God. 36., br. 3., 895.-1322.

Zagreb, 2004. UDK: 930.1:141.8219(049.3) 929.5 Hobsbawm, E. Pregledni lanak Primljeno: 7. 7. 2004. Prihvaeno: 4. 12. 2004.

Povjesniar i komunist u opasnom dvadesetom stoljeu

MIRJANA GROSS Professor emeritus, Filozofski fakultet, Sveuilite u Zagrebu, Republika Hrvatska

Autorica se u ovome lanku osvre na tri knjige istaknutog povjesniara Erica Hobsbawma: Gefhrliche Zeiten. Ein Leben im 20. Jahrhundert (MnchenWien 2003; originalno izdanje na engleskom: Interesting Times. A TwentiethCentury Life, London 2002), Age of Extremes. The Short Twentieth Century 1914 - 1991 (l. izd. London 1994.) i On History (London 1997.). Kljune rijei: historiografija, Eric Hobsbawm, britanska marksistika hitoriografija

Na Frankfurtskom sajmu knjiga 2003. bila je autobiografija Erica Hobsbawma (uz njemaku socijalnu historiju 20. stoljea od 1914. do 1949. Hansa-Ulricha Wehlera) apsolutna uspjenica meu strunim knjigama. Taj veliki interes postoji najprije zato jer je Hobsbawm danas jedan od najpoznatijih ivuih povjesniara. Njegove knjige (poevi od primitivnih pobunjenika /1965./, studija arhajskih formi drutvenih pokreta u 19. i 20. stoljeu) a pogotovo njegova tetralogija (Doba revolucije, Europa 1789 - 1848, Doba kapitala 1848 - 1875, Doba imperija 1875 - 1914; i napokon Doba ekstrema 1914 - 1991) izazivale su izuzetan interes i bile prevoene na brojne svjetske i manje jezike.1 Doba ekstrema je njegova najuspjenija knjiga, primljena s velikim interesom u ideolokom spektru raznih zemalja. Hobsbawm nailazi na zanimanje itateljstva i zbog svoje pripadnosti generaciji britanskih marksistikih povjesniara i komunista. Oni su se oduevili marksizmom u kasnim tridesetim godinama i ukljuili se u Komunistiku partiju Britanije. Veina je istupila 1956. nakon ustanka u Maarskoj i XX. kongresa Komunistike partije Sovjetskoga Saveza, kada je Hruov razobliio Staljinovu strahovladu. Hobsbawm je formalno i dalje lan KP Britanije do njenoga tihog rasputanja 1991. ali i otar kritiar slubenih partijskih izdanja i stavova. Prosvjeeni marksizam tih engleskih povjesniara, i proces njihova uenja prigodom odricanja od komunizma uope ili od ortodoksnoga sovjetskoga komunizma, bio je ezdesetih godina temelj njihova izuzetna utjecaja u historio1 Na hrvatskome moemo itati: Doba revolucije, Evropa 1789-1848, Zagreb 1987.; Doba kapitala 1848-1875, Zagreb 1989. i Nacije i nacionalizam, Zagreb 1993.

1039

MIRJANA GROSS, Povjesniar i komunist u opasnom 20. st.

God. 36., br. 3., 1039-1059. (2004)

grafiji. Nakon faze mladoga pravovjernoga komunista pravi se Hobsbawmov lik oblikuje 1956. i poslije. Tada pie, polemizira, drui se s povjesniarima i intelektualcima u brojnim zemljama kao ljeviar, slobodan strijelac, nevezan institucijama i ideologijama, kao autsajder kojega zbog njegova intelektualnoga doprinosa cijene i kritiari izvan lijeve manjine. Kada je rije o Hobsbawmovoj autobiografiji, najinteresantnije su mi dvije teme: kako on opisuje svoje vlastito angairanje kao marksist i komunist zapadnoga tipa i to to znai kada on promatra zbivanja 20. stoljea i kao povjesniar i kao suvremenik koji pie za mlade okrenute prema 21. stoljeu. ini se da Hobsbawm smatra kako je glavno iskustvo ovjeka, koji je proivio najvei dio 20. stoljea, zabluda i iznenaenje s izuzetno ubrzanim povijesnim kretanjem. Brojna su zbivanja bila pojedincu neoekivana i nerazumljiva. Gotovo veinu svoga svijesnoga ivota on je posvetio jednoj nadi koja je svrila kao potpuno razoaranje, jednoj stvari koja je sasvim propala. No misli da upravo poraz otri povjesniarev um. Historiju dodue piu pobjednici ali dublje razumjevanje nude poraeni. U kratko vrijeme, posljednjih tridesetak do etrdesetak godina, desile su se izvanredne preobrazbe. To je teko shvatiti mladim generacijama koje nisu vidjele kako su stvari izgledale prije toga. Prolost je druga zemlja! Poetak historijskoga razumjevanja je prihvaanje drugotnosti prolosti, a najgorji je grijeh povjesniara anakronizam. Hobsbawm naglaava da se ak i zapamena i zapisana prolost mijenja u svjetlu tekue povijesti. Nitko nee porei da propau Sovjetskoga Saveza i sovjetskoga bloka svrava jedna epoha u svjetskoj povijesti. Time se mijenja vizija svakoga ivuega povjesniara 20. stoljea jer se dio vremena pretvara u povijesnu periodu koja ima vlastitu strukturu i suvislost , naime u kratko 20. stoljee. Sada je dakle mogu pogled na stoljee kao cjelinu, tj. drugaije nego bi to bilo prije 1989. - 1991. Drugim rijeima, historija pisana devedesetih godina ne moe biti ista kao ona koja bi nastala prije. Autor razmatra mogunosti profesionalnoga povjesniara da pie o razdoblju u kojem je ivio. To ovisi o datumu povjesniareva roenja, o pripadnosti odreenoj generaciji, zatim o promjeni perspektive gledanja u tijeku vremena i naposljetku o mogunosti izbjegavanja vladajuih ideologija.. Nakon teke odluke, Hobsbawm naposljetku pie historiju kratkoga 20. stoljea koja poinje u Sarajevu (ubojstvom nadvojvode Franje Ferdinanda) a na alost svrava takoer u Sarajevu. (U knjizi se nalazi i fotografija goruega Sarajeva 1992.). Jednoj je osobi dodue nemogue upoznati historiografiju o 20. stoljeu, ak i na nekom od svjetskih jezika. Zato on priznaje da u svojoj knjizi o ekstremima zacijelo razmatra brojna pitanja o kojima jedva neto zna ili zastupa kontroverzna miljenja. Ne oekuje dakle da se itateljstvo sloi s njegovim interpretacijama pa ni onda ako je ljeviarsko. Poznavajui brojne istaknute linosti i putujui u mnoge zemlje, on je kao povjesniar mogao donekle upoznati probleme stoljea sluanjem i promatranjem. Oigledno se zato odluio da nakon historije 20. stoljea, koju je pisao kao povjesniar, objavi u autobiografiji i svoja zanimljiva iskustva kao suvremenik. 1040

MIRJANA GROSS, Povjesniar i komunist u opasnom 20. st.

God. 36., br. 3., 1039-1059. (2004)

Uza sve potekoe Hobsbawm je u Ekstremima kao skupini eseja o svjetskoj povijesti uspio predoiti globalnu meuovisnost povijesnih pojava, dakako uvijek s gledita ljeviara. Zato se razlikuje od autora koji imaju pogled na svijet odreen iskljuivo svojom nacionalnom povijeu. Rije je o sintezi s jasno izraenim temama na temelju analitike interpretacije koja se ne gubi u gomili nepreglednoga materijala. Autor se uputa i u pojedinost ali pri tom zadrava otar pogled za osnovne procese. Djelo zato natkriljuje gusti opis to ga preporua Postmoderna. Njeni zastupnici naime odbijaju moguu generalizaciju i dre da se neto malo od opega moe dokuiti samo gustim nizanjem sitnih pojedinanih pojava. Dvadeseto je stoljee dodue izazivalo najvee nade ali je naposljetku unitilo sve iluzije i ideale te izazvalo pojavu destrukcije prolosti. Hobsbawm misli da je povjesniar u tim uvjetima vaan kao promatra zbivanja to ih smatra kljunima. Kao povjesniar i suvremenik najveega dijela toga izvanrednoga i stranoga stoljea (roen je 1917.) on je uvijek nastojao razumjeti povijesno vrijeme koje je obiljeavalo i njegov ivot. O tom razdoblju Ekstrema pisao je strau koja ga je i inae zaokupljala. Njegova je autobiografija zapravo druga strana Ekstrema, naime pokuaja jednoga povjesniara da razlikuje injenice od fikcija i da bude sposoban distancirati se od samoga sebe, da uspostavi vezu izmeu prolosti i sadanjosti. U svakom sluaju prihvatljivo je Hobsbawmovo uvjerenje da autobiografija jednoga ivota, ispunjenoga historijskim istraivanjem te politikim i intelektualnim angairanjem, moe mnogo toga rei mladim itateljima i itateljicama 21. stoljea, zbunjenim apsurdima i monstruoznostima suvremenosti. Ta njima je ak i Vijetnamski rat nekakva nerazumljiva, daleka prolost. Svijet kratkoga 20. stoljea 1914. - 1991. (za razliku od dugoga 19. stoljea 1789. - 1914.) raspao se krajem osamdesetih godina, a bio je oblikovan ruskom revolucijom 1917. Svi su suvremenici ivjeli unutar antipoda: kapitalizam - socijalizam. Autor dijeli 20. stoljee u tri periode: 1. Doba katastrofe od 1914. do poslije drugog svjetskoga rata; 2. Goleme preobrazbe ljudskoga drutva poslije II. svjetskoga rata, tj. zlatno doba do poetka sedamdesetih godina; 3. Nova era nesigurnosti, krize i dekompozicije. Doba od 1914. do poslije II. svjetskoga rata je teturanje od jedne katastrofe do druge. Dva svjetska rata, dva vala globalnih pobuna i revolucija proizveli su sustav utemeljen Oktobarskom revolucijom koji je sebe smatrao povijesno datom alternativom buroasko-kapitalistikom drutvu. Propala su kolonijalna carstva. Svjetska ekonomska kriza (1929.-1933.), dotada nepozante dubine, ruila je i najsnanije kapitalistike privrede i dala povod uvjerenju da e kapitalizam propasti. Zato je Oktobarska revolucija sa svojim proglaenim ciljevima mnogima postala uvjerljiva. Uz ostalo, to se desilo i zbog slabljenja pa i nestajanja liberalne demokracije u tijeku razvoja faistikih i satelitskih autoritarnih reima. Samo privremena i bizarna alijansa liberalnoga kapitalizma i komunizma u ratu samoobrane od nacizma spasila je demokraciju. Liberalni kapitalizam preivio je trostruki izazov svjetske ekonomske krize, faizma i 1041

MIRJANA GROSS, Povjesniar i komunist u opasnom 20. st.

