lise Reclus

Evolucija, revolucija i anarhistiki ideal

1902.

Sadraj
Petar Kropotkin: lise Reclus (18301905) ................................ 3 Napomena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 1. Evolucija u svemiru i djelomine revolucije. Pogreno shvaanje pojmova evolucija i revolucija. Licemjerni, zaplaeni ili kratkovidni evolucionisti. Evolucija i revolucija, dva susljedna stupnja iste pojave. . . . . . . . . . 8 2. Progresivne i regresivne revolucije. Sloeni dogaaji, u isti mah napredak i nazadak. Pogreno pripisivanje napretka volji jednoga gospodara ili djelovanju zakona. Renesansa, reformacija, Francuska revolucija. . 12 3. Nagonske revolucije. Puk. Svjesne revolucije slijede za nagonskim revolucijama. Dvorske revolucije. Stranake zavjere. Razlika izmeu intelektualne elite i aristokracije. Politiari. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 4. Kratak prikaz suvremenoga stanja drutva. Svemo kapitala. Prividne preobrazbe institucija i njihova neizbjena regresija. Drava, kraljevska vlast, vjere, sudstvo, vojska, uprava. Duh pripadnosti instituciji. Domoljublje, red, socijalni mir. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22 5. Evolucionistiki ideal, revolucionarni cilj. Kruha za sve! Siromatvo i Malthusov zakon. Dostatnost i preobilje prirodnih bogatstava. Ideal slobodne misli, rijei, djela. Anarhisti, neprijatelji vjere, obitelji i vlasnitva.

. 29

6. Nelogine nade. Neizbjena nesavitljivost kapitala. Moralno kvarenje svih koji dou na vlast, monarhista, republikanaca i socijalista. Ope pravo glasa i nune prilagodbe izbornih kandidata. Prvi svibnja. Razdvajanje u strankama. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34 7. Sukobljene sile. Izvanredno orue represije. Saveznitvo gospodara i sluge. Nedostatak logike u funkcioniranju modernih drava. Vrhovno pravo kraljeva i pravo najjaega. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40 8. Mo vjerske opinjenosti. Prividni uspjesi crkve koja postaje utoite svim reakcionarima; nesposobnost crkve da se prilagodi novim okolnostima. Obrazovanje povjereno neprijateljima znanosti. Obrazovanje iz prirode i drutva. Proivljena znanost i slubena znanost. Stvarna procjena stanja i opadanje potovanja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 9. Sadanja situacija i bliska budunost. Roenje Internacionale. trajkovi. Nemo radnika u djelominim trajkovima protiv velikih industrijalaca. trajk tkalaca u Viennei, prvi primjer osvajanja tvornice kao kolektivnoga vlasnitva. Opi trajk i trajk vojnika. Solidarnost trajkaa. Udruivanje u komune. Potekoe u prilagodbi novoj sredini. Falansterije u Teksasu i Freiland. Kooperative i anarhistika drutva. Komuna iz Montreuila. . . . . . . . . 52 10. Posljednje borbe. Budue mirno stapanje evolucije i revolucije kroz anarhizam. Red u pokretu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 O autoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61 2

Petar Kropotkin: lise Reclus (18301905)

Poznato je da je posljednji put pokuao javno govoriti u Parizu na skupu koji su organizirali nai drugovi kako bi izrazili simpatije Francuza za ruski revolucionarni pokret. Upravo je zbog toga i doao iz Bruxellesa u Pariz. Ali, napisao mi je, pogled na tu krasnu revolucionarnu mladost toliko me se dojmio da sam bio prisiljen ponovno sjesti. Njegov je otac bio protestantski pastor, vrlo upeatljiv ovjek, jedan od onih odlunih ljudi spremnih proi kroz mnoge bitke kako bi se izborili za svoje pravo da vjeruju drugaije nego to im nalae Crkva; ovjek koji je cijeli svoj ivot proivio prepun ljubavi prema teaku, tom izdanku zemlje. Jednoga je dana, ve u sedamdesetoj godini ivota, ugledao na polju mladoga seljaka kako zakopava konja koji je uginuo od crnoga prita. Ti si mlad, ree mu starac, i dovodi svoj ivot u opasnost. Ja sam star. Poi kui! Ja u pokopati ivotinju. Mladi je teak odbijao ponudu, ali je on bio uporan; i kopao je cijeli dan. U sumrak je pokopao veliku ivotinju. I Reclusova je majka bila udesna ena. Cijeli je ivot provela poduavajui u koli koju je sama osnovala. Bila je ve blizu sedamdesete godine kad je shvatila da njezinoj poduci neto manjka. Nije znala ziku. Pa je savjesno prionula te je krajem godine svoje uenike ve poduavala zici. Obitelj je bila velika: etrnaestero djece, od kojih je lie bio najstariji, a lise drugi po redu. Bili su vrlo siromani i upravo iz toga doba potie liseovo potovanje prema kruhu to ga je odrao kroz cijeli ivot, kruhu koji mu je u mladosti esto bio jedina hrana i kojemu se uvijek rado vraao. Komad kruha i jabuka, ili koja boba groa, bilo je sve to mu je trebalo da preivi i radi. Ne znam gdje je lise bio tijekom revolucije godine 1848., ali govori se da su dvojica brae nakon Coup dEtata godine 1851. bili prisiljeni napustiti Francusku. lise je tako proveo est godina putujui. ivio je u Irskoj, gdje je podupirao svim svojim zanosom irski narod u njegovoj borbi, narod koji su Englezi izgladnjivali, ukrali mu njegovu zemlju i unitili mu seoska gazdinstva. Putovao je selima izgladnjelih stanovnika i upoznao Irce onakve kakvi su u svojem svakodnevnom ivotu gladi i muke te ih zavolio, zauvijek. Nakon toga otiao je u Sjedinjene Amerike Drave, a zatim u Kolumbiju i Gvajanu. To je putovanje opisao u iznimno ljupkoj knjiici, Put u Sierra Nevadu St. Marthe, koja ga je poslije nadahnula za neke od naljepih misli to ih je iznio u svojem djelu Zemlja. S toga se putovanja vratio pun mrnje prema ropstvu i pun ljubavi prema crncima koje su bijelci zlostavljali. Godine 1857. vratio se u Francusku. Europa se budila i spremala za veliki pokret koji e dovesti do Garibaldijeve pobune, osloboenja velikoga dijela Italije, ukidanja kmetstva u Rusiji. U Sjedinjenim je Dravama poela kampanja za ukidanje ropstva. Istodobno su prirodne znanosti ule u doba procvata koje je posve preobrazilo cijelu modernu znanost u razdoblju od 1856. do 1862. lise se ukljuio u tu dvostruku struju, ovjekoljubivu i znanstvenu. Meu Francuzima je probudio zanimanje za veliku borbu za ukinue ropstva koja je tada upravo poela u Americi. Bacio se u antiimperijalni pokret koji se zaeo u Francuskoj ezdesetih godina i sudjelovao je u zavjerama protiv Carstva. Ali, zaeo se nov pokret pobuna francuske klase siromanih, koja e uzburkati radnike obiju hemisfera, a lise je u njoj sudjelovao od poetka. Od godine 1865. nadalje ve je bio lan Internacionalne radnike udruge; poistovijetio se s tim pokretom jo od doba prvih skupova iz kojih se i porodila 1864.; i mnogo prije nego

to je Bakunjin osnovao svoju Alijansu, lise je ve pripadao tajnoj organizaciji koju je osnovao Bakunjin u Italiji 1864. Internacionalnome bratstvu, udruzi koja se razila 1869. lise je zapravo bio komunist mnogo prije osnutka Internacionale (njegov brat lie, uvjereni fourierist, tiskao je fourieristike novine tijekom Carstva) tako da je velika udruga radnika francuskim komunistima samo ponudila novo, internacionalno polje djelovanja. Potkraj Carstva, lise je bio u Parizu i tiskao je 1867. na 1868. godinu svoje monumentalno djelo Zemlja; prvi svezak toga djela, Kontinenti, smjestilo ga je u red najistaknutijih geografa naega doba. Poput svega to je lise napisao, i to je djelo bilo iznimno lijepo napisano. Od poetka do kraja, stil kojim je objanjavao svoje ope ideje, na koji je opisivao odreene prirodne osobine, nosio je u sebi snagu, ljepotu i sklad koji, osim Alexandera von Humboldta kao iznimke, nema premca u literaturi toga stoljea. Jednom sam mu rekao kako me duboko dirnulo Murillovo djelo u Madridu i upitao sam, Zato ljepota ivi stoljeima?. Ljepota?, odvratio je lise, ali ona je u detaljima. I otada, svaki put kad proitam koju njegovu stranicu, sjetim se te denicije. Murillova Madonna ne bi bila lijepa da nije svaki detalj njezine ruke, njezine kose, nabora njezine haljine, usklaen s temeljnom idejom o slici zanosa iste ljubavi. Na isti bi nain svaka liseova stranica izgubila svoju ljepotu da temeljna ideja nije tako dobro provedena u detaljima, da svaka pojedinost, svaka sekundarna zamisao ne uokviruje izvornu ideju dane stranice, ulomka, pameta ili knjige . . . Od samoga poetka Komuna je smjerala juri na Versailles, i on se dogodio prvoga dana u mjesecu travnju. lise je u njemu sudjelovao, s pukom u ruci. Zarobili su ga na bojitu u Chtillonu i iskapio je do dna au patnji i ponienja kojima su ga podvrgnuli buroaski pobjednici. Kad smo ulazili u Versailles, gomila nas je buruja, s otmjenim damama pod rukom, doekala svim moguim uvredama dok smo svezanih ruku prolazili pokraj njih. Jedan je pomislio da sam u njemu prepoznao lana Geografskoga drutva te me udario snano i nazvao huljom. Njegova me dama udarila suncobranom . . . Nakon umorne noi sruio sam se. A zatim su uslijedili svi uasi Sartoryja . . . Straari su pucali na svakoga tko se usudio ustati, iscrpljen od valjanja u blatu. Svaki su dan gomile ljudi odvodili na strijeljanje . . . A onda je doao Brest. Tek su u zatvoru u Mont St. Michelu nakratko predahnuli. No, na noge su se dignuli svi engleski znanstvenici. Darwin, Wallace, W. Carpenter i znanstvenici iz mnogih drugih drava potpisali su peticiju za osloboenje velikoga geografa koji je bio osuen na deportaciju u studenome mjesecu 1871. U sijenju 1872. ta je kazna izmijenjena u progonstvo te se lise mogao pridruiti svojemu bratu lieu u Zrichu. Prvo to je u vicarskoj napisao jest knjiga Pripovijest o planini, to je prirunik uz njegovu knjigu Pripovijest o potoku, moda najljepi od njegovih spisa, u kojemu je vicarskim planinama zahvalio to su mu omoguile da ponovno ostvari neku vrstu mentalne ravnotee nakon svega to je proivio i propatio tijekom graanskoga rata. Jer u tome su lise i Goethe jednaki. Za obojicu, sva se priroda slila u planinu, rijeku, umu to su ovjekova braa i sestre. U Clarensu je godine 1872. poeo pisati svoje glavno djelo Opa geograja; prvi se svezak toga djela pojavio godine 1876. a posljednji, devetnaesti, nakon osamnaest godina, 1894. Neizmjernost toga djela razumjet emo ako kaem da je za svaki od tih svezaka, koji broji osamsto stranica, Reclus konzultirao svu silu knjiga i lanaka. Ponekad je kakav lanak ili svezak proitao samo da bi, tu i tamo, promijenio izvorni pridjev, zamijenio ga onim koji bi bolje okarakterizirao odreeni narod, ili neku dolinu, ili ravnicu. Gotovo je nerazumljivo kako je lise uspio sastaviti takvu sjajnu generalizaciju na kakvu nailazimo 4

u njegovoj Opoj geograji, prepunu do beskraja slikovitih detalja smijenih, tmurnih, velianstvenih, ali uvijek poetinih detalja kojima svaki svezak toliko vrvi da je vrlo teko putniku preporuiti bolji putni vodi. Kad samo pomislite istodobno da je svake godine objavljivao novi svezak i da je bio tiskan za samo nekoliko tjedana, teko je shvatiti kako je takvo golemo djelo uspio napisati ovjek. A opet, nema retka u tom divovskom djelu koji nije napisao svojom rukom, bilo prvo u rukopisu, bilo dopisujui bezbrojne dodatke na paltama prvoga rukopisa. lise se posebice odlikuje u prikazima velikih nacija i tisua malih naroda. ovjek bi pomislio da e se ti prikazi ponavljati. Ali ponavljanja nema! ak i kad pie o najmanjemu plemenu, on uvijek pronalazi rijei kojima bi nadahnuo svojega itetelja osjeajem da su svi ljudi jednaki, da nema superiornijih i inferiornijih rasa. U Clarensu smo se nas dvojica upoznali i uskoro smo ga svi silno zavoljeli; susretali smo se na skupovima, konvencijama i neslubenim sastancima Jurske federacije. Usporedo s radom za Bilten Jurske federacije, Reclus je pokrenuo, s Lefranaisom i ukovskim, mjesenik Radnik. Kad smo u enevi osnovali list Pobunjenik, pridruio nam se i uskoro se posve poistovjetio s naim listom. Nije mu bilo ispod asti primiti se svakoga, ma i najmanjega posla kako bi nam pomogao. A kasnije, kad je anarhistiki pokret postao neto nasilniji, nije stao na pola puta; prihvatio je na se sve posljedice. Znao je kako mrziti, kao to je znao i kako voljeti; a mrzio je burujski rgime. Bio je na strani pokreta to se razvio u podruju Lyona i Monceau-les-Minesa. On, koji nikad ne bi sam primijenio silu, shvaao je da do osloboenja radnika nije moglo doi bez nasilnoga ina koji e probuditi mase, a ni bez velike borbe izrabljivanih i izrabljivaa. Tako se lise, onog asa kad su progonom priprijetili listu Pobunjenik, stavio na raspolaganje prijateljima u enevi koji su preuzeli list nakon to su mene zatvorili. Upravo je u to doba vrlo esto pisao za Pobunjenik i upravo je tada odrao u enevi predavanje naslovljeno Evolucija i revolucija iji su anarhistiki zakljuci zgranuli mnoge njegove prijatelje i znanstvene oboavatelje. U dui je ostao komunar, to je uvijek bio. A kasnije je, u devedesetim godinama, kad su se mnogi preplaili bombi nad Parizom i teorija koje su izniknule u naim krugovima kao negacija buroaskoga morala, te se povukli, lise Reclus ostao gdje je i bio. Bio je meu onima koje su vladajue klase i socijalisti iz vlade izopili; i bio je u tome tako dobar, tako iskren, tako otvoren, da su vladajue klase svake stranke koja je u to doba iskoritavala Republiku, bacile prokletstvo mrnje na cijelu obitelj Reclus ili u najmanju ruku, na cijeli njezin revolucionarni ogranak. Paula Reclusa progonili su zajedno s tridesetoricom. Njegova su starog oca, liea, zatvorili, odveli u policijsku stanicu, skinuli i izmjerili prema mjerama koje ti prostaki navodni znanstvenici zovu, u svojem argonu, antropometrijom . . . lisea nisu zatvorili samo zato to tada nije bio u Parizu; ali pristae reda nisu ga potedjeli ui svojih insinuacija. Francuska je u to doba bila u vrlo tunom stanju. to je sve lise proivljavao kad je vidio kako se ne samo vie klase, nego i francuski narod, pa ak i pariki radnici, bacaju pred noge Aleksandra III i padaju na koljena pred cariinim osmijehom, to je sve proivljavao vidjevi kako je posljednja monarhistika nada, Boulanger, bio tako blizu uspjeha i izgubio diktatorsko mjesto samo zato to mu je manjkalo snage, to je sve proivljavao vidjevi kako je ta lijepa Francuska, koju je toliko silno volio, tako nisko pala nikome nije povjerio. Ali mogli smo to iitati iz nekih rijei u pismima ili nekih reenica koje bi mu izletjele pri kojem od njegovih kratkih posjeta Londonu.

Napustio je Francusku zauvijek i skrasio se u Bruxellesu. I nije htio stupiti nogom na rodno tlo sve dok nije dolo do buenja svijesti u francuskome narodu tijekom afere Dreyfus . . . Anarhizam je ve stvorio nekoliko iznimnih linosti. lise je bio jedan od najupeatljivijih, najizraenijih. Gledate ljude, vrlo revolucionarnih misli, ali ne moete a da se ne upitate kako e se oni prilagoditi jednoga dana kad pone socijalna revolucija, kad e morati odustati od mnogih navika svojega lagodnoga ivota izrabljivaa drugih manje unosnih poslova i profesija, jer takvi smo mi, ljudi povlatenoga posla? Kako e se uskladiti s naelima jednakosti bez kojih socijalna revolucija nije mogua? Gdje e u svojim tiranskim duama iznai snoljivosti za miljenja drugih ljudi i staviti ih uz bok svojoj strasnoj ljubavi za vlastita naela? Hoe li imati u sebi tu sklonost prema jednakosti koja je, zapravo, bt anarhizma? Gdje e, na kraju, nai razumijevanje za svoja zastranjenja uma i strasti to su postala element napretka u trenutku kad se nadvio sumrak idola i uznemirio reim u raspadu? Ni najmanje takve sumnje nije bilo to se tie lisea Reclusa. Bio je anarhist do dna svoje due do najtananijega tkiva svojega bia. Na suhom bi kruhu proivio revolucionarnu krizu i predao se gradnji budunosti prepune obilja za sve. Uspio je ostati siromaan unato uspjehu svojih knjiga. ini se da mu nikad nije pala na um pomisao da bi mogao nekim dominirati; mrzio je i najmanji znak duha eljnog dominacije. Za njega, koji je tako dobro poznavao narode rasprene diljem kugle zemaljske i koji nam je tako dobro prikazao faze kroz koje je ovjeanstvo prolo, za ovjeka znanosti koji je jednim pogledom mogao u mislima prijei kroz dugo ovjekovo muenitvo za njega anarhizam nije bio san sirotoga ljubavnika. Anarhizam je za njega bio posljednja rije, temeljac ljudske povijesti, znanost; cilj, koji je tako nuan kao to je to i put kojim ide na sunani sustav u beskrajnome svemiru. A priroda je prelijepa priroda koju je volio poput Goethea i Shelleyja za njegov um bila zika nunost, tako da nikad nije dopustio da ga skrene s toga puta bilo koja od praznovjerica nadahnutih strahom od nekog imaginarnoga drugog svijeta . . . Budui da ga je priroda, prouavanje prirode, povijesti, ovjeka u cijelome opsegu i kroz sva vremena, navelo da vidi u ovjeku i u zajednici i u pojedincu proizvod okruenja, budui da je anarhizam pojmio u smislu progresivne sile to je stoljeima djelovala, za njega on vie nije bio prazna rije ili daleka elja. On je vidio, ak i danas, da ovjek moe bolje ivjeti a da ne tei vladati drugim. On je ve sada poeo prakticirati takav nain ivota i kad bi se ponovno zatekao u pobunjenoj Komuni, njegov bi motto bile rijei: Anarhizam otvoren, dosljedan, smion i zato pobjedonosan!. 1 Petar Kropotkin, 1905. 2

1 2

Iz knjige urednika Josepha Ishilla, lise i lie Reclus: In memoriam; Berkeley Heights, N.J.: Oriole Press, 1927. Peter Kropotkin, Obituary: Elise Reclus, The Geographical Journal Vol. 26, No. 3 (Sep., 1905), str. 337343

Napomena
Ova je knjiga nastala proirenjem teksta jednoga govora, odranoga prije vie od dvadeset godina na javnom skupu u enevi, koji je objavljen i kao knjiica na razliitim jezicima. . R. Bruxelles, 15. srpnja 1902.

1. Evolucija u svemiru i djelomine revolucije. Pogreno shvaanje pojmova evolucija i revolucija. Licemjerni, zaplaeni ili kratkovidni evolucionisti. Evolucija i revolucija, dva susljedna stupnja iste pojave.
Evolucija je beskrajni pokret svega to postoji, neprestana preobrazba svemira i svih njegovih dijelova, od vjeitih ishodita, kroz beskraj vremena. Zvijea koja se pojavljuju u bezgraninim prostorima, pa se zatim kroz milijune i tisue milijuna stoljea zgunjavaju i raspruju, nebeska tijela, zvijezde koje se raaju, zgunjavaju i umiru, na sunev vrtlog, sa svojom sredinjom zvijezdom, njegovi planeti i mjeseci, a isto tako, unutar tijesnih granica nae zemaljske kugle, planine koje se uzdiu i nestaju, oceani koji se stvaraju da bi zatim presuili, rijeke koje vidimo kako biserno blistaju u dolinama, a zatim presuuju poput jutarnje rose, generacije biljaka, ivotinja i ljudi koje slijede jedne za drugima, i milijuni naih neprimjetnih ivota, od ljudskih do ivota muice, sve je to samo pojavni oblik velike evolucije koja sve uvlai u svoj vrtlog bez kraja. U usporedbi s tom prvotnom injenicom evolucije i univerzalnoga ivota, to znae svi oni sitni dogaaji to ih nazivamo revolucijama, astronomskim, geolokim ili politikim? Gotovo neprimjetne vibracije, moglo bi se rei, neto privremeno i povrinsko. Jer tisue i tisue takvih revolucija slijede jedna za drugom unutar univerzalne evolucije; no, koliko god bile sitne, one su ipak dio tog beskrajnog pokreta. Stoga znanost ne vidi nikakve suprotnosti izmeu te dvije rijei evolucija i revolucija koje su vrlo sline, ali se u svakodnevnom govoru rabe u smislu posve razliitom od njihovih prvotnih znaenja. Daleko od toga da u njima vide istovrsne pojave koje se razlikuju samo irinom pokreta, zaplaeni ljudi koje svaka promjena ispunja strahom, pokuavaju tim pojmovima dati sasvim oprena znaenja. Evolucija, sinonim za postupan, neprekidan razvoj ideja i obiaja, stoga se predstavlja kao suprotnost uasnoj pojavi, revoluciji, koja pretpostavlja vie ili manje nagle promjene u postojeem poretku. S prividnim, ili ak iskrenim oduevljenjem takvi ljudi govore o evoluciji, polaganom razvoju koji se odvija u modanim stanicama, u tajnosti uma i srca; no zabranjuju da im se i spomene odvratna revolucija koja se naglo otima duhu da bi izbila na ulicama, esto popraena urlanjem svjetine i zveketom oruja. Utvrdit emo najprije da onaj koji zamilja razliku izmeu evolucije i revolucije kao razliku izmeu mira i rata, blagosti i nasilja, samo dokazuje svoje neznanje. Revolucije se mogu odvijati mirno, nakon kakve nagle promjene koja je unijela preokret u interese pojedinih drutvenih skupina; jednako tako evolucije mogu biti vrlo naporne, protkane ratovima i progonima. I ako oni koji se uasavaju revolucionara rado prihvaaju rije evolucija, to ine zato to nisu svjesni to ta rije zapravo znai, jer to to znai oni zapravo ne ele ni pod koju cijenu. Lijepo govore o napretku openito, no napredak u pojedinanim stvarima odbacuju. Misle da sadanje drutvo, koliko god bilo loe, i koliko god i sami vide da je loe, treba sauvati; dovoljno im je da to drutvo ostvaruje njihove ciljeve: daje im bogatstvo, mo, ugled, blagostanje. I budui da ima bogatih i siromanih, monih i podreenih, gospodara i slugu, careva koji zapovijedaju da pone bitka i gladijatora koji e umrijeti, razboriti ljudi moraju se samo pridruiti bogatima i monima, postati carski 8

dvorjanici. Takvo drutvo daje kruh, novac, posao, ast i blagostanje! Neka se onaj tko je pametan trudi domoi svojega dijela tih darova sudbine, najveega to moe! A ako je dobra zvijezda koja im je sjala pri roenju te ljude oslobodila svakog napora darujui im u nasljee i ono to im treba i ono to im je suvino, zato bi se alili? Pokuavaju uvjeriti sami sebe da je sav svijet zadovoljan poput njih: za sitoga ovjeka, svi su dobro veerali. to se pak tie egoista kojega drutvo nije ve u kolijevci bogato obdarilo i koji je, osobno, nezadovoljan stanjem stvari, takav se bar moe nadati da e osvojiti za sebe odgovarajue mjesto spletkama ili laskanjem, nekim sretnim obratom sudbine ili ak upornim radom u slubi monika. Zato bi se takvoga ovjeka ticao drutveni napredak? Vlastito napredovanje prema bogatstvu njegova je jedina ambicija! Daleko od toga da trai pravdu za sve, njemu je dovoljno ako se uspije domoi povlastica za sebe osobno. Ima i bojaljivih duhova koji iskreno vjeruju u evoluciju ideja i nejasno se nadaju da e doi i do odgovarajue transformacije stvarnosti, a koji ipak ele, zbog nekog nagonskoga, gotovo tjelesnoga osjeaja straha, izbjei svaku revoluciju, barem za svojega ivota. Prizivaju je i otklanjaju u isti mah: kritiziraju postojee drutvo i sanjaju o buduem drutvu kao da bi se ono moglo odjednom pojaviti, nekim udom, bez i najmanjeg loma izmeu prologa i buduega svijeta. Ta nepotpuna bia imaju samo udnju, a nemaju misao; mataju, no ne znaju htjeti. Budui da pripadaju istodobno dvama svjetovima, nuno su osueni na to da izdaju i jedan i drugi: meu konzervativcima, oni svojim idejama i svojim jezikom unose nered; meu revolucionarima postaju ogoreni konzervativci, naputaju svoje mladenake nagone i, poput psa kojega spominje Evanelje vraaju se onome to su povratili. Tako su za vrijeme Francuske revolucije najgorljivih branitelji staroga reima bili upravo oni koji su ga neko izvrgavali ruglu; od pretea postali su otpadnici. Prekasno su shvatili, poput nesposobnih arobnjaka iz prie, da su oslobodili silu koja je za njihovu slabu volju i plahe ruke suvie pogibeljna. Drugoj vrsti zastupnika evolucije pripadaju ljudi koji u ukupnosti svih promjena to bi se trebale dogoditi vide samo jednu te se strogo i metodino posveuju njezinu ostvarenju, a druge ih drutvene promjene ne zanimaju. Takvi su unaprijed ograniili, omeili svoje polje rada. Neki spretni ljudi ele na taj nain umiriti svoju savjest i raditi u prilog buduoj revoluciji, ali bez opasnosti za sebe. Pod izgovorom da posveuju sve svoje napore nekoj reformi koja se moe brzo ostvariti, potpuno gube iz vida svaki vii cilj i ak ga ljutito odbacuju, u strahu da bi tkogod mogao povjerovati kako mu i oni tee. Drugi pak, poteniji ljudi, ponekad zaista asni, pa ak i na odreen nain korisni u ostvarivanju velikoga djela, oni su koji uistinu, zahvaljujui ogranienosti vlastitoga duha, vide samo jednu sastavnicu promjene. Iskrenost njihove misli i njihova ponaanja stavlja ih iznad svake kritike; njih nazivamo svojom braom, no ipak sa alou uviamo koliko je usko polje borbe na kojemu su se utaborili i kako, u svojoj posebnoj i pojedinanoj ljutnji protiv neke odreene nepravde opravdavaju sve ostale. Ne govorim ovdje o onima koji su kao svoj cilj, uostalom hvale vrijedan, izabrali reformu pravopisa, novo mjerenje vremena ili promjenu meridijana, ili pak ukidanje korzeta ili ubara. Ima ozbiljnijih nastojanja, koja daleko od toga da izazivaju smijeh, trae od svojih zagovornika hrabrost, upornost i portvovnost. im u novator postoji savrena dosljednost, ar samoprijegora i prezir prema opasnostima, revolucionar im zauzvrat duguje naklonost i potovanje. Tako, kad vidimo enu istih osjeaja, plemenita karaktera, koju nikakav skandal nikad nije okaljao, kako se sputa do prostitutke i govori joj: Ti si moja sestra; udruit u se s tobom da bih se borila protiv policajca za udoree koji te vrijea sputajui ruku na tvoje tijelo, protiv policijskog lijenika koji daje da te andari zatvaraju i siluje te svojim posjetama, protiv cijeloga drutva koje te prezire i tlai, nikoga 9

