p

roblemi

Rudolf

Braji

BITAK I BIT

Razlikovanje biti (esencije) i egzistencije u ogranienim biima dijeli skolastike u dva tabora: tomistiki i suarezijanski. Radi se o temeljima njihovih sistema. T o m i s t i zastupaju stvarnu razliku izmeu biti i njezine egzistencije, a suarezijanci samo logiku (rationis). Predstavnici tih dviju kola uvijek su o t o m pitanju vodili otre rasprave, a to ih danas ne vode, to treba vie pripisati n e k o m zatiju u filozofiji uope nego smirivanju spomenutih frontova. Pitanje se, meutim, ne tie samo skolastike. I filozofi izvan kole prisiljeni su baviti se njim, bar indirektno, ukohko izmeu egzistencije i (ograniene) biti briu svaku razliku. Prema SpinozJ ograniena bia samo su razni naini ( m o d i ) neizmjerne supstancije, a ne neka samostojna bia. Prema tome, nema smisla govoriti o n e k o m ogranienom biu koje bi bilo sastavljeno iz biti (esencije) i egzistencije, pa bi kao takvo bilo kontingentno (sluajno). To je panteizam koji sve divinizira i irifinitizira. I prema Hegelu je sve samo jedan A p s o l u t ili samo jedna apsolutna i d e j a . Ta ideja postizava puni svoj razvitak i savrenost proizvodei i oitujui se kroz razne nune momente. Ti su nuni momenti dodue ograniena bia, ali nuna i istovjetna s apsolutnom i d e j o m u razvoju. Stoga u njima nema razlike izmeu esencije i egzistencije. Sartre dodue izriito postavlja i-azliku izmeu egzistencije i esencije, ali tako da ogranieni ovjek iskljuuje neogranienog Boga. o v j e k je u svom korijenu posve neodreena egzistencija, pa zato i apsolutna sloboda. O v d j e se Neogranieni stjenjava u granice ogranienosti pa p r o b l e m o ogranienju neogranienog bitka otpada.
17 2TVOT 257

H a r t m a n n raspravlja o egzistenciji i tostvu (Dasein, Sosein), ali im ne pridijeva nikakve vanosti na metafizikom planu. Oni dodue otkrivaju ogranienosti, ali ne zahtijevaju neogranieno bie. Neogranieno bie je ogranieni ovjek ukoliko je etiki autonoman, i na taj nain apsolutan. 1 ovdje je Neogranieni stisnut u granice (finitizam). Nietzsche je protagonist finitizma. ovjek je konstituiran kao ogranieno bie. To je i nadovjek, samo to se taj uzdie nad openitog ovjeka i postizava neku neizmjernost u reduktivnom smislu na temelju vjenog cirkuliranja ( e w i g e W i e d e r k e h r ) i dionizijskog elementa. Problem razlikovanja esencije od egzistencije ni tu ne nalazi mjesta. Je li R i l k e finitist koji sve svodi na ogranien, zemaljski ivot, ili ostavlja otvorena vrata u neizmjernost nije jasno. Prema nekima nije jasno ni da li se prema Heideggeru m o e dosei neizmjerni bitak. A k o se bitak odnosi prema ovjeku korelativno, a ovjek je ogranien, bitak biva zarobljen ogranienou ovjeka.' Sve se, dakle, izvan kole svodi na jedno, b i l o na neizmjerno (infinitizam) b i l o na ogranieno (finitizam). kola priznaje neizmjerno bie ( B o g a ) i uza nj ogranieno bie (stvora), ali j o j nije lako da jasno izloi strukturu ogranienog stvorenog bia, odnos izmeu esencije i egzistencije toga bia. Mi e m o ovdje najprije ukratko izloiti tomistiko miljenje, prema kojemu je ogranieno bie sastavljeno od biti i egzistencije kao od dva stvarno razliita metafizika poela, i suarezijansko miljenje, prema kojemu je izmeu biti i egzistencije u ogranienom biu samo logika razlika (rationis). N a k o n toga e m o iznijeti svoje gledanje. /. Tomistiko i suarezijansko miljenje

1. a) Sv. T o m a je u ovoj stvari jasan, iako se suarezijanci s tim ne pomiruju pravei razliku izmeu T o m e i tomizma. U djelu De ente et essentia (0 biu i b i t i ) pie: S v e to ne ulazi u pojam biti ili tostva (quidditas), to dolazi izvana i sjedinjuje se s biti; nijedna se, naime, bit ne m o e p o j m i t i bez svojih pripadnih dijelova. Svaka pak bit ili tostvo m o e se pojmiti, a da se tim ne sazna da li postoji ili n e . . . Jasno je, dakle, da je bitak neto drugo od biti ili tostva.^ Na biti, ali li jedna stencija ovaj tekst primjeuju da se bitak dodue ne nalazi u moguoj da spada na ostvarenu bit. Odgovaraju da se ne radi o tome da ostvarena bit m o e biti bez egzistencije, nego da li je ta egzistvarno isto to i bit u ostvarenom ogranienom biu.

