Professional Documents
Culture Documents
Šljiva
Šljiva
Zbog malog udjela masti i niske kalorine vrijednosti, ljive su odlina dijetalna hrana, ali i zdrava hrana za osobe koje boluju od reumatizma, gihta, bubrenih kamenaca, bolesti jetre, hemoroida, ateroskleroze i zatvora ljiva (Prunus domestica) je 3-10 metara visoka voka iz porodice rua, a smatra se da potjee iz podruja od Crnog mora do sredinje Azije. Naziv ljiva zapravo obuhvaa mnogobrojne razliite voke iji su plodovi razliitih oblika i boja. Mogu biti okrugli, duguljasti ili jajoliki, od bijele i ute preko crvene i plave pa sve do gotovo crne boje, a okusi im variraju od izrazito slatkih do kiselih poput limuna. Od svih vrsta ljiva, najpoznatija je obina plava ljiva ili ljiva bistrica koja ima velike i duguljaste, s latke i sone, plavo do plavoljubiaste plodove. ljiva se od davnina uzgajala na Srednjem Istoku, a u 3. stoljeu prije Krista, za vrijeme ratnih pohoda Aleksandra Velikog, prenijeta je iz Azije u Grku. Stari Grci su poetkom 1. stoljea donijeli ljivu u junu Europu i Italiju, a stari su Rimljani ve krajem stoljea imali brojne sorte ljiva i ureene vonjake sa ljivama. Ve su stari Rimljani znali da ljiva ima veliku hranjivu vrijednost, a suha ljiva i veliku energetsku vrijednost, pa su je koristili protiv bolesti jetre i protiv zatvora. O ljivi, kao vou koje potie apetit, pospjeuje probavu i pomae protiv zatvora pisao je pjesnik staroga Rima Gargilije Marcijal. On je savjetovao, izmeu ostalog, da ovjek u starosti treba jesti ljive jer one omekavaju nadut i tvrd eludac. ljive su u prehrani bile toliko cijenjeno voe da su ih rimski vojnici nosili sa sobom za vrijeme ratnih pohoda, pa se tako uzgoj ljiva proirio sjevernije od Alpa, u srednju Europu. U 13. stoljeu, u doba Luja XIV., bilo je poznato oko 180 vrsta ljiva. U doba renesanse, a i kasnije, lijenici su upotrebljavali sirup od ljiva kao osnovu za pripremanje lijekova, osobito onih za djecu. Kao narodni lijek protiv lijenih crijeva upotrebljavale su se suhe ljive moene u mjeavini vode i vina uz dodatak cimeta, kore limuna i neto eera. Bilo je to prirodno, pouzdano i blago, te vrlo ukusno sredstvo protiv zatvora. U 16. stoljeu suhe ljive su se ak uvozile iz Sirije kao lijek, a da su zaista vrijedan lijek, dokazuje i to to se danas koriste u slubenoj medicini nekih zemalja, npr. Nizozemske i Portugala.
to sadri ljiva
Svjei plod ljive sadri ak 83% vode, a od osnovnih hranjivih sastojaka sadri najvie ugljikohidrata. Koliina eera, uglavnom saharoze, u prosjeku iznosi oko 13%, ali ovisno o sorti moe dosei vrijednost i do 17%. Kao i veina drugog voa, ljiva sadri vrlo malo bjelanevina i masti, ali zato ukupna koliina mineralnih tvari u svjeem plodu ljive u prosjeku iznosi oko 500 mg. Od toga gotovo jednu treinu ini kalij, a u znatnim koliinama zastupljeni su i fosfor, kalcij, magnezij i sumpor. Od vitamina, ljiva sadri najvie vitamina C, oko 7 mg, iako postoje sorte u kojima je koliina ovog vitamina gotovo dvaput vea. ljiva sadri i gotovo sve vitamine B skupine, a koliina beta karotena od 0,15 mg u nekim je sortama i do etiri puta vea. Ukupna koliina organskih kiselina, od kojih ima najvie jabune i groane, u ljivi iznosi od 940 do 1000 mg, zbog ega ljiva djeluje osvjeavajue. Ali zato je koliina oksalne kiseline u ljivi neznatna i iznosi svega 10 mg, tako da se zapravo moe zanemariti.
U narodnoj medicini upotrebljavaju se plodovi, listovi i smola ljive. Plodovi se beru u jesen, kad su potpuno zreli, te koriste sirovi, kuhani ili osueni, pa ak i preraeni. Listovi ljive beru se od svibnja do kolovoza, a od osuenih listova priprema se aj. Svjei listovi ljive mogu se prokuhati u vinu, a koje se potom grglja kod upale grla i drijela. Osim toga, vinom od listova ljive mogu se ispirati rane, a posebno rane koje teko zacjeljuju. Smola koja curi iz kore drveta skuplja se od svibnja do srpnja. Otopljena u octu, smola pospjeuje zacjeljivanje rana, a otopljena u vinu, uzima se kao sredstvo koje pospjeuje izluivanje bubrenog i mokranog pijeska i kamenaca.