od nas openiti obziri nee sprijeiti da iskae potovanje hrabroj evolucionistkinji koja se bori protiv razvratnosti slubenoga svijeta. Mogli bismo joj, nema dvojbe, rei da se sve revolucije meusobno podravaju, i da pobuna pojedinca protiv Drave ukljuuje i sluaj robijaa, ili bilo kojeg drugog odbaenog ovjeka, kao i sluaj prostitutke; no unato tome divimo se svima onima koji vode pravednu borbu u svojemu uskom zatvorenom polju. Smatramo junacima i sve one koji su se znali, bez obzira na to u kojoj zemlji, bez obzira na to u kojemu stoljeu, bez primisli posvetiti nekom opem korisnom cilju, koliko god ograniena bila njihova obzorja! Neka im svatko od nas s osjeajem oda poast i neka kae samome sebi: Pokuajmo ih dosei na naemu bojnome polju, koje je sasvim drugaijh razmjera, jer obuhvaa cijelu Zemlju! Jer doista, kako evolucija obuhvaa ukupnost svega to je ljudsko, tako bi i revolucija trebala imati isti doseg, premda se taj paralelizam ne moe uvijek uoiti u parcijalnim dogaajima od kojih se sastoji ukupnost ivota ljudskih drutava. Svi su tokovi napretka solidarni, a mi udimo za njima svima, razmjerno naim saznanjima i snazi: za drutvenim i politikim napretkom, moralnim i materijalnim, znanstvenim, umjetnikim ili industrijskim. Evolucionisti u svemu, mi smo takoer i revolucionari u svemu, jer znamo da sama povijest nije nita drugo do niz ostvarenja koja slijede nakon niza priprema. Za velikom intelektualnom evolucijom koja oslobaa duhove slijedi, kao logina posljedica, emancipacija pojedinaca u svim njihovim odnosima s drugim pojedincima. Tako je mogue rei da su evolucija i revolucija dva susljedna dijela iste pojave, jer evolucija prethodi revoluciji, a ova opet novoj evoluciji, majci buduih revolucija. Moe li doi do ikakve promjene, a da u ivotu ne doe ni do kakavih poremeaja u ravnotei? Nije li nuno da revolucija slijedi za evolucijom, na isti nain na koji in slijedi za voljom da se neto uini? Prvo se od drugoga razlikuje jedino vremenom pojavljivanja. Kad kakav odron stvori zapreku u rijeci, voda se malo po malo skuplja ispred zapreke te se sporom evolucijom stvara jezero; zatim iznenada voda pone negdje prodirati kroz nasip i pad jednog kamenia pokree kataklizmu: val silovito odnosi prepreku, a ispranjeno jezero opet postaje rijeka. I tako se odigrala mala zemaljska revolucija. Ako pak revolucija uvijek slijedi za evolucijom, uzrok tome je otpor to ga prua okolina: voda potoka umi izmeu svojih obala jer je one zadravaju u toku; munja tutnji nebom jer se atmosfera suprotstavlja bljesku koji se otima iz oblaka. Svakoj preobrazbi materije, svakom ostvarenju ideje, suprotstavlja se u samome trenutku promjene inercija okoline, te se nova pojava ne moe ostvariti drugaije nego naporom koji je tim silovitiji, ili pak silom koja je tim monija to je otpor okoline vei. Herder je, govorei o Francuskoj revoluciji, ve rekao: Sjeme pada u zemlju, dugo se ini da je mrtvo, zatim odjednom iz njega poinje rasti klica, odguruje tvrdu zemlju koja je sjeme prekrivala, silom se probija kroz neprijateljsku ilovau i pretvara se u biljku koja cvjeta i donosi ploda. Tako se i ovjek, nakon devet mjeseci provedenih u tmini majine utrobe, silovito od nje odvaja razbijajui ono to ga je dotad uvalo, ponekad i donosei smrt svojoj majci. Takve su i revolucije nune posljedice evolucija koje su im prethodile. Poslovine formule vrlo su opasne, jer ljudi rado usvajaju naviku da ih mehaniki ponavljaju, kao da e se na taj nain osloboditi obveze da razmiljaju. Tako se posvuda esto ponavlja Linnova izreka: Non facit saltus natura. Naravno, priroda ne ini skokove, no svaka se njezina evolucija provodi premjetanjem sila prema novom cilju. Opi pokret ivota u svakom pojedinanom biu, kao i u svakom nizu bia, nikad ne pokazuje neprestan glatki slijed, nego uvijek neki neizravan nastavak koji bismo mogli nazvati revolucionarnim. Grana se ne nastavlja ravno na drugu granu. Cvijet nije produetak lista, kao ni tuak pranika, a jajnici se razlikuju od organa koji su ih donijeli na svijet. Sin nije nastavak oca 10

ili majke, nego novo bie. Napredak se odvija neprestanim promjenama ishodita iz kojih poinje razvoj svakog pojedinog bia. Isto je i kad se radi o vrstama. Genealoko stablo ivih bia sastoji se, kao i stvarno stablo, od mnotva grana meu kojima svaka crpi svoju ivotnu snagu iz izvornoga soka, a ne iz grane koja joj prethodi. Ni u velikoj povijesnoj evoluciji nije drugaije. Kad stari okviri, suvie ogranieni oblici drutvenoga organizma postanu nezadovoljavajui, ivot se premjeta da bi se ostvario u nekom novom obliku. Dogaa se revolucija.

11

2. Progresivne i regresivne revolucije. Sloeni dogaaji, u isti mah napredak i nazadak. Pogreno pripisivanje napretka volji jednoga gospodara ili djelovanju zakona. Renesansa, reformacija, Francuska revolucija.
Meutim, revolucije nisu nuno uvijek napredak, kao to se evolucije ne usmjeravaju uvijek prema pravdi. Sve se u prirodi mijenja, sve se mie vjeitim pokretom, no ako ima napretka, moe biti i nazadovanja, i ako neke evolucije vode rastu ivota, ima i drugih koje vode prema smrti. Zaustavljanje nije mogue, nuno je kretati se u jednom ili u drugom smjeru, te kruti reakcionar i sladunjavi liberal koji pred rijeju revolucija isputaju uplaene krikove, takoer ipak kroe prema jednoj revoluciji, posljednjoj, koja e ih odvesti u vjeiti spokoj. Bolest, senilnost, gangrenu s istim pravom moemo nazvati evolucijama kao i pubertet. Pojavljivanje crva u leu kao i prvi pla novoroeneta pokazuju da se odigrala jedna revolucija. Fiziologija i povijest su tu da bi nam pokazale da ima evolucija koje se nazivaju dekadencijom i revolucija koje su smrt. Povijest ovjeanstva, premda nam je poznata tek djelomino i to u kratkom razdoblju od nekoliko tisua godina, nudi nam bezbrojne primjere plemena i naroda, gradova i carstava koji su bijedno propali nakon dugih evolucija koje su do njihove propasti dovele. Brojne su svakovrsne injenice koje su mogle dovesti do tih bolesti nacija i cijelih rasa. Klima i tlo znali su ih pogorati, kao to se sigurno dogodilo u prostranstvima sredinje Azije gdje su presuile rijeke i jezera, ili je slana praina prekrila neko plodnu zemlju. Neka su podruja pak toliko poharala najezde neprijateljskih hordi da su zauvijek ostala opustoena. Pa ipak su se brojni narodi uspjeli ponovno uzdii nakon osvajanja i pokolja, pa ak i nakon stoljea potlaenosti; jer ako se neki narod vrati barbarstvu ili posve izumre, tada razloge njegove regresije ili njegove propasti treba u prvom redu traiti u njemu samome i njegovome unutarnjem ustrojstvu, a ne u vanjskim okolnostima. No postoji jedan glavni razlog, razlog svih razloga, kojim je mogue objasniti povijest dekadencije. To je stvaranje drutvenoga sloja koji e vladati drugim dijelom drutva, to je proces kojim jedan ovjek ili neka aristokracija prisvajaju zemlju, dobra, mo, obrazovanje, ast. im nesvjesna gomila ostane bez ikakva podruja na kojemu je mogua pobuna protiv takva monopola maloga broja ljudi, ona je zapravo mrtva; njezin ziki nestanak samo je pitanje vremena. Crna kuga ubrzo e stii da bi pomela tu beskorisnu vrevu pojedinaca bez slobode. Krvoloci se pojavljuju s Istoka ili sa Zapada, pustinja se stvara na mjestu golemih gradova. Tako je propalo asirsko i egipatsko carstvo, tako je propala Perzija, a kad je cijelo rimsko carstvo pripalo nekolicini velikih posjednika, barbari su ubrzo zamijenili porobljene proletere. Ne postoji dogaaj koji nije dvostruk u isti mah i smrt i obnova, to jest rezultanta evolucije prema propasti i evolucije prema napretku. Tako je pad Rima, u svojoj silnoj sloenosti, zapravo cijeli sklop revolucija koje su uslijedile nakon niza evolucija, meu kojima su neke bile kobne, a druge sretne. Naravno, propast tog strahovitoga stroja za mrvljenje koji je pritiskivao svijet potlaenima je donijela golemo olakanje; a razdoblje u povijesti ovjeanstva u kojemu je dolo do nasilnoga upada svih onih naroda sa sjevera u civilizirane krajeve takoer se po mnogo emu moe smatrati sretnim; brojni su sunji 12

u velikom meteu na raun svojih gospodara opet pronali malo slobode; no znanosti i vjetine propale su ili se povukle u tajnost, kipove su razbijali, knjinice palili. ini se, takorei, da se prekinuo vremenski lanac. Narodi su se odricali svojega naslijea znanja. Nakon despotizma doao je jo gori despotizam; iz mrtve su vjere nikli izdanci nove, autoritarnije, okrutnije, fanatinije vjere; i kroz tisuu godina svijetom se prostirala no neznalatva i gluposti to su je irili redovnici. Tako se i drugi povijesni dogaaji pojavljuju u dva lica, u skladu s tisuama elemenata od kojih se sastoje i ije se viestruke posljedice oituju u politikim i drutvenim preobrazbama. Zato svaki dogaaj daje povoda najrazliitijim sudovima, ve prema irini shvaanja ili predrasudama povijesniara koji ga ocjenjuju. Tako je, da navedemo samo jedan slavni primjer, veliki procvat francuske knjievnosti u sedamnaestom stoljeu pripisivan geniju Luj XIV jer je taj kralj bio na prijestolju u isto vrijeme kad je toliko glasovitih ljudi stvaralo velika djela na jednom prekrasnom jeziku: Lujev pogled rodio je Corneillea. Istina da se stotinu godina kasnije nitko nije usuivao tvrditi da Voltairei, Dideroti i Rousseaui jednako tako duguju genij i slavu poticajnome oku Luja XV. Meutim, nismo li nedavno vidjeli tolike ljude u Britaniji kako tre pred kraljicu i zahvaljuju joj na svim sretnim dogaajima i svem napretku koji je ostvaren pod njezinom vladavinom, kao da je do te silne evolucije dolo zahvaljujui zaslugama vladarice? A ta osoba osrednje vrijednosti nije imala teeg posla u ivotu nego da ostane sjediti na prijestolju ezdeset dugih godina, dok ju je ustav kojega se morala pridravati prisilio na politiku apstinenciju u tom dugom razdoblju od vie nego pola stoljea. No milijuni i milijuni ljudi, stisnuti na ulicama, na prozorima i na tribinama bez zadrke su izraavali vjeru da je upravo ona svemoni genij engleskog prosperiteta. Pa ipak, tom je koncertu nedostajalo nekih podanikih glasova: izgladnjeli su Irci izvjesili crne zastave, a u gradovima Indije gomila je nasrtala na palae i kasarne. No ima okolnosti u kojima se pohvala vlasti ini manje apsurdnom, pa ak u prvi mah i sasvim opravdanom. Moe se dogoditi da neki dobar kralj neki Marko Aurelije, na primjer neki ministar plemenitih osjeaja, neki ovjekoljubiv dravni slubenik, jednom rijeju neki silnik dobrotvor iskoristi svoju mo u korist ovog ili onog sloja ljudi, provede neku mjeru koja je korisna svima, proglasi ukidanje nekog nesretnog zakona, svrsta se na stranu potlaenih da bi se obraunao s monim tlaiteljima.To su neke sretne mogunosti, no one se, zbog samih svojstava sredine koja okruuje vladara, ostvaruju samo iznimno, jer veliki imaju vie mogunosti nego svi ostali ljudi da zloupotrijebe svoj poloaj, a okrueni su ljudima koji im zbog vlastite koristi prikazuju svijet pod varavim svjetlom. ak i kad bi, poput Haruna al Raida, etali nou pod krinkom, bilo bi im nemogue doznati potpunu istinu, a njihova bi djela, unato dobroj volji, skretala od samoga poetka u pogrenom smjeru pod utjecajem hirovitosti, oklijevanja, mana i pogreaka, svjesnih i nesvjesnih, kojima su podloni izvrioci vladarskih odluka. Ipak ima sluajeva u kojima su djela poglavara, kraljeva, prineva ili zakonodavaca doista dobra kao takva ili barem prilino neokaljana kojekakvim primjesama; u tim su sluajevima javno miljenje, neka zajednika misao, volja odozdo natjerali vladare na djelovanje. Zapravo, tada je poticaj vladara samo prividan; oni poputaju pritisku koji bi mogao biti koban no koji se u takvom sluaju pokazuje korisnim; jer se pokreti gomile jednako esto kreu u progresivnom kao i u regresivnom smjeru; pa ak i ee kad je drutvo u stanju opega napretka. Suvremena nam povijest Europe, a posebice Engleske, nudi tisuu primjera pravednih mjera koje ne ishode iz dobre volje zakonodavaca nego im ih je nametnula bezimena gomila; potpisnik nekog zakona, koji pred oima povijesti sebi prisvaja odreene zasluge, zapravo je samo upisao odluke to ih je donio narod, njegov stvarni gospodar. Kad je engleski parlament ukinuo itne zakone, veliki zemljoposjednici, 13

iji su glasovi trebali smanjiti njihove vlastite izvore prihoda, vrlo su se teko dali pridobiti na stranu javnoga dobra; pa ipak, unato sebi samima, na kraju su prihvatili izravne naloge puka. S druge pak strane, kad je Napoleon III, kojega je u tajnosti savjetovao Richard Cobden, u Francuskoj uveo neke mjere slobodne trgovine, nije imao podrku ni svojih ministara, ni parlamenta, ni graana: stoga zakoni koji su po njegovoj naredbi izglasani nisu mogli dugo ivjeti, a oni koji su na vlast doli poslije Napoleona, sigurni u ravnodunost naroda, iskoristili su prvu mogunost koja se pruila da bi opet uveli mjere zatite i gotovo zabrane, u korist bogatih industrijalaca i velikih posjednika. Dodir razliitih civilizacija stvara sloene situacije u kojima je lako mogue prihvatiti iluziju da nekoj jakoj vlasti pripadaju zasluge koje imaju sasvim druge uzroke. Tako se recimo puno govori o tome kako su britanske vlasti u Indiji zabranile obiaj sutti ili rtvovanje udovica na posmrtnim lomaama njihovih mueva, a moglo bi se s pravom izraziti uenje to su se engleske vlasti tolike godine i s toliko loih razloga opirale elji ljudi dobra srca u Europi i u samoj Indiji, koji su traili ukidanje tih spaljivanja; ovjek se zaprepateno pita zato je vlast pristala uz rulju odvratnih krvnika, a nije odmah ukinula brahmanske odredbe koje se ne zasnivaju ni na emu drugom osim na vedskim tekstovima, neosporno krivotvorenim. Naravno, ukidanje tog uasnog obiaja bilo je dobro, premda prilino zakanjelo, no koliko zala takoer treba pripisati toj istoj tutorskoj vlasti, koliko izrabljivakih poreza, koliko bijede, i koliko gladnih u loim godinama, iji leevi ostaju na cestama! Svaki dogaaj, svako povijesno razdoblje nudi dvostruko lice i nemogue ga je jednostavno ocijeniti. ak i primjer obnove koja je privela kraju srednji vijek i njegovu misaonu no moe nam pokazati kako se u isti mah odigravaju dvije revolucije, jedna koja uzrokuje propast, a druga napredak. Razdoblje renesanse, koja je iznova otkrila spomenike staroga vijeka, koja je odgonetnula antike knjige i njihove poruke, koja je oslobodila znanost praznovjernih formula i opet usmjerila ljude prema putovima nepristranih izuavanja, imala je za posljedicu i konano zaustavljanje onoga spontanog umjetnikog pokreta koji se toliko udesno razvio u razdoblju opina i slobodnih gradova. Bilo je to kao iznenadno izlijevanje rijeke koja unitava kulturu pokrajine na obalama: sve je trebalo iznova poeti, i koliko je puta banalno oponaanje antike zamijenilo djela koja su, ako nita drugo, imala vrijednost original! Za renesansom u znanosti i umjetnosti uslijedio je u svijetu vjere razdor koji je postao poznat kao reformacija. Dugo se inilo prirodnim gledati u takvome razvoju dogaaja jednu od blagotvornih kriza ovjeanstva, koja je zavrila pobjedom prava na pojedinanu inicijativu, oslobaanjem duhova koje su sveenici drali u poniznoj neukosti; vjerovalo se da e ljudi ubudue biti vlastiti gospodari, jednaki jedni drugima jer su misaono neovisni. No danas se zna da je reformacija donijela i osnivanje novih autoritarnih crkava, nasuprot Crkvi koja je do tad imala monopol intelektualnoga porobljavanja. Reformacija je predala bogatstvo i crkvene posjede u ruke novoj vlasti, a s jedne i s druge strane stvoreni su redovi, isusovci i protuisusovci, da bi na na nove naine iskoritavali narod. Luther i Calvin govorili su o onima koji nisu dijelili njihove nazore istim jezikom krvolone netolerancije kao sveti Dominik ili Inocent III. Poput Inkvizicije, i oni su uhodili, zatvarali, etvorili, spaljivali; njihova doktrina takoer sadri naelo pokornosti kraljevima i tumaima boje rijei. Nedvojbeno, ima razlike izmeu protestanata i katolika (govorim o onima koji su iskreni vjernici, a ne pripadaju odreenoj crkvi tek iz obiteljskih obzira). Katolik je naivnije lakovjeran, nikakvo udo ga ne udi; protestant bira uda u koja e vjerovati i tim se upornije dri onih za koja vjeruje da ih je provjerio; protestant u svojoj vjeri vidi osobno djelo, 14

kao neki proizvod svojega genija. Ako prestane vjerovati katolik prestaje biti kranin; no obini protestant sklon mudrovanju, kad promijeni svoja tumaenja boanske rijei, najee samo ulazi u neku novu sektu: on ostaje Kristov uenik, mistik koji se ne moe preobratiti, on uva iluziju svojih umovanja. Narodi se razlikuju poput pojedinaca, u skladu s vjerom koju ispovijedaju i koja manje ili vie proimlje njihovo moralno bie. Protestanti neosporno imaju vie inicijative i vie metode u postupcima, no kad se ta metoda primijeni u loe svrhe to se dogaa nemilosrdnom krutou. Treba se samo sjetiti vjerskoga ara s kojim su Amerikanci branili ropstvo kao boansku instituciju! Drugi sloeni pokret odigrao se u velikom revolucionarnom razdoblju ije su krvave krize bile Amerika revolucija i Francuska revolucija. Ah, barem u tim sluajevima, ini se da je promjena bila sasvim u korist narodu i da bi te velike trenutke povijesti trebalo smatrati poecima novoga ovjeanstva! lanovi Konventa htjeli su da prvi dan njihova ustava bude poetak povijesti, kao da prethodna stoljea nisu postojala i kao da politiki ovjek uope moe svojim ishoditem smatrati trenutak proglaenja svojih prava. Naravno, to je razdoblje jedno od velikih razdoblja u ivotu naroda, jedna se golema nada tada proirila svijetom, slobodna se misao razmahala prostorima koje nikad dotada nije imala, znanosti su se obnovile, duh otkria proirio je granice svijeta u nedogled, a nikad se ranije nije vidjelo da toliki broj ljudi, preobraenih novim idealom, s toliko jednostavnosti rtvuje svoje ivote. No ta revolucija, kao to sada vidimo, nije bila revolucija svih, bila je revolucija nekih za neke. Prava ovjeka ostala su puka teorija: nepovredivost privatnoga vlasnitva, proglaena u isto doba uinila ih je neostvarivima. Nova klasa pohlepnih posjednika prihvatila se zgrtanja, graanski je sloj zamijenio potroenu klasu ve skeptinog i pesimistinog staroga plemstva, a novi pridolice prihvatili su se da, sa arom i znanjem to ih nikad nisu imale stare vladajue klase, iskoritavaju gomile onih koji nemaju nita. Od tada su se sve opaine inile u ime slobode, jednakosti i bratstva. Da bi oslobodio svijet, Napoleon je vukao za sobom milijun koljaa; da bi usreili svoje drage domovine, kapitalisti su se domogli golemih posjeda, sagradili silne tvornice, uspostavili mone monopole koji su u novom obliku obnovili negdanje ropstvo. Tako su revolucije uvijek imale dvojak uinak; moglo bi se rei da povijest u svim zbivanjima pokazuje svoje lice i svoje nalije. Oni koji se ne ele zadovoljiti pukim rijeima moraju stoga prouavati dogaaje s budnom kritinou, briljivo ispitivati ljude koji tvrde da su odani naoj stvari. Nije dovoljan poklik: Revolucija, revolucija! da bismo odmah krenuli za onim koji nas zna povesti. Prirodno je, nema dvojbe, da ovjek koji nita ne zna slijedi svoj nagon: bik juri na crvenu krpu, a vjeito potlaen narod bijesno nasre na prvoga kojega mu pokau prstom. Svaka revolucija ima u sebi bar malo dobra kad se usmjerava protiv nekog gospodara ili protiv nekog tlaiteljskog reima; no ako mora uroditi novim despotizmom, moemo se pitati ne bi li bilo bolje da je bila drugaije usmjerena. Dolo je vrijeme da se rabe samo osvijetene snage; evolucionisti koji su napokon stigli do savrene spoznaje onoga to ele ostvariti u sljedeoj revoluciji imaju drugoga posla nego da podiu nezadovoljnike i guraju ih u borbu bez cilja i kompasa. Moglo bi se rei da ni jedna revolucija do sada nije bila sasvim promiljena, i da stoga ni jedna nije u potpunosti pobijedila. Svi ti veliki pokreti, bez iznimke, bili su gotovo nesvjesna djela puka koji se naao u njih uvuen, i svi su, manje ili vie suvislo usmjeravani, uspjeli samo zato jer su njihovi vjeti voe uspjeli zadrati hladnokrvnost. Jedna je klasa provela reformaciju i izvukla iz nje korist; jedna je klasa izvela Francusku revoluciju te iz nje izvlai korist, kosei svako toliko one iste nesretnike koji su joj posluili da doe do pobjede. Ne bismo li tako jo i danas mogli tvrditi da se etvrti stale, zaboravljajui seljake, zatvorenike, skitnice, nezaposlene i deklasirane svih vrsta, izvrgava opasnosti da samoga 15

sebe pone smatrati posebnom klasom, te da ne radi u korist ovjeanstva, nego u korist svojih biraa, svojih udruga i onih koji mu daju novac. Svaka je revolucija doivjela i svoj drugi dan. Prvoga dana guralo se obine ljude u borbu, sljedeeg se trailo od njih da se ponaaju razumno; prvoga dana uvjeravalo ih se da je pobuna najsvetija dunost, sljedeeg se dana propovijedalo da je kralj najbolja republika, ili da je savrena odanost u tome da se podnesu tri mjeseca bijede u slubi drutva, ili pak da nikakvo oruje ne moe zamijeniti glasaki listi. Iz revolucije u revoluciju hod povijesti podsjea na tok neke rijeke koju svako malo zaustavljaju brane. Svaka vlast, svaka pobjednika strana pokuava prema svojoj volji napraviti nasipe da bi s desna i s lijeva iskoritavala bilo livade, bilo mlinove. Reakcionari se nadaju da e uvijek biti tako i da e narod poput ovaca iz stoljea u stoljee doputati da ga skreu ovamo i onamo, da ga varaju vjeti vojnici ili slatkorjeivi odvjetnici. To neprestano kolebanje to nam ga kroz prolost pokazuje niz djelomino neuspjelih revolucija, taj beskrajan trud generacija koje slijede jedna za drugom neprestano kotrljajui stijenu koja ih satire, ta ironija sudbine koja pokazuje kako zarobljenici raskidaju svoje lance da bi zatim dopustili da ih iznova okuju, sve je to uzrok velike moralne smutnje, te smo i meu istomiljenicima vidjeli takvih koji, izgubivi nadu, umorni prije nego to su se borili, odustaju od svega, preputaju se sudbini, naputaju svoju brau. To je zato to nisu znali ili su znali tek napola: nisu jo jasno uspjeli vidjeti put koji treba slijediti, ili su se pak nadali da e ih usud nositi kao kakav brod kojemu povoljan vjetar nadimlje jedra; pokuavali su uspjeti, ali ne poznavanjem prirodnih i povijesnih zakona, i ne upornou svoje volje, nego uz pomo sree i nejasnih elja, slini misticima koji, premda hodaju po zemlji, zamiljaju da ih vodi neka blistava zvijezda s neba. Pisci koji uivaju u osjeaju vlastite nadmoi, i koje pokreti mnotva ispunjaju tek savrenim prezirom, osuuju ovjeanstvo na vjeito kretanje u krug, bez kraja i bez uspjeha. Prema njima puk, zauvijek nesposoban za razmiljanje, unaprijed pripada demagozima, a oni e, slijedei vlastite interese, gurati mase iz akcije u reakciju, a onda opet u suprotnom smjeru. Zapravo, u gomili pojedinaca stisnutih jedni uz druge lako se stvara odreena zajednika dua kojom u potpunosti vlada samo jedna strast, i koja se preputa istim kricima zanosa ili istim grdnjama, pa tako gomila postaje jedno jedino bie s tisuu pomamnih glasova ljubavi ili mrnje. Za nekoliko dana, za nekoliko sati, vrtlog dogaaja moe istu gomilu natjerati u najoprenija stanja oboavanja i proklinjanja. Oni meu nama koji su se borili za Komunu poznaju tu zastraujuu kolebljivost ljudske gomile. Kad smo odlazili u predstrae, ljudi su nas slijedili dirljivo pozdravljajui, suze divljenja blistale su u oima onih koji su nam klicali, ene su njeno mahale rupiima. No kakav su doek priredili jueranjim junacima kad su se, izbjegavi pokolj, vraali kao zarobljenici izmeu dva reda vojnika! U brojnim etvrtima, stanovnitvo se sastojalo od istih pojedinaca; no kakva savrena suprotnost u osjeajima i ponaanju! Kakvo jedinstvo u graji i proklinjaju! Kakva surovost u rijeima mrnje. Na smrt! Na smrt! Na strijeljanje! Samljeti ih treba! Pod giljotinu! No, gomila se razlikuje od gomile, i kolektivna svijest, koja se sastoji od tisua pojedinanih svijesti, slijedei vanjske poticaje ipak prepoznaje, manje ili vie jasno, ve prema prirodi svojih osjeaja, je li izvreno djelo bilo doista dobro. Osim toga, izvjesno je da oni ljudi koji s ponosom uvaju svoju pojedinanost i ostaju oni sami, sa svojim osobnim uvjerenjima i vlastitim odabirom ponaanja, u veoj mjeri pridonose ljudskom napretku. Ponekad su takvi ljudi, ije se misli podudaraju, ili su barem bliske, dovoljno brojni da bi sami sazvali skupove na kojima su rijei i pojedinana htijenja u suglasju; nema dvojbe, i tu je jo mogue da do izraaja dou spontani nagoni i nepromiljene navike, no to biva 16

samo privremeno, a osobno dostojanstvo uspijeva nadvladati takve slabosti. Vidjelo se takvih potovanja dostojnih zborova, bitno razliitih od gomile koje urla sputajui se do bestijalnosti. Po brojnosti takav skup moe izgledati kao gomila, no ako sudimo po ponaanju, on je skupina pojedinaca koji ostaju svoji zbog vlastitoga uvjerenja, premda svi zajedno tvore nadmono bie, svjesno svoje volje i odluno u svojemu djelu. esto su gomile usporeivali s vojskama koje, ve prema okolnostima, ponese kolektivno ludilo junatva ili se pak raspre u paninom strahu. No u povijesti ima i primjera bitaka u kojima su se odluni, uvjereni ljudi borili do kraja s potpunom svijeu i vrstoom volje. Naravno, kolebljivost gomile jo uvijek je injenica, no pitanje je u kojoj mjeri, a budui e nam dogaaji to rei. Da bismo utvrdili ima li napretka, morali bismo poznavati koliko se kroz povijest poveao udio ljudi koji misle i izabiru sebi odreen smjer ponaanja, ne marei za pljesak ni za grdnje. Takvu je statistiku tim tee uspostaviti jer meu onima koji tee novome ima mnogo takvih koji su novatori samo na rijeima, te doputaju da na njih utjeu ljudi koji ih okruuju, a misle nezrelo poput mladih ljudi. S druge strane velik je broj onih koji se zbog tatine pretvaraju da stoje poput nepromjenjivih stijena usred toka stoljea, no ipak gube tlo pod nogama, i mijenjaju se i mimo vlastite volje, kako u onome to ele, tako i u onome to govore. Gdje je danas mogue nai ovjeka koji u iskrenom razgovoru nee biti prisiljen priznati da je manje ili vie socijalist? Ve samim tim to pokuava uzeti u obzir argumente svojega protivnika, prisiljen je razumjeti ih i u odreenoj mjeri prihvatiti, uklopiti u ope pojmove o drutvu koje odgovara njegovu idealu savrenstva. Sama ga logika tjera da uklopi tue ideje u vlastite. U nas, revolucionara, mora se odigrati neto tome slino; mi takoer moramo izravno i iskreno prihvatiti sve ideje onih protiv kojih se borimo; moramo ih uiniti svojima, ali zato da bismo im dali njihov pravi smisao. Sva umovanja naih sugovornika koji se dre zastarjelih teorija nai e tako svoje pravo mjesto, ali u prolosti, ne u budunosti. Ona pripadaju lozoji povijesti.

