AKTUALNO

Tko je
Kada sud nekome odmjeri kaznu, onda se u javnosti dugo raspravlja je li kazna primjerena ili nije, nije li netko ipak nepravedno osuen. Takav je sluaj nedavno obiao svijet: talijanski su geolozi kanjeni sa est godina zatvora jer nisu predvidjeli potres. Tako je to preneseno u naim novinama. to se ipak iza svega toga krije, otkrit e nam geolog Tihomir Marjanac, profesor na zagrebakom Prirodoslovno-matematikom fakultetu i lan naeg urednitva.
prof. dr. sc. Tihomir MARJANAC, Zagreb

ODGOVORAN ZA GEOLOKE HAZARDE

vih smo dana svjedoci rijetkog dogaaja: znanstvenike se poziva na odgovornost zbog njihovog (ne)djelovanja. Premda se to moe initi kao presedan, to ipak nije tako. Tijekom prolosti znanstvenici su nekoliko puta morali polagati raune zbog svojeg djelovanja ili izostanka djelovanja. Neki su bili osloboeni optuaba, neki kanjeni, a neki i smaknuti. O tome svjedoe sudski procesi koji su se vodili protiv znanstvenika koji nisu najavili prirodne katastrofe koje su uzele velik ljudski danak. Sudski postupak protiv znanstvenika koji je ovih dana privukao panju medija zbog optube da su odgovorni za ubojstvo iz nehata prilikom potresa koji je 6. travnja 2009. pogodio talijanski grad LAquila, kada je poginulo 309 stanovnika (sl. 1.), podsjetio me na jedan prethodni dogaaj koji se dogodio takoer u Italiji prije skoro pola stoljea, tonije 9. listopada 1963. godine. Tada se dogodila tragedija u dolini rijeke Vajont, u kojoj je poginulo izmeu 1900 i 2500 stanovnika naselja Longarone, Pirago, Rivalta, Villanova i Fa. Taj je dogaaj UNES22

Slika 1. Uruene zgrade u LAquili bile su graene od razliitih materijala, neke od cigala, a neke od armiranog betona. Razmjeri razaranja ovisili su o podlozi na kojoj su bile sagraene, pa su tete bile vee na zgradama koje su bile podignute na rastresitim aluvijalnim sedimentima.

PRIRODA STUDENI 2012.

AKTUALNO
CO, 12. veljae 2008., proglasio jednom od pet najveih katastrofa koje su nastale propustom inenjera i geologa. Posljedice te katastrofe osjeaju se i danas, a njena 50. obljetnica bit e popraena obnavljanjem diskusija o njenim uzrocima i pravnim posljedicama. Ta tragedija, kao i mnoge druge, pokrenule su pitanje jesu li one zaista bile neoekivane i nije li se stanovnitvo moglo na vrijeme upozoriti, evakuirati? Da bismo bili sigurni to se u okoliu zbiva, treba provesti paljiv monitoring, to obuhvaa detaljno geodetsko mjerenje deformacija tla (izdizanja ili sputanja, kretanja stijena), praenje kemijskog sastava podzemnih voda, razine podzemnih voda te mjerenje mikro-potresa. Neki potresi su nas zaista iznenadili, jer su se dogodili bez vidljive najave, a neki su pak slijedili predvidljivi obrazac, pa su bili oekivani (vidi Prirodu broj 1007 (2011.) lanak o potresu u Turskoj). Neki od nedavnih potresa dogodili su se nakon slabijeg najavnog potresa (ili cijelog niza takvih slabih potresa) koji su prethodili glavnom udaru.

