Copyright NP Vreme, Beograd

Upotreba materijala iz ovog fajla u bilo koje svrhe osim za linu arhivu dozvoljena je samo uz pisano odobrenje NP Vreme

PDF izdanje razvili: Saa Markovi i Ivan Hraovec Obrada: Marjana Hraovec

NJEGOEVA PISMA | IVO ANDRI | STANKO CEROVI | DONI TULI

25

Dva veka od Njegoevog roenja

200 GODINA

SAMOE
VREME REME 7 11 13

26

Godinjica: Petar II Petrovi Njego (18131851)

Enigma milenijuma. ovjek koji se bori protiv lai, iluzija, varljivih nada, nuno zavrava kao cinik, ili, ako je kukavica, kao solidan slubenik koji vri svoju dunost u drutvu uprkos svemu tako su ga nauili. Mi znamo za taj psiholoki zakon i nikako ne moemo zamisliti da se nekako drukije ovjek moe boriti protiv lai, da rezultat te borbe moe biti neto drugo osim gorina i cinizam. Ljudi koji vjeruju u bilo kakvu iluziju su slabii, ili pokvarenjaci koji prave karijere u drutvu pomaui da se obnavlja sveprisutna la. I to nae doba zna: da ne moe biti treeg tipa ovjeka, osim ova dva: jakog cinika i bezvrijednog poklonika lai i iluzija. Gdje su onda, u naoj psihi, ta vrata na koja je proao Njego? Jer on je trei ovjek. Njegova dua se misteriozno rascvjetava u ruenju iluzija i suoavanju sa grozotama svijeta, on je od oba svijeta uzeo najbolje, izbjegao i cinizam i iluzije. Kako? Boriti se tako estoko protiv lai i iluzija, umom i udovima danonono ispatati u toj borbi i zaista dosei gvozdeni pogled onoga koji gleda ne trepui zlu u oi ali nikad ne dodirnuti cinizam, ili malodunost, ve u takvom rasturanju lane realnosti osvojiti neposrednost istine, sigurnost tajnog prisustva koje iskupljuje ovaj ivot i ovaj svijet? Kuda je proao do ovakvog prosvjetljenja ovjek koji se zavaravao manje nego ijedan stvaralac u istoriji, koji je Gospodar drutva koje je u borbi protiv iluzije nalo razlog vjenog rata do istrage vae, ali nae? On je dokaz da veliestvo ivota jeste mogue, ali kako?
Stanko Cerovi
(Njegoeve tajne staze)
7 11 13 VREME REME

27

Ne bih se mogao setiti nijednog, ma i kratkog perioda u ivotu bez Njegoevog stiha, bez misli o Njegou, zapisao je o svom odnosu prema Njegou Ivo Andri. Andri se Njegou itavog ivota vraao i o njemu u periodu 19251963. napisao desetak tekstova, vie nego o bilo kom drugom piscu. Vreme je ove godine, u broju 1151. objavilo Andriev esej iz 1935. godine Njego kao tragini junak kosovske misli, a u ovom broju objavljuje poslednji njegov tekst o Njegou. Andri ga je napisao 1963, povodom 150. godinjice Njegoevog roenja, i objavio ga u listu Komunist 28. novembra te godine. Andrievo delo u tom trenutku je zaokrueno, on je tada ve svetski poznat pisac, dobitnik Nobelove nagrade za knjievnost, i on u kratkoj prii pod naslovom Trenutak u Toploj poslednji put vraa svoj dug Njegou, opisujui ga kao deaka u kome zrije sve ono to e kasnije pretoiti u stihove i pokuati da ostvari u delu i ivotu.

Trenutak u Toploj
Pie: Ivo Andri

aj izrasli i snani deak, mitropolitov sinovac sa Cetinja, koji ui kolu kod Josifa Tropovia u Toploj, privlaio je poglede graana dok je prolazio kroz grad. Graani su gledali kao to graani svuda i sve gledaju, bezobzirno i nemilosrdno jer ele da budu o svemu obaveteni, o ljudima kao i o stvarima, robi ili materijalu, i da znaju ta od njih mogu da imaju ili oekuju. A njihove ene i keri udeavale su svoje kretanje tako da vide mitropolitovog sinovca ne gledajui ga; i sve su nalazile da je deak lep i stasit i nekako prerano zreo, momak itav. Samo hod mu je bio teak i spor. Kretao se tako kao da bi svakog trena mogao zastati. I zastao je ovog julskog dana na kamenim stepenicama pred uiteljevom kuom, neoekivano se spustio na vreo kamen i ostao tako, kao pokoen. Krv je u njemu kruila i misli sa njom, damari bili naglo. ta je ova Topla? Naselje od nekoliko desetina kua, sa grobljem i crkvom, a draga je kao neko neobino ensko ime, i u njoj se, ovako malenoj, krije sav ivot sveta, proli, sadanji i budui. Slike su iskrsavale i gubile se pod njegovim sklopljenim onim kapcima, pitanja su strujala bez prestanka, pomeana sa izlomljenim, polujasnim odgovorima. Da, ta je ova Topla? A ta je ova pregrt slane vode to bleti razlivena ispod Igala? Malo mora za onoga ko mora nema, i u isti mah sva svetska mora i okeani, sve veze i plovidbe i susreti koji se u lukama i na puinama mogu doiveti, sva otkria i saznanja koja su oveku pristupana. I miris i ukus doivljaja. I brodolom bez svedoka, traga i glasa, i pobedonosni povratci, sa suzama i osmesima i neopisivom radou trijumfa. A ta je ova jo nejasna a velianstvena i teka do nepodnoljivosti teka misao o veliini i istovetnosti sveta? Sve je to sunano pijanstvo od kog se posre i pada, jer ovaj obasjani pretpodnevni as sadri u sebi celo sunce, sa svim sunanim danima i godinama, menama i putevima. Tako je sve sadrano u svemu. Sunce je celina od koje svak u svakom trenutku moe da ima sve, i koja se neprestano rasipa i rastae na sve strane, a ne gubi nikad nita od svoje snage i sadrine, i zadrava uvek savren oblik punog, neokrnjenog kruga. Isto kao to se i ova obrva zemlje ispod kra i planine stalno osipa i sputa i tone, a ipak stoji i raa i hrani ljude koji su na njoj, kao to se i ovo

morsko platno u burama i vetrovima savija i cepa, i posle svega ostaje itavo i celovito, jer je bez izderka, veito. Sve je to deaku jasno i sve bi to trebalo i drugima jasno kazati. Osea to kao dunost i kao neodoljivu potrebu. Ali osea isto tako da to u ovom asu, sa ove kamene stepenice, posute opalim izgaenim cvetovima oleandra, nije moguno. Oslukuje u sebi kako, zajedno sa ritmom krvi, stalno otkucava i bije ritam njegovog rodnog stiha, ali potpuno jasna i savreno zaokrugljena saznanja kao da ne mogu da stanu u taj stih koji se savija jo pre sredine, a tanji i rastae na kraju, i kojim se, izgleda, lake kazuju polujasne i tamne stvari kratkog veka. Ali neka! Treba priekati, pa ili e se sve ovo to on u ovom sunanom trenutku zna i osea saeti i stegnuti, tako da mogne stati u njegov stih, ili e taj stih izmeniti prirodu, duinu i ritam, tako da e moi da primi sve ovo, ovako kako je, u sebe. Treba biti strpljiv. Tome nas ui sunce ovog kraja. Ko nosi i krije u sebi sve ovo i ko je siguran u sebe i u to to krije, taj moe da eka, iako ga sve u njemu goni da uri i ne okleva. Sve to mu treba i to on eli da sroi i kae, ve je tu, ulovljeno i osigurano, tako da mu ne moe izmai, a dan kad e i stvarno staviti ruku na lovinu ne moe izostati. Tu je saznanje o prostranstvu vasione sa njenim daljinama i planetama, tu je i neuhvatljivo ali stvarno i trajno carstvo poezije. Tu je i oseanje slobode koju nigde i nikad ni on ni iko njegov nee prestati da voli i trai. I sve on to nosi u sebi pod jednim imenom: Crna Gora. Sva su ta dobra tu, nadohvat ruke; ona nee pobei; ne mogu ga nikad ostaviti, sve kad bi on to i hteo, nego ute i bujaju u njemu kao klice u zemlji. Da, treba biti strpljiv i ekati. Treba, to i on stalno ponavlja sam sebi. Ali nije uvek jednostavno ni lako. Ponekad ga sve to to raste u njemu die i razapinje da mu se ini: raznee ga kao vihor kap letnje kie nad morem; ponekad, opet, toliko otea i tako pritiskuje da ga zaustavi u hodu i savije ka zemlji. Zbog toga on i danas, ovako u nevreme, i u udnom poloaju, sedi podnimljen i pogruen, na kamenim stepenicama ispred Tropovieve kue u Toploj, na julskom suncu pod kojim sve to postoji brzo i nezadrivo sazreva i raste.
IVO ANDRI

VREME REME 7 11 13

28

Njegoeva politika prepiska

Odabrana pisma
Ja sam se u poetku neto nadao, nego danas vidim da je zasad jugoslavenstvo idealna rije koja samo praznijem glasom lijepo zvei... Jugoslaveni sile svoje ne poznaju, pa i zasluge svoje ne vide. Stoga oni sebe i predaju slijepo u bezuslovno ropstvo tuinu. Ovo je vjena muka za one koji su njihovi i za one due koje ovo osjeaju. Nego sve jedno biva kad naa braa ne umiju razumjeti to je dina svoboda
osman-pai skopljaku Cetinje, 5. oktobra 1847. Vladika crnogorski pozdravlja Osman-pau Skopljaka, vezira skadarskog. Dolo mi je tvoje pismo od 17. febra[ra] o. g., u kojemu neke stvari smijeno napominje. Prvo to kae da operemo svoja srca pa da uinimo svaki lijepi nain i slogu na nae granice, moje je srce za ljude svagda isto i oprato, a s neljudima prinuen je ovjek da se neljudski vlada, jer inae ne moe i da bi htio. to se hvali da ima kod mene prijatelje koji ti dokazuju moje namjerenije, dobro kad ih ima, meni ih ne kazuj da od mene ne postradaju. Ovu i drugu ovakvu stvar ti moe kazati onijema koji svijet proz ibuk gledae, ne meni. Moje je namjerenije javno i isto; koga je kako valja, onako sa mnom u susjedstvu i da ivuje. Ti govori da ja sve neto traim, a ta bih ja to traio i sa kime u ga traiti? Kada je Bajazet (Ilberim nazvani) Bosnu pokorio i kada su divlje orde azijatske nae maleno, no junako carstvo razruile, onda su moji preci i jote neke odabrane familije, koje nijesu tu poginule od Turaka, ostavili svoje otaastvo i u ovijem gorama utekli. Ja sam inokosan, ja sam sirak. Pomisli e su mi braa slavni i glasoviti knezovi i vojvode naega carstva. e je Crnojevi (Buatlija), e je Obrenkneevi (Mahmutbegovi)? e je Kulinovi? e je Skopjak? e je Vidaji? e je Filipovi? e je Gradievi? e je Stoevi? e je Ljubovi? e je engi? Pa e su mnogi ostali? Kamo gospoda i cvijet naega naroda da svoje otaastvo i svoju slavu zajedno potraimo, da smo svi najedno, onda bih ja s njima neto veliko potraio. Bog sami znade kada e se oni svoje slave spomenuti i do kada e se ova moja braa od svoje roene brae tuiti i nazivati se Azijatima i do kada e za tuu korist robotati ne sjeajui se sebe ni svojega! Od onoga nesrenoga dana otkako je Azijatin nae carstvo razgnjavio, sa kojim se ova aka gortakah za opte potenje i ime naega naroda bori? Sve sa svojom roenom braom isturenom. Brat brata bije, brat brata sijee, razvaline su naega carstva u nau krv ogrezle. Evo opte nae nesree! Ova je nesrea i vrada bratska vie no sila tua uinila te je nae junako pleme postalo tuima nadniarima i sluiteljima, kako to si i ti tui nadniar. Kukavnu je Crnu Goru ovaj razur naega naroda gotovo udavio, no i opotio. Ovo je uinilo te je danas Crna Gora i biti e dovijeka almaz u viteku krunu. Ja bih volio no ita na svijetu vieti slogu meu braom u kojima jedna krv kipi, koju je jedno mlijeko odgojilo i jedna kolijevka odnjihala. to se pak tie mene samoga i ove ake naroda, ja potenja nimalo vie ne elim