17

3. Nagonske revolucije. Puk. Svjesne revolucije slijede za nagonskim revolucijama. Dvorske revolucije. Stranake zavjere. Razlika izmeu intelektualne elite i aristokracije. Politiari.
Razdoblje je istoga nagona prolo: revolucije se vie ne vode na sreu, jer su evolucije malo po malo postale svjesnije i promiljenije. U sva vremena ivotinja ili dijete viu kad ih se udari i odgovaraju pokretom ili udarcem; isto tako mimoze skupljaju lie kad ih neki dodir povrijedi; no osim tih spontanih otpora postoji i metodina i pouzdana borba protiv ugnjetavanja. Narodi su prije gledali dogaaje kako se smjenjuju, nisu traili u njima nikakav red, no sad ue prepoznati povezanost, prouavaju neumoljivu logiku i poinju shvaati da se i oni moraju drati odreenih pravila da bi pobijedili. Znanost o drutvu, koja poduava o uzrocima ropstva i kako ga ukinuti, pomalo se oslobaa iz kaosa suprotstavljenih miljenja. Prva injenica koju osvjetljava ta znanost jest da se nijedna revolucija ne moe dogoditi bez prethodne evolucije. Naravno, stara nam povijest spominje na tisue primjera onoga to se naziva dvorskom revolucijom, to jest zamjene jednoga kralja drugim, jednoga omiljenog ministra nekim drugim savjetnikom ili pak novom ljubavnicom. No takve su se promjene, koje nisu drutveno vane i zapravo se odnose samo na obine pojedince, mogle dogoditi, a da vei dio naroda u zemlji uope nije svjestan ni takvog dogaaja ni njegovih posljedica: bilo je dovoljno nai plaenoga ubojicu s dovoljno otrim bodeom i prijestolje je imalo novoga vlasnika. Naravno, kraljevski je hir u takvim situacijama mogao odvui kraljevstvo i mnotvo podanika u nepredviene pustolovine, ali narod, navikao na poslunost i preputanje sudbini, morao se pokoriti prohtjevima odozgo: nije sebi prisvajao prava ni na kakvo stajalite o onome to mu se inilo daleko izvan domaaja vlastite skromne upuenosti. Isto tako su se, u zemlji za koju se bore dvije suparnike obitelji sa svojim aristokratskim i graanskim tienicima, prividne revolucije mogle odigrati nakon nekog pokolja; neka zavjera ubojica, miljenika sree, mijenjala je sjedite i izvrioce vlasti; no to je to znailo potlaenom narodu? Napokon, u dravi gdje su temelji vlasti ve pomalo proireni postojanjem razliitih klasa koje jedna drugoj osporavaju prvenstvo, a nalaze se iznad obespravljenog mnotva unaprijed osuenoga da podnosi zakon pobjednike klase, jo su mogue uline borbe, podizanje barikada i proglaavanje privremene vlade u gradskoj vijenici. Ali novi bi takvi pokuaji bili osueni na neuspjeh u naim gradovima koje su pretvorili u vojne logore, ije etvrti nadziru vojarne sline tvravama, a posljednje revolucije te vrste urodile su samo privremenim uspjehom. Tako je 1848. Francuska tek epavim korakom krenula za onima koji su proglasili republiku, ne znajui to njima ta rije znai, te je iskoristila za uzmak prvu mogunost koja se pruila. Masa seljaka, koju nitko nije pitao za miljenje, no koja je ipak uspjela izraziti svoje miljenje, gluha, neodluna, bezoblina, pokazala je dovoljno jasno da se njezina evolucija nije dovrila, te da ne eli revoluciju koja se pak samim tim pokazala preuranjenom; i kad su prola jedva tri mjeseca od eksplozije birako je tijelo ponovno uspostavilo u tradicionalnom obliku onaj uobiajeni sistem na koji je njegova ropska dua bila navikla; poput teretne ivotinje koja sama podmee svoju bolnu kraljenicu pod teret. Isto tako, ni revolucija Komune, toliko zadivljujue opravdana i 18

nuna u tadanjim okolnostima, oito nije mogla uspjeti, jer ju je podigla tek jedna polovica Pariza, a drugdje u Francuskoj imala je podrku tek u industrijskim gradovima; preokret ju je potopio u poplavi, poplavi krvi. Nije dakle dovoljno ponavljati stare formule, Vox populi, vox Dei, ni izvikivati bojne poklie i razvijati zastave na vjetru. Dostojanstvo graanina moe od njega u nekom stjecaju okolnosti zahtijevati da podigne barikade i brani svoju zemlju, svoj grad ili svoju slobodu; no ne bi trebalo vjerovati da je pukom ratnom sreom mogue razrijeiti i najneznatnije pitanje. Promjene se moraju dogoditi u glavama i srcima prije nego to napnu miie i pretvore se u povijesne dogaaje. No sve ono to vrijedi za progresivnu revoluciju, vrijedi i za regresivnu ili kontrarevoluciju. Naravno, neka stranka koja se domogla vlasti, neka klasa koja raspolae funkcijama, astima, novcem, utjecajem u javnom ivotu, moe uiniti mnogo zla i u odreenoj mjeri pridonijeti da se povuku oni kojima je otela upravljaku ulogu; pa ipak, ona e moi iskoristiti svoju pobjedu samo u okvirima koje joj zadaje prosjek javnoga miljenja; moe joj se ak dogoditi da se ne usudi preuzeti rizik da provode mjere to ih je sama odredila i zakone to su ih skuptine izglasale prema njezinu nahoenju. Na drutvo u cjelini neprestano djeluje utjecaj prosjeka, moralnoga i intelektualnoga, kako na ljude eljne vlasti tako i na rezigniranu gomilu dobrovoljno podjarmljenih, te zahvaljujui tom utjecaju oscilacije na jednu ili drugu stranu od sredinje osovine mogu biti samo neznatne. Meutim, i to je jo jedna od pouka suvremene povijesti, sama ta osovina neprestano se pomie zahvaljujui djelovanju tisua i tisua djelominih promjena u ljudskim mozgovima. Treba se vratiti pojedincu, to jest prvobitnoj estici drutva, ako elimo traiti uzorke ope promjene s njezinih tisuu alternativa, ovisno o mjestu i vremenu. Ako s jedne strane promatramo izdvojenog pojedinca koji je podvrgnut utjecaju drutva u cjelini, s njegovim tradicionalnim moralom, religijom, politikom, s druge strane moemo gledati slobodnog pojedinca koji, koliko god bio uronjen u prostor i trajanje, ipak uspijeva ostaviti svoj osobni otisak u svijetu koji ga okruuje, nepovratno ga izmijeniti otkriem nekog zakona, ostvarenjem nekog djela, primjenom nekog postupka ili tek nekom lijepom rijeju koju svijet nikad nee zaboraviti. Lako je u povijesti otkriti jasne tragove tisua i tisua iznimnih ljudi za koje se zna da su osobno na djelotvoran nain sudjelovali u zajednikom civilizacijskom poslu. Golema veina ovjeanstva sastoji se od pojedinaca koji se preputaju ivotu bez napora, ive poput biljaka i ne pokuavaju ni na koji nain, ni dobar ni lo, djelovati na sredinu u kojoj plivaju kao kap vode u oceanu. Premda ovdje nije cilj veliati osobnu vrijednost ovjeka koji je postao svjestan svojega djelovanja i odluio iskoristiti svoju snagu na putu prema svojemu idealu, zacijelo moemo rei da je takav ovjek cijeli jedan svijet ako ga usporedimo s tisuama drugih koji ive u obamrlosti nekog polupijanstva ili u potpunoj utrnulosti misli, te koraaju u redovima neke vojske ili u procesiji hodoasnika bez i najmanje unutarnje pobune. U nekom se trenutku volja jednoga ovjeka moe suprotstaviti paninom pokretu cijelog nekog naroda. Neke herojske smrti ubrajaju se meu najvee dogaaje u povijesti naroda, no koliko je vanija uloga ivot posveenih javnome dobru! Ovdje treba oprezno razlikovati, jer se rijei lako pomijeaju pa kad se govori o najboljima, esto doputamo da ta rije za sobom povue i pojam aristokracije u njegovu uobiajenom znaenju. Niz pisaca i govornika, osobito onih koji pripadaju klasi iz koje dolaze branitelji vlasti, rado govore kako je nuno da drutvima upravlja neka elitna skupina, ije se djelovanje moe usporediti s djelovanjem mozga u ljudskome tijelu. No koja je to elitna skupina, u isti mah mudra i snana, koja bi mogla bez osobnih zahtjeva zadrati u rukama vlast nad narodom? To se samo po sebi razumije; svi oni koji vladaju i 19

zapovijedaju, kraljevi, prinevi, ministri i zastupnici, zadovoljno promatraju sami sebe i odgovaraju sasvim prostoduno: Mi smo elita; mi predstavljamo mozak velikoga politikoga tijela. Gorke li zablude u toj aroganciji slubene aristokracije koja zamilja sebe kao stvarnu aristokraciju misli, poticaja, intelektualne i moralne evolucije! ee je tono upravo suprotno ili pak suprotna tvrdnja sadri barem neto veu koliinu istinitosti: bezbroj puta aristokracija je zasluila ime kakistokracije, kojim se Leopold Ranke slui u svojoj povijesti. to rei, na primjer, o onoj aristokraciji prostituiranih mukaraca i ena koja se gurala po kuicama Luja XV, ili pak, u dananje doba, o onim pripadnicima francuskoga plemstva koji su nedavno, bjeei to bre iz poara na nekom bazaru, udarali izmama i tapovima po licima i trbusima ena! Nema dvojbe, oni koji raspolau veim bogatstvom imaju vie mogunosti da ue i obrazuju se nego drugi, no imaju i mnogo vie mogunosti za nastranosti i pokvarenost. Osoba kojoj se ljudi dodvoravaju, a takav je svaki gospodar, radilo se o caru ili o efu kakva ureda, uvijek se izlae riziku da je varaju, pa stoga i da nikad ne zna kakvo je stvarno stanje stvari. Takav se ovjek uvijek u velikoj mjeri izlae opasnosti suvie lagodnoga ivota, u kojemu se nee nauiti sam boriti, nego se egoistino preputa oekivanju da za njega sve obave drugi; takoer mu prijeti i propast u otmjenim ili ak prostakim terevenkama, jer se kovitlac poroka oko njega vrti kao opor akala oko plijena. I to se vie poniava, to ga vie u vlastitim oima uzdiu laskave rijei koristoljubivih ljudi koji ga okruuju; pretvarajui se u ivotinju, moe vjerovati da je bog; valjajui se u blatu, on je usred apoteoze. No tko su oni koji srljaju prema vlasti ne bi li tu elitu po roenju ili bogatstvu zamijenili novom koja se smatra elitom inteligencije? to su ti politiari koji vjeto laskaju, sad ne vie kraljevima nego gomili? Jedan od protivnika socijalizma, branitelj onoga to se naziva zdravim naelima, gospodin Leroy-Beaulieu, odgovorit e nam o toj novoj aristokraciji rijeima koje bi se, da dolaze iz usta nekoga anarhista, inile pretjeranim i doista nepravednim: Suvremeni politiari na svim razinama, kae Leroy-Beaulieu, od opinskih savjetnika u gradovima do ministara, predstavljaju, uzevi u cjelini, uz nekoliko asnih iznimaka, jednu od najpokvarenijih i najogranienijih skupina dounika i dvorjana koju je ovjeanstvo ikada upoznalo. Njihov je jedini cilj prostaki laskati i razvijati sve puke predrasude uz koje uostalom i sami veinom maglovito pristaju, jer nikad ni trenutak svojega ivota nisu posvetili razmiljanju ni promatranju. Uostalom, povijest nam nudi krvlju ispisane stranice koje dokazuju da je nemogue pomijeati dvije aristokracije, onu koja dri ili prieljkuje vlast, s onom koja se zaista sastoji od najboljih. Gledana u cjelini, povijest ovjeanstva moe se odrediti kao pripovijest o vjeitoj borbi izmeu onih koji su odgojeni meu gospodarima, te uivaju u moi to se naratajima skupljala, i onih koji se raaju, puni zanosa i poleta, s moi da stvaraju novo. Dvije skupine najboljih uvijek su u ratu, a povijesna je zadaa prvih uvijek bila da progone, porobljavaju i ubijaju druge. Slubeni su najbolji, bogovi sami, prikovali Prometeja za kavkasku stijenu, i od tog mitskoga doba uvijek je ta vrsta najboljih carevi, pape, magistrati zatvarala, muila, spaljivala novatore i proklinjala njihova djela. Krvnik je uvijek djelovao u slubi tih izvanredno dobrih ljudi. Oni uspijevaju nai i uene pojedince koji e zastupati njihove interese. Izvan anonimne gomile koja uope ne pokuava misliti i koja se jednostavno pokorava civilizaciji na koju je navikla, ima uenih i nadarenih ljudi koji postaju teoretiari apsolutnog konzervativizma, ako ne i povratka unatrag, te pokuavaju odrati drutvo u mjestu, zaustaviti ga, kao da je mogue zaustaviti silu koja nosi kuglu baenu u prostor. Ti mizoneisti, mrzitelji novoga, vide budale u svima koji tee neemu novome, to jest u svim ljudima od misli i ideala; a u svojoj ljubavi prema drutvenoj stabilnosti idu dotle da prokazuju kao politike kriminalce 20

sve one koji kritiziraju postojee stanje, sve one koji se usuuju vinuti prema nepoznatome; no kad u duhu veine ljudi napokon prevlada neka nova ideja oni ipak priznaju da se tome treba prilagoditi jer ovjek inae postaje revolucionar koji se suprotstavlja opem skladu. ekajui pak tu neizbjenu revoluciju, zahtijevaju da se prema nositeljima razvoja postupa kao prema kriminalcima te da se danas kanjavaju postupci koji e sutra biti hvaljeni kao plodovi najiega morala: takvi bi ljudi natjerali Sokrata da popije kukutu i odveli Jana Husa na lomau; takoer bi, i s vie razloga, giljotinirali Babeufa, jer bi Babeuf i u nae doba bio novator; zavjetuju nas svim bjesovima drutvene osvete, ne zato to nismo u pravu, nego zato to smo u pravu prije vremena. ivimo u stoljeu inenjera i vojnika, za koje sve mora biti nacrtano ravnalom i pagom za mjerenje. Svrstajte se u red! glavna je zapovijed tih ljudi siromanih duhom koji ljepotu vide samo u simetriji, a ivot samo u krutosti smrti.

21

4. Kratak prikaz suvremenoga stanja drutva. Svemo kapitala. Prividne preobrazbe institucija i njihova neizbjena regresija. Drava, kraljevska vlast, vjere, sudstvo, vojska, uprava. Duh pripadnosti instituciji. Domoljublje, red, socijalni mir.
Osloboenje radnika bit e djelo radnika samih, kae deklaracija naela Internacionale. Te su rijei istinite u najiremu smislu. Ako je sigurno da su ljudi koje je, kako se kae, poslala providnost, uvijek sebi prisvajali zasluge za sreu naroda, nije manje dokazano da je svaki korak ljudskoga napretka ostvaren zahvaljujui poduzetnosti onih koji su se bunili ili ve slobodnih graana. Na nama je dakle samima da se oslobodimo, na svima nama koji se osjeamo na bilo koji nain potlaenima, te ostajemo solidarni sa svim povrijeenim i ugroenim ljudima na svim stranama svijeta. No za borbu je nuno znanje. Nije dovoljno mahnito se baciti u bitku, poput Cimbra i Teutona, muui pod titom ili puui u govei rog; dolo je vrijeme kada je nuno predvidjeti, unaprijed promisliti o moguim zapletima borbe, znanstveno pripremiti pobjedu koja e nam donijeti drutveni mir. Prvi uvjet uspjeha jest da se otarasimo vlastitoga neznanja; moramo spoznati sve predrasude koje treba odbaciti, sve neprijateljske sastavnice koje treba ukloniti iz naih misli, sve prepreke koje treba svladati; no, s druge strane, ne smijemo zaobii nijedan izvor koji bi nam mogao biti na raspolaganju, nijednog od saveznika to nam ih daje povijesni razvoj. Mi elimo znati. Ne priznajemo da je znanje povlastica i ne doputamo da nam ljudi koji su se popeli na neko brdo, kao Mojsije, ili na prijestolje, poput stoika Marka Aurelija, na Olimp ili kakav Parnas od kartona, ili pak jednostavno u naslonja lana akademije, nameu zakone hvalei se da bolje poznaje vjeite zakonitosti. Sigurno je da meu ljudima koji stoluju na visinama ima onih koji su kadri pristojno prevoditi s kineskog, itati isprave iz karolinkih vremena ili secirati probavni sustav stjenice; no i mi imamo prijatelj koji to znaju, ali zato sebi ne prisvajaju pravo da nam zapovijedaju. Osim toga, divljenje koje osjeamo prema tim velikim ljudima nimalo nas ne spreava da posve slobodno raspravljamo o rijeima kojima nam se udostoje obratiti sa svojih nebesa. Ne prihvaamo proglaene istine; istina e postati naa samo prouavanjem i raspravom, a tako uimo i odbaciti pogreku, pa makar imala tisuu igova i potvrda. Doista, koliko je puta neuki puk morao shvatiti da ga njegovi mudri uitelji nisu uili nikakvoj drugoj znanosti nego kako e mirno i veselo krenuti u klaonicu, poput onih volova koje na sveanostima krune girlandama od pozlaenog papira! Profesori prekriveni diplomama usluno su nam objanjavali prednosti koje bi imala vlast sastavljena od uzvienih osoba poput njih samih. Filozo, Platon, Hegel, Auguste Comte, ponosno su traili da se njima povjeri upravljanje svijetom. Knjiki ljudi, pisci poput Honora de Balzaca i Gustavea Flauberta, da navedemo samo pokojne, takoer su zastupali ideju da politiko upravljanje drutvom treba povjeriti ljudima duha, to jest njima osobno. Zazivalo se, bez ikakavih obzira, mandarinsku vlast. 1 Neka nas sudbina sauva takvih
1

Izraz mandarin rabio se u devetnaestome stoljeu kao naziv za utjecajnoga intelektualca, prev.

22

gospodara, zaljubljenih u sebe i punih prezira prema svima ostalima, pripadnicima proste gomile ili prljave buroazije. Izvan njihove slave, nita nema smisla; izvan njihova klana samo su privienja, nestalne sjene. No njihove knjige, koliko god bile pune drugih vrlina, pokazuju nam te genije kao vrlo osrednje proroke: nitko od njih nije imao ire pojmove o budunosti od najbjednijeg proletera, a u njihovoj koli ne moemo nauiti kako se treba boriti. U tom smislu moemo vie nauiti od najneuglednijih meu onima koji se bore i trpe za pravdu. Nai zaeci znanja, sitni izdanci povijesnih spoznaja, govore nam da sadanja situacija sadri bezbrojna zla koja bi bilo mogue izbjei. Trajne i uestale nesree to ih proizvodi postojei drutveni poredak uvelike nadmauju sve one nesree to ih izazivaju nepredvidljive prirodne revolucije, poplave i cikloni, potresi, erupcije pepela i lave. Teko je razumjeti kako krajnji optimisti, oni koji pod svaku cijenu ele da sve tee na najbolji nain u najboljem od svih svjetova, uspijevaju zatvoriti oi pred stranim poloajem u kojemu su toliki milijuni i milijuni ljudi, nae brae. Razliite nevolje, ekonomske ili politike, administrativne ili vojne, to bjesne u civiliziranim drutvima da ni ne spominjemo divlje narode ubiru bezbrojne pojedinane rtve, a sretnici koje je nesrea potedjela ili samo ovla dodirnula, ive kao da ne primjeuju ta krvoprolia, snalaze se to bolje mogu da bi u miru ivotarili, kao da svi ti uasi nisu opipljiva stvarnost! Nije li istina da milijuni ljudi u Europi, upregnutih u vojniki jaram, moraju na nekoliko godina zaboraviti glasno misliti, moraju prihvatiti korak i navike pokornosti, podrediti svu svoju volju volji svojih zapovjednika, nauiti strijeljati vlastitoga oca i majku ako to neki bezumni tiranin od njih zahtijeva? Nije li istina da su drugi milijuni ljudi, koji rade manjevie kao slubenici, takoer podjarmljeni, prinueni klanjati se pred jednima, uspravljati pred drugima i voditi konvencionalan ivot koji je gotovo potpuno beskoristan za ikakav ljudski napredak? Nije li istina i to da svake godine milijuni prijestupnika, progonjenih, siromanih, beskunika i nezaposlenih bivaju zatvarani po zatvorskim elijama i podvrgavani svim mukama izolacije! I nije li istina da, zahvaljujui svim tim lijepim politikim i drutvenim institucijama, ljudi mrze pripadnike drugih naroda ili drugih kasta? Ne ivi li nae drutvo u takvoj zbrci da, unato dobroj volji i portvovnosti mnogih velikodunih ljudi, siromah koji gladuje moe umrijeti na ulici, a stranac se nai sam, posve sam, bez ijednog prijatelja u velikom gradu koji vrvi ljudima, takozvanom braom? Mi ne ivimo na vulkanu, mi ivimo u njemu, u jednom mranom paklu, i ako nemamo nade u bolju budunost i nepobjedive volje za radom da bismo do te budunosti doli, to nam preostaje osim da se prepustimo smrti kao to nam savjetuju a ne usuuju se sami to uiniti toliki nesretni ljudi od pera, i kao to ine, u sve veemu broju svake godine, legije oajnika? Tako nam se otkriva prvi element evolucionistike spoznaje: postojee drutveno stanje ukazuje nam se sa svih svojih loih strana. Upoznaj patnju! prvi je nalog budistike vjere. Mi poznajemo patnju. Poznajemo je ak toliko dobro da je bolest u industrijskim krajevima Engleske dobila ime play: osjeati da im bolest mui tijelo samo je igra za robove navikle na prisilni rad u tvornicama. 2 Ali kako se osloboditi patnje to je, prema Buddhi, drugi stupanj spoznaje? I to poinjemo saznavati, zahvaljujui izuavanju prolosti. Povijest, koliko god se vraamo unatrag kroz stoljea, i koliko god prouavamo drutva i narode oko sebe, civilizirane ili barbarske, uljuene ili primitivne, prolost nam govori da je svaka poslunost odricanje, a svako robovanje preuranjena smrt; govori nam takoer da se svaki napredak ostvaruje razmjerno slobodi pojedinaca, jednakosti i spontanoj slozi graana; da je svako doba otkria bilo doba
2

Ruskin, The Crown of Wild Olive.

23

u kojemu je vjerska i politika vlast bila slaba zahvaljujui razliitim suparnitvima, te su zbog toga ideje pojedinaca uspijevale pronai pukotinu, kao to trava pronalazi pukotine izmeu kamenih ploa kakve ruevne palae. Velika razdoblja misli i umjetnosti koja se kroz niz stoljea pojavljuju u velikim razmacima, atensko doba, doba renesanse i moderni svijet, uvijek su imala poetno sjeme u godinama beskrajnih borbi i stalnoj anarhiji koja je, ako nita drugo, barem pruala energinim ljudima mogunost da se bore za svoju slobodu. Koliko god naa spoznaja povijesti bila jo ograniena, jedna injenica dominira cijelim suvremenim razdobljem i temeljno je obiljeje naega doba: svemo novca. Ni u najzabaenijem selu neemo nai izgubljenoga neotesanca kojemu ne bi bilo poznato ime tog monika koji zapovijeda kraljevima i prinevima, nikoga tko ga ne bi zamiljao u obliku nekog boanstva koje namee svoju volju cijelome svijetu. I doista, priprosti seljak se ne vara. Ne moramo li i mi gledati kako se nekolicina kranskih i idovskih bankara preputa pronjenom uitku da dri na uzici svih est velikih sila, upravlj kraljevima i veleposlanicima, dostavlja europskim dvorovima diplomatske note to su ih sastavili na svojim trgovakim stolovima? Skriveni u dnu svojih kazalinih loa, prireuju sami sebi golemu komediju u kojoj su glumci cijeli narodi, i koju veselo oivljuju bombardiranja i bitke: mnogo krvi mijea se s proslavom. Sad su zadovoljni jer su svoje kuhinje smjestili u ministarske urede, i u tajne vladarske odaje, te po svojoj volji upravljaju dravnom politikom prema potrebama svojih poslova. Uz pomo novoga europskoga dravnoga prava zakupili su Grku, Tursku, Perziju, pretplatili Kinu na svoje zajmove, a spremaju se staviti pod skrbnitvo i sve ostale zemlje, male i velike. Prinevi ne mogu, a kraljevima je ispod asti, no oni u ruci dre simboliku novanicu pred kojom cijeli svijet pada niice. Jo jedna oita povijesna injenica namee se svijesti svih onih koji prouavaju prolost. Ta injenica, koja izaziva toliku obeshrabrenost u onih ija dobra volja nadmauje razum, jest da sve ljudske institucije, svi drutveni organizmi koji se ele odrati u postojeem stanju, moraju, ve samo zahvaljujui vlastitoj nepokretnosti, proizvoditi uvare obiaja i zabluda, parazite, korisnike svih vrsta, te se pretvaraju u jezgre reakcije u drutvu kao cjelini. I ako su institucije vrlo stare pa je nuno vratiti se u prastara vremena ili ak u doba legendi i mitova da bi se upoznalo njihova ishodita, i ako se pozivaju na neku narodnu revoluciju, jednako su predodreene, razmjerno strogosti svojih statuta, da mumiciraju ideje, paraliziraju volju, ukidaju slobode i poticaje: za to je dovoljno samo da traju. esto doista zapanjuje proturjenost izmeu revolucionarnih okolnosti u kojima se neka institucija rodila i naina na koji ona kasnije funkcionira, potpuno suprotnoga idealu njezinih naivnih osnivaa. Kad se raala, odjekivali su povici: Sloboda! Sloboda!, a na ulicama se pjevala pjesma Rat tiranima; no tirani su se uvukli u nju, zahvaljujui rutini, hijerarhiji i duhu regresije koji postupno osvajaju svaku instituciju. to se due uspijeva odrati, to vie strahopotovanja nastoji izazvati, te na kraju zagauje tlo na kojemu stoji, truje atmosferu oko sebe: pogreke koje posveuje, izopaenosti misli i ideja koje opravdava i preporua, poprimaju takav znaaj drevnosti, pa ak i svetosti, da su rijetki srani ljudi koji se usuuju takvu instituciju napasti. Svako stoljee trajanja poveava njezin autoritet, a ako na kraju, poput svih stvari, ipak propadne, to se dogaa zato jer je u sve veem neskladu sa svim onim novim pojavama koje niu oko nje. Uzmimo kao primjer prvu meu institucijama kraljevsku vlast koja je starija ak i od vjerskog kulta jer je postojala, prije pojave ovjeka, u brojnim ivotinjskim plemenima. I koliki je utjecaj na ljudski duh u sva vremena imala ta iluzija da netko mora biti gazda! Kako su malobrojni u Francuskoj bili pojedinci koji nisu vjerovali da su stvoreni da bi puzili uz stopala nekog kralja, u doba kad je Boetije pisao svoj tekst Protiv jednoga, to djelo toliko 24

