Kulenovi, E., Ratzinger protiv Rawlsa: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 1, str.

5561

55
Izlaganje sa znanstvenog skupa 321.7.01 1 Rawls, J. Primljeno: 8. oujka 2003.

Ratzinger protiv Rawlsa: propast preklapajuega konsenzusa

ENES KULENOVI* Saetak Autor analizira Rawlsov koncept preklapajuega konsenzusa u svjetlu nedavno objavljenog naputka Vatikanske Kongregacije za nauk vjere o participiranju katolika u politikom ivotu. Rawls uvodi ideju preklapajuega konsenzusa kao institucionalni mehanizam kojim se eli izbjei nametanje jedinstvene moralne, filozofske ili vjerske doktrine svim graanima i time sauvati pluralizam vrijednosti suvremenih liberalno-demokratskih drutava. Komparirajui temeljne crte Rawlsove teorije politikog liberalizma s naputkom katolike crkve o participaciji njezinih vjernika u politikome ivotu koji potpisuje kardinal Ratzinger, autor dovodi u pitanje odrivost ovog Rawlsovoga koncepta, kao i mogunost pomirenja liberalnog shvaanja graanina nasuprot katolikom idealu participacije vjernika u politikom ivotu zajednice.

Kljune rijei: Rawlsov politiki liberalizam, preklapajui konsenzus, tereti suenja, participacija katolika u politici

Uvod
U sijenju 2003., neto manje od dva mjeseca nakon smrti Johna Rawlsa, Vatikanska Kongregacija za nauk vjere pod vodstvom kardinala Josepha Ratzingera objavila je naputke o participiranju katolika u politikome ivotu. Ovaj je dokument zanimljiv s aspekta politike teorije i za ovu nau konferenciju zato to dovodi u pitanje cjelokupan Rawlsov projekt politikog liberalizma. Naime, jedno od najvanijih pitanja koje je zaokupljalo Rawlsa, uz pitanje pravedne distribucije dobara, i na koje je pokuao odgovoriti jo od 1958. u eseju Justice as Fairness (Pravednost kao pravinost), preko A Theory of Justice (Teorija pravednosti) iz 1971. i Political Liberalism (Politiki liberalizam) iz 1993. pa sve do The Law of Peoples (Zakon naroda) iz 1999. jest to kako graani s razliitim moralnim, filozofskim i vjerskim svjetonazorima mogu koegzistirati unutar politike zajednice bez sukoba i bez
Enes Kulenovi, znanstveni novak na projektu Fenomenoloka filozofija politikog svijeta na Fakultetu politikih znanosti u Zagrebu.
*

Kulenovi, E., Ratzinger protiv Rawlsa: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 1, str. 5561

56

toga da jedna strana pokua nametnuti svoj sustav vrijednosti s pomou dravne prisile svima drugima. S time je povezano i pitanje o tome kako moraju biti ureene temeljne institucije drutva ako ele uvaiti pluralizam vrijednosti svojih graana. Ideja izvornog poloaja koju je Rawls izloio u svojoj A Theory of Justice nije u potpunosti odgovorila na ovo pitanje, te je Rawls kasnije uveo koncept preklapajuega konsenzusa i proirio svoju teoriju nazvavi je politikim liberalizmom. U ovome kratkom izlaganju pozabavit u se upravo pitanjem preklapajuega konsenzusa i njegove odrivosti u svjetlu dokumenta katolike crkve to sam ga na poetku spomenuo.

