i kognitivnih funkcija (demencija). Neuropatoloki se vidi selektivni gubitak neurona u bazalnim ganglijima koji lue neurotransmiter GABA. Bolest je uzrokovana poveanim brojem tripleta CAG u okviru itanja jednog gena na 4. kromosomu. Slina promjena na X kromosomu tzv. sindrom fragilnog X kromosoma moe biti uzrokom mentalne retardacije.
Veina sloenih osobina u ljudskom ponaanju kao i nasljednih bolesti su poligenska svojstva tj.odreuje ih vie gena to oteava prouavanje njihove genetike. Primjeri: diabetes, shizofrenia, manino-depresivni poremeaj.
LITERATURA: Alberts B., Bray D., Lewis J., Raff M., Roberts K., Watson J. D. Molecular biology of the cell. Tree izdanje. Gamulin S. i sur. Patofiziologija. Tree izdanje. Jones R.N., Karp A. Introducing genetics. Prvo izdanje. Kandel E.R., Schwartz J.H, Jessell T.M. Principles of neural science. etvrto izdanje. Stryer L. Biochemistry. etvrto izdanje.
18
POGLAVLJE 2
STRUKTURA I FUNKCIJA STANICA IVANOG SUSTAVA
Zdravko Petanjek
STANINA GRAA SREDINJEG IVANOG SUSTAVA; NEURONI I GLIJA

KAKO VIDIMO OD EGA JE MOZAK SASTAVLJEN? MOE LI SE LJUDSKO PONAANJE RAZUMJETI POZNAVANJEM IVANE STANICE? NEURON JE VELIKA I VRLO SOFISTICIRANA "TVORNICA". MEMBRANA NEURONA OGRAUJE I SPAJA NEURALNU MAINERIJU SA OKOLNIM SVIJETOM
Drutvo se sastoji od mnotva ljudi. Kemijske molekule se sastoje od dva ili vie atoma ivani sustav sastoji se od mnotva individualnih neurona. Meutim, iako je po brojnosti ivani sustav sliniji drutvu, u sutini je on ipak sliniji kemijskom spoju. Iako i u drutvu nalazimo znakove kolektivnog djelovanja, individualci koji tvore drutvo nikada u potpunosti ne gube sposobnost samostalnog djelovanja. Za razliku od toga, spajanjem kisika i vodika nastaje voda koja ima svojstva potpuno drugaija od kisika ili vodika ponaosob. Slino tome, kombinacijom mnotva neurona dobijamo sustave koji se ponaaju na potpuno drugaiji nain od neurona samog. Osim toga, iako je svaki neuron svojim izgledom (morfologijom) specifian, te iako se pokuajima precizne (strukturno-kemijske) klasifikacije u ivanom sustavu mogu pronai na tisue podvrsta razliitih neurona, u funkcionalnom ("psiholokom") smislu postoji samo nekoliko vrsta neurona. Naravno da se ne moe razumjeti ljudsko ponaanje izuavanjem pojedinanog neurona, ali to je ipak logino mjesto za poetak. Kao to i kemiar mora znati o atomima kako bi razumio smisao spoja, tako i bioloki psioholog mora upoznati neuron kako bi razumio kako funkcionira ivani sustav.
1. Dvije vrste stanica izgrauju ivani sustav; neuroni i glija. Iskljuivo neuroni provode signal sa jednog mjesta na drugo. 2. Struktura neurona je ponekad plastina tijekom ivota. Neuralni nastavci mogu poveati ili smanjiti stupanj i nain razgranjenja u ovisnosti od iskustva, starosti i kemijskih utjecaja. 3. Mijelin je izolacijska ovojnica koja omoguava poveanje provoenja podraaja kroz akson. Neuron je osnovna strukturna i funkcionalna jedinica ivanog sustava. Broj neurona u sredinjem ivanom sustavu ogroman je, a takoer velika i raznolikost njihovih oblika (TNZ pog-2). Tako je samo u kori velikog mozga Cajal opisao preko 70 vrsta interneurona. Osim toga, svaki neuron pojedinano jedinstven je po izgledu, emu najvie pridonosi nain razgranjenosti dendritikog stabla.
Kao to je poetski to izrekao Santiago Ramon y Cayal, neuroni postoje u nevjerojatnim varijacijama oblika: Kao entomolog u traenju svijetlo obojenih leptira, moja namjera lova u vrtu cvijea sive tvari, kroz stanice delikatne i elegantne, tajanstvene leptire due, borce koji e jednoga dana pobijedi - tko zna? razjasniti e tajnu mentalnog ivota. (Ramon y Cayal, u djelu Recuerdus de mi vida).
Neuron se moe podijeliti u dva osnovna dijela (sl. 1; TNZ sl-6-1); 1) tijelo sa dendritima koji ini receptivnu povrinu, te 2) akson, sa svojim poetkom, aksonskim breuljkom i brojnim razgranjenjima, presinaptikim aksonskim zavrecima, a koji ine provodni, tj konduktivni dio neurona. Najosnovnija podjela neurona prema vrsti je na Golgi tip I, tj projekcijske i Golgi tip 2, tj interneurone (TNZ pog-2). Projekcijski neuroni alju svoj akson u druge djelove ivanog sustava, tj. druge strukture ili druga kortikalna podruja. Oni mogu biti dugaki i vie od metra (npr. kortikospinalni neuron, onaj ije se tijelo nalazi u kori velikog mozga, dok se akson protee sve do krajeva kraljenike modine prenosei motorike zapovjedi iz kore prema miiima). Za razliku od toga, akson interneurona ne naputa strukturu u kojoj se nalazi i najee ne dopire vie od nekoliko milimetara daleko od tijela. Ovdje je vano napomenuti kako se i projekcijski neuroni prije nego napuste poetnu strukturu mogu bogato
razgranati u svojoj okolini. tovie, piramidni neuroni kao glavni projekcijski neuroni kore velikog mozga daju i do desetak postraninih aksonskih ogranaka prije nego glavna grana napusti koru. Ovi postranini ogranci mogu davati i deseterostruko bogatija aksonska razgranjenja (shodno tome i toliko puta vie sinapsi) nego glavna grana kada se razgrana na svom cilju. Svaki neuron kontaktira sa nekoliko tisua drugih neurona. Neuroni su vrlo slini drugim stanicama (npr. imaju jezgru, ribosome, mitohondrije); ali imaju i nekoliko specifinosti, a koje im pomau da komuniciraju s ostalim stanicama ivanog sustava (sl. 1): postoje u razliitim oblicima (svaki je specifian kao jedinka), neuron ima specifine elemente (dijelove) specijalizirane za primanje signala (dendriti), integraciju (stanino tijelo, aksonski breuljak), provoenje (akson) i daljnje prenoenje (aksonski zavreci). neuroni mogu proizvesti elektrine signale (akcijski potencijal; njegov nastanak omoguuje injenica da je neuron elektriki polariziran), koji se zatim mogu pretoiti u kemijske signale (oslobaanje neurotransmitora). Temeljni princip u signalizaciji izmeu neurona je zakon dinamike polarizacije koji oznaava pravilo da se signal prenosi samo sa presinaptikog dijela (aksona) na postsinaptiki neuron (dendrite i tijelo)(sl. 2B, TNZ sl-10-1). To znai da je najuestalija sinapsa u sredinjem ivanom sustavu (TNZ sl-10-2) akso-dendritska (kod neurona sa trnovima akso-dendritske su uglavnom akso-trnaste, sl. 1B), te aksosomatske sinapse. No postoje i neke 19
iznimke; akso-aksonska, dendro-dendritska, dendritsko reciprona, serijska akso-akso-dendritska sinapsa i sinaptiki glomeruli. Od njih je posebno znaajna akso-askonska sinapsa, koja iako sainjava postotno vrlo mali dio, moe regulirati ve nastali signal. Akso-aksonske sinapse mogu biti smjetene na dva mjesta; poetnom dijelu aksona ili na presinaptikom aksonskom zavretku. Npr, tako se na poetnom djelu aksona projekcijskih neurona kore velikog mozga (piramidni neuroni) nalazi desetak inhibicijskih sinapsi koje mogu zakoiti ve nastali podraaj (sprijeiti dalje irenje impulsa du neurona i tako jednostavno zaustaviti izluivanje neurotransmitora na nekoliko tisua sinaptikih spojeva). Za razliku od toga, sinapse na presinaptikom aksonskom zavretku mogu regulirati ulazak kalcijevih iona (Ca2+)(sl. 5B,C). Obzirom da su kalcijevi ioni nuno potrebni za vezanje sinaptikih mjehuria sa staninom membranom (sl. 5C, TNZ sl10-3A), a to je nuan preduvjet da se osobodi neurotransmitor (tj. poalje signal). Na taj nain neke sinapse mogu potaknuti ulazak kalcija, a to e dovesti do osobaanja vee koliine neurotransmitora (shodno tome i do jaeg uinka na postsinaptiki neuron), dok druge sinapse mogu sprijeiti ulazak kalcija i onemoguiti oslobaanje
neurotransmitora, bez obzira to je dolo do pojave akcijskog potencijala u neuronu (TNZ sl-10-10). Ovakav mehanizam lokalizirane regulacije sinapsi posebno je znaajan kao molekularni mehanizam bitan u procesima uenja i pamenja koji se upravo zasnivaju na selektivnim promjenama jaine djelovanja sinapsi. Dendriti su sueni nastavci koji izranjaju iz tijela neurona (sl. 1B). Mikrotubuli, neurofilamenti, glatki endoplazmatski retikulum, ribosomi i mitohondriji nalaze se u dendritima. Na dendritima postoje sitni izdanci, trnovi, koji uvijek primaju barem jednu sinapsu (najee ekscitacijsku asimetrinu glutamatergiku). Na projekcijskim neuronima kore velikog i malog mozga gotovo su sve ekscitacijske sinapse na dendritikim trnovima (spinama). Dendritiki trnovi pokazuju odgovarajui stupanj plastinosti: njihov se broj poveava sa aktivnou, a gubitak nastaje nakon deprivacije (zaustavljanju aktivnosti). U starenju se takoer smanjuje broj trnova. Osnovna ultrastrukturna razlika izmeu aksona i dendrita je nedostatak ribosoma u aksonu, ime je u aksonu onemoguena sinteza proteina.
GRAA I FUNKCIJA SINAPSE

SIGNALNE MOLEKULE I SIGNALNI MEHANIZMI. NEUROTRANSMITORI, NEUROPEPTIDI I NJIHOVI RECEPTORI
Kada ne bi mogli razgovarati ili koristiti bilo koji zvuni nain, pokuali bi se vjerojatno snai nekim vidnim signalima, kao pisane rijei ili znakovni jezik. Kada ni to ne bi mogli uiniti, vjerojatno bi pokuali komunicirati dodirom, ili elektrinim signalom (kao npr. kompjutori). Niti na kraj pameti Vam vjerojatno ne bi bilo da se nabacujete razliitim "arlijem", "sanitarom" ili nekim drugim kemijskim spojem. To bi Vam izgledalo nevjerojatno komplicirano i nesvrsishodno. Upravo suprotno od onga to bi oekivali je kemijska komunikacija izmeu neurona; sinapsa je jednostavan nain komunikacije, koji se nekoliko desetaka razliitih osnovnih (ultra)strukturno-kemijskih vrsta, ali ukupno velikim brojem ini osnovu sloenosti ivanog sustava.
1. Sinapsa je mjesto komunikacije izmeu dva neurona. 2. Na sinapsi neuron otputa kemijski spoj koji se naziva neurotransmitor, koji moe podraiti=ekscitirati (ili samo nadraiti=facilitirati) ili umiriti=inhibirati drugi neuron. 3. Veina sinapsi radi po principu otputanja neurotransmitora sa presinaptikog na postsinaptiki neuron. 4. Presinaptiki dio najee je akson, a postsinaptiki dendritiki trn (spina), dendrit i tijelo. 5. Poveanje (i smanjenje) koncentracije neurotransmitora moe se postii uzimanjem hrane koja sadri veu (ili manju) koncentraciju prekursora (pretee) dotinog neurotransmitora. 6. Mnogi kemijski spojevi djeluju kao neurotransmitor. Na svim aksonskim zavrecima (presinaptikim dijelovima) izluuje se istovjetna kombinacija neurotransmitora. 7. Neurotransmitor moe djelovati brzo veui se za receptor-kanal, te tako odmah mijenja propusnost postsinaptike membrane za ione, ili moe djelovati sporije preko receptora koji nije ujedno i kanal putem sustava drugog glasnika. 8. Na terminalnom dijelu aksona mogu se nalaziti presinaptiki receptori. Aktivacija ovih receptora moe poveati (facilitirati) ili smanjiti (pa ak i potpuno inhibirati) isputanje neurotransmitora na odgovarajuem dijelu aksona (sinapsi). 9. Pojedinana otputanja neurotransmitora izazivaju samo blaga primicanja (ekscitacijski postsinaptiki potencijal=EPSP) ili odmicanja (inhibicijski postsinaptiki potencijal=IPSP) od praga podraaja u postsinaptikom neuronu. Ovi podraaji se meusobno prostorno i vremenski zbrajaju, te moraju dosegnuti kritinu razinu (prag podraaja), da bi dolo do stvaranja akcijskog potencijala. 10. Vremensko zbrajanje oznaava uinak razliitih postsinaptikih potencijala kroz odreeno vremensko razdoblje. Prostorno zbrajanje oznaava uinak razliitih postsinaptikih potencijala na razliitim dijelovima neurona. 11. Ekscitacijski postsinaptiki potencijal nastaje kao rezultat poveanja protoka natrijevih iona (otvaranja natrijevih kanala) kroz membranu (ulazak u stanicu), a inhibicijski kao rezultat poveanja 20
protoka kloridnih (u stanicu) i kalijevih iona (iz stanice) kroz membranu. Zatvaranje kanala moe izazvati suprotan uinak. 12. Nakon aktivacije receptora, neki se neurotransmitori reapsorbiraju, dok se drugi razgrauju u inaktivne molekule. 13. Razliiti neurotransmitori na razliiti nain sudjeluju u kontroli ponaanja, tako da se razliiti poremeaji ponaanja mogu vezati uz disfunkciju razliitih vrsta sinapsi. 14. Mnogi lijekovi koji utjeu na ponaanje djeluju na nain da mijenjaju aktivnost na sinapsi. 15. Lijekovi mogu djelovati kao antagonisti ili agonisti, izravno na receptorima ili utjeui na bilo kojem mjestu u sustavu sinteze i razgradnje neurotransmitora. Karakteristika ivanog sustava zapravo je specifinost veza meu neuronima (sl. 1A). Osim neurona u sredinjem ivanom sustavu postoje i potporne, glija stanice (sl.10D, TNZ pog-2). Postoje dva osnovna tipa glija stanica: makroglija, koja sadri astrocite i oligodendrocite, te mikroglija.
Oligodendrociti imaju manje izdanaka i sadre manje neurofilamenata nego astrociti, ali sadre mnogo mikrotubula . Postoje dva tipa oligodendrocita; intrafascilkularni i perineuronalni. Intrafascilkularni oligodendrociti stvaraju mijelinsku ovojnicu za brojne aksone. Funkcija perineuronalnih oligodendrocita je nepoznata iako njihov poloaj daje naslutiti blisku vezu s tijelima ivanih stanica. Mikroglija stanice su najmanje stanice glija tipa. One su u kontaktu sa neuronima i krvnim ilama. Mikroglija ima ultrastrukturalne pojave sline makrofazima; ini se da imaju ulogu u procesima ozljede i upale ivanog sustava. Za razliku od ostalih glija stanica one mogu migrirati, ak i u mozgu odraslog ovjeka. Mikroglija najvjerojatnije ne pripada razvojno ivanom, ve imunolokom sustavu. Postoje dva tipa astrocita: vlaknasti i protoplazmatskii. Vlaknasti astrociti nalaze se u bijeloj tvari. Ima ih mnogo u posebnom tipu neurofilamenta, jedinstvenom glija stanicama koji se naziva GFAP. Protoplazmiki astrociti nalaze se u sivoj tvari; oni sadre manje neurofilamenata. Njihovi procesi okruuju tijela ivanih stanica, aksone, dendrite i sinapse. Astrociti, i vlaknasti i protoplazmatski, su u bliskoj vezi s intraparenhimalnim krvnim ilama kroz specijalizirane strukture koje se nazivaju zavrne noice. Na taj nain se stvara stanina barijera oko krvnih ila koja se naziva krvno-modana barijera. Astrociti sadre glikogen koji se moe hidrolizirati odreenim neurotransmitorima koje izluuju neuroni, te tako omoguuju pomonu rezervu energije . Druge funkcije astrocita ukljuuju: regulaciju supstratnog transfera izmeu krvnih ila i neurona; + odravaju izvanstaninu fluidnu homeostazu, pogotovo K koncentracije; ponovno iskoritavanje (re-uptake) odreenih neurotransmitora, pogotovo aminokiselina. Astrociti takoer igraju ulogu u predvoenju neuronalne migracije za vrijeme razvoja. Membrana astrocita sadri receptore za brojne neurotransmitore od kojih su neki spareni sa sustavom drugog glasnika.
Sinapsa (sl. 1A,B,5B,C, TNZ sl-10-1) je mjesto na kojem se signal prenosi sa jednog neurona na drugi (ali samo prema zakonu dinamike polarizacije). Na sinapsi dakle postoji mjesto slanja signala (presinaptiki dio-/presinaptiki aksonski zavretak/izbacuje se neurotransmitor), te mjesto gdje se taj signal prepoznaje (postsinaptiki dio-/dendritiki trn, dendrit, tijelo, a rijetko akson/-tu se nalazi posebno veliki broj receptora za odgovarajui neurotransmitor). Izmeu presinaptikog i postsinaptikog dijela nalazi se sinaptika pukotina. Pod pojmom sinapsa obino se misli na kemijsku sinapsu. U sredinjem ivanom sustavu postoje tzv. elektrine sinapse, no tu se zapravo radi o kanalima koji izravno povezuju dva neurona (tzv. gap junction). Takve veze postoje i u drugim stanicama u tijelu, te one nisu specifine za ivani sustav. Osim
toga, uz neke rijetke iznimke, elektrine sinapse nemaju veu funkcionalnu vanost. Broj sinapsi koje jedan neuron stvara sa drugima moe se popesti i na vie od desetak tisua (TNZ sl2-2). U prosjeku u kori velikog mozga ovjeka na svakom neuronu nalazi se nekoliko tisua sinapsi. Neuroni koji imaju na sebi najvei broj sinaptikih kontakata su Purkinjeove stanice kore malog mozga; broj sinapsi na njima moe premaiti vie od 250 000. Smatra se da je u sredinjem ivanom sustavu broj sinapsi tako veliki, da bi ih morali brojati nekoliko desetaka tisua godina uz uvjet da izbrojimo 1000 u jednoj sekundi. Bez obzira na takvu sloenost prenoenje signala je vrlo specifino. Iako je signalizacija izmeu stanica prisutna na svim stanicama (TNZ sl-9-1), a nekim sustavim je to funkcionalno obiljeje, ona nigdje nije tako specifina. Npr., u endokrinom sustavu (hipofiza) postoje razliite vrste stanica koje izluuju neki hormon koji specifino djeluje pak samo na neke druge stanice u tijelu. Tako stanice hipofize koje izluuju TRH (tireostimulirajui hormon) alju signal samo za one stanice tinjae koje izluuju hormon titnjae (tireotropin, na taj nain reguliraju njegovo izluivanje). U toj komunikaciji, iako specifinoj, potpuno je svejedno koja od stanica hipofize alje signal na bilo koju stanicu titnjae. Osim toga, hormon TRH izbacuje se u krv te moe kontaktirati praktiki sve stanice u tijelu. To nije mogue u meuneuronskoj komunikaciji, gdje se neurotransmitor otputa ne samo na tono odreeni neuron, nego i na tono odreeno mjesto neurona. U sredinjem ivanom sustavu nije samo vano koja vrsta neurona alje signal, ve se komunikacija vri izmeu neurona kao jedinkama, imenom i prezimenom. Zbog svega toga nikada se ne moe govoriti o tome kako 1% oteenja mozga smanjuje njegovu funkciju za 1%; moda odstranjenjem 5% jetrenog tkiva gubimo i 5% funkcije, ali gubitkom odreenog dijela mozga izgubili smo 100% funkcije koju je taj dio mozga obraivao. Ono to jo dodatno pridonosi takvoj specifinosti je i injenica da su neuroni koji putuju sa mjesta stvaranja (uz komore, ventrikule) postmitotiki, tj. da se vie nikada ne mogu djeliti. Uz poznatu injenicu o slaboj plastinosti (mogunosti da se strukturno i kemijski promjeni) odraslog mozga, jasno je zato se gubitak odreenog podruja vie nikako ne moe nadoknaditi. U presinaptikom dijelu sinapse smjeteni su sinaptiki mjehurii koji sadre neurotransmitor (sl. 5B,C;10C, TNZ sl. 10-3A). Oni se izbacuju (alju 21
signal) tek kada je neuron aktiviran (sl. 5C). Aktivacija neurona znai da se elektrokemijski potencijal njegove membrane (membranski potencijal), a koji u mirovanju iznosi 70mV, naglo promjeni na pozitivne
vrijednosti (do +40mV)(sl. 5). U tom e se trenutku na svim aksonskim zavrecima izbaciti neurotransmitor.
MEMBRANSKI I AKCIJSKI POTENCIJAL