God. 36., br. 3., 1039-1059. (2004)

rata a zatim se naao pred irenjem revolucije koju je nakon drugog svjetskoga rata predvodio Sovjetski Savez. Umjesto da propadne, kako su mnogi oekivali prije rata, kapitalizam je u drugom razdoblju doivio dotada nezamislivo zlatno doba (1947. - 1973.), naime izuzetan stupanj ekonomske, socijalne i kulturne preobrazbe. Takvih brzih i fundamentalnih promjena u ljudskome ivotu, i to na cijeloj zemaljskoj kugli, nikada prije nije bilo. Hobsbawm u svojoj knjizi opirno pie o socijalnim revolucijama, hladnome ratu, o prirodi, granicama i tekim posljedicama realnoga socijalizma. Kae da je najvei domet reima nadahnutih Oktobarskom revolucijom izuzetno ubrzana modernizacija zaostalih agrarnih zemalja i da se to dogodilo istovremeno s kapitalistikim zlatnim dobom. U treem je razdoblju 20. stoljea, tj. njegove konane krize, propast Sovjetskoga Saveza najdramatinije zbivanje koje je slijedilo nakon zlatnoga doba, ali su to bile i godine globalne krize koja je na razne naine obuhvatila brojne dijelove svijeta. Zlatno doba je naime po prvi put u povijesti stvorilo jedistvenu, integriranu i univerzalnu svjetsku ekonomiju koja je utjecala na sve reime i sisteme. Kapitalistiki svijet naao se ponovno u tekoama meuratnoga razdoblja, za koje se mislilo da ih je zlatno doba uklonilo. To su masovna nezaposlenost, cikline krize, goleme razlike izmeu luksuza i siromatva, ogranieni dravni prihodi uz nunost neogranienih izdataka. Pri tom autor istie slabost ekonomija bivih socijalistikih drava, tj. onih naglo preobraenih u smislu neoliberalnoga kapitalizma, zatim napetosti u politikoj strukturi liberalne demokracije izazvanih potresima u ekonomiji. Naposljetku samostalne nacije-drave pa i najstarije i najstabilnije, oslabile su zbog pritiska nadnacionalne i trans-nacionalne ekonomije i zbog snage secesionistikih regija i etnikih grupa. Era, koju su suvremenici doivjeli kao izuzetno korisnu za ovjeanstvo, poivala je na golemom materijalnom napretku osnovanom na znanosti i tehnologiji, a danas je veliki dio javnoga miljenja i mislilaca Zapada kritizira. Rije je o moralnoj krizi koja vidi u negativnom svjetlu sve dosadanje oblike organiziranja drutva. U zlatno doba ak se inilo da u bogatim zemljama i radnici mogu sudjelovati u pravednijoj diobi bogatstva, no na kraju stoljea prevladala je golema nejednakost i u bivim socijalistikim zemljama gdje je prije donekle postojala jednakost siromatva. Danas je najvie ljudi pismeno, a napredak tehnologije proizveo je revoluciju transporta i komunikacije i ponitio vrijeme i prostor. Meutim, 20. stoljee nije zavrilo zadovoljstvom s tim nevienim napretkom nego osjeajem duboke nelagode jer je to bilo stoljee golemih ljudskih katastrofa od gladi do sustavnih genocida. Ljudi su nauili ivjeti pod najsvirepijim uvjetima. Hobsbawm to naziva povratkom u stanje koje se u 19. stoljeu nazivalo barbarizmom. To su ratovi protiv civilnoga stanovnitva, oivljavanje muenja, ubojstva kao sredstvo javne sigurnosti, uglavnom slom pravila i standarda moralnih ponaanja proglaenih u 18. stoljeu. U takovom raspoloenju kraja stoljea autor pokuava 1994. kao lijevi povjesniar ocjeniti bitne procese toga razdoblja, a zatim 2002. sjetiti se svoga ivota posveeno1042

MIRJANA GROSS, Povjesniar i komunist u opasnom 20. st.

God. 36., br. 3., 1039-1059. (2004)

ga historiografiji i komunistikoj ideji koja je u doba kada su nastale te knjige propala bez ostataka. Oktobarska revolucija objavila je 1917. univerzalnu revoluciju, drala se uzorom koji e usmjeravati opu povijest kao Francuska revolucija u 19. stoljeu. Ruska je revolucija zraila zbog svoga zalaganja za kraj I. svjetskoga rata pa je upravo taj rat izazvao pojavu i uvrenje revolucionarne ideje u sreditu eropske politike. Ideologija Oktobarske revolucije se poziva na najsintetiniju filozofiju povijesti u 19. stoljeu, naime Marxovu, koja je izazivala interes te odobravanje i obrazovanih i primitivnih umova. Ve je Engels pojednostavnio Marxovu filozofiju, na koju je Lenjin primijenio svoje vrlo povrno tumaenje a Staljin je sa svoje strane Lenjinovo uenje uinio jo primitivnijim. Biti komunist uoi II. svjetskoga rata, kada je Hobsbawm pristupio KP Britanije, nije znailo biti marksist nego vjerovati u marksizam-lenjinizam propovijedan od boljevike partije Sovjetskoga Saveza. Marx je nudio nadu u bolje drutvo uz jamstvo znanstvene i povijesne neminovnosti, a Oktobarska se revolucija predstavljala kao dokaz da je preobrazba poela. Komunisti u svim zemljama uglavnom su slijedili marksizam Instituta Marxa-EngelsaLenjina u Moskvi koji se temeljio na staljinistikoj interpretaciji. Tek je 1956. postao mogu izbor izmeu vie marksizama jer je dolo do dezintegracije Staljinova pravovjerja i do decentralizacije dotada jedinstvenoga komunistikoga pokreta pod komandom iz Moskve. Pokreti intelektualaca 1968. oduevljenih za Marxovu teoriju, proizveli su varijante koje bi iznenadile Marxa. Javile su se i razne grupe svojevrsnih interpretacija a treba spomenuti i marksistike pokrete i bune u Treem svijetu. U svakom sluaju u komunistiki se pokret u 20. stoljeu ulazilo i izlazilo iz njega uz odgovarajuu interpretaciju marksizma ili njegovo odbacivanje. Zato je i Hobsbawm sudjelovao u brojnim polemikama. U prvim je godinama poslije Oktobarske revolucije Lenjin (umro 1924.) voa boljevike partije i III. Internacionale u kojoj su najvanija bila pitanja nastala iz ruske revolucije. On je stvorio partiju novoga tipa i profesionalne revolucionare koji su irili uvjerenje da je kapitalizam prolost. Rije je o doktrini diktature proletarijata koja je sigurna u budue komunistiko drutvo izvedeno iz znanosti o povijesti, tj. iz uvjerenja da je mogua sigurna spoznaja povijesnih zakona, toboe u Marxovu duhu. Prema Lenjinu, Trea internacionala nije trebala biti organizacija meunarodnog pokreta i simpatizera Oktobarske revolucije, nego tijelo potpuno odanih i discipliniranih aktivista kao globalna udarna snaga za revolucionarna osvajanja. Nastale su strogo centralizirane, disciplinirane komunistike partije koje su zahtijevale od svojih lanova odanost, samoportvovanje i provoenje odluka Partije pod svaku cijenu. Pretenzija boljevika na univerzalnost i mesijanski karakter Oktobarske revolucije bila je povezana s uvjerenjem da stara Rusija, jedva izala iz carizma, moe stvoriti novi drutveni i politiki sustav kao primjer Europi i svijetu. Legitimitet boljevike partije nije bio u izboru od naroda nego u tobonjem poznavanju povijesnih zakona. 1043

MIRJANA GROSS, Povjesniar i komunist u opasnom 20. st.