Mi bismo na T o m i n dokaz drukije odgovorili. T o m bismo pak odgovoru htjeli utrti put j e d n o m napomenom. U svim naim sudovima pojavljuje se kopula j e . Zanimljivo j e ustanoviti da se taj j e u nekim sudovima dade zamijeniti rijeju z n a i (significat), dok u drugim sudovima to ne ide. T a k o npr. umje sto o v j e k je razumna ivotinja m o e m o rei o v j e k znai razumnu

' Za - De

ovaj ente

pregled et

usporedi c. 5.

.T.

B.

LTZ,

Ontologia,

Herder,

Freiburg

1963,

brojevi

377382.

essentia,

258

/.ivotinju. Ta je mogunost prisutna i u pitanjima. Umjesto da pitamo: Sto je ovjek? posve lijepo m o e m o upitati: to znai ovjek? Takvu nam je zamjenu nemogue uiniti u nekim drugim sudovima. Kada o Petru, koga gledamo kako tri, kaemo da je ovjek, ne m o e m o to isto izrei i ovako: Petar znai ovjeka koji tri. Petar, naime, koji tri ne znai ovjeka nego je stvarno ovjek koji tri. Iz primjera ve v i d i m o razliku: esencijalni sudovi k o j i m a se izrie definicija stvari ili elementi definicije lako podnose zamjenu kopule j e s rijeju z n a i . T o su analitiki sudovi u kojima j e subjekt apstraktan. Egzistencijalni sudovi, u k o j i m a subjekt nje apstraktan nego konkretan, te zamjene ne trpe. P r v i m a se stvar p o i m a u l o g i k o m redu, a drugima se stvar saznaje u redu egzistencije. S prvima je nemogue dodirnuti red opstojnosti, j e r se odnose na red misli, iako je u njima moda zapretan pojam kontingentnog bitka. Stoga valja u svjetlu te napomene pripaziti, da li je opravdano argumentirati: Nijedna se bit ne m o e pojmiti bez svojih pripadnih dijelova. Svaka pak bit moe se pojmiti, a da se time ne sazna da li postoji ili ne. Jasno je, dakle, da je egzistencija neto drugo od biti. Ne brka li taj dokaz redove skaui iz reda misli i poimanja u red opstojnosti (iz pojmiti u stvarno egzistirati), iz reda kopule z n a i u red egzistencijalne kopule j e (egzistira)? Da bi taj dokaz bio valjan, m o r a o bi glasiti ovako: Ne m o e se znati to znai jedna bit ( p o j m i t i jednu b i t ) , a da se p r i t o m ne saznaju svi p o j o m o v i i pojmovni dijelovi koji tome znaenju pripadaju. M o e se pak znati za svaku bit to ona znai, a da se p r i t o m ne sazna da li p o j a m kontingentne egzistencije pripada njezinom znaenju ili ne. A to je neto drugo nego ono. Ali tko m o e rei da na pojam ovjeka spada p o j a m kontingentne egzistencije? Na koji nain na nj spada, to treba protumaiti. b) Na d r u g o m mjestu T o m a pie: Svaka stvorena supstancija sastavljena je od m o i (potentia) i ina (actus). Oito je, naime, da je samo Bog svoj bitak (suum esse) kao onaj koji postoji po svojoj biti ukoliko je bitak njegova supstancija, to se o nikom drugom ne m o e rei. Subzistentni bitak m o e da bude samo jedan, kao to i subzistentna bjelina (albedo) m o e da bude samo jedna. Treba, dakle, da svaka druga stvar bude bie sudjelovanjem u bitku (participative), tako da u njemu bude drugo supstancija koja sudjeluje u bitku (participans esse), a drugo sam bitak, koji supstancija ima sudjelovanjem u bitku [esse participatum). Svaki pak sudionik (participans) odnosi se prema onome to sudjelovanjem dobiva (participatum) kao mo prema inu. Zato se supstancija bilo kojeg stvora odnosi prema bitku kao mo prema i n u . ' N o , pitaju suarezijanci, mora li supstancija biti razliita od bitka u k o j e m sudjeluje? to ako se bitak m o e ograniiti izvana B o j o m stvaralakom snagom? Tada b i s m o imali bitak unutar odreenih gra' Quodl., I I , a. 20.