Rukopis Njegoevog pisma Vuku Karadiu 1836.

no ga imamo pred velikijem i opameenijem svijetom, no se neto drugo eli, jerbo je krvava hrana i golo potenje. Ja bih rad da sam se malko docnije rodio, jer bih vidio svoju brau e su se sebe i svojijeh spomenuli i e javno pred svijetom kazali da su oni dostojni praunuci starijeh vitezovah naega naroda. Kada se ova sveta rije izgovori, blago cijelom naem plemenu, onda e ime crnogorsko bosanski i proi vitezovi srpskoga naroda kako sveti talisman (amanit, zapis) estvovati i u njedrima nositi. Ja ujem da ti Crnogorce hajducima naziva. To ime nimalo sramotno nije. Hajduk znai chevalier (Ri er). Na primjer, kavaljeri su ovi hajduci: Marko Kraljevi, Relja Omuevi, Gergeles Alija, Tale Oraanin, Skenderbeg, Stojan Jankovi, Ilija Smiljani, Bajo Pivljanin, vojvoda Drako Popovi, vojvoda Vuk Miunovi, Nikac Tomanovi, Crnac Karamahmut, Karaore, vojvoda Veljko Petrovi. Ovo su samo neki od naega naroda koji nijesu danas u ivotu, a ovi su trojica i danas ivi: Abdelkader, amil i na vojvoda Mia Moraki.
7 11 13 VREME REME

29

Istina je da su neki Crnogorci ubivaoci, grabitelji i mamitelji, ali ih izobuzdana i divlja sila turska nasili, pa i junaka nevolja. Pomisli, moj dragi zemljae, ovoliko naroda sabilo se u ovim gorama, gotovo od svuda zatvoreno. Kad je godina ikoliko rodna, moe se prilino proi, ali kad doe godina kao to je lanjska bila, iva muka od njih biva. Ja sam se lane nekoliko mjeseca uklonio u Be i u Mletke navlastito da ovu muku oima ne gledam, a drugo ja sam srca alostiva, pa bih sve svoje razurio, a svakojako mi je malo to i ostalo. Kada sa mnom govori kako moj brat Bonjak, ja sam tvoj brat, tvoj prijatelj, ali kada govori kao tuin, kako Azijatin, kako neprijatelj naega plemena i imena, meni je to protivno i svakome bi blagorodno misleemu ovjeku protivno bilo. Ja znam ti e rei kada ovo moje pismo vidi: ta ovaj ovjek kojeta pie i snijeva? Ali se nadam da e nai potomci, kad bilo da bilo, dati dostojnu cijenu otaastva ljubnima mislima i pismu vladiinu, na kojega se danas vie sa svake strane kako na bijelu vranu.

stanku vrazu Cetinje, 20. oktobra 1848. Poitajemi g. Vraz, bratski te pozdravljam. Usrdna ti hvala za divni dar koji si mi poslao. Ko je udaljen od svjesnih ljudih i od literaturnoga svijeta, toga i mala stvar ograi, pa jot kada je dar bratski. udna vremena potresa, dogaaja, preobrazovanja, uzdignua, pa i vremena nestrpjenja! Noi se molim da to dobroga snim, a danju da mi to dobro u novinama donese. Sto putah je lake onome ko se bori no onome koji ama kod kue. Da Vam mogu to na muci pomoi, najsvetiju bih dunost pod nebom ispunio. I da je iole sporazumjenja bilo, moglo se s naega kraja vee pomoi no se ikomu ini, pa pomoi bez muke pjevajui. Ide li naa stvar na te strane pravcem? Hoe li se na narod svijetu pokazati narodom blagorodnim i dostojnim samostalnosti svoje ili e vjeno oboavati tue verige, koje im ve tolika vijeka gotovo prepilie vrat i satrijee narodnost? VLADIKA PETAR PETROVI NJEGO Ja vidim strane pogreke. Meni se ini da se od pravog cilja daleko odstupilo. Boe daj da se varam. Ako se sada sagrijei, dugo nikoli tomazeu emo taj grijeh kajati. Onaj silni i napredni Va napreg i podvig, Cetinje, 21. aprila 1848. ako se na zlo okrene, teko naemu narodu. Ona blagorodna, Poitajemi gospodine Tomaseo, usrdna i velika vaa rtva, ako se prinese vrajem oltaru, iznePrimio sam Vae pismo od 31. marta n. s., vjerena je naa narodnost. Ja sam i strepio i koje me veoma udivilo. Nije mi nuno bilo pitao se nadom doklen nije B[an] lien glavE, siromasi Slavjani, napominjati dunosti k ovjeestvu, jerbo noga naalstva, a sada, ini mi se, vidim to je. to bi Evropa bez su one sveti amanat koji je priroda dala Jot neto. Ja sam se udio to se to s narobovah da joj nije im g. Gajom uradilo, dok mi sada raskau svijema osvjestjenima ljudima. Ko oboanjih. Ta morao bi va svobodu i ko je upravo svobodan, on posve potanko kakva je zbilja nesrea slijepomein Herr zbaciti dobnome sebi ne eli ni tvori obide, jerbo ga demona kod Vas donijela da svoje zlobgazi oboajemu svetinju nogama. Zla kleno i otrovno sjeme i kod Vas posije i da porukavice, a efendum veta! Bog znade kada e se pleme slavenrok baci na optega ugodnika nae narodbenum pobaciti sko ispod njene gadne anateme osvobodinosti. Zar je kod vas nepoznat M[ilo]? Ta, ibuk, pa se ijedan i ti i kada e ga zora istina obasjati. Osobiljudi, Bog budi s vama, ono je pakosni i laidrugi pobratimiti sa to pak protivu ovoga svobodnoga gnijezda vi nesrenik kojega grde svi poroci najgadtrudoljubijem da im kleveta vjeno grmi. Je li krvavije straninijega tirjanina. ce u svemirnoj istoriji od crnogorske? Je li Zbogom, g. Vraz, bratski ti pozdrav sa svim njina srea u narok stranije, vitekije i due borbe meu nenarodoljupcima od tvojega poitatela nije poklonila Slavjane jednakostju jote svijet vidio nego to je viVLADIKE P. P. NJEGOA dio borbu crnogorsku poslje padenija carstva na Kosovu? Zloba i kleveta sve su ovo od svijeta koliko nekom traninu Cetinje, 20. novembra 1848. su mogle krile i naopako ga predstavljale iz ova etiri uzroPoitajemi gospodine, ka: prvo, to smo Slavjani, koje kleveta po svuda goni; druDrag mi je poziv kojim me braa Slavjani trijestinski pozivaju go, to su nai susjedi svagda bili neprijatelji svobode, protivu nje su tvri kordon drali nego protivu ume; tree, fa- za svojega solena u njinom Zboru. Osnovateljima istoga Zbonatizm trostruki, pakleno sjeme nesloge, koji je naemu na- ra sluie na veliku est ako on bude slavjanski. Nae stvari sverodu vie zla uinio no sve inoplemene sile i oruje; etvrto, kolike imaju veliku glavu a slabe noge, te ne mogu opstati, pa ja to su Crnogorci u gdjekojima nepristojnostima uenici tur- se i tome drutvu bojim da ne poe tragom za pragskijem. Da, ski, te urade gdjeto po obiaju turskome. nae je pleme imue drugih narodah kao proa ivotinja, i ko ima Da! cijela se gotovo Europa danas slui jednim iboletom. Isti vie stado, on je bogatiji. Ko se ikoliko sumljao da nijesu Slavjaibolet upotrebljavaju Crnogorci evo etiri vijeka i po: on prilii ni roeni za ropstvo, neka danas njino poslovanje vidi. Moe li to gadnije na svijetu biti od njine sljepoe? Ja se svagda udim, ovjeku, da nije buran i krvav. ica koju cijelo Vae pismo prolazi iz dvije je struke upredena; a nigda se naudit ne mogu, kako nekima ljudima moe postidja ih obje divno vidim. no ropstvo toliko drago biti! Oni su podobni paetu, jerbo se pae trza da dobije svobodu, no kako istu dobije, nanovo k verigaBudite zdravo i veselo! ma tri da ga sveu. Va obini prijatelj Kuda bi ta srea za mene samoga i za onu aku naroda slaVladika crnogorski
VREME REME 7 11 13

30

vjanskoga da je nae veliko pleme pravoga vjeroispovjedanija osvijeenih ljudih! Ta i naima bi od vjekovah za svobodu muenijama ubrzo konac doao! Ali badava, Slavjani jednako za ropstvom tee. Pozdrav ti bratski sa svima prijateljima koje ima u Trijestu i sa pravim Slavjanima
VLADIKA CRNOGORSKI

josipu jelaiu Cetinje, 20. decembra 1848. Vaa Svjetlost, Svakomu se napretku Tvojemu radujem kako sopstvenome svome, jerbo je Tvoj napredak narodni, a to se zna i moj kako Tvojega sobrata. Svijetli Bane, trudno li je Tvoje sveto zvanije, no veliestveno i divno. Tebe je tajna sudbina na elu Junih Slavjanah postavila, Tebe srea s divnima naprednostima vjenaje, ali se vidi, sve tvoje izopauju. Spasa si prestol, dinastiju i sve njezine posljedovatelje, uinio si im uslugu kakvu im niko jote nije uinio od njina postanja, pa Tvoji zadunici poslije nekoliko dana mjesto zahvale nameu Dalmaciji stari gvozdeni jaram. A Dalmacija je Tvoja banovina. Dalmacija za divnim bratstvom ne ezne, ali to je sirota kriva kad ne vidi dalje od nosa? Ali sada, ili hoe ili nee, morati e [se] trsiti talijanstva. Svaki narodoljubac, cijeli narod na u Tebe je oima upro i k Tebi ruke pruio kako nebom poslanome Mesiji. Tvoj je zadatak velik, njim Evropa novi vid dobiva, on mie gadnu ljagu sa lica silnih Slavjanah, koji do dana dananjega nita drugo nijesu bili do prodani i alosni robovi i nadniari drugih narodah. Ah, dragi Bane, ve zemlja od ove mrske nepravde stenje, due su blagorodno misleih Slavjanah u vjenoj muci, stide se svijeta i ljudih zbog ovoga niskoga stanja u kojemu smo sprama drugih narodah evropejskih, naom sobraom. Radi ega mimo proe narode ovaj zli narok nas prati? Rata smo privikli robovati, rata svoje sile ne poznavamo? Rata neko slijepo zadahnue upravlja Slavjanima, te se samovoljno u tue verige veu? Ja sam, istina je, s ovom akom naroda pod anatemom tirjanstva i pionstva svobodan, ali ta mi je bolje kada gledam okolo sebe milione moje brae e stenju u tue lance? Veoma me je obradovalo potonje Tvoje pismo od 7ga oktobra. Nek ih bude tuga! Moe im biti nazivati Te banom dalmatinskim. Neka imenuju kako hoe, samo neka je Dalmacija u Tvojoj ruci, da se jednom sastavimo. Nesnosno mi je ono to Ti prvo zvanije i mjesto u carstvu obeae pa odstupie, od svata e odstupiti, i to se snanom miicom ne uzmogne drati, one sve treba za nita smatrati. elio sam, da mi je mogue bilo, poslati Vam u pomo nekoliko Crnogoracah i gotovi su svagda na Tvoj glas a na korist optu. Nita me dosada na svijetu nije interesiralo toliko koliko Tvoj posao. Radi toga bi veliku zadubinu uinio da me ee udostoji Tvojim neocijenjenim pismom. Svako, malo i veliko, moli Ti Boga za zdravlje i za srean uspjeh, a ja vie od svakoga, koji s najviim poitanijem ostajem Vae Banske Svjetlosti
PREDANI SLUGA