God. 36., br. 3., 1039-1059. (2004)

U svojoj autobiografiji Hobsbawm pria kako je povijest 20. stoljea odredila njegov vlastiti ivot i uinila od njega izuzetno poznatoga lijevoga povjesniara. To je doista uzbudljiv osoban izvjetaj prije svega o jednom idealu koji je privukao mnoge ljude s najpotenijim namjerama ali su oni u zbilji opravdavali ili bez prigovora trpjeli neke najzlokobnije zloine prologa stoljea. Hobsbawm je roen etiri mjeseca prije Oktobarske revolucije u lipnju 1917. u Aleksandriji. Otac mu je imao englesko dravljanstvo a majka je bila Beanka. Djetinjstvo je proveo u Beu u emancipiranoj i asimiliranoj idovskoj obitelji. Bio je Englez, u kui se govorilo vie engleski nego njemaki. Odrastao je pod utjecajem austrijske kulture s nostalgijom prema razdoblju prije 1914. ali u okruju materijalne nesigurnosti. Otac mu je umro 1929. a majka 1931. kada su ga neki lanovi obitelji odveli u Berlin gdje je ostao do 1933. To je bilo vrijeme sloma svjetske ekonomije, samrti Weimarske republike i prvih est mjeseci Hitlerove vladavine. Gledano untrag rije je o jednoj od vanih faza u povijesti 20. stoljea. Gimnazijalac Hobsbawm doivio ju je kao adolescent koji otkriva svijet, a zapravo komunizam najprije u liku Marxova Komunistikoga manifesta. Ubrzo je sustavno itao Marxova djela kao i mnogi drugi pogotovo mladi intelektualci tadanjega vremena. Berlinsko razdoblje Hobsbawmova ivota uinilo je od njega doivotnoga komunista iako je projekt, kome se posvetio, postepeno slabio i naposljetku propao i kako zna danas - morao propasti. U svakom sluaju on pripada generaciji za koju je Oktobarska revolucija predstavljala nadu svijeta a on sam bio je u mladim danima ostraeni i zagrieni komunist. U Berlinu je za mladoga Hobsbawma postojao samo jedan - komunistiki izbor. Druga alternativa, nacionalizam u raznim oblicima, a pogotovo u nacionalsocijalistikom, nije mogao biti nikakva opcija za mladoga Engleza i idova. Mladi dakako nije shvatio ludu samoubilaku politiku KP Njemake, odnosno Kominterne, tj. propagandu da je glavna prepreka radikalizaciji radnike klase pod vodstvom komunista u - socijalnoj demokraciji, a pri tom je podcjenjivana nacionalsocijalistika opasnost. U pogledu unatrag svi su obrati Kominterne bili besmisleni, a Hobsbawm se sjea da on, u krugu ostalih komunista, nije bio kritian prema toj organizaciji. Kao romantini suputnik Partije mislio je da je svjetska revolucija neminovnost jer se komunistiki pokret irio svijetom pod utjecajem Sovjetskoga Saveza. Predpostavljao je tada da e komunizam moda kratkotrajno doivjeti poraz ali je u njega uvijek postojala sigurnost u konanu pobjedu koja je proizlazila iz vjerovanja u marksistiko uenje. Njegova prva politika djelatnost bila je u izbornoj kampanji KP Njemake 1932. Ona je 25. sijenja 1933. organizirala svoju posljednju legalnu demonstraciju, masovni mar ulicama Berlina. U toj masovnoj ekstazi sudjelovao je i gimnazijalac Hobsbawm. Nekoliko dana kasnije Hitler je postao kancelar njemakoga Reicha a Hobsbawm se preselio u London. Tamo je svrio gimnaziju i poloio ispit za stipendiju na Kings Collegeu u Cambridgeu gdje je postao jedan od vodeih komunistikih studenata u drugoj polovici tridesetih godina. 1044

MIRJANA GROSS, Povjesniar i komunist u opasnom 20. st.

God. 36., br. 3., 1039-1059. (2004)

U tadanjoj engleskoj ljevici nije postojala demokratsko-revolucionarna tradicija francuskoga tipa ali je ona ipak imala neke simpatije za Sovjetski Savez (Herbert Wells, Bernard Shaw, fabijevci, antifaistika inteligencija, Virginia Woolf). Komunistika ideologija nije prodrla u iroke slojeve kao u Francuskoj, ona je stjecala simpatizere na fakultetima a ne u tvornicama. No mala je KP Britanije pokazala isti ar pri poslunosti Kominterni pod vodstvom KP Sovjetskoga Saveza kao i velike komunistike partije. Upravo na Cambridgeu postojala je grupa komunista Hobsbawmove generacije za koju se kasnije saznalo da su agenti Sovjetskoga Saveza (najpoznatiji meu njima bio je Kim Philby). Hobsbawm ih je znao samo kao militantne lanove studentske organizacije Partije. Predpostavljao je da postoji pijunska djelatnost za Sovjetski Savez i kae da ju je odobravao i da bi se i sam time bavio da je bio pozvan. U tridesetim godinama granice lojalnosti nisu prolazile izmeu nego unutar pojedinih drutava. Patriotizam, u smislu lojalnosti prema dravnome vodstvu, tada je malo znaio. Hobsbawm je postao komunist 1932. a 1936. u Cambridgeu lan KP Britanije u kojoj je ostao pedeset godina. Danas pokuava odgovoriti na pitanje zato je komunizam privukao najbolje mlade intelektualce njegove generacije, to je za nj znailo biti komunist i slijediti politike strasti koje je ta pripadnost izazivala. Sovjetski savez izaao je iz II. svjetskoga rata kao jedna od dviju velesila a pod gospodstvom komunistikih partija ivjelo je stanovnitvo izmeu Labe i Kineskoga mora. Hobsbawm dri da nakon osvajanja Islama u 7. i 8. stoljeu nije bilo slinoga trijumfa jednoga nazora na svijet. To je postignuto malim avangardama radnike klase jer komunizam nije bio zamiljen kao masovni pokret pa je i u tom pogledu bio u suprotnosti s marksistikom socijalnom demokracijom. U vrijeme Kominterne komunistike su partije predstavljali Lenjinovi profesionalni revolucionari, tj. male izabrane grupe. Sam Hobsbawm i njegova generacija, koji su postali komunisti prije 1935., htjeli su posvetiti svoj ivot komunizmu. No postojala je golema razlika izmeu komunista koji su proveli ivot u opoziciji i onih ije su partije dole na vlast pa su oni bili odgovorni za djelatnost tih reima. Lake je bilo komunistima kakav je bio Hobsbawm jer njegova Partija nije nikada bila na vlasti. On dakle nije bio odgovoran za britanski reim nego je sanjao o demokraciji zdruenih proizvoaa osloboenih vlasnika i kapitala, o novoj civilizaciji i novom ovjeku, o novom drutvu koje e se postii znanstvenim putem. Tajna lenjinistike partije nije bila u snovima o osvajanju barikada na juri ili u marksistikoj teoriji nego u bezuvjetnom izvravanju partijskih odluka i u partijskoj disciplini. Kao avangarda radnike klase lenjinska se partija oslanjala na povezanost discipline, organizacijske efikasnosti, krajnje osjeajne identifikacije uz potpunu odanost. Straan paradoks sovjetske ere bio je u tome da su istoga Staljina sovjetski narodi doivljavali kao tiranina a na Zapadu kao oslobaajuu snagu. I u Hobsbawma je pomisao na Staljina bila iskrena, prirodna i nezamrljana poznavanjem stravinih injenica u vezi s njime. I on je pri Staljinovoj smrti 1953. osjeao iskrenu alost. Prema tome, sav njegov 1045

MIRJANA GROSS, Povjesniar i komunist u opasnom 20. st.

God. 36., br. 3., 1039-1059. (2004)

ivot i onaj njegovih sudrugova kretao se oko Partije i ona im je dala sigurnost u pobjedu. I mladi Hobsbawm je prihvatio disciplinu te hierarhiju Partije i apsolutnu obavezu da slijedi njenu liniju pa i u sluaju kada je imao drugo miljenje. U teoriji Partija je temeljila svoj autoritet na uvjerljivosti razuma i znanstvenoga socijalizma. U komunistikim partijama koje nisu bile na vlasti postojala je mogunost diskusije, no im je glasovanjem prihvaena odreena odluka, demokratski centralizam je zahtijevao bezuvjetnu poslunost pri djelovanju. Partijski rad trebao je imati prednost pred osobnim ivotom. Kada je Hobsbawm zavolio enu koja nije imala nita zajedniko s Partijom, on je spoznao da vie nije komunist u duhu svoje mladosti. Gledajui unatrag Hobsbawmu je lako pisati kako je osjeao kao lan Partije, no tee je to objasniti jer strast onoga vremena lei pokopana pod krhotinama svjetske povijesti. Kasnije je s Milovanom ilasom spoznao da je to bio moral jedne sekte, no upravo to joj je davalo snagu kao pokretau politikih promjena. U razdoblju izmeu dva svjetska rata bilo je prirodno uvjerenje da samo revolucija moe dati svijetu budunost i da je stari svijet povijesnim zakonima osuen na propast. Od drugih verzija zamiljanja budunosti komunistiki se utopizam razlikovao marksizmom koji je obeavao sigurnu budunost pravednoga svijeta na temelju upotrebe znanstvenih metoda. Hobsbawmova generacija mladih komunista vjerovala je da zna kako e izgledati novi svijet. No prevarila se! Komunizam je danas mrtav, kae stari Hobsbawm, drave i drutva djeca Oktobarske revolucije 1917. potpuno su propala ostavljajui iza sebe materijalne i moralne krhotine. Danas je nestala predpostavka da se moe znati kakav e biti tijek povijesti, posebno je propalo oekivanje da e industrijsko radnitvo biti nositelj drutvenih preobrazbi, a pokazalo se da su nacionalni i drugi kolektivni ili povijesni identiteti snaniji. Hobsbawm kae da kao lan Partije nije imao predodbu niti prave informacije o tome to se dogaalo sovjetskim narodima pod Staljinom s kojim se preko Kominterne poistovjetio te da nije htio vjerovati onim malobrojnim pojedincima koji su neto znali o pravom znaaju Staljinova reima ili sumnjali. No da bi se vidjelo kakva je bila zaneenost i zagriennost mladoga Hobsbawma treba podsjetiti da je Sovjetski Savez bio potpuna opreka njegovim humanistikim vizijama. Kada je on uao u KP Britanije, u Moskvi su odrani politiki procesi (1936.-1938.) uz pomo kojih je Staljin izmiljenim optubama maknuo i dao pogubiti stare boljevike i zapoelo je irenje koncentracijskih logora. Nakon to je Hobsbawm svrio studije povijesti u Cambridgeu lipnju 1939, Staljin i Hitler sklopili su 23. kolovoza pakt o suradnji i prijateljstvu koji je prije svega omoguio podjelu Poljske. Kominterna je potpuno napustila svoju antifaistiku strategiju s kojom je nastupala od 1934. Razlika izmeu faizma i demokracije izgubila je smisao a napredak komunistikoga sustava trebao je tei jedino putem ekspanzije Sovjetskoga Saveza. Kada je 1. rujna 1939. proglaen rat Francuske i Engleske s Njemakom, Kominterna se 9. rujna izjasnila protiv toga imperijalistikoga rata. I u KP Britanije bilo je otpora protiv takve nevjerojatne nove linije koja je tvrdila da rat nije antifaistiki i 1046

MIRJANA GROSS, Povjesniar i komunist u opasnom 20. st.