jasne logike povezane s toliko potene jednostavnosti? Jo se sjeam zapanjenosti to ju je u seljaka na naemu selu izazvalo proglaenje republike 1848.: Ipak netko mora biti gazda! ponavljali su do besvijesti. I ubrzo su pronali nain kako e sebi dati gospodara bez kojega nisu mogli zamisliti drutvo: oito je njihov politiki svijet morao biti sagraen po uzoru na njihov obiteljski svijet u kojemu polau prava na autoritet, koji je pak sama sila i nasilje. Toliko ih je primjera kraljevanja s razliitih strana bolo u oi, dok se, s druge strane, nasljee pokornosti teko uklanja iz krvi, iz ivaca, iz mozga, te seljaci zbog svega toga, unato ve izvrenom djelu, ne htjedoe priznati tu gradsku revoluciju koja nije bila i evolucija seoskih duhova. Na sreu, kraljevi sami na sebe preuzimaju razaranje svoje drevne posveenosti: ne kreu se vie svijetom koji je nepoznat obinim ljudima, nego se, siavi s visina, pokazuju, i protiv vlastite volje, sa svim svojim manama, hirovima, siromatvom, smijenim slabostima; prouava ih se kroz kazaline dalekozore, kroz monokle i u svim situacijama; podvrgava ih se fotograranju, polaroidima, katodnim zrakama, da bi ih se vidjelo sve do utrobe. Prestaju biti kraljevi i pretvaraju se u obine ljude, kojima se jedni podlo i koristoljubivo ulaguju, dok ih drugi mrze, smiju im se ili ih preziru. Zato treba to prije ponovno uspostaviti monarhijsko naelo i pokuati udahnuti mu ivota. Pa ljudi zamiljaju odgovorne vladare, kraljeve graane, koji u svojoj osobi utjelovljuju najbolju republiku, i premda su takvi likovi tek jadne izmiljotine, ipak se u nekim krajevima uspijevaju odrati i vie od stotinu godina, jer polaganoj evoluciji ideja treba toliko vremena da bi dovela do djelominih revolucija, prije nego to e se dovriti potpuna, logina revolucija! Drava, makar koliko bila narodna, u svim svojim brojnim oblicima kao prvo naelo i kao prvobitnu jezgru uvijek zadrava hirovit autoritet jednoga gospodara i, kao posljedicu toga, smanjenje ili ak potpuni gubitak inicijative kod podanika; jer dravu nuno predstavljaju ljudi, a te ljude manje konica ometa u tome da udovolje vlastitim strastima nego li mnotvo onih kojima vladaju, ve samim tim to imaju mo, pa ak i u skladu sa znaenjem rijei vlada kojom ih se oznaava. Druge pak institucije, institucije vjerskih kultova, takoer su toliko snano zavladale duama da su brojni povjesniari slobodna duha povjerovali u potpunu nesposobnost ljudi da ih se ikad oslobode. Zaista, slika Boga, kojega puka mata vidi kako caruje na nebesima, nije od onih koje je lako zbrisati. I premda je u loginom slijedu ljudskoga razvoja vjerska organizacija dola nakon politike, a sveenici nakon poglavica, jer svaka slika pretpostavlja neku stvarnost koja joj prethodi, ipak je velika visina na koju je ta iluzija uzdignuta da bi posluila kao inicijalni razlog postojanja svih zemaljskih autoriteta dala vjerskim institucijama silno uzvien karakter; ljudi su se vrhunskoj i zagonetnoj moi, neznanome Bogu, obraali u stanju straha i drhtanja koje potiskuje svaku misao, svaku kritiku sposobnost i osobni sud. Oboavanje bijae jedini osjeaj to su ga sveenici doputali svojim vjernicima. Da bi ponovno postao svoj, ostvario svoje pravo na slobodnu misao, neovisan ovjek heretik ili bezbonik morao je dakle upotrijebiti svu svoju energiju, ujediniti sve napore svojega bia, a povijest nam govori koliko ga je to kotalo u mranim razdobljima crkvene vladavine. Sad svetogre vie nije zloin nad zloinima, ali prastara halucinacija koja se nasljedno prenosi jo uvijek pluta pred oima nebrojenog mnotva ljudi. Ona traje unato svemu, traje premda se svakodnevno preinauje ne bi li se prilagodila skrupulama, novim idejama, i ne bi li u sve veoj mjeri sudjelovala u otkriima znanosti, koju ipak ima smjelosti prezirati unato prividnom potovanju. Ta preruavanja, te promjene kostima, pomau Crkvi, a s njom i svim vjerskim kultovima, da odri svoj autoritet nad ljudskim duhovima, da nadzire savjesti, te da stvara uene mjeavine starih lai i novih 25

istina. Oni koji razmiljaju ne smiju nikad zaboraviti da su neprijatelji misli u isti mah, silom stvarnih okolnosti i logikom situacije, neprijatelji svake slobode. Silnici su se sloili u vezi s tim da je vjera zaglavni kamen u svodu njihova hrama. Pukome Samsonu pripada zadaa da zatrese stupove koji dre taj svod! A to rei o instituciji pravde? I njezini predstavnici, kao i sveenici, vole o sebi govoriti da su nepogreivi, a javno miljenje, ak i kad je jednoglasno, ne uspijeva od njih iznuditi povrat asti za nepravedno osuene nedune ljude. Sudski inovnici mrze ovjeka koji izlazi iz zatvora s pravom im predbacujui zbog svoje nesree i tekoga tereta drutvene osude, kojima je toliko udovino optereen. Naravno, oni ne tvrde da im se na licima odraava prisutnost boanskog; no nije li pravda, koliko god bila jednostavna apstrakcija, takoer smatrana boicom, i ne pojavljuje li se njezin lik u bezbrojnim palaama? Poput kraljeva, koji su neko bili apsolutni vladari, i slubenici pravde morali su podnijeti da im se u odreenoj mjeri umanji prvobitno. Sad naloge za uhienje izriu u ime naroda, no jo imaju mo, pod izgovorom obrane morala, da se sami ponaaju kriminalno, osuuju nedune ljude na robiju, a razrjeuju krivice mone zloince; raspolau kraljevim maem, uvaju kljueve zatvora; uivaju muei okrivljene samicama, preventivnim zatvorom, prijetnjama i podlim obeanjima tuitelja zvanog istrani sudac; podiu giljotine i steu ome; odgajaju andare, uhode, policiju za udoree; oblikuju, u ime zatite drutva, taj gadan svijet podle represije, najodvratniju pojavu u glibu i otpadu. Druga se institucija, vojska, naziva i naoruanim narodom! u svim zemljama gdje vjetar slobode pue dovoljno jako da se vlasti moraju potruditi varati narod. No mi smo tekim iskustvom nauili da se vojnici moda mijenjaju, no zapovjednici ostaju isti, kao i osnovna vojna naela. Ljudi se vie ne kupuju u vicarskoj ili u Njemakoj; vojnici vie nisu plaeni landsknehti 3 ni kupljeni konjanici, no jesu li zato slobodniji? Zar onih pet stotina tisua inteligentnih bajuneta od kojih se sastoji vojska Francuske republike ima pravo pokazati tu inteligenciju kad kakav kaplar, narednik, bilo tko u hijerarhiji onih koji zapovijedaju izgovori: Tiina u redovima! Takva je poetna zapovijest, a ta tiina mora u isti mah biti i tiina u glavama. Koji asnik, bilo da je stigao iz kole ili iz bojnih redova, plemi ili puanin, moe i na trenutak dopustiti da u nekoj od svih tih glava poredanih pred njim nikne i jedna misao razliita od njegove? U njegovoj volji poiva kolektivna snaga cijele te ive mase koja stupa i delira na njegovu zapovijed, na znak prsta ili mig oka. On zapovijeda; njihovo je da izvravaju. Niani! Pali! i treba pucati na Tonkince ili na crnce, na beduine s Atlasa ili na graane Pariza, neprijatelje ili prijatelje! Tiina u redovima! I ako se svake godine novi redovi onih koje vojska prodire moraju apsolutno ukoiti kao to to od njih zahtijeva naelo discipline, nije li uzaludna svaka nada da je tu mogua neka reforma, da je ostvarivo ikakvo poboljanje u tom nepravednom sustavu koji drobi obespravljene? Car Wilhelm govori: Moja vojska, moja mornarica, i koristi se svakom prigodom da bi svojim vojnicima i svojim mornarima ponovio da su oni njegova stvar, njegovo ziko i moralno vlasnitvo, te da moraju, a da ni na trenutak ne oklijevaju, ubiti vlastitog oca i majku ako im on, gospodar, pokae takvu pominu metu. Prava rije na pravom mjestu! Jer njegove monstruozne rijei imaju barem tu vrlinu da logino odgovaraju autoritarnoj koncepciji drutva to ga je ustrojio Bog. No ako se u Sjedinjenim Dravama, ako se u slobodnoj Helveciji glavni asnici oprezno uvaju da ne bi ponovili takve carske harange, one su ipak u skrovitosti njihovih srdaca glavno pravilo ponaanja, i kad doe trenutak da ih primijene, ni oni ne oklijevaju. U sjajnoj amerikoj republici predsjednik Mc Kinley
3

Najamni vojnik u srednjem vijeku u Njemakoj.

26

uzdignuo je na poloaj generala jednog junaka koji na svojim lipinskim zarobljenicima primjenjuje vodenu torturu, a na otoku Samaru izdaje zapovijed da se strijeljaju sva djeca koja su navrila deset godina; u malom vicarskom kantonu Uri drugi vojnici, koji nemaju tu sreu da rade na veliko kao njihovi kolege u Sjedinjenim Dravama, uvode red pucajui po svojoj brai radnicima. Ni u jednoj zemlji, dakle, nije mogue da ljudi godinama podnose jedan nain ivota kojim se navikavaju na zloin, mirno prihvaaju grubosti i uvrede i, povrh svega, zamjenjuju vlastite misli, volje i postupke tuima, a da ne okrnje vlastito moralno dostojanstvo, kao i vlastit iskren i ist poriv da djeluju. Vojnik nije nekanjeno utio dvije ili tri godine svoje prve mladosti: onome kome je uskraena mogunost da se slobodno izraava i misao biva ugroena. I nisu li sve ostale dravne institucije, koliko god se nazivale liberalnim, zatitnim ili starateljskim, sline sudstvu i vojsci? Nisu li sve one neizbjeno, ve samim tim to djeluju, autoritarne, otvorene zloporabi, kodljive? Pisci su do zamora ismijavali birokrate iz dravne uprave; no koliko god svi ti pisari davali povoda smijehu, oni u jo mnogo veoj mjeri djeluju sumorno, unato samima sebi, pa i onda kad se nita ne moe zamjeriti tim nesvjesnim rtvama jednog mumiciranog politikog stanja koje je u neskladu sa ivotom. Neovisno o brojnim drugim elementima koji pridonose pokvarenosti, protekcionatvu, gomilanju suvinih papira i nedostatku korisnog posla za gomilu zaposlenih, sama injenica da je skup vie ili manje nekoherentnih politikih, vjerskih, moralnih i drutvenih pojmova dananjice ustanovljen, uredbama propisan, ozakonjen, zatien zabranama, kaznama, andarima i tamniarima, da bi ga se nametnulo ljudima sutranjice, ta injenica, sama po sebi apsurdna, moe imati samo proturjene posljedice. ivot, uvijek nepredvidljiv, uvijek nov, ne moe se prilagoditi uvjetima stvorenima za vrijeme kojega vie nema. Ne dogaa se samo to da sloenost postupka i zamrenost mehanizma dugim odgaanjem onemoguuju pa ak i spreavaju da se rijee najjednostavniji problemi, nego cijeli stroj ponekad prestaje funkcionirati i kad su u pitanju najvanije odluke, te je nuno svladavati tekoe dravnim udarom, manjih ili veih razmjera: vladari i monici ale se u takvim sluajevima da ih zakonski propisi unitavaju te hrabro izlaze iz njihovih okvira da bi se vratili pravu. Uspjeh ozakonjuje njihov postupak u oima povjesniara; neuspjeh ih pretvara u zloince. Isto vrijedi i za gomilu podanika ili graana koji kre zakone i propise podiui revoluciju: zahvalno potomstvo posveuje ih kao junake. Poraz ih pretvara u razbojnike. I ve u samom nastajanju, mnogo prije nego to ponu slubeno postojati kao otjelovljenja Drave, prije nego to iz ruku nekog vladara ili veinom glasova narodnih zastupnika dobiju svoje povelje, institucije su vrlo opasne jer pokuavaju ivjeti na raun drutva te stvoriti monopol u vlastitu korist. Tako duh zajednitva meu ljudima koji su zavrili istu kolu nakon diplome pretvara sve te kolege, koliko god inae bili krasni ljudi, u nesvjesne zavjerenike, povezane ciljem da promiu vlastito dobro koje je u suprotnosti s ciljevima javnoga dobra, sline razbojnicima koji pljakaju prolaznike i meu sobom dijele plijen. Pogledajte ih samo, te budue dravne slubenike, dok su jo u srednjim kolama, s kapama oznaenim brojevima, ili pak na kakvom sveuilitu, s onim bijelim ili zelenim kapama: moda oblaei uniformu nisu poloili nikakavu zakletvu, no premda se nisu zakleli, oni postupaju u skladu s duhom kaste, odluni da se uvijek domognu onoga to je najbolje. Pokuajte samo razbiti studentsku povorku bivih aka Politehnike kole da bi neki zasluan ovjek mogao zauzeti mjesto u njihovim redovima i podijeliti s njima iste funkcije ili iste asti! Ni najmoniji ministar tu ne bi uspio. Ni po koju cijenu ne primaju se uljezi! Ako neki inenjer, pretvarajui se da se sjea svoje teko usvojene struke, gradi prekratke mostove, preniske tunele ili pretanke zidove cisterni, nije vano; samo neka je iziao iz kole, neka mu pripada ast da je bio jedan od politehniara! 27

Socijalna psihologija ui nas dakle da se uvamo ne samo vlasti koja se ve konstituirala nego i one koja je tek u zametku. Takoer je vano briljivo istraiti to u praksi znae rijei koje su naizgled bezazlene ili ak zavodljive: izrazi kao domoljublje, ili red, ili socijalni mir. Ljubav prema rodnom tlu svakako je prirodan i vrlo sladak osjeaj: za svakog je izgnanika izvanredan doivljaj kad uje dragi materinji jezik i vidi mjesta koja ga podsjeaju na mjesto roenja. Takva ovjekova ljubav ne odnosi se samo na zemlju koja ga je othranila, jezik koji ga je zibao, nego se prirodnim uzmahom iri i na sinove istog tla, s kojima dijeli ideje, osjeaje i obiaje; napokon, za uzviene due, taj e se osjeaj svim arom strasti pretvoriti u solidarnost s onima ije su mu potrebe i elje toliko prisno poznate. Ako je to domoljublje, koji bi ovjek od srca mogao imati ita protiv njega? No rije gotovo uvijek skriva i znaenje sasvim razliito od zajednitva osjeaja (Saint-Just) ili pak njenosti prema tlu svojih oeva. Nekim udnim obratom, nikad se o domovini nije govorilo s toliko bunog prenemaganja kao otkad se poela malo po malo utapati u velikoj svjetskoj domovini ovjeanstva. Posvuda se viju zastave, posebice uz vrata krmica i kua s mutnim prozorima. Vladajui slojevi hvastaju se na sav glas svojim domoljubljem, to ih ne smeta da istodobno ulau novac u inozemstvu, te trguju s Beom ili Berlinom svime to im donosi dobit, pa ak i dravnim tajnama. Sve do znanstvenika koji, zaboravljajui vrijeme kad su pripadali jednoj, jedinstvenoj republici na svijetu, govore o francuskoj znanosti, njemakoj znanosti, talijanskoj znanosti, kao da je mogue granicama, pod okriljem andara zatititi spoznaju injenica i irenje ideja: hvali se protekcionizam za proizvode duha kao da su u pitanju repa i pamune tkanine. No, proporcionalno tom intelektualnom ograniavanju u mozgovima vanih ljudi, iri se misao nevanih. Oni gore smanjuju svoja podruja i svoje nade, dok mi koji se bunimo uzimamo u posjed cijeli svijet i irimo svoja srca. Osjeamo da smo braa jedni drugima po cijeloj kugli zemaljskoj, od Amerike do Europe i od Europe do Australije; sluimo se istim jezikom da bismo zatraili ista prava, i dolazi trenutak kad emo u spontanom zaletu usvojiti istu taktiku, jednu jedinu lozinku. Na savez se iri po svim krajevima svijeta. U usporedbi s tim univerzalnim pokretom, ono to se obino naziva domoljubljem nije drugo do regresija, iz koje god toke ga promatrali. Treba doista biti silno naivan pa ne uvidjeti da graanski katekizmi propovijedaju ljubav prema domovini zato da bi ta ljubav sluila ukupnim interesima vladajue klase i odravanju njezinih povlastica, te da pokuavaju, u korist te klase, odrati mrnju slabih i razbatinjenih prema istima takvima s druge strane granica. Pod pojmom domoljublja i modernim komentarima koji ga okruuju, skriva se staro naelo poniznoga pokoravanja volji jednoga gospodara i potpunoga poricanja pojedinanoga pred ljudima koji dre vlast, te se ele posluiti cijelom nacijom kao kakvom slijepom silom. I rijei red, socijalni mir slatko zvone u naim uima; no htjeli bismo znati to dobri apostoli na vlasti misle pod tim pojmovima. Da, mir i red veliki su ideal koji treba ostvariti, no pod jednim uvjetom: da taj mir ne bude mir groba, a red ne onakav kao u Varavi! Na budui mir ne smije se roditi iz neosporne dominacije jednih i beznadnog pokoravanja drugih, nego iz prave, iskrene jednakosti meu jednakima.

28

5. Evolucionistiki ideal, revolucionarni cilj. Kruha za sve! Siromatvo i Malthusov zakon. Dostatnost i preobilje prirodnih bogatstava. Ideal slobodne misli, rijei, djela. Anarhisti, neprijatelji vjere, obitelji i vlasnitva.
Ako je svim svjesnim i aktivnim evolucionistima prvi cilj upoznati do temelja drutvo koje ih okruuje i koje svojom milju reformiraju, drugi bi im cilj trebala biti jasna spoznaja vlastitog revolucionarnog ideala. A razmiljanje o tom idealu trebalo bi biti tim briljivije to on zahvaa budunost u mnogo irim razmjerima nego ijedan do sada, jer svi, prijatelji i neprijatelji, znaju da se vie ne radi o malim, djelominim revolucijama, nego o opoj revoluciji za drutvo u svim njegovim vidovima. Same ivotne okolnosti nameu nam jedan temeljni zahtjev. Krici i jadikovke to se uju iz seoskih koliba i gradskih podruma, sobiaka i potkrovlja, ponavljaju nam ga neprestano: Treba nam kruha! Svaki se drugi obzir povlai pred tim kolektivnim izrazom prvobitne potrebe svih ivih bia. I kako je sam ivot nemogu ako se ne zadvolji prehrambeni nagon, taj nagon treba zadovoljiti, pod svaku cijenu i za sve, jer se drutvo ne smije dijeliti na dva dijela od kojih jedan nema pravo na ivot. Treba nam kruha! Taj uzvik moramo shvatiti u njegovom najirem znaenju, to znai da za sve ljude moramo zahtijevati ne samo hranu nego i uitak, to jest sva materijalna zadovoljstva korisna za ivot, sve to omoguuje pun razvoj zikoga zdravlja i snage. Kao to kae jedan moan kapitalist koji tvrdi da ga mui zaokupljenost pravdom: Treba izjednaiti startnu crtu za sve koji moraju trati u ivotnoj utrci. ovjek se esto pita kako su oni koji gladuju, i koji su ipak toliko brojni, uspjeli kroz toliko stoljea, i uspijevaju jo uvijek, nadvladati tu strast gladi koja se raa u njihovim utrobama, kako su se uspjeli mirno prilagoditi tjelesnom slabljenju i iznemoglosti. Daleka prolost to nam objanjava. Jer u razdoblju prvobitne nepovezanosti, kad su se malobrojne obitelji ili slaba plemena velikim naporima morali boriti za ivot, a nisu jo mogli prizivati ljudsku solidarnost u pomo, esto se znalo dogoditi, ak vie puta u istoj generaciji, da hrane nije bilo dovoljno da bi podmirila potrebe svih lanova zajednice. U takvim okolnostima, to su drugo mogli osim prepustiti se, naviknuti se koliko su mogli na prehranu travom ili korijenjem, podnositi dug post, ekajui da valovi opet donesu ribu, da se divlja vrati u umu ili da nov usjev nikne u krtim brazdama? Tako su se siromani naviknuli na glad. Oni meu njima koje danas vidimo kako alobno lutaju ispred zadimljenih prozora podrumskih kuhinja, ispred privlanih polica prodavaa voa, mesara i peenjara, ljudi su kojima je nasljee bilo kola: oni se nesvjesno pokoravaju poduci o preputanju koja je vrijedila u doba kad je slijepa sudbina udarala ljude nasumce, no koja vie ne vrijedi danas u drutvu u kojemu bogatstva ima u izobilju, meu ljudima koji na zidovima ispisuju rije Bratstvo i ne prestaju se hvaliti vlastitim ovjekoljubljem. Pa ipak, broj nesretnika koji se usuuju ispruiti ruku da bi uzeli tu hranu koja se nudi prolaznicima vrlo je malen, toliko tjelesna slabost koju uzrokuje glad u isti mah unitava i volju, razara svaku energiju, ak i nagonsku! Osim toga, suvremena je pravda, kad se radi o krai komada kruha, stroa nego stari zakoni. Vidjeli smo nau modernu Thmis kako odvaguje na vagi komad kolaa i otkriva da je teak godinu dana zatvora. 29

Uvijek e biti siromanih meu vama! vole ponavljati sretni i siti, osobito oni koji dobro poznaju svete tekstovi i koji vole zauzimati boleive i tugaljive poze. Uvijek e biti siromanih meu vama! Te su rijei, govore, stigle s usana jednoga Boga, a oni ih ponavljaju kolutajui oima i govorei iz dubine grla ne bi li zvuali to sveanije. I upravo zato to su te rijei proglaene boanskima, i siromani su, u doba svojega inetelektualnoga siromatva, vjerovali da su svi njihovi napori da se domognu blagostanja osueni na neuspjeh: osjeajui se izgubljenima na ovome svijetu upravljali su pogled prema drugome. Moda emo, govorili su sami sebi, u ovoj dolini suza umrijeti od gladi; no kad budemo uz Boga, na onome sjajnom nebu gdje e nam vijenci suneva svjetla ovjenati ela, gdje e nam mlijena staza biti sag, nee nam trebati zemaljske hrane, te emo osvetniki uivati sluajui krikove zlih bogataa koji e biti osueni da zauvijek gladuju. Sad se jedva jo pokoji nesretnik da zavesti takvim gatkama; veina je postala mudrija, pa okree oi prema zemaljskome kruhu koji daje tvaran ivot, od kojega nastaju krv i meso, te zahtijeva svoj dio, znajui da preobilno bogatstvo zemlje opravdava takav zahtjev. Vjerske halucinacije, to ih briljivo na ivotu odravaju koristoljubivi sveenici, dakle, nemaju vie mo da odvrate izgladnjele, ak ni one koji se smatraju kranima, od zahtjeva za tim svagdanjim kruhom, koji su neko oekivali od hirovite dobrostivosti Oca koji je na Nebesima. No politika ekonomija, takozvana znanost, preuzela je nasljee religije, te sad ona propovijeda da je bijeda neizbjena, te da ne treba kriviti drutvo ako neki nesretnici podlijeu gladi. I kad ovjek pogleda s jedne strane gomilu izgladnjelih jadnika i s druge nekolicinu povlatenih koji jedu do mile volje i oblae se po svojoj udi, trebao bi naivno vjerovati da drugaije ne moe biti! Istina je dodue da bi se u vrijeme obilja moglo jednostavno uzimati s hrpe, dok bi u doba oskudice svi zajedno mogli ograniiti potronju, no takav postupak pretpostavlja postojanje drutva iji su pripadnici tijesno povezani vezama bratske solidarnosti. I kako se takav spontani komunizam jo ne ini moguim, jadni naivac koji blaeno vjeruje onome to ekonomisti govore o nedostatnosti plodova zemlje, mora krotko prihvatiti svoju nesreu. Poput sveenika ekonomske znanosti, rtve loeg drutvenoga ureenja takoer ponavljaju, svatko na svoj nain, strani Malthusov zakon Siromani su suvini to ga je protestantski sveenik formulirao kao matematiki aksiom prije gotovo stotinu godina, a koji je, kako se inilo, trebao obuhvatiti cijelo drutvo zastraujuim eljustima svojega silogizma: svi siromani ponavljali su melankolino da za njih nema mjesta na gozbi ivota. Slavni ekonomist, uostalom dobriina, dodao je snage njihovu bolnom zakljuku podupirui ga cijelim skelama prividno matematike naravi: populacija e se, govorio je, udvostruavati svakih dvadeset pet godina, dok e proizvodnja hrane rasti mnogo manjom brzinom, te e tako postati nuno svake godine eliminirati suvine pojedince. to dakle, prema Malthusu i njegovim sljedbenicima, treba uiniti da bi se izbjegla ta redovita etva ljudi koje odnose bijeda, glad i bolesti? Naravno, ne moe se zatraiti od siromanih da velikoduno oslobode zemlju svoje prisutnosti, da se rtvuju bogovima zdrave politike ekonomije; no savjetuje im se da se barem odreknu obiteljskih radosti: nema ena, nema djece! To znai ona moralna suzdranost to je preporuaju dobrim radnicima. Brojno potomstvo trebalo bi biti rasko namijenjena samo onima koji su povlateni bogatstvom i to je ekonomski moral. No ako siromani, koji unato prijekorima propovjednika, ostaju nepredvidljivi i ne ele primjenjivati zatitna sredstva protiv poveanja broja stanovnika, onda priroda na sebe preuzima da ukloni viak. A to se, u naemu bolesnom drutvu, obavlja u mnogo irim razmjerima no to i najcrnji pesimisti zamiljaju. Ne radi se o tisuama nego o milijunima ivota to ih svake godine zahtijeva Malthusov bog. Lako je izraunati priblian broj onih 30

koje je ekonomska sudbina osudila na smrt od dana kada je strogi teolog proglasio svoj takozvani zakon, a neskladna ga stvarnost na odreeno vrijeme uinila istinitim. U tih stotinu godina, tri su se generacije smijenile u Europi. A ako pogledamo podatke o smrtnosti, utvrdit emo da prosjeno trajanje ivota bogatih ljudi (na primjer stanovnika zranih i luksuznih etvrti u Londonu, Parizu ili Bernu) prelazi ezdeset, pa dosee i sedamdeset godina. No ima mnogo razloga, a oni proizlaze i iz nejednakosti, zbog kojih bi ivot tih ljudi trebao trajati krae nego to je prirodno: ivot na visokoj nozi izaziva ih i kvari na sve mogue naine; no dobar zrak, dobra hrana, raznolikost mjesta boravka i zanimanja, vraaju im zdravlje i obnavljaju ih. Nasuprot njima, ljudi upregnuti u rad koji je uvjet da preive, unaprijed su osueni da umru izmeu dvadesete i etrdesete godine, kako u kojoj europskoj zemlji, dakle, u prosjeku oko tridesete. To znai da uspijevaju proivjeti samo polovinu dana koji bi im bili dosueni kad bi ivjeli na slobodi, i mogli slobodno birati mjesto boravka i zanimanje. Umiru dakle upravo u vrijeme kad bi njihovi ivoti trebali dosegnuti najvei intenzitet; i svake godine kad se rauna broj umrlih, on je barem dvostruko vei od onoga koji bi trebao biti u drutvu jednakih ljudi. I ako je godinja smrtnost u Europi oko dvanaest milijuna, moglo bi se tvrditi da su od toga est milijuna ubili drutveni uvjeti koji vladaju u naemu barbarskom drutvu; est milijuna umire ih svake godine zbog nedostatka istog zraka, zdrave hrane, odgovarajue higijene, primjerenoga rada. Pa dobro! Izraunajte koliko ih je umrlo otkad je Malthus progovorio, izriui unaprijed svoju posmrtnu besjedu pred golemim masovnim pokoljem! Nije li istina da se polovica ovjeanstva koje se naziva civiliziranim sastoji od ljudi koji nisu pozvani na drutvenu gozbu ili na njoj mogu sudjelovati tek kratko vrijeme, te su osueni da umiru usana zgrenih u neutaenim eljama. Smrt predsjeda toj gozbi i svojom kosom uklanja one koji su zakasnili. Na izlobama nam pokazuju zadivljujua gnijezda za nedonoad u ijoj su se izradi koristili svim zakonima zike, svim spoznajama o ziologiji, svim mogunostima domiljate industrije, zato da bi djeca roena prije vremena, nakon sedam ili samo est mjeseci, mogla preivjeti. I ta djeca nastavljaju disati, rastu, postaju krasna okruglasta dojenad, na slavu svojim spasiteljima i ponos svojim majkama. No ako drutvo otima smrti one to ih je, ini se, sama priroda osudila, s druge strane gura u smrt milijune djece, koja su imala izvrsne uvjete za ivot. U Napulju, u jednom prihvatilitu za naenu djecu, slubeni izvjetaj skrbnika govori nam neusiljenim stilom kako je od devetstopedesetoro djece na ivotu ostalo samo troje! Situacija je dakle grozna, no dolo je do goleme evolucije koja se dovrava i najavljuje skoranju revoluciju. Ta je evolucija u spoznaji da je ekonomska znanost, to je prorekla nedostatak izvora i neizbjenu smrt onih koji gladuju, pogrijeila, a patniko je ovjeanstvo, koje se neko smatralo siromanim, otkrilo svoje blago: njegov ideal kruha za sve nije nikakva utopija. Zemlja je dovoljno prostrana da bi nas sve mogla nositi u svojemu naruju, dovoljno je bogata da bismo svi mogli ivjeti lagodno. Moe dati dovoljno uroda da bi svi ljudi imali to jesti; moe dati dovoljno vlaknastih biljaka da bi svi imali to odjenuti; sadri dovoljno kamena i ilovae da bi svi mogli imati kue. To su ekonomske injenice u svoj svojoj jednostavnosti. I ne bi ono to zemlja daje samo dostajalo da opskrbi sve koji na njoj ive, nego bi podnijelo i odjednom udvostruenu potronju, pa ak i kad znanost ne bi svojim intervencijama izvlaila poljoprivredu iz empirijskih postupaka i primjenjivala sve ono to danas znaju kemija, zika, meteorologija i mehanika. U velikoj ljudskoj obitelji glad nije samo posljedica kolektivnoga zloina, ona je i apsurdna, jer proizvodi dvostruko nadmauju osnovne potrebe. Sadanji je nain raspodjele, preputen pojedinanim hirovima i neobuzdanoj konkurenciji pekulanata i trgovaca, u tome da se umjetno podiu cijene, oduzimaju proizvodi 31