medu puciu 23. aprila 1849. Poitajemi grafe Poiu, Hvala ti na bratskoj uspomeni, na krasnom daru kojim si me obdario. Ta ovo nijesu Talijanke no kitne i gizdave Srpkinje koje e svakom rodoljupcu duu ograiti. to je tvoj umotvor, on blista u svetom hramu naijeh muzah istim vjeroispovjedanijem narodnim. Dubrovnik je jedinstvena dika knjievnosti nae, a ti si dika njegova. Ej, kukavni Srbi, svaija ih sablja sjee, istrijebiti ih ne moga, nikakvi ih tirjanski lanci ne mogae odrati da robuju, a glupi ih misioneri sa svojima laama okuie i utrijee: razluie Srbe puke i nevine, svaki na svoju stranu, otuie brata bratu, krvavu sablju meu Srbima izvadie i otiskoe rijeke bratske krvi te provree. Bog znade hoe li se Srbi kada od ove smrtne rane izlijeiti. Dragi Grafe, danas su nastala vremena od poslovanja za one kojima nita svoje nije uraeno. Ja sam se u poetku neto nadao, nego danas vidim da je zasad jugoslavenstvo idealna rije koja samo praznijem glasom lijepo zvei. to je Banovina (Trojedna Kraljevina) i Vojvodstvo? To su mrtve istorike rijei, drugo nita. Jugoslaveni sile svoje ne poznaju, pa i zasluge svoje ne vide. Stoga oni sebe i predaju slijepo u bezuslovno ropstvo tuinu. Ovo je vjena muka za one koji su njihovi i za one due koje ovo osjeaju. Nego sve jedno biva kad naa braa ne umiju razumjeti to je dina svoboda. Po naredbi mojoj do koji dan dostavie se g-nu P. Marteliniju imena ovdanjih prenumeranta na Dubrovnik cvijet narodne knjievnosti. Zbogom g-ne Poiu, bratski ti pozdrav sa svima narodoljupcima ilje tvoj poitatelj i sluga
VLADIKA CRNOGORSKI

iliji garaaninu Cetinje, 5. jula 1850. Vae Visokorodije, Vidim u Vaem uvaajemom pismu od 14. pr. junija da je blagovolio svijetli knjaz sa soglasijem Vas, njegovi sovjetnika i pomonika, iznova primiti na troak knjaevstva mojega sestria Stevana Perovia u novozavedenu Vau Akademiju. Ja mnjenije Vae odobravam i sasvijem sam s Vama soglasan, tim vie radujui se to e Akademija poelanu celj dostii, kako e uenici pod strogim nadzorom biti, jerbo cijela svoboda uenika ini nevjeom i kalaem. Fala svijetlome knjazu i gospodaru i Vama, njegovim sovjetnicima, to se, ako i katkad, sjetite ovoga srpskoga krvavoga kra. To e Vam za est u potomstvu sluiti kada nam narod uskrsne duhom. Ja sam veoma slab bio i zbog iste slabosti bio sam do Italije, ali niti me je pomogla promjena vazduha niti ljekara, jerbo sam od dana do dana sve gori bivao, tako da sam posle iznemogao bio, i tako po nudi i savjetima posle mjesec dana povratim se u rodni vazduh kojemu sam privikao, dako se malo pookrepim da se mogu u stranoj zemlji leiti. Otkad sam doao na Cetinje, pobolje mi je, ali sam jot dosta slab. Dragi i poitajemi g-n Garaaninu, srpske stvari, koliko su nazadne u naem veku, nije udo e me je gotovo umorila ova krva7 11 13 VREME REME

31

va i burna katedra na kojoj sam se popeo evo 20 godina. Svaki je smrtan i mora umrijeti. Meni ni s ega sada ao ne bi bilo do to nijesam neki napredak u cijelome narodu naem vidio i to mi se nije dalo da na neki nain osnovu utvrdim vnutrenemu upravleniju crnogorskomu, te se bojim e bi se posle mene sve one nesree povratile u Crnoj Gori koje su prijed mene bile, te bi ostao u venu nevolju ovaj narodac mali, neobrazovan, no vojinstveni i silni duhom i srcem. Nema jednoga Srbina koji vie za Srpstvo posluje i misli od Vas, nema jednoga Srbina kojega Srpstvo [vie] iskreno ljubi i poituje od Vas, i nema jednoga Srbina koji Vas vie od mene ljubi i poituje. aljui Vam i preporuujui Stefana, ostajem s najiskrenijim bratskim pozdravom Vaega Visokorodija pokorni sluga vladika crnogorski

em, a ovjek ne moe i sa samrtnoga odra da oi ne baci na krasno stvorenije. Neki su me sovjetovali da fanele na tijelo ni marame oko vrata ne nosim. Neki su me sovjetovali da dvostruku fanelu na tijelo i do uih obuem, pa preko nje vunenu maramu oko vrata da metnem. Neki su me sovjetovali da leim potrbuke, a neki opet da leim na plea, neki na lijevu, a neki na desnu i pro. i pro. i pro. Zbogom, gospodin Marinkoviu. Budi mi zdrav i veseo, i ne zaboravi tvojim dragim vospominanijem Tvojega iskrenoga prijatelja i slugu vladiku crnogorskoga
P. P. NJEGO

georgiju nikolajeviu Cetinje, 18. oktobra 1850. P. P. NJEGO Dragi proto, Crnogorska je pjesna: Ko ufatit maglu u visine, petru marinkoviu Ko li Goru Crnu pokoriti! Cetinje. 10/22. avgusta 1850. Neka se Turci fale i govore to im je drago, mi za njihove prijetnje ne marimo. Imali smo se kad od Kosova poznati jedni s druPoteni gospodine doktor Marinkovi, Ja nijesam jot izdravio, ali sam se dobro popravio. U mojoj gijema. Ostali narodi peka mudruju kako im je i od traga, neka bolesti ja sam i o smrti pomiljao, nego ova misao nimalo meni diplomatiziraju s Turcima, neka se glade i lau koliko im je drakodila nije, no ta vie zrake su mi duevne lake kroz tijelo pro- go, neka u svojim oteestvima i na svojim ognjitima hristjani nicale, kako sunane zrake kroz tanke i razdrobljene oblake to veu prijateljstvo s jazinicima; doista mi i Turci, doklen god jedlake proniu. Moja je ideja meu nebesima i nome trag iz Evrope ne pogine, onom emo grobnicom smjelo leela, i ja sam smrt ovako zdravicom napijati kojom smo i dosle. NajvjeEj, kukavni Srbi, razumjeo: ili je tihi, vjeni san koji sam boratija klupka diplomatieska da osnuju svoju svaija ih sablja sjee, vio pree roenja ili lako putovanje iz svijeta preu izmeu Turske i Crne Gore, muno bi istrijebiti ih ne moga, u svijet i priisljenje besmrtnome liku i vjenas i Turke sloila, a poljubila nikada. Istina je, Turci su sprama nas silni, sprama nas bogati, no blaenstvo. Ja se ada nimalo bojao nijenikakvi ih tirjanski sam, jerbo u meni adska dua nije, i ja Boga ne lanci ne mogae odrati ali je stranije gordosti kruenije kada slabiji predstavljam kao Nerona i Muhameda ii, no silnome uene dim u nos. Ja mislim da mlada robuju, a glupi ih di sultan preobrazovatelj sa svojom blagou ga predstavljam, po njegovom veliestvu, za misioneri sa svojima duha preveliestvenoga, premilostivoga svonee biti poklapan, jerbo se ne slau blagost laama okuie i jima tvarima. Ja sam duu oveesku predi poklapnost. utrijee: razluie stavljao za neki tajanstveni fokus, koja, kako Da je lijepa Crna Gora, ne bi se crna gora se razdvoji od tijela, sine hitrom zraicom i zvala nego mlijena ili medena. A kako e i Srbe puke i nevine, zapali besmrtni plam naega vjenoga ivota biti lijepa kada je jednako sirotu divlji talasvaki na svoju stranu, i blaenstva na nebesima. A nae jadno tijesi turski napadaju i potresaju? Ta, sveteni otuie brata bratu, lo to je? Ugotenije i popiranije zemaljskoga edem da ga je ovakva sudbina postigla, bi se krvavu sablju meu gada, glibina od koje se gadi, praina s kojom ve zla prepunio i zlom otrovao. Crnu Goru Srbima izvadie i je svakojako zlo pratilo, u njoj maloprijed nije se vihorovi rugaju i igraju, njom bistre istosmio ni Evropejac svobodno ui, nego su se nike vodene mute, njom sjajne zrake sunaotiskoe rijeke bratske krijui uvukovali, kao to se kradom uvukuju ne zatmivaju. I velikoga uda, koliko mi ovo krvi te provree. Bog po konopima u brodove trgovake evropejski nitavilo ljubimo i koliko nas interesuje! Tiznade hoe li se Srbi pacovi te se preseljavaju iz Evrope u Amerijelo je mnogo nitavije no ckleni sud, dajbukada od ove smrtne ku. Ovo se isto dogodilo s pokojnim Milutinodi izlomljena stakla kupe kaljavi ifuti i porane izlijeiti metnuti trgovci te ji prodaju, a nae tijelo bez viem i s istim Milakoviem, ali je danas sladue ni za to ne slui. va Bogu druke. Crna Gora je samo zlo kako Dosadih Vam, no to je kriva dobrota Vae due, koju ste mi ot- je zli narok goni, i ja koji sam njen sin ne mogu joj ime proizrei krili. Hiljadu sam sovjetnika imao otkako sam se razbolio, no to se neu zgroziti. Ali je opet s tim znamenita to je komati od sam se najvie Vaega sovjeta drao, i danas se najvie drim, jer- razvalinah naega carstva, kao jedna lastovica (oak) od razvabo sam vidio da iz dubine poznanstva i blagorodne due istjee. linah jednoga velikoga grada. Stoga je znamenita Crna Gora to Neki su me sovjetovali da nita ne mislim. Kako e ovjek ivjeti, je doista pokazala ta moe slabiji sa silnijem, to moe ovjek, a ne misliti? Neki su me sovjetovali da oi na enski pol ne okre- kad hoe, raditi. Crna Gora je gnjijezdo vojinstvene gordosti, e
VREME REME 7 11 13