God. 36., br. 3., 1039-1059. (2004)

da su Francuska i Engleska jednako loe kao i nacistika Njemaka. ak i tako strasnom i zagrienom lanu Partije kao Hobsbawmu bilo je jasno da je partijska linija skrenula s puta i da nema ni racionalni ni emocionalni smisao. No nije se tome javno protivio. Sve se dakako ponovno promijenilo nakon nacistikoga udara na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. pa se Staljinov reim sada naao u bloku demokracije protiv nacistikoga barbarstva. (Hitlerov je plan bio poljoprivredna kolonizacija germanstva na ruskome prostoru, a njegov apsolutni prezir prema Slavenima uope i radikalni rasizam opravdali su sva nacistika zlodjela u Rusiji.) Pobjedom nad Hitlerom i golemim brojem rtava u Sovjetskom Savezu izbrisani su Staljinovi zloini protiv narod i graana Sovjetskoga saveza koji se privremeno povezao sa zapadnim demokracijama u novom antifaizmu i u njegovo je ime osigurao svoju vlast nad zemljama srednje i istone Europe. Kraj II. svjetskoga rata bio je vie pobjeda komunistike ideologije nego demokracije, dao je pobudu jaanju zapadnih komunistikih partija (francuske i talijanske) i novom valu ulaska u te partije ili simpatiziranja s komunistima u generaciji intelektualaca neto mlaih od Hobsbawmove. On je za rata bio unovaen u britansku vojsku gdje je ostao est godina. Kae da su to izgubljene godine njegova ivota. Kao komunist bio je sumnjiv i onda kada je Sovjetski savez postao saveznik Britanije. asnici nisu znali to da rade s udakom s visokom kvalifikacijom za intelektualni rad i nesposobnim za praktine zadae. Nije se iskoristilo njegovo znanje njemakoga jezika jer je bio sumnjivac pa su mu dodijeljene neke nevane slube a iz vojske je izaao u veljai 1946. godine. Za rata pokazale su se ponovno nove perspektive u komunistikom pokretu. Godine 1943. Kominterna je rasputena, a Teheranskim dogovorom velikih sila Sovjetski se Savez prividno usmjerio prema suradnji s kapitalistikim svijetom. No neposredno nakon toploga rata izbio je hladni rat konfrontacije i frenetinoga nuklearnoga natjecanja a zemlje u sovjetskoj interesnoj sferi nale su se iza eljezne zavjese. Britanske su vlasti nastojale ukloniti poznatije lanove KP iz svih javnih poloaja iako ne tako beskompromisno i histerino kao u Sjedinjenim Dravama. Hobsbawma su dodue odbili na vie mjesta kao predavaa ekonomske historije u Cambridgeu ali je to mogao postati kasnije, a tek od 1959. bio je izvanredni pa redovni profesor ekonomske i socijalne historije na Birbeck Collegeu Londonskoga sveuilita. Posebne je potekoe imao s ulaskom u Sjedinjene Drave. Kao lan KP automatski nije imao pravo na vizu osim ako bi javno priznao svoj grijeh i odrekao ga se, to dakako nije uinio. Ipak je uspio vie puta posjetiti Sjedinjene Drave, no njegov status reguliran je naposljetku tek 1967. kada je mogao postati gost profesor na prestinom Massachusetts Institute of Technology, a kasnije je godinama redovno predavao na New School for Social Research u New Yorku. Od 1949 - 1956. grupa povjesniara britanske KP odravala je marksistike seminare s brojnim diskusijama. Hobsbawm misli da je zapravo tada postao pravi povjesniar. Godine 1952. osnovan je i danas prestini asopis Past and Present. No ta se grupa povjesniara raspala u komunistikoj kriznoj godi1047

MIRJANA GROSS, Povjesniar i komunist u opasnom 20. st.

God. 36., br. 3., 1039-1059. (2004)

ni 1956. ali je bila korjen za kasniji izuzetan utjecaj britanskih marksistikih povjesniara na historiografiju uope. Poslije rata Hobsbawm je donekle jo vjerovao u konanu nadmo socijalizma nad kapitalizmom i dalje se pokoravao partijskoj disciplini no njegove su nade u novo drutvo postepeno slabile. ini se da se drao Partije prije svega zbog kriarskoga rata zapadnih antikomunista protiv Sovjetskoga Saveza. Meutim, tamonje su prilike oteavale stabilnost komunistikoga uvjerenja kod zapadnih intelektualaca. Marksizam se sveo na katekizam nepobitnih istina od kojih neke vie nisu imale nikakve veze s izvornim marksizmom, a druge, pogotovo u prirodnim znanostima - bile su apsurdne. Naravno da Hobsbawm i njegovi drugovi nisu prihvaali primitivnu i izopaenu verziju povijesti KP Sovjetskoga saveza u Staljinovoj poznatoj knjizi. Uz strahote u sovjetskome bloku bilo je i drugih problema ije razmjerje zapadni komunisti nisu prepoznali ili nisu htjeli uzeti u obzir. U rujnu 1947. osnovana je nova internacionalna organizacija - Kominform u kojoj je jugoslavenska delegacija bila najtvra pa je izvrila zadau da opomene francusku i talijansku kompartiju zbog oportunizma. No uskoro je dolo do prekida Tita i Staljina. Taj prvi raskol unutar komunistike univerzalne crkve bio je ogranien ali vaan jer je izazvao ideoloki sukob. Alternativna miljenja, hereze koje su dotada zastupali brojni pojedinci sada su proirene na razinu drave. To je bila nova kunja za komuniste iz Cambridgea koji su u vrijeme rata imali veze s jugoslavenskim partizanima i uope bili bliski jugoslavenskim komunistima. Brojni su mladi Englezi sudjelovali u gradnji omladinske pruge. Uz ostale tamo je bio i mladi Edward Thompson kasnije zvijezda britanske marksistike historiografije u ezdesetim godinama. Hobsbawm i njegovi nisu dakako vjerovali slubenoj sovjetskoj liniji da Tita treba ekskomunicirati jer kao imperijalistiki agent ve odavno nastoji izdati proleterski internacionalizam i da je faistiki kriminalac. Meutim, ostali su i dalje lojalni Moskvi jer su mislili da stvar svjetskoga komunizma moe napredovati i bez potpore jedne male, ali junake i divljenja vrijedne zemlje, ali ne i bez Staljinove supermoi. Veliki politiki procesi 1949. protiv Lszla Rajka a pogotovo 1952. protiv Rudolfa Slanskoga koji su, uz ostalo bili optueni kao Titovi suradnici u izdajstvu proleterskoga internacionalizma i pogubljeni, nisu izazvali Hobsbbawmov javni otpor ali dakako on svemu tome nije vjerovao. Valja podsjetiti da je proces Slanskome bio antisemitski a vremenski se poklapao s otkriem tobonje zavjere lijenika (od kojih su veina bili idovi) protiv Staljina. U oujku 1953. Staljin je umro smatran od zapadnih komunista kao univerzalni genije bez obzira na njihove rezerve prema njegovu uenju. Postalo je oigledno da komunistiki sustav Sovjetskoga Saveza, koji je toboe bio u skladu s povijesnim zakonima, ovisi toliko o jednome ovjeku da se poslije njegove smrti mora bitno mijenjati. Odmah su rehabilitirani kremaljski lijenici toboe upleteni u zavjeru protiv Staljina, a kasnije su amnestirani milijuni politikih zatvorenika. Staljinovi su nasljednici eljeli nastaviti s 1048

MIRJANA GROSS, Povjesniar i komunist u opasnom 20. st.