1. ivani signal (impuls) naziva se akcijski potencijal. Akcijski potencijal je elektrino nabijanje neurona kroz membranu kao rezultat naglog ulaska natrija u neuron, a nakon ega uslijedi izlazak kalija iz neurona. 2. U "mirovanju", unutranjost neurona ima negativan naboj u odnosu na vanjski dio. Natrijevi ioni aktivno se izbacuju iz neurona, a kalijevi istjeu van. Natrijevi ioni mogu difuzijom prolaziti kroz membranu, dok su kalijevi ioni uglavnom blokirani. 3. Akcijski potencijal nastaje po pravilu sve ili nita. 4. Kada se naboj (razlika potencijala) na membrani smanjuje natrij poinje sve lake ulaziti u neuron. Ako je razlika membranskog potencijala dosegnula kritinu razinu (prag podraaja), natrijevi ioni naglo ulaze u neuron. Tada dolazi do inverzije membranskog potencijala (od negativnih na pozitivne vrijednosti), a to se naziva akcijski potencijal. 5. Neposredno nakon akcijskog potencijala nastaje refraktorno razdoblje, tijekog kojeg ne moe doi do novog akcijskog potencijala. 6. Akcijski potencijal se kontinuirano obnavlja u pravilnim udaljenostima na aksonu ulaskom natrijevih iona u akson. Visina akcijskog potencijala stalna je tijekom aksona. Mjesta obnavljanja akcijskog potencijala nalaze se izmeu mijelinske ovojnice, pa bolje mijelinizirani aksoni bolje provode impuls. 7. Postoje neuroni koji ne provode impuls putem akcijskog potencijala, ve imformacije prenose na nain stupnjevitih promjena intenziteta membranskog potencijala. Membranski potencijal je razlika potencijala izmeu unutarnje i vanjske strane membrane neurona (sl 2A,5B, TNZ sl-8-3). Membranski potencijal najee nije jedinstven za cijeli neuron (ovdje se misli na tijelo i dendrite), i ovisan je o otvorenosti, odnosno zatvorenosti kanala, a to je pak posljedica aktivnosti sinapsi koje na tom dijelu membrane zavavaju (sl. 3,4A,B,C, TNZ sl19,1,2,3). Za membranski potencijal neurona u mirovanju, to znai da niti jedna sinapsa u njegovoj blizini nije aktivna, uzima se da ima vrijednost 70mV (sl 2A,3B). Treba napomenuti da se potencijali u mirovanju mogu razlikovati izmeu razliitih vrsta neurona, ali u cilju objanjenja membranskog potencijala dovoljno je openito uzeti da ona iznosi 70mV. Membrana stanice propusna je samo za manje hidrofobne elektriki nenabijene molekule (TNZ sl7-2). Za veinu iona i velike molekule ona nije propusna, a prijenos molekula odvija se putem ionskih kanala i membranskih transportera (transportnih proteina)(TNZ sl-7-3). Ovi transportni proteini uz utroak energije mogu prebaciti odreenu molekulu i protivno elektrokemijskom gradijentu. Naime, upravo zbog nepropusnosti stanine membrane i ovih transportera, postoji razlika potencijala i kemijske koncentracije izmeu vanstaninog i unutarstaninog prostora (TNZ sl-83). Zbog toga se u trenutku selektivnog otvaranja kanala molekule kreu uz elektrokemijski gradijent. Veina ionskih kanala specifino je propusna samo za odreene ione (sl. 6, TNZ sl-113,5,8,10,11,12). Neki ionski kanali mogu ujedno biti i receptori (npr. za neurotransmitor), pa se vezanjem neurotransmitora oni mogu otvoriti, ili ak i zatvoriti (sl. 6, TNZ sl-7-6A). Regulacija otvaranja ostalih ionskih kanala moe se vriti mehaniki, kemijski (fosforilacijom sa unutarnje strane membrane), ili otvorenost kanala moe ovisiti membranskom potencijalu (tzv. naponom regulirani kanali, naponski kanali)( TNZ sl-7-6). Svi ioni i velike molekule imaju razliitu koncentraciju izvan i unutar membrane (sl. 2A, TNZ sl-8-3). Da bi objasnili nastanak membranskog potencijala neurona u mirovanju sluiti emo se samo primjerom natrija,Na+ i kalija,K+. Na vanjskoj strani membrane velika je koncentracija natrijevih, a na unutarnjoj kalijevih iona (sl. 2A). U sluaju kada bi membrana bila selektivno propusna (ponaala se kao pora koja proputa samo jednu vrst iona, otovoreni su kanali samo za jedan ion) za kalij, membranski potencijal dosegnuo bi 84mV, a u sluaju natrija on bi bio +55mV. To je zato to bi elektrokemijski gradijent tjerao kalij van iz stanice dok se ne bi potencijal spustio na 85mV (tada bi nestalo elektrokemijskog gradijenta, znai izjednaile bi se elektrina i kemijska sila, te se ponitile, i ne bi bilo ukupnog protoka kalija kroz membranu), a natrij unutra sve dok ne bi bile dosegnute pozitivne vrijednosti +55mV. Takav se potencijal naziva ekvilibrijskim-ravnotenim, Nernstovim potencijalom; po definiciji svaki ion ima svoj Nernstov potencijal, a on je jednak vrijednostima koje bi se uspostavile kada bi membrana bila za njega selektivno propusna (otvoreni bi bili samo kanali za taj neuron). Obzirom da su kod neurona u mirovanji daleko vie otvoreni kalijevi od natrijevih kanala, ime puno kalija izlazi, a malo natrija ulazi u stanicu, potencijal neurona u mirovanju blizu je Nernstovom potencijalu za kalij (22
70/ravnoteni je -85mV). Vanu ulogu u nastanku tog potencijala ima i jedan transportini mehanizam, Na-K ATP-aza, koja istovremeno izbacu 3 natrija van, a ubacuje 2 kalija u stanicu (TNZ sl. 7-4). No membrana neurona nikada nije u potpunom mirovanju (sl. 3,4). Aktivnost sinapsi uzrokuje da se vrijednosti mirujueg potencijala mijenjaju (sl. 2B,C); rastu prema pozitivnim vrijednostima, ili smanjuju prema negativnim vrijednostima (hiperpolariziraju). Otklon prema pozitivnim vrijednostima nazivamo ekscitacijskim postsinaptikim potencijalom (EPSP), a otklon prema negativnim vrijednostima inhibicijskim postsinaptikim potencijalom (IPSP). Vano je spomenuti da su ove promjene lokalne, te se na razliitim dijelovima membrane jednog te istog neurona moe u odrenom trenutku opaziti i EPSP i IPSP (sl. 4C). EPSP se jednostavno moe objasniti na primjeru sinapse gdje su postsinaptiki receptori ujedno i natrijevi kanali (sl. 2C). Vezanje receptora otvara natrijeve kanale, natrij pod elektrokemijskim gradijentom ulazi u stanicu, a membranski potencijal se mijenja sa 70 na 50mV. Istovjetan efekt se moe postii u situaciji da aktivacija neurotransmitora zatvori kalijeve kanale i na taj nain sprijei izlazak kalije, te dovede do istog efekta. IPSP moe nastati dodatnim otvaranjem kalijevih ili potpunim zatvaranjem natrijevih kanala ime se neuron hiperpolarizira, tj. mjenja membranski potencijal sa 70 na 80mV (sl. 2C). Ovdje jo jednom treba napomenuti da se regulacija otvaranja kanala moe vriti na vie naina (TNZ sl-7-7,8,9,10), te da ona ne ovisi samo o ove dvije vrste kanala. Posebno je u to pogledu vana uloga klora Cl- i kalcija, Ca+. Ove promjene koje nastaju na razliitim dijelovima neurona zbrajaju se prostorno i vremenski (vidi kasnije). Ono to je vano je to da se na poetnom dijelu aksona (aksonski breuljak, mjesto prelaska tijela u akson) potencijal u datom trenutku priblii vrijednostima od 40mV (sl. 3,4,5A). Kaemo da se ova vrijednost definira kao prag podraaja; u tom trenutku (kada se membranski potencijal na aksonskom breuljuku popeo na vie od 40mV, moe se kazati i da se EPSP na tom mjestu popeo na 40mV), dolazi do naglog otvaranja o naponu ovisnih natrijevih kanala. To uzrokuje nagli ulazak natrija, a ujedno se blokiraju kalijevi kanali, te membrana reagira kao da je selektivno propusna samo za natrij (sl. 5A, TNZ sl-8-17). Vrijednosti membranskog potencijala odlaze u pozitivu (dolazi do depolarizacije, tj. pribliavanju membranskog potencijala Nernstovom potencijalu za natrij, vrijednosti iznose i do +40), te se to naziva akcijskim potencijalom. Obzirom da se akcijski potencijal vie ne lokalizira, ve se iri od aksonskog breuljka prema krajevima svih dendrita i svih aksonskih zavretaka, govorimo o zakonu sve ili nita. U tom trenutku svi dijelovi neurona imaju isti potencijal. Akcijski potencijal dovodi do
izbacivanja neurotransmitora na svim aksonskim zavrecima dotinog neurona (sl. 5), te on oznaava ono to se obino laiki podrazumjeva kao aktivacija neurona. Bitno je napomenuti da koliina izluenog neurotransmitora ovisi o frekvenciji akcijskih potencijala neurona (sl. 3,4); primjetno je kako se neki neuroni povremeno aktiviraju (tzv. spontano izbijanje, iako se radi o povremenim akcijskim potencijalima kao rezultatu sinaptikog djelovanja na neuron). Koliina izluenog neurontransmitora poveava se sa frekvencijom izbijanja, a na taj nain poveava se i efekt na postsinaptike neurone (aktivira se vie receptora). Treba napomenuti kako se koliina izluenog neurotransmitora moe regulirati na razini pojedinane sinapse, regulacijom koliine kalcija u presinaptikom zavretku (sl. 5b,c, TNZ sl-10-10). Naime, za stapanje membrane sinaptikih mjehuria sa staninom membranom (to je nuan korak u izbacivanju neurotransmitora u sinaptiku pukotinu) potrebno je prisustvo kalcija (TNZ sl-103A); ukoliko nema dovoljno kalcija nee se moi izluiti odgovarajua koliina neurotranmitora. Ovakav mehnizam zovemo presinaptika modulacija( TNZ sl-10-10), koja moe biti inhibicijska (ukoliko se smanji ulaz kalcija u citoplazmu), ili facilitacijska (ukoliko se povea koliina kalcija koji ulazi u presinaptiki dio). Frekvencija akcijskih potencijala ovisi o prostornom i vremenskom zbrajanju sinaptike aktivnosti na odreeni neuron. Vremensko zbrajanje oznaava situaciju kada se aktivnost sinapse na neki postsinaptiki neuron javlja u razdoblju dok jo nije dolo do potpune hiperpolarizacije (u silaznoj krivulji kod akcijskog potencijala), tj. nastajanje novog akcijskog potencijala dogodilo se prije nego se prethodni vratio na mirujue vrijednosti (sl. 4D,E). Na taj nain dolazi do poveanja frekvencije izbijanja postsinaptikog neurona, kao i poveanja amplituda akcijskih potencijala (i time koliine izluenog neurotransmitora). Prostorno zbrajanje (sl. 3,4A,B,C) ovisi o dekrementnom voenju (sl. 3A) membranskog potencijala; naime, dendriti djeluju kao otpornici, pa se efekt promjena postsinaptikog potencijala smanjuje udaljavanjem od sinapse. Obzirom da je za nastanak akcijskog potencijala bitno dosezanje praga podraaja (dizanje na 40mV) u podruju aksonskog breuljka, jasno je da e uinak sinapsi na promjene na tom djelu biti vei ukoliko je sinapsa smjetena blie tijelu neurona, ili na samom tijelu. Na tijelu neurona i poetnim (proksimalnim) dijelovima dendritikog stabla nalaze se iskljuivo inhibicijske sinapse, dok na preostalim dijelovima prevladavaju ekscitacijske (TNZ sl-10-2), kojih ujedno ima nekoliko puta vie (na nekim neuronima 90% sinapsi su ekscitacijske). No upravo zahvaljujui stratekom smjetaju inhibicijskih sinapsi (na tijelu neurona i poetnim dijelovima dendrita-blizu aksonskom breuljku), mali broj inhibicijskih sinapsi odrava ravnoteu sa 23
veim brojem ekscitacijskih. Prostorno zbrajanje oznaava da obzirom na lokaciju sinapsi, aktivnost razliito smjetenih sinapsi zbraja se (znai prema lokaciji, ali i funkciji/inhibicijske ponitavaju efekt ekscitacijskih) i odraava na membranski potencijal na aksonskom breuljku (sl. 4A,B). Na temelju ovoga vidljivo je da e aktivnost sinapsi na najudaljenijim (najdistalnijim) dijelovima dendritikog stabla rijetko dovesti do akcijskih potencijala, i to uglavnom u vidu spontanih izbijanja, dok e aktivnost blie smjetenih puno lake dovesti do vee frekvencije izbijanja u postsinaptikom neuronu (TNZ sl-19-1,2,3). Ovo naravno ne znai da je uloga distalno (udaljeno) smjetenih sinapsi nevana; aktivnost ovih sinapsi nee dovesti do visokofrekventnih izbijanja, ali e potencijal neurona drati puno blie pragu podraaja (sl. 3C). Npr., umjesto mirujueg (70mV) potencijal e biti na vrjednostima od 50mV. Na taj nain e biti potreban utjecaj manjeg broja sinapsi za pojavu visokofrekventnih izbijanja, a njihove amplitude i frekvencija biti e vee nego da distalno (daleko) smjeteni sustav nije aktivan (sl. 3D,4A). Pojavu da se potencijal neurona pribliava pragu podraaja, kako bi se lake izazvala pojava visokofrekventnog akcijskog potencijala naziva se facilitacija neurona. Facilitaciju neurona obino izazivaju difuzni sustavi (gdje se aksoni od manjeg broja neurona raspruju po veim skupinama neurona), a vanu ulogu imaju u procesima kontrole stupnja budnosti, svijesti i spavanja. Facilitacija na staninoj, ali i na razini sinapse ima veliku ulogu u procesima sinaptike plastinosti vezanim uz uenje i pamenje. Ovdje posebnu vanost ima dugotrajna facilitacija, a koja se naziva jo i dugotrajna potencijacija (LTP-long term potentiation). Ona dovodi do pojave visokofrekventnih izbijanja nakon facilitacije neurona, a koja se istovremeno dogaaju na presinaptikom i postsinaptikom neuronu. Istovremena visokofrekventna aktivnost presinaptikog i postsinaptikog neurona nain je oznaavanja sinapsi na kojima e doi do molekularno-strukturnih promjena. NEUROTRANSMISIJA Dugotrajno izbijanje neurona moe dovesti do potpunog istroenja neurotransmitora u presinaptikim djelovima, pa e tako i bez obzira na pojavu akcijskog potencijala izbacivanje neurotransmitora biti neznatno. Ova se pojava zove posttetanika depresija. Izluivanje neurotransmitora oznaava slanje signala na postsinaptiki neuron (sl. 5B,C,6, TNZ sl. 9-12). Jedan neuron uvijek sintetizira samo jedan klasini neurotransmitor (male signalne molekule - aminokiselina ili njezin derivat). Uz klasini neurotransmitor moe se sintetizirati jedan ili vie peptida koji mogu djelovati takoer i putem
sinaptike transmisije 3,8,10,11,12).
(sl.
9,10,
TNZ
sl-
Treba spomenuti da osim sinaptike transmisije odgovarajui neurotransmitor moe djelovati i nesinaptikom signalizacijom. Vjerojatno veina peptida primarno djeluje putem nesinaptike signalizacije, a novija istraivanja sugeriraju da klasinih neurotransmitori na nekim neuronima i do 90% svoje aktivnosti ostvarivali putem nesinaptike signalizacije. Ve i klasinim metodama (npr. Golgi metoda) vidljivo je da postoje brojni aksonski vorii na kojima se vri sekrecija, a gdje nije vidljiv postsinaptiki dio (dendrit). Na ovim mjestima neurotransmitor se izbacuje u okolni prostor i difundira do okolnih stanica veui se na receptore koji su difuzno razbacani po neuronu. Ovakav oblik signalizacije izmeu neurona nazivamo volumna transmisija, a uloga koju ima je u modulaciji aktivnosti neurona i regulaciji molekularno-biokemijskih procesa u neuronu.
Na svakoj stanici (TNZ sl-7-1), pa tako i neuronu nalaze se u staninoj membrani brojni proteini koji imaju ulogu u procesima prepoznavanja (vanost u imunolokom sustavu), signalizaciji (receptori za razliite neurotransmitore i hormone), prijenosu tvari korz membranu (nosai ili ionski kanali). Posebno je vano spomenuti ionske kanale i receptore (TNZ sl-7-2,3,4,6,7,8,9,10). U kontekstu razumijevanja funkcije neurona posebno su vani o naponu ovisni natrijevi kanali (TNZ sl-7-6C). Ovisnost o naponu znai da potencijal membrane utjee na stupanj (i brojnost) njihove otvorenosti. Poveanjem potencijala membrane (pomicanjem prema pozitivnim vrijednostima) poveava se stupanj i broj otvorenih kanala. Kanali se u potpunosti otvore kada potencijal na odreenom dijelu membrane dosegne 40mV. Ukoliko se to dogodi na aksonskom breuljku otvaranje kanala odvija se po zakonu sve ili nita, tj. naglo se, i u potpunosti, otvore svi o naponu ovisni natrijevi kanali to dovodi do depolarizacije. Osim ovih kanala postoje i kanali receptori, a koji imaju vezno mjesto za neurotransmitor (sl. 6A,B, TNZ sl-7-6A). Vezanjem neurotransmitora za receptor mjenja se struktura receptora (konformacijske promjene), to omoguava prolaz ionima kroz receptor-kanal. Tipian primjer receptor-natrijski kanal je nikotinski acetilkolinski receptor. Treba spomenuti da osim ovog klasinog prikaza receptor-kanala postoje i ionski kanali koji su regulirani unutarstaninim signalom (sl 6A,C, TNZ sl. 7-7B;9-3,4), tzv. mehanizam drugog glasnika (tzv. second mesenger). U mehanizmu drugog glasnika signalna molekula (neurotransmitor, hormon) vee se za receptor koji se nalazi u staninoj membrani (sl. 7, TNZ sl-9-3,4). Ovo dovodi do konformacijskih promjena na receptoru od kojeg se odvaja G-protein ija je zadaa aktivacija enzima koji e potaknuti stvaranje druge (unutarnje) signalne molekule. Ova unutarnja signalna molekula aktivirati e dalje enzimske sustave koji mogu otvoriti (ili zatvoriti) ionske kanale na neuronu, ali takoer mogu imati i unutar stanine efekte u vidu regulacije drugih enzimskih sustava, ekspresije gena i slino. Na taj nain oni mogu poveati sintezu neurotransmitora, broj receptora, unutarstaninu koncetraciju kalcija i slino. Najpoznatiji primjer drugog glasnika (sl. 7B, TNZ sl24
9-3) je cikliki adenozin monofosfat (cAMP) koji nastaje nakon aktivacije enzima adenilat ciklaze (ona je drugi, sekundarni efektor) pod utjecajem aktiviranog G-proteina. Adenilat ciklaza prevodi adenozin trifosfat (ATP) u cAMP, koji kao drugi, sekundarni glasnik (prvi je nueruotransmitor) aktivira enzim protein kinazu koja regulira otvaranje kalcijevih kanala, a ima i druge unutarstanine efekte. Osim ovog postoje i drugi putevi drugog glasnika (TNZ sl. 12).
G proteini su heterotrimeri sastavljeni od tri podjedinice, alfa, beta i gama (TNZ sl-9-3,4). Alfa podjedinica vee GTP. Vezanje neurotransmitera na receptor vodi do aktivacije G proteina, npr., alfa podjedinica vee GTP u zamjenu za GDP, uzrokujui njegovo odvajanje od beta i gama podjedinice. Aktivirana alfa podjedinica djeluje izravno na kanal ili na enzim koji pokree sustav drugog glasnika. Unutranjim djelovanjem GTP-a unutar alfa podjedinice, GTP se sporom hidrolizom pretvara u GDP. Ovaj proces dovodi alfa podjedinicu u stanje visokog afiniteta prema beta i gama podjedinicama i njihovim ponovnim spajanjem zavrava se ciklus.
Specifinost neurona je u odnosu na druge stanice, to osim difuzno razbacanih receptora po cijeloj povrini, ima mjesta posebno velike gustoe specifinih vrsta receptora (specifinih za tono odreenu signalnu molekulu; to znai da moe biti vie vrsta receptora prema mehanizmima njihovog djelovanja, ali koje prepoznaju jedinstveni signal, jedan neurotransmitor). Na takva mjesta najee pristupa akson koji izluuje neurotransmitor specifian za te receptore. Postojenje malog lokaliziranog mjesta izluivanja specifine signalne molekule sa jednog neurona na drugi, gdje se nalaze odgovarajui receptori, nazivamo sinapsa (TNZ sl-10-1A).
U presinaptikom djelu nalaze sa sinaptiki mjehurii. Vanu ulogu na sinaptikim mjehuriima ima sinapsin protein koji se regulira pitem kalcij ovisne fosforilacije (TNZ sl-10-3). Nakon fosforilacije sinapsin se odvaja od mjehuria i omoguava fuziju membrane sinaptikih mjehuria sa citoplazmatskom membranom, ana taj nain i oslobaanje neurotransmitora. Nakon fuzije sa presinaptikom membranom i izbacivanja neurotransmitora dolazi do obnavljanja sinaptikih mjehuria. Sinaptiki mjehurii mogu se grupirati u dvije glavne kategorije ovisno o njihovom pojavljivanju pod elektronskim mikroskopom (sl. 9C): elektron-lucent (prozirni) elektron-dense (gusti)
ujedno najrasprostranjeniji neurotransmitor u sredinjem ivanom sustavu, a GABA je najrasprostranjeniji inhibicijski neurotransmitor. Kod drugih neurotransmitora djelovanje ovisi o vrsti receptora koji se nalaze na postsinaptikom dijelu. Za vezanje svakog od neurotransmitora postoji vei broj receptora; tako npr. za dopamin postoje dvije velike grupe (sl. 9, TNZ sl-11-11), D1 koji aktiviraju adenilat ciklazu i D2 koji inhibiraju adenilat ciklazu. Na taj nain dopamin moe imati potpuno oprean efekt na neuron, ovisno o vrsti receptora koje se nalaze na postsinaptikom dijelu dopaminergike sinapse. Neurotransmiteri su molekule sintetizirane i otputene od neurona kako bi komunicirali sa ostalim stanicama. Danas je poznato preko 50 neurotransmitera. Mogu se podijeliti na: KLASNINI NEUROTRANSMITORI male signalne molekule, aminokiseline tj. njihovi derivati Acetilkolin (sl. 9, TNZ sl-11-8), Aminokiseline; u svakoj aminokiselini postoji amino grupa i karboksilna grupa: glutamat (sl. 10, TNZ sl-11-3), aspartat, GABA (sl. 10), glicin, taurin, Monoamini; prisustvo amino-grupe: kateholamini dopamin (sl. 9, TNZ sl. 11-11), noradrenalin i adrenalin (sl. 9, TNZ sl. 11-10); serotonin (sl. 9, TNZ sl-11-12); histamin. Peptidi su sastavljeni od specifinih sekvenci aminokiselina, primjer: substanca P, enkefalini, endorfini. Neurohormoni; Kao posebna skupina mogu se opisati neurotransmitori koji ne sudjeluju u komunikaciji izmeu neurona, ve posreduju u slanju signala sa neurona na druge stanice u tijelu (TNZ sl. 9-1). Treba spomenuti da je zavrni motoriki neuron prvi primjer u kojemu se kao postsinaptiki dio nalazi druga stanica, a ne neuron (sl. 10-7). Meutim, u ovom sluaju postsinaptiki dio (posebno oblikovani dio miinih stanica) toliko nalikuje postsinaptikom dijelu nekog neurona, tako da se govori o neuromiinoj sinapsi, te se tu ne radi o pravom primjeru hormonskog djelovanja. Prvi primjer djelovanja koje nalikuje neurohormonskom su neuroni autonomnog (vegetativnog) sustava (simpatikus i parasimpatikus) u kojem neuroni koji pristupaju na organe koje inerviraju (dolaze iz ganglija smjetenih izvan sredinjeg ivanog sustava), izbacuju neurotransmitor (adrenalin i acetilkolin) u samo tkivo, te on tako difundira do stanica veui se za receptore koji se difuzno nalaze na njima (TNZ sl-13-3). Pravi primjer da autonomni sustav djeluje hormonski je sluaj stanica sri nadbubrene lijezde (TNZ sl-13-3). Stanice sri nadbubrene lijezde zapravo su neuroni, te se moe kazati da je sr nadbubrene lijezde perifereni simpatiki ganglij. Ove stanice izbacuju adrenalin i noradrenalin izravno u krv, te on putem krvotoka dolazi do ciljnih stanica.
Elektron-lucent mjehurii su manje veliine (30-60 nm) i sadre acetilkolin ili aminokiselinu kao neuroprijenosnici.
Elektron-dense mjehurii proteu se od 30 do 160 nm u dijametru i sadre katekolamine ili peptide . Na elektronsko mikroskopskoj slici mogu se takoer razaznati dvije vrste sinapsi prema gustoi presinaptikog i postsinaptikog dijela (TNZ sl-10-2D,E). Asimetrine sinapse (tip I) imaju deblje postsinaptiko zgusnue, iru sinaptiku pukotinu i okrugle presinaptike mjehurie (TNZ sl-102D). One su po funkciji najee ekscitacijske. Simetrine sinapse (tip II) imaju tanje postsinaptiko zgusnue, jednake debljine kao i presinaptiko, sa pukotinom manje debljine i ovalnim sinaptikim mjehuriima (TNZ sl-102E). Ovakve su sinapse po funkciji inhibicijske. Na tijelu neurona iskljuivo se nalaze simetrine sinapse, a na dendritima prevladavaju asimetrine (TNZ sl-102A,B,C). Tipian primjer koji sinapsi koje odgovaraju svim elementima tipa I jesu glutamatske (sl. 9A, TNZ sl. 10-3), a tipa II GABA-ergike (gamaaminomaslana kiselina)(sl 10B). Ova dva transmitora su ujedno i jedini kojima se uvjek moe pridruiti jedna funkcija, glutamatu ekscitacijska, a GABA-i inhibicijska. Glutamat je
U punom pravom smislu rijei neurohormoni su peptidi koji se izluuju iz hipotalamusa u lokalni hipotalamo-hipofizni krvotok kako bi regulirali izluivanje hormona prednjeg renja hipofize (TNZ sl-39-3,4). Dva hormona, oksitocin i vazopresin, izravno se iz hipotalamusa ubacuju u krvotok i putuju do ciljnih organa (bubrega, dojke, maternice).
No pojam neurohormona (neurosekrecije) poinje se ljuljati otkriem peptida koji se izluuju u cerebrospinalnu (modanu) tekuinu, kao i pojavom da peptidi i klasini neurotransmitori u samom ivanom sustavu djeluju vie volumnom (difuznom) neurotransmisijom, a ne specifino putem sinapse.
Uloga neurohormona, tj. sekrecije mimo sinapsi vana je za modulaciju aktivnosti neurona putem regulacije koliine neurotransmitora i broja receptora, kao i drugih biokemijsko-molekularnih zbivanja u neuronu. To se moe slikovito pojmiti kao njegovanje u cilju bolje pripremljenosti pred posao koji se treba obaviti (TNZ sl-9-12, box 9-4). Kod pojma modulacije treba razlikovati logistiku pripremu neurona, u vidu regulacije sinteze neurotransmitora, receptora, te kontrolu biokemijsko molekularnih zbivanja na neuronu. 25
Ovdje je zapravo rije o pravoj modulaciji neuralne aktivnosti, jer se izravno uope ne mijenjaju elektrokemijski parametri, ali se mijenja razina ope biokemijske aktivnosti neurona, a to se neizravno odraava na njegovo elektrokemijsko funkcioniranje. Drugi vid modulacije odnosi se na facilitaciju ili inhibiciju neurona kako bi se olakala ili oteala pojava akcijskog potencijala (sl. 3D,4A, TNZ sl-19-1,2,3). Tu se zapravo radi o pojavi ekscitacijskih ili inhibicijskih poststinaptikih potencijala, dakle izravnom utjecaju na elektrokemijsko stanje, sa ciljem reguliranja amplitude i frekvencije aktivnosti neurona. Trei vid modulacije odnosi se na modulaciju aktivnosti pojedinanih sinapsi, u vidu presinaptike inhibicije ili facilitacije, ali i drugih molekularnih dogaanja koje mogu uslijediti (TNZ sl-10-10). Nakon to je neurotransmitor djelovao, dolazi do njegove inaktivacije. Inaktivacijea se moe odvijati putem enzima u sinaptikoj pukotini, povrata (reuptake) u presinaptiki dio ili glija stanice (sl. 9,10, TNZ sl-3,8,10,11,12). AKSONSKI TRANSPORT Svaki klasian neurotransmitor pokazuje specifian put sinteze, bez obzira na zajednike dijelove puteva (sl. 9,10, TNZ sl-3,8,10,11,12). Zbog toga dokazivanjem specifinog enzima potrebnog za sintezu odgovarajueg neurotransmitora, zapravo se dokazalo postojanje neurotransmitora u neuronu. U procesu neurotransmisije svaki korak od sinteze do razgradnje (recirkulacije) moe biti poremeen, a isto se koristi i u neurofarmakologiji kako bi se odgovarajui poremeaji otklonili ili kompenzirali (terapija psihoza, psihoneuroza i slino) (TNZ sl-3,5,8,10,11,12). Ono to je vano za sintezu neurotransmitora, ali i drugih metabolikih procesa je da se sinteza ne moe vriti u aksonu i presinaptikom aksonskom zavretku, jer akson ne sadri ribosome (sl. 1B,C,8A). Sinteza proteina, te sintaza peptidnih neuroprijenosnika odvija se u tijelu i povremeno u dendritima u vrijeme dok se tamo nalaze poliribosomi. Molekule sintetizirane u dendritima transportiraju se do njihovih mjesta djelovanja (otpusna mjesta za peptide) dendritikim i aksonskim transportom. Poliribosomi su esto smjeteni na poetku dendritinih trnova (spina), poglavito tijekom sinaptogeneze. Kako bi se tvari transportirale do najudaljenijih dijelova aksona (sl. 8), a to je udaljenost ponekad vea i od 1 metra, postoje mehanizmi transporta prema kraju aksona (anterogradni) i od kraja prema tijelu aksona (retrogradni transport). Mehanizam za proteinsku sintezu nije prisutan na aksonskim terminalima. Zato se proteini i membranski dijelovi sintetizirani u somi moraju transportirati do aksonskih terminala. Ovaj proces se naziva anterogradni aksonski transport(sl. 8B, TNZ sl-6-17). On moze biti brz (100 do 400mm
dnevno) ili spor (0.2 do 1mm dnevno). Peptidni neurotransmiteri, kao i enzimi potrebni za sintezu maih neurotransmitera (amina i aminokiselina), te membranskih proteina prenose se anterogradnim aksonskim transportom. Citoskeletalni proteini (mikrotubuli, proteini intermedijarnih filamenata) i drugi citoplazmatski proteini transportiraju se anterogradnim aksonsim transportom. Recikliranje membranskih proteina od aksonskih terminala do some se odvija retrogradnim transportom(sl. 8C, TNZ sl-6-17). Retrogradni transport se odvija brzinom od 200 do 300mm dnevno. Proteini se tada rastapaju lizosomskim enzimima. Molekule koje se otpustaju iz okolnih stanica mogu biti pokupljene od aksonskih terminala i transportirane u tijelo. Ovo je slucaj s NGF (Nerve Growth Factor) ili s molekulama koje se koriste u retrogradnim istrazivanjima praenja neuronskih puteva, a kao sto je HRP, hrenska peroksidaza (horseradish peroxidase).
Mikrotubuli su dio neuronskog citoskeleta (sl. 1b;C,D, TNZ sl-616,17). Formirani su od heterodimer alfa i beta-tubulina (MW od svakog monomera je otprilike 50000). Globalni heterodimeri polimeriziraju se u oblik protofilamenata. Asocijacija 13 protofilamenata formira zid svakog mikrotubula. Mikrotubuli imaju dijametar od otprilike 25nm i ima ih u aksonima i dendritima.Mikrotbuli su udrueni sa ostalim proteinima zvanim MAP (mikrotubuli-udrueni proteini): to su tau proteini (molekularne teine od otprilike 60000), kojih prvenstveno ima u aksonima,i vie molekularne teine MAP (200000 do 300000).U postmitotikim stanicama poput neurona, mikrotubuli igraju ulogu u intracelularnom transportu, to je potkrijepljeno injenicom da odreene molekule koje naruavaju strukturu mikrotubula oteuju intracelularni transport. Primjeri takvih lijekova su citostatici vinkristine,vinblastin i kolhisin. Neurofilamenti pripadaju grupi srednjih filamenata (sl. 1b;C,D, TNZ sl-6-16,17); oni imaju promjer od 10nm i tvore ih tri vrste proteina sa molekularnom masom od otprilike 60000, 140000, i 130000. Protein od 60000 ini jezgru neurofilamenata, dok ostala dva tvore bone strane. Te bone strane reguliraju meudjelovanja neurofilamenata sa ostalim citoskeletalnim elementima poput mikrotubula. Neurofilamenata ima vie nego mikrotubula u velikim aksonima, dok u malim aksonima i dendritima vrijedi obrnuto. Osim to vre interakciju sa mikrotubulima, neurofilamenti daju strukturalnu krutost neuronima. Glija stanice takoer posjeduju odreene tipove neurofilamenata sainjene od vimentina (molekularna masa 53000) ili od proteina specifinog za odreene astrocite po imenu Glial Fibrilary Acidic Protein (GFAP, sa molekularnom masom od otprilike 50000). Abnormalnosti u strukturi neurofilamenata i reaktivnosti na histoloko bojenje (npr. redukcijsko bojenje srebrom) posebno u neokorteksu su karakteristine za Alzheimerovu bolest. Ostala oboljenja ivanog sustava mogu pokazivati abnormalnosti neurofilamenata.(npr. Downov sindrom, amiotrofina lateralna skleroza).
Kao to je to bilo prije navedeno akson je dio neurona koji prenosi ivani signal (sl. 1, TNZ sl-61). Za neke neurone potrebno je posebno brzo prenoenja, pa su oni izolirani sa posebnom, mijelinskom ovojnicom (sl. 1C). Mijelinizirani aksoni su okrueni mijelinskim plahtama proizvedenim u Schwannovim stanicima koje se nalaze u perifernom ivanom sustavu i oligodendrocitima u sredinjem. Jedna Schwannova stanica pokriva otprilike 1mm2 aksonske povrine i moe proizvesti do 300 koncentrinih slojeva mijelina. Suprotno tome oligodendrociti opskrbljuju mijelinom vei broj neurona (do 50 u vidnom ivcu). Mijelinizirani 26
dijelovi aksona su isprekidani nemijeliniziranim segmentima od oko 0.5 mikrometra u duini, nazvanim Rannevierova suenja. Ta suenja obogaena su elektrino nabijenim natrijevim kanalima i jednim tipom kalijevih kanala (brzi tip). Internodalni segment je obogaen kalijevim kanalima drugog tipa (spori tip) Mijelinska ovojnica smanjuje efektivni membranski kapacitet i sprijeava trenutno curenje iz aksona; akcijski potencijali se prenose od Ranvierovih suenja do slijedeeg suenja, to se naziva
skokovito provoenje. Prema tome mijelinizacija uvelike poveava brzinu provoenja akcijskog potencijala sa some kroz akson. Nasuprot tome elektrino nabijeni Na+ ioni su podjednako raspodijeljeni du nemijeliniziranih aksona, omoguavajui morfofunkcionalnu korelaciju neskokovitom provoenju akcijskog potencijala u ovom tipu aksona. Brzina provoenja varira od 10 do 60m/s za mijelinizirani akson i od 0,2 2m/s za nemijelizirani akson.
POGLAVLJE 3
MORFOLOGIJA IVANOG SUSTAVA
Zdravko Petanjek, Mario Vuki
Slika 14 Prikazani su stadiji od oplodnje do stvaranja blastociste. Cjelokupni SS (sredinji ivani sustav) razvija se iz osnovne neuralne cijevi. Razvoj neuralne cijevi zapoinje vrlo rano, ve tijekom treeg tjedna embrionalnog ivota (embrionalni tjedan: razdoblje od zaetka- oplodnje; obino 2 tjedna nakon menstruacije). U prvim danima nakon oplodnje stanice embrija se intenzivno dijele stvarajui jednu strukturu loptastog oblika koja se zove blastula (slika 14). U blastuli stanice su morfoloki nediferencirane, to znai da izgledom potpuno nalikuju jedna drugoj. Prva diferencijacija stanica zapoinje tijekom drugog tjedna embrionalnog tjedna, te nastaju tri osnovne vrste stanica: ektodermalne, mezodermalne i endodermalne stanice. Svaka od tih stanica oblikuje po jedan embrionalni listi. Ektoderm sa vanjske strane oblae cijeli embrij i iz njega se razvija koa sa svojim derivatima. Endoderm je smjeten u unutranjosti embrija, to je zapravo cijev iz koje se razvija probavni sustav sa svojim derivatima (organima, krvnim ilama itd.). Ta cijev ima gornji otvor odgovara ustima i usnoj upljini, i donji otvor koji odgovara zavretku debelog crijeva anusu. Na mjestu ovih otvora endoderm granii s (prelazi u) ektodermom. Izmeu ektoderma i endoderma nalazi se mezoderm iz kojeg se razvijaju miii i vezivno tkivo. Neuralna cijev razvija se iz ektoderma i to na nain da izmeu 14 i 16 dana embrionalnog ivota na leima embrija (stranjadorzalna strana) u srednjoj liniji (od vrha glave do repa, trtice) dolazi do zadebljanja ektodermalnih stanica i stvaranja lijeba Taj se lijeb protee od tjemena do trtice u srednjoj liniji lea i i naziva se neuralni lijeb. Na prijelazu neuralnog lijeba u preostali (pravi) ektoderm nalazi se neuralni greben. Neuralni se lijeb polako utire u dubinu i ulazi u mezoderm, odvaja se od ektoderma, te se zatvara i nastaje neuralna cijev. Na mjestu iznad neuralne cijevi dolazi do spajanja dva ruba ektoderma. Na taj nain neuralna cijev se nalazi potpuno
okruena mezodermom neposredno ispod sredinje linije u stranjem dijelu tijela (leima). Iz neuralne cijevi se razvija cjelokupni SS (mozak i lena modina). Iz upljine neuralne cijevi nastaju modane komore i sedinji kanal kraljenike modine. Stanice neuralnog grebena takoer ulaze u mezoderm i iz njih se razvija periferni ivani sustav (periferni gangliji i dislocirani neuroni u stijenci organa, npr. crijevima). PREGLED MORFOLOGIJE MOZGA SS se sastoji od mozga i kraljenike modine. Mozak (encephalon) morfoloki se dijeli na veliki i mali mozak i modano deblo. Veliki mozak (cerebrum) ispunjava prednju, srednju i gornji dio stranje lubanjske jame. Mali se mozak (cerebelum) nalazi u donjem dijelu stranje lubanjske jame odijeljen od velikog mozga duplikaturom tvrde modana ovojnice, tentorijem. Modano je deblo (truncus cerebri) dio mozga smjeten na bazi. Funkcionalno su svi dijelovi mozga povezani meusobno i s kraljenikom modinom u cjelinu. Budui da je ivano tkivo koje tvori SS vrlo njeno i osjetljivo na mehanike sile, zatieno je tvrdim kotanim oklopom koji oblikuju lubanja i kraljenica. Na tom kotanom oklopu nalazi se mnogo otvora kroz koje prolaze ivci i ile. ivci koji ine periferni S odlaze ili prema organima ili dolaze od organa u SS. Cereberum ine dvije hemisfere (polutke), komisuralni snopovi (veu hemisfere) i diencephalon (meumozak). U modanim hemisferama razlikujemo modanu koru (oblikuje vijuge i renjeve), subkortikalnu bijelu tvar i subkortikalne ganglije. Diencefalon ine epithalamus, thalamus, hypothalamus i subthalamus. Modano deblo (truncus cerebri) ine srednji mozak (mesencephalon), most (pons) i produena modina (medulla oblongata). Mali mozak (cerebellum) se sastoji od hemisfera, vermisa i dubokih jezgri.
27
MORFOLOGIJA POJEDINIH DIJELOVA MOZGA U CIJELINI Medula oblongata je dio mozga izmeu medulle spinalis (kaudalno) i ponsa (rostralno). Sredinji i dorzalni dio medule oblongate ini tegmentum koji sadri retikularnu formaciju i jezgre modanih ivaca. Na bazalnoj strani medule oblongate nalaze se uz medijalnu liniju dva parna izboenja, piramide. Na granici prema meduli spinalis piramide se
ukrtuju. Laterarno od piramida nalaze se jo dva para izboenja olive. Na bazi medule oblongate izlazi 12 (hipoglosus), 11 (akcesorius), 10 (vagus), 9 (glosofaringeus) modani ivac. Na dorzalnoj povrini medule oblongate nalazi se u donjem dijelu dva para izboenja (tuberculum nuclei gracilis i cuneati), a u gornjem dijelu se otvara u etvrtu modanu komoru (fossa rhomboidea) koju omeuju donji kraci malog mozga.
Laterarno od talamusa je kapsula interna u koju ulaze masivni snopovi. Treba spomenuti kako u razvojnom smislu globus palidus pripada takoer diencefalonu, iako se jo uvijek esto opisuje kao bazalni ganglij telencefalona. U funkcionalnom smislu globus palidus, kao i retikularne jezgre talamusa pripadaju subtalamusu.
BAZA MOZGA I MEDIOSAGITALNI PRESJEK

Obratitet panju na slijedee: - gdje su granice pojedinih djelova mozga, - koje su najkarakteristinije oznake za pojedine dijelove mozga, - kakav je kontinuitet ventrikularnog sustava, - kakav je kontinuitet pojedinih struktura BAZA MOZGA Na rostralnom diielu baze mozga vidimo samo pojedine strukture frontalne (eone) renjeve telencefalona: cerebralnih hemisfera to su odjeljeni dubokom pukotinom (fisssura longitudinalis cerebri). Iza frontalnih renjeva na bazi mozga su vidljivi i temporalni renjevi. Uz samu fisuru longitudinalis cerebri je po jedna ravna vijuga frontalnog renja gyrus rectus. Laterarno omeenje girusa rektusa je njuna brazda, sulcus olfractius u koji je uloen njuni traak, tractus olacturius. Njuni traak je rostralno proiren u bulbus olfactorius i kaudalno prelazi u trokutasto izdignuto polje, trigonium olfactorium. Bulbus, traktus i trigonum olfactoirum pripada njunom dijelu telencefalona rhinencefalonu. Iza trigonum olfactorium nalazi se sivo polje izreetano brojnim rupicama supstantia perforata anterior. To polje kaudalno dopire do vidnog snopa, tractus opticus. Tractus opticus oznaava granicu prema diencefalonu. Tu granicu u medijalnoj liniji ini hijazma optikum. Tractus olfactorius i nervus opticus u klasinoj se anatomiji definiraju kao prvi i drugi modani ivac, iako se zapravo radi o modanim putevima (oni se razvijaju iz neuralne cijevineuroektoderma). Diencephalon: Tractus opticus i chasima opticum pripadaju hipotalamusu a to je jedini dio diencefalona to se vidi na bazi mozga. Iza hijazme vide se i ostali dijelovi hipotalamusa: tuber cinereum s ljevkastim izdankom, infundibulom. Sa stranje strane tuber cinereuma su dva okrugla tjeleca, corpora mammilliaria. Stranji rub mammilnih tijela oznaava granicu prema mezencefalonu. Mezencephalon (srednji mozak): Na bazi mozga vide se dvije strukture mezencefalona: modani kraci (crura cerebri) i izmeu njih je interpendunkularna udubina, fossa interpeduncularis. Uz medijali rub krura cerebri izlazi nervus oculomotrius, tei modani ivac. etvrti modani ivac, n. trochlearis, izlazi na dorzalnoj strani mozga ali dolazi na bazu izmeu medijalnog ruba temporalnog renja i prednjeg ruba ponsa. Pons (most) je iroko podruje poprenih snopova vlakana, see kaudalno do piramide i izlazita nervusa abducensa. Lateralno pons prelazi u srednje krakove malog mozga, penduculi cerebellares medii. Na prednjem podruju ovih krakova izlazi nervus trigeminus, peti modani ivac. Kaudalno od ponsa je medulla oblongata koju poznajemo po izboenjima piramida madijalno i oliva laterarno. Izmeu ponsa i piramide izlazi n. abducens, esti modani ivac. U uglu izmeu ponsa, malog mozga i medule oblongate (pontocerebelarni kut) izlaze nervus facialis i nervus statoacusticus. Izmeu olive i piramide izlazi nervus hypologlussus. Mali mozak okruuje medulu oblongatu (nalazi se dorzalno od medule!). Vermis maloga mozga skriven je u medijalnoj liniji, a vide se dvije hemisfere s krakteristinim vijugicama. Od manjih dijelova malog mozga lako se uoava flokulus i tonzile, koji se nalaze neposredno uz medullu oblolongatu.
Pons; bazalni dio ine iroki popreni i uzduni snopovi vlakana, a dorzalni dio ponsa ini tegmentum. Popreni snopovi se suzuju u srednje krakove
malog mozga (penduculi cerebellares meedii). Tegmentum ponsa oblikuje rostralno podruje rombine udubine (rombina udubina ini dno 4. modane komore). Pons sadri jezgre 8 (vestibulokohlearis/statoakustikus), 7 (facijalis), 6 (abducens), 5 (trigeminus), modanog ivca i mnogobrojne jezgre ponsa (nucleis pontis). Na granici meule oblongate i ponsa izlazi horizontalni niz ivaca (6, 7, 8) dok 5. modani ivac izlazi kroz poprene snopove ponsa.
Mesencephalon (srednji mozak); bazalnu stranu ine snani modani krakovi (crura cerebri). U sredini je tegmentum u kojem se nalaze nukleus ruber i nukleus niger, kao i druge dopaminergike jezgre. Dorzalni dio ini tectum (lamina tecti) koji sadri etri kvrice pa se i naziva lamina quadrigemina. Dvije gornje kvrice pripadaju vidnom, a dvije donje slunom sustavu. Ventrikularni sustav je u podruju mezencefalona suen u uski prolaz, aquaeductus cerebri. Na bazi
mezencefalona izlazi 3 (okulomotorius) modani ivac. Sredinji dio mezencefalona ini tegmentum koji sadri jezgre 4 (trohlearis) i 3 modanog ivca, projekcijske putove i velike jezgre (nucleus niger i nucleus ruber).
Cerebellum (mali mozak) ine dvije hemisfere, sredinji dio (vermis), subkortikalna bijela tvar i duboke (subkortikalne) jezgre. Povrina hemisfera je izbrazdana karakteristinim vijugicama. Mali
mozak je povezan: 1. s medulom oblongatom preko donjih krakova (penduculi cerebellares inferiores). 2. s ponsom preko srednjih krakova (penduculi cerebellares medii) i 3. s mezencefalonom preko gornjih krakova (penduculli cerebellares superiores). Preko tih snopova mali mozak prima ulazne (aferentne) putove iz receptora (posebno informacije iz miia) kao i motornih podruja mozga i alje izlazne (eferentne) putove za regulaciju motorikih aktivnosti. Mali mozak je smjeten na krovu etvrte modane komore.
Diencephalon; bazalni dio ini hipotalamus i subtalamus. Na hipotalamusu razlikujemo mamilarna tijela
(kaudalno), tuber cinerum (u sredini) i optiku hijazmu (rostralno). U podruju hipotalamusa je dno tree modane komore. Hipotalamus je znaajan za integraciju vegetativnih, neuroendokrinih i aktivacijskih funkcija kao i za emocionalno ponaanje. Subtalamus je nastavak tegmentuma mezencefalona. Sadri vane nesvjesne motorike putove i jezgre, a nalazi se izmeu talamusa i modanih krakova (crura cerebri) a vidi se samo na presjenom mozgu.
Dorzalni dio diencefalona epitalamus. Talamus je velika,
ine
talamus
parna struktura jajolika oblika. Medijalna povrina talamusa omeuje treu modanu komoru, rostralni kraj omeuje interventrikularni otvor a kaudalni kraj talamusa izbouje se kao pulvinar talami.
MEDIOSAGITALNI PRESJEK Telencefalon: Zauzima najvei dio presjeka. Sve vijuge i brazde (kora mozga) pripadaju telencefalonu. Ako slijedimo medijalnu povrinu 28
telencefalona odozgo prema dolje u sredinu nailazimo na veliku plou komisurnih vlakana, corpus callosum. Ta velika komisura pripada telencefalonu. Uz korpus kalozum pripaja se snop vlakana formix. Diencefalon: Na sredini presjeka, ispod korpusa kalozuma i forniksa nalaze se talamus i hipotalamus a odjeljuje ih plitka brazda, sulcus hypothalamicus. Hypothalamus se protee do baze mozga (do ventralne povrine). Thalamus i hypothalamus ine laterarni zid tree modane komore (ventriculus tertius). Ta komora je presjeena na pola kod mediosagitalnog reza.
Mezencefalon: Mezencefaon prepoznajemo dorzalno po ploi, lamina tecti, na kojoj razlikujemo dva izboenja, colliculus superior et inferior. Ventralni dio mezencefalona je tegmentum a u sredini je uski kanal, aquaeductus cerebri. Pons i medulla oblongata: Dno etvrte modane komore ini pons (rostralno) i medula oblongata (kaudalno). Pons prepoznajemo po irokoj izboenoj bazi. Medula oblongata je nejkaudalniji dio mozga, ima oblik konusa, a u sredini sadri snop bijele tvari.
ANATOMIJA POJEDINIH DIJELOVA MOZGA