Tereti suenja
Rawls zapoinje svoje objanjenje ideje preklapajuega konsenzusa izlaui etiri temeljne pretpostavke: 1) postojanje razliitih vjerskih, filozofskih i moralnih doktrina jest injenica, a demokratske politike institucije upravo podrazumijevaju pluralizam takvih doktrina; 2) samo opresivnim koritenjem dravne sile moe se osigurati postojanje iskljuivo jedne doktrine, bilo da je rije, kao u sluaju srednjovjekovne inkvizicije ili Talibana, o vjerskoj i moralnoj doktrini, ili, kao u sluaju nacizma i staljinizma, o politikoj doktrini; 3) kako bi se odrao, demokratski reim mora imati potporu znatne veine svojih politiki aktivnih graana; te 4) postojanje odreenih temeljnih intuitivnih ideja koje su temelj institucija ustavne demokracije (Rawls, 1999.). elio bih ukratko objasniti svaku od ovih pretpostavki poevi od ove posljednje. Temeljne intuitivne ideje o kojima govori Rawls kljuni su uvjeti politike i drutvene kooperacije i, rijeima Johna Stuarta Milla sam kostur nae egzistencije, a rije je o vrijednostima poput jednake politike i graanske slobode, jednakosti anse, ekonomskog reciprociteta i drutvene baze meusobnog potovanja meu graanima (Rawls, 1999.: 484). S obzirom na to da su upravo te intuitivne ideje pretpostavka preklapajuega konsenzusa svi e oni poput rasista, seksista, nacionalista ili vjerskih fundamentalista koji misle kako odreena grupa unutar zajednice treba biti u podreenu poloaju zbog svojih priroenih ili steenih karakteristika (boje koe, spola, etnike pripadnosti ili vjere), biti iskljueni iz toga konsenzusa. Sljedea je pretpostavka preklapajuega konsenzusa postojanje iroke potpore za sustav politikih institucija meu graanima. Ovo je veoma vano, s obzirom na to da Rawls inzistira na tome kako potpora politikim institucijama mora biti utemeljena na racionalnom prihvaanju tih institucija kao najpravednijih, a ne na principu modus vivendi. Naime, modus vivendi podrazumijeva prihvaanje odreenoga politikog sustava i politikih vrijednosti zbog drutvenog mira, no ako se odnos snaga promijeni i postane mogue bez sukoba ili veih posljedica po vlastite interese nametnuti vlastite, drukije politike vrijednosti i institucije, to e biti i uinjeno. Rawls upravo to eli izbjei uvoenjem koncepta preklapajuega konsenzusa koji ne ovisi o trenutanom odnosu snaga unutar politike zajednice. S time je povezana i sljedea pretpostavka o tome da se iskljuivo ugnjetavanjem ili sustavnim pranjem mozga u zajednici moe nametnuti uniformni sustav filozofskih, moralnih ili religijskih vrijednosti. ak i kad bi se radilo o sekularnoj moralnoj doktrini, upozorava Rawls, i kad bismo eljeli da svi graani budu kantijanci ili millovci, morali

Kulenovi, E., Ratzinger protiv Rawlsa: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 1, str. 5561

57

bismo upotrijebiti svu mo opresivnoga dravnog aparata kako bismo to postigli. No, razumna osoba1 prihvaa postojanje pluralizma vrijednosti kao izraza autonomnog razvoja pojedinca unutar slobodne politike zajednice i time iskljuuje uporabu dravne moi za nametanje vlastitih vrijednosti. To nas vodi k posljednjoj toki. Jedna od kljunih karakteristika liberalnoga demokratskog drutva jest to da njegovi graani imaju razliito shvaanje svijeta i razliite koncepcije o tome to znai dobar ivot. Tako mnoga pitanja vana za cijelu zajednicu nee imati jednoznaan odgovor. Rawls to naziva teretima suenja (burdens of judgement)2 i navodi samo neke od najvanijih izvora razumnog neslaganja: sve injenice su prezahtjevne ili prebrojne da bi se dolo do jedinstvenoga zakljuka; razliito vrednovanje istih stvari moe dovesti do razliitih sudova; interpretacije mogu biti razliite; nae iskustvo stvara nae sudove, a iskustva se razlikuju. No, posljednja su dva uzroka tereta suenja moda najznaajnija jer upozoravaju na Rawlsov odmak od Kanta i pribliavanje Berlinovoj teoriji vrijednosnog pluralizma: podjednako razumni i jednako uvjerljivi normativni stavovi na dvjema suprotstavljenim stranama; te ograniena mogunost ostvarenja razliitih vrijednosti unutar jedne zajednice to vodi neeljenom, ali nezaobilaznom rtvovanju nekih od tih vrijednosti.