God. 36., br. 3., 1039-1059. (2004)

njegovim reimom ali bez tiranije unutar Partije a htjeli su provesti i ekonomske promjene. Staljinovom smru svrila je i najea faza hladnoga rata. Ogranien domet tih promjena pokazala je pobuna radnika u istonom Berlinu u lipnju 1953. koja je uguena sovjetskim tenkovima. Na poetku destaljinizacije za Boinih praznika 1954./55. Hobsbawm i jo tri lana grupe povjesniara KP Britanije pozvani su u Moskvu. Tamo su utvrdili da su sovjetski povjesniari sasvim izolirani i da nemaju mogunost upoznati se sa engleskom literaturom. Dakako da Hobsbawm i njegovi drugovi nisu imali priliku saznati neto o ruskome ivotu. U tom je drutvu postojao paranoian strah od pijunae. Obavijesti potrebne za svakodnevni ivot bile su dravna tajna. Prema tome, Hobsbawm u tijeku toga, za zapadne komuniste obeshrabrujuega, posjeta nije saznao nita to ve nije znao prije. ini se da ga je posebno pogodila injenica to su sovjetski intelektualci razmiljali iskljuivo u sovjetskom okviru i nisu imali ekumenske vizije o boljemu svijetu kao zapadni komunisti. Hobsbawm se dakle vratio iz Moskve deprimiran ali nije pomiljao napustiti lanstvo u KP. Valja spomenuti da njegove knjige nisu objavljivane u Sovjetskom savezu a iznimno u zemljama realnoga socijalizma.2 Spektakularan posjet Hruova Jugoslaviji u svibnju 1955., tj. rehabilitacija Tita, rasputanje Kominforma i zajednika sovjetsko-jugoslavenska izjava u lipnju 1956. pokazali su da Moskva sada doputa posebnost Titova reima i da bi mogla do stanovite mjere ublaiti kruti reim u zemljama sovjetskoga bloka. Uz to su postojale zemlje Treega svijeta koje su se proglasile socijalistikima, ali nisu imale veze sa sovjetskom ortodoksijom, a Kina joj se suprotstavila. Hobsbawm kae da je pomirenje Hruova s Titom naljutilo pogotovo one drugove koji su sedam godina prije bili prisiljeni, zacijelo protiv svoje volje, da odobre njegovu ekskomunikaciju iz prave crkve. Tajni referat Hruova na XX kongresu KP Sovjetskoga Saveza 24.-25. veljae 1956., koji je razobliio Staljinove zloine, izazvao je silan ok meu zapadnim komunistima, poruio je dotada sveobuhvatno znaenje komunistike ideologije u Sovjetskom Savezu, satelitskim zemljama i u svijetu uope. Sada je i najvjernijima postao jasan omjer groznih prilika u sovjetskome drutvu kao posljedice kulta linosti. Destaljinizacija inila se kao povratak Lenjinu. Pojavili su se zahtjevi za decentralizacijom pa je Togliatijeva talijanska KP tovie proglasila nunost policentrizma i talijanskoga puta u socijalizam. Ideoloko jedinstvo internacionalnoga komunizma se poelo raspadati. Javnost u satelitskim zemljama sjeala se svoje nezavisnosti ili borbe za tu nezavisnost, postavljalo se pitanje karaktera reima i nacije. Male grupe inteligencije zalagale su se za revizionizam, tj. novu interpretaciju marksi2 Kae da su prije pada Berlinskoga zida njegove knjige prevoene u zemljama realnoga socijalizma samo na slovenski i maarski. To je netono jer su, kako sam navela neke prevedene na hrvatski (a mislim i na srpski). Osim toga Slovenija je bila u Jugoslaviji koja nije pripadala zemljama realnoga socijalizma. Zatim Hobsbawm kae da njegovi Ekstremi postoje i u srpskom i u hrvatskom izdanju u jednom jeziku koji je za njegovu generaciju jo uvijek srpsko-hrvatski! No postoji samo srpsko izdanje. Ekstremi naalost nisu prevedeni na hrvatski.

1049

MIRJANA GROSS, Povjesniar i komunist u opasnom 20. st.

God. 36., br. 3., 1039-1059. (2004)

zma, osloboenoga od sovjetske ortodoksije, za slobodu i nacionalni preporod. Sovjetski savez je skrio bune u Poljskoj i Maarskoj i listopadu i studenom 1956. godine. U Poljskoj to je uspjelo mirnim sredstvima. U Budimpeti su sovjetski tenkovi likvidirali ustanak koji vie nije zastupao lozinke nacionalnoga komunizma nego zahtjev za krajem jednopartijskoga sustava i za demokratskim pluralizmom. Maarski je ustanak dakle izaao iz okvira preporoenoga komunizma za razliku od Titovoga. On se naime nikada nije odrekao jednopartijskoga sustava. Hobsbawm se ve prije 1956. udaljavao od partijskoga svijeta svoje mladosti, ali je kao lan Partije zadrao mirnu savjest u borbi protiv kapitalizma, imperijalizma, nuklearnoga unitenja. No 1956. postalo je i njemu jasno da je Oktobarska revolucija stvorila svjetski pokret a da ga je XX Kongres sovjetske KP poruio. Prema Lenjinovom uenju svjetski je komunistiki pokret poivao na jedinstvenoj, discipliniranoj vojsci, kae Hobsbawm. Ona je imala zadau da pod sredinjom komandom u jedinoj dravi u kojoj je proletarijat, tj. KP, preuzeo vlast stvori novo drutvo. Boljevizam je uinio golemu, zaostalu zemlju velikom silom. Oslobaanje kolonijalnoga ili semikolonijalnoga svijeta ovisilo je o potpori Sovjetskoga saveza. Strastveni antikomunizam hladnih ratnika, koji su u komunistima gledali iskljuivo agente Moskve, je komuniste kao Hobsbawma jo jae vezao uz Sovjetski Savez. Hruovljev referat izazvao je krizu u zapadnim partijama jer bespotedna osuda Staljinovih nedjela nije potekla od graanskoga tiska, pisanje kojega su komunisti unaprijed proglaavali klevetama i laima, nego od same Moskve. Hobsbawm je dodue i prije toga znao da Sovjetski Savez nije u stanju osvojiti svijet za komunizam, da je to sustav s tekim manama, ali je mislio da njegova postignua ipak pokazuju potencijal socijalizma. Danas je nemogue vjerovati, kae stari Hobsbawm, da Sovjetski Savez za svoje simpatizere nije izgledao kao teturajui gospodarski div nego kao ekonomija koja bi mogla dostii Zapad. I zbog niza drugih razloga Hobsbawm i njegovi drugovi potisnuli su svoje sumnje i branili sovjetski reim. Oni su napadali kapitalistiki blok uz ostalo i zato jer su u Zapadnoj Njemakoj vladali bivi nacisti, a zemlja je trebala biti ponovno naoruana protiv Sovjetskoga Saveza, dok su u Istonoj Njemakoj vlast imali bivi zatvorenici koncentracijskih logora. Sve u svemu bilo je lake biti komunist na Zapadu, porazna iskustva sa sovjetskim reimom nuno su se javila na Istoku. Godine 1956. sve se promijenilo. Hobsbawm se jo i nakon gotovo pola stoljea sa strepnjom sjea na nepodnoljive napetosti s obzirom na odluke o daljem postupanju KP Britanije. Sjea se drugova koji su se ili jo vie zbliili ili sukobljavali kao ogoreni protivnici. Prevladao je osjeaj klizanja prema provaliji, britanski su komunisti ivjeli u stanju kolektivnoga sloma ivaca. Hobsbawm je tada bio predsjednik grupe povjesniara koja se dramatino okrenula protiv linije KP Britanije jer je ova uzaludno nastojala zaobii probleme nastale velikom prekretnicom. Najpoznatiji povjesniar u spomenutoj grupi, Edward Thompson, koji je istupio iz Partije, poeo je izdavati asopis. Intervencija sovjetskih trupa 1050

MIRJANA GROSS, Povjesniar i komunist u opasnom 20. st.

God. 36., br. 3., 1039-1059. (2004)

u maarskoj revoluciji potakla je Hobsbawma i neke druge povjesniare na dotada nevien napad na partijsku disciplinu. To je bilo protestno pismo (da li sastavljeno od Hobsbawma?) u kojem potpisnici iznose svoje miljenje o postojeoj krizi socijalizma. Oni se protive nekritikoj potpori sa strane britanske KP sovjetskome nasilju u Maarskoj. Poslije otkria na XX Kongresu KP Sovjetskoga saveza jasno je da marksistiki nazor na svijet moe biti prihvaen od britanske radnike klase samo ako se temelji na istini o svijetu u kojem ivimo. Otkrie tekih zloina i zloupotreba u Sovjetskom Savezu te ustanak radnika i intelektualaca protiv pseudokomunistike birokracije i policijskoga sustava u Poljskoj i Maarskoj pokazali su da je britanska KP u posljednjih dvanaest godina temeljila svoje politike analize na krivom prikazivanju zbilje. Istaknuto je pri tom da potpisnici jo uvijek dre kako je marksistika metoda ispravna. eli li se da lijevi i marksistiki smjer dobije pristalice u radnikom pokretu - a drugaije se ne moe ostvariti socijalizam - onda treba tu prolost odbiti svom snagom, tj. osuditi opravdanje sadanjih greaka sovjetske politike sa strane izvrnoga komiteta KP Britanije, kae se na kraju u prosvjednome pismu. Kako je bila mogua takva opozicija grupe povjesniara? Hobsbawm kae da je morao izraziti svoje miljenje ne samo kao osoba i militantni komunist nego i kao kompetentni profesionalni povjesniar. Ta radilo se o povijesti kada se pitalo to se deavalo za Staljina, to je bilo zatajeno i to je radila KP Britanije. Zato je grupa povjesniara htjela pripremiti ozbiljnu historiju britanske KP do koje zbog razliitih miljenja nije dolo. U svakom sluaju za Hobsbawma je poeo sasvim novi ivot dakako i dalje na ljevici.. Veliki potres 1956. izazvao je raspad britanske ekstremne ljevice, a mnogi su istupili iz Partije. Neki su bivi komunistiki povjesniari osnovali novu ljevicu s kojom je kasnije suraivao i Hobsbawm. Ovom prilikom treba spomenuti samo pokret History Workshop okupljalite postmarksistike ljevice. Ta je nova ljevica dodue bila bezznaajna u politici ali je ostvarila znatan utjecaj na intelektualnom polju i u historiografiji. Povjesniar Thompson pripadao je (1976.-1983.) meu stotinu najcitiranijih autora 20. stoljea ali nije zastupao iste ideoloke poglede kao Hobsbawm.3 Ovaj je, za razliku od veine njegovih prijatelja, ostao u Partiji ali se povukao od politikoga aktivizma uvjeren da nereformirana britanska Partija nema politiku budunost. Partija ga nije iskljuila, a on je od njena vojnika, koji dodue nikada nije bio funkcioner, postao simpatizer. Nije dakle vie bio aktivni lan KP Britanije a duhovno i stvarno zbliio se s KP Italije koja se okrenula eurokomunizmu i s njome je odravao brojne veze. Politika aktivnost postala je u Hobsbawma i drugih nevana. No oni su utjecali na mladu ljevicu kao nastavnici, znanstvenici, intelektualno poznati mislioci, politiki autori.
3 Thompsonova uspjenica o nastanku engleske radnike klase (1962.) je, zahvaljujui njegovu odricanju od marksistike pravovjernosti njegovih mladih dana, bitno utjecala na nove kulturno-historijske interpretacije, pogotovo u Sjedinjenim Dravama i na razvoj socijalne historije uope. O britanskoj socijalnoj i marksistikoj historiografiji vidi: Mirjana GROSS, Suvremena historiografija, Korjeni, postignua, traganja, 2. izd. Zagreb 2001., 294.-303.