32

se braa jedinci sinovi sve rado na rtvu dava, samo da ostane neporona est praedovska. Crna Gora je urna u koju je silno ime Duanovo pribjeglo, u kojoj se sveteno hrani viteko ime Obilia i Skenderbega. Zbogom, dragi proto, budite mi zdravi i veseli! To Vam od srca eli Va poitatelj vladika crnogorski
P. P. NJEGO

dimitriju vladislavljeviu Napulj, 31. januara 1851. Napula, 31. januara 1851. Poteni g. Vladisavjeviu, Treba se drati staroga vina i starijeh prijatelja ako se eli ovjek koliko-toliko na zemlji s istinom i s veseljem poznati. Ja se sit naputovah i tobo po omjeri putujem; kad pogledaj za sobom na putovanje, kad evo po zemlji idem, a po vjetru putujem, kao kometa to snuje po zraku ili, istije i prilinije kazati, kao krtina ispod zemlje to bavrlja tamo-ovamo sljedujui krivijem pravcem svojijem. Oh, ne, ne! Grehota je na putovanje vikati. Ko ne putuje taj ne ivi, taj ne znade to je svijet, to je svijetska mjeavina. Svijet je knjiga otvorena u kojoj treba uiti to je svijet. Svijet je pozorite smijeno na kojemu se treba u razliitim i svakobojnim maskama pokazivati. Dananji vijek (u svijetu) fabricira ljude ljudskom majstorijom i lukavstvom kao to se fabricira brilijant njegovim prahom. Stoga se ovjek danas u svijetu cijeni po nainu brilijanta, tj. to ima vie licah (facie) ovjek ili brilijant, to je skuplji. Vidimo iz ovoga, dragi Srbine, kako strano ljudi u prosveteniju napreduju, samo to im se lice natrag okrenulo te nazad gledaju. (Ja sam u pisanju isto kao u putovanju, nigda se ne umijem jednoga pravca drati, no sve tumaram). Da, zbilja, lijepa Italija. Nad njom se blagosloveno, lijepo i blagodatno nebo iri i smije; u njoj je jogunasta priroda u svojoj divoti, u svojoj prelesti vjeno okrunjena i vesela: zemlja klasieska, kolijevka veliija rimskoga. Ah, Rim, veliestveni Rim! Te razvaline velikoga Rima. Kad ovjek u njemu doe, ne znade ali ga udivlenije potpiri u vie ushienje, ali mu alost vie duu ugasi i opeali nad grobnicom veliija svijetskoga. Doista su se kod mene ova dva elementa borila kao zla svekrva sa dobrom snahom kad se za kose uhvate i bore se okolo starjeinstva u kui pri kojoj e ostati. Razvaline Iliona, Vavilona, Tive i Perzepolja nitavne su sprema razvalinah rimskijeh. Ni strani usovi snjeani, koji se otisnu strmenicama velikijeh planinah, opuste i obezobraze gordu planinu, na tisue gorde jele i borove poupavi sa sobom u provalama povuku te strmoglavice iz one grdne mase korenjem k nebu dube, ni ovaj opustoajui uas ne uini tako strano i alosno vpeatljenije na duu ovjeesku kao razvaline velikoga Rima! Vrijeme je silno, strane zube ima, ono je stravilo i svemoguemu nebu a kamoli kukavnoj zemlji, e se sve lako kri, e sve na slabome temelju stoji. Dan dananji na rimskijem razvalinama dube hramovi katolieskoga mira. Ovi su hramovi puni, kako i mnoga druga znamenita zdanija, odlomcima velikoga Rima, veliija rimskoga, te ih pokazuju kao svetinju, kao uspomen prole njine slave, ili, da se pravo kae, nad njima kukaju kao sirotna familija to kuka nad orujem, odorom i ostacima velikoga i moguega oca.

Knjaz Danilo, litograja A. Jovanovia 1847, prema Njegoevom liku

Svetije otac tako k meni dobar bio da sam mogao ego mije volja bila ui, u svako gotovo doba meni je sve otvoreno bilo, sve mi se pokaevalo s vnimanijem i s dobrom voljom. est danah sam stajao u Rimu ili, pravije rei, est danah sam trao po Rimu. Ako me pitate to sam vidio, molim da me pitate to nijesam vidio. Vidio sam svata, to Vam neu kazati (ne mogu) pree se sami sobom ne proetate po brijegu alosnome mutnoga Tibra. U ove sam est danah bavljenja u Rimu veliki materijal u glavi skupio, tako da su mi njim natrpane sve galerije, sve klijeti modane. Toliko je udo ovoga materijala da se ne bi u sve magazine od Kalkute smjestio. Tu su spomenici stare Azije, Evrope i Afrike svakostruki; tu su veliestvene razvaline banjah, dvorovah i sadovah imperatorskijeh; tu su fori rimski; tu su razvaline jazieskijeh kapitah; tu su kolone, obelisci, fontani s razlinijema udesnijema gurama; tu su statue, gure, bogovi, polubogovi, boginje, vile, carevi, upravitelji razliiti, lozo i junaci vjetinom ljudskom iz mramora stvoreni; tu su mramorni i granitni veliestveni vazovi iz imper[atorskih] banjah; tu su urne i grobnice Avgustove i Konstantina V[elikoga] od mramora i istonoga alabastra; tu su trijumfalna vrata, cirki, piramide i neimovjerni vodovodi; tu se vise hramovi hristijanstva na kolonama okupljenijema od razure velikoga Rima. Na vrhu svega reenoga materijala stoji mi Koloseo i hram svet. Petra, a vie svega mi stoji i sjaje kartina Rafaelova Preobraenije: kao prelestna Danica veselim licem osvetljava grdne i mrane klisure stranim gromovima izdrobljene. Da, hram svetoga Petra, on je veliestven, on je vaan, a sto putah bi vaniji bio da ima lice (fassade) sobora milanskoga. U Rimu to ne ima krsta ne ima ni stanja. Ovde uhiljeni i mrani jazieski vjekovi na sebe nose krst stradanija, inae bi ih iz Rima prognali ili pod zemljom zakopali.
7 11 13 VREME REME

33

Vi ete rei ta ovaj ovjek radi, kao da Rim ve nije opisan, ta Mnogo kojeta novine klapnju o Bosni i o njenom preobrazoopisanije Rima ve djeca na prste znadu! E, dragi moj Srbine, vanju, ali ja malo to od svega toga vjerujem, jerbo znadem Turke svak sa svoje toke stvari gleda, svak drugojae oali na oi nosi. i tursku volju k preobrazovanju. Nita mi nije protivnije no kad Neko opisuje Rim s kartinama da novacah dobije, neko opisuje kakav siromah plaljivi novinar pretpisuje Marsove zakone svikarneval rimski (Rim), te pretvara hramove u teatre, neko se moli jetu, a une li mu mi u sobi, sto mu groznica u srcu; ili kada vei klanja rimskijema razvalinama da ga zadahnu duhom poezije, likoduije lavsko opisuje, a kad srete na ulicu kere koliko mada se pokae na popritu svijetskome, neko plae za jazieskijem ku, po dvadeset koraaja od njega zamine. hramovima a hvali hristjanske, neko plae za Cezarom a hvali Ja mislim zasad je dosta napisato. Ovo se najvie iz uzroka pie Bruta, te ni sam ne znade ta radi. Zbilja, imah zaboraviti, ovdi da vidite da ja nijesam od onijeh ljudih kojizi, kako svoj krug ostapriloene stihove upisao sam na vrh kupole svet. Petra u Rimu. ve, promijene glas kao pae kad ekvator prijee. Molim pokorno sve mi po istini objavite to se u Bosni zbiva. Ako Vam se dopadnu, poaljite ih u koje hoete novine da se peMolim ne zaboravite mi svesrdno pozdraviti dine nae Srbe ataju. S kakvom sam eljom trao da vidim retkosti rimske, trijestanske. U meni je toska po rodine, nige Srba uti ni vieti nijesam imao vremena ni da pozdravim svetoga oca. Doao sam u Napulu evo nekoliko dana, te u Vi o njojzi samo koliko da sam zapanuo na ostrov Javu. Pune su mi ui mlakavila i togod napomenuti. (Doista Bog je sve stvorio, to sam ja dosada tuinstva, pa se bojim nehotice da se ne prelijem u tuem kalopu. vidio, alei se, ali kada je mjesto stvorio na kome je Napula saBudite zdravi i veseli. To Vam od srca eli graena, doista je malo razmislio kako e ga stvoriti). Napula lei Va poitatelj i sluga do mora gotovo kao broj 3, s koje god je toke VLAD. P. P. NJEGO Nita mi nije protivnije ovjek pogleda. Napula ni na to drugo ne nalie do na Napulu, tako je njeno mjestopoloel. a. franklu no kad kakav siromah nije oarateljno, tako je Napula divna! KvodliCetinje, 12. oktobra 1851. plaljivi novinar bet je napulitanski jedinstven pod nebom; u Visokoueni gospodine, pretpisuje Marsove njemu se dvije krajnosti u najveem stepenu Hvala Vam to ste me se sjetili poslavi mi s zakone svijetu, a une vide: luks i ubotina. U njemu je divno more Vaim listom od 21. avgusta Va dini prevod li mu mi u sobi, sto mu Gusle. Nae su narodne pjesne istorija junaokieno paroplovima i svakorukim laama, ka, epopeja narodna. U njima ovjek moe viu njemu su divni uvreni palaci i vjeno zegroznica u srcu; ili kada djeti kakav je narod koji ih pjeva. Ja sam ljubileni i cvjetui sadovi, u njemu su divna kola velikoduije lavsko s velikoljepnom uresom, u njemu su konji od telj poezije. Ona je mene mnogo zanimavala. opisuje, a kad srete na svake odabrane vrste, u njemu se jedna maAh, divna poezija, iskra tajinstvena! Ja nikaulicu kere koliko maku, da nijesam mogao razabrati ali je ona iskra garad pod tualetom ponose, a druga pod tepo dvadeset koraaja kijem teretom stelju; u njemu su prosti konji, besmrtnoga ognja, ali je burna klapnja, edo goveda i paad, u njemu su stada kozah na uskog podnebija naeg. Sa zemne je katedre od njega zamine smatram vjetrenim nastupom; no kada se osvakoju poekalicu; u njemu su prvoklasne dame i kavaljeri evropejski; to sve ujedno ide, svakoje svojim vjek popne vie samoga sebe, onda vidi bijednost ljudsku, i kada putom, jedno drugome ne smeta. Vi ete mi rei: treba vieti je poeta moe rei da je rec oltara svesvjetija. Poeta je klik smrtKanton, Kalkutu, Tiis i Carigrad, e se mijeaju gomilama ska- noga s burnoga naega brijega, poeta je glas vopijuega u pustikavci evropejski sa salamandrama azijatskijema, pa onda ponja- nji, on sanja o besmrtiju, dovikuje ga i za njim se topi. On vidi vetije o kvodlibetu imati. Ja i sam znadem da je ljubopitno vieti liki list od knjige mirobitija otvoren, u njemu ita udestva stvodamu kitajsku na nogama kao stojalama, noseu dijete na lei- riteljeva. Oni su njegovo najslae pie, on se njima opija, on sima a e pui. udnovato je vieti Arapa crna kao avola e nag lom voobraenija izvodi iz blatne zemlje klicu nebesnoga ivoskae na dromaderu. Tako je isto smijeno vieti e slon u kov- ta trulinu bogotvori. Njegov se edem iri, na lukovima tvrdi. Ja sam za granicom prosvetenoga svijeta. Na mom uzanom egu na leima nosi eljad kao to beki seljanin nosi u klijetku podneblju svagda se lome tirjanski gromovi. Stoga je moj mali na leima kokoke na pazar. Ja znadem da ja i moje zdravlje Vas mnogo interesiramo. Sla- kraj tamom divljine obezobraen. Za ovjeka zdravomisleega va Bogu, ja sa zdravljem sve na bolje idem. Istina, sprva sam se niti je muke ni uveselenija na svijetu, jerbo su sve ljudske poslaudivljavao kud se zima kamo ela, kao meed amerikanski kad stice sa otrovom pripravljene, a sve peali imaju neko svoje udodoeta iz Amerike u Evropu, te mjesto svojega dana ove nae voljstvije. ovjeku je gotovo, kad mu doe, slatko plakati kao pjeno, i tako danju spava a nou treznuje, dri no za dan; tako i ja vati. Ja ovako nau pjesnu razumijem, Svijet je sad boji, stoga u svakojem njegovom nuglu vide se drim napulitansku zimu za proljee. Ja sam svud prijatno susretan i dobro vien. Italijanci su tako prijatni i Veseli k strani- djela velikoga majstora. Trudoljubije i iskustvo mrava i pele, i ma kao to je nebo k njima. Jednome junaku stare Grecije nije- uredno letenje draljevah ja radije gledam no sve parade evrosu gotovo do dva kroka iz Napule do u Crnu Goru, jedan krok iz pejskih stolicah. Zbogom, gospodin Frankl, izvolite me zadrati u Vaem draNapule u Barletu, drugi iz Barlete preko zaliva adrijat[skog] te u Crnu Goru. Ja sam od istoka najblii susjed s Junom Italijom gocjenom uspomenu. Vladika crnogorski i pri svem tom ljubopitstvo na sebe veliko obraam, kao da sam P. P. NJEGO mandarin nebesne imperije.
VREME REME 7 11 13