onima koji bi ih mogli dobiti ni za to i daju onima koji ih skupo plaaju: no u tom kretanju namirnica i roba, dolazi do rasipanja, kvarenja i gubitaka. Jadni odrpanci koji prolaze pokraj velikih skladita to dobro znaju. Ne manjka ondje kaputa kojima bi se mogli ogrnuti, ni cipela koje bi mogli obuti, ni dobroga voa, ni toplih napitaka koji bi im okrijepili eludac. Svega ima u obilju i izobilju, no dok oni lutaju bacajui oko sebe izgladnjele poglede, trgovac se pita kako bi mogao svoju robu uiniti skupljom, makar i smanjujui joj koliinu. Kakve god bile okolnosti, ta se injenica ne mijenja, za sve se proizvode uvijek trai to je mogue vie! A zato gospoda ekonomisti ne poinju svoje prirunike tako da utvrde te jednostavne statistike injenice? I zato ih mi, koji se bunimo, moramo tome uiti? I kako objasniti pojavu da neobrazovani radnici koji razgovaraju nakon dnevnoga rada znaju o tome mnogo vie od najuenijih profesora i uenika kole moralnih i politikih znanosti? Treba li zakljuiti da u ovih posljednjih ljubav prema znanju nije ba apsolutno iskrena? Suvremena ekonomska evolucija potpuno opravdava na zahtjev za kruhom, treba samo utvrditi opravdava li i na drugi cilj, zahtjev za slobodom. ovjek ne ivi samo od kruha, kae stara uzreica koja e uvijek ostati istinita, osim ako se ljudski ivot ne svede na puko vegetiranje; no koja je to hranjiva tvar nuna ljudima osim materijalne hrane? Naravno, crkva nam propovijeda da je to Boja rije, drava pak tvrdi da je to pokoravanje zakonima. No, prava hrana od koje se razvijaju ljudska dua i moralni osjeaj plod je spoznaje dobra i zla, to nam ga idovski mitovi i sva ona vjerovanja koja su iz njih proizala zabranjuju kao pogubnu namirnicu, kao moralni otrov koji sve kvari, pa truje ak i potomstvo onoga koji ga je kuao, sve do treega koljena! Uiti, eto to je zloin po miljenju crkve, zloin po miljenju drave, to god sebi zamiljali sveenici i dravni inovnici koji su unato sebi samima upili klice hereze. Uiti, ba to je, meutim, vrhunska vrijednost za slobodnoga pojedinca koji se otima svakom boanskom, kao i ljudskom autoritetu: takav ovjek tjera od sebe i one koji su, u ime nekog uzvienoga uma prisvojili pravo da misle i govore za druge, kao i one koji voljom drave nameu zakone, taj lani izvanjski moral, kodiciran i konaan. Tako svatko tko se eli razvijati u moralno bie mora uiniti upravo suprotno onome to preporuuju crkva i drava: treba razmiljati, govoriti, djelovati slobodno. To su neizbjeni uvjeti svakog napretka. Razmiljati, govoriti, djelovati slobodno u svemu! Ideal buduega drutva, koji je u suprotnosti s odravanjem postojeega stanja, upravo se tako najjasnije ocrtava. Misliti slobodno! I time se evolucionist, koji se pretvorio u revolucionara, odmah odvaja od svake dogmatske crkve, svakog statutarnoga tijela, svakog politikoga grupiranja s vrstim odredbama, svakog udruenja, javnoga ili tajnoga, u kojemu lanstvo poinje prihvaanjem neosporivih parola, pod prijetnjom kazne za izdaju. Vie nema vjerskih zajednica koje stavljaju knjige na indeks! Ni kraljevi ni prinevi ne mogu vie traiti da im itko polae prisegu vjernosti, niti vojni zapovjednici zahtijevati vjernost zastavi; nikakav ministar za javnu naobrazbu ne moe diktirati upute kojima se ak odreuje koje ulomke pojedinih knjiga uitelji moraju objanjavati; nema vie upravnih odbora koji zahtijevaju cenzuriranje ljudi i stvari na ulazu u narodne domove. Nikakav sudac vie ne moe prisiliti nekog svjedoka da poloi smijenu i pogrenu zakletvu koja ga nuno tjera u krivokletstvo ve samom injenicom to je lana. Vie nema efova, kakva god bila njihova priroda ni dravnih slubenika, ni nastavnika, ni lanova klerikalnih ili socijalistikih odbora, ni gazda ni oeva obitelji koji se nameu kao autoritet i kojima drugi duguju poslunost. A sloboda rijei? I sloboda djelovanja? Nije li i jedno i drugo izravna i logina posljedica slobode misli? Rije nije drugo nego misao koja se uje, djelovanje nije drugo do misao koja se vidi. Na ideal dakle zahtijeva za svakog ovjeka potpunu i apsolutnu slobodu da izraava svoje misli o svemu, o znanosti, politici, moralu, bez ikakvih zadrki osim onih to 32

mu ih namee potovanje prema drugome; zahtijeva takoer i pravo za svakoga da djeluje prema svojoj volji, da ini to eli, prirodno udruujui svoju volju s voljom drugih ljudi u svim kolektivnim pothvatima; njegova osobna sloboda ne biva takvim udruivanjem ograniena nego se, ba naprotiv, zahvaljujui snazi zajednike volje, poveava. I bez rijei je jasno da ta apsolutna sloboda misli, rijei i djelovanja nije spojiva s odravanjem institucija koje ograniavaju slobodnu misao, koje se trude prikovati rije konanim, neopozivim prisegama, i ak pokuavaju prisiliti radnika da stoji prekrienih ruku i umre od gladi pred zabranama kakva posjednika. Konzervativci se uope nisu prevarili kad su revolucionare openito obiljeili kao neprijatelje religije, obitelji i vlasnitva. Da, anarhisti ele ukloniti autoritet dogme i udio natprirodnoga u naemu ivotu te su u tom smislu, bez obzira na to kolikim se arom borili za svoj ideal bratstva i solidarnosti, neprijatelji religije. Da, oni ele ukinuti branu trgovinu, ele slobodne zajednice koje se zasnivaju samo na meusobnoj naklonosti, potovanju prema sebi i prema drugome, te su stoga, koliko god njeni i odani bili prema onima iji su ivoti povezani s njihovima, ipak neprijatelji obitelji. Da, oni ele ukinuti lihvarsko kupovanje zemlje i njezinih plodova, da bi ih vratili svima, te ih jamstvo da bi svi uivali u plodovima tla, ini neprijateljima vlasnitva. Naravno, mi volimo mir: na cilj je sklad meu svim ljudima, pa ipak rat bjesni oko nas; i ini se da e jo zadugo pred nama biti bolna perspektiva, jer je, u silnoj sloenosti ljudskog ivota, i sam hod prema miru popraen borbom. Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta, govorio je ovjeji Sin; no i on je ipak donosio ma, predviajui razdor izmeu sina i oca, majke i keri. Svaki cilj, pa i najgori, ima svoje branitelje koje treba smatrati potenima, a naklonost i ugled to ih takvi ljudi zasluuju ne smiju omesti revolucionare da se svom snagom svoje volje bore protiv njih.

33

6. Nelogine nade. Neizbjena nesavitljivost kapitala. Moralno kvarenje svih koji dou na vlast, monarhista, republikanaca i socijalista. Ope pravo glasa i nune prilagodbe izbornih kandidata. Prvi svibnja. Razdvajanje u strankama.
Dobre se due nadaju da e se sve samo od sebe srediti, te da emo jednoga dana, u nekoj mirnoj revoluciji vidjeti kako se branitelji povlastica svojevoljno povlae pred pritiskom odozdo. Naravno, i mi vjerujemo da e oni jednoga dana popustiti, no osjeaj koji e ih tada voditi sigurno nee biti spontan: strah pred budunou, a osobito pogled na svrene ine koji se vie ne mogu izmijeniti, nametnut e im promjenu volje; svakako e postati drugaiji, ali tek kad im bude posve nemogue nastaviti s dotadanjim pogrenim postupcima. Ta su vremena jo daleko. U samoj je prirodi svijeta da svaki organizam funkcionira u smjeru svojega normalnog kretanja: moe se zaustaviti, moe se razbiti, ali ne moe djelovati unatrag. Tako se svaka vlast pokuava hraniti na raun to veega broja podanika; svaka monarhija nuno se trudi biti univerzalna monarhija. Na jednog Karla V koji, povukavi se u samostan, iz daleka sudjeluje u tragikomediji naroda, koliko ima drugaijih vladara ija se e za zapovijedanjem nikad nee utaiti i koji su, osim po slavi i talentu, srodniji Aleksandru, Cezaru ili Atili? Isto tako su novari koji, umorni od zaraivanja, daju sav svoj imetak za neku plemenitu svrhu, reazmjerno rijetka pojava; ak i oni koji imaju mudrosti ograniiti svoje elje ne mogu se zaustaviti u toj iluziji. Sredina u kojoj se nalaze nastavlja raditi umjesto njih, kapitali se ne prestaju obrtati s prihodom i viestrukim kamatama. im ovjek raspolae bilo kakvim autoritetom, sveenikim, vojnim, administrativnim ili nancijskim, njegova je prirodna sklonost da se njime slui, i to nekontrolirano; nema tamniara koji ne okree klju u bravi s pobjednikim osjeajem vlastite svemoi, poljara koji ne nadgleda vlasnitvo svojih gospodara s mrnjom prema kradljivcima ljetine, ni ovrhovoditelja koji ne osjea neogranien prezir prema jadniku kojemu pie sudski poziv. Pa ako su ak i izdvojeni pojedinci zaljubljeni u kraljevsku ulogu koja im je neoprezno dodijeljena, koliko su jai takvi osjeaji kad se radi o kolektivnim tijelima koja imaju tradiciju nasljedne vlasti i zajednika pitanja asti! Zamislivo je da neki pojedinac, pod nekim osobitim utjecajem, postane razuman i dobar te da se, potaknut iznenadnim milosrem, odrekne svoje moi ili svojega bogatstva, sretan to na taj nain opet pronalazi svoj mir i to ga oni koje je neko ne znajui ili nesvjesno tlaio primaju kao svojega brata; no kako oekivati ita slino od cijele jedne kaste ljudi koji su meusobno povezani lancem interesa, obmanama i profesionalnim ugovorima, prijateljstvima i suuesnitvom, pa ak i zloinima? I dok klijeta hijerarhije i mamac promaknua odravaju upravno tijelo u stanju kompaktne mase, kako je mogue nadati se da e se to upravno tijelo odjednom popraviti, kakva bi zraka milosti mogla humanizirati tu neprijateljsku kastu vojsku, sudstvo, sveenstvo? Je li logiki zamislivo da bi takva grupa ljudi mogla imati ikakav pristup kolektivnoj vrlini i bila voljna uzmaknuti pred ikakvim drugim razlogom osim pred strahom? To je pravi stroj, istina, iv, i tvore ga ljudski kotaii; no on radi sam od sebe, 34

kao da ga pokree neka slijepa sila i samo ga nesvladiva kolektivna mo neke revolucije moe zaustaviti. No, ako zamislimo da su se svi dobri bogatai nali na svojemu putu prema Damasku, da ih je iznenada obasjala neka sjajna svjetlost, te da su se osjetili preobraenima, obnovljenim kao udarom groma; i ako zamislimo a to nam se doista ini nemoguim da su odjednom postali svjesni svojega biveg egoizma, te da u urbi da se im prije odreknu bogatstva u korist onih koje su otetili predaju sve to imaju i otvorenih ruku izau pred sirotinju govorei: Uzmite!, kad bi, dakle, sve to uinili, pravda jo ne bi bila zadovoljena; jer oni bi zadrali bi lijepu ulogu koja im ne pripada i povijest bi ih prikazivala na laan nain. Tako su laskavci, koji su se trudili hvaliti oeve da bi se posluili sinovima, rjeito u visine uzdizali no 4. kolovoza, 1 kao da trenutak u kojemu se plemii odriu svojih naslova i povlastica, to ih je narod ve ukinuo, otjelovljuje sve ideale Francuske revolucije. Ako se takvo ktivno odricanje, provedeno pod pritiskom svrenoga ina, okruuje takvim sjajnim svetakim vijencem, to bi se tek govorilo o izrabljivaima koji se stvarno i sponatno odriu bogatstva steenoga na lo nain? Trebali bismo se bojati da e ih divljenje i zahvalnost javnost vratiti na s nepravom steena mjesta. Ne, pravda moe biti zadovoljena, a odnosi e poprimiti prirodnu ravnoteu samo ako se potlaeni uzdignu vlastitom snagom, ako orobljeni sami uzmu svoja dobra, a robovi iznova osvoje slobodu. Stvarno je mogu imati samo ako je steknu u pravoj borbi. Svi poznajemo skorojevia koji se obogatio. Takav je ovjek gotovo uvijek nadut od oholosti zbog svojega bogatstva i prezira prema siromanima. Kad se penje na konja, kae turkmenska izreka, sin vie ne prepoznaje vlastitog oca! Kad se vozi u kolima, dodaje indijska poslovica, prijatelj prestaje imati prijatelje. No cijela klasa novih bogataa posve je drugaije opasna od takva pojedinca: ona vie ne doputa svojim pripadnicima da djeluju izvan podruja odreenoga zajednikim nagonima i tenjama; sve ih povlai na isti poguban put. Okrutni je trgovac, koji bi i jaje ostrigao, zacijelo opasan; no to rei o cijeloj modernoj izrabljivakoj druini, cijelom kapitalistikom drutvu koje se zasniva na dionicama, obveznicama, zajmovima? Kako je mogue unijeti moral meu sve te papire i novanice? Kako tu izazvati onaj duh solidarnosti prema ljudima koji priprema put promjenama drutvenoga stanja? Neka banka sastavljena od istih lantropa takoer bi ubirala svoje provizije, kamate i jamevine: ni ona ne poznaje suze koje su tekle po toliko teko skupljenim kamatama i sjajnim kovanicama koje e propasti u sefove s kompliciranim iframa i stostrukim bravama. Uvijek nam govore da treba ekati da vrijeme uini svoje, da e ono ublaiti navike i konano pomiriti ljude; no na koji se nain moe ublaiti taj sef, kako e se zaustaviti funkcioniranje tih silnih ljudoderskih eljusti koje bez prestanka drobe ljudske narataje? Doista, ako kapital, podravan cijelim savezom privilegiranih, trajno zadri svoju snagu, svi emo biti robovi njegovih strojeva, obina hrskavica koja spaja eljezne zube s mjedenim ili elinim osovinama; ako se utedama koje se skupljaju u bankarskim sefovima pribroje neprestano novi prinosi kojima upravljaju bankarski partneri odgovorni samo pred svojim blagajnikim knjigama, uzalud ete se pozivati na milosre, nitko nee uti vae jadikovke. Tigar se moe odvratiti od svoje rtve, no bankarske knjige izriu svoje presude bez priziva; ljudi, i cijeli narodi bivaju zdrobljeni pod tim tekim arhivima ije tihe stranice brojevima govore o nemilosrdnom djelu. Ako kapital mora nadvladati sve ostalo, bilo bi vrijeme da ponemo plakati za svojim zlatnim dobom; mogli bismo pogledati unatrag i vidjeti, poput

4.8.1789. na sjednici Skuptine stalea pripadnici aristokracije i sveenstva odrekli su se raznih feudalnih prava, ali ne i posjeda, prev.

35

svjetla koje se gasi, sve to je na zemlji dobro i drago, ljubav, radost, nadu. Jer ovjeanstvo bi prestalo ivjeti. Mi koji smo, za svojega, ve dugog ivota vidjeli kako se smjenjuju politike revolucije, moemo svjedoiti o tom neprestanom pogoravanju koje je svojstveno svim institucijama to se zasnivaju na primjeni moi. Bilo je vrijeme kad nas je rije republika ispunjala zanosom: inilo nam se da se ta rije sastoji od maginih slogova i da e svijet biti kao nov onoga dana kad je napokon bude mogue glasno izgovoriti na javnim mjestima. A koji su to ljudi zajedno s nama gorjeli mistinom ljubavlju prema buduoj republikanskoj eri i u toj vanjskoj promjeni vidjeli zaetak svakog politikog i drutvenog napretka? Oni isti koji sad imaju poloaje i sinekure, oni koji hine ljubaznost prema ubojicama Armenaca i barunima nancija. I naravno, ja ne tvrdim da su u tim davno prolim vremenima svi ti skorojevii bili tek gomila istih licemjera. Bilo ih je, nema dvojbe, mnogo koji su njuili vjetar i prema njemu okretali svoja jedra; no drae mi je vjerovati da je veina bila iskrena. Dijelili su fanatinu vjeru u republiku i klicali trojstvu: sloboda, jednakost, bratstvo; i sasvim su naivno u danima nakon pobjede prihvaali slube koje su se dijelile, s vrstom nadom da njihova odanost opoj stvari nikad nee oslabiti! A nekoliko mjeseci kasnije, kad su ti isti republikanci bili na vlasti, drugi su se republikanci, gologlavi, muno vukli ulicama Versaillesa izmeu nekoliko redova pjeaka i konjanika. Gomila ih je vrijeala, pljuvala im u lice, a u tom iskreveljenom mnotvu obuzetom mrnjom zarobljenici su mogli prepoznati svoje stare drugove u borbi, sjeanjima i nadama! Koliki put smo preli od onoga dana kad su se jueranji pobunjenici pretvorili u sutranje konzervativce! Republika se, kao oblik vlasti, uvrstila; i, kako je postajala stabilnija, u jednakoj je mjeri postajala i slukinja za sve. Kao da se radi o kretanju satnoga mehanizma, jednakom pravilnou kao to sjena putuje zidom, svi su ti vatreni mladi ljudi, koji su pred gradskim andarima izvodili junake geste, postali oprezni i plahi u svojim zahtjevima za reformama, zatim zadovoljni, i napokon izjelice i korisnici povlastica. arobnica Kirka, drugim rijeima ljubav prema bogatstvu i moi, pretvorila ih je u svinje! A posao im je postao uvstiti one iste institucije koje su neko napadali: to je ono to rado nazivaju osiguravanjem pobjeda to ih je osvojila sloboda! Savreno se prilagouju svemu to ih je ranije ispunjavalo bijesom. Isti ljudi koji su grmjeli protiv Crkve i njezina zadiranja u tua prava, sad uivaju u Konkordatu i nazivaju biskupe vaa svjetlosti. Rjeito su govorili o univerzalnom bratstvu, a danas ih vrijea ako im netko ponovi rijei to su ih tad izgovarali. S uasom su ukazivali na porez u krvi, no nedavno su strpali u pukovnije sve, pa i nedozrele mladie, te se moda spremaju gimnazijalke pretvarati u pukovnijske krmarice. Vrijeati vojsku a to znai ne skrivati sramotne postupke nekontrolirane autoritarnosti i pasivne pokornosti za njih je jedan od najveih zloina. Ne iskazivati potovanje gnusnoj udorednoj policiji, poniznom redarstveniku, odurnom provokatoru i svoj onoj sluinadi pravnika u sjedeem ili uspravnom stavu, za njih znai vrijeati pravdu i moral. Nema nijedne zastarjele institucije koju ne pokuavaju uvrstiti; zahvaljujui njima Akademija, neko toliko prezrena, opet postaje popularna; epire se pod kupolom Insituta kad netko od njihovih, pretvorivi se u denuncijanta, zelenim palmama okiti svoje odijelo francuskog kroja. Kri legije asti izazivao je njihov smijeh; no sami su izmislili nove krieve, ute, zelene, plave, raznobojne. Ono to se naziva Republikom irom je otvorilo vrata svojega tora svima onima ijega su se i samoga imena njezini zagovornici ranije uasavali: i zato ne bi sad uli kroz ta vrata svi ti nosioci boanskoga prava, pjevai Syllabusa? Nisu li kod kue meu svim tim skorojeviima koji ih doekuju skidajui eire? No cilj nam ovdje nije kritizirati one koji su polaganim kvarenjem ili naglim skokom zamijenili kult svete Republike oboavanjem moi i zloupotreba posveenih vremenom. Put 36

to su ga proli upravo je onaj to su ga morali proi. Prihvaali su ideju da drutvo mora biti ustrojeno kao drava koja ima svojega efa i svoje zakonodavce; osjeali su plemenitu elju da slue svojoj domovini i posvete se njezinoj slavi i blagostanju. Prihvatili su naelo, a posljedice su dole same: to naelo mrtvaki je pokrov to je novoroenoj djeci posluio umjesto pelena. Republika i republikanci postali su alosna pojava koju danas vidimo; i zato bismo se zbog toga ljutili? Prirodni je zakon da stablo donosi svoje plodove; i da svaka vlast kao cvijet i plod donosi hirove, tiraniju, lihvarstvo, opaine, ubojstva i nesreu. im je utemeljena neka institucija, makar i zato da bi se suprotstavila oitim zloupotrebama, samim svojim postojanjem ona stvara nove; mora se prilagoditi looj okolini, patoloki funkcionirati. Osnivai su slijedili plemenite ideale, zaposlenici koje su imenovali meutim moraju u prvom redu voditi rauna o svojim primanjima i trajanju radnoga mjesta. Oni moda i ele da se prvobitni ciljevi ostvare, ali tek u dalekoj budunosti; na kraju to vie uope ne ele i blijede od straha ako im netko najavi skoru pobjedu. Za njih se vie uope ne radi o samome poslu, nego o astima koje taj posao daruje, prihodima koje donosi, lijenosti koju im omoguuje. Tako je imenovan odbor inenjera koji su trebali sasluati albe vlasnika zemljita koji su zbog gradnje nekog vodovoda morali ostati bez dijela svojega vlasnitva. ini se da bi bilo vrlo jednostavno razmotriti te albe i odgovoriti jednako na sve; no onima koji su bili za to zadueni inilo se korisnijim odgoditi rjeavanje tih albi na nekoliko godina i upotrijebiti postojea sredstva da izmjere cijelo to podruje, to su ve izveli i to dobro. Skupim papirima uvijek je dobro dodati jo skupih papira. Uzaludno je oekivati da bi Anarhija, koja je ljudski ideal, mogla proizii iz Republike koja je oblik vlasti. Njihove dvije evolucije idu u suprotnim smjerovima i promjena se moe ostvariti samo naglim lomom, a to znai revolucijom. Republikanci proglasima pokuavaju stvarati sreu naroda, a odravaju se na vlasti uz pomo policije! I kako vlast nije nita drugo do koritenje silom, njihova e prva briga biti da silu prisvoje i da uvrste sve institucije koje im olakavaju vladati drutvom. Moda e imati smjelosti da ih obnove uz pomo znanosti, ne bi li im dali neto nove energije. Tako se u vojsci koriste novim strojevima, puanim prahom koji se ne dimi, topovima koji se okreu, lafetima s oprugama, a svi ti izumi slue samo za to da bi se bre ubijalo. Tako je i u policiji izmiljena antropometrija, sredstvo kojim se cijelu Francusku moe prevoriti u veliki zatvor. Poinje se mjerenjem stvarnih ili navodnih kriminalaca, zatim se mjeri sumnjive, a ubrzo e svi biti podvrgnuti sramotnom fotograranju. Policija i znanost nale su se u zagrljaju, rekao bi autor psalama. I tako nam nita, ba nita dobroga ne moe doi od Republike i onih republikanaca koji su uspjeli, to znai doli na vlast. Nadati se dobru od njih povijesna je zabluda, kretanje u pogrenom smjeru. Klasa koja vlada i koja posjeduje, neizbjeno je neprijatelj svakome napretku. Pokreta moderne misli, intelektualne i moralne evolucije, onaj je sloj drutva koji trpi, radi i koji je potlaen. Upravo njegovi pripadnici razrauju ideje, ostvaruju ih, te iz potresa u potres stalno iznova pokreu drutvena kola koja konzervativci neprestano pokuavaju zakoiti na putu, sputati na cesti ili zavesti u glib s desne ili lijeve strane utrte staze. No, jesu li socijalisti, pitat e netko, ti prijatelji evolucionista i revolucionara, jednako izloeni opasnosti da izdaju vlastite ciljeve, i hoemo li i njih jednoga dana vidjeti kako izvode isti pokret normalne regresije, kad oni meu njima koji ele osvojiti mo u drutvu u tome doista i uspiju? Da, i socijalisti e sigurno, kad postanu gospodari, nastaviti, i nastavljaju, djelovati na isti nain kao njihovi prethodnici republikanci: povijesni zakoni nee se izmijeniti u njihovu korist. Kad se jednom domognu moi, pa ak i prije toga, nee propustiti da se tom moi poslue, makar vjerujui ili pretvarajui se da je, uklanjanjem svih zapreka i unitavanjem svih neprijateljskih elemenata, ele uiniti nepotrebnom. Svijet je 37

pun naivnih astohlepnih ljudi koji ive u varavoj nadi da e preobraziti drutvo udesnom vjetinom zapovijedanja; kasnije, kad su promaknuti meu efove ili barem ukljueni u veliki mehanizam visokih javnih poloaja, shvaaju da njihova osobna volja nema nikakva utjecaja na jedinu stvarnu mo, na unutarnja kretanja ljudskih nazora, te da su njihovi napori u opasnosti da potonu u ravnodunosti i zloj volji koje ih okruuju. to im dakle drugo preostaje, nego da krue oko vlasti, slijede rutinu upravnih tijela, stjeu bogatstvo za svoju obitelj i dijele poloaje prijateljima? Nema dvojbe, govore nam vatreni autoritarni socijalisti, nema dvojbe da zamke moi i sluenja autoritetom mogu skrivati vrlo velike opasnosti za ljude koje pokreu tek jednostavne dobre namjere; no te se opasnosti ne treba bojati kad su u pitanju oni koji su odredili svoj plan djelovanja programom, a taj su program u svim pojedinostima razmotrili s istomiljenicima koji e ih pak znati pozvati na red u sluaju nemara ili izdaje. Programi su pristojno razraeni, potpisani i supotpisani; objavljuje ih se na tisuama isprava; izvjeeni su na vratima dvorana i svaki ih pristupnik zna napamet. To su dovoljna jamstva, ini se? Pa ipak, smisao tih rijei mijenja se iz godine u godinu ve prema dogaajima i oekivanjima; svatko ih tumai u skladu sa svojim interesima; i kad napokon cijela jedna stranka pone gledati na stvari drugaije nego na poetku i najjasnije objave poprimaju simbolino znaenje, te se na kraju pretvaraju u obine povijesne dokumente ili pak slogove iji smisao vie nitko niti ne pokuava razumjeti. Zapravo, oni kojima je cilj osvojiti mo u drutvu moraju, oito, rabiti sredstva za koja vjeruju da e ih najsigurnije dovesti cilju. U republikama s opim pravom glasa udvarat e se to veem broju, gomili; rado e se povezati s trgovcima vinom i truditi se da steknu popularnost u krmama. Prihvatit e glasae odakle god dolazili; bezbrino rtvujui sadraj formi, dopustit e da im se pridrue i neprijatelji, unijeti otrov u zdrav organizam. U zemljama s monarhijskim ureenjem, brojni e socijalisti izjavljivati kako su ravnoduni prema obliku vlasti, te e ak traiti od kraljevih ministara da im pomognu ostvariti planove drutvene preobrazbe, kao da je logiki mogue pomiriti vlast jednog ovjeka s uzajamnim bratskim pomaganjem meu ljudima. No nestrpljiva elja za djelovanjem onemoguuje im da vide prepreke, a njihova vjera rado zamilja da moe preseliti planine. Lassalle sanja da e mu Bismarck biti saveznik u stvaranju novoga svijeta; drugi se okreu prema papi i trae od njega da se stavi na elo lige poniznih; i kad umiljeni njemaki car za svoj stol pozove nekolicinu lantropa i sociologa, neki e rei da nam je napokon svanuo veliki dan. I ako sjaj politike moi, posveene boanskim pravom ili pravom sile, jo oparava neke socijaliste, na njih jednako tako djeluju, i s jo vie razloga, sve ostale moi ije je porijeklo zamagljeno opim ili djelominim pravom glasa. Da bi pridobio glasove, to jest stekao naklonost graana, to u prvi mah djeluje kao vrlo opravdan cilj, socijalistiki e kandidat drage volje laskati ukusima, sklonostima, pa ak i predrasudama svojih biraa; rado e zaboraviti neslaganja, svae i stare mrnje, na odreeno vrijeme postat e prijatelj ili barem saveznik onih s kojima je neko razmjenjivao uvrede. U klerikalcu e se truditi prepoznati kranskoga socijalista, u liberalnom buruju trait e reformatora; u domoljubu e gledati hrabroga branitelja graanskoga dostojanstva. U nekim trenucima takav se ovjek uva da ne povrijedi ak ni posjednika ili gazdu; pa ide i dotle da takvima svoje zahtjeve prikazuje kao jamstva mira: tako se Prvi svibnja, koji bi trebao biti obiljeen estokom borbom protiv Njegova Velianstva Kapitala, pretvara u blagdan s girlandama i plesom. U svim tim pristojnostima to ih upuuju glasaima, kandidati malo po malo zaboravljaju ponosan jezik istine, nepomirljiv stav borca: nakon izvanjskih promjena i sam duh se poinje mijenjati, posebice u onih koji ostvare cilj svojih napora i sjednu napokon na

38

barunaste klupe ispred govornice s pozlaenim resama. Tada treba znati razmjenjivati osmijehe, stisak ruku i usluge. Ljudska narav tako zapovijeda, i bilo bi apsurdno kad bismo mi zamjerali socijalistikim voama koji se, uhvaeni u zupanicima izborne utrke, postupno pretvaraju u buruje irokih pogleda: stavili su sami sebe u odreene uvjete koji sad pak njih odreuju; posljedice su pogubne i povjesniar se mora ograniiti na to da ih utvrdi, da na njih kao opasnost upozori sve revolucionare koji se nepromiljeno bacaju u politiki vrtlog. Uostalom, ne treba davati pretjeranu vanost rezultatima toga razvoja socijalistikih politiara, jer se mnotvo boraca uvijek sastoji od dviju struja iji se interesi sve vie razdvajaju. Jedni naputaju prvobitne ciljeve, drugi im ostaju vjerni: to je dovoljno da dovede do novoga odabira pojedinaca koji se grupiraju u skladu s vlastitim stvarnim sklonostima. Tako smo neko vidjeli kako se republikanska stranka razdvojila da bi se, s jedne strane, okupila gomila oportunista, a s druge razne socijalistike skupine. Socijalisti e se pak podijeliti na pristae vlade i njezine protivnike, prvi e ublaiti svoj program i uiniti ga prihvatljivim konzervativcima; drugi e zadrati duh iste evolucije i iskrene revolucije. Kad proive svoje trenutke obeshrabrenosti, pa ak i skepticizma, oni e pustiti da mrtvi pokopaju mrtve te e se vratiti da bi zauzeli mjesto meu ivima. No neka dobro znaju da u svakoj stranci postoji duh zajednitva, pa prema tome i solidarnost u zlu, kao i solidarnost u dobru: svaki lan bilo koje stranke postaje solidaran s pogrekama, laima i asohlepljem svih svojih drugova i uitelja. Slobodan ovjek, koji posve slobodnom voljom pridruuje svoju snagu snazi drugih ljudi koji djeluju vlastitom voljom, jedini ima pravo osuivati pogreke i nedjela takozvanih drugova. Jer je takav ovjek odgovoran samo za svoje postupke.