1051

MIRJANA GROSS, Povjesniar i komunist u opasnom 20. st.

God. 36., br. 3., 1039-1059. (2004)

Jedina politika debata u kojoj je Hobsbawm kasnije sudjelovao nije uope bila u vezi s KP Britanije nego s Laburistikom strankom. Bio je aktivan u djelatnosti za njeno preivljavanje jer je teko stradala od unutranjih sukoba a pogotovo od taerizma. Pri tom je izlagao svoje misli o stanju i budunosti Laburistike stranke u komunistikom asopisu Marxism Today. Na temelju svoje nekontrolirane i centralizirane moi, vlada Margaret Thatcher eljela je unititi sve to se protivilo besskrupuloznom stjecanju imetka privatnih poduzetnika i pri tom je unitila tradicionalne britanske vrijednosti i promijenila zemlju tako da se vie nije mogla prepoznati. Postavilo se pitanje: to je uope lijevo? Hobsbawm se protivio i novoj ljevici na elu s Tonyjem Blairom (izabran je 1994. za predsjednika Stranke) jer je zapravo prihvatio taerizam i napustio sve to je podsjealo na sindikate, drutvenu pravdu, jednakost pa i socijalizam. Hobsbawm ne kritizira novu ljevicu jer je vodila rauna o zbiljskom ivotu u kapitalistikom drutvu, nego zato to je preuzela ideoloke predpostavke teologije neoliberalnoga trinoga gospodarstva i pretvorila politiare u poduzetnike. Dri da je slom spekulacijskih podhvata 1997.-2001. oslabio trini fundamentalizam i da predstoji kraj hegemonije globalnoga neoliberalnoga kapitalizma. Kao poznati povjesniar i ljeviar Hobsbawm je esto morao odgovarati na pitanje zato je ostao u KP Britanije unato svoga protivljenja stavovima njena vodstva. Njegovo naknadno opravdanje u kasnijim desetljeima nije dakako istovjetno s onim to je tada osjeao. Svoje psihiko stanje u vrijeme spomenute krize stari Hobsbawm ne moe rekonstruirati. No tada i kasnije bilo mu je krivo to se kao kritiar KP Britanije nalazio u drutvu brojnih bivih komunista koji su postali fanatini antikomunisti. Ako pogleda natrag na svoju osobu 1956. kao povjesniar, a ne kao autobiograf, nalazi dva razloga za svoj ostanak u KP iako je pomiljao na istup iz nje. On nije postao komunist u Engleskoj nego kao Srednjoeuropejac u Berlinu. Tada biti komunist nije znailo boriti se protiv faizma nego zaloiti se za svjetsku revoluciju. On pripada posljednjima iz prve generacije komunista za koju je Oktobarska revolucija bila sredite politikoga univerzuma. Iako je formalno uao u Partiju tek 1936, Hobsbawm je stasao kao komunist u eri antifaistike narodne fronte, to odreuje njegovu strategiju politikoga miljenja do danas. Osjeajno pripada generaciji koja je duboko vjerovala u buduu svjetsku revoluciju, povezanu s Oktobarskom revolucijom iako je bio skeptian i kritian prema Sovjetskom Savezu. Predpostavlja dakle da je to razlog to je sebi dozvolio da ostane u Partiji. ezdesete godine znaile su prekretnicu i u Hobsbawmovu osobnom ivotu i u njegovoj profesionalnoj karijeri. Osnovao je obitelj, a njegove knjige priskrbile su mu pozive za predavanja i razliite simpozije u Sjedinjenim Dravama, Kubi, Latinskoj Americi, Izraelu, Indiji a i u Srednjoj Europi. Bio je na putu k svakodnevnom ivotu akademske i graanske estitosti i uvaenosti. Formalna pripadnost Partiji postala je potpuno nevana za ljeviara koji je aktivno podupirao kampanju protiv atomskoga oruja, imperijalizma, rasizma. ezdesetih je godina Hobsbawmov ivot dakle postao normalan ali 1052

MIRJANA GROSS, Povjesniar i komunist u opasnom 20. st.

God. 36., br. 3., 1039-1059. (2004)

najvea priznanja, akademske titule i lanstvo u Akademijama primio je tek sedamdesetih godina. U svibnju 1968. u vrijeme studentskih demonstracija u Parizu, koje su postale poticaj studentskim pokretima i u drugim europskim i amerikim gradovima, Hobsbawm se nalazio u Parizu. Za njega, kao pripadnika starije ljevice, ti su dogaaji, i uope kretanja u ezdesetim godinama, bili novi i zbunjujui. Mladi su govorili drugim jezikom nego njegova generacija i doivljavali iste pojave na svoj nain. ivot u zemljama kapitalistike demokracije izazvao je u starije ljevice spoznaju da socijalistika revolucija nije na dnevnom redu. Stari revolucionari imali su cilj poruiti postojee reime i stvoriti nove koji e omoguiti bolje drutvo. Mladi ljudi, koji su izlazili na ulice, nisu tako razmiljali. Godina 1968. bila je zapravo samo kolektivno ulino kazalite, psihodrama i verbalni delirij a pogotovo oslobaanje potisnutih osjeaja u mladih. Hobsbawm danas priznaje da nije razumio povijesno znaenje ezdesetih godina, izmeu ostaloga i zbog svoje ljubavi za jazz. Pisao je kritike koncerata i ak objavio jednu knjigu o jazz-sceni. ezdesete godine simbolizira rok koji je stvorio jaz izmeu generacija prije i poslije 1955. Tako je Hobsbawm doivio pokret Flower-Power 1967. u Sjedinjenim Dravama. Svijet jazza nije mogao razumjeti rok, on ga je prezirao a rok je gotovo ubio jazz. Sve u svemu ezdesete godine ostale su tue Hobsbawmovoj generaciji. udio se bezgraninom optimizmu studentske generacije Zapada koja je bila uvjerena kako ivi u doba kada e se sve promijeniti revolucijama. Marksizmi proglaeni u studentskoj agitaciji bili su staroj ljevici nerazumljivi. Hobsbawm je predavao u Sjedinjenim Dravama 1967. i zduno je sudjelovao u pokretu protiv Vijetnamskog rata. Nade treega svijeta u revoluciju, njihova politika romantika, nemarksistika ideologija esto u ime marksizma, izazavale su u njega skepsu. To je bio sluaj i s guerillom Che Guevare ali je donekle odobravao guerille koje su obeavale uspjeh. Prema nekim se pokretima dakako odnosio izrazito negativno kao to su Svjetlea staza u Peruu i strahovlada Pola Pota. Hobsbawm se protivio separatistikim nacionalistikim pokretima (Quebec, Baski, Irci). Marksisti nisu separatistiki nacionalisti. U svakom sluaju, on se dijelom zbog svojih godina naao bez dodira s novim praktikim revolucionarima. Kada je zbilja rastjerala strasti, mladi su se revolucionari iz 1968. prikljuili glavnim strujama europske ljevice ili su se uope povukli iz politike u akademsku sferu, u kojoj revolucionarne ideje mogu preivjeti i bez politike prakse. No zar prelazak revolucionara u umjerene struje ne oznaava sve intelektualne generacije od 1848.? Ono to je doista promijenilo svijet je kulturna revolucija, kae Hobsbawm. Moda e se pokazati da prekretnica u povijesti 20. stoljea zapravo i nije godine 1968. nego 1965., kada je francuska tekstilna industrija prvi put proizvela vie hlaa nego suknja za ene. Pokazatelj povijesti 20. stoljea ne bi nuno bile ideologije nego pobjedonosno napredovanje blue jeansa. No to vie nije doba Hobsbawmove generacije i on pie o ezdesetim godinama kao autobiograf koji nikada nije nosio jeans. 1053

MIRJANA GROSS, Povjesniar i komunist u opasnom 20. st.