Pravodobno obavjetavanje stanovnitva

Znanstvenici koji prate promjene u prirodi duni su upozoriti lokalne vlasti i stanovnitvo na predstojeu opasnost. To se i dogodilo nekoliko puta, primjerice prije erupcije vulkana Mt. St. Helens u sjevernoamerikoj dravi Washington 18. svibnja 1980. ili prije erupcije vulkana Mt. Piantubo na Filipinima 15. lipnja 1991. godine. Tada su vlasti bile na vrijeme upozorene da prijeti erupcija, pa je stanovnitvo na vrijeme evakuirano. Naalost, postoje i sluajevi kada vlasti nisu uvaile upozorenje geologa, pa stanovnitvo nije evakuirano. Takva tragedija pogodila je grad St. Pierre na Martiniku na Malim Antilima, koji je 8. svibnja 1902. unitila erupcija vulkana Mt. Pele, pri emu je stradalo cjelokupno njegovo stanovnitvo, priblino 30.000 ljudi.. Dakle, jedan od zadataka geologa je da nadziru stanje okolia i prate prirodne procese koji mogu postati katastrofini. To je postupak poznat kao monitoring (engl. promatranje). Ako postoje naznake da se neki prirodni proces pojaava, primjerice klizanje mase stijena ili vulkanska aktivnost, treba napraviti procjenu rizika. Ako je procjena rizika takva da ukazuje na mogue rtve i gubitak materijalnih dobara, treba pokrenuti zatitne mehanizme ili provesti evakuaciju. ekanje, odgaanje djelovanja moe dovesti do pogubnih posljedica, jednako kao i pogrena procjena rizika. No, kada se katastrofa dogodi, uvijek se postavlja pitanje odgovornosti.

Radon kao indikator potresa

Prije nekih potresa zabiljeene su i pojave plemenitog plina radona u vodi i zraku, koji potjee iz stijena u kojima nastaje radioaktivnim raspadom uranija. Radon se oslobaa iz stijena koje su izloene velikom stresu, pa dospijeva u podzemne vode. Kako radioaktivni izotop 222Rn tog kemijskog elementa ima kratko vrijeme poluraspada (samo 3,8 dana), na osnovi njegove nagle pojave moe se zakljuiti da je stres u stijenama vrlo porastao, to se pak moe interpretirati kao poveana vjerojatnost da e se u skorije vrijeme dogoditi potres. Mnogi mediji su prenijeli i vijesti kako su se prije nekih jakih potresa i ivotinje ponaale u najmanju ruku neobino. Premda ne moemo znati kako su ivotinje osjetile potres, podudarnost je nadasve zanimljiva. Vjerojatno je ipak da su ivotinje osjetile prethodne mikro-potrese koji su bili preslabi da bismo ih mi zamijetili, ali su ipak bili zabiljeeni instrumentima. Mnogi od spomenutih najavnih dogaaja nisu slubeno prihvaeni kao prave najave potresa, ali u oima laika to su potvrde da su se rtve mogle izbjei samo da se na to obratilo panju. Bez ulaenja u raspravu koliko negativnih uinaka moe imati nepotrebna uzbuna, stanovnitvo pogoenih krajeva gleda na konanu tetu za njih su to neprealjene rtve koje je trebalo izbjei. O tome se moe raspravljati u nedogled, sve dok i sami ne budemo zahvaeni takvim dogaajem.

Mogu li se potresi predvidjeti?

U sluaju prirodnih katastrofa, postavlja se pitanje nije li ih se moglo predvidjeti? Prirodne katastrofe su se i prije dogaale, pa postoji velika vjerojatnost da e se na nekom mjestu ponoviti u predvidivom vremenu. U takvim sluajevima, kronike svjedoe o vremenu i intenzitetu povijesnih katastrofa, a o onima pretpovijesnima svjedoe geoloki nalazi. No, problem je u neposrednoj najavi dogaaja. Uvrijeeno je miljenje da se takvi dogaaji ne mogu prognozirati, i to je tono ako pod time mislimo na prognoze kakve nam daje meteoroloka sluba, tj. prognoze da e se neki hazard (recimo potres) dogoditi u to-i-to vrijeme s tom-i-tom magnitudom na tom-i-tom mjestu (vidi u Wikipediji Earthquake prediction). No, premda se geoloki hazardi (kao to su potresi ili vulkanske erupcije) ne mogu prognozirati (najaviti), mogu se ipak predvidjeti s veom ili manjom tonou.
PRIRODA STUDENI 2012.

Odgovornost znanstvenika
Znanstvenici imaju odgovornost koja proizlazi iz poloaja na kojem se nalaze i stupnju procjena strunjaka koje su oni duni napraviti. Obini znanstvenici, oni koji se bave temeljnim istraivanjima najee ne bivaju prozvani na odgovornost; to se dogaa skupini strunjaka koji imaju dunost da na osnovi sveukupnog strunog znanja, iskustva i raspoloivih podataka procijene koliki su rizici od nekog hazarda i od kojih se oekuje uputa kako postupati u kriznim situacijama. Prozvani talijanski znanstvenici o kojima su ovih dana izvjetavali mediji, a koji su, na temelju optube da nisu pravilno procijenili opasnost od potresa koji je pogodio LAquilu 2009.
23