259

nica, tj. bitak odreene biti, a da ta bit ne bi ograniavala bitak nego bi s njim bila istovjetna. M e u t i m , Suarezu se odgovara: nita se ne m o e ograniiti izvana to nije svedivo u granice iznutra imanentnim poelima.^ 2. V e se iz prigovora m o e nazreti Suarezova misao. Na pojam ostvarene biti spada egzistencija. K a d a se, stoga, pita kako se ostvarena bit razlikuje od egzistencije, Suarez odgovara: samo logiki (ratione). Suarez stvar razlae o v a k o : Onaj bitak (esse) po k o j e m bit stvorova formalno egzistira pravi je bitak ne samo biti nego i egzistencije (esse exsistentiae), po kojem i sama egzistencija egzistira. K a d a kaemo da bit jest, elimo rei da bit stvarno egzistira. T o ne bismo m o g l i rei kad ono jest ne b i znailo aktualno egzistenciju (exsistentia in actu exercito). Ono, dakle, jest ili biti takoer j e bitak (esse) egzistencije (esse exsistentiae), a nije samo bitak biti. N o , ako je isti bitak (esse) ostvarene biti i ostvarene egzistencije, tad je ostvarena bit i ostvarena egzistencija stvarno isto. Nadalje, bitku (esse) ostvarene biti pridijeva se sve to se pridijeva bitku (esse) ostvarene egzistencije. T a k o je npr. bitak (esse) ostvarene biti vremenit. No i bitak (esse) egzistencije vremenit je, a ne vjean. Isti je, dakle, bitak (esse) biti i egzistencije ili ostvarena bit i ostvarena egzistencija u stvorenom biu su j e d n o te isto. Konano, B o g ne stvara dva bitka (esse) nego jedan, po kojem se ostvaruje i bit stvorene stvari i njezina egzistencija. A k o je jedan bitak (esse) stvorene stvari i njezine egzistencije, tada su ona i njezina egzistencija jedna, a ne dvije stvari. Ne razlikuju se stvarno, nego samo logino (ratione).-' Vidi se da Suarez tretira paralelno bit i egzistenciju. I jedna i druga mogu biti zamiljene. I jedna i druga mogu se nalaziti u stanju objektivne mogunosti, j o neostvarene. Ostvaruju se pak, i jedna i druga, istim bitkom (esse) k o j i m bivaju ostvarena b i t i ostvarena egzistencija. K a o takve ne mogu se razlikovati kao dvije stvari, kao dva bia, nego samo logiki (ratione), kao jedan bitak (esse) p o d dva razliita vidika. 2. Egzistencija i esencija kao dva poela

Ltz se trudi o k o pomirenja dviju navedenih sentencija. On razlikuje najprije egzistenciju i tostvo ogranienog bia. Egzistencija je ono to d o b i v a m o kao o d g o v o r na pitanje da li je bie ogranieno, tj. da li ogranieno bie postoji. tostvo je ono to d o b i v a m o kao o d g o v o r na pitanje to je ogranieno bie. Po egzistenciji ogranieno bie smjeta se izvan mogunosti u r e d stvarnosti, a p o tostvu o n o j e to jest i ono po emu se razlikuje od ostalih bia. Egzistencija i tostvo stjeu se neposredno iz iskustva i nisu nita drugo nego dva razliita vida istog bia. Utoliko Suarez ima pravo.

Vidi

V.

REIWER 31,

SJ, 4,

Ontologia 17.

neu

Metaphysica

generalis,

Roma

1921,

str.

4154.

Melaph.,

Disp.

sect.