God. 36., br. 3., 1039-1059. (2004)

Unato Hobsbawmovu glasu angairanoga marksista, njegova je neposredna politika aktivnost bila minimalna. Nije ak ni sudjelovao u sukobu unutar KP Britanije izmeu tvrdolinijaa moskovske frakcije i eurokomunista ali je jasno pokazao da stoji na strani ovih posljednjih. Pisao je kao povjesniar ili historijski mislei novinar, kao marksist. ak i njegovi politiki spisi ezdesetih i sedamdesetih godina samo su se posredno obazirali na aktualne teme. On je poslije 1956. odravao sve vie veza s KP Italije. Godine 1958. bio je suosniva kongresa studija Antonija Gramscija, ija su mu se teoretska djela inila nakon 1956. izuzetno poticajna. Kae da se, drugaije nego u Engleskoj, isplatilo ui u KP Italije i nakon 1956. Nije dakako mogao pratiti, a pogotovo ne odobriti, brojne promjene u politikom ivotu KP Italije. No sedamdesetih godina on je bio istaknut pobornik eurokomunizma na talijanski nain. Razmiljao je o dugom prijelazu u socijalizam u zemalja s razvijenom graansko-kapitalistikom strukturom i liberalno-demokratskom tradicijom. Zanimao ga je odnos eurokomunizma i liberalne demokracije, no nije elio poistovjetiti demokraciju i slobodu s ideologijom liberalne demokracije. Razmatrao je nunost razliitih miljenja u ljevici jer je Sovjetski Savez sveo borbu za socijalizam na vlastite interese. Diskusija je postala nemogua i zbog sukoba Rusije i Kine. Poelio je rasprave regionalnih grupa i bio je uvjeren da je nedostatak mehanizma za diskusiju meu alternativnim politikim miljenjima kriv za slabost socijalistikoga usmjerenja. Politiki pluralizam, zahtijeva prema Hobsbawmu, dugo prijelazno razdoblje u socijalistiko drutvo, za razliku od sovjetske revolucije koja je bitno skratila taj prijelaz i ukinula pluralizam. Krizu sedamdesetih godina (koja je nastupila nakon zlatnoga doba) ocjenio je kao pretvaranje liberalnoga kapitalizma u birokratsko-dravni-monopolistiki kapitalizam. Drao je da krizu marksizma uzrokuje nedostatak ozbiljne analize, to se, uz ostalo, pokazalo i u nerealnom oekivanju komunista u poslijeratno vrijeme da e se kapitalizam slomiti. Meutim, vjerovao je da marksistiki pristup postaje sposobniji analizirati zbilju jer se oslobodio sovjetske ortodoksije. U svakom sluaju Hobsbawm nije elio da eurokomunizam postane regionalna ideologija ograniena na razvijene industrijske zemlje. Uvijek je mislio na internacionalizam i na Trei svijet.4 Vrata Francuske otvorila su se Hobsbawmu na meunarodnom kongresu historijskih znanosti u Parizu 1950. nakon kojeg je Fernand Braudel skovao protumodel Sorbonni u Praktikoj koli za visoke studije. S njime je Hobsbawm kasnije odravao intenzivne strune i prijateljske veze. Dakako da su pri tom imala ulogu ne samo znanstvena nego i politika uvjerenja. Samu KP Francuske on ocjenjuje loe jer je njena kruta atmosfera zapravo odbila od sebe brojne intelektualce koji su joj se pridruili nakon Pokreta otpora u II. svjetskom ratu. KP Francuske gajila je proletersko nepovjerenje prema intelektualcima. Tako Hobsbawm tumai nedolazak borbenih mladih komuni4 E. HOBSBAWM, Evrokomunizam i dugi prijelaz kapitalistike Evrope u socijalizam, Evrokomunizam i socijalizam, uri. B. Caratan, V. Mikecin, Zagreb 1979., 345.-355.

1054

MIRJANA GROSS, Povjesniar i komunist u opasnom 20. st.

God. 36., br. 3., 1039-1059. (2004)

sta meu kasnije istaknutim povjesniarima na Kongres 1950. Oni su zatim postali estoki antikomunisti a Hobsbawm ih je upoznao tek nakon njihova istupa iz KP Francuske. Slinost usmjerenja u historijskim asopisima Annales i Past and Present pokazala se ezdesetih godina. Tada je Hobsbawm bio sudionik akademskoga carstva Fernanda Braudela. Sedamdesetih godina bio je ak direktor istraivanja na njegovoj koli visokoh studija drutvenih znanosti u Parizu. U politikim kretanjima u Francuskoj, Hobsbawm se nije osjeao kod kue. Francuska politika vie nije bila borba za veliku revoluciju, sjeanje na koju je dijelilo ljevicu od desnice. Pretvaranje francuske KP od velike masovne partije francuske radnike klase u marginalnu stranku, te povlaenje stare i nove ljevice nakon demonstracija 1968. bilo je bolno za staroga komunista Hobsbawma. Osim toga ga je odbijalo zagovaranje Postmoderne sa strane brojnih francuskih autora. Nije ga se dojmilo niti uenje pod etiketom marksizma. Hobsbawmov odnos prema nekim francuskim povjesniarima, bivim komunistima, koji su bili nositelji militantnoga i mrzovoljnoga antikomunizma, bivao je sve sloeniji. Postojao je meusobni respekt ali je prevladavala nelagodnost pri susretima. Hobsbawm je od 1956. bio uvijek isti, naime poznati, dodue heterodoksni, komunist, iji radovi nisu objavljivani u Sovjetskom Savezu. Neki od tih francuskih antikomunista, koji su u mladosti bili vei staljinisti, pa i maoisti, nego to je on ikada mogao biti, zamjerili su mu to se protivio ii istim putem kao oni. Hobsbawma je pak odbijao jezik hladnoga rata i odobravanje neoliberalne trine ekonomije a u nekih ak i povratak tradicionalnom konzervativizmu (Le Roy Ladurie). Nakon kraja hladnoga rata, propasti komunistikih partija pa i sloma Sovjetskoga Saveza ton antikomunistike i antimarksistike polemike postajao je sve ogoreniji. Pokojni Franois Furet, izuzetan povjesniar s velikim utjecajem te istaknuti pripadnik struje oko Annalesa, nastojao je dvijestogodinjicu Francuske revolucije iskoristiti kao intelektualni napad na nju samu.5 Godinu dana nakon Hobsbawmova djela o kratkom 20. stoljeu Furet je u svojoj knjizi o prolosti jedne iluzije, tj. komunizma, zapravo prikazao povijest 20. stoljea kao povijest oslobaanja od te strane opasnosti. Dok je u drugim zemljama Hobsbawmova knjiga struno i povoljno ocijenjena i od konzervativnih kritiara, dio francuske inteligencije vidio je u njoj uglavnom samo politikoideoloku polemiku protiv antikomunistikih liberala. Ta knjiga isprva nije prevedena na francuski i to je bio jedini jezik u Europskoj uniji i svjetski jezik uope (ukljuujui arapski i kineski) na koji knjiga nije uskoro nakon izlaska (1994.) prevedena. Ipak to se desilo 1999.
5 M. GROSS, n.dj. 266.-270.; E. HOBSBAWM, Echoes of the Marseillaise: Two Centuries Look Back on the French Revolution, London 1990. ISTI, Revolucija, SP 2-3/1976., 51.-80. 6 Franois FURET, Le pass dune illusion, essai sur lide communiste au XXe siecle, Paris 1995. (na hrvatskom: F. FURET, Prolost jedne iluzije: ogled o komunistikoj ideji u 20. stoljeu, Zagreb 1997.) Hobsbawmova kritika Furetove knjige: Histoire et illusion, Le Dbat, oujak-travanja 1996., 128.-138. To naalost nisam uspjela nabaviti. Na moj poziv Furet je bio u Zagrebu gdje je odrao predavanje: Od povijesti-prie do povijesti-problema, SP 1/1974., 95.-100.

1055

MIRJANA GROSS, Povjesniar i komunist u opasnom 20. st.

God. 36., br. 3., 1039-1059. (2004)

Furetova je knjiga dakako izuzetno zanimljiva i ita se bez daha.6 Moe se samo donekle shvatiti kao antipod Hobsbawmovu djelu. Furet pripada neto mlaoj generaciji od Hobsbawmove. Bio je lan KP Francuske 1949.-1956. i dakako kae da je tema njegove knjige doivljena iznutra i zato neodvojiva od njegove egzistencije. U pokuaju da prikae tu iluziju u vrijeme kada je bila najproirenija, on osuuje opredjeljenje svoje mladosti bez oprosta grijeha. No dri da je iz nekadanje sljepoe izaao s iskustvom o revolucionarnoj strasti i pseudo-religijskom pristupu politici. Usredotoenjem na snagu spomenute iluzije do 1956., a osvrtom na njenu kasniju sudbinu samo kao na epilog, Furet je ostao u znatno uim okvirima nego Hobsbawm koji je pokuao obuhvatiti probleme-procese 20. stoljea uope s gledita jedne ljevice koja je odbacila partijnost i ortodoksiju. Na svaki nain subjektivan (donekle pristran) pristup dvojice autor spomenutim temama ne umanjuje njihov izvanredan intelektualni napor. ini mi se da misli, osjeaji i interpretacije te dvojice velikih povjesniara mogu pruiti itatelju i itateljici na poetku 21. stoljea vrijedne i potrebne spoznaje o opasnom 20. stoljeu. Nije to tivo zanimljivo samo povjesniarima specijalistima za 20. stoljee nego svim povjesniarima i intelektualcima uope. Kada je rije o Hobsbawmovoj autobiografiji postavlja se pitanje to za njega znai biti marksist. Ve je gimnazijalcu marksizam bio neodoljiv kao opi pogled na svijet. Dijalektiki materijalizam pruao mu je okvir za razumjevanje svijeta povezivanjem znanja o prirodi s ljudskim kolektivnim i individualnim stanjima. Bio je to putokaz za spoznaju sloenih pojava u svijetu, podlonom stalnim promjenama. Paralelno s interesom za humanistike znanosti, on se, kao budui povjesniar, posebno zanimao za materijalistiko shvaanje povijesti. Panju je posvetio odnosu baze i nadgradnje tj. drutvenoj strukturi ali nikada nije drao da je nadgradnja uvijek ovisna o bazi, kao u vulgarnoga marksizma, a uvijek se zanimao za kulturu i za pojedine dogaaje. Kao marksist pokuavao je prije svega analizirati drutvene utjecaje koji u razliitim razdobljima odreuju oblik i sadraj ideja.7 Marksistiki utjecaj imao je veliku ulogu u modernizaciji historiografije ali postoje velike potekoe pri ocjeni njegova stvarnoga doprinosa. Naime, marksistike teze poistovjeivale su se s nekoliko jednostavnih, ali snanih, ideja koje su se pripisivale Marxu a uope nisu njegove ili nisu reprezentativne za zrelu Marxovu misao. To je vulgarni marksizam koji povjesniar marksistike orijentacije mora odbiti. Taj pristup temelji se na slijedeim elementima: na ekonomskoj interpretaciji povijesti koja tvrdi da ekonomski initelj bezuvjetno odreuje sve ostale; na modelu baze i nadgradnjekoji se tumaio kao potpuna ovisnost drutvene, kulturne itd. nadgradnje od ekonomske baze. Te bi odnose posredovali klasni interes i klasna borba. Zatim su na redu povijesni zakoni i povijesna neminovnost najee shvaeni kao kruta zakonitost kao to je slijed drutveno-ekonomskih formacija ili mehaniki determinizam koji je tovie predpostavljao da u povijesti nema
7 M. GROSS, n. dj. 299.-300.; E. HOBSBAWM, From Social History to the History of Society, On History, 94.-123.