KRALJENINA MODINA, MODANO DEBLO I MALI MOZAK MEUMOZAK, KRANJI MOZAK I SUSTAV MODANIH KOMORA
Pokuati nauiti neuroanatomiju iz knjige je isto kao i pokuaj da se zemljopis naui iz cestovne karte. Tako npr., moete saznati da je Osijek udaljen od Zagreba 250-280km, ovisno o nainu vonje, te da u njega moete stii kombinacijom autoputa preko Slavonskog Broda i magistralne ceste preko akova, ili pak magistralnom cestom preko Bjelovara, Virovitice i Naica. Najvie to moete funckionalno pretpostaviti iz karte je da e te koristei autocestu do Osijeka doi za 3 sata, a magistralom preko Virovitice trebati e Vam oko 4,5 sati. Prouavajui neuroanatomiju na taj nain doi ete do slinih spoznaja; septalno podruje udaljeno je od amigdala oko 2-4cm, a glavni put vodi zaobilazno preko strije terminalis (oko talmusa i kroz krov etvrte modane komore). No tamo se moe stii i preicom preko ventralnog amigdalofugalnog puta. Ipak, teko mi je povjerovati da se na ovaj nain kod bilo koga moe pobuditi interes za grau i funkcionalnu organizaciju mozga, pa se stoga i neemo u ovim poglavljima baviti takvim detaljima. Graa mozga biti e prikazana vrlo openito, iako e se princip grae modane kore, te osnovna organizacija veza limbikog sustava morati savladati vrlo detaljno. Takoer, praktinom vjebom upoznati e te osnovne dijelove mozga, a kasnije emo u tu svrhu koristiti neurohistolokim metodama obraene dijelove mozga.
1. Svaki dio ivanog sustava ima specijaliziranu funkciju, iako dijelovi moraju raditi zajedno da bi "stvorili" ponaanje. Oteenje u razliitim dijelovima ivanog sustava dovodi do razliitih oblika poremeaja ponaanja. 2. Kora velikog mozga je najvea struktura sredinjeg ivanog sustava, te sudjeluje u interpretaciji senzibilnih informacija i planiranju motorikih radnji. 3. Postoji mnotvo istraivakih tehnika koje mogu ukazivati na to kako aktivnost razliitih dijelova mozga utjee na ponaanje. 4. Osnovna podjela ivanog sustava u vertebrata definira dvije velike cjeline: sredinji ivani sustav i periferni ivani sustav. Temeljni dijelovi sredinjeg ivanog sustava su: kraljenina modina, modano deblo sa malim mozgom, meumozak i kranji mozak. 5. Na svakom segmentu kraljenine modine izlazi (tj. ulazi) po jedan par senzibilnih snopova (senzibilni korijen) i izlazi jedan par motorikih snopova (motoriki korijen), koji se na svakoj strani ujedinjuju u spinalni ivac. Tako postoji 31 par spinalnih ivaca. Snopovi aksona u bijeloj tvari prenose senzibline informacije u mozak i donose motorike zapovijedi iz mozga. 6. Autonomni ivani sustav sastoji se od parasimpatikusa i simpatikusa. Veina parasimpatikusa nalazi se u modanom deblu i putem ivca lutalice (vagusa) inervira gotovo cijelo tijelo (osim polovice mokranog i cijeli genitalni sustav), a simpatikus se nalazi iskljuivo u kraljeninoj modini. Simpatikus veinom aktivira razliite organske sustave, a parasimpatikus usporava njihov rad. Uz neke manje iznimke, prava je iznimka probavni sustav gdje se deava upravo obrnuto. 7. Modano deblo je neto sloenija struktura od kraljenine modine. Jezgre modanih ivaca funkcionalni su nastavak sive tvari kraljenine modine, te u njima zapoinju (ili zavravaju) aksoni koji tvore 12 pari modanih ivaca (tj. 10 pari, jer su 1 i 2 modani ivac zapravo modani putevi). Osim toga, u modanom deblu nalaze se i strukture (jezgre) koje vre viu kontrolu nad autonomnim visceralnim sustavima (tzv. centri za disanje, rad srca, kontrolu probavne aktivnosti i slino). Takoer, tu se nalaze i funkcionalno vie jezgre motorikog i senzibilnog sustava (npr. nukleus ruber i niger, olivaris inferior, pontis itd). Vana uloga modanog debla je i u tome to se u njemu nalaze sustavi za kontrolu prijenosa boli, te aktivaciju ostalih dijelova sredinjeg ivanog sustava (centri za regualciju budnosti i spavanja, te regulaciju koncentracije i panje). 8. Uloga malog mozga je da prikuplja senzibilne informacije sa periferije (poglavito one koje se odnose na stav i poloaj tijela, tj. stupanj aktivacije miia), te da prema dobivenim podacima iz velikog mozga o tome to mozak planira uiniti izrauna moguu greku, te preko odgovarajuih motorikih struktura modanog debla poalje informaciju na donje motoneurone u svrhu ispravljanja greke prije nego do nje i doe (tzv. kontrola prema naprijed). 9. Meumozak se sastoji od talamusa, hipotalamusa, epitalamusa i subtalamusa. Najvea strutkura je talamus koji je sastavljen od mnotva razliitih jezgara koje su najveom dijelom bogatim 29
recipronim vezama u kontaktu sa korom velikog mozga. Veina kortikalnih podruja prima bogate projekcije iz specifine talamike jezgre. Hipotalamus nadzire rad hipofize, te drugih endokrinih ljezda, kao i autonomnog sustava. U epitalamusu se nalazi epifiza koja znaajniju ulogu ima iskljuivo u djetinjstvu. 10. Subkortikalne strukture kranjeg mozga su bazalni gangliji. Bazalne ganglije tvori neostrijatum (nukleus kaudatus i putamen), korpus amigdaloideum i globus palidus. Medijalni dio neostrijatuma (na prijelazu kaudatusa u putamen) definira se kao posebna struktura i naziva se nukleus akumbens septi (ventralni strijatum). Putamen i globus palidus esto se zajedniki nazivaju nukleus lentiformis. Meutim, bez obzira to su te dvije strukture anatomski smjetena tik jedna uz drugu, putamen i kaudatus predstavljaju zapravo jednu strukturu (bez obzira to su odvojeni kapsulom internom), dok je najvjerojatnije da putamen i palidus ne pripadaju istom dijelu mozga, jer se palidus razvija iz meumozga i zapravo ne spada u bazalne ganglije. U bazalne ganglije se ubraja i klaustrum, no on je zapravo dio modane kore smjeten unutar bijele tvari. KRALJENINA MODINA, MEDULLA SPINALIS Medulla spinalis je u odraslih osoba 4045cm dugi stup koji se protee od medule oblongate (odnosno od foramena magnuma) prema dolje do visine drugoga lumbalnog kraljeka. U ranom
embrionalnom razvoju kraljenina modina jednako je duga kao i kraljenica, ali kasnije zaostaje u razvitku u odnosu na kraljenicum pa kasnije modina see samo do drugog lumbalnog kraljeka. Ispod toga mjesta sljedi kao
njezin nastavak samo tanki koni, fillum terminale, koji ide sve do sakralnog kanala i tu sraste s periostom. Odgovarajui prvobitnom smjetaju kraljenine modine u embrija, dijeli se modina prema dijelovima kraljenice na vratni, pars cervicalis, grudni, pars thoracica i slabinski dio, pars lumbalis te na conus medullaris i filum terminale. Sreditem itave modine protee se kanal, canalis centralis koji se na donjem kraji modine proiruje u ventriculus terminalis. Od kraljenine modine odlazi 31 par spinalnih ivaca, kojij dijele medulu spinalis na odgovarajui broj segmenata. Iz svakoga segmenta izlaze prednji i stranji korjeni koji se tek kod intervertebralnog otvora udruuju u spinalni ivac. Na osnovu toga medula spinalis se dijeli na: 8 cervikalnih, 12 torakalnih, 5 lumbalnih, 5 sakralnih i 1 kokcigealni segment. Samo korjenovi prvog cervikalnog segmenta izlaze potpuno vodoravno, a preostali, to se vie pribliuju donjem kraju medule spinalis, imaju sve okmitiji smjer prema dolje. Najdonji su usmjereni potpuno okomito, pa lie na konjski rep te su nazvani cauda equina. Unutar bijele supstancije nalazi se siva supstancija medule spinalis koja je na poprenom presjeku nalik na leptira ili slovo H. Oba vertikalna kraka sive supstancije spaja commissura grisea, koja okruuje centralni kanal. Okomite krakove tvore columnae grisae anteriores i columna grisae posteriores, koje na presjeku izgledaju poput rogova pa se nazvane prednjim i stranjim rogom, cornu anterius i cornu posterius. Od visine samog cervikalnog do visine drugog lumbalnog segmenta nalazi se postranino od prednjeg stupa i malo straga, laterarni stup, columna lateralis koji je najrazvijeniji u trokalnom dijelu medule spinalis.
MODANO STABLO: MEDULLA OBLONGATA, PONS I MEZENCEFALON Zajednika svojstva (medulle oblongate, ponsa i mezencefalona) vana su kako bi se uoio kontinuitet struktura modanog stabla. Modano stablo ine tri odsjeka: 1. ventralni ili bazalni dio (basis); 2. Sredinji dio ili tegmentum i 3. Dorzalni dio ili tectum (dobro razvijen samo u podruju mezencefalona). Modano stablo se nalazi izmeu medule spinalis i velikog mozga (cerebruma) pa zbog toga dugi projekcijski putovi prolaze kroz tegmentum i bazu modanog stabla. Treba uiti da se unutar modanog stabla i skupina neurona (jezgre siva tvar) nastavljaju unutar tegmentuma od medule oblongate do diencefalona. To je prije svega retikularna formacija, zatim
funkcionalni nizovi jezgara modanih ivaca i neke specijalne jezgre u medijanoj liniji tegmentuma. Dno etvrte modane komore (fossa rhomboidea) pripada i meduli oblongati (kaudalni dio) i ponsu (rostralni dio).
MEDULLA OBLONGATA Medula oblongata je rostralno proirenje medule spinalis i izgleda kao odrezani stoac duljine oko 2.5 3cm. Na meduli moemo razlikovati bazalnu, lateralnu i dorzalnu povrinu. PONS Kaudalno pons see do medule oblongate, a rostralno pons sae do interpendunkularne udubine mezencefalona. Dorzalne granice ponsa nisu jasne jer pons nejasno prelazi u medulu oblongatu (kaudalno) i isthmus rhombencephali (rostralno). Laterarno pons prelazi u neobino debele snopove srednje krakove malog mozga (penduculi cerebellares medii) to ga povezuju s malim mozgom. Na presjeku kroz pons lako se uoava njegova dva temaljna dijela: bazalni dio (vantralno) i dorzalni dio (tegmentum).
DORZALNA POVRINA TEGMENTUMA MEDULE OBLONGATE I PONSA: ROMBINA UDUBINA (FOSSA RHOMBOIDEA) Cijelom opsegu dorzalne povrine ponsa i medule oblongate odgovara rombina udubina, fossa rhomboidea. Njezin rostralni dio (pars superior) i kaudalni dio (pars inferior) jesu sueni, a srednji je dio proiren prema laterarnom zatonu etvrte modane komore. Rombika udbina ini dno etvrte modane komore. Rombinu udubinu kaudalno omeuju pedunculi cerebellares inferiores koji divergiraju i usmjereni su od kaudalno prema rostralno. Rombinu udubinu rostralno
30
Bioloka 1 - PRIRUCNIK omeuju pedunculi cerebellares superiores koji izlaze iz malog mozga i konvergiraju prema rostralno. Pedunculi cerebellares medii odmaknuti su u stranu pa ne sudjeluju u omeenju rombine udubine. U rostralnom djelu rombinu udubinu pokriva velum medullare superius ploica razapeta izmeu pedunculi cerebelares superiores to izlaze iz malog mozga. Kaudalni dio krova romine udubine ini tela choroidea ventriculi quarti i velum medullare inferius. Velum medullare vee se za laterarni dio nodulus malog mozga i za pendeculus flooculi. Sredinom rombine udubine tee uzduno sulcus medianus i dijeli udubinu na dvije simetrine polovice. ETVRTA MODANA KOMORA, VENTRICULUS QUARTUS upljina rombencefalona proirena je u etvrtu modanu komoru, dno koje ini fosa romboidea. Kroz etvrte modane komore oblikuje rodtralno velum medullare superius, zatim fastigium i napokon kaudalno tela choroidea i plexus choroideus ventriculi quarti i iznad njih velum medullare inferius. Kroz aquaeductus cerebri koji se nalazi u podruju mezencefalona komunicira etvrta modana komora s treom modanom omorom. etvrta modana komora jedina od vertikularnog sustava komunicira sa subrahnoidalnim prostorom.
povezuju cerebulum s ostalim dijelovima mozga: prema mezencefalonu odlaze gornji kraci malog mozga, pedunculi cerebellares isuperiores. Prema ponsu odlaze najdeblji kraci, pendeculi cerebellares medii, a prema meduli oblongati odlaze donji kraci, pedunculi cerebellares inferiores. Najvei dio cerebeluma, to je izbrazdan uskim vijugicama, zauzimaju dvije parne hemisfere koje su u sredini spojene suenim i uvuenim neparnim dijelom, nazvanim vermis.
Na cerebulumu razlikujemo tri glavna podruja, odnosno renja: Lobus flocculonodularis (flokulonodularni reanj), lobus anterior (prednji reanj), i lobus posterior (stranji reanj). Flokulonodularni renji odgovara archicerebellumu, a funkcionalni naziv je vestibulocerebellum. Prednji renji (lobus anterior) naziva se paleocerebellum, a funkcionalni naziv je spinocerebellum. Stranji renji (lobus posterior) naziva se neocerebellum, dok je funkcionalni naziv pontocerebellum. MODANO STABLO KAO CJELINA MORFOLOKA SVOJSTVA 1. Tri temeljna odsjeka: A. ventralni ili bazalni dio (basis) sadri svjesne motorike snopove B. sredinji dio ini tegmentum C. dorzalni dio na krovu modanog stabla je tectum (ta se dio posebno opisuje samo u mezencefalonu) 2. Anatomski poloaj izmeu prozencefalona i medule spinalis 3. Kontinuitet jezgra (sive tvari) i putova (aksoni) od medule spinalis do diencefalona i telencefalona uz sukcesivno odvajanje i zavretak aksona. A. Kontinuitet sive tvari unutar tegmentuma: - funkcionalni nizovi jezgara modanih ivaca - retikularna formacija - jezgra medijane linije tegmentuma 3. Kontinuitet putova unutar tegmentuma: - senzibilni putovi (lemnicus madialis, spinotalamiki put i trigeminalni lemniskus) uzlazni - ekstrapiramidni motoriki putovi - nespecifini uzlazni putovi iz tegmentuma: serotoninegriki, dopaminegriki, noradrenegriki, acetilkolinegriki. TEGMENTUM: - KONTINUITET SIVE TVARI Zauzima centralno dorzalna podruja m. oblongate, ponsa i mezencefalona (izmeu baze i tektuma). Prema dorzalno tegmentum se nastavlja u diencefalon, i to tako da se medijalna podruja nastavljaju u hipotalamusu a lateralna podruja u subtalamus. Tegmentum dorzalno dopire do povrine ventrikularnog prostora u podruju rombine udubine (fossa rhomboidea). Tegmentum dopire bazalno do povrine mozga u trigonum lemnisci mezencefalona. U sastavu tegmentuma jesu: 1. jezgre modanih ivaca 2. retikularna formacija 3. projekcijski putovi 4. velike motorike jezgre (nu. ruber, nu. niger) 5. specijalne jezgre tegmentuma s dokazanim monoaminima (jezgre medijalne linije, nuclei raphe, ventralno tegmentalno podruje, locuss ceruleus).
MESENCEPHALON (SREDNJI MOZAK) Mezencefalaon se razvija iz srednjeg primarnog mjehuria. Osnova mezencefalona od poetka jednostavno zadebljava,a ventrikularni sustav se suava u uski aquaeductus cerebri (Sylvii). Ventralna granica mezencefalona see u medijanoj liniji od ponsa do mamilarnih tijela (hipotalamusa),a neto laterarnije crura cerebri bez jasne granice prelazi u diencefalaon. Dorzalno
mezencefalon epitalamusa. see od velum medullare superius do
Ventralnu povrinu mezencefalona oblikuju dva snana kraka, crura cerebri, to se prema naprijed razilaze i omeuju interpedunkularnu udubinu, fossa interpeduncularis. Dno interpendukularne udubine je izreetano rupicama za prolaz krvnih ila pa se naziva substantia perforata posterior. Uz medijalni dio krura cerebri iz
dubine interpedunkularne udubine izlazi 3. modani ivac, n. oculomotorius. Laterarnu povrinu mezecefalona oblikuje dio krura cerebri, a dorzalno od njih je trokutasto polje tegmentuma, trigonum lemnisci, a prema rostralno vidi se i izdueni snop brachium colliculi superioris.
Dorzalna povrina mezecefalona je karakteristina izgleda i ine ploe sive tvari, lamina tecti (quadrigemina) na kojoj se istiu etiri izboenja. Dva donja izboenja su colliculi inferiores, a dva gornja colliculi superiores.
Uz kaudalni rub donjih kolikula, a laterarno od kratkog i plitkog izduenog nabora (frenuluma) izlazi 4. modani ivac, n. trochlearis. Prema ratelarno i rostralno gornji kolikuli prelaze u uski snopi, brachium colliculi inferioris. Podruje rostralno od gornjih kolikula naziva se pretektalno podruje, a donji kolikuli prelaze u brachium colliculi inferioris.
CEREBELLUM (MALI MOZAK) Cerebelum se razvija iz dorzalnog dijela rombencefalona i to iz rombike usne. Cerebelum se nalazi na krovu 4. modane komore dorzalno od ponsa i medule oblongate. Dorzalno cerebelum je potpuno odvojen od velikog mozga i jasno ogranien kao samostalna tvorba. Bazalno cerebelum prelazi prema laterarno u cerebralne pedunkule a medijalno u vellum medullare superius i inferius bez otre granice. Pedunkuli
DIENCEFALON I TREA MODANA KOMORA Diencefalon je dio mozga smijeten izmeu mezencefalona i talencefalona. U njemu se nalazi trea modana komora koja je zbog razvitka ganglijskih masa dobila oblik uske sagitalne pukotine. U diencephalon spadaju. talamus, hipotalamus, subtalamus i epitalamus.
31
THALAMUS Talamus je parna, jajolika oblika tvorba to ini najvei dio diencefalona. Prednji kraj talamusa se slobodno izbouje kao tuberculum anterius thalami i omeuje interventrikularni otvor sa stranje strane. Stranji kraj talamusa je plosnat i izbouje se kao pulvinar thalami. Dorzalna povrina je slobodna i zaobljena i ini dno centralnog dijela lateralnih modanih komora. Medijalna povrina je slobodna i ravna a omeuje treu komoru.
Na presjeku kroz talamus vidljivi su traci bijele tvari, laminae medullares internae, to dijele talamus u tri vea temeljna podruja. Svako podruje sadri jednu ili vie skupina jezgara. Ta tri temeljna podruja jesu dorzomedijalno, prednje i lateralno podruje. Temeljna podruja dijelimo u manje teritorije a ove dijelimo na jezgre. Od temeljnih podruja samo lateralno podruje (najvee) dijelimo na ventralni i lateralni teritorij. Uz ve nabrojena velika podruja razlikujemo i dvije uske ploaste skupine jezgara: intralaminarne jezgre to se nalaze ukljuene unutar medularnih lamina i retikularni teritorij to se nalazi izmeu glavne mase talamusa i kapsule interne a nastavak je retikularne formacije. Prema izloenome moemo talamus podijeliti u est teritorija jezgara:
1.ventralni, 2. lateralni, 3. prednji, 4. dorzomedijalni, 5. intralaminarni, 6. retikularni Taj nain podjele je najjednostavniji jer se moe povezati s jednostavnom podjelom neuronskih veza talamusa.
HYPOTHALAMUS Hipotalamus se na bazi protee od optike hijazme do kaudalne granice mamilarnih tjeleaca. Rostralno prelazi bez otre granice u septo
mediobazalno podruje (gyrus diagonalis i substantia perforata anterior) i preoptiko podruje. Preoptiko podruje se rostralno protee do lamine terminalis i prednje komisure, a nalazi se u ravnini optike hijazme. I septalno i preoptiko podruje su derivati telencefalona. Prema kaudalno hipotalamus se nezamjetljivo stapa sa centralnom sivom supstancijom i tegmentumom mezencefalona. Talamus lei dorzalno od hipotalamusa, a subtalamika regija je lateralno i kaudalno. Hipotalamus ini zidove tree modane komore, ispod sulkusa hipotalamikusa. Hipotalamus istodobno ini dno tree komore u kaudalnom dijelu. Na ventralnoj povrini mozga iza optike hijazme smjeten je infundibulum na kojem je privrena hipofiza. Malo izboena regija iza infundibuluma je tuber cinereum. Corpora mamillaria se nalaze straga blizu fose interpedunkularis.
TELENCEFALON
REGIONALNO, AREALNO I MODULARNO USTROJSTVO MODANE KORE USTROJSTVO LIMBIKOG SUSTAVA 1. Neokorteks je sastavljen od est slojeva. Raspored neurona, te razvijenost odreenih slojeva stvara razlike u grai izmeu razliitih podruja mozga, pa govorimo o kortikalnim arejama. Svaka areja je zaduena za specifinu funkciju. Osim horizontalne (laminarne) organizacije, neuroni su organizirani u vertikalne stupie (kolumne), a koji zapravo predstavljaju osnovnu funkcionalnu jedinicu korteksa. 2. Korteks se moe podijeliti u nekoliko velikih renjeva; okcipitalni je mjesto primarno vezano uz vid, parijetalni uz somatski osjet, temporalni u obradu slunih informacija, te sloeniju obradu vidnih informacija, dok se u stranjem dijelu frontalnog renja planiraju motorike radnje. Vei, prednji dio frontalnog renja (prefrontalni korteks) pripada u asocijacijski korteks, te zajedno sa tromeom okcipitalnog, parijetalnog i temporalnog renja oznaava podruje vezano uz unutarnju reprezentaciju svijeta (osobnost). TELENCEFALON Telencefalon izgrauju dvije velike hemisfere i mali skriveni septalni dio. Na temelju razvojnih kriterija, unutranje slojevite grae i topografije, moemo svaku hemisferu telencefalona podijeliti u tri temeljna podruja: 1. lateralno, 2. limbiko i 3. mediobazalno podruje. Zbog specifine grae na bazalnom dijelu moe se izdvojiti i etvrti dio, rhinencephalon. Svako od tih podruja ima slijedee elemente: a) modanu koru (korteks), b) pripadajuu bijelu tvar i c) subkortikalne jezgre. 1.Lateralno podruje je najvee i to su svi renjevi (frontalni, temporalni, parijetalni i okcipitalni) sa svim vijugama i brazdama to ine glavnu povrinu hemisfera. a. Modana kora lateralnog podruja telencefalona je b. c.
neokorteks Pripadajuu bijelu tvar ine projekcijski putevi i to korona radiata i komisuralni putevi (corpus callosum) Subkortikularne jezgre latealnog podruja hemisfera ine corpus striatum (striatum + pallidus)
oznaava rubnu poziciju u hemisferama. Ako zamislimo sveukupni opseg hemisfere kao polukuglu postavljenu s konveksitetom prema lateralno onda na dorzalnom i bazalnom kraju (rubu) te polukugle nalazimo limbiko podruje. a. Modana kora limbikog podruja jest limbiki korteks a
prema grai ga dijelimo na arhikorteks i mezokorteks. Makroskopski limbiki korteks djeluje kao reanj pa ga opisujemo kao limbiki reanj. b. Pripadajuu bijelu tvar ine projekcijski putevi (forniks) asocijativno-projekcijski putevi (cingulum) i komisure (commissura hippocampi i dio komisure anterior) c. Subkortikalna jezgar limbikog podruja je amigdaloidna skupina jezgara (jedan dio!) 3. Mediobazalno podruje hemisfera je najmanje i na bazi mozga se vidi lateralno i rostralno od hijazme i traktusa optikusa, a prekriveno je vrhom temporalnog renja. Rostro medijalno prelazi u septalno i limbiko podruje. Modana kora mediobazalnog telencefalona je najjednostavije dvoslojne grae a naziva se paleokorteks. Pripadajua bijela tvar je vrlo oskudna. Subkortikularne sive mase ini dio dio amigdaloidnog kompleksa i substantia inominata (u dubini substancije perforate anterior!).
2. Limbiko podruje telencefalona vidljivo je samo na medijalnoj strani hemisfera i to oko korpusa kalozuma i diencefalona. Naziv limbiki
Lateralno podruje zauzima sveukupnu konveksnu (lateralnu) stranu velikog mozga, vei dio baze (lateralni dio baze, jer medijalno na bazi 32
nalazimo tzv. mediobazalni telencefalon) i vei dio medijalne strane velikog mozga (dorzalno od limbikog podruja). Polutke velikog mozga imaju etiri renja, odijeljena osnovnim brazdama. To su eoni, tjemeni, zatiljni i sljepooni reanj (lobus frontalis, lobus parietalis, lobus occipitalis i lobus temporalis), a kao peti reanj i otok (insula). On lei
u dubini lateralne modane brazde, pokriven s operculom frontale, operculum frontoparietale i operculum temporale. eoni reanj lei posve sprijeda. On see prema natrag do osnovne primarne brazde, koju zovemo sulcus centralis (Rolandi). Iza centralne brazde slijedi prema natrag tjemeni reanj, odijeljen incizurom preokcipitalis (parijetookcipitalis) od zatiljnog renja, koji lei posve straga. Ispod tih renjeva, odijeljen od njih dubokom brazdom, sulcus lateralis (Sylvii), nalazi se sljepooni reanj.
cinguli, koji je okruen brazdom sulcus cinguli. Sulcus cinguli zavrava brazdom (pars marginalis), koja s parijetookcipitalnom brazdom omeuje precuneus. Izmeu parijetookcipitalne brazde i brazde sulcus calcarinus nalazi se cuneus, a iza i ispod njega prema okcipitalnom polu mozga gyrus occipitotemporalis medialis (lingualis). BIJELA TVAR TELENCEFALONA Komisuralna vlakna; Obje polutke velikog mozga povezane su bijelim komisurnim nitima koje oblikuju komisure. Najvanija je velika komisura, corpus callosum, prednja komisura, commisura anterior i commisura fornicis. Asocijativna vlakna; U bijeloj supstanciji hemisfera velikog mozga postoje osim komisurnih sustava asocijativni sustavi koji meusobno povezuju pojedina podruja iste hemisfere. Razlikujemo kratke i duge asocijativne snopove. Projekcijskim vlaknima nazivamo aferentne i eferentne putove modane kore. Gotvo sva projekciona vlakna skupljena su u podruju kapsule interne. Ona se nastavlja u krura cerebri. Na horizontalnom presjeku izgleda kao prema lateralno otvoreno slovo V. BAZALNI GANGLIJI LATERALNOG TELENCEFALONA Bazalni gangliji su subkortikalne jezgre koje su nastale iz telencefalona. Treba spomenuti kako globus palidus nastaje iz diencefalona, iako se klasino on opisuje kao bazalni ganglij telencefalona. Globus palidus, te retikularne jezgre talamusa u funkcionalnom smislu ubrajamo u subtalamus. Strukture koje sainjavaju bazalne ganglije lateralnog telencefalona su corpus striatum (nucleus caudatus, putamen i globus pallidus), i claustrum.
LIMBIKI REANJ Za osnovnu morfoloku koncepciju limbikog renja osobito je vano shvatit kontinuirani prijelaz pojedinih struktura s bazalne povrine mozga u tvorbe na njegovoj medijalnoj povrini koje poput luka prate korpus kalozum. Limbiki reanj poinje u podruju ispred lamine terminalis i kruno obuhvaa korpus kalozum. Na renju razlikujemo unutarnji (blii korpusu kalozumu) i vanjski dio. Unutarnji dio limikog renja poinje kao gyrus paraterminalis (gyrus subcallosus) koji je nastavak dijagonalnog traka (gyrus diagonalis) na bazi mozga. Prema gore se gyrus paraterminalis nastavlja u induseum griseum, tanki sloj sive tvari koji prekriva korpus kalozum. Na induzeum grizeumu razlikujemo dva parna, tanka, uzduna traka. To su striae longitudianalis mediales et laterales. Lateralni traci prekriveni su donjim rubom girusa cinguli (teniae tectae) a medijalni su dobro vidljivi (tenisae liberae). Dio induzeum grizeuma, smjeten u medijalnoj liniji izmeu dvije medijalne strije, zovemo induseum verum. Induseum griseum obavIja splenijum korporis kalozi i ispod njega se nastavlja u dvije uske vijuge, gyrus fasciolaris i gyrus dentatus. Girus dentatus se nalazi u dubini duboke brazde, sulcus hippocampi. Ovaj je nastavak brazde sulcus corporis callosi. Sulcus hippocampi izbouje limbiki korteks u donji rog lateralnih modanih komora i tako nastaje hippocampus (hippocampus proper). Ventrikularnu povrinu hipokampusa prekriva sloj bijele tvari, alveus koji prelazi u snop, fimbria hippocampi.
Granica frontalnog i parijetalnog renja je Rolandova srednja brazda, sulcus centralis. Centralna Rolandova brazda omeena je na prednjoj strani precentralnom, gyrus precentalis, a na stranjoj strani postcentralnom vijugom, gyrus postcentralis. Ispred precentralne vijuge nalazi se sulcus precentralis, a iza postcentralne vijuge sulcus postcentralis. Od precentralne brazde odlaze gornja i donja eona brazda, koje meu sobom omeuju tri vijuge: gyrus frontalis superior, medius et inferior. Sulcus lateralis je najdublja brazda na lateralnoj strani hemisfere. Ona zapoinje izmeu frontalnog i temporalnog renja i daje prema natrag ramus posterior, a prema naprijed ramus anterior i ramus ascendens. Ramus posterior dijeli temporalni reanj od frontalnog i parijetalnog renja. Oba prednja ogranka ulaze u donji eoni reanj i dijele ga na pars opercularis, pars triangularis i pars orbitalis. U operakularnom i djelomino triangularnom dijelu nalazi se u denjaka na lijevoj strani motorni centar za govor, Brokino podruje. Tjemeni reanj mozga see od centralne vijuge do duboke brazde, incisura preoccipitalis, koja zasijeca u gornji dio konveksiteta modane polutke. U podruje parijetalnog renja spada prema tome gyrus postcentralis, u kojem se nalaze senzibilni centri, a preostali dio parijetalnog renja, iza postcentralne brazde, dijeli sulcus intraparietalis na lobulus parietalis superior i lobulus parietalis inferior. U podruju donjeg parijetalnog renjia nalaze se dvije vijuge i to prednja, gyrus supramarginalis i stranji, gyrus angularis. Iza incizure preokcipitalis (parijetookcipitalis) nalazi se zatiljni reanj s vijugama gyri occipitales superior et laterales. Na sljepoonom renju nalaze se tri vijuge: gyrus temporalis superior, medius et inferior; ovaj prelazi na bazalnu stranu mozga gdje se uza nj prikljuuje gyrus occipitotemporalis lateralis (fusiformis) et medius (lingualis) koji se nastavlja u gyrus parahippocampalis. Obje modane polutke povezuje velika komisura, corpus callosum i commisura anterior. Iznad korpusa kalozuma nalazi se na svakoj polutki sulcus corporis callosi. Tu brazdu opasuje gyrus
33
Bioloka 1 - PRIRUCNIK Prednji dio hipokampusa stri u modanu komoru i zavrava proirenjem pes hippocampi. Gyrus dentatus lei u dubini hipokampalne brazde pa se vidi samo njegov nazubljeni rub, margo dentatus. Zavrni dio girusa dentatusa gubi zubie, zavija pod pravim kutem i prelazi preko unkusa. Uz girus dentatus nalazi se ve spomenuta fimbria hippocampi, bijeli nabor koji prati tok girusa dentatusa. Odijeljuje ih plitka brazda u kojoj lei mala vijugica gyrus fasciolaris. Ispod splenijuma korporis kalozi gyrus fasciolaris postaje deblji, a gyrus dentatus tanji pa se ini da se jedna vijuga nastavlja u drugu. Hippocampus, gyrus dentatus i gyrus fasciolaris zajedno ine formatio hippocampi. Odnos pojedinih dijelova hipokampalne formacije najbolje se vidi na presjeku kroz donji rog lateralnih modanih komora. Fornix je nastavak fimbrije hipokampusa a zavrava u mamilarnim jezgrama hipotalamusa. Vanjski dio limbikog renja tvore area subcallosa, gyrus cinguli, isthmus gyri cinguli i gyrus parahippocampalis. Gyrus cinguli poinje ispod rostruma korporis kalozi kao nastavak supkalozne areje, area subcallosa i kruno obuhvaa korpus kalozum. Gyrus cinguli omeuju s jedne strane sulcus corporis callosi i sulcus hippocampi a s druge strane ulcus cinguli, koji se prema natrag nastavlja u sulcus subparietalis. Iza splenijuma korporis kalozi zajedniko stablo parijetookcipitalnog sulkusa i sulkusa kalkarinusa suava gyrus cinguli u isthmus gyri campalis. Parahipokampalni girus omeen je prema gore i medijalno sa sulcus rhicinus, a s vanjske strane omeen je sa sulcus collateralis u stranjem i sa sulcus rhicinus u prednjem dijelu. Na parahipokampalnom girusu razlikujemo nekoliko podruja. U dubini hipokampalne brazde (sulcus hippocampi) ispod girusa dentatusa i hipokampusa nalazi se subiculum. Dio koji lei izvan te brazde je regio presubicularis. Prednje podruje parahipokampalnog girusa je regio entorhinalis. Hipokampalna brazda ulazi duboko u prednji medijalni dio parahipokampalnog girusa pa on ima oblik kuke, uncus gyri parahippocampalis. Podruje kore unkusa okruuje corpus amygdaloideum pa ga nazivaju regio periamygdaloidea. Izmeu periamigdaloidnog podruja i lateralnog njunog traka lei polje sive tvari, tzv. prepiriformni korteks. SUBKORTIKALNE JEZGRE LIMBIKOG TELENCEFALONA Corpus amygdaloideum ine dvije skupine jezgara smjetenih na vrhu donjeg roga lateralnih modanih komora, i to uz njegov prednji, gornji imedijalni zid. Korpus migdaloideum je obloen periamigdaloidnim korteksom koji ini unkus i granino podruje prema prepiriformnom korteksu. Korpus amigdaloideum spaja se s okolnim jezgrama, i to s repom nukleusa kaudatusa, s ventralnim dijelom klaustruma i s putamenom. Tvore ga dvije skupine jezgara: kortikomedijalna i bazolateralna. Kortikomedijalna skupina blia je putamenu i nukleusu kaudatusu. Te jezgre primaju vlakna lateralnog njunog traka i funkcionalno su povezane s njunim putem. U ovjeku je ta skupina jezgara manja od bazolateralne skupine to je posljedica redukcije njunog sustava. Bazolateralna skupina jezgara nalazi se ispod korteksa unkusa s kojim je i povezana. To su lateralne bazalne i akcesorne bazalne amigdaloidne jezgre koje funkcionalno pripadaju limbikom sustavu. Spojno mjesto izmeu glave nukleus kaudatusa i putamena (ventromedijalno) nazova se nukleus akumbens septi, koji se takoer moe ubrojiti u limbike subkortikalne jezgre. SEPTUM TELENCEPHALI Septum je malo podruje na rostralnom kraju mediobazalnog telencefalona, smajeteno neposredno rostralno od linije koja povezuje interventrikulari otvor i prednji rub hijazme. Septum se razvija iz medijalnog neparnog slabo razvijenog dijela telencefalikog mjehuria to se naziva telencephalon impar. Dorzalni tanki dio je septum pelucidum. Ventralni zadebljani dio je septum verum. Jezgre septalnog podruja nalaze se u podruju dna septuma (nucleus septi lateralis), u dubokom sloju partrminalnog girusa (nucleus septi medialis), u dijagonalnom girusu (nuclei diagonalis) i u donjem produetku nukleusa kaudatusa (nucleus accumbens septi).
NJUNI DIO MOZGA (RHINENCEPHALON) Rhinencephalon je dio mozga koji putem traktusa olfaktoriusa prima direktne niti iz bulbusa olfaktoriusa i povezan je s funkcijom njuha. U ovjeka rhinencephalon zauzima vrlo malo podruje na centralnom dijelu bazalne povrine mozga.
LATERALNE MODANE KOMORE U modanoj masi telencefalona smjeten je odgovarajui dio ventrikularnog sustava velikog mozga, koji se razvitkom ganglijskih masa reducira. Komunikacija izmeu ventrikularne upljine telencefalona i diencefalona, koja je prvobitno bila iroka, suzuje se i tako nastaje foramen interventriculare. Lateralne modane komore su rasle slijedei rast hemisfera u smjeru prema natrag i zavile se u luku prema dolje i naprijed, pa na njima razlikujemo etiri dijela. Sprijeda je uski, s konveksitetom pema medijalno zavijen prednji rog, cornu anterius (frontalis), u sreditu se nalazi horizontalno poloen parijetalni dio, pars centralis. Prema natrag slijedi opet luno zavijen stranji rog, cornu posterius (occipitalis), a prema temporalnom renju odvaja se donji rog, cornu inferior (temporalis). Liqour cerebrospinalis stvara se u modanim komorama, koje meusobno komuniciraju. Obje lateralne modine komore povezuje s treom komorom foramen interventriculare (Monroi). Trea modana komora je Sylviusovim vodovodom (aqueductom) povezana s etvrtom modanom komorom. Kroz Magendijev i Luschkine otvore cerebrospinalna tekuina dolazi u subarahnoidealni prostor, gdje ispunjava cisterne i giba se prema konveksitetu mozga. Putem Pacchionijevih granulacija cerebrospinalni likvor prelazi u vensku krv.
KRVNO-MODANA BARIJERA
1. Mnoge molekule koje se nalaze u krvotoku i mogu slobodno prodrijeti u bilo koji organ nisu u mogunosti ui u mozak.
MODANE OVOJNICE, MENINGES Mozak i medula spinalis su veoma osjetljive strukture koje su zatiene: 1. kotanim oklopom, 2. modanim ovojnicama i 3. cerebrospinalnim likvorom u koji je uronjen mozak. Postoje tri ovojnice koje odjeljuju mozak i medulu spinalis od kotanog oklopa lubanje i kotanog kanala medule spinalis. To su, gledano izvana prema unutra:
1. tvrda modana ovojnica, dura mater ili pachymeninx koja je prirasla uz kost, 2. pauinasta ovojnica, arachnoidea i 3. meka ovojnica ili pia mater koja je bogato opskrbljena krvnim ilama i izravno prislonjena uz povrinu mozga. Arahnoidea i pia mater se zbog slinosti u grai zajedniki zovu leptomeninx. Pia mater i arahnoidea odijeljene su meusobno subarahnoidalnim prostorom, cavum 34
subarachnoidale, koji je ispunjen cerebrospinalnim likvorom. Izmeu arahnoidee i dure mater nalaze se subduralni prostor, cavum subdurale, a ispunjava ga takor tekuina.
Nakon odstranjenja modanih masa iz lubanje opaaju se debele pregrade to ih tvore duplikature dure mater, a nastaju izboenjem meningealnog sloja u lubanjsku upljinu. Te pregrade meusobno razdvajaju pojedine dijelove mozga, pruaju potporu pojedinim dijelovima mozga i na taj nain osiguravaju njihov stalan poloaj prilikom raznih kretnji i poloaja glave. Neke pregrade su postavljene sagitalno (falx cerebri i falx cerebelli), a druge su postavljene transverzalno (tentorium cerebelli i diaphragma sellae). Duplikature dijele upljinu lubanje u dva lateralna prostora u kojima su smjetene hemisfere velikog mozga i jedan stranji prostor za mali mozak i modano stablo.
Ti prostori meusobno komuniciraju preko incisure tentorii, kroz koju prolazi modano stablo. KRVNE ILE MOZGA Mozak opskrbljuju arterijskom krvlju etiri velike arterije: dvije aa. carotis internae i dvije aa. vertebrales. A. carotis interna opskrbljuje prednji, a a. vertebralis stranji dio mozga. Granicu izmeu oba podruja koja opskrbljuju te dvije arterije ini linija to see od parijetookcpitalne brazde na konveksitetu hemisfere velikog mozga do korpora mamilaria. Ispred te linije nalazi se podruje a. karotis interne, a iza nje podruje a. vertebralis. Krv iz mozga skupljaju duboke vene mozga i odvode u venske sinuse koji se nalaze u duplikaturi dure mater. Veina krvi odlazi iz glave putem unutarnje jugularne vene koja izlazi na stranjem dijelu vrata tik uz kraljeninu modinu.
PERIFERNI IVANI SUSTAV - SYSTEMA NERVORUM PERIPHERICUM