260

N o , osim egzistencije i tostva u stvorenom biu treba razlikovati bitak (esse) i bit, do kojih se dolazi metafizikim ispitivanjem. Bitak (esse) ne znai samo stvarnost, injenicu da neko bie postoji, nego znai puninu bitka koja je po sebi neizmjerna. Bit ukoliko stoji nasuprot bitku ne znai bitni sadraj bia nego subjektivnu pasivnu mo ili m o da p r i m i bitak (esse). M j e r a te moi odreuje modus bitka (essej koji se u p o j e d i n i m biima ostvaruje. Prema tome, bit ne znai nita drugo nego ne-bitak i njegovu granicu. T a k o shvaeni bitak (esse) i bit predstavljaju metafizika poela ogranienog bia. Bit ne egzistira prethodno i nezavisno od ina bivstva (actus essendi), prema k o j e m stoji koordinirana kao njegova granica, a niti je to potrebno za vrenje ogranienja bitka. Dovoljno je da snagoni ina bivstvovanja i skupa s njim egzistira. Kada sv. T o m a govori o stvarnoj razlici u ogranienom biu, misli na bitak i bit kao na metafizika poela ogranienog bia, koja se ujedinjuju kao in (bitak) i mo (bit kao granica). T a k o je izmeu tomista i suarczijanaca zapra\o posrijedi neki nesporazum.^ Mi ne b i s m o htjeli sasma osporavati Lotzu navedene distinkcije, ali bismo ipak htjeli postaviti par pitanja kao most za iznoenje naega gledita. Prvo, m a l o je teko egzistenciju i tostvo ostaviti u iskustvenom ledu. Istina, do njih dolazimo iz iskustva i oni su, ukoliko su ostvareni, neto konkretno. No ukoliko za njih kaemo da su dva razliita vida iste stvarnosti, ini se da ih ipak diemo na metafiziku razinu. Samo se, naime, na metafizikoj razini m o g u razlikovati vidovi jedne te iste stvarnosti. Drugo, teko je p o j m i t i da bit znai samo granicu bitka, a da nita pozitivno ne g o v o r i o bitnom sadraju ogranienog bia, budui da na pitanje o biti ogranienog bia uvijek dajemo kao o d g o v o r njegov bitni sadraj. Mi ne b i s m o htjeli zanijekati da bit predstvalja granicu bitku, ali bismo htjeli da se j o bolje razjasni kako bit kae sadraj bia i ujedno granicu bitku. Stoga ne b i s m o htjeli inzistirati na razlici parova egzistencija-tostvo, bitak-bit, (esse-essentia), nego k r e e m o drugim putem. ^. Na put Stavimo najprije preda se temeljnu viziju u kojoj stvar, kad se stavi u odnos prema raznim terminima, pokazuje razne kvalitete (vlastitosti). I to sve na temelju same sebe. To znai da stvar posjeduje u sebi kao temelju svoje vlastitosti. Ona im je temelj iz kojega sc formalno raaju. Prema toj viziji bitak (esse) kao stvarnost pod apsolutnim v i d o m sadrava u sebi temeljno sve biti, kao to linija u sebi kao temelju skriva najveu kratkou izmeu dvije t o k e . A k o bitak (esse) sta \ i m o u odnos prema granici, on se pokazuje neogranienim i ograni' J. B. LOTZ, Ontologia, nn. 370374, 390.

261

enim (esse infinitum et finitum), kao to se, postavljen u odnos prema porijeklu, pokazuje o sebi i o d d r u g o g a . Ukoliko se pak pokazuje ogranienim, utoliko pokazuje da u sebi sadrava bezbrojna ograniena bia. Bitak stavljen u odnos prema granici ukazuje n a m se kao spektar najrazliitijih biti. On je i materijalni bitak, i ljudski i sasvim duhovni bitak. Bitak kao takav ne apstrahira od biti kao to r o d apstrahira od vrsne razlike, nego kao to stvar apstrahira od svojih vlastitosti meu s o b o m razliitih, ali s b i t k o m kao svojim temeljem najue povezanih. Zato biti ne kontrahiraju bitak kao to vrsna razlika kontrahira rod, nego samo pokazuju na raznolikost koja se u bitku (esse) kao temelju nalazi. Bit nije formalno bitak (esse), kao to ni najvea kratkoa izmeu dvije toke nije formalno ravna crta. N i t i se bit nalazi u bitku (esse) kao razumnost u ljudskoj naravi. Razumnost spada na apsolutni sadraj ovjeka. N a j v e a kratkoa ne spada na apsolutni sadraj ravne crte. Najvea kratkoa je transcendentalni odnos koji ima svoj temelj u ravnoj crti.' Ni biti ne spadaju na apsolutni sadraj bitka (esse). One su transcendentalni odnosi bitka (esse) prema granici uope. I ukoliko su ti odnosi na temelju samoga bitka, biti su u bitku kao u svom transcendentalnom temelju i izvoru. To treba posebno naglasiti. Dok su, naime, bdtni dijelovi u biti kao njezini sastavni dijelovi, biti nisu u bitku (esse) kao njegovi sastavni dijelovi, nego su u njemu kao to je odnos u svom temelju. T a k o se, uza svu raznolikost, fundamentalno nalaze sve u njemu, iako se formalno s njim ne identificiraju. Treba imati na umu tu dijalektiku bitka (biti razliit od biti i ujedno sve biti u sebi sadravati) da bismo mogli uravnoteeno izraziti vezu biti s bitkom. M o r a m o rei da bit i bitak nisu dvije apsolutne stvarnosti. Bit izrie odnos bitka prema moguoj granici. Bit je sam bitak (esse) u odnosu prema granici uope. Budui da je bit s jedne strane ograniena, a s druge strane se nalazi u bitku kao temelju transcendentalnog odnosa, treba rei da se i sama ogranienost i odreenost biti skupa s njom nalazi u bitku (esse) kao temelju. Iz toga proizlazi da je p r o b l e m ograniavanja bitka neim izvan bitka zapravo pseudoproblem. Ogranienost u raznim varijantama, u tolikim k o l i k o ima biti, prisutna je, eto, u samom neogranienom bitku, ne, dakako, po f o r m a l n o m identitetu, nego fundamentalno, kao io su biti u bitku fundamentalno. Uz dijalektiku bitka (biti razliit od biti i ujedno sve biti sadra\ ali u sebi) treba naglasiti i dinamiku bitka. Premda su biti u njemu samo fundamentalno, kao u svome temelju, one formalno iz njega niu (pullulant) im se nasuprot bitku postavi granica openito kao termin. t o to znai za konaturalnost nae spoznaje, k o j o m u svakom egzistencijalnom sudu bitak stavljamo pred granicu, na o v o m mjestu ne raspravljamo. Samo bismo htjeli naglasiti da m o e m o govoriti o dinamizmu nae spoznaje, o njezinoj dijalektici i o njezinoj uroenoj kona^ Redovito ljanje prema da Dakako bie se ima u ka/c je i da bie bit je bie to sastavljeno Icoji ima uz linija od bitak bitka i i biti. a i Nije je li iiaravnije No ono time predstavza bie. najvea