AKTUALNO
godine, kanjeni sa po est godina zatvora, bili su lanovi Nacionalnog povjerenstva za predvianje i najavu velikih rizika, skupine strunjaka za krizno djelovanje koja je trebala procijeniti koliki je bio rizik od potresa. To je povjerenstvo bilo pozvano da se oituje o poveanom broju potresa u regiji Abruzzo, to je do tada trajalo ve pola godine, a sastali su se 31. oujka 2009. u samoj LAquili kako bi prosudili koliki je rizik od mogueg potresa. Nakon sastanka dali su priopenje da jak potres u okolici LAquile nije vjerojatan, to su stanovnici LAquile prihvatili s olakanjem, jer ih je uestala trenja jako zabrinjavala. Naime, uestalost potresa stalno je rasla: od 69 potresa u sijenju, 76 u veljai te 100 u oujku, 57 u prvih pet dana travnja. Akvilejani su se s pravom bojali da im se blii katastrofalni potres, posebno imajui u vidu da su razorni potresi pogodili njihov grad 1349., 1461. i 1703. godine. Naalost, procjena da jak potres nije vjerojatan pokazala se pogrenom, jer je samo est dana kasnije jak potres ipak pogodio to podruje. Dakle, u ovom sluaju nije rije o nekim obinim znanstvenicima koji su ispali rtve protuznanstveno nastrojenog talijanskog suda, nego o strunjacima u slubi drave od kojih se oekivalo i kojima je bila zadaa da procijene rizike i daju upute za postupanje u kriznoj situaciji. Kao to se sa sigurnou ne moe najaviti potres, tako se sa sigurnou ne moe ni tvrditi da se potres nee dogoditi, pogotovo ako neki pokazatelji (kao primjerice velika uestalost slabih potresa i pojava radona) ukazuju na jak stres u stijenama. Postavlja se i pitanje koja je teta potencijalno vea; ako se stanovnitvo upozori na mogui jak potres zbog ega se poremeti njihov svakodnevni ivot, a vlasti stave u stanje pripravnosti sve potrebne slube (vatrogasce, policiju, medicinsku slubu) ili ako se rizik od potresa posve zanemari, a on ipak pogodi stanovnitvo dok odgovorne slube doslovce spavaju? Jedan od stanovnika LAquile koji je podigao civilnu parnicu protiv spomenutih seizmologa-eksperata, a kojem su u potresu poginule supruga i ki, istie da se osjea izdanim od znanosti.

Megatsunami u Vajontu 1963. godine

Doista, kakva se katastrofa dogodila u sjevernoj Italiji 1963. godine? Moemo li iz te tragedije izvui pouke i je li itko bio kriv za stradavanje cijelih sela? Dolina Vajont, u gornjem toku rijeke Piave, otprilike sto kilometara sjeverno od Venecije, nalazi se podno planine Monte Toc. Tamo je sagraena jedna od najviih umjetnih brana na svijetu (u vrijeme gradnje zaista najvia), danas visoka 262 metra. Ta golema brana trebala je formirati akumulacijsko jezero Vajont sa 169 milijuna m3 vode. Ve u vrijeme gradnje i punjenja jezera, uoen je porast seizminosti u tom podruju i uoeno je da se stijene na planini Monte Toc poinju klizati prema jezeru. O tome je graditelje izvijestio austrijski geolog Leopold Mller (specijalist za mehaniku stijena), koji je bio u nadzoru gradilita. Nakon to je uoio nestabilnost padine, proveo je vrlo detaljno geodetsko mjerenje koje je pokazalo da se stijene kreu prema jezeru brzinom od nekoliko centimetara dnevno i da prijeti kamena lavina koja bi mogla zatrpati jezero. Konstruktori brane i hidroelektrane tada su zatraili neovisno miljenje geologa sa sveuilita u Padovi. Vodei autoritet profesor Giorgio Del Piaz nije prihvatio miljenje austrijskog geologa smatrajui da bi lavina mogla biti mala i spora, to je graditeljima pruilo sigurnost da mogu nastaviti s punjenjem jezera. No, 1960. u jezero se sruila kamena lavina koja je imala volumen od samo 800.000 m3. Tada su graditelji spoznali da je opasnost realna, pa su prionuli izgradnji zaobilaznog tunela kojim bi vodu preusmjerili prema turbinama ako bi vea lavina djelomino zatrpala jezero. Okolno stanovnitvo se uzbunilo te protestiralo protiv gradnje, no neuspjeno.