1. Periferni ivani sustav povezuje sredini ivani sustav (mozak i kraljenina modina) sa svim tkivima u tijelu i tako omoguuje pravodoban i cjelovit odgovor organizma na sve podraaje iz okoline i samog tijela. 2. Mozak i kraljenina modina povezani su sa svim organima u tijelu brojnim ivanim vezama. Iz mozga se prua 12 parova mozgovnih ivaca, a iz kraljenike modine 31 par spinalnih ivaca. Spomenuti neuroni mogu biti osjetni, motoriki, vegetativni i mjeoviti. 3. Du njihovih aksona podraaji teku u dva smjera : s periferije u sredinje ivelje aferentnim vlaknima ulaze osjetne informacije iz razliitih dijelova tijela informirajui nas o okolini. U obrnutom smjeru, eferentnim se vlaknima prema periferiji alju motorike i vegetativne zapovjedi koje upravljaju miijem i vegetativnim funkcijama. 4. Brojni lijekovi djeluju na funkcije perifernog ivanog sustava. MODANI IVCI, NERVI CRANIALES Dio perifernog ivanog sustava to povezuje mozak s organima u glavi i vratu nazvani su modani ili kranijalni ivci, nervi craniales (encephalici). Ovi ivci prema kvaliteti vlakana koja ih ine mogu biti motoriki, osjetni ili mjeoviti. ivci izlaze iz mozga, ili pak u njega ulaze na
osnovici mozga s iznimkom trohlearnog ivca, a u lubanju ulaze ili izlaze kroz otvore u njezinoj bazi. Modanih ivaca ima dvanaest pari, premda je za neke pravilnije upotrijebiti naziv modani put (vidni, sluni, njuni ivac.) 1. Njuni ivci, nn. olfactorii. 2. Vidni ivac, nervus opticus. 3. Okulomotorni ivac, nervus occulomotorius, pravi je motoriki ivac koji svojim vlaknima inervira sve vanjske miie oka osim dva (gornjeg kosog i lateralnog ravnog miia). ivac ulazi u onu upljinu kroz gornju orbitalnu pukotinu (kao i trochlearis, abducens i ophtalmicus) i potom se u orbiti razgranjuje prema miiima to ih inervira. 4. Trohlearni ivac, nervus trochlearis, inervira gornji kosi mii jabuice oka i jedini je ivac to izlazi na dorzalnoj strani mozga, iza donjih kolikula. 5. Trodjelni ivac, nervus trigeminus, mjeoviti je ivac to ga ini portio major (senzibilni dio) i portio minor (motoriki dio). Vlakna trodjelnog ivca izlaze iz mozga u podruju mosta i na bazi lubanje prije izlaska oblikuju polumjeseasti ganglij, ganglion semilunare (Gasseri). ivac se ispred polumjeseastog ganglija dijeli na tri grane. ivac oka, nervus opthalmicus, prva je grana trodijelnog ivca to ima osjetna vlakna kojima inervira gornju treinu lica i pratee strukture (jabuicu i spojnicu oka, dio sluznice nosa, sluznicu paranazalnih sinusa, te kou ela i gornje vjee). ivac gornje eljusti, nervus maxillaris, druga je grana trodjelnog ivca to ima senzibilna vlakna kojima inervira srednji dio lica i pratee strukture (gornje zube, dio nosne upljine i koe nosa, gornju usnu i donju vjeu). ivac donje eljusti, nervus mandibularis, trea je grana trodjelnog ivca kojoj je prikljuen i motoriki korijen, portio minor, pa tako postaje mjeovit ivac. Senzibilna vlakna inerviraju donju treinu lica i pratee strukture (j prednji dio jezika, zube donje eljusti, sluznicu obraza, dno usne upljine, kou brade). Motoriki dio ivca inervira vane miie. 6. Nervus abducens je motoriki ivac to inervira gornji ravni mii jabuice oka. 7. ivac lica, nervus facialis, mjeovit je ivac koji motorikim vlaknima inervira mimine miie, te parasimpatikim vlaknima inervira suznu, podjezinu i podeljusnu lijezdu. Senzorika vlakna to ih ivac prima od ivca jezika prenose okusne podraaje iz vrha jezika u mozak. 8.Vestibulokohlearni ivac, nervus vestibulocohlearis (statoacusticus), vodi informacije iz unutranjeg uha. 9. Nervus glossopharyngeus je izrazito mjeovit ivac, te sadri osjetna vlakna to prenose podraaje iz sluznice jezika i drijela, i motorika vlakna to inerviraju miie drijela i stranjeg dijela jezika. Parasimpatika vlakna glosofaringealnog ivca inerviraju lijezde u sluznici drijela i podune lijezde, a senzorika vlakna nose okusne podraaje iz stranje treine jezika. 10. Lutajui ivac, nervus vagus, je najdui modani ivac i sadri motorika, osjetna, parasimpatika i senzorika vlakna. ivac izlazi iz mozga i dopire u vrat gdje prati karotidnu arteriju i dolazi u prsnu upljinu. Tu lutajui ivac daje mnotvo vanih ogranaka i smijeten je uz jednjak. Nakon prolaska kroz oit ivac dospije u trbunu upljinu gdje daje ogranke za probavni sustav sve do sredine debelog crijeva. Motorika vlakna lutajueg ivca inerviraju srce, glatke miie jednjaka, dunik i dunice, eludac i veliki dio crijeva, te posebna grana lutajueg ivca inervira miie grkljana. Vlakna lutajueg ivca inerviraju i ljezde spomenutih organa. Istodobno senzibilna vlakna lutajueg ivca prenose osjetne podraaje u mozak, a senzorika vlakna prenose okusni osjet iz stranjeg dijela jezika i epiglotisa. 11. Nervus accessorius, motoriki je ivac kojeg vlakna inerviraju dva miia vrata (sternokleidomastoidni mii i trapezius. 12. Podjezini ivac, nervus hypoglossus, motoriki je ivac to ulazi u jezik gdje inervira miie.
35
MODINSKI IVCI, NERVI SPINALES Modinski ivci su dio perifernog ivanog sustava i uglavno su mjeovito graeni, a njihova vlakna su aksoni motorikih neurona iz prednjeg roga kraljenike modine, ili su pak, periferni nastavci ganglijskih stanica kojih se jezgre nalaze u spinalnim ganglijima, a njihovi centralni neuroni ulaze kroz stranji rog kraljenike modine.
Kraljeninu modinu povezuju s periferijom 31 par modinskih ivaca to su segmentalno rasporeeni: 8 vratnih, 12 grudnih, 5 slabinskih, 5 krstanih i 1 trtini par. Prednji motoriki korijen, radix ventralis, i stranji senzibilni korijen, radix dorsalis, probijaju tvrdu modinsku ovojnicu i kroz intervertebralni otvor izlazi iz kanala kraljenice. Prednje grane modinskih ivaca tvore spletove to daju ogranke u inervacijska podruja, a stranje grane su krae i uglavnom inerviraju kou i miie lea u pripadnom inervacijskom podruju.
AUTONOMNI IVANI SUSTAV Simpatiki dio autonomnog ivanog sustava ima periferni dio to oblikuju dva lanca ganglija uz kraljenicu i sredinji dio to je smjeten u pojedinim dijelovima sredinjeg ivanog sustava. Simpatiki ivani sustav povezuje dovodnim i odvodnim vlaknima tkiva i organe sa centrima u kraljeninoj modini i u mozgu (uglavnom tegmentum rombikog i srednjeg mozga, te hipotalamus). Izlazni simpatiki neuroni SSa smjeteni su iskljuivo u kraljeninoj modini (izmeu prednjeg i stranjeg roga) u grudnim i prva dva lumbalna segmenta. U glavu i vrat dolaze putem krvnih ila, a u ostale dijelove tijela putem krvnih ila, pratei razliite organe ili pridruujui se ivcima (ak nekad i tvorei samostalne simpatike ivce). Periferni dio simpatikog ivanog sustava ine ganglije koje meuganglijska vlakna, rami interganglionares, meusobno spajaju u jedinstven lanac. Parasimpatiki dio autonomnog ivanog sustava ima jezgre u hipotalamikom dijelu meumozga, srednjem mozgu, mostu i produenoj modini. Izlazne jezgre smjetene su u modanom deblu i manjim dijelom u sakralnim segmentima kraljenine modine. Ovi potonji slue inervaciji spolnih organa i ostalih organa smjetenih u zdjelici. Ostatak parasimpatike inervacije za tijelo dovodi ivac lutalica.
U stijenci nekih upljih organa (srce, crijeva) postoji i tzv. intramuralni ivani sustav to tvori ganglije i djeluje pod utjecajem simpatikog i/ili parasimpatikog sustava, te vjerojatno ima i odreenu samostalnost djelovanja.
FUNKCIONALNA ORGANIZACIJA AUTONOMNOG IVANOG SUSTAVA

Veina je ivaca koji nadziru motorinu aktivnost mijelinizirana i elektrine podraaje prenosi brzo. Nasuprot tome ivci koji nadziru vegetativne funkcije nemijelizirani su i podraaje prenose sporije. Perikarioni (tijelo i dendriti) spomenutih motorinih neurona nalaze se u jezgrama mozgovnih ivaca i u prednjim rogovima kraljenike modine, a dugaki aksoni bez prekinuta toka zavravaju na efektornim organima.
Perikarioni vegetativnih ivaca nalaze se u nekim jezgrama mozgovnih ivaca i u bonim rogovima kraljenike modine. Aksoni im ne zavravaju izravno na efektornim organima, ve se prekidaju i nastavljaju dalje tek nakon sinaptikog
prekapanja u vegetativnim ganglijima. Svi vegetativni ivci koji se pruaju od sredita ivelja do ganglija nazivaju se preganglijskim, a ivci koji se pruaju od ganglija do efektornog organa nazivamo postganglijskim. Oito da se perikarioni postganglijskih vegetativnih ivaca nalaze u vegetativnim ganglijima. Vegetativnim ivanim sustavom nazivamo dijelove sredinjeg i perifernog ivelja koji upravljaju aktivnostima unutranjih organa: srca, plua, krvnih ila, ljezda s unutranjim izluivanjem te probavnim, urogenitalnim i spolnim organima, metabolizmom, znojenjem temperaturom itd. Budui da se te funkcije najveim dijelom zbivaju bez utjecaja svijesti, ovaj ivani sustav nazivamo i autonomnim. Spomenute su tjelesne funkcije od temeljnog znaenja za odravanje ivota, pa ih, osim vegetativnog ivelja, nadzire i integrira i endokrini sustav. Bitna razlika izmeu ivanog i endokrinog sustava jest u nainu prijenosa informacija. Kod endokrinog se ostvaruje pomou kemijskih tvari-hormon koji krv prenosi po cijelom organizmu (endokrino). Kod ivanog sustava dolazi do brzog prijenosa elektrinih podraaja ivcima koji na okrajinama oslobaaju kemijske supstance- neurotransmitore kojima djeluju na neposredno prileee stanice (parakrino). Vegetativno ivelje se i u funkcionalnom smislu dijeli u dva dijela: simpatikus i parasimpatikus. Autonomno inervirani organi dobivaju inervaciju i od simpatikusa i od parasimpatikusa, a uinci simpatikusa i parasimpatikusa najee su u meusobnoj suprotnosti. Primjerice, simpatikus ubrzava, a parasimpatikus usporava sranu akciju, simpatikus iri, a parasimpatikus suava bronhe, simpatikus iri, a parasimpatikus suava zjenice i td. Stoga su zdravlje i svrhovito funkcioniranje unutranjih organa odreeni dinaminom ravnoteom tonusa simpatikusa i presimpatikusa. Inhibicija ili blokada jednog od njih stvara privid da je onaj drugi hiperaktivan, i obrunuto. Postoje i iznimke od spomenutog pravila, te neki organi kao primjerice slezena, dobivaju samo jednu vrstu intervencije, u spomenutom sluaju simpatike. Simpatiki dio vegetativnog ivelja aktivan je danju, i to poglavito kada smo izloeni naporima i stresu, a parasimpatiki dio je poveanog tonusa tijekom noi. Simpatikus omoguuje organizmu primjereno reagiranje na napore i opasne situacije (bijeg, napad i sl.) te troi energiju, a parasimpatikus pomae resorpciju tvari, probavu konzerviranje energije pa je esencijalan za odravanje ivotnih funkcija. Simpatiki preganglijski ivci imaju perikarione u lateralnim rogovima kraljenike modine od osmog cervikalnog do treeg lumbalnog segmenta. Relativno kratka preganglijska vlakna pruaju se od lateralnih rogova kroz prednji rog prednjim korijenima do simpatikih ganglija. Tih ganglija ima 22 du obaju bokova kraljenike modine, a povezani su u dva paravertebralna 36
lanca (truncus sympathicus) poloena u neposrednoj blizini kraljenikog stupa. U ganglijima se ostvaruje sinaptika veza izmeu zavretka preganglijskog ivca i perikariona postganglijskog simpatinog neurona. On ima dugaak akson koji se bez prekida prua do efektornih organa. Neurotransmitor koji omoguuje sinaptiku transmisiju izmeu preganglijskih i postganglijskh simpatikih ivaca jest acetilkolin (Ach). Oito da je stoga preganglijski ivac kolinergini, da se u vegetativnim simpatikim ganglijima kao transmitor nalazi acetilkolin, te da se na perikarionima nalaze receptori za Ach. Ali neurotransmitor koji omoguuje transmisiju izmeu postganglijskih simpatikih ivaca i efektornih stanica jest noradrenalin ( NA ). Znai da su postganglijski simpatiki neuroni adrenergini, a da se na stanicama njemu prileeih organa nalaze adrenergini receptori.
Iznimka su nekoliko postganglijskih ivaca, koji anatomski pripadaju simpatikom sustavu i projiciraju prema znojnicama te krvnim ilama vrata i lica, a kolinergini su. Sr nadbubrene lijezde sadri kromafine stanice koje su embrioloki i anatomski homologne simpatikim ganglijima, a nain njihove inervacije jednak je kao i u svih simpatikih ganglija. Dobivaju kolinerginu inervaciju preko ivaca iji su perikarioni u lateralnim rogovima kraljenike modine. No za razliku od drugih postganglijskih simpatikih ivaca, u nadbubrenoj se lijezdi uz noradrenalin oslobaa i adrenalin. Noradrenalin se esto naziva norepinefrinom, a adrenalin epinerfrinom.
sustava. Drugi dio parasimpatikih preganglijskih ivaca ima perikarione u sakralnom dijelu kraljenike modine, pa izgrauje sakralni dio parasompatikusa. Preganglijski parasimpatiki ivci dugakih su aksona koji zavravaju u ganglijima smjetenima u stijenci ili blizu stijenke efektornog organa. Stoga su postganglijska presinaptika vlakna vrlo kratka. Svi su parasimpatiki ivci, tj. svi preganglijski i svi postganglijski parasimpatiki neuroni su kolinerini.
Kranijalni dio parasimpatikog sustava inervira strukture glave, vrata, toraksa i abdomena. ivana vlakna pridruuje III. (okulomotoriusu), VII. (fascialisu), IX. (glosofaringenusu) i X. mozgovnom ivcu ( vagusu). Sakralni dio parasimpatikusa formira pelvini ivac te inervira bubrege, uretere, mokrani mjehur, debelo crijevo i genitalije. Usporeujui simpatiki i parasimpatiki neurotransmitorski sustav, valja istaknuti da stimuliranje simpatikog sustava uzrokuje mnogo difuzniji uinak. Razlog je tome jedinstveno 8 centralizirano) ishodite simpatikog sustava pa se u sluaju stimulacije aktivira kao cjelina, te ekstenzivno grananje adrenerginih ivaca. Nasuprot tome, nadraaj kranijalnog ili sakralnog dijela parasimpatikog sustava uzrokuje mnogo lokaliziraniji uinak. Iz toga proistjeu razlike u irini rasprostranjenosti uinka izmeu simpatikusa i parasimpatikusa. Naime, poveanje simpatikog tonusa nuno za reagiranje u stresnim situacijama mora aktivirati cijeli organizam pa je povean sistemni krvni tlak, srce kuca ubrzano i snanije, perifuzija skeletnog miia krvlju je poveana, razina eera u krvi je poviena, bronhi i zjenice su proireni itd. Budui da nadraaj parasimpatikusa usporava sranu akciju, rui krvi tlak, potie peristaltiku u probavnom sustavu, suava bronhije, uzrokuje mikciju i defekaciju te suenje i slinjenje, oito da difuzna aktivacija svekolikog parasimpatikusa nije poeljna.
Dio preganglijskih parasimpatikih ivaca ima perikarione u mezencefalonu i u produenoj modini te grade kranijalni dio parasimpatikog
POGLAVLJE 4
SENZIBILNI I MOTORNI SUSTAVI
Zdravko Petanjek, Mladen Roko Rain
STANINI TEMELJI PONAANJA I NAELA OSJETNIH SUSTAVA

1. Svaka vrsta receptora pretvara specifinu vrstu energije u akcijski/receptorski potencijal, tej u ivani signal. 2. Ovakav ivani signal zapravo predstavlja kod kojeg mozak moe obraivasti. Kodirana informacija nema nikakve fizike veze sa podraajem. Tako su zapravo vidna i somatosenzibilna informacija jednake u mozgu. 3. Neuron razlikuje vrstu senzibilnih informacija prema putevima kojima mu te informacije dolaze i u koje dijelove mozga odlaze. Mozak je taj koji ima "odjeljke" za razliite vrste informacija, samo se "kablovi" trebaju prespojiti u odgovarajue utinice.
OSJETNI SOMATSKI SUSTAV I KEMIJSKI OSJETI