kojemu

SLibjeiit

bit, ima

bitak

apstraktni kratkou.

pojam

kao linije.

ravnou

najveu

k r a t k o a ne u l a z i

sastav

262

Luralnosti, a da ne pribjegavamo binomu bitak bit kao dvama razliitim metafizikim poelima, koji se meu sobom odnose kao akt i potencija. V e e m razumijevanju onoga to smo rekli m o e pridonijeti rjea\anje eventualne slijedee potekoe: Prema reenome bit ogranienih bia je bitak u odnosu na granicu. P r e m a tome, na bit ogranienih bia spada bitak, to znai da te biti moraju nuno egzistirati. Bie, naime, na iju bit spada bitak (esse), nuno egzistira. O d g o v o r : Na bit ogranienih stvari spada dodue bitak, ali ne bitak u apsolutnom smislu, nego bitak u relativnom smislu, u odnosu, naime, aa granicu. Bitak pak u relativnom smislu nije nudan nego kontingentan. M o e se ostvariti, ali se ne mora ostvariti. Zato za ogranienu stvar m o e m o znati to je, a da ne znamo da li jest. Zakljuak Poto smo iznijeli tomistiko i suarezijansko miljenje o razlici esencije i egzistencije, upozorili smo na oprez pri dokazivanju stvarne razlike m e u njima te smo iznijeli svoje miljenje. Prema naem miljenju razne biti nisu nita drugo o e g o sam bitak (esse) u odnosu prema granici. Biti nisu formalno bitak. One ne spadaju na aposlutni sadraj bitka. One su transcendentalne relacije bitka koje imaju u bitku svoj temelj. Iz toga smo izveli da je bitak (esse) dijalektike naravi: on je formalno razliit od biti i ujedno sve biti u sebi sadri; da je bitak dinamina stvarnost: biti iz njega kao fundamenta formalno proviru; da je problem ograniavanja bitka neim izvan njega zapravo pseudoproblem.

SEIN UND WESEN

Zusammenfassung

Nachdem die thomistische und suarezianische Doktrin ber die Distinklion zwischen Essenz und Existenz dargelegt wurde, fordert der Verfasser zur Vorsicht bei der Beweisfhrung fr eine reale Distinktion auf und bringt dann seine eigene Meinung. Nach der Meinung des Verfassers sind verschiedene Wesen nichts Anderes als das Sein selbst (esse) in bezug auf seine Begrenzung. Wesen ist lein formales Sein, es kommt nicht dem absoluten Seinsinhalt zu. Das Wesen Lsi vielmehr eine transzendentale Relation des Seins, die im Sem ihren (jiund hat. Daraus leitet er die dialektische Natur des Seins ab: das Sein ist vom Wesen formal verschieden und zugelich enthlt in sich alle Wesen; das Sem ist eine dynamische Realitt: die Wesen entspringen formal aus ihm als ihrem Grund; das Problem der Seinsbeschrnkung durch etwas dem Sein usseres ist eigentlich ein Pseudoproblem. 263