39

7. Sukobljene sile. Izvanredno orue represije. Saveznitvo gospodara i sluge. Nedostatak logike u funkcioniranju modernih drava. Vrhovno pravo kraljeva i pravo najjaega.
U svim nam je pojedinostima poznato kako funkcionira civilizirano drutvo; ciljevi revolucionarnih socijalista takoer su nam dobro poznati. Ve smo utvrdili i da su takozvane reforme liberala unaprijed osuene da ostanu nedjelotvorne, te da u sukobu ideja a to je jedino to nas smije zanimati, jer sam ivot o tom sukobu ovisi svako naputanje vlastitih naela nuno vodi u poraz. Preostaje nam jo da pokaemo relativnu vanost svih sila koje se sukobljavaju u tom, toliko sloenom drutvu; sad bismo trebali, ako mogu tako rei, popisati vojske koje sudjeluju u borbi, i opisati njihov strateki poloaj, s hladnom nepristranou vojnih ataea koji pokuavaju matematiki izraunati izglede jedne i druge strane. No veliki sukob ideja, iji nas ishod zaokuplja na toliko estok nain, nee se odvijati u skladu s istim zakonima kao neka od naih urednih bitaka, s generalima, kapetanima i vojnicima, s poetnom zapovijedi Pali! i konanim oajnikim povikom Spaavaj se tko moe!. Ovdje se radi o trajnoj, neprestanoj borbi koju su u gutari poeli primitivni ljudi, prije vie milijuna godina i koja je dosad ponjela samo djelomine uspjehe: pa ipak, jednom e doi i do konanoga rjeenja, bilo meusobnim unitenjem svih vitalnih energija i povratkom ovjeanstva u prvobitni kaos, ili usuglaavanjem svih snaga eljenim i svjesnim preobraajem ovjeka u neko naprednije bie. Suvremena sociologija jasno je osvijetlila postojanje dvaju sukobljenih drutava: ona se mijeaju, a tu i tamo ih na razliite naine povezuju oni koji ele ne elei i napreduju da bi uzmaknuli. No ako pogledamo stvari odozgo, ne osvrui se na nesigurne i ravnodune koje pokree tek sudbina, jasno je da se dananji svijet dijeli na dva tabora: onih ije djelovanje odrava nejednakost i siromatvo, to jest pokornost i bijedu za druge, a uivanje u blagostanju i mo za njih same; i onih koji trae blagostanje i slobodnu inicijativu za sve. U prvi mah se ini da su snage rasporeene u ta dva tabora prilino nejednake: konzervativci su, govorimo samima sebi, neusporedivo moniji. Branitelji trenutanoga drutvenog poretka imaju bezgraninu imovinu, prihode koji se raunaju u milijunima i milijardama, svu mo drave s njezinim redovima inovnika, policajaca, vojnika, sudaca, i arsenalom krcatim zakonima i ukazima, crkvenim dogmama koje se smatraju nepogreivima, inercijom navika stvorenih naslijeenim nagonima, te grubom rutinom koja gotovo uvijek povezuje ponizne gubitnike s oholim pobjednicima. A to mogu anarhisti, graditelji novoga drutva suprotstaviti svim tim organiziranim silama? Nita, ini se. Bez novca, bez vojske, doista bi morali propasti kad ne bi predstavljali evoluciju ideja i obiaja. Oni nisu nita, ali kretanje ljudskih tenji djeluje njihovu korist. Prolost ih teko pritie, no logika dogaaja daje im pravo i gura ih naprijed unato zakonima i birima. Napori usmjereni da zaustave revoluciju mogu uspjeti samo naizgled i privremeno. Reakcionari sami sebi glasno estitaju na takvim pobjedama; no njihova je radost varava jer se kretanje, makar bilo zagueno u jednoj toci, nastavlja odmah u drugoj. Nakon ruenja parike Komune, vladajui i dvorjaniki krugovi Europe mogli su povjerovati da je socijalizam, revolucionarni element u drutvu, mrtav i zauvijek pokopan. Francuska je vojska, pred oima njemakih pobjednika, zamiljala da se iskupljuje ubijajui, mitraljirajui graane Pariza, uvijek nezadovoljne i navikle na dizanje revolucija. Konzervativci su 40

se mogli hvaliti, svojim politikim argonom, da su pustili krv vucibatinama. Gospodin Thiers, savren primjer novostvorenoga buruja, povjerovao je da mu je uspjelo u Parizu iskorijeniti socijalizam, stjerati ga u grobove na groblju Pere-Lachaise. Oni za koje se nadao da su posljednji zloudni primjerci nekadanjih socijalista bili su u Novoj Kaledoniji, na drugoj strani svijeta, zatvoreni kako se pristoji. Nakon gospodina Thiersa, njegovi su se dobri europski prijatelji pourili ponoviti njegove rijei, pa se sa svih strana ula ista pobjednika pjesma. to se tie njemakih socijalista, nemamo li gospodara nad gospodarima da ih nadgleda, onoga na iji jedan pokret obrvom drhti cijela Europa? A nihilisti u Rusiji? Tko su ti jadnici? Neobina udovita, divljaci potekli od Huna i Bakiraca, u kojima ljudi iz uljuenoga svijeta mogu vidjeti samo primjerke iz prirodoslovne povijesti. Na nesreu, lako je razumjeti zato je vladala zloslutna tiina dok se zavodio red u Varavi i drugdje. Dan nakon pokolja, malobrojni su oni koji se usuuju stati pred puana zrna. Kad se jedna rije, jedan pokret kanjava zatvorom, vrlo su rijetki ljudi koji imaju hrabrosti izloiti se opasnosti. Nema mnogo onih koji mirno prihvaaju ulogu rtve zbog cilja ije je ostvarenje jo daleko ili je ak neizvjesno: nema svatko hrabrost ruskih nihilista koji proizvode novine u samoj jazbini svojih neprijatelja i vjeaju ih na zidove izmeu dvojice straara. Treba biti posebno predan da bi se zamjeralo onima koji se ne usuuju izjasniti kao anarhisti ako njihov posao, a to znai i egzistencija njihovih obitelji, ovisi o njihovoj utnji. No premda svi potlaeni nemaju herojski temperament, nisu zbog toga manje osjetljivi na patnju, ne ele manje pobjei od te patnje; a tako duhovno stanje svih onih koji pate poput njih i prepoznaju uzrok toj patnji na kraju stvara revolucionarnu silu. U nekom gradu, u kojemu ne postoji nijedna grupa anarhista koji se izjanjavaju kao takvi, svi su radnici, vie ili manje svjesno, ve anarhisti. Instinktivno pljeu onome tko im govori o takvome drutvu u kojemu vie nee biti gospodara i u kojemu e proizvodi rada biti u rukama proizvoaa. U tome je nagonu sjeme budue revolucije, jer se on iz dana u dan izotrava i pretvara u spoznaju. Ono to je juer tek nejasno osjeao, radnik danas zna, a svako novo iskustvo tome ga bolje ui. Ne poinju li i seljaci, koji se ne mogu prehraniti proizvodom sa svojega komadia zemlje, kao i oni, jo mnogobrojniji, koji nemaju u svojemu vlasnitvu ni grudicu ilovae, shvaati da bi zemlja trebala pripadati onome tko je obrauje? To su oduvijek nagonski osjeali; sada to znaju i uskoro e govoriti jasnim jezikom onih koji zahtijevaju. Radost zbog prividnog nestanka socijalizma nije dakle dugo trajala. Krvnike su muili neugodni snovi, inilo im se da rtve nisu do kraja mrtve. I postoji li danas ijedan slijepac koji je kadar sumnjati u njihovo uskrsnue? Nisu li svi oni lakaji s perima koji su ponavljali za Gambettom: Socijalno pitanje ne postoji!, isti oni koji e u letu prigrabiti rijei cara Wilhelma, da bi zajedno s njim vikali: Socijalno pitanje nas osvaja! Socijalno pitanje nas opsjeda!, te da bi zahtijevali za sve uzronike nereda posebne zakonske propise i nemilosrdnu represiju. No, misao koja vri ne moe se uguiti, koliko god strogi bili zakoni koji se protiv nje uvode. Ako neki Enkelad uspije baciti komad brda u krater, erupcija nee provaliti kroz iznenada zatvoren otvor, nego e se vulkanski brijeg na drugom mjestu rascijepiti te e potok lave jurnuti kroz nov otvor. Tako je nakon erupcije Francuske revolucije Napoleon vjerovao da je upravo on titan koji e zatvoriti krater revolucija; a klate laskavaca, neizmjerna gomila neznalica s njim je vjerovala u isto. Meutim, sami vojnici koje je kao svoju svitu vodio Europom pridonijeli su irenju novih ideja i nazora, provodei svoje djelo destrukcije: koliki su budui ruski dekabristi ili nihilisti dobili svoju prvu poduku o pobuni od kakva ratnoga zarobljenika spaenog iz leda Berezine. Isto tako, napoleonske su jedinice, privremeno osvojivi panjolsku, prekinule lance koji su

41

povezivali Novi Svijet sa zemljom Inkvizicije, te oslobodile nepodnoljivoga kolonijalnog reima golema podruja s druge strane oceana. Vanjski se oblik drutva morao promijeniti u skladu s unutarnjim potiskom: nijedna injenica u povijesti nije bolje potvrena. Iz sjemena nie stablo, i sjeme uvjetuje oblik njegova lia i cvijeta ; krv je ona koja daje ivot ljudskome biu, a ideje drutvu. No, nema nijednoga konzervativca koji se ne ali zbog toga to su se ideje, obiaji, i sve ono od ega se sastoji duboki ivot ovjeanstva, od dobrih starih vremena toliko promijenili. Drutveni oblici takoer e se, u skladu s tim, sigurno promijeniti. Revolucija se pribliava upravo zbog unutarnjeg rada ljudskih umova. Ipak, ne treba se prepustiti slatkome spokoju i ekati povoljne dogaaje. Ovdje istonjaki fatalizam uope nije dobrodoao, jer nai se protivnici ne odmaraju; a, osim toga, njih esto nose struje regresije. Ima meu njima i ljudi punih stvarne energije koji ne uzmiu ni pred im i imaju onu snagu duha koja je nuna da bi se usmjerio napad, te da ne bi uzmaknuo pred potekoama i porazom. Drutvo na umoru!, govorio je podrugljivo jedan tvorniar izazvan anarhistikom knjigom to ju je napisao na prijatelj Grave, Drutvo na umoru! Jo je dovoljno ivo da vas moe sve prodrijeti!. A kad su republikanci i slobodni mislioci govorili o protjerivanju jezuita koji su uvijek podstrekai katolike crkve, jedan je od tih sveenika uzviknuo: Doista, nae je stoljee neobino osjetljivo. Zar ti ljudi misle da se pepeo lomaa toliko ohladio da ne ostaje ara ni za jednu baklju? Bezumnici! Nazivajui nas jezuitima, oni vjeruju da nas sramote; no ti jezuiti jo imaju za njih cenzuru, lokot i plamen! Kad bi svi neprijatelji slobodne misli i osobne inicijative imali tu silovitu logiku, tu energiju odlunosti, moda bi pobijedili, zahvaljujui svim sredstvima pritiska i prisile to ih posjeduje postojei poredak; no skupine ljudi, zaokupljene svojom evolucijom neprestanog postajanja nisu dosljedne i ne znaju to biti, jer se svi ljudi meusobno razlikuju po interesima i sklonostima, i gdje je onaj koji jednom nogom ne stoji u neprijateljskom taboru? ovjek je uvijek neiji socijalist, kae jedna, apsolutno istinita politika izreka. Ne postoji nijedna institucija koja bi bila jasno, otvoreno autoritarna; nijedan gospodar koji bi, slijedei savjet Josepha de Maistrea, uvijek drao ruku na ramenu krvnika. Unato proglasima ovoga ili onoga cara njegovim vojnicima, razmetljivim citatima u albumima princeza, oholim izjavama izreenim pri piu, vlast se vie ne usuuje biti apsolutna ili je apsolutna samo iz hira, prema zatvorenicima na primjer, ili nevoljnim zarobljenicima, ili pak prema ljudima bez prijatelja. Svaki suveren ima svoju dvorsku svitu, ne raunajui dravne ministre, izaslanike i savjetnike, koji su svi svojevrsni vice-kraljevi; takoer je ogranien i vezan presedanima, obzirima, protokolima, konvencijama, zateenim situacijama, etiketom, to je sve zajedno znanost s bezbrojnim problemima. I najdrskiji Luj XIV bio je uhvaen u takvu mreu koje se nikad nije oslobodio. Sve konvencije u koje se gospodar tako sjajno zatvorio donose mu slutnju groba i stoga umanjuju njegovu snagu za reakciju. Oni koji su obiljeeni da umru ne ekaju da ih se ubije: ubijaju se sami; bilo da ispale sebi metak u glavu ili stegnu konopac oko vrata, bilo da se preputaju melankoliji, utuenosti, pesimizmu, svim duevnim bolestima koje proriu skori kraj i ubrzavaju njegov dolazak. Kod mladoga bia iz povlatenih slojeva pesimizam nije tek nain govora ili stav, on je stvarna bolest. Prije nego li je zaista ivjelo, jadno dijete ne nalazi nikakve slasti u ivotu, bezvoljno se preputa vremenu, a takav ivot koji se zlovoljno podnosi slian je smrti koja djeluje unaprijed. U tom tunom stanju ovjek je ve osuen na sve bolesti duha, ludilo, senilnost, demenciju ili dekadenciju. uju se alopojke o smanjenju broja djece u obiteljima; a odakle dolazi ta sve vea sterilnost, eljena ili neeljena, ako ne od smanjenja muevne snage i ivotne radosti? No u svijetu onih koji rade, gdje bi se nalo toliko razloga 42

za alost, ljudi nemaju vremena preputati se mrtvilu pesimizma. Treba ivjeti, treba izdrati, napredovati unato svemu, obnavljati ivu snagu za potrebe dnevnoga rada. Drutvo se odrava na ivotu priratajem iz radnikih obitelji, a u toj se sredini neprestano raaju ljudi koji nastavljaju djelo svojih prethodnika, te svojom smjelom poduzetnou spreavaju da to djelo propadne u rutini. Upravo zahvaljujui stalnoj djelominoj regresiji zadovoljnih i sitih slojeva novo drutvo koje se tek stvara nee biti zagueno Revolucionarna misao nalazi jo jedno jamstvo napretka u netoleranciji vlasti unutar koje se sudaraju razliiti ostaci iz prolosti. Slubeni argon naih politikih zajednica, u kojemu se sve mijea bez ikakva reda, toliko je nelogian i kontradiktoran da u istoj reenici govori o javnim slobodama koje ne podlijeu zastari i svetim pravima snane Drave; isto tako, zakonito djelovanje administrativnoga stroja doputa postojanje opinskih naelnika ili predsjednika opina koji djeluju u isti mah kao predstavnici slobodnih graana pred organima vlasti i kao prenositelji zapovijedi zajednicama podanika. Nema ni jedinstva ni zdravoga razuma u golemu kaosu u kojemu se ukrtaju koncepcije, zakoni i obiaji stotinjak naroda, nastali kroz deset tisua godina, nalik oblucima na morskome alu, koji su se odronili s visokih planina, zatim su ih nosile silne rijeke i kotrljali bezbrojni valovi. S logike toke gledita, sadanja je drava slika takve zbrke da i njezini najzagrijaniji zagovarai odustaju opravdavati takvo stanje. Kako se sadanja funkcija drave u prvom redu sastoji od obrane interesa posjednika, obrane prava kapitala, ekonomisti bi nuno morali raspolagati s nekoliko uvjerljivih argumenata, nekoliko arobnih lai koje bi siromani, koji pak toliko ele vjerovati u javno dobro, mogli prihvatiti kao neosporne. No naalost, sve one lijepe teorije neko namijenjene glupom narodu nemaju vie nikakvoga utjecaja: sramotno bi bilo raspravljati o staroj tvrdnji kako su blagostanje i vlasnitvo uvijek nagrada za rad. Tvrdei da je rad izvor bogatstva, ekonomisti su savreno svjesni toga da ne govore istinu. Oni, jednako kao i anarhisti, znaju da je bogatstvo proizvod ne osobnoga nego tuega rada; njima nije nepoznato da se burzovni potezi i pekulacije, u kojima nastaju velika bogatstva, s pravom mogu usporediti s razbojnikim pothvatima; i oni se, naravno, ne usuuju tvrditi da se ovjek koji moe troiti milijune franaka tjedno, to jest upravo onoliko koliko bi bilo dovoljno za ivot stotini tisua ljudi, odlikuje inteligencijom i vrlinom koja stotinu tisua puta nadmauje prosjenu. Zadravati se na dvolinim argumentima kojima se objanjava tobonje porijeklo drutvene nejednakosti, znailo bi biti lakovjeran, gotovo sukrivac. No neki se ljudi slue i argumentima druge vrste, koji barem imaju prednost da se ne zasnivaju na laima. Pred socijalnim zahtjevima oni se pozivaju na pravo jaega, pa je ak i ugledno Darwinovo ime, mimo volje njegova nosioca, bilo rabljeno u obrani nepravde i nasilja. Snaga miija i eljusti, snaga batine i toljage eto krunskoga argumenta! I doista, kad se grabi bogatstvo, ostvaruje se upravo pravo jaega. Onaj tko je materijalno sposobniji, koji je vie prednosti stekao roenjem, obrazovanjem, poznanstvima, koji je snaniji ili lukaviji i koji nailazi na slabije neprijatelje, taj ima najvee izglede za uspjeh; bolji od drugih, on moe sebi sagraditi i utvrdu s koje e gaati svoju manje sretnu brau. Tako se odluuje u grubijanskoj borbi sukobljenih samoljublj. Neko se ljudi nisu ba usuivali otvoreno iznositi tu teoriju eljeza i vatre, inilo im se da sadri suvie nasilja, te su im drae bile rijei licemjerne vrline. Omotavali su je dostojanstvenim formulama nadajui se da im narod nee razumjeti smisao: Rad je uzda, govorio je Guizot. No, istraivanja prirodoslovaca u vezi s borbom za opstanak meu razliitim vrstama i preivljavanjem najsnanijih, ohrabrila su teoretiare sile da bez okolianja iznesu svoj bezobrazni izazov. Vidite, govore nam, radi se o nezaobilaznom zakonu; to je nepromjenjiva sudbina kojoj se podjednako podvrgavaju oni koji jedu i oni koje su pojeli. 43

Moemo sebi estitati to je pitanje u svojoj brutalnosti toliko pojednostavljeno, jer ga je utoliko lake razrijeiti. Sila vlada!, govore oni koji podravaju socijalnu nejednakost. Da, sila vlada!, viu sve jae i jae oni koji izvlae korist iz suvremene industrije i njezina nemilosrdnog savrenstva iji je cilj da to vie smanji broj zaposlenih radnika. No ne bi li i revolucionari, koliko god vjerovali da e kod njih dogovor koji je svima od koristi postupno zamijeniti borbu, mogli rei isto to i ekonomisti, isto to i industrijalci? Zakon jaega nee uvijek djelovati u prilog industrijskom monopolu. Sila prije prava, rekao je Bismarck nakon tolikih drugih; no mogao bi doi dan u kojemu e sila biti u slubi prava. Ako je istina da se ideje solidarnosti ire, ako je istina da e postignua znanosti na kraju prodrijeti u duboke slojeve svijesti, ako je istina da duhovna imovina postaje zajedniko vlasnitvo, zar se radnici, koji imaju u isti mah i pravo i silu, nee njima posluiti da bi podigli revoluciju u korist svima? to mogu protiv udruenoga mnotva izolirani pojedinci koliko god bili moni imovinom, inteligencijom i lukavou? Ljudi iz vlasti, koji nikako ne uspijevaju opravdati svoje ciljeve, ne trae vie nita osim snane ake, jedine nadmoi za kojom ude. Ne bi bilo teko navesti primjere ministara koji nisu izabrani zbog svoje vojnike slave ni plemenitog porijekla, ni zbog sposobnosti ili rjeitosti, nego jedino zbog nedostatka ikakvih skrupula. I samo zbog toga uivaju potpuno povjerenje: njih nikakva predrasuda ne zadrava u osvajanju vlasti ili obrani kuda. Ni u jednoj modernoj revoluciji nismo vidjeli da povlateni vode vlastite bitke. Uvijek se oslanjaju na vojske siromanih koje poduavaju onome to nazivaju odanou zastavi i dresiraju za ono to nazivaju odravanjem reda. Sad se u Europi est milijuna ljudi, ne raunajui niu i viu policiju, bavi tim poslom. No te se vojske mogu dezorganizirati, mogu se sjetiti veza iz prolosti i budunosti koje ih povezuju s narodom; ruci koja njima upravlja moe ponestati snage. Vojske, koje se veim dijelom sastoje od proletera, mogu postati, i sigurno e postati za graansko drutvo ono to su barbari u slubi carstva bili za Rimljane nosioci rasapa. Povijest obiluje primjerima panine smuenosti kojoj podlijeu monici, ak i oni koji su sauvali snagu karaktera, jer meu upravljaima ima i mnogo onih koji su jednostavno degenerici, te ni stotine njih nemaju dovoljno energije i tjelesne snage da bi zajedno probili prolaz kroz drveni plot, ni dovoljno dostojanstva da bi pustili djecu i ene da bjee iz plamena prije njih. Kad se obespravljeni, koji imaju iste tenje, ujedine, kad se udrue pripadnici iste struke, ili pripadnici istoga naroda ili narodnosti, ili kad se spontano udrui jedan ovjek s drugim; i kad, tako udrueni, jasno prepoznaju svoj cilj, tada e se, nemojte sumnjati, za njih ve otvoriti neka mogunost u kojoj e iskoristiti svoje snage u slubi ope slobode. I koliko god tada gospodar bio moan, bit e vrlo slab pred licem svih onih koji e se, ujedinjeni jedinstvenom voljom, dii protiv njega da bi sebi osigurali kruh i slobodu.

44

8. Mo vjerske opinjenosti. Prividni uspjesi crkve koja postaje utoite svim reakcionarima; nesposobnost crkve da se prilagodi novim okolnostima. Obrazovanje povjereno neprijateljima znanosti. Obrazovanje iz prirode i drutva. Proivljena znanost i slubena znanost. Stvarna procjena stanja i opadanje potovanja.
Osim obine sile, istoga bezonoga nasilja koje se oituje izbacivanjem s posla, zatvorom, strijeljanjima, oni koji vladaju imaju na raspolaganju jo jednu, suptilniju i moda moniju silu, mo vjerske opinjenosti. Zacijelo nije mogue osporiti da je ta mo jo uvijek vrlo velika i da je treba ozbiljno uzeti u obzir pri prouavanju suvremenog drutva. Enciklopedisti iz osamnaestoga stoljea slavili su, dakle, previe djetinjastim zanosom pobjedu razuma nad kranskim praznovjerjem, a mi moramo utvrditi da se Cousin, slavni lozof, jako prevario kad je u krugu obzirnih prijatelja uzviknuo: Katolianstvu preostaje jo svega pedesetak godina ivota! Proteklo je i vie od pola stoljea, a velik broj katolika jo sasvim spokojno i ponosno govori o svojoj Crkvi, nazivajui je vjenom. Montesquieu je govorio da se prema sadanjem stanju ne moe predvidjeti da bi katolianstvo moglo trajati jo vie od pet stotina godina. No ako je katolika crkva uspjela ostvariti prividan uspjeh, ako je enciklopedistika i revolucionarna Francuska dopustila da je skup smutljivaca posveti u Sacr-Coeuru, ako su sveenici tog kulta vrlo vjeto iskoristili opu zastraenost konzervativnih politiara da bi im preporuili ljekariju vjere kao veliki drutveni lijek, ako je europsko graanstvo, koje se neko sastojalo od kritikih skeptika, volterovaca koji nisu imali druge vjere osim nekog neodreenoga deizma, zakljuilo da je razborito redovno ii na misu pa ak i na ispovijed, i ako su Kvirinal i Vatikan, Drava i Crkva, uloili toliko dobre volje da bi izmirili svoje stare nesuglasice, to sve ne znai da je vjera u aktivnom i ivom dijelu drutva nekim udom u veoj mjeri zavladala duama. Ona je osvojila samo straljivce, ljude umorne od ivota, a prilaze joj i licemjeri koji u tome trae osobnu korist. Pa ipak, treba priznati da graansko kranstvo nije isto pretvaranje: kad je neka klasa ispunjena osjeajem vlastite nune i bliske propasti, kad ve osjea uas smrti, ona se naglo okree prema nekom boanskom spasu, nekom idolu, nekom svecu zatitniku, blagoslovljenoj rijei, prvom arobnjaku koji se pojavi propovijedajui spas i iskupljenje. Tako su se pokrstili Rimljani, tako volterovci prihvaaju katolianstvo. Doista, oni koji pod svaku cijenu ele odrati drutvo povlatenih moraju se povezati s dogmom koja je zaglavni kamen takvoga drutva: jer ako poslovoe, poljari ili umari, vojnici i policija, ne ulijevaju narodu dovoljno straha, nije li nuno pozvati se na Boga, onoga koji je neko raspolagao svim sredstvima vjeite muke u paklu i neto blaim kunjama istilita? Zazivaju se njegove zapovijedi i cijeli vjerski stroj koji se zasniva na njegovu autoritetu. Ljudi hine pokornost nepogreivome papi, zastupniku samoga Boga, nasljedniku apostola koji dri kljueve raja. Svi reakcionari udruuju se u tom vjerskom 45

savezu koji im nudi posljednju nadu u spas, najmonije sredstvo za pobjedu; a u tom savezu protestanti i idovi nisu manji katolici, ni manje voljena djeca vrhovnoga Sveenika. No sve se plaa. Crkva irom otvara vrata da bi primila heretike i izmatike: i zbog toga nuno postaje ravnoduna i mlitava. Ona se moe prilagoditi toliko sloenim i promjenjivim uvjetima ivota modernoga drutva samo ako ne zadri nimalo svoje stare nepomirljivosti. Govori se da je dogma nepromjenjiva, no razgovor o njoj se zaobilazi, te se doputa da novoobraenici ne znaju ni osnovna naela vjere. Ne zahtijeva se vie ak ni prividno vjerovanje: Ne morate vjerovati, ali obavljajte vjerske dunosti! Dovoljno je prigibanje koljena, znakovi kria u odreenim trenucima, prilozi na oltar nekoga svetog srca, zazivanja Isuse i Marijo. Kao to kae Flaubert u jednom pismu George Sand: Treba biti za katolianstvo ne vjerujui ni jedne rijei. Svatko moe biti siguran da e ga dobro primiti ako, u nedostatku uvjerenja, donosi bar jedan potpis, jednu nazonost, da bi se broj tobonjih vjernika poveao za jedan; a osobito dobar prijem eka one koji uz svoje ime donose i utjecaj svoje obitelji, roenja, prolosti, karaktera ili bogatstva. Crkva ide ak toliko daleko da osporava rodbini i prijateljima posmrtne ostatke ljudi koji su uvijek ivjeli izvan vjere i kao neprijatelji doktrine. Inkvizicijski sud prokleo bi i spalio ostatke takvih heretika, sada ih sveenici koji ispovijedaju vjeru pod svaku cijenu ele blagosloviti. Nije dakle mogue procijeniti pravu vrijednost suvremenoga irenja crkve ako se ograniimo samo na utvrivanje koliko je porastao broj crkvenih graevina i pripadnika vjernikih stada. Katolianstvo bi doista bilo u punome procvatu kad bi svi oni koji prihvaaju lozinke i znakove bili iskreni, kad se ne bi iz koristoljublja pretvarali da dijele staru vjeru svojih predaka. No zapravo danas treba u milijunima brojiti ljude koji izvlae korist jer govore da su krani, a to su iz istoga licemjerja; to god govorili sakristijski spisi, proganjanja to ih moraju podnositi ljudi crkve spadaju meu ona koja se ne uzima ozbiljno, a vatikanski zatvorenik 1 izaziva suze suuti samo u zainteresiranih plaljivaca. Koliko je drugaija i potresnija situacija radnika trajkaa koje tjeraju iz njihovih jadnih stanova ili ih strijeljaju u gomilama, ili pak anarhista koje mue po tamnicama! Uvjerenja zasluuju potovanje samo zbog duha odanosti to ga nadahnjuju. No postaju li svi ti uivaoci i svjetski ljudi koji se razmetljivo vraaju u krilo Crkve samim tim inom milosrdni prema nesretnima, blagi prema onima koji pate? Doputeno je u to sumnjati. Znaci vremena dokazuju nam naprotiv da je materijalno irenje crkve popraeno stvarnim opadanjem vjere. Katolianstvo vie nije ona dobra vjera rezignacije i poniznosti koja je omoguavala siromanima da krotko prihvate bijedu, nepravdu i drutvenu nejednakost. Sami radnici koji se udruuju u takozvana kranska drutva i koji bi, s tim u skladu, trebali neprestano hvaliti Gospoda zbog njegove neizmjerne dobrote i pobono ekati da im Ilijin gavran donese kruha i mesa svakog jutra i svake veeri, sami ti radnici dakle, idu dotle da postaju socijalisti, prepravljaju svoje statute, trae poveanje nadnica i prihvaaju nekrane kao saveznike u svojoj borbi. Povjerenje u Boga i njegove svece nije im vie dovoljno; trebaju im stvarna jamstva, a njih vie ne trae u apsolutnoj ovisnosti ni u savrenoj pokornosti koja se toliko esto preporua Bojoj djeci, nego u povezivanju sa sebi slinima, u osnivanju drutava za uzajamnu pomo, pa ak i u aktivnom otporu. Novim uvjetima ivota kranska se religija nije znala suprotstaviti novim sredstvima: nesposobna za prilagodbu sredini kakvu njezini uitelji nisu predvidjeli, ona se neprestano dri starih formula milosra, poniznosti, siromatva, i nuno mora izgubiti sve one koji su mladi, srani, inteligentni, te zadrati samo siromane srcem i duhom i one u najmanje plemenitom smislu sretnike kojima Propovijed na gori obeava kraljevstvo nebesko. I
1

Nakon povlaenja francuske vojske iz Italije godine 1870., papa se, u znak protesta protiv talijanske drave, zatvara u Vatikan, prev.