34

Odlomak iz knjige Njegoeve tajne staze (Montenegropublic, Podgorica 1996)

Tvarca jedna te je zemlja vara

Pie: Stanko Cerovi
(...) Tokvil je pisao da narodi postaju neto samo u odnosu na nain na koji upotrijebljavaju Slobodu. Crnogorci su upotrijebili slobodu kao drogu. Herojski gest je potvrda slobode, i, obratno, sloboda stvara mitologiju herojskog gesta. Herojski gest je oslobaanje od socijalnih veza i, u herojskoj smrti, oslobaanje od tjelesnih veza. Tokvilovo zapaanje je primjena na politiku Dekartovog otkria o duhu kao stoeru svijeta. Kako primjenjuju slobodu znai kako se odnose prema vlasti duha u svijetu. A ono postaju neto kroz primjenu slobode znai da ljudi i drutva koji nijesu dosegli saznanje o snazi sa kojom duh preobraava, ureuje, ili razara svijet ti ljudi se ne uzdiu ni do kakve forme, oni su van svijeta duha, oni su van politike i kulture, oni se ne mogu uzdii do ljudske avanture. Ova misao nema moralno znaenje, u smislu da je sramota biti rob, nego zioloko: rob je ovjek koji ne vjeruje u snagu duha u sebi, to e rei nema snage za istinu svoga bia. I onda, ono to kae Tokvil znai da ljudi i drutva postaju to to su kroz poimanje odnosa duha i svijeta i kroz hrabrost sa kojom ive to to su shvatili. Iz toga rjeenja metazike enigme stvara se cio moralni sistem drutva. Crnogorsko rjeenje je bilo potpuna sloboda u zikom svijetu, bez ikakve vlasti bilo koga nad Crnogorcem, ali utoliko uveano unutranje ropstvo, u smislu traenja nunosti kojoj se mora sljedovati, bez ikakve slobode, u skladu sa zahtjevi ma duha i morala. U Gorskom vijencu se sloboda sputava sve dok se ne preobrazi u snagu koja preobraava svijet. Iguman Stefan pretvara crnogorsko osjeanje slobode u kosmiku nunost. Onaj proces sputavanja slobode je moda jo vaniji nego njena upotreba u svijetu. Tu se otkriva antropocentrina slika svijeta: u svijesti ovjeka ima neki centar u kojem se sve odluuje, ijim zahtjevima se sve pokorava, a iz toga centra na sve strane lete slobodni zraci. Svaki je Crnogorac, zarobljen u duhu i slobodan u svijetu, bio ovakav centar. Upravo pred Njegoevo doba Crna Gora je dosegla vrhunac ove neprirodne ravnotee: duhovnog ropstva i zike slobode. Ali to nije nimalo religijsko, nego metaziko drutvo. Opet paradoks: drutvo akcije, ali ne politiko, nego metaziko! Jedina stabilnost svijeta je u osjeanjima i iluzijama. Petar I je utjelovljen moral, ali kako je onda nepobjediv ratnik? Ideja o objektivnom svijetu se zavrava potpunim ovjekovim udaljavanjem od toga svijeta, kao da se materija zatvara u samu sebe, bez osjeanja i duha, da bi razjareno pristupila samorazaranju. Marko Miljanov, u kome su zbilja u meso i kosti pretvoreni apstraktni pojmovi hrabrosti, slobode, junatva i ojstva u crnogorskom znaenju, taj blistavo jasni junak je, psiholoki govorei, za nas potpuna misterija. Iz njega govori sam smisao akcije, ali ta je on to nauio u akciji kad ovako denie slobodu:
Njego, dagerotipija Anastasa Jovanovia iz 1851.
Muzej grada Beograda
7 11 13 VREME REME

35

Sloboda se ne sastoji u bogatstvu i zemaljskom blagu i uopte nita zemaljsko u sebi nema. To je aneo boji koji ulazi u srca dobrih, pravednih i hrabrih. Samo je vrlina slobodna, a grijeh je ropski jaram... Sloboda koraa ruku pod ruku sa hrabrou, a hrabrosti nema bez portvovanja... Ukoliko je (ovjek) stariji, slabiji i manje hrabar da kaem manje slobodan utoliko se vie brine kako da se sauva... Bogatstvo i starost nijesu slobodni. Ovo su skoro mistine reenice s obzirom da Marko jo ne zna da ita kad ih formulie, i nita o slobodi nije nauio van svoga iskustva i Njegoevih stihova koje u njegovo vrijeme ve Crnogorci znaju napamet, ali maniti Marko misli da nita nije oiglednije od njihove istine, a tako bi mislili svi Crnogorci stare Crne Gore koji su sa dna srca iskopali pojam slobode i uz velike rtve ga iznijeli na svjetlost istorije i psihe. Shvatali su slobodu kao bojeg anela koji, privuen njihovim ojstvom, spolja upada u srce vrlovitih ljudi. Najudnija je tvrdnja da je samo vrlina slobodna. Kad kae da je grijeh ropski jaram, ni sluajno Marko ne misli na griu savjesti u naem smislu. Marko poznaje kao niko crnogorsko iskustvo preuzimanja oslobaajueg rizika, u njemu je to iskustvo konano ulo u rije, jer je njegov dar za herojstvo bio i dar za rije. On je shvatio kolika je duevna snaga potrebna da bi se u ovjeku nastanilo osjeanje slobode, shvatio je da takvu snagu daju samo izuzetne vrline, postojanost i hrabrost, i da je za slobodu, dakle, sposoban samo najbolji ovjek i to u svojim najboljim trenucima. to se tie grijeha kao ropskog jarma, Marko hoe da kae da grijeh sprijeava ovu mobilizaciju cijele linosti i njenu eksploziju u slobodi, grijeh nikad ne otkriva nikakvu istinu linosti ili duha, u tom smislu je on sama ideja ropstva: kroz njega ne prolazi dah ivota. Grijeh ne probija nemutu koru materije. Sloboda je oslobaanje unutranjih snaga i pronalaenje sebe. Taj proces se oslanja na snane vrline, ali se u toku procesa i te vrline preobraavaju u neto jo vee i jae. To je onda ono crnogorsko pijanstvo slobode. Sloboda u odnosu na spoljnji svijet ovdje je sporedna, ona se podrazumijeva, ali je nepobitno da Marko misli da se ono unutranje preobraavanje i samostvaranje oeka deava prvenstveno u sudarima sa spoljnjim izazovima, nipoto u nekakvoj meditaciji, ili preziranju tih izazova u ime privatnog ivota i linih obaveza. To je logika bogatih i starih koji misle da je sloboda u tome da ih svi ostave na miru. Marko ih ne prezire samo iz karakternih razloga, nego zato to zna da je takvo rezonovanje budalatina, da ti ljudi ne znaju ni ta je ivot, a ne sloboda, uprkos etnjama, parama, suknjama i toplim prnjama, tj. ba zahvaljujui takvom obezbjeivanju i ututkavanju svoga ljudskog bia, gube vezu sa njim. Crnogorci su voljeli svoja ratovanja, radovali se kad uju da su na njih krenule velike vojske, osjeali su proljenje obnavljanje svoje due branei onu slobodu koja je razapela siromani ator na naim golim planinama. Duh ne pokuava ni da razumije nasilje. Ljudi koji su proli kroz nasilje ute, ali ljudi koji su prolazili kroz suprotnost nasilja, kao to su crnogorske bitke pjevali su! Nasilje je i gluvo i nijemo. Niti uje poruke duha, niti moe svoju istinu, ako je ima, da saopti. Ja sam ovo shvatio u bosanskom ratu koji je
VREME REME 7 11 13