Slika 2. Brana Vajont je via od 200 metara, ali je megatsunami bio jednako toliko visok, pa je voda dosezala do gornjeg ruba slike! Pogled iz dananjeg gradia Longarone.

Vrijeme je u Alpama te jeseni bilo jako kino, to je ubrzalo klizanje padine Monte Toca. Potvrde da se mega-klizite aktivno
PRIRODA STUDENI 2012.

24

AKTUALNO

Slika 3. Longarone prije i poslije devastacije.

kree u irini od dva kilometra bile su vie nego oite. Kako se jezero punilo vodom, potresi su postali gotovo svakodnevica, ak pet potresa 5 MCS skale zabiljeena su u travnju i svibnju 1962. za vrijeme punjenja jezera. Ceste su se raspucale, a pukotine su se naoigled irile, mnoge su kue popucale, ak i novosagraena kola, stabla su se na planinskim obroncima ruila, a sve je to pratila gromoglasna buka.

u dolinu stvorivi u podnoju brane krater dubok 60 metara! Tlak zraka izazvan megatsunamijem bio je toliko jak da je ruio slabije kue u Longaroneu, mjestu koje se nalazilo tik ispod brane. Mjetani nisu imali anse nikuda pobjei, kao ni stanovnici okolnih sela. Svi su poginuli u bujici koja je za 20 minuta dospjela u dolinu rijeke Piave. Pritom se razina rijeke digla za ak 12 metara (sl. 2.4.). Nakon tragedije u Italiji se povela ustra rasprava o uzrocima tragedije i moguim krivcima, no ubrzo se pretvorila u obraun sukobljenih politikih stranaka. Pokrenuta je istraga i sudski postupak, no krivci nikada nisu kanjeni. Profesor Giorgio Del Piaz umro je 1962., dakle prije same tragedije, a austrijski geolog Leopold Mller 1988. godine. Odtetu za sruene kue uspjelo je dobiti samo 1500 stanovnika. Hidroelektrana nikad nije proradila, a obitelji poginulih i danas trae pravdu po sudovima. Brana je ipak izdrala megatsunami, proavi samo s malim oteenjima, pa i danas plijeni panju svojom veliinom. Uz nju e se idue godine odrati skup u povodu 50. obljetnice najvee prirodne katastrofe u Italiji u 20. stoljeu. To e vrlo vjerojatno ponovo otvoriti raspravu o odgovornosti projektanata, geologa i politiara. Zaista, moemo rei da je sve to bila samo Boja volja ili nepredvidiva prirodna katastrofa i tko nam je kriv to smo se u pogreno vrijeme nali na pogrenome mjestu. No, je li zaista tako? Moemo li mi znanstvenici biti poteeni drutvene odgovornosti? Svi smo mi, svako na svoj nain, odgovorni za svoje postupke i prosudbe. Ponekad s nesagledivim posljedicama. Moda e netko rei da je pretjerano oekivati da se predvidi nepredvidivo, te da je bolje ne uzbunjivati narod, jer se lanim (bolje rei nepotrebnim) uzbunama naruava povjerenje u znanost. Naalost, povjerenje u znanost lako je izgubiti, a krivci e biti prepoznati upravo u onima koji nemaju odgovore na kljuna pitanja. Narod trai odgovore, a kada ih ne dobiva od znanstvenika, onda ih trai kod raznoraznih arlatana.
25

Kamena lavina
Iako su inenjeri na gradilitu bili zabrinuti jednako kao i okolno stanovnitvo, nije se poduzimalo nita bez odobrenja vlasnika elektrane, tvrtke ENEL. U noi 9. listopada 1963. u jezero se sruila kamena lavina od 260 milijuna m3 brzinom od sto kilometara na sat. Lavina je stvorila megatsunami vii od 200 metara koji se prelio preko brane i sruio se s visine od 400 metara

Slika 4. Dananja panorama doline Vajont. Brana i danas stoji (strelica), a ispod Monte Toca jo se vidi bijeli klizni oiljak koji je nastao 1963. godine, odakle su se stijene obruile i zatrpale akumulacijsko jezero. Konture klizita oznaene su utom tokastom crtom.
PRIRODA STUDENI 2012.