Preklapajui konsenzus
Dakle, postojanje razliitih moralnih, filozofskih i vjerskih doktrina koje su podjednako racionalne, ali u meusobnom neskladu ili sukobu, zahtijeva prihvaanje konsenzusa, tj. politikog koncepta koji je prihvatljiv velikoj veini graana kao nosioca tih razliitih doktrina. Jasno je kako temelj takvoga konsenzusa ne moe biti nijedna od tih doktrina, nego pitanje dobra ivota treba ostaviti po strani i ponuditi politiki koncept koji razliite religijske, filozofske i doktrine mogu prihvatiti, svaka iz svojeg gledita (Rawls, 1999.: 479). To podrazumijeva razlikovanje moralne doktrine i politike koncepcije pravednosti. Takva koncepcija pravednosti, kao i sve valjane moralne doktrine, sadrava odreene temeljne intuitivne ideje o drutvu kao pravednom sustavu kooperacije izmeu graana i generacija, te graana kao slobodnih i, pravno gledano, jednakih osoba. No, razlikuje se u tome to se odnosi samo na odreene sferu temeljnu strukturu ustavnoga demokratskog reima, tj. glavne politike, drutvene i ekonomske institucije, te to sama ne ukljuuje obuhvatnu moralnu doktrinu koja nalae to znai ivjeti vrijedan ivot, nego samo razumnu koncepciju za temeljnu strukturu politikih institucija (Rawls, 1999.). Rawls, dakle, jasno razlikuje, s jedne strane, ono to naziva obuhvatnim doktrinama koje nam govore to daje vrijednost ljudskom ivotu,
Rawls jasno razlikuje racionalno (rational) i razumno (reasonable). Slijedei Kantovu distinkciju izmeu hipotetikoga i kategorikog imperativa, Rawls shvaa racionalnim odreivanje cilja i sredstava za ostvarenje tog cilja, dok razumno podrazumijeva kako neemo upotrijebiti prisilu nad drugima kako bismo ih natjerali da prihvate nae ciljeve. Za potpunije razlikovanje ovih dvaju pojmova, vidi II. predavanje u knjizi Politiki liberalizam.
2 U svom eseju The Domain of the Political and Overlapping Consensus iz 1989. govori o teretima razuma (burdens of reason), no u svojoj je knjizi Political Liberalism iz 1993. taj naziv promijenio u terete suenja (burdens of judgement). 1

Kulenovi, E., Ratzinger protiv Rawlsa: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 1, str. 5561

58

kakav je ivot vrijedan ivljenja, kojim ciljevima vrijedi stremiti i odreuju, osim politike sfere, na ivot u potpunosti. S druge strane, imamo politiku koncepciju pravednosti kao uvjet preklapajuega konsenzusa koja nam ne govori nita o tome to znai ivjeti dobar ivot, nego samo na kojim vrijednostima trebaju biti utemeljene i kako trebaju funkcionirati politike institucije kako bi se osiguralo da graani s razliitim obuhvatnim moralnim doktrinama imaju mogunost ostvariti svoje shvaanje dobrog ivota. Tako, vjernik i ateist, homoseksualac i heteroseksualac, hedonist i asket, materijalist i duhovnjak, konzervativac i liberal mogu imati posve razliite, ak i sukobljene, iako podjednako racionalne obuhvatne moralne doktrine, ali se mogu slagati oko politike koncepcije i toga kako e biti ureene temeljne politike i drutvene institucije u njihovoj zajednici. Upravo je to bit preklapajuega konsenzusa. Dakle, Rawlsova slika graanina kao razumne osobe ukljuuje upravo tri temeljne odrednice koje sam ovdje izloio: 1) prihvaanje odreenih intuitivnih ideja o slobodi i jednakosti svih graana; 2) tereti suenja uz vlastitu moralnu doktrinu postojanje i drugih racionalnih, ali i razumnih moralnih, vjerskih i filozofskih svjetonazora; 3) razlikovanje vlastite obuhvatne moralne doktrine nasuprot politikoj koncepciji pravednosti.

