Nadbiskup i sobarica William Godwin (1756-1836)

Pravednost je pravilo ponaanja koje izvire iz veze jednog zapaajueg bia s drugim. Jedna obuhvatna maksima koju se navodilo o ovome predmetu glasi da bismo svojega susjeda trebali ljubiti kao i sebe same. No ova maksima, premda posjeduje znaajnu vrijednost kao popularno naelo, nije modelirana strogou filozofske preciznosti. Prema jednom nestrogom i openitom shvaanju, ja i moj susjed smo obojica mukarci i zato imamo pravo na jednaku pozornost. No u stvarnosti je vjerojatno da je jedan od nas bie koje ima veu vrijednost i vanost od onog drugog. ovjek ima veu vrijednost od zvijeri, zato jer je budui da posjeduje vie sposobnosti sposoban za istananiju i istinskiju sreu. Na isti je nain uzvieni nadbiskup Cambraia bio vrijedniji od njegove sobarice, te bi jako malo nas oklijevalo rei kad bi njegova palaa bila zahvaena plamenom, a moglo bi se spasiti tek jedno od njih kome od njih dvoje bi trebalo dati prednost. No postoji jo jedna osnova za davanje prednosti osim privatnog vjerovanja da je jedno od njih udaljenije od stanja puke ivotinje. Mi nismo povezani s jednim ili dva zapaajua bia, ve s drutvom, nacijom, te u nekom smislu s cijelom obitelji ovjeanstva. Uslijed toga prednost treba dati onom ivotu koji e najvie pridonijeti opem dobru. Spaavajui ivot Fenelona pretpostavimo u trenutku kada je osmiljavao projekt svoga besmrtnog Telemaha trebao bih promicati korist tisua ljudi koji su, njegovim pomnim itanjem, bili izlijeeni od neke zablude, poroka i nesree to bi uslijedila. Ne samo to, moja korist bi se protezala i dalje od ovoga, jer je svaki ovako izlijeeni pojedinac postao boljim lanom drutva te je i sam pridonio srei, znanju i napretku drugih. Pretpostavljajui da sam ja sam bio sobarica, trebao bih odabrati da umrem ja umjesto toga da umre Fenelon. Fenelonov je ivot stvarno imao prednost pred ivotom sobarice. No razum je sposobnost koja zamjeuje istinitost ove i slinih tvrdnji; a pravednost je naelo koje u skladu s time

Izvornik: William Godwin, An Enquiry Concerning Political Justice (1793). Tekst je preveden

prema William Godwin, The Archbishop and the Chambermaid [izvadak iz An Enquiry Concerning Political Justice], u: Peter Singer (ur.), Ethics (Oxford University Press, Oxford 1994), str. 312-313. Preveo Tomislav Bracanovi.

ravna mojim ponaanjem. Za sobaricu bi bilo pravedno da je dala prednost nadbiskupu, a ne sebi. Uiniti drukije bilo bi krenje pravednosti. Pretpostavimo da je sobarica bila moja ena, moja majka ili moja dobroiniteljica. To ne bi izmijenilo istinitost one tvrdnje. Fenelonov bi ivot jo uvijek bio vrijedniji od ivota sobarice, a pravednost ista, nepatvorena pravednost jo bi uvijek dala prednost onome ivotu koji je vrijedniji. Pravednost bi me uputila da spasim Fenelonov ivot, rtvujui onaj drugi. Kakva arolija postoji u zamjenici moja, a da bi ona oborila odluke vjene istine? Moja ena ili moja majka moe biti budala ili prostitutka, zlobna, laljiva ili nepotena. Ako one jesu takve, kakve veze ima to to su one moje? Ali moja majka je za mene pretrpjela boli raanja i othranila me dok sam bio bespomono dijete. Kada se na poetku izloila nunosti ovih briga, ona vjerojatno nije bila pod utjecajem nikakvih posebnih motiva dobrohotnosti prema svome buduem potomstvu. Meutim, svaka svojevoljno pruena korist daje njezinu davatelju pravo na neku ljubaznost i uzvrat. Ali zato je to tako? Zato jer je svojevoljno pruena korist dokaz dobrohotne namjere; naime, vrline. Sklonost uma, a ne izvanjskog postupanja, jest to to daje pravo na potovanje. No vrijednost ove sklonosti je jednaka bez obzira na to je li korist prenesena na mene ili na drugoga. Ja i drugi ovjek ne moemo obojica biti u pravu kada dajemo prednost naem vlastitom individualnom dobroinitelju, jer nijedan ovjek ne moe u isto vrijeme biti i bolji i loiji od svoga susjeda. Moj dobroinitelj treba biti cijenjen, ne zato jer je na mene prenio neku korist, ve zato jer ju je prenio na ljudsko bie. Njegova e zasluga stajati u izravnom omjeru prema stupnju u kojemu je to ljudsko bie bilo dostojno dodijeljene vrsnoe. Tako nas svako poimanje ovoga predmeta vraa na razmatranje moralne vrijednosti mojega susjeda i njegove vanosti za opi boljitak kao jedinog standarda kojim e se ustanoviti ophoenje na koje on ima pravo. Stoga zahvalnost, naelo koje je tako esto bilo temom moralista i pjesnika, nije nikakav dio niti pravednosti niti vrline.