1. Somatosenzibilni sustav prenosi informacije od mnogobrojnih vrsta receptora smjetenih u koi i sluznicama unutarnjih organa, pa ak i u miiima, tetivama i zglobovima. 2. Prijenos somato senzibilnih informacija odvija se kroz nekoliko glavnih sustava, te vei broj podsustava koji su organizirani u paralelne neuralne mree. ANTEROLATERALNI OSJETNI SUSTAV (sl. TNZ 23-3) Anterolateralni sustav zaduen je za prijenos bolnih i temperaturnih podraaja. Prvi neuron tog sustava je pseudounipolarna stanica senzibilnih ganglija. Ova stanica nema dendrite, a akson joj se neposredno nakon izlaska iz stanice podijelu u periferni i centralni krak. periferni krak odlazi u organ iz kojeg dovodi podraaj, a centralni ulazi u sredinji ivani sustav. To znai da do irenja 37
impulsa u pseudounipolarnom neuronu dolazi u smjeru od perifernog do centralnog aksonskog zavretka. Za osjet iz podruja trupa prvi se neuron nalazi u spinalnom gangliju. Spinalni gangliji smjeteni su u postraninim otvorima koji se nalaze izme|u dva kraljeka (intervertebralni otvori). Kod ovjek se nalazi 31 par spinalnih ganglija. Centralni krak pseudouniplarnih neurona ulazi u kraljenini kanal te tvori stranji korijen (radix posterior) kroz koji ulazi u stranji rog medule spinalis (kraljenine modine). Siva tvar medule spinalis podijeljena je u stranji-senzibilni i prednji-motoriki rog, te se sastoji od deset slojeva. Slojevi I-V/VI (stranji rog) pripadaju senzibilnom sustavu i u njima se prekapaju senzibilni aksoni. Za prijenos bolnih podraaja posebno je znaajan sloj II (substancija gelatinosa). Drugi se neuron nalazi u stranjem rogu medule spinalis odakle odlaze aksoni kroz bijelu tvar do talamusa. Trei neuron nalazi se u ventroposterolateralnoj talamikoj jezgri, odakle se projicira u primarno somatosenzibilno podruje korteksa koje je smjeteno u najrostralnijem (prednjem) girusu parijetalnog renja-girus postcentralisu. Ovo podruje odgovara Brodmannovima arejama 1,2,3. Senzibilna informacija koja je iz medule spinalis dola u somatosenzibilno podruje korteksa dolazi sa suprotne strane. Vlakna spinotalamikog sustava u potpunosti su ukriena. Saimajui, spinotalamiki anterolateralni sustav moe se prikazati na slijedei nain: 1. neuron - pseudounipolarne stanice spinalnog ganglija, 2. neuron - medula spinalis, stranji rog, 3. neuron - talamus, ventroposterolateralna jezgra, 4. neuron - korteks, primarno somatosenzibilno podruji, parijetalni reanj, girus postcentralis, areje 1,2,3. No ovaj saetak odnosi se zapravo na osnovnu komponentu, a to je lateralni spinotalamiki put. Ovo je filogenetski najmlai put, te ga se gotovo ne nalazi u glodavaca, a dobro je razvijen tek u primata. Ovaj put ima u cijelom tijeku vrlo dobro ouvanu topografsku distribuciju i precizno je somatotopski ustrojen. Osim prekapanja u ventroposterolateralnoj jezgri (kao specifinoj jezgri somatskog senzibilnog sustava), aksoni spinotalamikog puta jo zavravaju i u: 1. drugim dijelovima talamusa; intralaminarnim jezgrama, jezgrama sredinje linije i retikularnim jezgrama. 2. retikularnoj tvari modanog debla, te 3. substanciji griseji centralis (sredinjoj sivoj tvari) mezencefalona. Ovdje treba uoiti da sve ove strukture pripadaju (prema klasinoj podjeli) u tzv. nespecifini sustav, a koji ima vrlo znaajnu ulogu u odravanju svijesti.
KAKO SE MOE REGULIRATI ULAZ BOLNIH PODRAAJA? Zasigurno e veina itatelja kao ope poznatu injenicu prihvatiti podatak da kod opsenih i tekih povreda u prvo vrijeme (desetak minuta, ali nekada i vie) takve osobe ne osjeaju nikakvu bol, iako se nalaze pri punoj svijesti. No postavlja se pitanja zato je to tako: 1. U retikularnoj formaciji modanog debla nalaze se jezgre iji se neuroni projiciraju na senzibilne neurone stranjeg roga medule spinalis. To su skupine rafe jezgara, koje izluuju serotonin, te skupine jezgara lokus ceruleus, koje izluuju noradrenalin. Ovi neurotransmitori inhibiraju neurone stranjeg roga medule spinalis, te tako prekidaju prijenos senzibilnih informacija prema mozgu. 2. Prije navedene jezgre retikularne formacije ekscitirane su od neurona sredinje sive tvari mezencefalona. To znai, da u situaciji kada iznenadno dolazi do pojave velikog broja bolnih (nociocepcijskih) podraaja, dolazi do aktivacije sustava koji inhibira drugi neuron u tom prijenosu (neuron stranjeg roga medule spinalis). Ova aktivacija moe biti izravna (opisano pod 1), ili neizravna (opisano pod broj 2). Osim toga, do prekidanja sustava prijenosa informacija moe doi i na razini treeg neurona, tj. mogu se inhibirati neuroni ventroposterolateralne jezgre talamusa. To se moe deavati na slijedei nain: 3. Retikularna jezgra talamusa sadri inhibicijske GABA-ergike neurone koji se projiciraju u sve druge (poglavito u specifine) talamike jezgre. To znai da se ova jezgra u istim situacijama zajedno aktivira kao i gore navedene jezgre (pod 1 i 2), to dovodi do aktivacije GABA-ergikih neurona i inhibicije neurona ventroposterolateralne jezgre talamusa. Iz ovih se podataka moe zakljuiti i neto drugo. Sve ove strukture, kao i druge talamike jezgre u kojima zave talamokortikalna vlakna (intralaminarne, te jezgre sredinje linije), dio su uzlaznog aktivirajueg sustava (reguliraju stanja svijesti, te ritam spavanja i budnosti). Zbog tog je u potpunosti jasno kako obine senzibilne informacije mogu utjecati na stupanj budnosti i stanja svijesti. Osim na razini drugog i treeg neurona, sustav unutarnje (endogene) analgezije moe djelovati i na razini prvog neurona (pseudounipolarnog u spinalnom gangliju). 4. U stranjem rogu lene modine nalazi se mnotvo interneurona koji izluuju endogeni opijatni neuropeptid enkefalin. Enkefalinski receptori nalaze se na zavrecima aksona pseudounipolarnih neurona, ali i projekcijskih neurona stranjeg roga. Zbog toga izluivanje enkefalina inhibira djelovanje prvog neurona, ali takoer i aktivnost drugog neurona somatosenzibilnog sustava. Do aktivacije enkefalinskih neurona dolazi: 38
a) pod utjecajem silaznih monoaminergikih (serotonin i noradrenalin) aksona, te b) pod utjecajem pseudouniplarnih neurona koji prenose informacije od mehanoreceptora (receptori za dodir). To znai da aktivnou mehanoreceptora moemo aktivirati enkefalinske neurone koji e zatim inhibirati drugi neuron sustava za prijenos bolnih informacija. Na taj nain se moe objasnit pojava da trljanje koe oko mjesta povrede (=aktivacija mehanoreceptora) smanjuje osjet boli u ovom sluaju uzrokovan smanjenjem protoka nociocepcijskih podraaja od strane drugog neurona). Ovaj mehanizam se naziva "teorijom nadziranog ulaza" ("gate control theory"). ENDOGENA ANALGEZIJA Neuroni sredinje sive tvari mezencefalona (u prethodnom poglavlju pod 1), kao i drugi neuroni modanog debla (pod 2) sadre veliki broj receptora za koje se vee morfij. Na ove receptore se veu i endogeni opijati (spojevi koji se izluuju u samom mozgu). Postoji veliki broj takvih spojeva, a oni su grupirani u tri porodice: a) enkefalini, b) endorfini i c) dinorfini. Receptori za opijate iroko su rasprostranjeni po cijelom ivanom sustavu. Vezanjem morfija (i endogenih opijata) dolazi do aktivacije serotoninergikih i noradrenergikih neurona koji imaju silazne projekcije, te se tako na razini drugog neurona inhibira prijenos nociocepcijskih podraaja. To znai da opijatni analgetici ne djeluju na razini receptora (prvog neurona), ve da djeluju centralno aktivirajui sredinje strukture silaznog sustava "endogene analgezije". Na razini prvog neurona djeluju tvari poznate kao lokalni anestetici. SUSTAV DORZALNIH KOLUMNI (sl. TNZ 24-3) Sustav dorzalnih kolumni prenosi osjet finog dodira, pritiska, vibracije i propriocepcije. Kao i spinotalamiki zapoinje u pseudounipolarnim neuronima spinalnog ganglija. Razlika se nalazi u slijedeem: uavi kroz stranji korjen ne dolazi do prekapanja, ve se aksoni penju u stranjem dijelu medule spinalis sve do modanog debla. Zbog toga se ovaj sustav naziva i sustav dorzalnih (stranjih) kolumni (stupova). U stranjem dijelu produene modine nalaze se dvije jezgre: nukleus gracilis i nukleus kuneatus. U njima se prekapaju centralni krakovi aksona pseudounipolarnih neurona. Neuroni nukleus gracilisa i nukleus kuneatusa kriaju stranu (sve informacije zavre na suprotnoj strani), te odlaze u ventropostreolateralnu jezgru talamusa, odakle se projiciraju u korteks. Kroz cijeli prijenos podraaja u sustavu dorzalnih kolumni precizno je ouvana somatotopska organizacija. Razlike izmeu sustava dorzalnih kolumni i spinotalamikog sustava mogu se prikazati na slijedei nain: 1. prvi neuroni imaju razliite vrste receptora prenose razliite submodalitete osjeta,
2. drugi neuron se ne nalazi na istom mjestu (medula spinalis-medula oblongata), 3. aksoni se nalaze u razliitim dijelovima bijele tvari modanog debla (anterolateralno.dorzalno). PRIJENOS INFORMACIJA IZ PODRUJA GLAVE I VRATA Za razliku od trupa, dva funkcionalno razliita somatosenzibilna sustava razlikuju se samo po razliitim vrstama receptora (vidi iznad pod 1). Ostale postaje prekapanja ne razlikuju se: 1. neuron -pseudounipolarni u polumjeseastom (semilunarnom) gangliju nervusa trigeminusa (V modani ivac) 2. neuron - sustav jezgara n. trigminusa (glavna, mezencefalika i spinalna) 3. neuron - ventroposteromedijalna jezgra talamusa Veina vlakana u trigeminotalamikom putu kria stranu, ali znaajan broj odlazi i istostrano.
Jaina boli moe se regulirati ravnotenom aktivnosti izmeu nociceptivnih ( prijenos tetnih bolnih impulsa u SS) I ostalih srodnih podraaja.
KAKO KONTROLIRATI BOL
Dosada smo raspravljali o anatomskim putevima koji su povezani uz prijenos bolne informacije od perifernog prema sredinjem ivanom sustavu.Promjenljivost reagiranja na bol, ipak, sugerira da moraju postojati modulatorni sustavi u sredinjem ivanom sustavu koji reguliraju bol.Aktivnost neurona u lenoj modini koji primaju podraaj iz nociceptivnih vlakana moe se modificirati podraajima iz ostalih nenociceptivnih aferenata. U ranim ezdesetima neuropsiholokim istraivanjima dokazano je da stimulacija niskog praga primarnih mijeliniziranih aferentnih vlakana smanjuje odgovor dorzalnog roga neurona prema nemijeliziranim nociceptorima ( senzoriki ivani zavreci ), dok blokada provoenja u mijeliziranim vlaknima poveava odgovor neurona dorzalnog roga.Paljenje odreenih neurona u kraljenikoj modini moe s toga jednostavno ne odnositi se na nivo aktivnosti u nociceptivnom aferentnom podraaju ve na ravnoteu aktivnosti izmeu nemijeliziranih nociceptora I mijeliziranih aferenata koji nisu direktno povezani s boli.Ova ideja je predstavljena od Patricka Walla I Ronalda Melzacka kao teorija kontrole vrata. Prema ovoj teoriji, neuroni ukljueni u modificiranje izlaska neurona dorzalnog roga obuhvaaju A /A mijeliziranih I nemijeliziranih C vlakana niskog praga, projekcijski neuron dorzalnog roga koji izmjenjuje dolazee signale prema mozgu, te inhibitorni interneuron koji inhibira projekcijski neuron.Projekcijski neuron je direktno aktiviran I mijeliziranim vlaknima niskog praga I nemijeliziranim vlaknima.Presudna razlika u podraajima iz ove dvije vrste aferenata je ta to mijelizirana vlakna aktiviraju takoer inhibitorni neuron, dok nemijelizirani podraaji zatomljuju njegovu aktivnost.Stoga , kada su mijelizirana vlakna niskog praga aktivirana, aktivnost projekcijskog neurona (I percepcije boli ) je smanjena. Kada je teorija kontrole vrata prvi put bila predstavljena, osigurala je racionalnu interpretaciju prijanjih zbunjujuih klinikih promatranja.tovie, neka od njihovih predvianja vodila su k efektnim klinikim terapijama.Na primjer, hipoteza da stimulacija mijelitiranih vlakana dorzalnog dijela kraljenice koe elije prijenosa boli ka uspjenoj praksi stimulacije aksona u dorzalnom dijelu kraljenice I na perifernim ivcima kao nain ublaavanja boli.
39
(a)
Bol moe mehanizmima
biti
kontrolirana
centralnim
Teorija vrata predstavila je ideju da je percepcija boli osjatljiva na razinu aktivnosti u nociceptivnim I nenociceptivnim aferentnim vlaknima.Takoer, vano je shvatiti da se nociceptivni signali mogu mijenjati na uzastopnim sinaptikim postajama du sredinjeg ivanog puta.Dodatni napredak donijelo je prepoznavanje glavnih puteva kojima se kontrolira bol a koji se proteu od lene modine do mozga.Ovdije iznosimo pet grana istraivanja koja pruaju nove podatke o sredinjim mehanizmima kontrole boli: 1. Otkrie da direktna stimulacija mozga moe priguiti prijenos tetnih bolnih impulsa u SS 2. Obiljeavanja silazeih nociceptivnih kontrolnih puteva 3. Lokaliziranje podruja u mozgu osjetljivih na morfij 4. Prepoznavanje opijatnih receptora 5. Otkrie endogenih opijatnih peptida Direktna elektrina stimulacija mozga stvara analgeziju Oteenje u mnogim podrujima SS moe rezultirati u poveanju rotma paljbe neurona I percepcije boli.Meutim, kod pokusnih ivotinja stimulacija sive tvari koja okruuje treu modanu komoru, modani kanal I etvrtu modanu komoru moe izazvati vrlo jaku analgeziju.Kod ljudskih pacijenata stimulirajue elektrode postavljene zbog terapijskih razloga u periventrikularno sivo podruje, u ventrobazalni kompleks talamusa ili u kapsulu internu,smanjuju intenzitet boli.Ova vrsta stimulacije stvara snano priguivanje aktivnosti u nociceptivnim putevima (analgezija). Osobe podrvgnute tom postupku ne gube taktilnu osjetljivost one jo uvijekreagiraju na dodir, tlak I temperaturu u tom podruju tijela u kojem su analgezini ali slabije osjeaju bol. Nociceptivni kontrolni putevi sputaju se do lene modine Ubrzo nakon otkria analgezije uzrokovane stimuliranjem, otkriveni su ivani putevi koji posreduju u tom efektu.Dva otkria su istaknula postojanje silaznih zaustavnih puteva koji zavravaju na nociceptivnim neuronima u lenoj modini.Prvo, stimulacija modanog debla koi nociceptivne neurone u dorzalnom rogu kraljenike modine.Drugo, ozljede dorsolateralnog funikula ponitile su ublaavanje boli izazvano stimulacijom modanog debla. Silazni ivani put koji modulira bol ima tri glavne sastavnice: 1. Neuroni u periventrikularnoj I periakvaduktalnoj sivoj tvari u srednjem mozgu ine inhibicijske veze u rostroventalnoj modini,regija koja ukljuuje serotonergine nucleuse rsphe magnus I susjedne nucleus reticularis paragigantocellularis. Neuroni u rostroventrikularnoj modini ine inhibicijske veze u 1.,2. I 5. Ljusci dorzalnog roga; ove ljuske su takoer stranice okrajaka nociceptivnih aferentnih neurona.Stimulacija ovih neurona rostroventrikularne modine inhibira neurona dorzalnog roga, ukljuujui neurone spinotalamikog puta koji odgovaraju na tetne stimulacije.Sustavi drugih silaznih vlakana koji nastaju u meduli I mostu takoer zavravaju u povrnom dorzalnom rogu I obustavljaju aktivnost u nociceptivnim neurona dorzalnog roga. Lokalni krugovi u dorzalnom rogu posreduju u modulacijama silaznih puteva.O organizaciji ovih lokalnih krugova raspravljano je kasnije u poglavlju. (b) Opijatna analgezija obuhvaa iste puteve kao I analgezija izazvana stimulacijom
utrcavanjem morfija.aova istraivanja navode na zakljuak da opijati izazivaju analgeziju aktiviranjem silaznih puteva koji reguliraju bol. Endogeni opijatni peptidi I njihovi receptori nalaze se na kljunim mjestima u sustavu reguliranja boli Dva otkria su znaajno poveala nae zanimanje za ulogu opijatnih sustava u reguliranju nocicepcije I percepcije boli.Prvo je bila demonstracija Solomona Snydera I Candace Pert, I nezavisno Larsa Terenniusa I Erica Simona, da morfiji I srodni alkaloidi vre svoja fizioloka djelovanja vezivanja za specifine receptore na membrani.Drugo,John Hughes I Hans Kosterlitz su otkrili da mozak sadri endogene opijatne peptide.Postoje tri vrste opijatnih peptida.Prva koju su identificirali gore spomenuti Hughes I Kosterlitz su encefalini,dva mala peptida izolirana iz svinjskog mozga.Druga vrsta, koju su otkrili Derek Smythe I Chao Ho Li,pripada porodici propiomelanokortina(POMC).Prethodnik POMC-a izluuje se u hpofizi, I njegovi peptidni proizvodi otputaju se u krvotok kao reakcija na stres.Trea vrsta, koju je otkrio Avram Goldstein sa kolegama,pripada porodici dinorfina.Do danas su otkriveni mnogi drugi peptidi s opijatnim djelovanjem,od kojih gotovo svi sadre sekvencu Tyr-Gly-Gly-Phe.Svaki endogeni opijat prizlazi iz jednog od tri gena koji kodiraju velike poliproteinske prethodnike fizioloki aktivnih peptida.Ta tri gena su POMC proencefalin I prodinorfinski geni.Svaki od pet opijatnih peptida navedenih navedenih u tablici 27-2 izaziva analgeziju, iako su encefalini I beta-endorfin snaniji od dinorfina.Iako distribucija peptida kodiranih pomou tri opijatna gena varira u tijelu,lanovi svake porodice nalaze se na mjestima povezanima sa procesiranjem I reguliranjem nocicepcije.Tjeleca u neuronima I ivani zavreci koji sadre encefalin I dinorfin nalaze se u periakvaduktalnoj sivoj regiji I rostroventrularnoj meduli kao I u dorzalnom rogu lene modine.posebno u 1. I 2. Ljusci.Nasuprot tome,betaendorfin ogranieno distribuira I ogranien je primarno na neurone u hipotalamusu koji se projiciraju u periakvaduktalnu sivu regiju I noradrenerine jezgre u modanom deblu. Morfij I opijatni peptidi vezuju se na odreene potklase opijatnih receptora koji su definirani na osnovi svojih ligand vezanih osobina.Postoje tri glavne vrste opijatnih receptora: mi. delta i kapa.Opijatni alkaloidi,kao morfij, skloni su mi receptoru.Endogeni encefalini su aktivni I kod mi I delta receptora,a dinorfin je sklon kapa receptoru.Svaki od tri receptora je iroko rasprostranjen po sredinjem ivanom sustavu, to moe znaiti da se endogeni opijatni sustavi koriste I u drugim fiziolokim funkcijama osim reguliranja boli.Velike koliine mi receptora nalaze se u periakvaduktalnoj sivoj regiji I po povrini dorzalnog roga lene modine, to se podudara s raspodjelom neurona koji sadravaju enkefalin.Funkcionalni opioidni sustavi smjeteni su u nekoliko regija u mozgu ukljuenih u modulaciju nocicepcije. Opijatni antagonisti koji se upotrebljavaju kliniki, kao npr.naloxon, strukturalno su analogni morfiju,dakle, najefektivniji su u antagoniziranju opijatnih akcija na mu receptorima.Postoji dobra povezanost izmeu analgezinog uinka I agonistike privlanosti ka mu receptoru.Ovo nije zauujue otkad je definirana sklonost mu receptora za analgezine spojeve.U eksperimentalnim istraivanjima kapa agonisti potiskuju nociceptivne odgovore nakon tetnih mehanikih stimulacija, dok su mu agonisti efektivniji u analgezinim testovima koji upotrebljavaju tetne toplinske stimulanse.Stoga druge vrste opijatnih receptora mogu biti ukljuene u modulaciju aktivnosti drukijih vrsta nociceptivnih aferentnih podraaja. Suprakraljenike I krajenike veze moduliraju prijenos bolnih podraaja U posljednjem desetljeu uinjen je znaajan napredaku identificiranju neurotransmiterskih sistema ukljuenih u modulaciju bolnih podraaja.Mnogi od neurona koji pripadaju donjem dijelu modanog debla, koji se spajaju s lenom modinom, koriste serotonin kao neurotransmiter.Drugi ivac po veliini koji se sputa iz mosta koristi norepinefrin kao neurotransmiter.Sputajui serotonergini ivci I noradrenergini ivci su neophodna veza u supraspinalnoj modulaciji bolnihpodraaja.Unitavanje tih neurona sa neurotoksinima ili elektrolitikim otvorima smanjuje ili blokira analgetine akcije
2.
3.
Utrcavanjem malih doza opijata direktno u posebne zone mozga glodavca izaziva snanu analgeziju.Analgezini efekti planskih utrcavanih opijata posreduju ne djelovanjem na receptorima boli u perifernom, ve izravno djeluju ne SS.Podruja u mozgu u kojima je morfij djelotvoran preklapaju se s podrujima koja slue za izazivanje analgezije stimulacijom.Prema tome I periakvaduktalna siva regija I rostroventralna medula su jako osjetljive na morfij.Osim toga utrcavanje narkotikog antagonista ( ovdije znai spoj koji djeluje suprotno od narkotika) naloxona u priakvaduktalnu sivu regiju ili rostroventalnu medulu blokira analgeziju izazvanu
40
sistematino unesenih opijata.Na isti nain analgezija inducirana ubrizgavanjem morfija moe biti reducirana tako da se serotonin ubrizga u lenu modinu.U nastavku, direktna aplikacija serotonina ili norepinefrina u lenu modinu uzrokuje analgezinost.Po ovim se istraivanjima moe zakljuiti da su nadmodane analgezine akcije opijata djelomino provedene kroz sputajuu noraminerginu projekciju prema lenoj modini. Kao to je ve spomenuto u prethodnom odlomku,postoji premoanje izmeu nadmodanih dijelova u kojima je morfij efektivan u stvaranju analgezije I lokacija u kojima je stimulativno provedena analgezija efektivna.Ovi pronalasci indiciraju da morfij aktivira sputajue ivce koji kontroliraju bolne podraaje.Misli se da aktivacija tih ivaca pomou tih morfija potiskuje aktivnost jednog interneurona koji izluuje GABA-u I normalno potie aktivnost sputajuih ivaca.Na taj nain opijati aktiviraju sputajuu projekciju neurona pomou potiskujuih mehanizama. Opijati takoer djeluju direktno analgezino na lenu modinu.Npr. morfij moe potaknuti I upalu ivanih nastavaka kod ivotinja koje imaju spinalnu transekciju (rascijepljeni vrhovi kraljenice).Analgezija moe biti uzrokavana intratecalnom injekcijom opijata u splet ivaca koji obavijaju lenu modinu.Injekcija intratecalnih opijata se koristi kod odreenih stanja boli,npr. Da se olaka musculfiber.Intratecalni unos opijata smanjuje mogunost respiratorne depresije I dr. nuspojava koje se pojavljuju kod opijata u modanom deblu. Ove funkcionalne studije uvruju teoriju koja proizlazi iz ucrtavanja opijadnih peptida I opijatnih receptora, da su analgezine akcije opijata rairene u CNS-u.Zavrnica tih mrea je lena modina, a mi emo sada pogledati kako sputajui ivci meudjeluju sa lokalnim kraljenikim krugovima da bi modulirali nadolazee bolne podraaje. (c) Lokalni krugovi dorzalnog aferentne bolne podraaje roga moduliraju
modulaciju bolnih informacija.Klinika istraivanja na opioidnim I monoamirgeninim sustavima istiu temeljnu ulogu koju igraju ova dva transmiterska sustava. (d) Stresno ponaanje moe inducirati analgeziju pomou opiodnih I ne-opiodnih mehanizama
Lokalni krugovi u dorzalnom rogu kraljenike modine igraju presudnu ulogu u prijenosu boli I u posredovanju izmeu akcija silaznih bolnih modulatornih sustava.Silazei aksoni serotonerginih I noradrenerginih neurona dodiruju dendrite spinotalamikih neuronskih puteva I takoer lokalne enkephalinsadravajue inhibitorne interneurone u povrnom dorzalnom rogu.Prema tome, sputajua inhibicija spinotalamikih neuronskih puteva vjerojatno djelomino posreduje u aktivaciji enkephalin interneurona u dorzalnom rogu. Kako endogeni opioidni krugovi I egzogeni opijati reguliraju prijenos boli u dorzalnom rogu?? Povrni dorzalni rog ima visok postotak enkephalinasadravajuih interneurona I dynorphin-sadravajuih interneurona blizu vrhova bolnih aferenata I do dendrita dorzalnog roga neurona koji primaju aferentni bolni prijenos.Mu opijatni receptori locirani su I na vrhovima bolnih aferenata I na dendritima postsinaptikog neurona. Farmakoloka istraivanja indiciraju da opijati I opiodni peptidi reguliraju prijenos boli u dijelu inhibicije otputanja glutamata, supstancije P I dr. transmitera od osijetnih neurona. Otputanje transmitera obustavljena je aktivacijom opijatnih receptora na osjetne neurone, to poveava ulazak KALCIJA u osjetne vrhove ili indirektno aktivacijom KALIJA prenositelja ili direktno smanjivanjem KALCIJA prenositelja. Opijati se takoer ponaaju postsinaptiki na aferentnim sinapsama da bi obustavili aktivnost neurona odgovornih za bol koji se nalaze u dorzalnom rogu.Kako veina enkephalin-sadravajuih neuronskih vrhova u povrnom dorzalnom rogu dodiruje dendrite postsinaptikih neurona, vjerojatno je da su opioidni peptidni krugovi ukljueni u reguliranju prijenosa boli.Kao I s dr. peptidnim transmiterima, enkephalin se moe iriti iz mjesta njihova otputanja da bi meudjelovao s opijatnim receptorima smjetenim presinaptiki na zavrecima receptora za bol. Stoga se ini vjerojatnim da opijatni alkaloidi I endogeni opioidni peptidi moduliraju prijenos boli na razini primarnih aferentnih sinapsi kombinirajui presinaptike I postsinaptike akcije.Ovo nanovo potkrepljuje ideju da je opijatna analgezija rezultat akcija u viestruko udaljenim neuronskim lokacijama.Osjetni,spinalni I silazei neuroni koji konvergiraju u dorzalnomrogu kraljenike modine takoer sadre mnotvo dr. neurotransmitera koji su nedvojbeno ukljueni u prijenos I
Vaan dio odgovora organizama na krizni dogaaj sveden je na brz odgovor na bol.Susreui se sa zahtjevima ponaanja potaknutim zbog izloenosti stresnoj situaciji , kao to su lov.obranbena dominantnost ili adaptacija ekstremnim zahtjevima okolia, normalna ivotinjska reakcija na bol mogla bi proizvesti tetan uinak.Bol obino pospjeuje odreena refleksna odstupanja, bijeg, mirovanje I ostala okrepna ponaanja. Tijekom stresa ove reakcije na bol mogu biti obustavljene zbog sklonosti za vie prilagoeno ponaanje.Npr. kada je laboratorijska ivotinja izloena smionom I bolnom tetnom podraaju, kao to je neizbjean elektrini ok na stopalima, njegova osjetljivost prema drugim podraajima je smanjena.Vremensko trajanje ovakvih stresno induciranih analgezija moe varirati od nekoliko minuta do nekoliko sati, ovisei o upotrebljenom podraaju, njegovoj estini I metodi upotrebljenoj za mjerenje praga boli. Ako prirodni odgovor ivotinje na krizni dogaaj ukljuuje oslabljenu osjetljivost na bol, tada se ini razumnim da sustav za inhibiciju boli koji smo razmatrali u tekstu iznad, koji koristi opioidne peptide, moe biti umjean.U prilog tome postoji dokaz da stres moe stimulirati I opioidnu I ne-opioidnu analgeziju.Neki laboratorijski primjeri o stresom induciranoj analgeziji osjetljivi su na blokadu opijatnih receptora uzrokovanoj naloxonom.Naloxon dan sam ne uzrokuje bol, no znaajno poveava uoen intezitet dugotrajnih klinikih boli, npr. Kod pacijenata koji se oporavljaju od operacije zuba. Postoji anegdota koja je dokaz analgeziji induciranoj stresom u ljudi.Vojnici ranjeni u bitci I atletiari ozlijeeni bavei se sportom izjavljuju da ne osjeaju bol.Doista prije jednog stoljea David Livingstone, kotski misionar I istraiva Afrike pokazao je posebno dramatino osobni primjer.Na ranom putovanju istraivanja izvorita Nila, Livingstona je napao lav koji mu je zgnjeio rame. uo sam hitac.Gledajui naokolo vidio sam lava kako skae na mene.Bio sam na maloj uzvisini; uhvatio me za rame kako je skoio I oboje smo se sruili na zamlju.Rikajui strahovito pokraj mog uha,protresao me kako to ini terijer sa takorom.ok je izazvao ukoenost slinu onoj koju ,ini se osjea mi nakon prvog drmanja make. To je prouzrokovalo nekakvu pospanost u kojoj nije bilo osjeaja za bol niti strah, premda sam bio svjestan svega to se dogaa.Bilo je poput onoga to pacijenti pod utjecajem kloroforma opisuju, koji vide itavu operaciju, ali ne osjeaju no.Drme je razorio strah, I dopustio gledanje u to zvijer ini bez osjeaja groze.Ovo neobino stanje vjerojatno je proizvedeno u svih ivotinja ubijenih od mesodera;I ako je tako. Onda je to milostiva briga naeg dobrotvornog stvoritelja za ublaavanje smrtne boli. (David Livingstone,Missionary Travels,1857) (e) SAETAK
Bol je visoko sloena percepcija.Vie nego na ikoji drugi modalitet nju utjeu emocije I okolina.Zato to je toliko ovisna o iskustvu, te stoga varira od osobe do osobe, bol je teak kliniki problem. Osim toga, naa trenutna razumijevanja anatomije I fiziologije specifinih krugova boli jo su uvijek u dijeliima.Usprkos tome, nedavni pomaci u razumijevanju osnovne fiziologije mehanizama boli vodili su knekim uinkovitim terapijama za bol. Prvo, spoznaja da je ravnotea u aktivnostima velikih I malih vlakana vana u prijenosu boli, odvela je do upotrebe stimulacije dorzalnog kraljenice I elektrinih podraaja ivaca za odreene tipove periferne boli.Drugo, eksperimentalno otkrie da stimulacija specifinih strana u modanoj kori proizvodi duboku analgeziju moda moe voditi boljim nainima kontroliranju boli aktivacijom endogenog sustava za modulaciju boli.Tree, otkrie da opijati naneseni direktno u kraljeniku modinu napreu mogue analgezine efekte odvelo je k intratecaloj I epiduralnoj upotrebi opijata za odreena stanja.Konano, odgonetanje neurotransmiterskog sustava,
41
potcrtavajui endogene krugove kontrole boli, moe osigurati racionalnije osnove za terapije drogama kod raznih bolnih
simptoma.
UHO - ORGAN SLUHA I RAVNOTEE; SLUNI I VESTIBULARNI SUSTAV

1. Zapanje niskih frekvencija zvuka ogranieno je frekvencijom akcijskih potencijala. Zapaanje visokih frekvencija zvuka omogueno je na mjestima najveeg odgovora bazilarne membrane. 2. Vestibularni sustav zapaa poloaj i promjene poloaja glave u odnosu na poloaj tijela. 3. UHO: -organ sluha i ravnotee -sastavljen od 3 anatomska odsjeka: vanjskog, srednjeg i unutarnjeg uha 4. VANJSKO UHO: -sastoji se od uke i vanjsko zvukovoda 5. SREDNJE UHO: -sastoji se od bubnjita, mastoidnih elija i Eustahijeve slune cijevi -smjetene su 3 slune koice: eki, nakovanj i stremen, a uz njih su vezana dva mala popreno prugasta miia, -od vanjskog zvukovoda srednje uho odvojeno je bubnjiem, a s unutarnjim uhom povezuju ga dva kotana prozoria prekrivena membranom 6. UNUTARNJE UHO: -sloen sustav u kojem su smjeteni organ ravnotee i sluni Cortijev organ, dijeli se na dva anatomska dijela, kotani labirint i membranski labirint, -membranski labirint ispunjen je endolimfom dok je oko njega perilimfa, -membranski dio organa ravnotee ima 5 dijelova: 3 polukrune cijevice, jednu membransku vreicu i membransku mjeinicu
MORFOLOKA GRAA UHA

Kako bi se najbolje razumjela graa slunog i vestibularnog aparata najprije treba razumjeti ugrubo grau lubanje i sljepoone (temporalne) kosti (plate 2A,3A,5,6,7,92A).
upljina u kojoj je smjeten mozak naziva se lubanjska upljina, a nju izgrauje vie kostiju. One oblikuju dno lubanje na kojem je poloen mozak, te svod koji sa strane i odozgo zatvara lubanjsku upljinu. Dno lubanje moe se podijeliti u tri djela, tj. u tri lubanjske jame: prednju, srednju i stranju. Granicu izmeu lubanjskih jama oblikuju grebeni koji se uzdiu sa dna lubanje. Srednju i stranju lubanjsku jamu najveim dijelom odjeljuje veliki greben koji pripada sljeponoj kosti, a naziva se piramida. Ovaj greben zapravo ne nalikuje piramidi, ve vie jednostavnom (na dvije strane sputenom i otvorenom) krovitu neke podulje kue. Kako bi lake razumjeli grau uha zamislite si da je prednja polovica ovog tavana prazna, a druga polovica (za sada) potpuno zatrpana stvarima. Jedan (vanjski) otvor odgovara otvoru vanjskog zvukovoda, a drugi (unutarnji) otvoru Eustahijeve cijevi koja vodi u drijelo (plate 87,88D,91A). To znai da je promatrajui odozgo, prednja strana piramide zapravo uplja. Na jednom mjestu (blie otvoru vanjskog zvukovoda) ovaj je kanal zatvoren, i to tankom membranom koja se naziva bubnji. Bubnji zapravo ini granicu izmeu vanjskkog i srednjeg uha. U daljem tijeku dolazi do suavanja ove upljine, te na tom mjestu zapoinje Eustahijeva tuba koja srednje uho spaja sa drijelom. Izmeu bunjia i suenja nalazi se dakle srednje uho. Moda e veini itatelja tek sada postati jasno zato treba otvoriti usta kada se naglo mjenja visina (u letu avionom ili naglom uspinjanju). um koji se tada u uima normalno javlja zapravo je posljedica razlike u tlaku izmeu tlaka u tijelu (koji ostaje na razini prije uspinjanja) i onog vani koji se smanjuje. Zbog toga dolazi do izboenja bubnjia, a to stvara neugodan um. Otvaranjem usta
izjednaavaju se tlakovi, to ujedno dovodi i do prestanka uma. U srednjem uhu nalaze se tri slune kotice (plate 88E, slika 25-4); eki koji je vezan za bubnji, nakovanj, te stremen koji je vezan za mali otvor koji se nalazi na prijelazu prema stranoj (ispunjenoj) polovici piramide sljepone kosti. Kotice su meusobno povezane, tako da se titranje bubnjia prenosi na otvor koji vodi u unutarnje uho. Kako su graeni kanali unutarnjeg uha (plate 90A,90B) najbolje se moe razumjeti ako se vratimo na poetak, gdje taj dio kosti treba zamisliti kao punu kost bez ikakve upljine. Zatim treba zamisliti da se tu ipak nalazi jedna manja upljina, tzv. predvorje koje je sa dva mala otvora u komunikaciji sa srednjim uhom. U gornji, ovalni otvor uloen je stremen, dok je donji, okrugli otvor prekriven samo membranom. Nakon to ste iz srednjeg uha uli u predvorje unutarnjeg uha zamislite si kako su kroz dio preostale kosti iskopani neki kanali. Prema naprijed polazi slijepi kruni kanal, u kojem je svaki slijedei krug sve manji od prethodnog tako da na kraju ovaj kanal zavri slijepo i nalikuje oklopu pua. Zbog toga je i dobio ime punica. Prema natrag zapoinju tri kanala koja se meutim vraaju natrag u predvorje, tako da se nazivaju polukrunim. Ova tri kanala smjetena su meusobno pod kutem od 90, pa je na taj nain u svakoj tjelesnoj ravnini smjeten po jedan polukruni kanal. Predvorje sa punicom i polukrunim kanalima naziva se zejdniki kotani labirint. Ovaj kotani labirint ispunjen je membranoznim labirintom (plate 91A, slika 25-8) u kojem se zapravo i nalaze osjetne stanice slunog i vestibularnog (ravnotenog) aparata. Membranozni labirint sastoji se od punice i polukrunih kanala, te dvije vreice utrikulusa i sakulusa koji ispunjavaju predvorje. Sve strukture membranoznog labirinta meusobno su povezane tankim spojnim cijevicama.
42
Membranozni labirint je daleko manjeg promjera (i presjeka), te zahvaa samo manji dio volumena kotanog labirinta (plate 91B, slika 25-5). Za razumjevanje ovih odnosa dobro je promotriti popreni presjek kroz punicu (plate 91B, slika 255). Membranozni labirint je zapravo srednji dio kanala punice (=scala media), a preostali dio kotanog labirinta podijeljen je u dva prostora (scala vestibuli i scala tympani). Membranozni labirint ispunjen je tekuinom koju nazivamo endolimfa, a kotani labirint tekuinom koja se naziva perilimfa.
FUNKCIONALNA ORGANIZACIJA SLUNIH ELEMENATA UHA

Zvuni val koji prolazi kroz vanjski sluni hodnik (vanjsko uho) nailazi na membranoznu prepreku (bubnji). U bubnji (plate 88E,91A, slika 25-4) je utkan dio prve slune kotice ekia (maleusa). Na eki se nastavlja druga sluna kotica nakovanj (incus), a na njega se nadovezuje trea stremen (stapes). Slune kotice smjetene su u upjini srednjeg uha, a koja se jo zove i bubnjite. One su ligamentima, te sa dva miia uvrene i napete. Zavrni (bazalni) dio tree slune kotice (stapesa) uronjen je u membranu koja pokriva gornji otvor formen ovale. Ovaj otvor spaja srednje i unutarnje uho. Ovom anatomskom raspodjelom frekvencija zvunog vala se pretvara u titranje bubnjia, a koje se sustavom slunih kotica prenosi do unutarnjeg uha (slika 26-3, plate 91A). Titranje membrane na ovalnom otvoru dovodi do pomaka endolimfe u membranoznom dijelu punice (scali mediji). Na donjem zidu skale medije (membrani basilaris) nalaze se osjetne stanice (plate 91B, slika 25-5). Postoje dvije vrste osjetnih stanica, a one su okruene sa velikim brojem (i vie vrsta) razliitih potpornih stanica (slika 25-6; broj 3 i 6 su osjetne stanice, a ostali brojevi su potporne stanice). Ovaj cjelokupni sustav osjetnih i potpornih stanica naziva se Cortijevim slunim organom. Osjetne stanice (slika 25-7) na svojoj gornjoj povrini imaju odreen broj izboenja, dlaica (stereocilija). Ovaj dio stanica okrenut je prema unutarnjem dijelu membranoznog labirinta (skali mediji), a na njemu lei opna koja se naziva membrana tektorija (slika 25-6). U trenutku kad slune kotice kroz formane ovale dovedu do pomaka perilimfe u skali vestibuli (gornjem kanalu), zbog nestlaivosti tekuine dolazi do pomicanja tekuine i u skali timpani (donjem kanalu), te izboenja membrane na drugom prozoru koji spaja srednje i unutarnje uho (okrugli prozor, fenestra rotunda)(plate 91A, slika 26-3). To dovede do titranja bazalne membrane (tj. titranja osjetnih stanica). Obzirom da su osjetne stanice prekrivene membranom tektoriji u koju su uronjene dlaice osjetnih stanica, dolazo do pomaka tijela u odnosu na stereocilije to dovede do promjena potencijala stanica sa dlaicama. Na donji (bazalni) dio stanica
sa dlaica pristupa dendrit bipolarnih stanica koje sainjavaju spiralni ganglij (ganglion spirale kohleje) (slika 25-6). Ganglion spirale smjeten je uz stijenku punice (plate 91B, slika 25-5). Njegov akson sainjava slunu komponentu VIII modanog ivca nervusa statoacusticusa (vestibulokohlearisa). Bipolarne stanice gangliona spirale prvi su neuron u slunom sustavu, to znai da su stanice sa dlaicama samo receptorne stanice i ne ubrajaju se u neurone. Treba napomenuti da na osjetnim stanicama osim aferentnih vlakana (dendrit bipolarnih stanica) zavravaju i eferentni aksoni (=dolaze iz mozga), a koji dolaze putem VIII modanog ivca (slika 25-7). Ovi aksoni dolaze iz donje olivarne jezgre i uloga im nije u potpunosti razjanjena. Za razumijevanje funkcionalne organizacije uha potrebno je ukazati na to kako se zvuk "skuplja" (slika 25-4) sa jedne relativno velike povrine (uka), te usmjerava na manju (bubnji), a koji se zatim umjerava na jo manju povrinu (foramen ovale). Smanjivanjem povrine uz djelovanje iste sile zapravo dolazi do veeg pritiska po jedinici povrine, te pojaanja primarnog signala. FUNKCIONALNA ORGANIZACIJA VESTIBULARNIH (RAVNOTENIH) ELEMENATA UHA Za razliku od slunog dijela uha, a koje u funkcionalnom pogledu obuhvaa vanjsko, srednje i punini dio unutarnjeg uha, vestibularni dio smjeten je samo u dijelu unutarnjeg uha (predvorju-vestibulumu i polukrunim kanaliimaductuli semicirculares). Za razliku od membranoznog dijela punice (slika 25-8), koji je volumenom manji, ali u potpunosti korelira sa kotanim dijelom, kod vestibularnog dijela unutarnjeg uha i tu dolazi do odstupanja (plate 91A,). Dok za polukrune kanale vrijedi isto to i za punicu, membranozni dio predvorja razlikuje se od kotanog djela. Dok je kotani dio jedna cjelina, membranozni dio sastoji se od dvije meusobno povezane vree; vee-utriculusa koji je spojen sa polukrunim kanalima i manje-sacculusa koji je spojen sa membranoznim dijelom punice. Kao i u punici, membranozni labirint ispunjen je endolimfom, dok se u okolnom prostoru (izmeu membranoznog labirinta i kotane stijenke) nalazi perilimfa. Membranozni labirint sastavljen je od jednoslojnog epitela, osim na mjestima gdje se nalaze osjetne stanice i gdje je podebljan. Na tim mjestima membranozni labirint srastao je uz kotanu stijenku. Osjetne stanice smjetene su samo u manjem dijelu vestibularnog membranoznog labirinta; na poecima polukrunih kanala gdje se nalaze proirenja (ampule) i u zamrljenim dijelovima utrikula i sakulusa (maculae). Kao i u punici osjetni organi sastavljeni su od osjetnih i potpornih stanica. Na vrhu osjetnih stanica (dio okrenut prema endolimfi) nalaze se vei broj trepetljika. U makuli utrikuli i makuli sakuli 43
(slika 25-10) osjetne stanice imaju 40--100 manjih dlaica (mikrovili, tj. stereocilijum jer su aktivno pokretni), te jednu veu, krutu rubnu dlaicu (kinocilijum, jer je kruta i samo pasivno pokretnadjelovanjem endolimfe). Mikrovili se razlikuju u veliini i pravilno su poredani; na jednoj strani nalaze se najmanji mikrovili, te su pravilno rasporeeni tako da se na suprotnoj strani nalaze najvei. Na toj strani, uz najvee mikrovile, nalazi se kinocilija. Uoite da je orijentacija svih osjetnih stanica unutar jedne makule istovjetna; stereocilijum se kod svih nalazi na istoj strani. Meutim, orjentacija osjetnih stanica makula utrikuli potpuno je drugaija od orijentacije osjetnih stanica makule sakuli (slika 25-10). Iznad osjetnih stanica nalazi se hladetinasta tvar u koje su uronjenje osjetne dlaice (membrana statolitika). U njoj su uronjeni i sitni kristalii (statoliti=otoliti). Specifina teina statolita vea je od specifine teine endolimfe. To znai da ubrzanje kod gibanja glave (=gibanje endolimfe i osjetnih stanica) nije praeno istovjetnim ubrzanjem statolita (oni se kasnije pokreu), tako da uslijedtoga dolazi do pomicanja osjetnih dlaica. Obzirom da je makula utrikuli poloena vodoravno ona odgovara na vodoravno ubrzanje, dok makula sakuli odgovara na okomito ubrzanje, jer je i poloena okomito. Ampule polukrunih kanala graene su slino, no osjetne stanice nemaju izdanke (osjetne dlaice) organizirane kao u makulama (slika 25-9). Osjetne dlaice mnogo su dulje od samih stanica. One su takoer uronjene u hladetinastu tvar, koja meutim ne sadri otolite i ima jednaku specifinu teinu kao i endolimfa. Ona stoga nije podlona djelovanju sile tee, ve samo kretanju endolimfe. To znai da ove osjetne dlaice reagiraju na kutno uburzanje. Treba spomenuti kako se sva tri kanala meusobno nalaze pod kutem od 90, tj. da je u svakoj tjelesnoj ravnini smjeten jedan polukruni kanali (u jednom uhu). Na vestibularne stanice osim dendrita bipolarnih stanica vestibularnog ganglija zavravaju i eferentna vlakna iz lateralne vestibularne jezgre. Za razliku od slunog ganglija, vestibularni ganglij nije smjeten u (unutranjem) uhu, ve se nalazi u unutranjem slunom hodniku. SLUNI PUT (sl. TNZ 26-5) Prvi neuroni su neuroni spiralnog ganglija punice. To su bipolarne stanice, a njihov dendrit zavrava na bazi osjetnih stanica sa dlaicama. Aksoni bipolarnih stanica kreu prema modanom deblu tvorei ivac nervus vestibulokohlearis (statoakustikus). Sluni put zavrava u primarnoj slunoj kori koja se nalazi u dijelu temporalnog renja (gornja temporalna vijuga) i odgovara Brodmannovim arejama 41 i 42 (sl. TNZ 26-6). Prijem informacija iz punice je u ovim podrujima organiziran tonotopski (slika 7-4). Kao to i u punici neki djelovi reagiraju najbolje na zvukove odreenih frekvencija, tako su i neuroni to se
nalaze ispod povrine modane kore u primarnom slunom korteksu specijalizirani na isti nain. tovie, kada bi odredili koji neuroni reagiraju na koju frekvenciju, iznad primarne slune kore dobili bi smo izgled koji u potpunosti odgovara punici. Na putu prema mozgu aksoni se u slunom putu obavezno prekapaju na tri mjesta: a) u jednoj od kohlearnih jezgara (smjetenih u ponsu), b) u donjim kolikulima (oni su dio tektuma mezencefralona), te u c) korpus genikulatum medijale, dijelu metatalamusa (to je specifina talamika jezgra slunog sustava). Iz talamusa aksoni se projiciraju u etvrti sloj primarne slune kore. Osim u ovim jezgrama, najvei dio neurona se prekopa i u jednoj od jezgara koje se nalaze izmeu kohlearnih jezgara i donjih kolikula, a to su gornja olivarna jezgra ili jezgra lateralnog leminiskusa. Veina aksona slunog puta (ali ne svi) kria stranu i tako zavri u suprotnoj hemisferi mozga. Sluni se put moe rezimirati na slijedei nain: 1. neuron - spiralni ganglij, 2. neuron - kohlearne jezgre 3. neuron - gornja olivarna jezgra ili jezgra lateralnog leminiskusa 4. neuron - donji kolikuli 5. neuron - korpus genikulatum medijale i 6. neuron - neuroni ije se tijelo ili dendriti nalaze u sloju IV primarnog slunog korteksa VESTIBULARNI SUSTAV (sl. TNZ 26-12) Prvi neuron vestibularnog sustava nalazi se u vestibularnom gangliju, te ima morfologiju istovjetnu neuronima u slunom gangliju (bipolarni, gdje dendrit pristupa na osjetnu stanicu). Aksoni ovih neurona takoer sainjavaju nervus vestibulokohlearis (statoakustikus). Nakon toga veina aksona zavri u vestibularnim jezgrama (koje se nalaze u ponsu), ali dio izravno ulazi u mali mozak. Vestibularne jezgre se tada projiciraju u koru malog mozga. Za vestibularni sustav nije utvreno da vri izravne projekcije u koru velikog mozga, a koje bi sudjelovale u svjesnoj percepciji poloaja tijela u prostoru. No sigurno je da informacije iz vestibularnog sustava imaju ulogu u stvaranju svijesnog osjeta o poloaju tijela. Najvjerojatnije ulogu u tome ima mali mozak u kojemu se osim vestibularnih, integriraju i druge informacije koje donose podatke o stanju tijela u prostoru (receptori u miiima, tetivama i zglobovima, kao i neki koni receptori). Vestibularne jezgre, osim u mali mozak, alju aksone u dva smjera. Prvi su aksoni koji pristupaju na jezgre okulomotornih ivaca (to su tri jezgre, od III/okulomotorijusa, IV/trohlearisa i VI/abducensa modanog ivca). U ovim jezgrama se nalaze neuroni koji inerviraju vanjske miie oka, tj. sudjeluju u pokretanju one jabuice. Projekcije iz vestibularnih jezgara u okulomotorne jezgre vane 44
su za odravanje slike u sredinjem dijelu mrenice (foveji centralis). Moda niste o tome razmiljali, ali kada malo bolje razmislite vidjeti e te da kod promatranja nekog predmeta (ili osobe) kroz due vrijeme slika koja ulazi u mrenicu ostaje tono na sredinjem dijelu, bez obzira to se cijelo vrijeme glava zapravo vie ili manje pomie. To znai da se kod pomaka glave u jednom smjeru, one jabuice moraju pokrenuti u drugom smjeru kako bi slika ostala na istom dijelu mrenice. Veze vestibularnih i okulomotornih jezgara sudjeluju upravo u ovoj funkciji. Osim ovih uzlaznih (jer su okulomotorne jezgre smjetene iznad vestibularnih), postoje i silazne projekcije koje zavravaju na motorikim neuronima medule spinalis. Ove silazne projekcije nazivaju se vestibulospinalne (najznaajnija je traktus vestibulospinalis lateralis), a funkcija im je inervacija miia ekstenozra nogu i fleksora ruku. Na taj nain oni u tim miiima dovode do tonike kontrakcije, a to je od kljune vanosti za odravanje tonusa tijela. Projekcije vestibularnih jezgara u okulomotorne i na motoneurone medule spinalis ine jedinstveni sustav veza, a koji se zove FASCIKULUS LONGITUDINALIS MEDIALIS (flm). FLM se sastoji od uzlazne (ascendentne) i silazne (descendentne) projekcije. Vezano uz vestibularne jezgre treba spomenuti da lateralna jezgra prima izravne projekcije iz kore malog mozga (zbog toga se lateralna vestibularna jezgra ubraja u duboke jezgre malog mozga). Ove
projekcije dolaze od inhibicijskih GABA-ergikih Purkinjeovih neurona, a to naravno rezultira inhibicijom neurona vestibularne jezgre. to to konkretno znai najbolje je vidjeti na primjeru eksperimenata na ivotinjama gdje se vri presjecanje modanog debla iznad vestibularnih jezgara. Na taj se nain uklone inhibicijski uinci koje dolaze iz kore velikog mozga, te dolazi do pojave decerebracijske rigidnosti (pojaa se kontrakcija ekstenzora nogu i fleksora ruku). Ako se presijecanje izvri ispod ovih jezgara ne dolazi do pojave decerebracijske rigidnosti. Osim toga, u sluaju presijecanja iznad vestibularnih jezgara, elektrina stimulacija malog mozga (pojaa se rad Purkinjeovih neurona) dovodi do ublaavanja decerbracijske rigidnosti, a unitenje odgovarajuih dijelova malog mozga pojaa decerebracijsku rigidnost. Rezimirajui vestibularni sustav treba razmotriti glavne veze lateralne vestibularne jezgre: 1) prvi neuron vestibularnog sustava nalazi se u vestibularnom gangliju i projicira se u vestibularne jezgre, 2) iz vestibularnih jezgara neuroni se projiciraju u koru malog mozga, 3) projekcijski neuroni kore malog mozga inhibiraju lateralnu vestibularnu jezgru, 4) glavne eferentne projekcije idu preko fascikulus longitudinalis medijalisa: a) uzlazne na okulomotrne neurona (jezgre) b) silazne na motorike neurone (jezgre) u meduli spinalis.
FIZIOLOGIJA OKA I FOTOTRANSDUKCIJE; MRENICA I PRIMARNI VIDNI PUT