isto nasilje neljudi: to ga vie razumijete vie se duh povlai u utanje. Na kraju, u srcu nasilja, toliko ste daleko od duha, da se nita ne mrda, ne uje, ne vidi, ne osjea, i rije se vie ne raa, kao da nema svijeta jer nema iluzije duha. Kao od materije i duha, ovjek je sastavljen od nasilja i iskre ljubavi to mu je Bog vdohnuo u srce. Sve je izloeno preobraajima, zavisno od samog ovjeka. Sve je gorko i slatko, pla i smijeh, ali ne u smislu relativizovanja, nego kao iste promjene u toku vremena, prelamanje dogaaja pod vrlo otrim uglovima koji ine da niko ne moe slijediti i otkriti tajnu lavirinta. to se zainje kao slatko bie gorko, i obratno, zavisno od duha koji se kree kroz ta stanja, a u svakom plau smjerno se prikriva budui grohot, kao to se u pozadini grohota moe snimiti jecaj dobar aparat za razlaganje zvuka vjerovatno bi tako neto dokazao. Samoubistvo oajnika je smrtni grijeh jer vrijea ovu sposobnost preobraavanja ivota. ovjek koji nita vie ne oekuje je budala, jer je zaboravio da nije oekivao ni da se rodi i nije nauio da oekivanje, kao nada, nema pravo ni u koga. ovjek koji nije u stanju da sluti iznenaenja koja svaka smrt skriva, nikad ne moe razumjeti osjeanje kojim je napisan Testament. Poetak i kraj Crne Gore se mijeaju kao pla i smijeh, zapravo se dodiruju, ine jedno: gorka ertva sa poetka i trijumfalni stihovi sa kraja, cvijee na grobovima, ispleteni vijenci, itd... ivi krug vremena, cjelina kroz koju se protee kolona Crnogoraca kao Duh na ratnoj stazi: od iskre u kojoj se istrgnuo iz ropstva, do blistavog samoostvarenja u Njegoevim stihovima. Znali su neto to mi ne znamo, Crnogorci koji su priali o besmrtnosti. Bez ove tajne veze plaa i smijeha, koja se u luku vremena otkriva u svim dogaajima, istorija se moe samo registrovati, ali ne i razumjeti. (...) Crnogorci nijesu mnogo mislili na Boga, u svakom sluaju nijesu religiozni. Njego nije bio nimalo religiozan. Ali i to nije aljivi obrt Bog je mislio na njih. Tj, oni su ivjeli sa svijeu da ih Bog zna, da oni njega znaju i da im vie poznanstva ne treba. Pretpostavljam da istorija religija pamti dvije faze: prvu, kad Bog dolazi k ljudima, i drugu, kad ljudi trae Boga, vjeruju u njega, idu ka njemu Crnogorci ovu drugu fazu nijesu upoznali. Zato njihovo odsustvo religioznosti, kao to se vidi kod Njegoa, podrazumijeva vii stepen duhovnosti. Ima jo jedna ideja koja osvjetljava neposrednost sa kojom su Crnogorci osjeali u svakodnevnom ivotu prisustvo tajne koja e se u Njegou preobraziti u intimnost druenja s Bogom. Vezano je za ono iskakanje Crne Gore iz evropske istorije. Horizont Crnogoraca se tada naglo suzio, a vertikalno otvorio. Nestala zemlja, a nebo se otvorilo. Koordinantni sistem koji sam pominjao ima vie smisla nego to sam mislio. Za njih se svijet zavravao na nekoliko sati hoda od kue. Okolo grdna mjeavina, nepristupano nitavilo. Dok je Evropa otkivala kontinente, ovjek shvatao svoju malenkost na planeti i u univerzumu, ukrtale se civilizacije i religije relativizujui jedne druge, Crnogorci, izolovani na vrhu planine, otkrivali su biblijski osjeaj direktnog druenja sa zvijezdama, kao da im je nebeski svod rodna kua. U Njegou je ivjela ta biblijska intimnost, a neuporediva poezija je roena tano u asu kad je ovakav senzibilitet

36

otkrio veliku evropsku kulturu: senzibilnost tek palog anela je ula u raniran izraz dekadentnog umjetnika, izbjegavajui klopku i naivnosti i artizma. Van tog trenutka i ovakvog konteksta, Njego nije mogu. Sjeanje na dolazak Boga meu Crnogorce sauvano je u pojavi Igumana Stefana. Vijenac se zavrava poetkom Istrage, ne pjeva je, njegov vrhunac je dosegnut Igumanovom pojavom. Pjesma je zapravo o toj pojavi. O strpljenju i postojanosti sa kojima Crnogorci ekaju tu pojavu, nee u akciju, nee da odustanu od akcije: hoe znamen preobraaja, sigurnost duhovne veliine, jer su tek onda spremni da rizikuju najprije sebe i sve svoje, a onda i svijet oko sebe. Ali bez toga znamena, iako se reaju razlozi za pobunu, nee ni da mrdnu. Izriito se kae da nijesu oni ili da vide Igumana, jer i ne znaju gdje bi ga traili, poto on ivi u carstvu duhovah, nego doe k njima stari i slijepi Iguman. Tada je obavljeno udo preobraaja. Poloena zakletva i ostavljeno meu Crnogorcima Igumanovo zavjetanje. Njegoevi stihovi su esto neuporedivi, ali Igumanove rijei doseu nepojmljivu dubinu, slikovitost, ritam i koherentnost. Ispjevan je dolazak Boga meu ljude. Toj posjeti su Crnogorci vjerni, iz nje oni crpu svoje samouvjerenje, sigurnost u svoju besmrtnost. Ovaj susret u kome se zainje istorija, u duhu, prije prve akcije, mora da bude obiljeen, istorija se rava prije i poslije njega. Istraga je bila mali istorijski dogaaj, ali je upamena ne zbog istorijske vanosti, koliko zbog nunosti da se ima poetak. Taj datum, badnje vee u koje je uao Iguman Stefan, je oslonac za skok u vrijeme, za otvaranje prolaza u besmrtnost u koji e grunuti generacije Crnogoraca, jer ima postojanost u strpljenju i postojanost u akciji. Bez toga odskonog datuma i nezaboravnog susreta ne bi bilo daha za juri kroz vjekove, sve do trijumfalnog iznoenja Gospodara na vrh planine na kojoj je sve i poelo. Iguman je garantovao Crnogorcima da je njihov Boi bolji od svih ostalih. Vatra plama bolje nego igda, vatra koja sve preobraava, obeanje o skrivenoj veliini njihovog djela i njihove rtve. To su Crnogorci upamtili sa susreta sa Igumanom. Ima se utisak da se u Crnoj Gori duhovnost poveavala naporedo sa transom akcije. Njego oliava tu dvostrukost: napadna ljepota i silina, impregniran svijetom kao divljak, a opet, najistija duhovnost, proroki suivot sa Bogom. Mudar ovjek, dobar ovjek, hrabar ovjek jer je najvie hrabrosti u strpljenju i postojanosti nikad ne izlazi iz sebe, iz logike ivota koju diktira samo njegov duh. On prezire akciju, naroito ako razumije smisao akcije u svijetu. Nikad ne ide u akciju po tuem impulsu, privuen reklamom, ili tuom naredbom, ili eljom. Ako to uradi, pada u vlast materije, ukan lijevo-desno hirovima njenog uruavanja, udei se cijeloga ivota zato svijet ne slijedi njegove namjere i njegovu vjetinu, zato sve ima suprotan smisao od eljenog, zato je sve nasilje i haos. On ide u akciju samo ako je u logici njegovog duha, jer samo kroz duh ima nadu da poklopi svoju stazu sa tajnom stazom onoga velikog uma o kojem govori Njego. Smrt je u logici ivota. Ako kukavica pogine junaki, traei avanturu u skladu sa modernim velianjem avanturizma, rije je o klovnu, a ne junaku mada lozoja avanture to ni-

kako ne moe shvatiti, jer joj se ini da je sve uraeno po pravilima, da je ovjekova veliina dokazana. ivot, kad na njega zamiri veliki umjetnik kao Njego, ali i kad se u njega baci junak voen svojom intuicijom, gubi sve ono to ini realnost i svodi se samo na nunost jednog gesta, jedne rijei, jednoga djela. mirenje je neophodno da bi se u zbrci usputnih ara vidjela skrivena ema: tu skrivenu emu sluti umjetnik, kao to je osjea srce ovjeka koji se rtvuje za veliko djelo. To je ta nunost u kojoj umjetnik mora da otkrije vlijanje tajnoga promisla: sve drugo otpada kao iluzija, i to kao iluzija ogranienih ljudskih mozgova, a ne kao velika iluzija svijeta. Duh, u ivotu kao u umjetnosti, ne poznaje proizvoljnost: ta ovjek stavi u djelo, to u njemu ostaje. Biva preobraeno bezbroj puta, uveliano ili upropaeno, ali unutra ostaje ono jezgro koje se preobraava. Svaka rije Igumana Stefana, i kad je zastraujua, otkriva duboke slojeve vremena u kojima e djela okupljenih Crnogoraca biti oivljena u novoj ljepoti i moralnoj istoti, sve do najveeg preobraaja u Njegoevim stihovima. Za nas koji osvjetljavamo svijet iskljuivo nasiljem, u politici, umjetnosti, ili privatnom ivotu, Crna Gora pokazuje samo nasilnu stranu svoga univerzuma. Mi ne vidimo Crnu Goru, nego sebe u njoj. Sve to u modernom svijetu nije nasilno, la-

Cetinjaska Tablja sa turskim glavama, 1844, crte D. G. Vilkinsona

no je. Ali u tom razaranju ne ostaje ni trag ovjeka: ni junaka u ratovima, ni umjetnika u kulturi, ni dravnika u politici, ni ovjeka u istoriji. Na povrini vremena, svi zbrisani prije nego to njihove elje, misli, ili patnje dobiju trajan oblik. Nasilje je uvijek praeno servilnou i oportunizmom koji izmiljaju sve mogue trikove da namaknu masku hrabrosti. Zato je nae doba istovremeno nasilno lano smjelo i povrno: pogled i misao ne smiju da siu ispod povrine znajui da ih tamo eka sramotna istina o samima sebi. Njego i stara Crna Gora nijesu nasilni, ali vrlo lako gledaju u dubinu najgorih istina, o drugima i o samima sebi. Evropska civilizacija ne moe da misli zloin, ne iz dobrote, nego iz oportunizma. Taj psiholoki kukaviluk je izrazito razvijen u dananjoj Crnoj Gori. Bez sumnje, ba zato to neposredna prolost Crne Gore izrie tako straan sud nad kukavicama.
7 11 13 VREME REME

37

Doni tuli o Njegou: Smijurija

Njego se slobodno kree kroz zloine, ... jerbo u mene adska dua nije, i ja Boga ne predstavljam kao Nerona i Muhameda ii, no ga predstavljam, po njegovom veliestvu, za duha preveliestvenoga, premilostivoga svojima tvarima. Po svome duhu ovjek zamilja i svijet i Boga. Ona mirna izduenost reenice kod Njegoa i Petra I otkriva tu sigurnost u kretanju kroz duh, nama se sve ini da e negdje pokleknuti, da e se prekinuti, da nee biti daha za takvu reenicu ali njihova ruka nije drhtala i svaka joj se rije bez ostatka podavala. Nae doba zna, ili vjeruje da zna, da je Bog Neron. Ono samo sebe zna. Pravo nasilje poinje kad se duh potpuno povue iz tijela, onda ono postane popiranije zemaljskoga gada, praina s kojom se vihorovi rugaju i igraju, njom sjajne zrake sunane zatmivaju, razglavljuju se lenovi obezglavljene tjelesine. ovjek je osuen da obnavlja metaforu palog anela. Pali, znai daje materija pretegla. Mi vidimo svuda oko sebe u prolosti i budunost koje odslikavaju prazninu nae svijesti koju erudicija ne moe popuniti samo najgori dio svijeta: povrinu materije i vremena, Boga u odori Nerona. To je nivo nasilja, popiranija zemljaskoga gada. Pogled niz povrinu izaziva oaj, u neumoljivosti i totalnosti propadanja: ni nade, ni trajanja, ni ostatka. Onda sve to se govori, pie i radi djeluje povrno utoliko lanije to je tanije jer iza rijei ne stoji ovjek, ne stoji nita, mi smo sebe stavili u raskorak sa samima sobom. Njegoev pogled uopte nije vidio povrinu popiranija, samo preveliestvenoga duha. Zato u Njegou nema nasilja i zato se Njego ne plai da se suoi sa nasiljem. Povrina vremena to je, ini mi se, po Njegou materija favorizuje umnoavanje mana i ukida kvalitete karaktera. Mana je taka, na povrini bia i materije, kvaliteti su vertikalne linije koje prolaze kroz cijelo bie, kao nervi, a najvei se gube u tiinama ispod bia. Kvalitet izlazi iz vremena i prodire u njega, mana pliva na njegovoj povrini zabranjujui ulaz u njega. Povrina materije daje utisak daje svaki trenutak u kome neto opipljivo nije postignuto dobit ili zadovoljstvo izgubljen. Razvoj svakog kvaliteta podrazumijeva trajanje, strpljenje ugraeno u rast vremena. Samo takvo strpljenje u vremenu koje je shvaeno kao majstor ivota, objanjava raanje crnogorskih vrlina na goleti bezumlja i nasilja. Glumac kao pojam povrine, istinski heroj epohe koja ne vjeruje ni u ta osim u materijalnu povrinu trenutka. Ljudi koje su preplavile mane i iji gestovi ili rijei uvijek otkrivaju nasilje, bilo kakve da su im namjere, sastavljeni su iskljuivo od povrine. ta se deava u njihovoj unutranjosti? Ona je netaknuta. Zato esto imamo utisak da su veliki zloinci nevini, ili da iza velikih zloina modernih vremena to sam vidio u bosanskom ratu nema ljudi, nema poinioca. Bol raspadanja je veliki, ali u njemu nema ovjeka, to se raspada materija. U staroj Crnoj Gori nema ni nesree ni bola to su za Crnogorce djetinjarije sve preobraava stupanje ovjeka na poprite stradanja.
VREME REME 7 11 13