Ratzingerov odgovor
Pogledajmo kako Katolika crkva svojim vjernicima propisuje da moraju djelovati u politikom ivotu zajednice i koliko se njihove upute razlikuju od Rawlsove slike graanina. Uzet u upravo ove posljednje tri Rawlsove odrednice kako bih komparirao njegovu koncepciju politikog liberalizma i preklapajuega konsenzusa s naukom crkve o participiranju katolika u politici. Vatikan se slae s intuitivnim idejama o kojima Rawls govori i koje su temelj suvremenih demokratskih drutava, te takoer zagovara i brani dobra poput javnog reda i mira, slobode i jednakosti, potovanja ljudskog ivota i okolia, pravednosti i solidarnosti (Ratzinger/Bertone, 2003.: 2). No, stvari se kompliciraju kad doemo do druge odrednice tereta suenja. Katolika crkva ne negira pluralizam u potpunosti. Nakon Drugoga vatikanskoga koncila Crkva prihvaa slobodu savjesti i vjere, no ne zbog toga to smatra da drukija religijska uenja nisu pogrena ili su jednako vrijedna, nego na temelju digniteta ljudske osobe, zbog ega ona ne smije biti izloena vanjskim utjecajima kojima bi se ograniila savjest u traenju istinske religije i njezina prihvaanja (Ratzinger/Bertone, 2003.: 7). Takoer, Vatikan prihvaa pluralizam kad su u pitanju politike stranke zbog, kako kae Ratzinger, prirode odreenih izbora koji se tiu ureivanja drutva, razliitim strategijama koje su na raspolaganju za ostvarenje i jamenje istih temeljnih vrijednosti, mogunost razliite interpretacije temeljnih principa politike teorije i tehnike kompleksnosti mnogih politikih problema (Ratzinger/Bertone, 2003.: 3). Dakako, katolik treba podupirati samo one politike stranke koje u veem dijelu prihvaaju vrijednosti za koje se Crkva zalae, tako da su, primjerice, komunistika ili anarhistika opcija posve iskljuene, no takoer i, kao to emo kasnije vidjeti, liberalna opcija. No, o pitanju moralnih vrijednosti i ideje vrijednosnoga pluralizma kakav zagovaraju Berlin, Nagel i na koncu Rawls, Ratzinger je veoma jasan ideju da mogu postojati sukobljene, ali jednako valjane i razumne moralne doktrine on proglaava kulturnim relativizmom koji

Kulenovi, E., Ratzinger protiv Rawlsa: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 1, str. 5561

59

vodi dekadenciji i dezintegraciji razuma i principa prirodnog moralnog zakona (Ratzinger/Bertone, 2003.:2). Iz ovoga nam je jasno kako je katolicima potpuno strana odvojenost izmeu obuhvatne koncepcije dobra i politike koncepcije pravednosti na kojoj inzistira Rawls i koja se nalazi u biti njegove ideje preklapajuega konsenzusa. Rawls je, dakako, dosljedan kad kae kako bi bilo nerazumno nametati vlastito moralno shvaanje drugima putem politikih institucija, tj. dravne moi ako prihvaamo naelo tereta suenja to znai da i ti drugi mogu biti nositelji jednako razumnih koncepcija dobra. No, za katolike je neprihvatljiva ideja da postoje jednako valjane i razumne moralne, vjerske ili filozofske doktrine koje su u suprotnosti s njihovim vlastitim naukom. Tako Ratzinger govori o ispravnoj autonomiji politike i graanske sfere od religije ili Crkve ali ne i od morala (Ratzinger/Bertone, 2003.: 4), te je dunost svakoga katolika inzistirati na tome da shvaanje osobe i opeg dobra koje zagovara Crkva bude sastavni dio politikih institucija zajednice. Ovo najbolje moemo ilustrirati na dvama primjerima o kojima govore i Rawls i Ratzinger a to su pitanja pobaaja i istospolnih branih zajednica. O pitanju pobaaja stav je katolike crkve veoma jasan ivot zapoinje trenutkom zaea i nikakva sloboda izbora majke, nikakvo znanstveno odreenje zaetka ivota nakon tri tjedna ili tri mjeseca ne moe opravdati prekid neeljene trudnoe. Prema Rawlsovoj ideji preklapajuega konsenzusa trebalo bi biti mogue odvojiti osobni stav o pobaaju i ono to razumno utemeljene i pravedne institucije trebaju prihvatiti. Iako, dakle, pobaaj smatramo ubojstvom, moemo prihvatiti da naelo slobode izbora za nekoga drugog ima jednaku vrijednost kao to za nas ima naelo svetosti ljudskog ivota, te dopustiti da pobaaj bude doputen zakonom, iako sami nikada neemo iskoristiti to zakonsko pravo. Dakako, ovakav je stav za katolike potpuno besmislen jer za njih nije bitno samo da oni sami nikada ne abortiraju dijete, nego je bitno da ni drugi to ne ine. Za njih se ovdje ne radi o pitanju usklaivanja dviju suprotstavljenih moralnih doktrina za koje se mogu pruiti valjani argumenti, te ih stoga treba obje uzeti u obzir, nego o, kako kae Ratzinger, temeljnim i neotuivim etikim zahtjevima i dunosti da se potuju i tite prava ljudskog embrija (Ratzinger/Bertone, 2003.: 4). Moe se initi da e u pitanju istospolnih branih zajednica katolici biti popustljiviji nego u sluaju pobaaja, s obzirom da se ne radi o tako beskompromisnom problemu poput ivota embrija, nego o konsenzualnoj zajednici dviju punoljetnih osoba koje ureuje svoj ivot ovisno o vlastitim seksualnim preferencijama. Na prvi pogled, moe izgledati da je Rawlsov recept preklapajuega konsenzusa idealan za rjeavanje pitanja homoseksualnih brakova s obzirom na to da nam doputa stav kako su homoseksualni parovi neprirodni, protivni bojoj volji, ak na njih moemo gledati s gaenjem, no pritom ipak uvaavajui njihovu koncepciju dobra kao razumnu, te im dopustiti da i oni zakonski mogu regulirati odnos sa svojim partnerom. No, za katolike koji homoseksualizam vide kao bolest i devijaciju u odnosu na normalno seksualno ponaanje neprihvatljivo je da bilo koji drugi oblik zajednice osim obitelji odreene kao monogaman