1. Svjetlost prolazi kroz zjenice i stimulira receptore smjetene u unutranjosti oka u mrenici. 2. Kod kraljenjaka vid ovisi o dvije glavne vrste receptora; unjia koji nam omoguavaju prepoznavanje boja i tapia koji nemaju tu mogunost. 3. Tri vrste unjia omoguavaju prepoznavanje boja. Neke osobe nisu u mogunosti prepoznavati boje, a uzroci tome mogu biti viestruki. 4. Lateralna inhibicija u mrenici omoguava bolje zapaanje kontrasta. 5. Najvea gustoa unjia (i odsutnost tapia) prisutna je u stranjem sredinjem dijelu mrenice, foveji. To mjesto je mjesto "najasnijeg" vida. 6. unjii prenose informaciju na bipolarne stanice koje zatim stimuliraju gangijske stanice. Sve tri vrste neurona nalaze se u mrenici. Aksoni ganglijskih stanica tvore vidni ivac. Ganglijske stanice su prve stanice vidnog puta koje alju informaciju u obliku akcijskih potencijala. 7. Priblino polovica aksona vidnog ivca kria stranu na mjestu koje se zove optika hijazma. Stranu kriaju aksoni medijalnog dijela mrenice, tj. oni koji gledaju lateralnu stranu vidnog polja. Na taj nain u lijevu modanu hemisferu dolazi informacija iz desne strane vidnog polja, kao i obrnuto. 8. Veina aksona vidnog puta (naziv vidnog ivca nakon hijazme) dolazi u vidnu jezgru talamusa, korpuse genikulatum laterale. Ovi aksoni ine glavni vidni put. Neuroni talamusa projiciraju se u primarni vidni korteks. 7. Nakon to je vidna informacija dola u koru velikog mozga razliti putevi analiziraju razliite dijelove vidne informacije; oblik, boju i kretanje. 8. Neuroni vidnog korteksa reagiraju na specifine vrste vidnog podraaja; U primarnom vidnom korteksu neuroni reagiraju samo na specifino usmjerenje vidnog podraaja, ili na kretanje objekta u odreenom smjeru. U asocijativnom vidnom korteksu postoje neuroni koji su aktivni kod prepoznavanja lica sprijeda, dok su dugi, susjedno smjeteni neuroni aktivni samo u prepoznavanju lica iz profila. Postoje jo i daleko vei broj drugih primjera.
45
GRAA OKA Oko je parni organ smjeten u onim dupljama (orbitama). Funkcija mu je da svjetlosne informacije prenese na mrenicu, gdje dolazi do pretvaranja fotona svjetlosti u neuralni kod. Oko se sastoji od tri ovojnice (sl, TNZ 27-1): Vanjska sastoji se od ronice (kornea) i bjelonice (sklera), Srednja koja sadri krvne ile i sastoji se od ilnice (horoideje), arenice (iris) i zrakastog tijela (korpus cilijare) Unutarnja mrenica (retina) gdje su smjeteni receptori (unjii i tapii), kao i drugi neuroni. Mrenica je zapravo izdanak sredinjeg ivanog sustava, pa je ona u stvari sastavni dio mozga. U mrenici se nalaze prvi, drugi i trei neuron vidnog puta. Vidni sustav je jedini senziblini sustav u kojem su prvi neuron u sustavu ujedno i receptivna stanica. Trei neuron vidnog puta (ganglijske stanice) alju akson koji izlazi na stranjem dijelu oka (vidni ivac-nervus optikus), te ulazi u lubanju. Unutarnja strana oka ispunjena je sa tri prozirna medija: one vodice nalazi se u malim prostorima iza i ispred lee, lee, te staklastog tijela ispunjava najvei dio nutrine oka. Zjenica (pupila) je otvor koji omeuje arenica. U arenici se nalaze dva glatka miia: muskulus sfinkter pupile koji poveava arenicu i smanjuje otvor zjenice, te muskulus dilatator pupile koji smanjuje arenicu i time poveava otvor zjenice. Obzirom da je rije o dva glatka miia oni su inervirani od autonomnog sustava; sfinkter od parasimpatikusa, a dilatator od simpatikusa. Ovaj antagonistiki uinak dovodi do promjena u veliini zjenice. Najbolje je to zapamtiti uz poslovicu u strahu su velike oi (zjenice), a veina vas sigurno zna da je u stresu i strahu glavni aktivator tjelesnih manifestacija simpatikus. Osim ovih, u zrakastom tijelu se nalazi jo jedan glatki mii zrakasti mii (muskulus cilijaris). Ovaj mii vezan je uz rub lee, te se njegovom kontrakcijom lee moe izduiti, tj. on je zaduen za zakrivljenost lee. Na taj nain ovaj mii odreuje stupanj loma svjetlosti i vaan je za izotravanje slike. To nam omoguava da jasno vidimo i bliske i udaljene predmete. Cilijarni mii inerviran je od strane parasimpatikusa. Uz grau oka potrebno je razluiti postojanje dviju osi (sl. TNZ 27-1); geometrijska (optika) os, te crta vida (linea visus) kojom svjetlost pada tono na mjesto najasnijeg vida, a to je FOVEJA CENTRALIS. Osim foveje centralis, treba uoiti da se na stranjem unutarnjem dijelu oka nalazi mjesto gdje izlaze krvne ile i vidni ivac (sl. TNZ 28-2). To se mjesto naziva i diskus optikus. U podruju diskus optikusa nema receptora, pa se ono naziva i slijepa
pjega (makula ceka), za razliku od foveje centralis koje se naziva uta pjega (makula lutea). TAPII I UNJII Na vanjskom odsjeku fotoreceptivnih stanica (tapii i unjii) smjeteno je mnotvo posebnih molekula koje apsorbiraju fotone svjetlosti. Da bi povrina koja apsorbira svjetlost bila to vea, membrana je nabrana poput zavjese. Najbolje upoznata takva molekula naziva se rodopsin i nalazi se u tapiima. Rodopsin se sastoji od dvije komponente: 1. opsina i 2. retinala. Retinal je aldehid vitamina A, pa tako postaje jasno zato nedostatak vitamina A uzrokuje nono sljepilo. Apsorpcijom fotona svjetlosti 11-cis retinal prelazi u sve-trans retinal (sl. TNZ 27-18,2719). Taj proces naziva se fotoizomerizacija. U tom procesu opsin se odvoji od retinala. U unjiima se takoer nalazi rodopsin, ali koji se razlikuje od onog u tapiima. I ne samo to, u unjiima postoje tri vrste takvih molekula, a koje se primarno razlikuju u gra|i opsina (tj. postoje tri vrste opsina). Svi su vjerojatno uli da postoje tri vrste unjia; za plavo, zeleno i crveno. Radi se zapravo o tri razliite vrste opsina, a koji razliito reagiraju na valne duljine svijetlosti (slika 27-14). Tako je maksimalna reakcija plavog na svijetlost valne duljine 445nm, zelenog za 535, a crvenog na 570. Postojanje vie vrsta unjia koji razliito reagiraju na valne duljine svijetlosti prvi je korak u prepoznavanju boja. unjii su specijalizirani za gledanje po danu (fotopni vid), a tapii su specijalizirani za gledanje po noi ili sumraku (skotopni vid)(slika 27-16). Zbog toga glodavci uglavnom i nemaju unjia, dok je broj unjia kod ovjeka ipak daleko vei. No i tu je jo uvijek omjer 20:1 za tapie, iako to ne znai da su nam tapii vaniji. Dominacija njihovog broja zapravo je rezultat konvergencije velikog broja tapia prema jednoj ganglijskoj stanici, a od koje zapravo informacija stie u mozak. Stoga su nam unjii ipak daleko vaniji, te se u mjestu najasnijeg vida foveji centralis (makuli luteji) nalaze iskljuivo unjii, koji su ujedno i najmanji unjii, te ne pokazuju konvergenciju prema ganlijskim stanicama. Zbog toga najmanja receptivna polja imaju upravo ganglijske stanice u koje donose informaciju iz foveje centralis, ime je omogueno da taj dio mrenice podruje koje prepozna dva predmeta kao zasebna na najmanjoj moguoj udaljenosti. Upravo ovi mehanizmi (mali unjii bez konvergencije=malo receptivno polje ganglijske stanice) oni koji omoguavaju da foveja centralis bude mjesto najasnijeg vida. Rezimirajui se moe o tapiima i unjiima kazati slijedee: ovjek koji bi izgubio sve tapie po danu bi vidio potpuno normalno, a potekoe bi pokazivao tek pojavom mraka. On bi dakle bolovao od nonog slijepila. ovjek koji bi pak izgubio sve unjie mogao bi samo nejasno vidjeti glavne konture nekih predmeta. U biti on bi bio gotovo u potpunosti slijep. 46
FOTOTRANSDUKCIJA (sl. TNZ 27-17,18,19) Za razumijevanje procesa fototransdukcije bitno je razumjeti dvije injenice: 1. Dok nema apsorpcije fotona otovreni su Na kanali, to znai da je neuron depolariziran. 2. Kod fotoreceptivnih stanica (ali i kod bipolarnih stanica, te svih drugih interneurona mrenice) nema pojave akcijskog potencijala, ve postoji trajnja sekrecija neurotransmitora (glutamata). To znai da se sa stupnjem depolarizacija poveava izluivanje glutamata, dok se sa stupnjem hiperpolarizacije deava obrnuto, tj smanjuje se njegova sekreca. Ovaj se fenomen moe usporediti sa slavinom iz koje tee voda i koja je napola otvorena. JJo jae otvaranje (depolarizacija) pojaati e istjecanje vode (glutamata), a polagano zatvaranje slavine (hiperpolarizaicja) smanjivati e njezino istjecanje. Ovo zapravo znai da e se kod absorpcije fotona (pada svjetlosti na unji) smanjiti izluivanje glutamata (a ne poveati kao to bi svako na poetku ovog poglavlja zakljuio). To znai da se apsorpcijom fotona (slika 27-17) pokree mehanizam koji dovodi do zatvaranjna Na kanala. Na taj nain se unji hiperpolarizira, a to dovodi smanjene sekrecije glutamata (slika 27-18). Sve ovo naravno ne znai da u konanici ganglijske stanice (koje vode informaciju iz mrenice u mozak) smanje frekvenciju odailjanja nakon svjetlosnog podraaja. Naime, na donjem dijelu unjia (sinaptiki zavretak-pedikulum) zavre dvije funkcionalno razliite vrste bipolarnih stanica (sl. TNZ 28-5,28-13,28-14). Funkcionalno razliitih jer imaju razliite vrste glutamatnih receptora. Bipolarne stanice takoer ne pokazuju pojavu akcijskog potencijala, te secerniraju glutamat na ganglijske stanice. Tek ganglijske stanice (trei neuron vidnog puta) funkcioniraju na principu akcijskog potencijala. Jedna vrsta bipolarnih stanica ima: 1. "inhibicijske" glutamatne receptore. To znai da e izlueni glutamat iz unjia smanjiti izluivanje glutamata iz bipolarnih stanica. Naravno da vrijedi i obrnuto. Smanjenje glutamata iz unjia (kod svjetlosnog podraaja) smanjiti e inhibicuju i poveati izluivanje glutamata iz bipolarnih stanica. Ovo e naravno dovesti do poveanja frekvencije akcijskog potencijala u ganglijskim stanicama na koje se ova bipolarna projicira. To zapravo znai da postoje bipolarne i ganglijske stanice koje e poveati izluivanje glutamta i frekvenciju akcijskih potencijala u trenutku kada svjetlosni podraaj padne na unji. Ove se stanice stoga nazivaju ON ili + stanicama. 2. "ekscitacijski" glutamatni receptori. Kod bipolarnih stanica koje imaju ovakve receptore desiti e se upravo obrnuto. Takve e bipolarne i pratee ganglijske stanice imati najveu frekvenciju odailjanja upravo onda kada nema svjetlosnog podraaja. Zbog toga se ove stanice nazivaju OFF ili - stanicama.
GLAVNI (PRIMARNI) VIDNI PUT I SUSTAV (sl. TNZ 28-1) Kao to je ve prije bilo navedeno mrenica je izravni produetak meumozga, te se stoga i ubraja u sredinji ivani sustav. Tako|er, fotoreceptivne stanice ujedno su i prvi neuron vidnog puta. Na njih se nadovezuju bipolarne stanice (slika 28-5) koje ine drugi neuron vidnog puta. Dendriti gangliijskih stanica u vezi su sa bipolarnim stanicama, a njihov akson tvori vidni ivac (nervus optikus). To je trei neuron vidnog puta. Svi ovi neuroni se dakle nalaze u mrenici. Vidni ivac zatim ide prema talamusu, tonije prema metatalamusu. U korpus genikulatum medijale prekapaju se aksoni ganglijskih stanica, te tu zapoinje etvrti neuron koji se rpojicira u primarni vidni korteks. Primarni vidni korteks odgovara Brodmannovoj areji 17 i kod ovjeka je smjeten na medijalnoj starani okcipitalnog renja u dubini brazde koja se naziva fisura (sulkus) kalkarina. Ovo je podruje ve i na neobraenom preparatu prepoznatljivo po bijeloj pruzi koja se protee unutar sive tvari, a koja se naziva Genarijeva pruga. Rezimirajui vidni put moe se prikazati na slijedei nain: Mrenica: 1. neuron - fotoreceptori (tapii i unjii), 2. neuron - bipolarne stanice, 3. neuron - ganglijske stanice. Vidni ivac (nervus optikus) - Vidni trakt (traktus optikus) Talamus 4. neuron - korpus genikulatum laterale (6 slojeva, 1 i 2 magno, 3-6 parvocelularni) Radiatio optika - traktus genikulokalkarinus Korteks 5. neuron - areja 17, primarni vidni, okcipitalni reanj, sloj 4 Kod organizacije vidnog puta treba uoiti slijedee: 1. polovica aksona vidnog ivca kria stranu (sl. TNZ 28-1,28-16,28-17), te 2. posatoji retinotopska organizacija od mrenice prema areji 17 (sl. TNZ 28-1,28-15) Ukrianje aksona vidnog ivca Na mjestu koje se zove hijazma optici, aksoni iz unutarnje polovice vidnog ivca prelaze na drugu stranu. To znai da informacije iz unutarnjih (nazalnih) djelova mrenice prelaze na drugu stranu, tj. da stranu kria ona informaicja koja dolazi iz vanjskih (temporalnih) dijelova vidnog polja. Na taj nain u lijevu hemisferu mozga ulazi informacija iz desnih dijelova vidnog polja i obrnuto. Treba spomenuti da se ukriena i neukriena vlakna nakon spajanja ne prekapaju nasumice. U talamusu (cgl) ukrienji aksoni prekapaju se u slojevima 1,4,6, a neukrieni u slojevima 2,3,5. U primarnoj vidnoj kori (slika 28-24) aksoni iz oba oka se ne preklapaju ve naizmjenino zavravaju u stupiima debljine 500mikrometara. Ovakvi se stupii nazivaju okulodominantne kolumne.
47
Retinotopska organizacija Retinotopska organizacija oznaava pojavu da su dijelovi mrenice tono zadrali raspored tijekom cjelokupnog prijenosa do primarnog vidnog korteksa (prijenos sa toke na toku). Kao ni u somatosenzibilnom sustavu ovaj raspored je pravilan, ali nije proporcionalan. To znai da podruje foveje centralis koje pokriva oko 1% mrenice zauzima vie od 30% primarnog vidnog korteksa. Odnos zastupljenosti u kroi smanjuje se prema periferiji mrenice. STRUKTURNO-KEMIJSKA PODLOGA RECEPTIVNOG POLJA GANGLIJSKE STANICE Kao to je vidljivo receptivno polje jedne ganglijske stanice ima sredinje podruje na koje reagira poveanjem akcijskih potencijala (pozitivno), te periferno polje na koje reagira smanjenjem (negativno). Takav je sluaj za ON-centar ganglijske stanice, dok je za off-centar stanice obrnuto. Dva su mehanizma koji dovode do ovog fenomena: 1. unjii su povezani vodoravnim interneuronima. U trenutku kada se osvjetle (hiperpolariziraju) unjii periferije, aktivnost interneurona dovede do depolarizacije unjia u sreditu receptivnog polja. To znai da oni poinju slati signal kao da se stupanj osvjetljenja jo vie smanjio, a da se zapravo nita nije dogodilo (nije dolo do promjene svjetlosti). Osim toga bipolarne stanice koje idu sa perifernih unjia daju kolaterale na ganglijske stanice centra, ali obrnuto od njihove glavne veze; on zave na off, a off na on. To zapravo znai da kod osvjetljavanja periferije ganglijske stanice reagiraju jednako kao da se intenzitet svjetla na sredinji dio receptivnog polja smanjio, iako se zapravo u sreditu nita nije dogodilo. Uoite da su zbog ovakve organizacije upravo najaktivnije one ganglijske stanice na kojima se preklapaju granice kontrasta, tj. one kod kojih je sredinji dio osvjetljen, a periferni dio nije. Ovim se mehanizmom zapravo stvarna razlika kontrasta prilikom pretvorbe u neuralni kod udvostruuje.
AKCESORNI VIDNI PUTOVI Put za vidno motoriko ponaanje,tj. praenje predmeta pogledom, ine aksoni ganglijskih stanica u mrenici (trei neuron) koji zavre u gornjim kolikulima. Put za autonomne optike reflekse sudjeluje u usklaenju pupilarnog refleksa i akomodacije. Put ine aksoni ganglijskih stanica mrenice (trei neuron) to zavravaju u pretekalnim jezgrama i potom dopiru u parasimpatiku jezgru n. okulmotorijusa, te povratno putem cilijarnog ganglija inerviraju m. sphincter pupillae i m. ciliaris. U ovjeka postoje i sekundarni putovi za aktivacijsku zadau svjetla i za optiko neuroendokrine reflekse. ZATITNI I MOTORIKI APARAT OKA Zatitni ureaj oka ine obrve i vjee. Suzni ureaj oka apparatus lacrimalis, ine suzna lijezda i izvodne cijevice. Suzna lijezda, glandula lacrmalis, smjetena je u lateralnom kutu orbite. Suznu lijezdu inerviraju parasimpatiki ogranci lakrimalnog ivca kojih vlakna potjeu od ivca lica, n. facialis. Simpatika vlakna dolaze suznoj lijezdi s ograncima oftalmike arterije. Motoriki ureaj oka ine miii jabuice oka, musculi bulbi, koji pomiu jabuicu oka tako da slika promatranog predmeta uvijek pada na utu mrlju, tj. mjesto najjasnijeg vida. Miia jabuice oka ima est i to su: etiri ravna i dva kosa ona miia. Svi miii oka osim donjeg kosog miia polaze sa Zinnijevog fibroznog prstena, to okruuje kanal vidnog ivca te zavravaju na bjeloonici u razliitoj udaljenosti od ruba ronice. Veinu tih miia inervira okulmotoriki ivac, a iznimka su m. obliquus bulbi superior kojeg inervira n. trochlearis i m. rectus bulbi lateralis kojeg inervira n. abducens. Sustav miia jabuice oka omoguuje pokretljivost one jabuice u svim smjerovima i praenje predmeta bez opsenih pomaka glave. OSJETILO NJUHA, ORGANUM OLFACTUS, I NJUNI PUT Prvi neuron njunog puta ine ganglijske stanice smjetene u njunom podruju, regio olfactoria, to zaprema dio krova nosne upljine i gornju nosnu koljku, te gornji dio nosne pregrade. Njuni dio sluznice nosa sadri lijezde, glandulae olfactoriae, to vlae povrinu sluznice i otapaju tvari dospjele strujom uzduha, ime omoguuju djelovanje osjetnih stanica. Centralni nastavci bipolarnih ganglijskih stanica prolaze kroz reetnicu (lamina cribriformis) i zavravaju u njunom podebljanju, bulbus olfactorius. Drugi neuron njunog puta ine mitralne stanice kojih se jezgre nalaze u njunom podebljanju, a aksoni omotani mijelinskom ovojnicom tvore tractus olfactorius. Vlakna njunog puta zavravaju u razliitim, tzv. sekundarnim njunim centrima (nucleus olfactorius anterior, centri u prepiriformnom i periamigdaloidnom korteksu, nucleus amygdaloideus). Trei neuron polazi od stanica u sekundarnim njunim centrima i zavrava u jezgrama septalnog podruja i u hipokampusu. Ovi su centur povezani s limbikim sustavom. U ovjeka je osjet njuha prilino reduciran, a u ivotinja gdje ima vaan udio u ouvanju vrste izrazito je razvijen.
OPE USTROJSTVO MOTORIKIH SUSTAVA

1. Istovjetan pokret uvijek zahtijeva kontrakciju razliite kombinacije miia u ovisnosti o vanjskoj situaciji. Na je mozak uvijek spreman "izraunati" potrebnu kombinaciju i uiniti pravi pokret. 2. Razliiti dijelovi mozga sudjeluju u kontroli razliitih komponenti kretanja. 3. U ovjeka (i ostalih kraljenjaka) nalazimo tri vrste miia: skeletne (poprenoprugaste), srani i glatke. Motoriki sustav inervira skeletne miie, dok su ostale dvije vrste miia inervirane od strane autonomnog sustava. 4. Neuromuskularna sveza je sinaptiki spoj izmeu aksona donjeg motoneurona (presinaptiki dio) i skeletnog miinog vlakna (postsinaptiki dio). 5. U miiima i tetivama se nalaze receptori koji donose informaciju o stupnju zategnutosti miia i tetive. Oni spadaju u skupinu tzv. proprioceptora. 6. Neki motoriki pokreti odraz su jednostavne (nekada ak i monosinaptike) interakcije, bez ikakve kontrole viih modanih struktura. Ovakvi pokreti nazivaju se refleksima. 7. Kraljenina modina u ovjeka predstavlja samo zavrnu komponentu motorikog sustava, te samostalno moe jedino biti ukljuena u refleksne pokrete. Za razliku od ovjeka, kod drugih ivotinja 48
(npr. make, ali ak i kod primata) ona moe sadravati motorne programe potrebne za hodanje, tranje, skakanje... 8. Uloga malog mozga je u usklaivanju informacija sa periferije (proprioceptivnih informacija) i informacija iz velikog mozga (planirane radnje). Poremeaji malog mozga dovode do problema u izvravanju brzih i naglih, te ritmikih pokreta. 9. Bazalni gagnliji su skup jezgara vaan u izvravanju automatiziranih motorikih pokreta. 10. Piramidni sustav zapoinje u kori velikog mozga (motorikim i premotorikim podrujima) i vaan je za izvravanje voljnih motorikih pokreta. 11. Ekstrapiramidni sustav zapoinje u sloenijim motorikim strukturama modanog debla (sloeniji predmijeva da se ne radi o motorikim jezgrama modanih ivaca), a uloga mu je da svojim silaznim projekcijama na donje motoneurone odrava miinu aktivnost potrebnu za odravanje ravnotee i stava tijela, a takoer slui kao izlazni sustav malog mozga. Piramidni put; 1. (sredinji) neuron (kria stranu, u potpunosti za medulu spinalis, a za dijelove nekih jezgara modanih ivaca postoji i znaajan broj neukrienih vlakana). Iz kore velikog mozga kroz kapsulu internu i cerebralne pedunkule do interneurona prednjeg i stranjeg roga (tractus corticospinalis lateralis, tractus corticospinalis anterior, tijelo neurona smjeteno je u precentralnoj vijuzi, gyrus praecentralis). Odvajanje vlakana za jezgre modanih ivaca (tractus corticonuclearis i tractus corticobulbaris). Veina vlakana piramidnog puta zavri neizravno na motoneuronima (preko interneurona), ali za miie koji sudjeluju u posebno finim pokretima (primjerice ake i grkljana) veliki dio aksona piramidnog puta zavri izravno na motoneuronima. Izravni zavretak piramidnog puta nalazi se u velikoj mjeri samo kod ovjeka, ali samo u manjem broju motorikih jezgara. 2. (periferni) neuron (zavretak motorikih puteva, -motoneuron). Od prednjeg roga odlazi do motornih ploa na skeletnim miiima (motoneuroni, tijelo u prednjem rogu medule spinalis i motorikim jezgrama modanih ivaca). Ekstrapiramidni sustav; 1. Sredinji neuron (neki kriaju, a neki ne kriaju stranu). Iz kore velikog mozga, posebice precentralne vijuge i susjednih podruja frontalnog renja, polaze neuroni koji se prekapaju u bazalnim ganglijima, talamusu, subtalamikoj jezgri, substanciji nigri i malom mozgu, te preko njih zavravaju na interneuronima prednjeg roga medule spinalis (tractus rubrospinalis, tractus vestibulospinalis medialis et lateralis, tractus reticulospinalis, tractus tectospinalis). 2. periferni neuron (zavretak motorikih puteva, -motoneuron) Od prednjeg roga odlazi do motornih ploa na skeletnim miiima (motoneuroni, tijelo u prednjem rogu medule spinalis i motorikim jezgrama modanih ivaca).
DODATAK
Zdravko Petanjek
MORFOLOGIJA IVANOG SUSTAVA

PODJELA MOZGA NA TEMELJU RAZVITKA Embrionalni razvoj i neuralna cijev Neposredno nakon nastanka, dio neuralne cijevi koji e dati osnovu za mozak pokazuje dio odebljanja u obliku triju mjehuria, to slijede jedan iza drugoga, a spojeni su suenim mjestima. Prva tri modana mjehuria jesu: rombencephalon (rombini mozak) koji se prikljuuje izravno na kraljeniku modinu, mesencephalon (srednji dio mozga) i posve sprijeda prosencephalon, prednji dio modane osnove. U daljnjem razvitku poveava se broj modanih mjehuria, a nastankom karakteristinih zavoja u podruju neuralne cijevi mijenja se takoer i njihov smjetaj. Na prosencefalonu nastaje poprena brazda koja ga dijeli na prednji dio, telencephalon, rava se sprijeda i od njega nastanu postranino dva dobro razvijena postrana dijela, parna osnova hemisfera velikog mozga, a srednji dio telencefalona zaostaje u rastu. Oba postrana dijela prosencefalona jesu mjehurii tanka zida. U njima se nalazi upljina koja e stvoriti osnovu lateralnih modanih komora. U sredini je telencephalon medium (impar) koji prema natrag bez granice prelazi u 3. modanu komoru, a ta nastaje iz upljine to se nalazi u mjehuriu diencefalona. Izmeu tih mjehuria, odnosno njihovih upljina, opstoji najprije irok spoj koji se kasnije suzi pa nastanu uski otvori (foramina interventicularia) na mjestu gdje se spajaju 3. i lateralne modane komore. Srednji mjehuri mesencephalon (srednji mozak) ostaje nepodijeljen. Iz njega se kasnije razviju pendiculi cerebri i ploa sa etiri kvrice, lamina tecti. upljina u tom mjehuriu suzi se (relativno) toliko da tu nastane tjesnac, aqueductus cerebri (Sylvii), koji spaja upljinu 3. sa 4. modanom komorom. Zadnji mjehuri, rhombencephalon, podijeli se u daljnjem razvoju na tri dijela. To su isthmus, metencephalon i myelencephalon. Isthmus rhomboncephali spaja rombini mozak sa mezencefalonom i tvori osnovu za velum medulare superius i pendiculi cerebellaers superioress. Metencephalon daje osnovu za pons na ventralnoj i mali mozak na dorzalnoj strani. Myelencephalon daje osnovu za medulu oblongatu. Iz upljine 3. mjehuria nastaje etvrta modana komora. Tako diferencirana neuralna cijev ne lei itava u jednoj ravnini, nego oblikuje tri izrazita nagiba i to kranijalno konveksni tjemeni pregib, u podruju mezencefalona, zatim takoer kranijalno konveksni pregib, na granici rombinog mozga i produene modine, i napokon kaudalno konveksni mosni pregib koji odgovara mostu. Dorzalni zid modanih mjehuria je tanji a uz medijalnu liniju ostane sasvim tanak i nazivamo ga lamina tectoria. Ventralni zid modanih mjehuria odeblja i tvori osnovu subkortikalnih ganglija. Na mjestima gdje dorzalni zid ostane tanak, sraste s mezenhimom koji donosi krvne ile i tako tvori telu horoideu. Krvne ile koje donosi mezenhim izbouju se prema upljini modanih komora i tako nastaje plexus choroideus kojeg je zadaa luenje cerebrospinalne tekuine, liquor cerebrospinalis.
49
Petanjek Z. Stanicna struktura i funkcija zivcanog sustava
Tablica - Podjela mozga na temelju razvitka:

GLAVNA RAZDIOBA PET TEMELJNIH ODSJEAKA (odgovaraju sekundarnim modanim mjehuriima) JEDININI DIJELOVI MOZGA (odgovaraju razvijenim derivatima mod. mjehuria) cortex corpora striata (osim globus palidus) rhinencephalon ephitalamus thalamus hypothalamus subthalamus globus palidus cerebellum pons medulla oblongata medulla spinalis PRIPADAJUI DIO VENTIKULARNOG SUSTAVA
TELENCEPHALON PROSENCEPHALON MOZAK (encephalon) MESENCEPHALON RHOMBENCEPHALON MEDULLA SPINALIS DIENCEPHALON MESENCEPHALON METENCEPHALON MYELENCEPHALON
lateralne modane komore i prednji dio III. m. komore
najvei dio III modane komore aqueductus cerebri IV modana komora centralni kanal
TERMINOLOGIJA Prije prouavanja morfologije mozga prijeko je potrebno razjasniti neke nazive (termine) to ih koristimo za opisivanje morfolokih znaajki. Tumaenje terminologije potrebne za opis morfologije mozga treba zapoeti s pojmom neuralne osovine (neuroaxis). To je uzduna osovina kroz medulu spinallis i mozak. Ima oblik slova T. Vertikalni krak te osnove prolazi kroz itavu medulu spinallis i nastavlja se kroz modano stablo. Horizontalni krak se protee od frontalnog do okcipitalnog renja velikog mozga. Obzirom na tu uzdunu osovinu razlikujemo rostralno i kudalno, ventralno (bazalno) i dorzalno. Rostralno je naziv za usmjerenost prema prednjem kraju velikog mozga (cerebruma). Kaudalno je usmjerenost prema kokciegalnoj regiji du neuroaksisa. Ventralno (bazalno) oznaava da se struktura nalazi ispod (u modanom stablu ispred) neuroaksisa i to prema trbuhu. Dorzalno oznaava poloaj iznad (u modanom stablu iza!) neuroaksisa i to prema leima. Za prouavanje morfologije mozga prijeko je potrebno oznaiti smjer kojim prolaze rezovi. Frontalni (koronalni) rez ide okomito na neuralnu osnovu (neuroaxis). Frontalni rez u velikom mozgu jest pod pravim kutem s frontalnim rezom u modanom stablu. Horizontalni rez je paralelan s neuralnom osovinom. U velikom mozgu ide u smjeru od frontalnog do okcipitalnog renja. Mediosagitalni rez jest okomiti rez du medijalne linije. Istodobno se posebno oznaavaju strane to je vano za oznaavanje putova: Kontralateralno znai da se odnosi na suprotnu stranu, a Ipsilateralno se odnosi na istu stranu. Somatotopski oznaava da je odreeni, manji dio ivane strukture (traktusa, nukleusa ili korteksa) specifino povezan s odreenim manjim dijelom tijela. Postoje posebni nazivi za strukture to ih ine tijela neurona: skupine tijela i dendrita neurona sline gustoe, razmjetaja, veliine i oblika mogu initi nucleus, laminu ili cortex (vie lamina na povrini). Nazivi za snopove aksona jesu: tractus, fasciculus, lemniscus, penduculus, brachium, capsula, commissura, ansa. U opisu putova sluimo se sljedeim nazivima: Ascedentno znai uzlazno, descedentno silazno. Projekcijska vlakna odlaze ili dolaze iz udaljenih podruja. Aferentno znai uzlazno, a isto je to i centripetalno. Eferentno znai izlazno, a isto je kao i centrifugalno. Komisura povezuje dvije strane mozga. Asocijativna vlakna povezuju pojedine dijelove iste strukture.
Tablica : Granice pojedinih dijelova na bazi mozga

kaudalno do m. oblongata dekusacije piraamida rostralno do poreno poloenog ruba ponsa bitne oznake medijalno piramide laterarno olive modani ivci: 12 11 10 9 pons horizontalnog niza ivaca (6 7 8) interpedunkularne fose neobino izreni popreni snopovi koji se suzuju u penduculi cerebelares medii, 5 modani ivac mali mozak nalzi se oko i iza medule oblongate ponsa i medule 2 hemisfere s uskim vijugicama. U sredini vermis. Uz medulu oblongatu je
50
Petanjek Z. Stanicna struktura i funkcija zivcanog sustava tonzila mesencephalon prednji rub ponsa interpendunkularna udubina korpora mamilaria izraziti snopovi (crura cerebri) koji prema naprijed divergiraju i omeuju fosu intrpedunkularis, 3. Modani ivac od diencephalona na bazi se vidi samo hipotalamus telencephalon prednjeg ruba optike hijazme vrha frontlnog renja renjevi, vijuga i brazde na hemisferama, rhinoencephalon i lamina terminalis (telencephalon impar) AUTONOMNI IVANI SUSTAV Simpatiki je sustav segmentirao organizam. Pa stoga kranijalnije dijelovi inerviraju kranijalnije smjetene organe poevii od oka do slinovnice. Kaudalniji segmenti inerviraju srce, plua i probavne organe, a najkaudalnije smjeteni segmenti mokrani mjehur, genitalije i debelo crijevo. Opisana je situacija tipina je za veinu simpatikih ivaca, ali ima i iznimaka. Neki se preganglijski simpatiki neuroni bez simpatikih prekopavanja u truncus sympaticus nastavljaju kao splahini ivci do udaljenih ganglija u trbunoj upljini i zdjelici (ganglion coeliacum, ganglion mesentericum superior i ganglion mesentericum inferior). Tu se obavlja sinaptiko prekopavanje i odavde prolaze relativno kratka postganglijska vlakna koa se pruaju do efektornih organa. stranjeg ruba korpora mamilaria prednjeg ruba optike hijazme i trctus optikusa corpora mamillaria tuber cinereum chiasma opticum
PRETVORBA PODRAAJA U NEURALNI KOD