NJEGO JE INAE IZVRSNO GAAO IZ KUBURE Kad se ono drugom iz Rusije preko Bea vratio, izmeu ostalih stvari onamo je eletrinu mainu kupio s kojom je vie puta amo u Biljardi enature i druge narodne glavare eletrizirao, da se ima i on i oni emu smijati, jer su se jai nejaijem posmijavali. Kroz dvije godine sasvim se pokvarila bila zbog estog upotrebljavanja nevjetih perjanika i posluitelja, kad bi vladika sa enaturima poao da se po polju eta. Meutim, kad bi se desio na Cetinje stari enatur Stevan Perkov Vukoti i stric mu Stanko, nita mu nije milije bilo nego okupiti sve enature i druge inovnike okolo biljarde, e se sudilo; a na nju staviti eletrinu mainu, pa njih i sebe eletrizirati, da okua ko je od koga jai. A bome da se ima i emu nasmijati. Ko bi drao Stevana i Stanka za ruke, preporuio bi mu da ga dobro stisne i da ga odma ne pusti kad ih uje vikati: Put! Put! A vazda bi nategnuo stroj malo jae nego mu se obino eletrizma napregne. Mnogi bi se vie puta nekali da u to kolo ulaze; a osobito Stevan Perkov i stric mu Stanko. Ali se nijesu mogli svagda odre vladiinu nagovaranju i srean je (jedan od ove dvojice) onda bio kad bi se kakogo iz Biljarde iskrasti mogao, poto bi vladika svom posluitelju uku Sredanoviu naredio, koji je majstoriju one maine znao: uko, donesi onu mainu da se malo rastresemo, Vuk Vrevi, ivotopisac Njegoev, kazuje vako.
BRANIMIR TULI

Vrijednosti se zainju u dubini vremena. Kad se porekne ta dubina, sve umire u groznoj ravnodunosti. Potrebna je svijest o skrivenim znaenjima onoga to ovjek radi, da bi se vjerovalo u realnost osjeanja i vrijednosti. Potrebno je jo mnogo vie da bi se vjerovalo, kao u Njegoevoj Crnoj Gori, da su osjeanja i vrijednosti jedina realnost, a da o materiji, glibini, razmilja samo neovjek. Potrebna je sasvim iracionalna slutnja, pravo otkrovenje da bi se od ideje o dubini vremena dolo do ideje o njegovom izvoru na kojem stoji zaboravljeno, ali ipak nezaboravno obeanje koje progoni ovjeka, unitava mu i posveuje ivot. Potrebno je da se vrijeme shvati kao stalno prisutna cjelina da bi se u njemu ostvarivala besmrtnost. Sve ove stepene duhovne avanture prola je stara Crna Gora i Njego lino. Nikad u njihovim slutnjama nije bilo ni traga ove apstrakcije, traenja Boga, religioznog temperamenta, nego je sve dosezano tjelesnom rtvom, sve upornijom sumnjom i sve stranijom postojanou. Kad su zaboravili znaenje pojma slobode, Crnogorci su se pretvorili u nita, kao svi neslobodni ljudi i drutva. Nijesu odmah bili moralno zbrisani, jer se moral, za razliku od duhovne

38

avanture, dri na ritualima, ali su odmah izgubili duhovno postolje svoga svijeta, ono postolje koje je odravalo vezu sa korijenom njihovog svijeta, iluzije, ili sna sa njihovim poimanjem znaaja i veliine duha. Kad presui taj metaziki izvor ovjekovog ivota, onda za umiranje ostalih lenova moemo imati puno povjerenje u surovost vremena. Ono unitava tako to ne prima u sebe, tako to ostavi bia na vjetrometini materije. ovjek ulazi u vrijeme kao u sklonite, bie duhom preobraeno vrijeme dalje u nedogled preobraava. Odavde nije daleko ideja o obogotvorenju samoga vremena. Ali ta ideja se izgleda

piscima. U tom prisustvu izazova oni dre budnim svoje vrline, vrlo slino nainu na koji Marko Miljanov shvata slobodu i vrlinu, tj. njihovu psiholoku vezu. Njego u Evropi. Pojavljuje se u civilizaciji kao njena velika proputena prilika, kao pjesma o slavi koja je mogla biti da je civilizacija znala, ili imala hrabrosti da prihvati nain na koji on upotrebljava slobodu i postaje neto. A ostaje u toj civilizaciji, tj. nekako naporedo sa njom, kao duhovno ogledalo u kojem ona ita svoju presudu: slabe i nekreativne ljude e unititi najsramotnija smrt, strepnja i nostalgija. Nije se umjelo ivjeti, dakle ne umije se pogotovu umrijeti. Umjelo se samo trajati i moi e se samo izbrisati. Ne zapaa se udesni susret ivota i smrti u kojem se stvara i nestaje Univerzum, jer se u tom susretu duh preobraava. U herojskoj Crnoj Gori je najvea vrijednost ivota to prua priliku za smrt. Duh im je to obeao. Bez poze i fanatizma, ali vrlo odluno, Crnogorci ga dre za rije. Njego stoji u Evropi mirno i superiorno, bez slovenske mrnje, kompleksa i zavisti prema velikoj civilizaciji: pravino i surovo odmjerava i sebe i civilizaNjego s pratnjom, tempera A. Oroua, 1839. ciju. Ona je velika, on je mali. Ali po nekoj pravilnosti javlja u umiruim civilizacijama, dabome on je neto, a ona se na njegove oi pretvara u nita. kao iluzija, jer ljudi mogu da bace pogled na istoriju, znajui Mui ga jedna misao sve do Testamenta: svijet je privienje da je njihova pria zavrena, i u toj istoriji, kao uvijek sa vrha, ali zato onda, ovako boanski pokreti u mojoj dui? kraja, ili prije posljednjeg daha, konano nezainteresovani, otkrivaju duboku emu. Ima tragova te ideje kod Dojsa i Prusta. Plamen boestveni u nitavnom hramu, Veliki pjesnici su osjetljivi na pitanja asti: Dante, Pukin... kakva te je sudba u njemu zaegla? Nije u pitanju aristokratski moral, ve napor da se ouva cjelina linosti koja je stalno ugroena razularenom igrom PoeKad mi zadi duu vatrom poezije, tad u himne slave k zije. Takoe, mada protivrjeno: uva se svjeina veze sa De- svome stvoritelju dua mi se topi i zaigra lira... Stati pred ovu monom, nateu se pitanja asti koja su, u sutini, samo izgovor reenicu i odgonetnuti kako je ova dua mogla da uti, koja da se stalno dovodi u pitanje inercija propadanja koja usisava je to borba bila! to je pitanje odgonetanja ne samo Njegoebie, korupcija materije koja ga vreba. Zapravo, mora stalno vog karaktera, nego i tajne raanja velike poezije. To je pitaivot da se dovodi u pitanje, ali u skladu sa zahtjevima duha, nje postojanosti. ne kao avanturistika gluma. Nikad kod velikih pjesnika neeIma u Njegou neto od vraa, u smislu da sve to dodirne iste nai stav koji je toliko rairen u epohama koje ne znaju ta punjava tajna promisao, njegova dua. I obratno: svaki pokret je snaga duha da ovjek mora da se uva za svoje djelo. Naj- njegove due naknadno osmisle istorijska zbivanja. ak i poslivanije se ne uva, ono se ne moe izgubiti, ali moe napusti- je smrti: sve to se desi oko njegovog groba pretvara se u vrlo ti ovjeka. Ako pone da se uva ovjek vie ne valja, i sam istu simboliku. Crnogorci ga iznose na vrh Lovena u onom Genije poinje da hara, kao kod ludaka. A poto je stav da je penjanju ka svjetlosti koje je sam Njego iskoristio u Gorskom djelo iznad samog ovjeka jo vea besmislica i pravo porica- vijencu. U Prvom svjetskom ratu propada Crna Gora i Austrija nje tajne umjetnosti, veliki umjetnik zna da ne smije da pro- rui njegov grob: stara i ve mrtva civilizacija se sveti na ovjekocka samog sebe. Nije to pitanje hrabrosti, nego pitanje vjer- ku koji je imao tano ono to ona nema: mudrost i hrabrost da nosti unutranjem glasu. Pukin nije smio da izbjegava svoje upotrijebi duh i slobodu. Tok istorije kao da se podmee svodvoboje od devetnaeste godine je bio spreman da umre sva- jim znaenjima ispod pjesnika koji je mirno stupio pred Boga. kog dana. Ova pojava ima direktnu, ali komplikovanu vezu sa Tok istorije kao da posmrtno dodaje argumente njegovom otsilinom dara. Ni Dante ni Njego se ne boje ni smrti ni zabo- kriu o duhu koji preobraava svijet nedokuivim zakonima rava. I nemaju pjesniku misiju! To preputaju ambicioznim sna. Svijet prati tragove Njegoeve misli kao to je nekad odje7 11 13 VREME REME