46

dok licemjeri ulaze u Crkvu, iskreni ljudi izlaze iz nje: stotine svjesnih sveenika naputaju drubu prodavaa spasa, a narod, koji se neko neprijateljski odnosio prema svima koji su skinuli sveenike halje sada razumije njihov postupak i doekuje ih s potovanjem. Katolianstvo je doista osueno na propast od onoga dana kada je, izgubivi svaku sposobnost umjetnikoga stvaranja, postalo nesposobno pokazati bilo kakav drugi talent osim onoga za oponaanje grkoga, rimskoga, gotikoga, renesansnoga stila. Ono vie nije vjera ivih, nego vjera mrtvaca. Neosporiv dokaz stvarne nemoi crkava jest injenica da vie nemaju snage zaustaviti ni napredak znanosti ni irenje obrazovanja: one mogu samo usporiti, ali ne mogu potisnuti irenje znanja; neke se pretvaraju, pokuavaju ak ii na ruku tom irenju, te odguruju daleko od sebe namrgoene profesore koji na svojim predavanjima proglaavaju steaj znanosti. Budui da nisu mogle sprijeiti njihovo otvaranje, crkve bi htjele barem prigrabiti sve postojee kole, preuzeti upravu i zavladati podrujem koje se naziva javnim obrazovanjem, a na mnogim mjestima u tome uspijevaju sasvim u skladu sa svojim eljama. U milijunima i desetinama milijuna moe se brojati djecu osuenu na intelektualnu i moralnu skrb sveenika, redovnika i redovnica razliitih naziva: obrazovanje europske mladosti preputeno je, barem to se tie velike veine, slobodnoj volji crkvenih autoriteta; a tamo gdje svjetovna vlast to onemoguuje, takvim se autoritetima daje ili pravo nadzora ili razliita jamstva neutralnosti pa ak i suradnje. Evolucija ljudske misli, koja tee bre ili sporije, ovisno o svojstvima pojedinaca, klasa ili naroda, dovela je dakle do te pogrene i proturjene situacije u kojoj se odgoj i obrazovanje povjerava upravo onima koji naelno moraju propovijedati prezir prema znanosti i suzdravanje od nje, ako se ele pridravati prve zabrane to ju je propisao njihov bog: Nee kuati plod s drveta spoznaje. udnom ironijom ti su ljudi sad postali slubeni djelitelji otrovnoga voa. Naravno, moemo im vjerovati kad se hvale da te jabuke grijeha dijele oprezno i tedljivo, u isti mah dijelei i protuotrov. Za njih postoji znanost i znanost, ona koju se, uza sav nuan oprez, prenosi dalje, i ona o kojoj treba briljivo utjeti. Neka injenica koju se smatra moralno prikladnom smije ui u djeje pamenje, dok se neku drugu preuuje kao da je po prirodi takva da e u duhu uenika pobuditi buntovnitvo i nedisciplinu. Ako se shvaa na taj nain, povijest nije nita drugo do lana pria; prirodne znanosti u tom se sluaju sastoje od hrpe injenica bez iega to bi ih povezivalo, bez uzorka, bez cilja; u svakom nastavnom razredu rijei skrivaju stvari, a u obrazovanju koje se naziva visokim i gdje je doputeno uputati se u velika pitanja, to se uvijek ini neizravnim putovima, gomilanjem anegdota, datuma i vlastitih imena, hipoteza, nezgrapnih argumenata iz kontradiktornih sustava, te se zbunjena inteligencija, izruena toj zbrci, umorna vraa pjesmicama iz djetinjstva i postupcima bez svrhe. Pa ipak, koliko god to obrazovanje bilo pogreno i apsurdno, tjeimo se govorei da je ono moda, uzeto u cjelini, u veoj mjeri korisno nego li kobno. Sve ovisi o omjerima u mjeavini i o intelektualnim sposobnostima, o djejoj osobnosti onoga tko takvo obrazovanje dobiva. Jedine kole koje su u skladu s pravim programom kontrarevolucije one su ije upraviteljice asne sestre ne znaju ak ni itati, a djecu ne ue niemu osim da se kriaju i mole. Utjecaji izvana prodrli su u sve kole, pa ak i u one, katolike, protestantske, budistike ili muslimanske, u kojima se obrazovanje ne bi smjelo sastojati ni od ega osim jednostavnih formula, mistikih reenica i nerazumljivih ulomaka iz knjiga. Ponekad se ipak iz sve te zbrke otme iznenadna zraka svjetla, neki logian zakljuak iskrsne u svijesti djeteta iji se duh otvorio, neka daleka aluzija poprimi obiljeja otkria; neka nepromiljena gesta, neki sluajan pridjev mogu proizvesti zlo koje se eljelo izbjei, neka iva rije bljesne u tim valovima ponavljanja i logiki duh djeteta ve brzo stvara zakljuke kojih se autoriteti 47

boje. Mogunosti za intelektualnu emancipaciju jo su mnogo vee u onim kolama, bilo vjerskim, bilo neke druge vrste, u kojima su profesori, premda se dre obvezne rutine lekcija i preutnih objanjenja, ipak prisiljeni izlagati injenice, pokazivati odnose, upozoravati na zakonitosti. Kakvi god bili komentari kojima neki odgojitelj prati poduku, brojke to ih ispisuje na ploi ipak se ne mogu olako promijeniti. Koja e istina prevagnuti? Ona prema kojoj su dva i dva uvijek etiri i prema kojoj nita ne nastaje ni iz ega, ili pak ona stara istina koja nam govori da je sve poteklo iz nitavila i utvruje postojanje jednoga Boga u tri boanske osobe? Kad bi se znanje stjecalo samo u kolama, vlast i crkva mogle bi se jo nadati da e odrati duhove u pokornosti, no vie se ui izvan kole, na ulici, u radionici, pred sajamskim daarama, u kazalitima, eljeznikim vagonima, parobrodima, pred novim krajolicima, u stranim gradovima. Mnogi ljudi danas putuju, bilo zbog uitka, bilo zbog koristi. I teko je nai skup gdje se nee zajedno nai ljudi koji su vidjeli Rusiju, Australiju, Ameriku, pa iako su oni koji su obili cijelu zemaljsku kuglu jo uvijek rijetki, ipak se moe rei da nema ovjeka koji nije putovao dovoljno da bi upoznao barem suprotnosti sela i grada, kultiviranoga i divljega krajolika, planinskoga i nizinskoga, kopnenoga i primorskoga. Meu onima koji se kreu zacijelo je mnogo takvih koji putuju bez plana i poput slijepaca; mijenjajui zemlju u kojoj se nalaze, ne mijenjaju sredinu kojom se kreu te takorei ostaju kod kue; rasko, uivanje u hotelima ne doputaju im da primijete temeljne razlike izmeu zemalja i naroda; siromah koji se bori sa ivotnim tekoama opet je onaj koji, bez vodia, moe bolje opaati i pamtiti. A ne pokazuje li velika kola cijeloga svijeta siromanima, jednako kao i bogatima, sva uda ljudskih djel, onima koji su radom proizveli sva ta uda, jednako kao i onima koji iz njih izvlae korist? Onaj koji je razbatinjen, ako se uspio snai u stvarnosti, vidi eljeznice, telegraf, hidrauline ekie, builice, snopove svjetla koji se odailju s tla, jednako kao i monik, i sve te stvari njegova se duha ne doimaju u manjoj mjeri. Jer nekim se dostignuima znanosti vie ne slue samo privilegirani. Vlakovoa koji vozi svoju lokomotivu kroz prostor, poveava joj brzinu i koi je po vlastitoj volji, vjeruje da je podloan vladaru koji se iza njega vozi u pozlaenom vagonu, no koji nita manje ne strepi, buduu da zna da mu ivot ovisi o jednom mlazu pare, jednom pokretu konice ili jednom dinamitnom paljenju! Pogled na prirodu i ljudska djela, sama ivotna praksa to su dakle kole u kojima se stvara pravo obrazovanje u suvremenim drutvima. ak i ako su kole koje se doista moe tako nazvati dovrile svoju evoluciju prema pravom poduavanju, ipak je njihova relativna vanost manja od vanosti koju ima sam ivot drutvenoga okruja. Naravno, ideal anarhista nije ukinuti kolu nego upravo suprotno, poveati je, pretvoriti drutvo u golem organizam uzajamne poduke gdje su svi u isti mah uenici i profesori i gdje se svako dijete, nakon to je dobilo osnovne pojmove o svemu, ui razvijati integralno, u skladu s vlastitim intelektualnim snagama, za zanimanje to ga je slobodno izabralo. No sa kolama i bez njih, sve velike pobjede znanosti na kraju ulaze u javni ivot. Pravi uenjaci kroz duga su se stoljea bavili istraivanjima i pretpostavkama, morali su se snalaziti usred pogreaka i neispravnih tvrdnji; no kad je istina jednom otkrivena, esto unato uenjacima, i zahvaljujui nekolicini smjelih ljudi koji su morali pretrpjeti javni prezir, ona se otkriva u svem svom sjaju, jednostavna i jasna. Svi je razumiju bez napora; svima se ini kao da su je oduvijek znali. Neko su uenjaci zamiljali da je nebo okrugla kupola, nekakav metalni krov ne znam to sve ne niz svodova, tri, sedam, devet, ak trinaest, od kojih svaki ima svoje zvjezdane putanje, svoje razliite zakone, svoje posebno ureenje i svoje vojske anela i arkanela uvara. No otkad su sruena sva ta nebesa o kojima govore Biblija i Talmud, nema djeteta koje ne bi znalo da zemlju okruuje slobodan, beskrajan prostor. I 48

jedva da je to nuno uiti. To je jednostavno istina koja je odsad dio opega nasljea. Isto vrijedi za sva velika znanstvena otkria. Njih se, da tako kaemo, ne ui, njih se zna; ona postaju dio zraka koji diemo. Kakvo god bilo porijeklo znanja, svi od njega imaju koristi, a radnik nije onaj koji u tome sudjeluje u najmanjoj mjeri. I bilo da je do otkria doao neki graanin, neki plemi ili neki iskusan radnik, bilo da je otkriva bio lonar Palissy ili kancelar i uvar peata Bacon, njihovim e se otkriima svi sluiti. Naravno, povlateni bi htjeli za sebe zadrati koristi to ih donosi znanost, a narod ostaviti u neznanju: svakoga dana industrijalci svojataju ovaj ili onaj kemijski postupak, te patentima i kojekakvim ispravama prisvajaju iskljuivo pravo da proizvode ovaj ili onaj predmet koristan ovjeanstvu: vidjeli smo kako je lijenika Kocha njegov gospodar Wilhelm natjerao da lijeenje podanika Carstva pretvori u dravni monopol; no previe je istraivaa na djelu da bi se mogle ostvariti egoistine elje. Istraivai znanosti u istoj su situaciji kao onaj arobnjak iz Tisuu i jedne noi koji je otvorio vr u kojemu je deset tisua godina spavao zarobljeni duh. Htjeli bi ga natjerati da se vrati u svoje skrovite, trostruko ga zapeatiti, no izgubili su arobnu formulu i duh je zauvijek ostao slobodan. Nekim udnim obratom dogaa se da radnici, kad je rije o svim drutvenim pitanjima u kojima zastupaju svoje neposredne prirodne interese, trae jednakost meu ljudima i pravdu za sve, lake spoznaju istinu, koja je jedina stvarna znanost, nego li pravi uenjaci. Bilo je vrijeme u kojemu se velika veina ljudi raala i ivjela u ropstvu, te nije imala drugoga ideala osim promjene gospodara. Nikad im nije na pamet padala misao da jedan ovjek vrijedi koliko i drugi. No sad su to nauili i razumiju da se ta temeljna jednakost koju nam je dala evolucija mora promijeniti u stvarnu jednakost, zahvaljujui revoluciji, ili bolje reeno neprestanim revolucijama. Radnici, poueni ivotom, imaju sasvim drugaiju strunost kad su u pitanju zakoni politike ekonomije, nego li profesionalni ekonomisti. Oni ne razmiljaju o beskorisnim pojedinostima nego zadiru odmah u sr problema, pitajui se, kad se radi o kakvoj reformi, hoe li im donijeti kruha. Razliiti oblici poreza, progresivnoga ili proporcionalnoga, ostavljaju ih hladnima, jer znaju da sve poreze na kraju plaaju najsiromaniji. Znaju da za veliku veinu njih vrijedi eljezni zakon, 2 koji, premda nema onaj konaan, neminovan karakter to su mu ga neko pridavali, ipak za milijune ljudi predstavlja stranu stvarnost. Zahvaljujui tom zakonu izgladnjeli je ovjek osuen, ve samom svojom gladi, da ne prima za svoj rad nita osim siromakoga obroka. Teko iskustvo svaki dan potvruje tu nudu koja proizlazi iz prava jaega. A kad ovjek postane beskoristan gospodaru, kad ne vrijedi vie nita, nije li pravilo da ga se puta da propadne? Tako, bez ikakva paradoksa, narod ili bar onaj dio naroda koji ima vremena razmiljati obino zna o drutvu vie nego li veina uenjaka, i to bez sveuilinoga obrazovanja; on ne poznaje bezbroj pojedinosti, nije upuen u tisue arobnjakih formula; nema glavu ispunjenu imenima na razliitim jezicima kao to su ispunjeni katalozi u knjinicama; no njegova su obzorja ira, on vidi dalje, s jedne strane prema barbarskim ishoditima, s druge u preobraenu budunost; bolje razumije slijed dogaaja, svjesnije sudjeluje u velikim povijesnim kretanjima; bolje poznaje bogatstva zemaljske kugle; napokon, u veoj je mjeri ovjek. U tom smislu moemo rei da je neki anarhist kojega je drutvo ocijenilo dostojnim da umre u zatvoru, zapravo obrazovaniji od cijele jedne akademske ustanove, ili cijele druine novopeenih sveuilitaraca ije su glave natrpane znanstvenim podacima. Uenjak je od goleme koristi kao ovjek koji radi u kamenolomu: on izvlai iz zemlje
2

Lassalleov zakon koji svodi radniku nadnicu na ivotni minimum, prev.

49

materijal, no nee ga on upotrijebiti, nego narod, ljudska zajednica na kojima je da sagrade graevinu. Neka se svatko poslui svojim sjeanjima da bi utvrdio koje su se promjene u nainu razmiljanja i osjeanja dogodile od sredine devetnaestog stoljea do danas; te promjene nuno izazivaju i odgovarajue promjene u nainu djelovanja. inilo se da je izvan svake dvojbe potreba za jednim gospodarom, jednim gazdom ili zapovjednikom u svakoj organizaciji: jedan Bog na nebu, makar to bio i Voltaireov Bog; jedan vladar na prijestolju ili u naslonjau, makar to bio ustavni kralj ili predsjednik republike, prase na tovljenju, kako se sretno izrazio jedan od njih; jedan gazda u svakoj tvornici, predstojnik u svakoj udruzi, mu i otac krupnoga glasa u svakoj obitelji. No iz dana u dan ta se predrasuda osipa, a ugled gazda opada; i kako dan postaje sve svjetliji, tako aureole blijede. Unato opeprisutnoj zapovijedi koja zahtijeva od ljudi da se pretvaraju kako vjeruju ak i kad ne vjeruju, vjera se gubi; unato akademiarima i sluaima visokih kola koji svoje dostojanstvo duguju pretvaranju, i unato znacima kria i mistikim parodijama vjerovanja u Vjeitoga Gospodara iz ijega autoriteta crpe mo svi smrtni gospodari, vjera nestaje kao kakav san. Kad je o tome rije, oni koji su u razmaku od dvadeset godina dvaput posjetili Englesku i Sjedinjene Drave ude se silnoj promjeni koja se dogodila u duhovima ljudi. Napustili su ljude koji su bili fanatini, netolerantni, surovi u svojim vjerskim i politikim uvjerenjima; nakon dva desetljea pronali su ljude otvorena duha, slobodnih misli, irokoga srca. Te ljude vie ne mue obmane osvetnikoga Boga. Najvanija je posljedica te evolucije idej u praktinom ivotu smanjivanje potovanja prema autoritetima. Pitajte sveenike, japanske ili muslimanske, koji je uzrok njihove gorine. Taj da se ljudi usuuju razmiljati ne pitajui ih za miljenje. Upitajte visoke linosti na to se ale. Na to da im se obraaju kao ostalim ljudima. Ne proputaju ih naprijed, zaboravljaju pozdraviti. Pa ak i kad se ljudi pokoravaju predstavnicima autoriteta, jer njihova zarada o tome ovisi, i kad pokazuju vanjske znakove potovanja, ipak svatko zna koliko vrijede ti gospodari; i njihovi vlastiti podreeni prvi su koji e ih izvrgnuti ruglu. Ne proe ni tjedan dana, a da suce u crvenim haljama i sudakim kapama njihove rtve s optuenike klupe ne izvrgnu uvredama i ismijavanju. Neki je zatvorenik ak bacio cipelu u glavu predsjedniku suda. A generali! Njih smo vidjeli na djelu. Vidjeli smo ih kako, vani, naduti, sveani, pregledavaju predstrae, ne elei se potruditi ni da se popnu u balon ili barem balonom poalju kakva asnika da izvidi neprijateljske poloaje. uli smo ih kako izdaju zapovijed da se srue mostovi kojima nikakvo topnitvo ne prijeti, i kako optuuju svoje inenjere da su sagradili mostove koji su previe kratki za njihove udarne jedinice. Sluali smo s tjeskobom onu stranu pucnjavu iz Bourgeta gdje je nekolicina nesretnika troila svoje posljednje ahure uzalud ekajui da im generalissimus u pomo poalje pola milijuna ljudi koji se pokoravaju njegovu glasu! Onda smo zapanjeno pratili onu lijepu aferu Dreyfus kojom su nam sami asnici dokazali da presude po zapovijedi, upravljanje javnim kuama i stvaranje domoljubne krivotvorine nisu nimalo u suprotnosti s obiajima u vojsci i vojnom au. Zar je udno to se u tim okolnostima potovanje topi, pa se ak pretvara i u prezir! Doista, potovanje nestaje, ali ne ono pravedno potovanje koje izaziva estit, portvovan i radian ovjek, nego ono nisko i sramotno potovanje koje ide za bogatstvom i poloajem, ono ropsko potovanje koje pokree gomilu besposliara prema ulici kojom prolazi neki kralj, i koje pretvara lakaje i konje neke vane linosti u predmete divljenja. I ne dogaa se samo da se potovanje topi, nego su oni koji polau najvie prava na ope uvaavanje prvi koji e iznevjeriti svoju ulogu nadljudskih bia. Neko su azijski vladari poznavali umijee kojim se izaziva oboavanje. Njihove su se palae vidjele iz daleka; njihovi su se kipovi 50

dizali posvuda, itali su se njihovi ukazi, no oni sami nisu se pokazivali. I najbliskiji njihovi podanici obraali su im se samo na koljenima; ponekad bi se neki zastor tek napola otvorio da bi se, kao u bljesku munje, takav vladar pokazao i zatim opet iznenada nestao ostavljajui dojam na due onih koji su ga na trenutak vidjeli. Tada je potovanje bilo dovoljno duboko da bi sadravalo i potpuno preputanje: osuenicima bi nijemi ovjek donio ue i to je bilo dovoljno da se vjerni oboavatelj smjesta objesi. Podanik nekoga emira u sredinjoj Aziji morao se pojaviti pred svojim gospodarom glave sagnute prema desnom ramenu, s konopcem oko razgolienoga vrata i otrim maem objeenim o taj konopac, tako da hiroviti gospodar ima odmah na raspolaganju oruje kojim se moe rijeiti svojega poslunoga roba. Timur je, dok se etao nekom kulom, dao rukom znak pedesetorici dvorjana koji su ga okruivali i svi su se strmoglavili u dubinu. to su u usporedbi s tim dananji Timuri, osim manje ili vie blijedih, premda jo uvijek zastraujuih privida. Insititucija kralja, koja se pretvorila u istu ustavnu kciju, izgubila je onu potvrdu opega potovanja koja joj je davala svu vrijednost. Kralj, vjera, zakon, govorilo se neko. Vjere vie nema, a bez nje blijede i kralj i zakon i pretvaraju se u utvare. No, koliko im treba da doista umru! I ti su mrtvaci oni koje treba ubiti!

51

9. Sadanja situacija i bliska budunost. Roenje Internacionale. trajkovi. Nemo radnika u djelominim trajkovima protiv velikih industrijalaca. trajk tkalaca u Viennei, prvi primjer osvajanja tvornice kao kolektivnoga vlasnitva. Opi trajk i trajk vojnika. Solidarnost trajkaa. Udruivanje u komune. Potekoe u prilagodbi novoj sredini. Falansterije u Teksasu i Freiland. Kooperative i anarhistika drutva. Komuna iz Montreuila.
Neznanje se smanjuje, i u revolucionarnih e evolucionista znanje uskoro usmjeravati mo. To je ona temeljna injenica koja nam ulijeva povjerenje u sudbinu ovjeanstva: unato neizmjernoj sloenosti stvarnosti, povijest nam dokazuje da elementi napretka uvijek nadvladaju elemente regresije. I ako uzmemo u obzir sve injenice suvremenoga ivota, one koje svjedoe o odreenoj razmjernoj dekadenciji i one koje ba naprotiv, svjedoe o kretanju prema naprijed, utvrdit emo da te posljednje vanou nadmauju one prve i da nas svakodnevna evolucija neprestano pribliava onoj ukupnosti promjena, mirnih ili nasilnih, to ih se unaprijed naziva socijalnom revolucijom, a koja e se sastojati u prvom redu od razaranja despotske mo nad ljudima i stvarima, i osobnoga prisvajanja proizvoda zajednikoga rada. Glavni je dogaaj roenje radnike Internacionale. Nema dvojbe, ona u zaecima postoji otkad su ljudi razliitih narodnosti poeli jedni drugima pomagati, iskreno i s istim ciljevima; poela je ak teoretski postojati onoga dana kad su lozo osamnaestoga stoljea Francuskoj revoluciji izdiktirali proglas o pravima ovjeka: no ta su prava ostala tek obine rijei, a skuptina koja ih je izrekla svijetu dobro se uvala da ih ne primijeni: nije se usudila ak ni ukinuti crnako ropstvo u Santo Domingu i popustila je tek nakon viegodinjih pobuna kad je to bila posljednja mogunost spasa. Ne, Internacionala, koja se raala u svim civiliziranim zemljama, postala je svjesna same sebe tek u drugoj polovici devetnatestoga stoljea, a pojavila se u svijetu rada: upravljaki slojevi tu nisu imali nikakva udjela. Internacionala! Otkad je otkrivena Amerika i oplovljena kugla zemaljska nijedna injenica u ljudskoj povijesti nije imala veu vanost. Kolumbo, Magellan, El Cano prvi su utvrdili materijalno jedinstvo zemlje, no budue jedinstvo za kojim su udjeli lozo poinje se ostvarivati tek onoga dana kad se ujedinjuju engleski, francuski, njemaki radnici, zaboravljaju razlike porijekla i razumijevaju jedni druge unato jezinim barijerama, da bi stvorili jednu jedinu naciju, bez obzira na svoje vlade i vladare. Poeci toga djela bijahu malenkost: jedva se nekoliko tisua ljudi okupilo u tom udruenju, prvobitnoj estici buduega ovjeanstva, no povjesniari su shvatili temeljnu vanost dogaaja koji se upravo odigrao. I od prvih godina njezina postojanja, moglo se vidjeti, kao kad se ruio 52

vendomski stup za trajanja parike Komune da ideje Internacionale postaju iva stvarnost. Bila je to dotad neuvena pojava, pobijeeni su sa zanosom ruili spomenik starim pobjedama, ne da bi kukaviki laskali onima koji su ih doli pobijediti, nego da bi pokazali svoju bratsku naklonost onima koji su poslani protiv njih, kao i svoje osjeaje gnuanja pred gospodarima i kraljevima koji su na objema stranama svoje podanike uvijek vodili u klaonicu. Za one koji znaju nai mjesto izvan sitniavih stranakih sukoba, te odozgo promatrati hod povijesti, u ovome stoljeu nema nijednoga znaka vremena koji bi imao veu vanost od tog ruenja carskoga stupa na bunjite! Stup su kasnije opet podignuli, jednako kao to je nakon smrti Charlesa I i Louisa XVI obnovljena monarhija u Engleskoj i u Francuskoj, no zna se koliko vrijede te obnove; mogue je zaepiti pukotine no kretanje tla nuno e ih opet otvoriti; mogue je ponovno podii graevine, ali nije mogue uskrsnuti prvobitnu vjeru koja ih je neko podizala. Prolost se ne obnavlja, kao to se budunost ne moe izbjei. Istina je da cijeli jedan sustav zakona zabranjuje Internacionalu. U Italiji je proglaena udruenjem zlikovaca, a u Francuskoj su protiv nje obznanjeni zloinaki zakoni. lanove se kanjava tamnicom i robijom. U Portugalu onaj tko samo izusti njezino ime ini zloin koji se teko kanjava. Jadne mjere sigurnosti! Kojim god ga se imenom nazivalo, Meunarodni savez radnika nee manje postojati i razvijati se, sve solidarniji i sve moniji. Tu se ak moe nazrijeti osobita ironija sudbine koja nam pokazuje koliko su ti ministri i suci, ti zakonodavci i njihovi suradnici bia sklona samozavaravanju, i koliko se zapliu u svojim vlastitim zakonima. Njihovo je oruje otupjelo tek to je posluilo, i vie nema otrice. Zabranjuju Internacionalu, no ne mogu zabraniti prirodno i spontano suglasje svih radnika koji misle, kao ni osjeaj solidarnosti koji ih sve vie i vie povezuje, pa ni njihovo sve tjenje saveznitvo protiv parazita iz razliitih naroda i klasa. Ti zakoni uspijevaju samo uiniti grotesknima one ozbiljne i dostojanstvene ljude koji ih proglaavaju. Jadni luaci, zapovijedaju moru da se povue! Istina je da oruje kojim se slue radnici u svojoj borbi moe djelovati smijeno, pa najee to doista i jest. Kad se ale na neku vapijuu nepravdu, kad ele pokazati svoj osjeaj solidarnosti s nekim povrijeenim drugom, ili pak kad trae poveanje nadnica ili smanjenje broja radnih sati, oni prijete gazdama da e sjediti prekrienih ruku. Poput plebejaca u rimskoj republici, naputaju uobiajeni rad i povlae sa na svoj Aventin. Vie ih se ne moe vratiti na rad prianjem pria o udovima i trbuhu, koliko god nam dobronamjerne novine u razliitim oblicima jo nudile tu basnu, pa ih se okruuje vojnicima s nabijenim pukama i nataknutim bajunetima i dri pod neprestanom prijetnjom masakrom: to se pak naziva zatitom slobode rada. Ponekad vojnici zaista i pucaju na radnike u trajku: malo krvi nuno je za krtenje pragova radionica i ulaza u rudnika okna. No ako oruje i uti, glad djeluje umjesto njega: radnici, koji nemaju nikakvih osobnih uteda ni kredita, pred neumoljivom su sudbinom: kad prestane opijenost to su im je dali bijes i zanos prvih dana, njima pod prijetnjom samoubojstva ne preostaje drugo nego da popuste, ponizno prihvate nametnute im uvjete i sputene se glave vrate u rudnik koji su jo juer nazivali robijanicom. To se dogaa zato jer omjer snaga nije jednak; s jedne strane kapitalist, tjelesno io i bez ikakve bojazni za vlastito blagostanje; oko njega se i dalje guraju pekari i svi ostali dobavljai, dok mu vojnici straare uz kuna vrata; sva dravna mo, pa ak, ako je nuno, i mo susjednih drava, stavljaju se njemu u slubu. S druge je pak strane gomila ljudi koji sputaju pogled, od straha da drugi ne primijete iskru u njihovim oima, hodaju neodluni i izgladnjeli, oekujui da se dogodi udo!