Kulenovi, E., Ratzinger protiv Rawlsa: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 1, str. 5561

60

brak izmeu mukarca i ene (Ratzinger/Bertone, 2003.: 4) dobije zakonsko priznanje ili bude stavljen u isti rang s monogamnom heteroseksualnom obitelji.3 Ovdje se opet ne radi o tome da katolici mogu i trebaju ivjeti iskljuivo u skladu sa svojim moralnim vrijednostima, ali da trebaju prihvatiti postojanje i drugih razumnih moralnih doktrina i koncepcija vrijednog ivota, te svakoj osobi treba dopustiti da o tome sama odlui. U skladu s time treba utemeljiti politike institucije koje e osigurati okvir unutar kojeg svaki graanin, ovisno o svom moralnom, vjerskom i filozofskom svjetonazoru moe ostvariti svoju koncepciju dobra. Liberalni ideal da svaka osoba najbolje zna to je za nju dobro i, u skladu s tim, kakav ivot eli ivjeti za katolike pada u vodu kad je rije o onome to oni smatraju temeljnim etikim pitanjima. Moralni zakon ne nalae samo to da katolici moraju ivjeti u skladu s njim, nego bi, po njima, trebao vrijediti i za sve ostale. injenica da postoje drukija odreenja osobe, odnosno prava na ivot i prava na slobodu izbora, slobode, autonomije ili seksualnosti od onih koje zagovara Crkva, za katolike ne znai da trebaju prihvatiti pluralizam vrijednosti. Naprotiv, za njih to samo znai da je veliki broj ljudi u krivu, i u ivotu voen pogrenim vrijednostima. tovie, njihova je moralna dunost na pravi put izvesti one koji ive u grijehu i zabludi. Iako Katolika crkva, barem nakon Drugoga vatikanskog koncila, ne eli vie upotrebljavati mo drave kako bi pokrstila sve graane, ona i dalje ustrajava na tome da politiari i birai koji sebe smatraju katolicima moraju iskoristiti svaku priliku kako bi u politike institucije usadili moralne vrijednosti katolicizma. To, dakako, ne znai da bi katolici trebali dizati u zrak klinike u kojima se obavljaju pobaaji, niti to da bi trebali otimati homoseksualce i lezbijke, te ih u samostanskim podrumima podvrgavati hormonskoj terapiji. Istodobno, za katolike je upitna legitimnost politikih institucija i zakona koji doputaju pobaaj, eutanaziju, samoubojstvo, istospolne brakove, prostituciju ili konzumiranje lakih droga. Katolici e pristati na neto takvo samo zbog modus vivendi odranja drutvenog mira, ali e pri prvoj promjeni odnosa moi u drutvu u svoju korist pokuati ukinuti takve zakone. A, prisjetimo se, modus vivendi upravo je ono to Rawlsov politiki liberalizam eli izbjei. Suprotno Rawlsovoj ideji preklapajuega konsenzusa, za katolike takve politike institucije nikad nee racionalno biti prihvaene kao najpravednije sve dok ne budu utemeljene na moralnom nauku Crkve. Tako, preklapajui konsenzus nee samo iskljuiti one koji, poput rasista, nacionalista ili seksista ne prihvaaju temeljne intuitivne ideje o slobodi i jednakosti svih graana, nego i sve one koji, poput katolika, ne prihvaaju da graani trebaju razlikovati obuhvatne koncepcije dobra nasuprot politikoj koncepciji pravednosti te se pri odluivanju o nainu ureenja politike institucije u zajednici voditi samo ovim drugim. Time se popis onih koji misle kako je preklapajui konsenzus najuvjerljiviji mehanizam legitimiranja politikih institucija uvelike smanjuje. Na kraju u citirati Petera Jonesa: Bilo bi apsurdno pretpostaviti da e grupa ljudi sa sustavom vrijednosti o tome to je istinito i ispravno pozdraviti i poduprijeti suprotan sustav vrijednosti za koji misle da je neistinit i pogrean (Jones, 1994.: 557).
3 Zanimljivo je da je nedavnoj raspravi izmeu saborskih klubova o Zakonu o obitelji, braku i izvanbranim zajednicama suprotstavljen stav HSS-a i gospoe Ljubice Lali koja je branila poziciju katolike crkve i stav HNS-a i gospoe Vesne Pusi koja je o tome imala liberalan stav.