SENZORNA TRANSDUKCIJA Uvod Suvremena istraivanja o senzornoj percepciji temelje se na molekularnoj i staninoj biologiji senzorne transdukcije. Senzorna transdukcija u svakom tipu receptora predstavlja adaptacije zajednikog molekularnog signalnog mehanizma pronaenih u stanicama u itavom tijelu. Raznolikost senzornih mehanizama je sadrana unutar ukupnog sustava (okvira) signalnih mehanizama membrane i sustava sekundarnog prenosioca poruka. Unutar ovog okvira, svaki senzorni modalitet ima svoje jedinstvene nizove molekularnih stepenica, od inicijalne interakcije energije podraaja sa svojim receptorom do konanog stvaranja elektrine reakcije od receptora stanice koji zauzvrat ini dio mnogo vee studije mehanizama membrane u stanicama diljem cijelog tijela. FOTOTRANSDUKCIJA Vid kraljeaka potpomau dva tipa fotoreceptora: tapii i unjii Jednodnevne ivotinje imaju dvojni sustav fotoreceptora. Stanice tapia (tapii) potpomau vid u mutnom svjetlu, nazvane SKOTOPINI UVJETI (skotia-tama). Stanice unjia fotoreceptora (unjii) potpomau vid u jarkom svjetlu, nazvane PHOTOPIC UVJETIMA. tapii su modificirane neuropeptilne stanice koje su visoko polarizirane u strukturi i funkciji. Pretvaranje svjetlosne energije u elektrini signal (fototransdukcija) pojavljuje se na kraju, a elektrini signal se prenosi na drugi kraj, gdje on modificira putanje neurotransmitera na sekundarne neurone. Sastoje se od tri glavne komponente: 1.VANJSKI SEGMENT sastoji se od hrpe plosnatih diskova, okruenih plazmom membrane, to djeluje na poveanje osjetnog podruja membrane. Vidni pigment rodopsin je gusto umotan u disk membrane, a pronaen je u manjoj koliini i u plazmi membrane. 2.UNUTARNJI SEGMENT je privren na vanjski segment preko vezivnih dlaica i sadri regije zbijenih mitohondrija tzv. Miinih regija. 3.TIJELO STANICE sadri jezgru i nakupine organela ukljuene u makromolekularnu sintezu i metabolizam. Svjetlo hiperpolarizira fotoreceptor membrane Apsorpcija svjetla vodi do HIPERPOLARIZACIJE membrane fotoreceptora kraljeaka. Naeno je da tapii kod mnogih vrsta hiperpolariziraju reakcijom na svjetlo. U normalnim uvjetima tapii i unjii ne stvaraju latentne sile ve prije reagiraju na svijetlo sa sporom, postepenom hiperpolarizacijom. U tami, postoji stabilna struja koja ulazi u vanjske segmente i cirkulira u petlji koja ukljuuje unutarnji segment. Amplituda struje se prolazno smanjuje tamnim bljeskovima ili svjetlom i reducira se na nulu jarkim svjetlom. Kod ljudi adaptiranih na tamu, percepcija svjetla se postie kada mali broj fotona (5-7) potaknuti kratkim bljeskom stignu na odreeno podruje retine. Tada je vjerovatnost da dva fotona stignu u stanicu vrlo mala. Regulatorna struja svjetla se uglavnom prenosi natrijevim ionima, a u mnogo sloenijim objanjenima ne mogu se iskljuiti i drugi ioni. Supresija unutarnje natrijeve struje svjetlom objanjava hiperpolarizaciju. Potencijal promjenjenog smjera reakcije svjetla je u granici od 0 do +10 mV. Studije ionskog selektiviteta su pokazale da drugi monovalentni (npr. Kalij) i dvovalentni (npr. Kalcij) ioni mogu zasititi provodljivost mehanizma koji regulira svjetlo u vanjskom segmentu. Fototransdukcija ukljuuje unutarnjeg prenositelja poruka U sluaju tapia, mnotvo rodopsina je pohranjeno u plosnatim diskovima u vanjskom segmentu, a diskovi su izolirani od plazme membrane vanjskog segmenta u kojem je prisutna regulatorna struja svjetla. Smanjenjem koncentracije vanjskog kalcija dramatino se
51
Petanjek Z. Stanicna struktura i funkcija zivcanog sustava poveava amplituda regulatorne struje svjetla. Pretpostavlja se da je kalcij unutarnji prenositelj poruka. Aktivnost unutarstaninog kalcija je niska u tami i die se u reakciji na svjetlo tako da blokira regulatornu struju svjetla sa strane citoplazme. Prema cGMP hipotetzi, razina unutarstaninog cGMP-a je visoka i dovoljna da opskrbi cGMP-ove provodnike. Svjetlosnim efektom smanjuje se razina cGMP-a , to zauzvrat vodi do supresije unutarnje struje. Razina izluivog cGMP-a poveava se kako se aktivnost kalcijevih iona smanjuje u vanjskoj otopini. To govori o meuodnosu kalcija i cGMP-a. Rodopsin (visual purple) je lan obitelji signalnih molekula Molekula rodopsina sastavljena je od proteinske komponente, opsina i organske molekule 11-cis retina. Opsin je lan obitelji molekula iz domene sedmo-trans membrane koja modificira njihove interakcije s G proteinima u reakciji na vezivanje efektora. Drugi su lanovi ove obitelji olifaktorni (njuni ) receptori i vjerovatno neki receptori okusa. Opsin je polipeptid sainjen od 348 aminokiselina. Transmembrane formiraju alfa-spirale koje su povezane kratkim linearnim sekvencama. 11-cis retinal formira transmembrana alfa-spirale i na apsorpciji fotona se pretvara u sveprenosivi izomer. Mali dio raspoloivih cGMP kanala su otvoreni u tami CGMP vezivna regija je smjetena blizu karboksidnih zavretaka na citoplazmikoj povrini membrane. Pod normalnim okolnostima veina (izmeu 90 i 99%) je cGMP ulaznih kanala u vanjski segment ve zatvoren u tami. CGMP-ovi kanali imaju svojstva kritina za fototransdukciju. U prisutnosti male razine vanjskog kalcija, kanalna aktivnost nije primjetna. Aktivnost jednog kanala postaje vidljiva kada se vanjski kalcij reducira. U normalnom radu radijus je od 35 do 60 mV, krivulja napona struje je relativno ravna, stvara konstantnu strujnu regiju. Kako se pribliava 0 mV, I-IV krivulja mijenja nagib, prelazi naponsku os blizu 0 mV, i brzo se poveava kako unutar postaje pozitivna. Stalno strujno polje u normalnom radnom radijusu osigurava promjene u rastu regulatorne struje zbog transdukcionalnih dogaanja, a ne radi promjena u naponu reakcije na svjetlo. Struja u otvorenim kanalima za vrijeme svjetlosne reakcije ne mijenja se zbog promjene u naponu. Mehanizmi izluivanja vraaju ionsku ravnoteu Dva mehanizma izluivanja iona su znakovita kod tapia. Prvi je energetsko ovisni Na, K-ATP lociran u unutarnjem segmentu. Ovaj mehanizam usisava ione natrija i kalcija u stanicu, osobito u tami kada je unutarnja natrijeva struja najjaa. Drugi je mehanizam Na-K-Ca izmjenjiva koji se nalazi u vanjskom segmentu. Izgleda da ovaj mehanizam regulira razinu unutarnjeg kalcija na ulazu kroz cGMP otvorene kanale. Za vrijeme svjetlosne reakcije, kada je unutarnja natrijeva struja kroz cGMP kanale reducirana, aktivnost razmjenjivaa se uspostavlja, te slui za snienje unutarstaninog slobodnog kalcija. Fototransdukcija pokazuje prilagodbu na svijetlo Fotoreceptori se adaptiraju na jednolino pozadinsko svijetlo smanjujui svoju osjetljivost na svjetlo. Prisustvo adaptacije podupire dinamiki radijus tapia da prekrije oko 3 stupnja magnitude svjetlosnog itenziteta. Ovo znai da jaine bljeska koje daju zasiene reakcije u elijama potpuno adaptiranim na tamu daju submaksimalne reakcije u prisustvu stabilne iluminacije. Adaptacija je vrlo brza i misli se da obuhvaa nekoliko stepenica u stazi fototransdukcije. Unutarstanina aktivnost kalcija pada u prisustvu svjetla, jer je pritjecanje kalcija reducirano supresijom regulatorne struje svjetla, ali istjecanje kalcija omogueno je kroz aktivnost Na-K-Ca izmjenjivaa. Fototransdukcija beskraljeaka se dogaa u mikrovilarnoj stanici fotoreceptora Za prouavanje fototransdukcije beskraljeaka koritene su stanice Limulusa, lupara, sipe i muha. Unato velikoj morfolokoj razlici fototrasdukcije beskraljeaka, slijedee osobine se pojavljuju zajednike svime. Soma (tijelo) sadri organele specijalizirane za transdukciju, kao i jezgru i biosintetski aparat naen u veini stanica. Vidni pigment je pohranjen u odjelu bogatom mikrovilarima tj. Rabdomeru. Mikrovilari se formiraju iz produetka plazme membrane. U uskoj vezi s rabdomerom je unutarstanina komponenta nazvana submikrovilirana cisterna, za koju se misli da funkcionira u fototransdukciji, vjerovatno kao izvor i izljev iona kalcija. Svjetlo depolarizira membranu fotoreceptora kod beskraljeaka Fotoreceptori beskraljeaka reagiraju na svjetlo depolarizacijom. Depolarizacija nastaje iz poveanja provodljivosti i poveanja u struji koju nose ioni kalcija. Ioni kalija takoer probijaju mehanizam provoenja. Unutarstanine snimke receptora beskraljenjaka pokazuju male prelazne depolarizacije, nazvane BUMPS (trzajima), koji se primjeuju u tami ili reakciji na nejasno svjetlo. Amplituda latentnost i trajanje trzaja varira od reakcije do reakcije. Pozadinska iluminacija (tj. Svjetlosna adaptacija) vodi do smanjenja u amplatudi trzaja kao i smanjenja prosjene vrijednosti kod latencije i trajanja. Smanjenje u koncentraciji otopljenog kalcija vode poveanju u amplitudi, latenciji i trajanju trzaja. Reakcije na jarko svjetlo potjeu iz skupa elementarnih trzaja. Prosjeno trajanje i latencije reakcije na jarko svjetlo su krae nego kod populacije trzaja. Krae trajanje moe se kvalitativno objasniti time to se kasnije pojavljivanje trzaja u reakciji smatraju efektima adaptiranog svjetla, a smanjena latentnost moe se objasniti time da unutar populacije izazvanih trzaja ima nekolicina s kratkim latencijama. Fototransdukcija kod beskraljeaka pretpostavlja unutarnjeg prenosioca poruka Pretpostavljeno je postojanje unutarnjih prenosilaca poruka u fototransdukcijskoj stazi. Apsorpcija svjetla vidnim pigmentima vodi do aktivacije enzima fosfolipaze C (PLC9 kroz ukljuivanje G proteina. Aktivirani PLC uzrokuje oslobaanje insitol trifosfata iz fosfoinstol 4,5 biofosfata, koji naizmjenino stimulira oslobaanje kalcija iz unutarstaninih spremita. Poveanje slobodnog kalcija vodi do aktivacije kationom izabranih kanala u plazmi membrane kroz neidentificirani posrednik. Pokreti kalcija su sloeni i slabo razumljivi. Znaajna koliina kalcija naputa eliju u reakciji na svjetlo. Ovaj kalcij je vjerovatno izveden iz unutarstaninog kalcija koji se mora nadopunjavati zbog nastavka transdukcije. Odravani rast unutarstaninog kalcija u reakciji na jednolino svjetlo je signal za svjetlosnu adaptaciju pod kojom osjetljivost na svjetlo i obujam trzaja slabe. Mnogi receptori beskraljeaka pokazuju produeni depolarizirajui PDA kada se odreena koliina rodopsina pretvara u metarodopsin svjetlom. Trajanje PDA moe biti zaustavljeno aplikacijom dugovalnog svjetla, koje pretvara metardopsin u rodopsin. Zakljuak Jednodnevni kraljenjaci imaju dvije vrste fotoreceptora tapie i unjie. tapii su vrlo osjetljivi na svjetlo i potpomau vid pod skotopinim uvjetima. unjii su manje osjetljivi i potpomau vid pod fotopinim uvjetima. Pretvaranje svjetla u elektrini signal ovisi o prisustvu molekula vidnog pigmenta koje su koncentrirane u vanjskom segmentu tapia i unjia. Ove molekule su sastavljene od sedmomembranske komponente proteina i 11-erostrukog retinalnog izomera vitamina A. Izomeracija vitamina A povlai kaskadu biokemijske reakcije, a rezultati su u aktivaciji ciklike fosforalizacije GMP. Pokrenut cikliki fosfor GMP hidrolizira GMP, koji uzrokuje smanjenje depolarizirane kationike struje. Rezultat je hiperpolarizacija membrane. Elektrina reakcija na svjetlo je spora i postepena. Fotoreceptori beskraljeaka se depolariziraju u reakciji na svijetlo. SUSTAV DORZALNH KOLUMNI Submodaliteti somatskog osjeta koji se prenose sustavom dorzalnih kolumni su dodir, pritisak i kinestezija.
52
PROPRIOCEPCIJA je svjesni osjet poloaja i kretanja udova. Propriocepcija je kinestezija.U psiholokim i psihofizikim istraivanjima pogodno je razlikovati: 1. STATIKU PROPRIOCEPCIJU (osjet poloaja udova) 2. DINAMIKU PROPRIOCEPCIJU (osjet kretanja udova) U psihofizikim i psiholokim istraivanjima vano je razlikovati i aktivni i pasivni dodir. AKTIVNI DODIR je kad opaatelj aktivno nadzire prijem podraaja, na primjer kad dodirujemo sami sebe ili kad prstima klizimo po povrini predmeta, ili predmete opipavamo. PASIVNI DODIR je kad opaatelj nema utjecaja na prijem podraaja, na primjer netko vas, dok ne gledate, lagano bocne vrkom olovke. DORZALNE KOLUMNE oblikuju duge ulazne grane centralnih nastavaka pseudounipolarnih neurona to prenose osjet finog dodira, pritiska, vibracije i kinestezije. PRVI NEURON SUSTAVA DORZALNIH KOLUMNI je ganglion spinale.To su duge ulazne grane centralnih nastavaka primarnih mehanoreceptivnih neurona, koji ulaze kroz istostrane dorzalne kolumne kao medijalni fasciculus gracilis (prenosi osjet iz nogu i donjeg dijela trupa) i lateralni fasculus cuneatus (prenosi osjet iz ruku i gornjeg dijela trupa). Oni prenose osjet finog dodira, pritiska, vibracije i kinestezije, te oblikuju bijele dorzalne kolumne. U krinim, slabinskim i donjih 6 grubih odsjeaka kraljenike modine cijele dorzalne kolumne izgrauje samo faculus gracilis, a na razini segmenta T6 (6 gornji grudni odsjeak kraljenike modine) pojavi se i fasciculus cuneatus.To su neukrieni (istostrani) aksoni prvog neurona. DRUGI NEURON SUSTAVA DORZALNIH KOLUMNI su aksoni sekundarnih neurona (smjetenih u nucleus gracius et cuneatus) koji odlaze u luku ventromedijalno i kriaju strane na razini produljene modine i oblikuju lemuisci medialis koji ulazi kroz tegmentum i sinaptiki zavrava u ventroposterolateralnoj (VPL) jezgri talamusa. TREI NEURON SUSTAVA DORZALNIH KOLUMNI su talamokortikalni aksoni koji iz VPL jezgre talamusa odlaze i zavravaju u primarnoj somatoseuzibilnoj kori postcentralne vijuge (polja 3,1 i 2) SOMATOTOPSKA REPREZENTACIJA znai da je svaki dio koe somatotopski predstavljeni u primarnoj somatosenzibilnoj kori mozga i sukladno broju receptora u njemu. Moemo to rei i ovako jednostavnije, da je svki djeli koe povezan s tono odreenim skupinama neurona u produljenoj modini, talamus i modanoj kori, a to znai da i svaki neuron primarne somatosenzibilne kore ima odgovarajue receptivno polje na tjelesnoj povrini. Vano je jo rei da su neuroni primarne somatosenzibilne kore rasporeeni u okomite stupice to analiziraju specifinu vrstu podraaja. NERVUS TRIGEMINUS prenosi osjet dodira i kinestezije iz podruja lica. Prijenos somatosenzibilnog osjeta iz podruja lica odvija se putem tog neurona. PRVI NEURON osjetilnog puta za dodir i kinesteziju iz podruja lica smjeten je u polumjeseastom gangliju (GANGLION SEMILUNARE).Jedini su primarni osjetni neuroni koji su smjeteni unutar sredinjeg ivanog sustava. DRUGI NEURON smjeten je u glavnoj (pontinoj) jezgri trigeminusa, a aksoni tih neurona kriaju strane i zajedno s aksionima neurona spinalne jezgre trigeminusa oblikuju trigeminotalamiki put. TREI NEURON smjeten je u VPM ili venteroposteromedijalnoj jezgri talamusa a aksoni treeg neurona odlaze u primarno somatosenzibilno polje modane kore. Osjetni sustavi imaju serijski ustroj: receptori se projiciraju na neurone prvog reda u CNSu, oni na neurone drugog reda i tako dalje. Taj slijed neuronskih veza oblikuje hijerarhijsko ustrojstvo u kojemu individualne komponente moemo pripisati razliitim funkcionalnim razinama. Na primjer primarna aferentna vlakna oblikuju osjetna svojstva neurona na slijedeoj hijerarhijskoj razini. Meutim, veina osjetnih modaliteta putuje kroz vie od jednog serijskog puta. U somatosenzorikom sustavu, primjerice dva zasebna puta prenose informacije o obliku i povrinskoj teksturi. I informacije o teksturi (dobivena preko mehanoreceptora u koi vrka prstiju) i informacije o obliku ( dobivena aktivacijom mehanoreceptora u koi i onih u potkonom tkivu, miiima i zglobovima) putuju istim anatomskim putem (sustav dorzalnih kolumni i medijalnog lemiuscusa ali kao funkcionalno razdvojeni i paralelni sklopovi. OSJETILO SLUHA I RAVNOTEE Sustav osjetila ravnotee i sluha smjeten je uglavnom u piramidnom dijelu sljepoone kosti. Organ sluha dijelimo na tri dijela i to vanjsko, srednje i unutranje uho. Vanjsko uho, auris externa, parna je kotano-hrskavino-vezivna tvorba smjetena na lateralnim stranama glave. Uka, auricula, ima oblik slova c kojeg je otvoreni dio usmjeren prema naprijed i medijalno. Medijalna plotina uke je preteno glatka dok na lateralnoj plotini nalazimo karakteristian reljef u sreditu kojeg je udubljenje, conha auriculae, s otvorom zvukovoda. Zvukovod ili vanjski sluni hodnik, meatus acusticus externus, vezivno-hrskavino-kotana je cijev to provodi zvune valove do bubnjia koji odjeljuje zvukovod od srednjeg uha. U medijalnom kutu zvukovoda nalazi se lijeb u kojeg je uloen bublji. Srednje uho, auris media, ini bubnjite u kojem su smjetene slune koice to prenose zvune titraje bubnjia u unutranje uho. Na lateralnom zidu bubnjita se nalazi bubnji. Na medijalnoj plohi bubnjia privren je drak ekia (maleus) to uvlai bubnji i na lateralnoj strani stvara udubinu nalik ljevku. Medijalni zid bubnjita najsloenije je graen i istodobno ini lateralni zid unutranjeg uha. U sredinjem dijelu lateralnog zida nalazi se fossula fenestrae vestibuli u kojoj je ovalni vestibularni otvor, fenestra vestibuli, to vodi u vestibulum labirinta. U vestibularni otvor je uloena baza stremena (stapes). Ispod udubine i ispred nje, bazalni zavoj punice stvara izboinu, promontorium, i ispod njega je okrugla kohlearna udubina, fossula fenestrae cohleae u dnu koje se nalazi otvor punice, fenestra cohleae. Eustahijeva sluna cijev, tuba auditiva ili tuba pharyngotympanica, povezuje gornji dio drijela (nasopharynx) sa srednjim uhom. Slune koice, ossicula auditus, smjetene su u bubnjiu i mehaniki prenose zvune valove s bubnjia na punicu. eki, malleus, vezan je za bubnji pomou drka, manubrium mallei, i s nakovnjem je uzglobljen glavom, caput mallei. Nakovanj, incus, ima trup, corpus incudis, te dva kraka; kratki krak, crus breve, i dugi krak, crus longum, to spaja nakovanj sa stremenom. Stremen, stapes, ima glavu, osnovicu i dva kraka. Baza stremena je uloena u vestibularni otvor na medijalnom zidu bubnjita. Slune koice su spojene zglobovima i svezama. Unutranje uho, auris interna, ine kotani i membranozni dijelovi koji su sloene grae pa su nazvani labirint i smjeteni su u piramidi sljepoone kosti. Kotani labirint, labyrinthis osseus, ine predvorje, polukruni kanali i punica, a membranozni labirint, labyrinthus membranaceus, uloen je u kotani dio i tvore ga dvije vreice, jajolika i kuglasta, membranozni polukruni vodovi i vod punice. Kotani labirint je ispunjen perilimfom i obloen je vezivnim tkivom. Membranozni labirint je ispunjen endolimfom. Predvorje, vestibulum, zapoinje lateralnim zidom to ga dijeli od bubnjita i u njemu je smjeten vestibularni otvor s osnovicom stremena. Predvorje se nalazi izmeu punice i polukrunih vodova. U gornjem zidu predvorja nalazimo etiri otvora to vode u polukrune kanale, a u donjem zidu nalazimo zaton punice, recessus cohlearis, u kojem se nalazi slijepi zavretak punice. Polukruni kanali, canales semicirculares (ossei), smjeteni su u razliitim ravninama to su meusobno okomito postavljene. Prednji polukruni kanal, canalis semicircularis anterior, u frontalnoj je ravnini i u sagitalnoj ravnini, okomito spram njega lei stranji polukruni kanal, canalis semicircularis posterior. Lateralni polukruni kanal, canalis semicircularis lateralis postavljen je okomito spram prva dva, tj. u horizontalnoj ravnini.Punica, cohlea, zapoinje u donjem dijelu predvorja vestibularnim otvorom, apertura vestibularis cohleae, iza kojeg se nalazi otvor punice, fenestra cohleae to odjeljuje timpaniki prostor od bubnjita. Punica je tvorba nalik puevoj kuici koja je zavijena dva i pol puta i kroz cijelu punicu prolazi uzvojita ploica, lamina spiralis ossea,to nepotpuno dijeli kotani dio punice na dva dijela. Dio punice blii bubnjitu je timpanika ljestvica, scala tympani, a dio blii vrhu punice to zapoinje otvorom u predvorju nazvan je
53
Petanjek Z. Stanicna struktura i funkcija zivcanog sustava vestibularna ljestvica, scala vestibuli. Osovinu punice oko koje zavijaju vestibularna i timpanika ljestvica ini unjasti stoer, modiolus, kojeg je osnovica ispunjena uzvojitim sustavom rupica, tractus spiralis foraminosus, za prolaz vlakna slunog ivca. Jajolika vreica, utriculus,smjetena je uz eliptiki zaton i s kuglastom vreicom povezuje je ductus utriculosacularis. Na medijalnu stranu jajolike vreice pristupaju ogranci vestibularnog ivca to zavravaju u osjetnim stanicama utrikularne mrlje, macula utriculi, koja lei u horizontalnoj ravnini, a osjetne stanice na trepetljikama imaju statokonije to odreuju smjer i kvalitetu sile tee. U jajoliku vreicu se otvaraju polukruni vodovi. Kuglasta vreica, sacculus, priljubljena je uz medijalni zid predvorja u sferikom zatonu i putem spojnog voda, ductus reuniens,povezana je s vodom punice. Na medijalnoj strani od spojnog voda nalazi se endolimfatiki vod, ductus endolymphaticus, to se ulijeva u vod predvorja, aqueductus vestibuli. U kuglastoj vreici takoer se u vertikalnoj ravnini nalazi sakularna mrlja, macula sacculi, graena od osjetnih i potpornih stanica. Membranozni polukruni vodovi su smjeteni nasuprot lateralnih zidova kotanih polukrunih kanala i znaajno su ui. Polukruni vodovi se otvaraju u jajoliku vreicu i imaju proirenje na istom mjestu kao kotani kanali. Proirenja polukrunih vodova imaju ampularni greben, crista ampularis, postavljen transverzalno kroz proirenje. Ampularni grebeni su okrueni stanicama s trepetljikama to su uklopljene u elatinozni svod i ine osjetni organ polukrunih kanala. Osjetne stanice primaju podraaje nastale gibanjem endolimfe u ampulama to ih uvjetuju pokreti glave u razliitim ravninama, te ih prenose organima vestibularnog ivca. U kotanom kanalu punice nalazi se i membranozna kohlearna cijev, ductus cohlearis, to na presijeku ima trokutast izgled. Stranice kohlearne cjevice usmjerene su prema: (a) vestibularnom i (b) timpanikom prostoru, a trea stranica (c) priljubljena je uz kotanu stijenku punice.Rub kohlearne cjevice vezan za laminu spiralis osea nalazi se izmeu stijenke punice i lamine spiralis. Cortijev spiralni organ, organon spirale, zaprema stijenku koja dijeli timpaniku ljestvicu od kohlearne cjevice, a ine ga neuroepitelne stanice, celulae acusticae, to na vrhovima imaju razliito duge trepetljike sa zrncima kalcijeva karbonata, te potporne stanice. Vestibulokohlearni ivac n. vestibulocohlearis, nastaje spajanjem kohlearnog i vestibularnog dijela u dnu unutranjeg zvukovoda, te se u bazalnom dijelu mozga opet podijeli na vlakna usmjerena prema pripadnim jezgrama u rombikoj udubini. OSJETILO OKUSA, ORGANUM GUSTUS, I OKUSNI PUTOVI etiri su temeljna osjeta to im se receptori nalaze smjeteni na povrini jezika i grkljanskog poklopca i to su: slatko, kiselo, slano i gorko. Okusni pupoljci caliculi gustatorii, nakupine su osjetnih i potpornih stanica to za razliite osjete imaju specifinu grau, ali kako je osjetilo okusa i njuha kemijske naravi moraju sve tvari najprije biti otopljene na sluznici i tek potom prepoznate kao osjet. Aferentna vlakna to vode osjet okusa iz vrha jezika (slatko i slano) provodi nervus lingualis, i putem chordae tympani prenosi impulse u nervus facialis i tim putem u mozak. Vlakna iz stranjeg dijela jezika (kiselo i gorko) prolaze uglavnom u sklopu n. glossopharyngeusa, a vlakna iz podruja epiglotisa (gorko) uklopljena su u nervus vagus. Sva okusna vlakna u produenoj modini oblikuju dobro izraen snop, tractus solitarius, kojem su prikljuena i vlakna n. trigeminusa i n. vagusa to sudjeluju pri refleksima disanja i kalja. Traktus solitarius omataju stanice prvog neurona okusnog puta i ine sloj sive tvari, nucleus tractus solitarii. Vlakna iz ivca lica i n. glosofaringeusa zavravaju u gornjem, a vlakna iz n. vagusa u donjem dijelu solitarnog traka. Okusna vlakna potom odlaze u jezgre spomenutih ivaca i zavravaju u ventralnim jezgrama talamusa. OPI USTROJ MOTORNIH SUSTAVA Pojava pokreta posljedica je omjera sile proizvedene kontrakcijom misica i vanjskih sila sto djeluju na zglob.U pravilu isti misic u jednoj situaciji djeluje kao pokretac, a u drugoj kao stabilizator zgloba. Kad je vanjska sila manja od sile misicne kontrakcije, misic se skrati i pokret se pojavi i tu pojavu nazivamo IZOTONICKOM KONTRAKCIJOM, a kad je vanjska sila jednaka sili misicne kontrakcije, nema pokreta sto nazivamo IZOMETRICKOM KONTRAKCIJOM. Kad je vanjska sila veca od sile misicne kontrakcije, misic se istegne. Kontrakcije skeletnih misica omogucuju izvodjenje razlicitih vrsta pokreta: a) odrzavanje ravnoteze i stava tijela (npr.:stajanje,sjedenje,lezenje) b) pokrete dijelova tijela (npr:glave,ociju,trupa,okretanje,pokrete neverbalne komunikacije,disanje) c) promjene mjesta u prostoru, tj.lokomociju (hodanje,trcanje,skakanje) S obzirom na slozenost i stupanj voljnog nadzora razlikujemo tri glavne vrste pokreta: a. voljni pokreti b. refleksi c. ritmicki motoricki obrasci VOLJNI POKRETI su usmjereni cilju i zapocinju ili spontanom odlukom volje ili kao voljni odgovor na neki specificni vanjski podrazaj. Oni su velikim dijelom nauceni i uvjezbani, a kad su jako dobro nauceni zahtjevaju sve manje sudjelovanja svjesti. REFLEKSI su najjednostavniji oblik motorickog ponasanja i najmanje podlozeni volji,vrlo brzi,prilicno stereotipni i obicno stupnjevito nadzirani intezitetom podrazaja sto ih izaziva. RITMICKI MOTORICKI OBRASCI su svojesvrsni spoj refleksa i voljnih pokreta, voljni su samo zapocinjanje i prekidanje tih pokreta, dok je slijed njihovog odvajanja relativno stereotipan, pa se ponavljanje pokreta nastavlja gotovo automatski, nalik refleksu. Nadziranje aktivnosti skeletnih misica zadaca je brojnih skupina neurona i mozdanih putova povezanih u motoricke sustave. Temeljna strukturno-funkcionalna jedinica motorickih sustava je MOTORICKA JEDINICA koja se sastoji od - motoneurona i misicnih vlakana sto ih taj motoneuron inervira.Aktivnosti skeletnih misica izravna upravljaju jedino - motoneuron prednjeg roga kraljeznicke mozdine. Razlicita mozdana podrucja misicnu aktivnost mijenjaju tako sto mijenjaju aktivnost motoneurona. Motoricki sustavi trajni i tijesno suraduju s osjetnim sustavima, a osjetne informacije imaju kljucnu ulogu u svim pokretima-pokret je moguce zapoceti proizvoljnom odlukom svjesnog bica ali uz trajni doprinos osjetnih sustava tijekom njegovog izvodjenja. Mnogih osjeta ne bi bilo bez pokreta. Pokreti ili izostanak su tek prikladni odgovori na vanjske poticaje (podrazaji iz okoline) ili svrhoviti izvrsitelji unutarnjih poticaja. Aktivnost -motoneurona (pa time i misicnu aktivnost) izravno mogu mijenjati dvije temeljne vrste signala: a) b) osjetni signali iz perifernih receptora zapovjedni signali silaznih mozdanih putova
Taj se izravni nadzor nad aktivnoscu -motoneurona odvija na tri hijerarhijske razine: 1) u kraljeznickoj mozdini 2) u mozdanim deblu 3) u mozdanim podrucjima mozdane kore Dva vazna motoricka sustava ne djeluju izravno na tj, supraspinalnih motorickih struktura): 1) mali mozak -motoneuron, nego nadziru (moduliraju) aktivnost mozdanog debla i mozdane kore (
54
Petanjek Z. Stanicna struktura i funkcija zivcanog sustava 2) bazalni gangliji telencefalona
Motoricki sustavi obavljaju jos tri znacajne zadace: 1) vremenski tocno uskladene zapovijedi dostavljaju brojnim skupinama misica 2) moraju neprekidno razmatrati raspodjelu tjelesne mase i stav tijela trajno podesavati sukladno potrebama specificnog pokreta 3) moraju neprekidno razmatrati i stanje samog stroja za pokretanje tj. mehanicki raspored misica, kostiju i zglobova, tijekom svakog pokreta, silazne motoricke zapovijedi treba tako prilagoditi da kompenziraju inerciju udova i mehanickog sklopa pokretnih misica, kostiju i zglobova. Motoriskim sustavima trajno su dostupne osjetne informacije o zbivanjima u okolini, polozaju i orjentaciji tijela i udova, te stupnju misicne kontrakcije. Oni odabiru najpogodnije pokrete. Motoricki sustavi ustrojeni su kao tri hijerarhijski uredena skupa struktura na koje djeluju dva modulacijska sustava, sto omogucuje podjelu zadaca. MOTORICKA JEDINICA SASTOJI SE OD -MOTONEURONA I MISICNIH VLAKANA STO IH TAJ MOTONEURON INERVIRA Postoje dvije vrste motoneurona: 1) -motoneuroni sto inerviraju ekstrafuzalna misicna vlakna 2) -motoneuroni sto inerviraju intrafuzalna misicna vlakna misicnih vretena Aksoni -motoneurona zavrsavaju neuromisicnom sinapsom i jedino akcijski potencijali tih aksona mogu izazvati misicnu kontrakciju i ako su ti aksoni prekinuti misici postaju paralizirani. Na svakom -motoneuronu smjesteno je oko 10 000 sinapsi, sto ih oblikuju razliciti ekscitacijski ili inhibicijski aksoni. Varijacije snage, raspona i vrste pokreta odredjene su frekvencijom okidanja i obrascem novacenja razlicitih motorickih jedinica. Motoricka jedinica ima cetiri funkcionalne komponente ; 1) tijelo motoneurona 2) akson motoneurona u perifernom sustavu 3) neuromisicna sinapsa 4) inervirana misicna vlakna Akcijski potencijal aksona ili misicnog vlakna je kratkotrajan (1-3 msec) dok kontrakcija ili relaksacija misicnog vlakna traje znatno dulje (od 10 do 100 msec) sljedeci akcijski potencijal moze aktivirati misicno vlakno prije njegove potpune relaksacije. Potom dolazi do zbrajanja sila proizvedenimh svakim pojedinacnim trzajem (kontrakcijom) sve dok se ne dosegne maksimalnu kontrakciju ili tetanus. Kad je frekvencija podrazaja mala,novi akcijski potencijal aktivira vlakno nakon sto je ono proslo kroz razdoblje maksimalne kontrakcije, pa zapis te kontrakcije ima karakteristican zubicast izgled sto nazivamo nepotpuni ili nefuzionirani tetanus. S povecanjem ucestalosti podrazaja povecava se i prosjecna sila, a zapis postaje ravna ploca. To je potpuni ili fuzionirani tetanus. NA TEMELJU SVOJSTVA MISICNIH VLAKANA RAZLIKUJEMO TRI VRSTE MOTORICKIH JEDINICA To su; 1) FF motoricke jedinice (brze i zamorljive) 2) SF motoricke jedinice (spore i zamorljive) 3) FFR motoricke jedinice (brze i na zamor otporne) TRI HIJERARHIJSKE RAZINE MOTORICKOG SUSTAVA (i) SU KRALJEZNICKA MOZDINA, MOZDANO DEBLO (ii) I MOZDANA KORA Motoneuroni i interneuroni kraljeznicke mozdine su somatotropno ustrojeni. Svaki misic prima motoricke aksone kroz nekoliko ventralnih korjenova i spinalnih misica i ako dode do presjecanja ili ozljede samo jednog spinalnog ventralnog korjena onda dolazi slabija ili jaca misicna slabost. Dva temeljna svojstva prostornog ustroja motoneurona su; a) pravilo proksimo-distalno-medijalne skupine motoneurona skupine motoneurona inerviraju distalne misice b) pravilo fleksora i ekstenzora-motoneuroni sto inerviraju ekstenzore smjestene su ventralnije od onih sto inerviraju fleksore inerviraju proksimalne i aksijalne misice, a lateralne
SILAZNI MOTORICKI PUTOVI IZ MOZDANOG DEBLA MODULIRAJU AKTIVNOST MOTONEURONA INTERNEURONAKRALJEZNICKE MOZDINE Sve te putove dijelimo u tri skupine; 1) putove sto nadziru aktivnost aksijalnih I proksimalnih misica-putovi medijalnog sustava 2) putovi sto nadziru aktivnost distalnih misica putovi lateralnog sustava 3) putovi sto nadziru opcu razinu ekscitabilnosti spinalnih neurona-monoaminski silazni putovi SILAZNI PUTOVI MEDIJALNE SKUPINE NADZIRU AKTIVNOST AKSIJALNIH I PROKSIMALNIH MISICA Medijalni sustav ima pet komponenti,sto su dijelovi tri glavna silazna puta; 1) vestibospinalni put (tractus vestibulospinalis medialis + tractus vestibulospinalis lateralis) 2) retikulospinalni put (tractus reticulospinalis medialis
55
Petanjek Z. Stanicna struktura i funkcija zivcanog sustava + tractus reticulospinalis lateralis) 3) tektospinalni put (tractus tectospinalis) Medijalni sustav silaznih motorickih putova je filogenetski najstariji dio motorickog sustava, ukljucen u odrzavanje ravnoteze I stava tijela.Na podlozi djelovanja tog sustavam motoricaka podrucja mozdane kore ustrojavaju slozenije I diferenciranije pokrete. SILAZNI PUTOVI LATERALNE SKUPINE NADZIRU AKTIVNOST DISTALNIH MISICA Glavni put lateralne skupine je tractus rubrospinalis. Lateralni sustav silaznih motorickih putova sudjeluje u finim pokretima sake i prstiju ; no taj je sustav kod covjeka i majmuna slabo razvijen, jer te funkcije uglavnom preuzima kortikospinalni sustav, tj. svjesni voljni motoricki put. SILAZNI MONOAMINSKI PUTOVI MODULIRAJU EKSCITABILNOST SPINALNIH NEURONA Silazni monoaminski putovi bitni su stoga sto mijenjaju razinu ekscitabilnosti motoneurona i pridruzenih interneurona u prednjem rogu kraljeznicke mozdine. ali na njih djeluje i neizravno ,nadziruci aktivnost motorickih struktura mozdanog debla od kojih polaze silazni motoricki putovi za kraljeznicku mozdinu. MALI MOZAK I BAZALNI GANGLIJI SU DVA MOTORICKA SUSTAVA STO MODULIRAJU AKTIVNOST MOZDANOG DEBLA I MOZDANE KORE Bitno obiljezje ova dva sustava je da nemaju izravnog utjecaja na -motoneurone, nego moduliraju aktivnost hijerarhijskog sustava motorickih strukture mozdane kore I mozdanog debla. Mali mozak Usporeduje motoricke zapovijedi sa stvarnim stanjem tijekom izvodenja samog pokreta i na temelju te usporedbe dojavljuje mozgu kako da motoricke zapovijedi promijeni da bi pokret bio sto tocniji i ucinkovitiji. Bazalni gangliji jako su povezani s mozdanom korom i motorickim dijelovima talamusa, ali i s nekim drugim motorickim strukturama. Svojom aktivnoscu poglavito moduliraju djelovanje premotorickih podrucja mozdane kore. BOLESTI I OZLJEDE POJEDINIH DIJELOVA MOTORICKIH SUSTAVA IMAJU PREPOZNATLJIVE SIMPTOME I ZNAKOVE Cetiri velike skupine bolesti selektivno pogadaju cetiri dijela motoricke jedinice. Vecina bolesti motoricke jedinice dovodi do misicne slabosti i atrofije skeletnih misica. Bolesti su; 1) neuropatije 2) miopatije 3) bolesti neuromisicne sinapse Dva vazna obiljezja neuroloskih bolesti su ; 1) bolesti mogu biti funkcionalno selektivna, tj,neke bolesti pogadaju samo osjetne, a neke samo motoricke sustave 2) bolesti mogu biti regionalno selektivna i djeluju samo na jedan dio neurona
REFLEKS ISTEZANJA TEMELJI SE NA OSJETNIM INFORMACIJAMA IZ MIINIHVRETENA, A PRIDONOSI REGULACIJI MIINOG TONUSA Refleks istezanja je miina kontrakcija uzrokovana prethodnim istezanjem miia, posredovana monosinaptikom ekscitacijom motoneurona agonista i sinergista, a praena polisinaptikom inhibicijom motoneurona antagonista. Refleks istezanja su kontrakcije miia uzrokovane prethodnim istezanjem miia. Miino vreteno biljei to istezanje, a primarna osjetna vlakna izravno ekscitiraju odgovarajui motoneuron i time uzrokuju kontrakciju to miiu vraa poetnu duljinu. primarna vlakna istodobno ekscitiraju i motoneurone sinergistikih miia, tj. miia to na slian nain djeluju na zglob. Istezanje miia dovodi i do refleksne relaksacije njegovih antagonista RECIPRONA INERVACIJA. Primarno vlakno iz istegnutog bicepsa monosinaptiki aktivira alfa-motoneurone i bicepsa i brahirodijalnog miia, a istodobno prekoinhbicijskog interneurona inhibira alfa- motoneurone tricepsa, u tom sluaju refleks ukljuuje dvije ili vie centralnih sinapsi, pa kaemo da je polisinaptiki. Latencija refleksa istezanja manja je od 1 msec, to jasno ukazuje da je refleks monosinaptiki. U cijelom refleksnom krugu sudjeluju tek dva neurona, spojena jednom ekscizacijskom sinapsom. OSLABLJENI ILI POJAANI REFLEKSI ISTEZANJA UPUUJU NA POSTOJANJE BOLESTI I OZLJEDA MOTORIKE JEDINICE ILI VIIH MODANIH PODRUJA Patelerni refleks je refleks kvadricepsa. Oslabljen (hipoaktivan) patelarni refleks je znak bolesti ili ozljede neke komponente refleksnog kruga. Pojaani (hiperaktivni) refleks istezanja znak je modane ozljede to nalikuje decerebraciji. Bitno je pojaan ekscitacijski uinak silaznih motorikih putova modanog debla. Pojaani refleksi istezanja esto su zdrueni s poremeajima miinog tonusa. REFLEKSI ISTEZANJA NADZIRU MIINI TONUS KROZ SUSTAV POVRATNE SPREGE Neuronski krug refleksa moemo razmatrati kao sustav negativne povratne sprege, u kojem je nadzirana varijabla duljina miia. Sustav negativne sprege suprotstavlja se otklonima nadzirane varijable od eljene, tj.unaprijed odreene vrijednosti. Miina vretena biljee otklone od te poeljne duljine i tu informaciju dostavljaju natrag motoneuronima. Motoneuroni miiima odailju signal o stupnju sile potrebnom da se duljina miia vrati na poeljnu vrijednost. Refleks istezanja djeluje trajno, a svrha mu je odrati duljinu miia to blie poeljnoj vrijednosti. Mozak moe, djelujui na spinalni refleksni krug, podeavati tonus miia sukladno potrebama pojedinih motorikih radnji. Odgoda kroz petlju je vrijeme to protekne od pojave poremeaja do kompenzacijskog odgovora sustava.
NEUROFARMAKOLOGIJA
Za razliku od odavno poznatog temeljnog principa djelovanja hormona, prvu demonstraciju kemijski posredovana prijenosa podraaja sa ivaca na prileeu (efektornu) stanicu ostvario je tek godine 1921. O. Loewi. On je dokazao da se na zavretcima n. vagusa izluuje kemijska tvar. U pokusu na izoliranim srcima abe uspio je tu tvar prenijeti iz jednog srca u drugo, uzrokujui na tom srcu uinak jednak stimulaciji n. vagusa. Naknadno je ta tvar identificirana kao acetilkolin. Prvi je neurotransmitor bio pronaen. Jo godine 1906. je C.S. Sherrington uveo naziv sinapsa ( sinaptein gr.= spojiti ) kojim je oznaena jedna od temeljnih funkcionalnih jedinica ivanog sustava. To je spoj dvaju komunicirajuih ivaca, ali tako nazivamo i poveznicu izmeu ivaca i bilo koje prileee stanice : glatkog miia, prugastog miia, lijezde itd. Sinapsa je najee graena od aksonskog zavretka odakle se oslobaa neurotransmitor i membrane prileee stanice na kojoj se nalaze receptori- strukture za koje se neurotransmitor vezuje. Aksonalni zavretak sadri oko milijun mjehuria u kojima su pohranjene molekule ( obino nekoliko tisua po mjehuria) neurotransmitora, koje elektrini podraaj oslobaa u sinpatiki prostor. Najee jedan podraaj oslobodi sadraj nekoliko stotina mjehuria. Mjehurii u kojima su deponirani
56
Petanjek Z. Stanicna struktura i funkcija zivcanog sustava neurotransmitori razliite su veliine, te primjerice u adrenerginim zavretcima i u kromafinim stanicama sri nadbubrene lijezde imaju promjer od 4000 do013000 um, a kolinerginim neuronima 2000 do 4000 um. Oito je sinapsa jednosmjerni ventil koji doputa protok informacija od ivaca koji osloaa neurotransmitor ( presinaptiko vlakno ) na efektornu stanicu ( postsinaptika stanica ). Sinaptika je transmisija i vrlo precizan i kompliciran sustav u kojemu postoje i brojni regulacijski mehanizmi koji podeavaju sintezu, oslobaanje, vezivanje za receptore, razgradnju neurotransmitora i njegovo vraanje u presinaptiki kraj ivca. Ti procesi sadrei mehanizme povratnih veze ( ukljuuje npr. Retrogradne prenosnice: arahidonsku kiselinu i duik 2-oksid koji se oslobaa iz postsinaptike stanice), promjenjljivost broja i osjetljivosti receptora itd. Spoznali smo brojne injenice o supcelularnim osobitostima prenoenja informacija sinaptiko transmisijom. Primjerice znamo da je gustoa receptora u sinapsama 1000 puta vea nego na drugim dijelovima ivaca. Primjerice u neuromiinoj spojnici se nalazi 10000 receptora za acetilkolin na um2 membranske povrine. Tijekom sinaptikog prijenosa podraaja, to ukljuuje i receptorska kaskadna informacijskimolekularna zbivanja , uinci se podraaja poveavaju i produavaju. Stoga mali i kratkotrajni impuls moe ostvariti mnogostruko vei uinak, pa se sinapsa moe spoznati i kao pojaalo. U neuronima se sintetiziraju, transportiraju, uvaju, razgrauju te na okonima dozirano oslobaaju tvari kojima ivci alju poruke. Stoga ivac slii ljezdi iju aktivnost modificiraju raznoliki podraaji i koja oslobaa sekret-neurotransmitor. Poznajemo tvari koje imaju neurotransmitorsku funkciju: acetilkolin, nonadrenalin, dopamin, serotonin, GABA, glicin, aspartat, vazopresin, endorfini, encefalini, bradikinin, supstancija P itd. Donedavno se smatralo da svaki ivac moe ( ovisno o svojem genetskom nasljeu ) posjedovati enzime za metabolini promet samo jednog neurotransmitora ( ''Daleov zakon'' ), ali danas znamo da osim osnovnog neurotransmitora, ivci mogu oslobaati i kootransmitore. To su tvari koje mogu imati i neurotransmitorske uinke, ali temeljno djelovanje ostvaraju mijenjanjem aktivnosti neurotransmitora. Kootransmitori su najee po kemijskoj grai polipeptidi.
ISPITNO GRADIVO
Poglavlje 2 (kolokvij B) obuhvaa poglavlja iz knjige TNZ (Juda i Kostovi): pog. 1,2,6-11. Poglavlja 1 i 2 ispitno su gradivo u cjelini, a poglavlja 6-11 skraena su u prirunoj skripti prema programu Neuron. Skraceni tekst iz drugog izdanja udbenika TNZ nalazi se na web strani. Uenje treba prilagoditi ispitnim pitanjima. Ispitno gradivo su (ovo se odnosi na prvo izdanje udzbenika temelji neuroznanosti): pog. 1. 2. 6. 7. 8. 9. 10. 11. tekst (strane) 1-6; 7-23; 72-74,84,88-89; 91-99; 109-110 130-132 (do kraja),140,150-151; 154-159;162-173;174***; 177-187;187-205****; slike sve sve 6-1,2*,16,17,18; 7-2,3,4,6,7,8,9,10; 8-3,17; 9-1,3,4,12; 10-1A,2,3A,10; 11-**3,5,8,10,11,12; box, tbl sve sve box 6-3,4; tbl 6-2; box 8-1; box 9-4*,5*; tbl. 10-1,2; tbl. 11-1,
*za kolokvij D; **nije potrebno znati lijekove; ***za kolokvij E ****nauiti samo naslove Poglavlje 3 (kolokvij C) obuhvaa poglavlja iz knjige TNZ (Juda i Kostovi): pog. 1,3,4,5,13-16,20,21,38. Poglavlja 1 i 3 ispitno su gradivo u cjelini, a ostala poglavlja skraena su u prirunoj skripti (u nastavku) koja omoguava razumjevanje slika koje su navedene u ispitnim pitanjima. To znai da se od studenta oekuje da prepozna strukture na slici, a tekst slui samo kao pomagalo u tom razumijevanju i sam po sebi nije ispitno gradivo. Poglavlje 4 (kolokvij D) obuhvaa poglavlja iz knjige TNZ (Juda i Kostovi): pog. 22-28,30-33,35-37. Poglavlje 22 ispitno je gradivo u cjelini, a ostala poglavlja skraena su u prirunoj skripti, te precizno izdvojeni djelovi teksta tih poglavlja koje su ispitno gradivo. Na webu postoji proieni tekst drugog izdanja udbenika (TNZ). Uenje treba prilagoditi ispitnim pitanjima. Slijedeca tablica se odnosi na prvo izdanje udzbenika TNZ. pog. 22 23 24 25 26 27 28 30 31 32 33 35 36 37 tekst (strane)* sve 352-354/355 361-365/6 373 387-392/3, 396-401 404, 416-426 430-442/3 479 (pregled tema) 486-489, 492/3-496 499-503/4, 507-509 514 538-539, 547-549 551-554/5 563, 567-569 slike sve 23-3,5 24-3,4,5,6 25-4,5,6,7,8,9,10 26-5,6,7,12 27-1,7,8,9,12,13,14,17, 18,19,20 28-1,5,6,7,8,9,10,11, 13,14,15,16,17,18,24 30-2,4 31-1,3,5 32-1,2,7,9,10 33-2,3,4,5 35-1,2,3,6 36-1,2,3,9 37-1,5 box, tbl
box 27-3
tbl 37-4
57
*Ne treba uiti one dijelove teksta koji zapoinju ili zavravaju na susjednoj stranici, osim kada je oznaeno sa / (npr. 392/3 treba do kraja zavriti poglavlje koje prelazi na stranicu 393, a ostala poglavlja na str. 393 ne treba) Ispitna literatura za kolokvij E je skripta koja se moe pronai na internetu, te poglavlje 39 iz knjige TNZ (Judas i Kostovic) sa slikama, te slijedece slike iz iste knjige: Slike 7-10; 9-1; 11-3,5,8,10,11,12; Slike 17-1 do 8;
ISPITNA PITANJA
Ispitna pitanja iz poglavlja 1 ( kolokvija A) su:
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. to su aminokiseline? to su proteini i peptidi? to je ciklus limunske kiseline (Krebsov ciklus)? Koliko se ATP-a stvara u aerobnim, a koliko u anaerobnim uvjetima? Kako se stvara energija iz hrane? to je fosforilacija, a to je defosforilacija? Koji enzim prevodi ATP u ADP? Za to se troi energija? Iz ega se troi energija? to su geni? to je genotip, a to fenotip? Kakav je odnos genotipa i fenotipa? Koliko ovjek ima kromosoma? Kako izgleda kromosom u interfazi, a kako u metafazi? Postoje li razlike u masi kromosoma izmeu interfaze i metafaze? Kako je graen kromosom? to je nukleosom, a to su histoni? to su kromatinske niti, a to kromatin? to su nukleinske kiseline? Koje su osnovne baze na DNA? Kako se one sparuju Koja je razlika u grai izmeu DNA i RNA? to je genetski kod? Koji su osnovni koraci u procesu sinteze proteina? Nabroji najvanije enzime i funkciju u procesima sinteze proteina? Koji su osnovni koraci u procesu replikacije DNA? Nabroji najvanije enzime i njihovu funkciju u procesu replikacije DNA? to su introni, a to ekstronmi? to je regulator, to promotor, a to inhibitor? to su transkripcijski faktori? Objasni mehanizam sinteze proteina? Objasni odnos DNA-gen-protein? Objasni mehanizam regulacije sinteze proteina? Objasni mehanizam regulaicje ekspresije gena? to je sredinja dogma molekularne biologije? to su retrovirusi? Koji su osnovni koraci kod mitoze? Koji su osnovni koraci kod mejoze? Koja je razlika izmeu mitoze i mejoze? Koji su temeljni dijelovi sredinjeg ivanog sustava? Koliko ima modanih, a koliko modinskih ivaca? Koja su tri temeljna dijela mozga? Koja su tri temeljna dijela modanog debla? to je substancija grizea, a to substancija alba? to su girusi, a to sulkusi? Objasni sustav modanih komora. Koji su temeljni morfoloki dijelovi neurona? Koji su osnovni ultrastrukturni dijelovi neurona i koja je njihova funkcija? Koje su temeljne neurohistoloke metode i ta se njima prikazuje? Kako se mogu podijeliti neuroni na temelju broja staninih nastavaka? Koja je razlika izmeu interneurona i projekcijskih neurona? Koje su temeljne vrste citoarhitektonskih struktura? Kako se mogu istraivati neuronski putevi? to je imunocitokemija? to je glija? Koje vrste glija stanica postoje i koja je njihova funkcija? Prepoznajte dijelove neurona i opiite sliku 6-1. to znai da su dendriti receptivni, a akson kondukcijski dio neurona? Gdje je zona okidanja ivanog impulsa? to to znai? to je zakon dinamike polarizacije? Opii sliku 6-2. Kako djeluju (neuro)sekretorne stanice (sl. 9-1)? to je citoskelet i koja mu je funkcija? Koje su vrste aksonskog prenoenja? Poremeaji aksonskog prenoenja (box 6-3)? Navedi nekoliko primjera i mehanizam retrogradnog aksonskog prenoenja (box 6-4)? Opii grau stanine membrane (slika 7-1)? to je to odabirna propusnost stanine membrane (slika 7-2)? Koje su vrste prijenosa kroz staninu membranu (slika 7-3)? Objasni mehanizam djelovanja Na-K ATPaze (slika 7-4). to su ionski kanali, koja je njihova funkcija i kakva su im svojstva?
Ispitna pitanja iz poglavlja 2 (kolokvij B) su:
58
Petanjek Z. Stanicna struktura i funkcija zivcanog sustava 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 51. 52. 53. 54. 55. 56. 57. 58. 59. 60. 61. 62. 63. 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. Kako mogu biti regulirani ionski kanali (slika 7-6)? Koja su tri glavna konformacijska stanja ionskih kanala (slika 7-8)? Kako vezanje egzogenog liganda utjee na propusnost kanala (slika 7-10)? Jesu li ionski kanali ravnomjerno distribuirani na neuronu? Koja su glavna obiljeja sinaptikog prijenosa (tablica 10-1)? Koji su temeljni dijelovi kemijske sinapse (opii sliku 10-1A)? Kako se sinapse mogu klasificirati obzirom na izgled pre- i postsinaptikog dijela (slika 10-2)? to je egzocitoza - objasni na primjeru slike 10-3? to se deava kada se receptor vee na postsinaptiki dio? to je ekscitacijski (EPSP), a to inhibicijski (IPSP) postsinaptiki potencijal (box 8-1)? Objasni razlike izmeu akcijskog i postsinaptikog potencijala (tablica 10-2, box 8-1). to je neuronska integracija? Opiite mehanizme meustanine signalizacije (slika 9-1). Koje su vrste i svojstva membranskih receptora odraslih neurona? to je prvi glasnik i kako reagira metabotropni receptor nakon vezanja sa njime (slika 9-3)? Opii ulogu iona kalcija kao drugog glasnika (slika 9-10). *Opii mehanizme regulacije ekspresije gena (dodatni okvir 9-4). to je neurotransmitor i koji su uvjeti za klasifikaciju (tablica 11-1)? Koja su svojstva klasinih neurotransmitora, a koja neuropeptida (tablica 11-2)? Koja je razlika sinaptike signalizacije izmeu ionotropnih i metabotropnih receptora? Koja su dva kljuna svojstva receptora? Nabroji klasine neurotransmitore? to je koegzistencija transmitora u neuronu? Kako nastaje membranski potencijal (box 8-1)? to je potencijal mirujue membrane (box 8-1)? to je Nernstov (ekvilibrijski-ravnoteni) potencijal (box 8-1)? to su depolarizacija i hiperpolarizacija (box 8-1)? to je akcijski potencijal (box 8-1)? to je postsinaptiki potencijal (box 8-1)? to je prag podraaja (box 8-1)? Opii i objasni sliku 8-3? Objasni zakon "sve-ili-nita" u nastanku akcijskog potencijala (box 8-1)? Objasni promjene propusnosti receptora kod nastanka akcijskog potencijala (slika 8-17)? to je skokovito voenje potencijala (box 8-1)? Pokai i nabroji primarne i sekundarne modane mjehurie (slika 1-4). Pokai i nabroji temeljne dijelove mozga (encephalona) (slika 1-5). Nabroji osnovnu segmentalnu podjelu medule spinalis (slika 4-1). Koji su temeljni dijelovi kraljenine modine i nabroji osnovnu podjelu bijele i sive tvari medule spinalis, pokai spinalni ganglij i spinalni ivac, te njegove korijenove koji ih veu sa lenom modinom, pokai simpatike ganglije (slika 4-2, 14-1). Pokai medulu oblongatu, pons, mezencefalon, talamus, forniks, korpus kalozum, septum pelucidum, tektum, objasni temeljnu podjelu modanog debla na mediosagitalnom presijeku (slika 4-4). Pokai medulu oblongatu, pons, mezencefalon, talamus, nervus i traktus optikus, korpus genikulatum laterale, tektum, krura cerebri, peduncule cerebelares, piramide, olive, tuberkulum gracilis i tuberkulum kuneatus, IV modanu komoru, epifizu (slike 4-5, 4-6, 4-7). Koja su tri temeljna dijela modanog debla (slike 4-5,4-6,4-7)? Koje su tri uzdune zone modanog debla (slika 4-4)? Pokai i nabroji modane ivce (slika 4-8). Pokai talamus, hipotalamus, forniks, septum pelucidum, korpus kalozum, traktus optikus, kapsulu internu, globus palidus, putamen, nukelus kaudatus, nukleus akumbens septi, amigdala, klaustrum, korteks, nukeus niger, nukelus subtalamikus, zonu incertu, retikularne jezgre talamusa, opii sustav modanih komora (slike 5-1, 5-2, 5-3, 16-1). Na slici 5-3 opii sustav modanih komora. Na slici 5-3 opii osnovne dijelove bazalnih ganglija i odnos prema talamusu i kapsuli interni. Nabroji i pokai sve strukture nabrojene na ovim slikama (slike 5-4, 5-5, 5-6, 5-7, 5-8, 5-10). Opii ove slike (slike 14-3, 14-4, 14-5, 14-6). Nabroji modane ovojnice i prostore izmeu njih (slike 20-1,20-2,20-3). Gdje se nalazi cerebrospinalni likvor i koja mu je funkcija? Opii mehanizam cirkulacije likvora (slika 21-2). Nabroji podjelu talamusa na podruja, te glavne talamike jezgre, te opii ovu sliku (slika 16-3). Prepoznaj sve strukture prikazane na ovoj slici (slika 16-4 ). Objasni funkcionalnu podjelu kortikalnih areja (slike 18-11, 18-12, 18-13). to je arhitektonika modane kore i Brodmannova citoarhitektonska mapa i podjela modane kore prema citoarahitektonici (ne uite brojke napamet) (slika 18-1). Prepoznaj strukture prikazane na ovoj slici (slika 20-1). Funkcionalne skupine kortikalnih polja (slika 18-11,18-12,18-13). Koji su dijelovi perifernog ivanog sustava? Autonomni ivani sustav. Razlike izmeu endokrinog i autonomnog ivanog sustava. Objasni primjere jednostavnog neuralnog povezivanja na slikama 12-1,2,3. Koja je uloga osjetnih informacija? Koji je opi ustroj osjetnih receptora? Povei psihiki osjet sa psiholokim svojstvima svjesnog osjeta. Koji su galvni tradicionalni modaliteti osjeta. Navedi nekoliko glavnih vrsta konih receptora. Opii funkcionalnu organizaciju perifernog ivca prema slici 13-2. Koji se submodaliteti somatskog osjeta prenose u anterolateralnom sustavu?
Ispitna pitanja iz poglavlja 3 (kolokvij C) su:
Ispitna pitanja iz poglavlja 4 (kolokvij D) su:
59
Petanjek Z. Stanicna struktura i funkcija zivcanog sustava 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 51. 52. 53. 54. 55. 56. 57. 58. 59. 60. 61. 62. 63. 64. 65. 66. 67. 68. 69. 70. 71. 72. 73. 74. 75. 76. 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. Koje su glavne vrste boli? Nabroji uzlazne puteve anterolateralnog osjetnog sustava. Definiraj prvi, drugi i trei neuron anterolateralnog sustava. Objasni teoriju nadziranog ulaza. Objasni mehanizam djelovanja silaznih sustava endogene analgezije. Kako djeluju opijatni analgetici. Nabroji endogene opoidne peptide. Koji se submodaliteti somatskog osjeta prenose sustavom dorzalnih kolumni? to je propriocepcija? to su aktivni i pasivni dodir, te dodirna stereognozija? Definiraj prvi, drugi i trei neuron sustava dorzalnih kolumni. to je somatotopska reprezentacija i gdje ju nalazimo? Definiraj prvi, drugi i trei neuron u sustavu prijenosa somatosenzibilnog osjeta iz podruja lica. Na primjeru organizacije somatosenzibilnog sustava objasni to je to paralelan, a to serijski prijenos informacija. Opii osnove organizacije kemijskih osjeta. Opii prijenos titranja zraka na tekuinu unutranjeg uha (slika 25-4,26-3). Objasni odnos membranskog i kotanog labirinta (slika 25-8). Opii osnovnu grau bazilarne membrane, skale medije i Cortijevog organa (slika 25-5,6). Opii osnovnu grau organa ravnotee (slika 25-10). Kako razlikujemo razliite frekvencije zvuka? Opii osnove mehanizma pretvaranja zvuka u neuralni podraaj. Definiraj prvi, drugi, trei, etvrti i peti neuron slunog puta (slika 26-5). Objasni funkcionalnu organizaicju slunog korteksa. Koje su vrste i stupnjevi oteenja sluha? Koje su funkcionalne zadae vestibularnog sustava? Kako vestibularne stanice registriraju promjene tijela (slika 26-7,9,11)? Opii neuralne veze vestibularnog sustava (slika 26-12). Od ega je sastavljena stijenka one jabuice? Koji su dijeloci dioptrikog aparata oka? Opii grau fotoreceptora (slika 27-3). to je apsorpcijski spektar unjia (slika 27-14). Opiite slijed biokemijskih reakcija tijekom fototransdukcije (slika 27-18). Opii temeljno ustrojstvo primarnog vidnog puta (slika 28-1). to zapravo registrira vidni sustav (slike 28-6,7)? Opii ulogu i mehanizam razlikovanja slike od pozadine (slike 28-9,10). Definiraj prvi, drugi i trei neuron vidnog puta? Koja je uloga pulvinara u vidnom sustavu? to je radijatio optika i koje strukture povezuje? Objasni to je retinotopska organizacija? Koja je funkcija skeletnih miia? Koje su glavne vrste pokreta? Opii hijerarhijske razine i temeljno funkcionalno ustrojstvo motorikog sustava (slika 31-1). to je motorika jedinica i od ega se sastoji (slika 31-3)? Koja je funkcija silaznih motorikih puteva medijalne skupine? Koja je funkcija silaznih motorikih puteva lateralne skupine? Koja je uloga silaznih monoaminskih puteva modane kore? Kako na motoriki sustav djeluje modana kora? 52-55. Vidi sliku 31-5. Koja je uloga malog mozga i bazalnih ganglija u motorikom sustavu? to je miino vreteno (slika 32-1)? Opii refleks istezanja (slika 32-7). Objasni pojam zajednikog zavrnog puta. Objasni mehanizam spinalonog oka. Koja susvojstva voljnih pokreta? Koji procesi djeluju u nastanku voljnog pokreta? Opii topografiju motorikih podruja modane kore. Opii topografiju i funkciju kortikospinalnog puta. Objasni topiku organizaciju motornog korteksa. Objasni vanost ozljeda modane kore kao pokazatelju funkcije. Koja je funkcija SMA polja? Koja je funkcija MII polja? Objasni funkcionalno-strukturnu korelaciju podruja kore malog mozga. Koja je funkcija bazalnih ganglija u motorikom sustavu? to oblikuje sutav bazalnih ganglija (slika 36-1)? Opii temeljni neuronski krug bazalnih ganglija (slika 36-2). Opii neuronski krug veliki-mali mozak (slika 36-3). Nabroji bolesti bazalnih ganglija. Koji su glavni oblici pokreta oiju? to su preganglionarni, a to postganglionarni neuroni? Navedi razlike u anatomskoj organizaciji izmeu simpatikusa i parasimpatikusa? Koji su neurotransmitori u preganglionarnim i postganglionarnim aksonima simpatikusa i parasimpatikusa? Koji su enzimi vani u procesu sinteze i razgradnje acetilkolina i noradrenalina? Koje su osnovne vrste kolinergikih i adrenergikih receptora? to su parasimpatomimetici (kolinomimetici) i na to djeluju? Koji su vani parasimpatomimetici (kolinomimetici)? to su antikolinergici i na to djeluju? Koji su vani antikolinergici?
Ispitna pitanja iz kolokvija E su:
60
Petanjek Z. Stanicna struktura i funkcija zivcanog sustava 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. to je kurare i koji su mu uinci? Na koje organske sustave djeluju agonisti adrenergikih receptora? to su efedrin i amfetamin i kako djeluju? Koje vrste antagonista adrenergikih receptora postoje? to je bromokriptin i kako djeluje? Koji su najvaniji lijekovi koj idjeluju na noradrenergike neurone i kakav je mehanizam njihova djelovanja? Koji je mehanizam djelovanja lokalnih anestetika? Objasni sliku 3-1. Koji su glavni neurotransmitori u SS-u i na koje sustave djeluju? to je krvno-modana barijera i kako lijekovi prolaze kroz nju? Koje su osnovne skupine i mehanizam djelovanja anksiolitika i sedativa (hipnotika)? Koja je razlika u farmakolokim uincima izmeu benzodiazepina i barbiturata? Koji su uinci etanola? to su antipsihotici (neuroleptici)? Koje su osnovne skupine i mehanizam djelovanja antipsihotika? Kakav je nain i koji su problemi prisutni kod terapijske primjene antipsihotika? to je litij, kako djeluje i u lijeenju kojih poremeaja se koristi? Koje su osnovne skupine i mehanizam djelovanja antidepresiva? to su antiparkinsonici? Koji su osnovni antiparkinsonici i koji je mehanizam njihova djelovanja? to je epilepsija i kako djeluju antiepileptici? Koji su najvaniji antiepileptici? to su endogeni opioidni peptidi i koje su vrste opioidnih receptora? Koji su mehanizmi djelovanja opoidnih analgetika? Koji su naini i problemi u terapijskoj primjeni opioidnih analgetika i kakva je opasnost izazivanja ovisnosti? Koji su najvaniji sredinjih stimulansa i koji je mehanizam njihova djelovanja? Koji je mehanizam djelovanja opih anestetika? to je ovisnost i koja je razlika izmeu psihike i fizike ovisnosti? to je toleranicja na lijekove i slina sredstva? to je meuovisnost? Koja je molekularna osnova nastanka ovisnosti? Koliko je ovisnost posljedica nasljea (genetike)? Kako se tvari ovisnosti mogu podijeliti prema stupnju prihvaenosti? Koji su tipovi ovisnosti? Koji su osnovne karakteristike i mehanizmi ovisnosti o duhanu? Koji su osnovne karakteristike i mehanizmi ovisnosti o alkoholu i sedativima? Koji su osnovne karakteristike i mehanizmi ovisnosti o kanabisu? Koji su osnovne karakteristike i mehanizmi ovisnosti o psihostimulansima (khat, kokain)? Koji su osnovne karakteristike i mehanizmi ovisnosti o halucinogenima (ecstasy; LSD) Koji su osnovne karakteristike i mehanizmi ovisnosti o heroinu i drugim opijatima? Koji su osnovne karakteristike i mehanizmi ovisnosti o isparavajuim otapalima?
61
Darmopil S. i ost. Molekularna biologija stanice i genetika
62

