Bolesne roditeljske ambicije

Autor Ivica Vrgo

Roditelji vrlo esto svoju djecu maltretiranjem pokuavaju pretvoriti u vrhunske sportae. No, to je provjerena formula da se stvore nesigurni ljudi, osakaeni kao osobe. Pie: Slaven Bili.

Nogomet sam poeto trenirati s devet godina, kada sam krenuo u trei razred osnovne kole. U to vrijeme to je bila nekakva normalna dob za poetak bavljenja nogometom. I neu vas pilati o mojim nogometnim poecima. Nije mi to namjera. Ali u u par crta rei neto o njima. Moda e pomoi djeci i njihovim roditeljima da shvate ono najbitnije da nema garancija da e talentirano dijete postati dobar nogometa.

1/4

Bolesne roditeljske ambicije

Autor Ivica Vrgo

Dakle, moj put od prvog treninga do prve utakmice za seniore Hajduka bio je otprilike ovakav. Najprije sam bio dobar, talentirani djeak. Ne Bogom dan talent, ali dobar. Meu najboljima u svojoj osnovnoj koli. Kao takav sam se i upisao u Hajduka. Sve je bilo dobro i perspektivno do prijelaza iz osnovne u srednju kolu. Tad su nastali problemi.

Uhvatio me tzv. adolescentni rast. Laiki reeno, to je esta pojava kod djece kada u kratkom periodu puno narastu, kosti se izdue, miina masa i druga vezivna tkiva to ne prate ravnomjerno, kasne i uslijed toga dolazi do disbalansiranosti i gubitka koordinacije. U manje od godinu dana narastao sam gotovo 15 centimetara i postao, kako mi u Dalmaciji kaemo, 'smotan' za ozbiljno bavljenje nogometom.

To je trajalo skoro dvije godine. Bio sam visok, a nerazvijen i bez koordinacije. Pomalo frustriran gledao sam druge kako me 'gaze', kako su bri i bolji. Naravno, trener me potjerao u Hajdukov drugi, sporedni pogon Lavevi, gdje sam proveo dvije i pol godine. Kad su u mom tjelesnom razvoju stvari legle na svoje mjesto, vratili su me u juniore Hajduka i dalje je bilo OK (mada sam jo par puta imao turbulentnih faza dok se nije objektivno vidjelo da bi mogao biti dobar nogometa).

Za vrijeme mojih 'tekih' trenutaka drugi su napredovali. Neki zato jer su bili dobri i talentirani, a neki jer su se bre razvijali i tako fiziki dominirali nad drugim momcima. Ta generacija (djeca roena 1967., 1968., 1969.) bila je vrlo talentirana. Kao 12-godinjaci smo bili oznaeni kao nasljednici zlatne Hajdukove ekipe koja je pod Iviem harala Jugoslavijom 70-ih.

U Sergiju Kreiu imali smo fantastinog trenera. Ali od svih tih djeaka samo ja sam dostigao najvii nivo. A bilo je i talentiranijih, i boljih, i brih, i snanijih, i upornijih od mene. Ali nisu uspjeli. Za neke od njih meni ni dan danas nije jasno kako nisu postali vrhunski nogometai.

U kui su me podravali, davali mi podstrek, ali nikad me nisu prisiljavali, tjerali ili inzistirali na tome da postanem vrhunski igra (naprotiv, mami je puno bitnija bila kola). Mene je vodila ljubav za balunom, vodila me radost igre, prava strast. Ambicije mi nisu bile vane ni novac, ni karijera, ni presti, o tome nisam razmiljao. Moja elja je bila igrati balun. Dodue igrati u velikom klubu, kao to je Hajduk. Imao sam svoj san, slijedio sam san, a ne ambiciju. I uz talent, jaku volju, upornost i ljubav prema nogometu, sve ostalo je dolo prirodno.

2/4

Bolesne roditeljske ambicije

Autor Ivica Vrgo

Roditelji esto guraju svoju djecu i ele da im djeca postignu vrhunske sportske rezultate. Nekad je to i produktivno, ali mnogo ee su to bolesne ambicije, koje jako oteuju djeju psihu. Roditelj treba prepoznati talent, on je duan djetetu stvoriti uvjete da taj talent procvjeta, on ga treba podravati i eventualno kada dijete posustane, treba ga znati poticati, ali nikad se ne smije djecu prisiljavati, tjerati ih na aktivnosti ili vriti negativan pritisak na njih.

Nema formule kako e dijete postati vrhunski sporta i osnovni sastojak je i dalje nepoznat, ali recept sigurno sadri djetetov talent, njegovu ljubav za taj sport i zainteresiranost, dosta upornog rada i roditelje koji dijete podravaju bez bolesnih ambicija. I uz sve to potrebna je i doza sree.

A kada iza djetetovog rada stoji nezdravi roditelj koji maltretiranjem pokuava prisiliti dijete da postane velik tenisa, nogometa, pliva... onda je to sigurna formula da se stvore nesigurni i nekompletni ljudi, koji moda i postignu neke rezultate, ali ostanu osakaeni kao osobe.

Ali ako dijete hoe, moe, zna i voli, i roditelj to prepozna i podri, onda se mogu stvoriti uda kao to su Janica ili Blanka, Zec ili brojni nogometni velikani... Samo, ovo troje velikana nisu pravilo. Oni su samo pozitivni primjeri. I nisu ih stvorili Ante Kosteli, Joko Vlai i Sran Ivanievi. Oni su ih samo podrali, pogurali kada su bili u kriznim razdobljima, omoguili im najbolje uvjete... Ali ne bi mogli nita da njih troje nisu bili nevjerojatno talentirani za sport i da nisu imali vrhunske tjelesne i psihike predispozicije da postanu vrhunski sportai.

Uostalom, puno je djece poelo igrati tenis na Firulama kada i Goran. I puno je bilo i privatnih trenera, ispisivanja iz redovne kole, zanemarivanja drugih stvari u ivotu. A samo je Goran uspio. Drugi nisu. I nije to tragedija. Naprotiv. Bit sporta i je u tome da se razvije tijelo, da se steknu radne navike, u kolektivnim sportovima da se razvije smisao grupnog djelovanja, pomaganja prijatelju, da se razvije kombinatorika i motorika...

Ali tragedija je kada dijete sve baci na sport. I nakon to ne uspije, ostane nerealiziran i u sportu i obrazovanju. I upravo tu je uloga roditelja krucijalna. Njihova odgovornost je da dijete pravilno usmjeri i podri u njegovim snovima. Djetetovim, a ne njegovim. I da bude koliko-toliko objektivan u procjeni svog djeteta. A to je najtee. I meni kod moje djece. A ne da se 'upeca' na estu priu trenera da mogu od bilo kojeg djeteta napraviti novog Gorana, Blanku ili Asanovia. Ne mogu sigurno. Jer da mogu, ne bi ove nazivali udima.

3/4

Bolesne roditeljske ambicije

Autor Ivica Vrgo

P.S. Najbolje to sam o tome proitao rekao je Nikola Pili. Na pitanje u jednom intervjuu moe li kod talentiranih tenisaa koji imaju 15 godina procijeniti koji e od njih postati vrhunski igrai, odgovorio je: "Ni govora. S 15 godina mogu eventualno procijeniti koji od njih nee biti veliki igrai."

Slaven Bili 24.10.2007.

www.net.hr

4/4