Kulenovi, E., Ratzinger protiv Rawlsa: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 1, str. 5561

61

Literatura
Jones, Peter, 1997.: Bearing the Consequences of Belief, u: Goodin, Robert E./ Pettit, Philip (ur.), Contemporary Political Philosophy: An Anthology, Blackwell Publishers, Oxford: 551-563 Ratzinger, Joseph/ Bertone, Tarcisio, 2003.: Doctrinal note on some questions regarding the participation of Catholics in political life, http://www.vatican.va Rawls, John, 2000.: Politiki liberalizam, KruZak, Zagreb Rawls, John, 1999.: The Domain of the Political and Overlapping Consensus, u: Freeman, Samuel (ur.), John Rawls: Collected Papers, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts: 473-496 Rawls, John, 1999.: Justice as Fairness, u: Freeman, Samuel (ur.), John Rawls: Collected Papers, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts: 47-72 Rawls, John, 1999.: The Law of the Peoples, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts

Enes Kulenovi RATZINGER VS RAWLS: THE BREAKDOWN OF THE OVERLAPPING CONSENSUS

Summary The author analyses Rawls concept of the overlapping consensus in the light of the recently published set of instructions of the Vaticans Congregation for the doctrine of the faith about the participation of Catholics in political life. Rawls introduces the idea of the overlapping consensus as an institutional mechanism aimed at avoiding imposing a comprehensive moral, philosophical or religious doctrine on all citizens and thus preserving the pluralism of values of contemporary liberal-democratic societies. By comparing the basic outlines of Rawls theory of political liberalism with the set of instructions of the Catholic Church about the participation of its flock in political life, signed by Cardinal Ratzinger, the author challenges the viability of this concept of Rawls, as well as the possibility of reconciling the liberal notion of the citizen with the Catholic ideal of the participation of believers in the political life of their communities.

Key words: Rawls political liberalism, overlapping consensus, burdens of judgement, Catholic church, participation of Catholics in politics Mailing address: Fakultet politikih znanosti, Lepuieva 6, HR 10 000 Zagreb. E-mail: ekulenovic@email.hinet.hr