Biologija Citologija Genetika

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Biologija Citologija Genetika

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Bioloka 1 - PRIRUCNIK

GRAA I FUNKCIJA MAKROMOLEKULA

interfazi (faza staninog ciklusa izmeu dvije diobe).

STANINI CIKLUS I DIOBA STANICE

ekvatorijalnu ravninu. U metafazi su kromosomi najjae kondenzirani i najbolje vidljivi.

Tablica 3 - Primjeri dominantno - recesivnog nasljeivanja kod ovjeka.

Fenotip (krvna grupa) A A B B AB O

kromosoma nazivaju se potpuno spolno vezani geni.

SPOLNO VEZANO NASLJEIVANJE

STANINA GRAA SREDINJEG IVANOG SUSTAVA; NEURONI I GLIJA

GRAA I FUNKCIJA SINAPSE

MEMBRANSKI I AKCIJSKI POTENCIJAL

sinaptike transmisije 3,8,10,11,12).

BAZA MOZGA I MEDIOSAGITALNI PRESJEK

Dorzalni dio diencefalona epitalamus. Talamus je velika,

ANATOMIJA POJEDINIH DIJELOVA MOZGA

PERIFERNI IVANI SUSTAV - SYSTEMA NERVORUM PERIPHERICUM

FUNKCIONALNA ORGANIZACIJA AUTONOMNOG IVANOG SUSTAVA

STANINI TEMELJI PONAANJA I NAELA OSJETNIH SUSTAVA

OSJETNI SOMATSKI SUSTAV I KEMIJSKI OSJETI

Bol moe mehanizmima

UHO - ORGAN SLUHA I RAVNOTEE; SLUNI I VESTIBULARNI SUSTAV

MORFOLOKA GRAA UHA

FUNKCIONALNA ORGANIZACIJA SLUNIH ELEMENATA UHA

FIZIOLOGIJA OKA I FOTOTRANSDUKCIJE; MRENICA I PRIMARNI VIDNI PUT

OPE USTROJSTVO MOTORIKIH SUSTAVA

MORFOLOGIJA IVANOG SUSTAVA

Petanjek Z. Stanicna struktura i funkcija zivcanog sustava

Tablica - Podjela mozga na temelju razvitka:

lateralne modane komore i prednji dio III. m. komore

Tablica : Granice pojedinih dijelova na bazi mozga

PRETVORBA PODRAAJA U NEURALNI KOD

Petanjek Z. Stanicna struktura i funkcija zivcanog sustava

Petanjek Z. Stanicna struktura i funkcija zivcanog sustava 2) bazalni gangliji telencefalona

Petanjek Z. Stanicna struktura i funkcija zivcanog sustava

Ispitna pitanja iz poglavlja 2 (kolokvij B) su:

Ispitna pitanja iz poglavlja 3 (kolokvij C) su:

Ispitna pitanja iz poglavlja 4 (kolokvij D) su:

Ispitna pitanja iz kolokvija E su:

Darmopil S. i ost. Molekularna biologija stanice i genetika

You might also like