53

No to se udo ipak ponekad dogaa. Nekoga gazdu u nevolji njegovi kolege rtvuju procijenivi da im solidariziranje s njim ne bi donijelo nikakve koristi. Neki drugi ef tvornice ili radionice, osjetivi da oito nije u pravu, poputa pred velianstvom istine ili pak pod pritiskom javnoga mnijenja. U brojnim malim trajkovima, u kojima se radi o interesima sitnoga kapitala i nema opasnosti da bi samoljublje monih nancijskih baruna bilo ugroeno, radnici odnose laku pobjedu; ponekad ak nekom ambicioznom suparniku nije mrsko podvaliti kolegi koji mu je smetao i smrtno ga zavaditi s njegovim radnicima. No kad se radi o doista vanim borbama u kojima je u igri veliki kapital, a duh zajednitva zahtijeva svu energiju, golema razlika u sredstvima koja stoje na raspolaganju dvjema sukobljenim stranama ne ostavlja siromanima, koji nemaju nita osim svojih miia i svojega prava, nikakve nade u pobjedu nad udruenim kapitalistima. Oni mogu u beskraj poveavati svoje zalihe, a na raspolaganju im stoje i svi dravni izvori, kao i podrka transportnih kompanija. Godinja trajkaka statistika dokazuje nam neosporivim brojkama da se ti sukobi nejednakih sve ee zavravaju porazom radnika u trajku. Strategija u toj vrsti rata ve je dobro poznata: efovi tvornica i tvrtki znaju da u takvim sluajevima slobodno mogu raspolagati kapitalom istovrsnih kompanija, vojskom i bijednom ruljom ubogara. Stoga povjesniari suvremenoga razdoblja moraju uvidjeti da u sadanjim uvjetima odravanje djelominih trajkova u kojima radnici sudjeluju prekrienih ruku, zacijelo nema nikakvih izgleda da dovede do drutvene preobrazbe. No ono to vrijedi prouavati nisu toliko stvarni dogaaji koliko ideje i smjernice koje uvjetuju budua zbivanja. A mo vlastitoga stava snano je prisutna u radnikom svijetu, te znaajem uvelike nadilazi mali trajkaki pokret koji uglavnom priznaje, pa stoga i prihvaa, naelo najamnoga rada, to znai i podreenost radnika poslodavcima. No na skupovima gdje se svaka pojedinana misao izotrava u zajednikoj volji, proglaeni cilj nije poveanje plaa; radnici svih zemalja, ujedinjeni u svojoj skuptini, izraavaju savrenu suglasnost u zahtjevu za prisvajanjem zemlje i tvornica, to pak smatraju ishodinom tokom novoga drutvenoga razdoblja. U Engleskoj, Sjedinjenim Dravama, Kanadi, Australiji odjekuje pokli: Nacionalizacija zemlje!, a neke su zajednice, pa ak i vlada u Novome Zelandu, procijenile da je bolje barem djelomice popustiti narodnim zahtjevima. A nije li spontana knjievnost socijalistikih pjesama i pripjeva ve u nadi prisvojila sve proizvode kolektivnoga rada? Crne u tvornici, Uznie u rudniku, Robe u polju, Ustani, narode moni! Radnie, uzmi stroj! Seljae, zemlju uzmi! No radniko poimanje svijeta koje se raa ne iscrpljuje se samo u pjesmama. Neki su trajkovi poprimili agresivan, prijetei karakter. To vie nisu tek djela pasivnoga oaja, etnje izgladnjelih koji trae kruha; neki od tih trajkova kapitalistima izgledaju vrlo neugodno. Nismo li u Sjedinjenim Dravama vidjeli kako su radnici osam dana vladali svim eljeznikim prugama u Indiani i na dijelu atlantske obale? I nije li se u Londonu, za vrijeme velikoga trajka lukih utovarivaa i nosaa cijela etvrt oko dokova nala u rukama meunarodnih pobunjenika, bratski ujedinjenih? Vidjeli smo i vie. U Vienni, pokraj Lyona, stotine radnika i radnica znali su dostojanstveno proslaviti Prvi svibnja, provalivi kroz vrata jedne tvornice, ali ne kao kradljivci nego kao suci: sveano, sa svojevrsnom vjerom, uzeli su smotak tkanine koju su sami otkali i mirno meu sobom podijelili tu tkaninu, 54

dugaku vie od tri stotine metara, premda su znali da se andarmerijske postrojbe, brzojavom pozvane iz svih oblinjih gradova, skupljaju na glavnom trgu da bi se s njima sukobile, a moda i pucale po njima; no znali su i da njihova braa u radu i patnji nee zaboraviti njihov in prisvajanja tvornice koja je stvarno kolektivno vlasnitvo to ga je kapital bespravno prigrabio. rtvovali su se dakle zbog zajednikoga spasa, a tisue su se ljudi zaklele da e slijediti njihov primjer. Nije li to vaan datum u povijesti ovjeanstva? Tu je rije o revoluciji u najplemenitijem znaenju rijei; uostalom, ak i da je ta revolucija imala silu na svojoj strani, ipak bi ostala apsolutno miroljubiva. Bitno je znati odgovor na pitanje odobrava li radniki moral takve postupke ili ih osuuje? Ako ih u sve veem suglasju odobrava, stvorit e i odgovarajue drutvene injenice. Zidar e zatraiti kuu koju je sagradio, kao to je tkalac prisvojio tkaninu koju je otkao, a seljak e prisvojiti plodove zemlje. To je ono emu se nadaju radnici, i ega se kapitalisti boje. U taboru povlatenih ve se uo poneki krik oaja, a neki su ak posegnuli za krajnjim sredstvima kojima se pokuavaju spasiti. Tako je uvena tvornica u Homesteadu, u Pensylvaniji, sagraena kao utvrda, sa svim sredstvima za obranu od radnika i represiju to ih suvremena znanost moe pruiti. U nekim drugim tvornicama radije zapoljavaju kanjenike koje drava blagonaklono posuuje uz malu naknadu; inenjeri nastoje svim naporom iskoristiti grubu snagu strojeva kojima upravljaju nesvjesni pokreti ljudi bez ideala i bez slobode. No oni koji se ele rijeiti inteligencije, mogu to uiniti samo ako oslabe, osakate sami sebe i tako pripreme pobjedu ljudi inteligentnijih od sebe: takvi bjee od teine borbe koja e ih ipak ubrzo zadesiti. Kad ukupna masa potlaenih pone zahtijevati ono to im pripada, svaki dogaaj, makar naizgled bio nevaan, moe pokrenuti potres preobrazbe: tada od jedne iskre cijela bava puanog praha leti u zrak. Tako se, kad je 1890. odjeknuo poziv da se obiljei Prvi svibnja, to ga je objavio netko nepoznat, moda koji od australskih drugova, moglo vidjeti kako se radnici cijeloga svijeta odjednom ujedinjuju u jednoj jedinoj misli. Toga su dana dokazali da Internacionala, slubeno pokopana, ipak moe uskrsnuti i to ne glasovima efova, nego pritiskom gomile. Ni mudri savjeti uglednih socijalista, ni represivni aparat vlasti nisu mogli sprijeiti potlaene svih narodnosti da se osjete braom na povrini ove planete, i da to jedni drugima kau. A radilo se naizgled o nevanoj stvari, jednostavnoj platonskoj izjavi, rijeima povezivanja, lozinci! Doista, gazde i vlasti, uz pomo samih socijalistikih voa, pretvorili su zatim tu proroku rije u formulu bez vrijednosti. Pa ipak, taj pokli i taj datum zbog svoje su univerzalnosti poprimili herojsko znaenje. Bilo koji drugi pokli, nenadan, spontan, nepredvien, moe dovesti do jo neobinijih posljedica. Sile stvarnosti, to jest ukupnost ekonomskih uvjeta neizbjeno e, zbog ovog ili onog razloga, u vezi s nekom injenicom bez velike vanosti, dovesti do jedne od onih kriza koje ak i u ravnodunih izazivaju strastvene reakcije, i tada emo vidjeti kako odjednom iklja sva golema energija koja se skupila u srcima ljudi iji je osjeaj za pravdu povrijeen, ije su patnje neokajane, ija je mrnja nezadovoljena. Svaki dan moe donijeti katastrofu. Otputanje jednog radnika, neki lokalni trajk, sluajni pokolj, sve to moe biti povod revoluciji; jer osjeaj solidarnosti iri se sve vie i vie, a svaki lokalni drhtaj moe uzdrmati ovjeanstvo. Prije nekoliko godina nova se lozinka pojavila u radionicama, opi trajk. Te rijei inile su se udnima, prihvatilo ih se kao izraz nekoga sna, varave nade, a onda su ih poeli ponavljati glasnije, te sad odjekuju toliko glasno da je od njihova zvuka kapitalistiki svijet ve mnogo puta zadrhtao. Ne, kad kaem opi trajk, ne mislim na obinu obustavu rada, nego napad kojim se polae pravo na sve radniko vlasnitvo; ne, taj dogaaj nije nemogu, dapae, postao je neizbjean, moda ve u bliskoj budunosti. Engleski, belgijski, francuski, njemaki, ameriki, australski najamni radnici razumiju da o njima ovisi hoe 55

li istoga dana odbiti raditi za svoje gazde, te istoga dana zauzeti tvornice na zajedniku korist; i zato ne bi to, to danas razumiju ili bar predosjeaju, sutra proveli u djelo, osobito ako se trajku radnika pridrue i vojnici? Novine jednoduno ute, pokazuju savren oprez, kad se vojnici bune ili masovno naputaju slubu. Konzervativci, koji vrsto mire pred injenicama koje ne odgovaraju njihovim eljama, rado zamiljaju da je takva drutvena strahota nemogua, no kolektivno je dezertiranje, kao i djelomine pobune ili odbijanje da se puca, fenomen koji se esto moe sresti u slabije organiziranim vojskama, a nije nepoznat ni u najsolidnijim vojnim organizacijama. Oni meu nama koji pamte Komunu jo vide u sjeanju tisue vojnika to ih je Thiers ostavio u Parizu, a narod tako lako razoruao i pridobio za sebe. Kad trajkaki duh zahvati volju veine vojnika, prije ili kasnije pojavit e se mogunost i da se taj trajk ostvari. trajk, ili bolje trajkaki duh, u najirem smislu, vrijedi u prvom redu zbog solidarnosti koju uspostavlja meu onima koji se bore za svoja prava. Borei se s istim ciljem oni ue voljeti jedni druge. No postoje i djela neposrednoga udruivanja, a ona takoer, u veoj mjeri, pridonose socijalnoj revoluciji. Istina je da to udruivanje snaga meu siromanima, onima koji obrauju zemlju ili onima koji rade u tvornicama, nailazi na vrlo velike zapreke, to je pak posljedica nedostatka materijalnih izvora u pojedinaca: nunost da zarauju za ivot, gotovo ih sve, prisiljava ili da napuste rodni kraj da bi prodali svoju radnu snagu onome tko im ponudi najviu cijenu, ili da ostanu gdje jesu i prihvate uvjete, koliko god kukavni bili, to im ih ondje nude unajmljivai radne snage. U svakom sluaju podinjeni su dnevnom poslu koji im onemoguuje da stvaraju planove za budunost i po volji biraju saveznike u bici svojega ivota. Dakle, sasvim iznimno uspijevaju ostvariti djelo slaboga dosega, koje ipak, u usporedbi sa svijetom to ih okruuje, ima svojstva novoga ivota. Dapae, vrlo su brojni navjetaji buduega drutva koji se naziru kod radnika, zahvaljujui povoljnim okolnostima i snazi ideja koje prodiru ak i u drutvene sredine koje pripadaju svijetu povlatenih. esto nam i rado postavljaju sarkastina pitanja o zajednicama, vie ili manje slinim komunama, koje su se ve pojavile na raznim stranama svijeta, a mi bismo imali malo razbora kad bi nam bilo neugodno odgovoriti na ta pitanja. Istina je: povijest tih zajednica mnogo ee govori o neuspjehu nego li o uspjehu, a ne moe niti biti drugaije jer mi elimo potpunu revoluciju, zamjenu individualnoga ili kolektivnoga rada u korist jednoga ovjeka radom sviju u korist svima. Ljudi koji se okupljaju da bi uli u neku od zajednica s novim idealom esto se ni sami nisu posve oslobodili predrasuda, starih praksi, ukorijenjenoga atavizma; nisu jo skinuli sa sebe staroga ovjeka! U svakom anarhistikom ili harmonistikom mikrokozmu to su ga stvorili, uvijek se moraju boriti protiv sila razdvajanja i rasapa, to ih stvaraju navike, obiaji, obiteljske veze, uvijek toliko jake, prijateljstva obiljeena sladunjavim savjetima, ljubavi popraene divljom ljubomorom, povratci mondenih ambicija, potreba za pustolovinama, opsjednutost promjenom. Samoljublje i osjeaj dostojanstva mogu odreeno vrijeme odravati lanove zajednice na tekome putu, no im se pojavi prvo razoaranje, oni lako doputaju da ih preplavi prikrivena nada da pothvat ne moe uspjeti, te da e opet zaploviti burnim valovima vanjskoga ivota. Sjeamo se iskustva naseljenika projekta Brook Farm u Novoj Engleskoj koji su, premda ostajui vjerni svojoj zajednici, no samo iz kreposti, iz vjernosti svojim prvotnim tenjama, ipak bili oarani kad im je poar unitio zajedniku zgradu, oslobodivi ih tako zavjeta koji su jedni drugima dali uz odreenu unutarnju zakletvu, premda bez ikakvih samostanskih formi. Oito, njihova je zajednica bila osuena na propast, i bez poara koji je ostvario intimne elje mnogih od njih, jer dubinske elje lanova zajednice nisu bila u suglasju s funkcioniranjem njihove kolonije. 56

Zbog istovrsnih razloga, to jest zbog nedovoljne prilagoenosti sredini, propala je veina takvih komuna. Njihovo funkcioniranje nije, poput vojarni ili samostana, bilo uvjetovano aspolutnom voljom vojnih ili crkvenih gospodara i ne manje apsolutnom poslunou podreenih; s druge strane pak u njima jo nije postojala veza savrene solidarnosti koju stvara bezuvjetno potovanje prema ljudima, intelektualni i umjetniki razvoj i prespektiva velikog ideala koji neprestano raste. Mogunosti nesloge ili ak raspada takvih zajednica mogle su se lako predvidjeti tim vie to su se kolonisti, privueni iluzijom dalekih krajeva, esto znali uputiti prema zemlji koja je sasvim drugaija od njihove, gdje im je sve strano i gdje je prilagodba tlu, klimi i lokalnim obiajima sasvim neizvjesna. Falansterijanci 1 koji su se, malo nakon stvaranja Drugoga carstva, uputili s Victorom Considrantom u ravnice sjevernoga Teksasa, ili su u sigurnu propast jer su se namjeravali naseliti usred ljudi iji su okrutni i grubi obiaji nuno morali okirati njihovu nu pariku pokoicu, ve kad su doli u dodir s groznom institucijom ropstva o kojoj im je ak bilo zakonom zabranjeno izraziti svoje miljenje. Isto tako pokuaj zvan Freiland ili Slobodna zemlja, izveden pod vodstvom jednoga austrijskog lijenika, u krajevima koji su teko osvojeni u jednom ratu do istrebljenja i poznati samo iz nejasnih izvjetaja, pred oima povjesniara djeluje pomalo poput lakrdije: unaprijed je bilo oito da se svi ti raznorodni elementi ne mogu ujediniti u skladnu cjelinu. Ni jedan od spomenutih neuspjeha ne moe nas obeshrabriti, jer svi ti uzastopni napori pokazali su da postoji odreena nepokolebljiva upornost drutvene volje: ni neugodnosti ni ruganja ne mogu istraivae odvratiti od njihovih namjera. Uostalom, uvijek pred oima imaju primjer kooperativa, potroakih zadruga i slinih zajednica koje su takoer imale teke poetke a sada su, u toliko velikom broju, ostvarile udesan uspjeh. Nedvojbeno, veina tih udruga pola je stranputicom, osobito one koje su najimunije, jer su ostvarene pogodnosti i elja da ih poveaju u zadrugara upalile iskru ljubavi prema dobiti, ili su ih pak odvratile od revolucionarnoga ara iz prvih godina. U tome i jest najvea opasnost, jer je ljudska narav spremna prihvatiti kojekakve izgovore ne bi li izbjegla rizike borbe. Tako je lako povui se u svoje dobro djelo, izbjegavati brige i opasnosti koje proizlaze iz posveenosti revolucionarnim ciljevima u svoj njihovoj irini. ovjek govori samome sebi da je najvanije truditi se da uspije pothvat s kojim je povezana kolektivna ast velikoga broja prijatelja, te se malo po malo preputa sitnim obiajima obine trgovine: i onaj tko je imao vrstu elju preobraziti svijet posve se mirno pretvara u obinoga prodavaa ivei. Pa ipak, iskreni i revni anarhisti mogu izvui veliku pouku iz tih bezbrojnih zadruga koje su se pojavile u razliitim krajevima i koje se meusobno povezuju stvarajui tako sve vee i vee mree, obuhvaajui sve raznolikija podruja, od industrije, prijevoza, poljoprivrede, do znanosti, umjetnosti i zabave, te pokuavaju stvoriti cjelovit organizam za proizvodnju, potronju i stvaranje skladnoga estetskog ivota. Znanstvena praksa uzajamne pomoi iri se i postaje sve laka; treba joj samo jo dati pravi smisao i moral, i pojednostavniti cijelu tu razmjenu usluga, zadravajui samo obinu statistiku proizvodnje i potronje umjesto svih onih velikih knjiga potranji i dugovanja koje e postati nepotrebne. A ta dubinska revolucija nije samo na putu da se ostvari, nego se ostvaruje ovdje i sad. No bilo bi beskorisno upozoravati na pokuaje koji nas, kako nam se ini, sve vie pribliavaju naemu idealu, jer njihovi izgledi na uspjeh mogu rasti samo ako ih i dalje bude titila tiina, ako buka reklame ne uznemiri njihove skromne poetke. Sjetimo se povijesti male zajednice prijatelja koji su se okupili pod imenom komuna Montreuil.
1

Falansterija, tip ekonomsko-politike i radne zajednica koja bi prema zamisli C. Fouriera obuhvaala tristo do etristo obitelji; kao proizvoako-potroaka zadruga falansterija bi podmirivala sve osnovne potrebe svojih lanova, prev.

57

Slikari, stolari, vrtlari, kuanice, uiteljice smislili su da e jednostavno raditi jedni za druge bez posredovanja ikakvih obrauna, ne traei savjete poreznika i biljenika. Onaj kojemu su trebali stolci ili stolovi otiao bi do prijatelja koji ih je proizvodio; taj pak, ija kua vie nije bila uredna, obavijestio bi prijatelja koji bi sutradan doao s etkama i bojom. Kad bi vrijeme bilo lijepo svi su odijevali istu, dobro odravanu odjeu koju su graanke izglaale, a onda bi otili u etnju, brati svjee povre kod prijatelja vrtlara, dok su djeca svakoga dana kod uiteljice uila itati. Bilo je to suvie lijepo! Takvo skandalozno ponaanje trebalo je zaustaviti. Sreom jedan je anarhistiki atentat izazvao strah meu burujima, a ministru ije nas runo ime uvijek podsjea na zloinake zakone palo je na pamet da konzervativcima, kao novogodinji dar daruje nalog za masovna uhienja i premetaine. Taj je nalog primijenjen i na estite zajedniare iz Montreuila, te su najkrivlji, to jest najbolji meu njima, morali proi kroz onu preruenu torturu koja se naziva tajnim ispitivanjem. Tako je ubijena zastraujua mala komuna; ali, ne bojte se, ona e se ponovno roditi.

58

10. Posljednje borbe. Budue mirno stapanje evolucije i revolucije kroz anarhizam. Red u pokretu.
Sjeam se, kao da ga jo proivljavam, jednog vanog trenutka u mojemu ivotu, kad je gorinu poraza ublaavala samo duboka i zagonetna, gotovo nesvjesna radost to sam postupao slijedei svoje srce i svoju volju, to sam bio ja sm, unato ljudima i sudbini. Od toga trenutka protekla je ve treina stoljea. Parika komuna borila se protiv vojske iz Versaillesa, a jedinica u kojoj sam bio zarobljena je na zaravni Chtillon. Bilo je jutro, okruio nas je kordon vojnika, a asnici su se rugali i kooperili pred nama. Neki su nas vrijeali; jedan, koji je kasnije zacijelo postao neki od otmjenih govornika u Skuptini, drao je govor o ludosti Pariana: no mi smo imali drugih briga i nismo ga sluali. No onaj meu njima koji me se najvie dojmio bio je ovjek suzdrljiv na rijeima, tvrda pogleda, asketskoga lica, vjerojatno neki sitni plemi s ladanja kojega su odgojili jezuiti. Polagano je hodao uz otar rub visoravni, a njegov se tamni obris ocrtavao kao kakva runa sjena na sjajnoj pozadini Pariza. Zrake izlazeega sunca irile su se poput zlatnoga tkanja po krovovima i kupolama: nikad mi se taj krasan grad, grad revolucija, nije inio ljepim. Gledajte samo svoj Pariz! govorio je taj mrani ovjek pokazujui nam rukom blistavu sliku. Gledajte, jer od njega nee ostati ni kamen na kamenu! Ponavljajui za svojim uiteljima te biblijske rijei, izreene neko pred Ninivom i Babilonom, fanatini se asnik nedvojbeno nadao da e njegov krik mrnje biti proroanstvo. Pa ipak, Pariz nije pao; ne samo da je od njega ostao kamen na kamenu, nego oni ije je postojanje izazvalo tu mrnju prema gradu, to jest onih trideset pet tisua ljudi koji su ubijeni na ulicama, u vojarnama i na grobljima, nisu umrli uzalud, jer su se iz njihova pepela rodili osvetnici. I koliko se drugih Pariza, koliko se drugih ognjita svjesne revolucije rodilo po svijetu! Gdje god stignemo, u London ili Bruxelles, u Barcelonu ili Sydney, u Chicago ili Buenos Aires, posvuda imamo prijatelje koji osjeaju i govore poput nas. Pod velikom tvravom to su je sagradili nasljednici carskoga i papinskoga Rima, tlo je posvuda minirano i posvuda se oekuje eksplozija. I zar bi sad bilo mogue nai, kao u prolom stoljeu, nekog Luja XV, dovoljno ravnodunoga da moe slegnuti ramenima i rei: Poslije mene potop! Jer katastrofa e se dogoditi ve danas ili moda sutra. Baltazar se gosti, no dobro zna da se Perzijanci ve penju uz gradske zidine. Jednako kao to umjetnik koji neprestano misli na svoje djelo ima to djelo u glavi prije nego to e ga napisati ili naslikati, povjesniar unaprijed vidi socijalnu revoluciju: za njega se ona ve dogodila. Pa ipak, mi se ne zavaravamo i nemamo iluzija: znamo da e nas konana pobjeda kotati jo mnogo krvi, mnogo napora i mnogo tjeskobe. Internacionali potlaenih odgovara Internacionala tlaitelja. Po cijelome svijetu udruuju se oni koji ele prigrabiti sve, proizvode i dobit, i pretvoriti sve ljude u golemu vojsku najamnih radnika. Pripadnici tih saveza milijardera i poduzetnika, obrezanih i neobrezanih, posve su sigurni da e zahvaljujui svemoi novca imati u svojoj slubi vlade i njihova orua represije: vojsku, sud i policiju. Osim toga, nadaju se da e vjetim poticanjem mrnje meu rasama i narodima, uspjeti odrati mase koje izrabljuju u onom stanju domoljubnoga neznanja i bijede koje podrava podlonost. I doista, sve te stare zavade, nasljea starih ratova i nade u odmazdu, ta iluzija domovine s njezinim granicama i andarima, kao i svakodnevna 59

podbadanja ovinista od zanata, vojnika i novinara, sve to nam navijeta jo mnogo muke, no mi imamo prednosti koje nam nitko ne moe oteti. Nai neprijatelji znaju da se bave nesretnim poslom, a mi znamo da je nae djelo dobro; oni se mrze meusobno, a mi se volimo; oni pokuavaju natjerati povijest da krene unatrag, a mi koraamo s njom. Tako se navijetaju veliki dani. Evolucija se dovrila, revolucija ne moe izostati. I ne odigrava li se ona neprestano pred naim oima, brojnim potresima? I to se vie ljudskih savjesti, u kojima poiva prava snaga, naui udruivati ne odustajui od sebe, to vie radnika, koji su brojano nadmoni svim drugim slojevima, bude svjesno vlastite vrijednosti, tim e vie revolucija lako i mirno tei. Na kraju, sav e otpor morati popustiti, pa ak i bez borbe. Doi e dan u kojemu e evolucija i revolucija neposredno slijediti jedna za drugom, elja e prei u djelo, ideja u ostvarenje, i stopiti se u jedan jedini fenomen. Tako tee ivot u zdravom organizmu, u tijelu svijeta kao i u tijelu ovjeka. 1902.

60

O autoru
lise Reclus (1830-1905): jedan od utemeljitelja moderne geografske znanosti u Francuskoj. Nakon studija geograje u Berlinu pod vodstvom K. Rittera bio je 1851. zbog republikansko-anarhistikih gledita protjeran iz Francuske. Tijekom progonstva obiao je Veliku Britaniju, SAD, Srednju Ameriku i Kolumbiju. U Francusku se vratio 1862. lan Prve internacionale i pripadnik Nacionalne garde Parike komune (1871.). Premda je nakon sloma bio osuen na dugogodinju zatvorsku kaznu, ona mu je zbog znanstvenog ugleda bila ukinuta i zamijenjena progonstvom. Nakon boravka u Italiji i vicarskoj, od 1892. radi kao sveuilini profesor u Bruxellesu. Glavna Reclusova djela su Nova opa geograja (La Nouvelle gographie universelle; la terre et les hommes, Paris, 1876.-1894., devetnaest svezaka) i Evolucija, revolucija i anarhistiki ideal (LEvolution, la revolution et lideal anarchique, 1898.). Tim je djelom, u kojem smatra da se ljudski napredak sastoji u unapreenju stupnja slobode i meuljudske solidarnosti, izvrio veliki utjecaj na anarhistiki pokret.

61

Anarhistika biblioteka Anti-Copyright

31. 05. 2012.

lise Reclus Evolucija, revolucija i anarhistiki ideal 1902. Prevela Sanja Lovreni. Uredili Zoran Senta i Kreimir Pintari. Prvo tiskano izdanje: DAF, Zagreb 2001. lise Reclus, Llvolution, la rvolution et lideal anarchique, 1902. http://anarhisticka-biblioteka.net