39

kivao u otkucajima Njegoevog srca stvarajui tune harmonije. Zbog ove podudarnosti teko je rei za njegove stihove jesu li najtvra epika ili ista lirika. Da.... O Njegoevom Da tek treba da se napie literatura. Iz tog Da tek treba da se rodi novi ovjek. Nigdje u poeziji nijesam naao armaciju koja slino zvui. Pindar ima Njegoevu odsjenost, ali da li ga je Njego mogao znati? Neuporedivost pjesnikog dara: u jednoj jedinoj rijei, najkraoj i najprostijoj, otkriva se cio Njego, sva njegova originalnost, silina, hrabrost, traginost, cio njegov pogled na svijet, sluti se cijela biograja. Samo njegovo Da ve postavlja sva pitanja o odnosu duha i svijeta, o tajnoj snazi rijei... Dojsov Ulis se zavrava jednim Yes, ali kao izdisaj: ...da kaem da hou Da. Veliki moderni pisac zavrava avanturu literature i istroene civilizacije najtiim da, prihvata ivot iako je bez snage, bolje reeno prihvata svoj poraz. Izmeu Njegoevog i Dojsovog Da, uprkos vremenske bliskosti pisaca zato to je Crna Gora ispala iz civilizacije, u drugom je sloju Vremena, pored Dojsa, ali i daleko od njega izmeu tih da moe da stane cio jedan civilizacijski krug: gromko i tiho da odgovaraju jedno drugom, kao ovjek i njegova sjenka, poetak i kraj. Dojsova Moly kae da jo samo za golu egzistenciju. Njego kae Da! smrti i kazni, bremenu istorije i obeanju Boga. Skoro u istom trenutku, ali moda u razliitim perspektivama, Duh daje iluziju kraja, istroenosti, umiranja, i iluziju velikog poetka, trijumfa, snage. Svaka iluzija izgleda jedina i konana. Njego mrzi robove. Mrzi ih moralno i ponosom Crnogorca, ali ih mrzi prvenstveno slutnjom o slobodi Duha koji se povlai iz ropstva kao to se povlai iz dominacije materije i njenoga nasilja. Iivljava se u metaforama ropstva, u kamenju, glibini, uopte materiji, njegove rijei bljeskaju i pale. Prezire ideju lanaca pa makar bili lanci svetoga Petra i nee, iako je formalno Vladika, da ih poljubi na uenje cijelog Vatikana. Grozi se nad vulkanom, kao pred skulpturom Laokona, jer ga mutno podsjea da u njedrima planine vlada ropska stiska: puca u grlo vulkana. Mrzjeti nije jaka rije. Mrzi ih onom ilom koja mu skae na elu, kad ne oklijeva da sprti, ubije. Ne zna za kajanje, ne pita za objanjenje i opravdanje. Za robove ih i nema. Oni ga podsjeaju na ovjekovo metaziko zatoenje u tijelu i iluziji, i na mlitavu nesposobnost ovjeka da doe do svijesti o znaenju toga zatoenja. ajkanovi pie da je u kosovskim pjesmama prisutan fatalizam, rezignacija pred posljednjim vremenima. Iz toga e se istrgnuti Crna Gora, to je njen novi poetak. Nikad ni traga rezignacije. Stvorie se svijet u kome svijest i volja slobodnog ovjeka trijumfuju nad logikom istorije i egzistencije. Eto opet, u okviru samog Balkana, paralelnih iluzija, dijametralno razliitih realnosti, ukrtenih vremena. Crnogorski rat se odvija u glavi i srcima heroja, rije je o savlaivanju samoga sebe i odnoenju pobjede nad sobom: ni traga nasilja u ovakvom svijetu. Zato je Crna Gora samo na povrini svijet rata, akcije i politike, u sutini sve je podreeno duhovnoj veliini. Zbog te crnogorske koncepcije svijeta zbijenog u svijest, Njego e, kao pravi sin Crne Gore, samo formulisati ono to je ona podrazumijevala: da je spoljni svijet san i iluVREME REME 7 11 13

Jezerski vrh 1930.

zija, da Duh moe da stvori i satre bezbroj svjetova, da se besmrtnost dosee u samome sebi, a napor za promjenom materijalnog svijeta bez unutranjeg preobraaja je ponienje i gubljenje vremena. Gubljenje vremena treba uzeti doslovno, kao izraz koji ima dubok smisao kod onih koji shvataju ozbiljno pojam besmrtnosti. ovjek dobija i gubi vrijeme. ovjek pretvara svoje vrijeme u svo vrijeme. Drutvo gesta i rijei propada na najodvratniji nain: sve se pretvara u galamu i glumu, ali u njima nema ni rijei ni djela. Sve ostaje na povrini vremena i duha. Dobijete umjesto herojskog gesta gestikuliranje ludaka, a umjesto velike rijei laprdanje glupaka, umjesto postojanog izraivanja velikih osjeanja, trzanje i keenje bez psiholokog poetka i kraja, one maske zaustavljene u svojoj unakaenosti nad kojima se zgadio Vojvoda Drako. Crnogorci su mnogo utali i zato je upameno njihovo majstorstvo prianja pria i jo vie razgovora. Danas imamo runo nalije toga. Njego je rijetko govorio. Moda zato ivot onako silno struji u njegovim rijeima, moda jer nijesu potroene, jer prvi put lijeu u bijelu mekotu hartije. Moda su zato i ruske rijei kod njega preporodene, iznj, vlijanje, priina... ta ovjek uspije da saopti prije nego ode iz ivota? Kao balonii kiseonika iz potonulog broda, iz due zarobljene u dubinama tijela se penju iskidani glasovi do usta, ili osjeanja do pogleda, ili se u ovjekovim pokretima uoavaju tragovi dalekih grenja, jo daljih sjeanja. Takvo kakvo je, maska to ne proputa ni hiljaditi dio onoga to ini ovjeka, lice je njena granica izmeu smrti i ivota, materije i duha, zla i dobra. Svak na sebe preuzima ogroman rizik kad digne ruku na jedno od lica duha. U tom licu se sastaju sile i svjetovi koji prevazilaze poimanje sirote tvarce. Nekoliko puta sam gledao umiranje ljudi i nijedna slika bolje ne saima ivot nego posljednje nijemo otvaranje usta za koje ne znamo je li hvatanje vazduha, ili pokuaj da se jo neto kae. Iz pogleda svakog ovjeka kunem se pod vlijanjem Njegoevog stiha da mislim tano ono to kaem bez retorike iz pogleda svakog ovjeka stalno curi, kao nijemi jezik, neto patetino bespomono, i prua se u praznini kao ruka slijepog prosjaka koji ne zna da oko njega nema nigdje nikoga. Ako mu se primaknete, ba kao prosjak kojeg nauite na veliku irokogrudost, to smolasto bespomono pretvori se u strano zapomaganje to vam duu para. Ako emo po najdubljoj istini, te dvije poruke, nijemog ili zaurlanog poziva u pomo, jedine su pouzdane manifestacije Bia u Istoriji. Ako je to to to Bog slua, ne

40

Nosiljka za bolesnog Njegoa

bih volio da sam na njegovom mjestu. Ako se u tim dubinama zainje mudrost Igumana Stefana i Njegoa, onda mi je zaista neshvatljiva snaga gordog pogleda i smijeh vjeno mladog lica. Treba dobro nauliti ui kad opori Vladika Rade kae: Ja sam srca alostiva... U ovoj reenici saznajemo neto o velikom, skrivenom srcu to pulsira iza svake tvari, iz kojeg istie ono patetino bespomono. Njegoevo srce alostivo je ono srce to je osueno da uje njenu krhkost u srcu svake dvonone iluzije to, zaarana sama sobom, pipa i kleca kroz gluhu no. Crna Gora i Njego se poklapaju, ziki i duhovno. Sve moe biti uniteno, falsikovano, korumpirano i zaboravljeno, osim ove istine: da je on njen oek i ona njegova pjesma. Tako ve nikako. Ovo je znao on i znali su Crnogorci njegovi savremenici. Pie umirui: Novci koji su mi u jednom banku u Petroburgu,... njih ostavljam narodu crnogorskome, to jest da su narodnje, a dobit od njih da prima vladika koji bio, i za istu dobit da im kupuje praha da brane svoju slobodu, a gladne godine da kupuje za isti novac ito i bez pare i dinara da ga dijeli sirotinji crnogorskoj i brdskoj, ali niko nikada da reene novce ne moe iz banka uzeti no vjeno da u njemu ostaju, samo dobiu da se polzuju... Ko ita od ovoga ovde upisanoga preinai bio mu crn obraz pred ljudima i jarosni se sud Boiji nad njim izvrio za tu grdnu nepravdu koju bi pred licem neba i zemlje uinio. Sve svoje ostavlja Crnogorcima za prah i hranu, da brane slobodu i da preive. Pominje se vjenost i zakletva niko nikad, strano se prijeti jarosnim sudom. Niko nikad da ne dira u ono to je Vladika Rade ostavio svome malenom ljudstvu. Vjeno da ovaj savez vai. Sve se odvija na nekom pustom platou pred licem neba i zemlje, ba kao da Bog sklapa svoj savez sa prvim ovjekom. Osjeaji baene tvarce i dubokog promisla porodili su Njegoeve najvee stihove i stalno su u njemu paralelno prisutni. Kad govori Iguman Stefan ta dva osjeaja se istovremeno izraavaju. Smisao i besmisao, herojstvo i cinizam, rtvovanje i ruganje Iguman kao da nee da kae ta je stvarno, tj. kao da zna da oba moraju da se iskazuju paralelno, da je njihovo meusobno stvaranje iluzije uslov ivota. Crna Gora je poela kao borba ekonomski sukobljenih grupa, pa se pretvorila u borbu neprestanu, pa u izgradnju po-

sebnog moralnog sistema, i na kraju u stvaranje novog ljudskog ideala pred kojim su izgubili znaaj svijet i istorija. Sve ove faze sadri Gorski vijenac, one se javljaju u raznim glasovima. Znai li to da je negdje, u duhu, stalno, i vrlo prirodno sadrano cijelo vrijeme? Pa se pone rasporeivati, reati, odmotavati, tek u materiji? Gorski vijenac pokazuje kako jedna ljudska zajednica dolazi do svijesti o samoj sebi. Lua Mikrokozma pokazuje kako Njego spoznaje samoga sebe. Njegoev ivot pokazuje kako iskra istine iskae iz ljudske svijesti da bi dominirala komarom istorije. Poelo je klepetom krila uplaenog jata jarebica u gluhoj noi, a zavrilo se igrom dralova u grohotu svjetlosti. Poelo je strahom, a zavrilo se ushienjem. ovjek i Bog su ispunili zadatu rije. Mijeaju se slike iznoenja bolesnog Gospodara, okapanje naputenih glava u kojima se obnavlja crnogorska istorija i konano silazak malenoga ljudstva u zaborav istorije. Onda iz ponora, poto su iz svega izvukli zrno vitalnosti, ponovo izlaze na povrinu, ali sad za besmrtnost, Njegoevi stihovi o nainu na koji su Crnogorci upotrijebili slobodu. Ako ima igdje traga nebeskoj pravdi u istoriji, bilo je neminovno da se Njego desi Crnogorcima. Zasluili su da se njihov hrabri izlazak iz peine, pucanje horizonta, rtva malenog ljudstva, pretvori u himnu ovjekovoj akciji. U onoj noi krvavog mjeseca to im je obeao Iguman Stefan. Naglo otvaranje vidika u crnogorskoj istoriji, naglost iskre, kao uvijek i u svemu, ponavlja se u Njegoevim izlascima na Loven: da se ispravimo i da se vidimo, pa ako nas prvi grom zbrie za bolje ni bili nijesmo. Sve do onoga predsmrtnog noenja na ramenima svoga naroda uz kotorske strane i posmrtnog izlaska na Loven. Penjanje na Loven je otvaranje duhovne perspektive, preobraavanje ovjeka, kidanje sa glibinom. Kidanje ropskih lanaca. Gorski vijenac se deava na Lovenu tj. tamo poinje, mada jo svak spava, a budna je samo jedna misao u izabranom bojem biu to ga sumnja baca kao slamku meu vihorove. Sirak tuni bez nige nikoga. ovjek pred tajnom svoga pozvanja. U njemu je skoila jedna misao, ideja, iskra. Jedna od Njegoevih mladalakih pjesama se zvala Crnogorac k svemoguem bogu. U njoj ve govori o ovjeku zatvorenom u eskotnom svome hramu. Kad su ga unosili u Crnu Goru sa posljednjeg putovanja, na ramenima, kao breme svoga ivota, kaznu i slavu, bolom razdirana cijela Crna Gora rasuta po sivom cetinjskom kamenju izraavala je nemutu zahvalnost naputenog ovjeka onome koji je osmislio ivot i istoriju: zbogom, Gospodaru, od tvoga su svjetloga pogleda, uplaene mrake ieznule...

7 11 13 VREME REME