1056

MIRJANA GROSS, Povjesniar i komunist u opasnom 20. st.

God. 36., br. 3., 1039-1059. (2004)

alternative. esto su se povlaili zakljuci iz manje vie usputnih Marxovih primjedbi te iz interesa pokreta povezanih s tom teorijom. Rije je u najboljem sluaju o izboru iz Marxovih interpretacija povijesti a esto i o asimilaciji sa suvremenim nemarksistikim pogledima. U historiji i drutvenim znanosti glavni je utjecaj imala teorija o bazi i nadgradnji, tj. njegov model o drutvu sastavljenom od vie razina koje su u meusobnom odnosu. Prema Hobsbawmu nije potrebno prihvatiti Marxovu hierarhiju razina da bi taj model mogao koristiti pri historijskom istraivanju. Vie je kontroverze meu marksistima izazvalo Marxovo tumaenje povijesnoga razvoja (klasna borba, drutveno-ekonomske formacije i mehanizam prijelaza od jedne na drugu) i mora se u nekim dijelovima napustiti. Vaan je Marxov utjecaj na pretvaranje historije u drutvenu znanost. Hobsbawm dri da je Marxova snaga bila u njegovu insistiranju na drutvenim strukturama i njihovoj povijesnosti, tj. u njihovoj unutranjoj dinamici promjena. Analizirajui brojne probleme koje izaziva nadahnue Marxom, Hobsbawm je uvjeren da je jedino Marx pokuao formulirati metodoloki pristup povijesti kao cjelini, objasniti procese te drutvene odnose i da je tako stvorio plodno tlo za modernu diskusiju. Pri tom suvremena zapadna marksistika historiografija odbija jednostavne, mehanike sheme ekonomsko-deterministikoga tipa. Prema Hobsbawmu, Marxove su teze upravo suprotnost ekonomskom determinizmu. U njega nema sinteze aktualnoga procesa povijesnoga razvoja niti je Kapital historija kapitalizma do 1867. godine. Prema Hobsbawmu, marksistiki povjesniari zato ne smiju biti samo komentatori Marxovih teza. On naime nipoto nije rekao posljednju nego prvu rije i povjesniari su obavezni nastaviti diskusiju koju je on zapoeo. Marxove teze morale bi se dakle shvatiti kao poetna a ne kao krajnja toka pri sustavnome istraivanju. Ne treba dakle odbaciti Marxova tumaenja u cjelini ali se to mora uiniti s onim netonim ili zastarjelim. Marksistika historiografija je danas pluralistika. Jedna jedina korektna interpretacija povijesti, kakovom je toboe ovladala sovjetska historiografija, nije Marxova ostavtina. Znanost je Hobsbawmu nuno dijalog izmeu razliitih shvaanja osnovanih na historijskoj metodologiji. Historija prestaje biti znanost kada nema metode za odluku koje je miljenje manje plodno ili krivo. Prema tome, marksistika se historiografija ne smije izolirati od ostalih shvaanja, od dobre historije antimarksista ali mora kritizirati ideologije. Uostalom, s obzirom na brojne suprostavljene interpretacije Marxova djela i na proirenost socijalne historije u historiografiji, ponekad je teko rei je li neki rad marksistiki ili ne. Zadaa i bit profesionalne historije je studij sloenih preobrazbi u vremenu, to se uz ostalo postie generalizacijom, kae Hobsbawm. Zato se protivi smjerovima u historiografiji koji to odbijaju a svrstavaju povijesne injenice u zasebne kontejnere fragmentirane ekonomske, socijalne, antropoloke, psihoanalitike itd. historije. Za nj postoji samo historija kao takova. Povjesniar ne smije samo pronalaziti podatke o pojedinim povijesnim injenicama i nizati ih u svom izvjetaju, nego ih mora objasniti i na taj 1057

MIRJANA GROSS, Povjesniar i komunist u opasnom 20. st.

God. 36., br. 3., 1039-1059. (2004)

nain stvoriti vezu prolosti i sadanjosti. Golemo je iskuenje otkriti dotada nepoznato. Kako je povijesni ivot maloga ovjeka bio u svemu nepoznat, to je iskuenje veliko upravo u mikrohistoriji, historiji odozdo, historiji svakodnevnoga ivota koja u najboljem sluaju predstavlja dobro itanje bez objanjenja. No povjesniar eli znati zato a ne samo to a i to kako se prolost pretvorila u sadanjost. Dakako da Hobsbwm odbija postmodernu modu na zapadnim sveuilitima koja tvrdi da su svi fakti zbiljske egzistencije zapravo intelektualne konstrukcije povjesniara, tj. da ne postoji jasna razlika izmeu fakta i fikcije. No upravo to razlikovanje je fundamentalno za povjesniara. Hobsbawm takoer misli da razmjerno proirena psihohistorija i Freudovo uenje nisu korisni za historiografiju. On je takoer na istu da je historija sirovina za nacionalistike i fundamentalistike ideologije. Prolost je moda bitna komponenta tih ideologija. Ako nema odgovarajue prolosti, ona se uvijek moe izmisliti. No zapravo i nema odgovarajue prolosti jer ideologije opravdavaju pojave koje nisu u povijesti vjene ili stare nego nove. Posao je povjesniara da zna mnogo vie o prolosti od drugih ljudi i da prepozna slinosti i razlike sa ili bez teorije. No historijsko iskustvo nauilo je povjesniare da ljudi ne ue iz povijesti ali Hobsbawm misli da oni moraju uvijek opet pokuati da to postignu. Zato im itatelji ne bi smjeli biti samo njihove kolege. Starijim i mlaim povjesniarima trebalo bi biti zajedniko uvjerenje da oni obavljaju svoja istraivanja uz pomo poznatih pravila logike i dokazivanja razlika izmeu fakata i fikcija, da razlikuju izmeu onoga to mogu i ne mogu dokazati, izmeu injenica i onoga to bismo htjeli da se dogodilo. No danas mnogi piu ili izmiljavaju povijest koja nije izvjetaj o zbiljskoj prolosti nego slui njihovim interesima i ideologijama u sadanjosti. Mi ivimo u doba historijske mitologije pa strunjaci moraju obraniti poznavanje povijesti kao nunost u politici i uope za razumjevanje svijeta. Pri tom je korisna starost jer je starijemu piscu povijest dio ivota i uspomena dok je mlai poznaju samo fragmentarno i esto u iskrivljenom svjetlu iz knjiga i udbenika a esto se odnose prema prolosti kao mnotvu kaotinih dogaaja. Hobsbawm se nekada u svojim kontaktima pokazao kao protivnik hladnoga rata a u blioj prolosti on je izraavao svoj kritini stav prema arlatanima rata protiv terorizma a i prema posljedicama utjecaja amerikoga stoljea. Hobsbawm je sreom pripadao cijeloga ivota netipinim manjinama. Osjeao se kod kue u mnogim zemljama, no svuda je bio neke vrste autsajder. Takvim su ga smatrali i meu komunistima a oni su i sami bili manjina politikoga ovjeanstva u zemljama u koje je putovao. On se nakon 1956. nikada nije poistovjetio s nekom jasno ogranienom ili izabranom grupom jer bi to bila neidentifikacija s nekom drugom grupom. Zato on odbija historiju identiteta, tj. posebne historije za Crne, homoseksualce, ene i uope svaku vrstu historije etnike ili nacionalistike grupe u politiki tendencioznoj verziji. Nijedna kakogod velika zajednica identiteta nije sama na svijetu, koji se ne moe tako promijeniti da to bude u interesu jedino neke odreene zajednice, a u tom smislu ne moe se promijeniti niti prolost. 1058

MIRJANA GROSS, Povjesniar i komunist u opasnom 20. st.

God. 36., br. 3., 1039-1059. (2004)

U svakom sluaju Hobsbawm jo uvijek misli da drutvenu nepravdu treba igosati to on ini svojim pisanjem. Sam od sebe svijet nee postati bolji. Meutom, on pie kao gubitnik jer je ideja njegove mladosti propala bez ostataka. No mislim da je on zapravo velik dobitnik jer je kao povjesniar doivio priznanje i slavu koja je doista rijetka. Imao je u veem dijelu svijeta brojne itatelje i itateljice koji su s interesom itali njegove knjige i drali da im on ima to rei. Unato svim nevoljama bila je dobra stvar raditi kao povjesniar, ak i u njegovoj generaciji, kae Hobsbawm. Uinilo ga je to sretnim ovjekom.

SUMMARY

A HISTORIAN AND COMMUNIST IN THE DANGEROUS 20TH CENTURY The article discusses three books written by a distinguished British historian Eric Hobsbawm: Gefahrliche Zeiten. Ein Leben im 20. Jahrhundert (Muenchen, Vienna 2003) originally published as Interesting Times. A Twentieth century Life (London 2002); Age of Extremes. The Short Twentieth Century 1914-1991 (first published in London in 1994) and On history (London 1987). Key words: historiography, Eric Hobsbawm, British marxist historiograhy

1059