NOVA CROATICA Zagreb, I (2007) 1

Prikaz

U TRAGANJU ZA SAMIM SOBOM

(Stanko Lasi: Autobiografski zapisi. Globus, Zagreb, 2000. Str. 660)

Miroslav icel
(Odsjek za kroatistiku, Filozofski fakultet Zagreb)

U vremenu u kome se u zadnjih dvadesetak godina autobiografija kao memoarska literatura u irem smislu, dnevniki zapis ili, jednostavno, solilokvij, zapis o sebi prolom ili sadanjem, prolom iz vizije sadanjosti, na vie ili manje literarni nain ostvaren sve vie namee vjerojatno s posve sluajno prevladavajuim tzv. enskim pismom, to jest u biti preteito enskim autorstvom, pitanje je samo od sebe: to, zapravo, ta spisateljska vrsta znai, zato se progurala kao najea aktualna literatura, a ne tek usputni, rubni anr? Jedan od moguih odgovora nesumnjivo je: zbilja je doista toliko nadvladala svojom grubou, slojevitou i nesigurnou sve ostale mogue ovjekove ivotne manifestacije, da jednu do bitnih njegovih obiljeja, emociju i mo matanja, ostavlja u drugom planu, baca u nevanost, nepotrebnu izgubljenost u vremenu koje nas nesmiljeno gazi i ne doputa predah. Znai li povratak u vlastitu prolost ili u upitnost vlastite sadanjosti bijeg, praktiki, od sebe ili pak pokuaj da se na osmiljavanju, prije svega prolosti, izgradi neka nekaotina vizija budunosti? Sve su to pitanja koja nam, kao prvi dojam, sugerira gotovo sedamstostranina knjiga Stanka Lasica pod ne sluajno sroenom sintagmom Autobiografski zapisi. Otvara ta knjiga i jedno temeljno mogue promiljanje
223

M. icel U TRAGANJU ZA SAMIM SOBOM 223227

koje se svodi na problem vraajui se autobiografijama ili memoarima (prisjeanjima s dokumentacijskim injenicama) koliko u tim autobiografijama, ako moda i nemaju izrazito literarnih (umjetnikih) pretenzija, ima realnosti, stvarnosti zapisane na bazi stvarnoga, doivljenog ivotnog iskustva autorova autentino prenesenog na bjelinu papira, a koliko je u tu mreu sjeanja uneseno fikcije. Autobiografija bez uplitanja fikcije, koja ne mora biti samo neto izmiljeno: ona je, htio to autor ili ne, uvijek monolog, razgovor sa samim sobom, promiljanje sebe kroz asocijativne nizove koji su se rodili iz svakodnevne, da ne kaemo banalne stvarnosti svojega pisca. Bez te fikcionalnosti, jer ona je u odreenom smislu i autorski komentar, autobiografija i nije nita drugo nego birokratsko-administrativni spis! Lasieva knjiga posebna je ne samo po svojem sadraju, nego i po razliitosti aspekta, svjetonazorskih kutova iz kojih se raaju njegova sjeanja i oformljuju zakljuci. U svojem sadraju podijeljena je na osam posve zaokruenih, cjelovitih poglavlja: uz uvod od nekoliko rijei o metodi slijedi poglavlje: Djetinjstvo i djeatvo; potom naglaena esejistiko-filozofska razmiljanja: Ideje i rad, pa zatim Mitologija rada. Svoju uu struku autor uramljuje u poglavlje: O mom studiju hrvatske knjievnosti i ivot knjige, da bi se vratio filozofskom esejiziranju: Moral i politika, i zavrio u istoj intimi, poglavlju: Obitelj. Ve iz samih naslova pojedinih cjelina nije teko zakljuiti kako se u ovim zapisima autobiografskog karaktera krije mnogo sloeniji, mnogo slojevitiji sadraj, nego li su oni na kakve smo navikli u najveem dijelu tzv. obinih ili uobiajenih autobiografija: rije je, jednostavno reeno, ne samo o graanskom ivotopisu autorovu, i ne samo o opisu onog to je Lasiu temeljna nit poveznica njegovim problematiziranjima vlastitoga ivotnog puta: povijest knjievnosti, odnosno knjievnost kao fenomen ljudskog duha i izraz ovjekova svjetonazora. Radi se prije svega o promiljanju itavog niza drutvenih, politikih, kulturolokih, ukratko povijesnih dogaaja na razini filozofskih razmatranja, gotovo traktata, kako onih kroz koje je Lasi na svojem dosadanjem ivotnom putu proao, tako i odzrcaljivanju i pokuaju racionaliziranja tih emocionalno naglaenih dogaaja u samoj autorovoj linosti. Jer, treba posebno naglasiti: Stanko Lasi je tipini, stopostotni intelektualac, mislilac, koji je na svojim europskim putovanjima, posebice na relacijama svoga ivota, najveim dijelom (izostavimo li, dakako, karlovako djetinjstvo i mladost) provedenog na putanji triju europskih metropola: Zagreb Pariz Amsterdam, pokuavao otkrivati smisao ivota u traganju
224

NOVA CROATICA Zagreb, I (2007) 1

za spoznavanjem svoje osobnosti, kako bi, na neki nain, otkrio vlastiti identitet zapoet prepoznavanjem prvih traumatiziranih oiljaka i ivotnih spoznaja s poetka II. svjetskog rata, zapoetog u nas (posebice u Karlovcu) u travnju 1941. godine: bilo mu je tada etrnaest godina, kad je osjetio opasnost i traginost psihologije ideologizirane mase! Upravo na tom inzistiranju Lasievu ne da nam tek tako otkriva svoju prolost radi nje same ili itateljeve znatielje, nego da na njoj gradi svoju sadanjost otkrivajui egzistencijalni smisao ovjeka (dakako, primarno sebe!) u traenju apsoluta slobode: upravo je u tome htijenju originalnost i vertikala ove nesvakidanje knjige. Da je to tako, sam autor direktno svjedoi: naime, ve na samom poetku tih zapisa to su nastajali tijekom proteklih nekoliko godina (tonije od 1997. do 1999.) a rezultat su dnevnikih povremenih biljeaka zapisanih tijekom ivota i putovanja na spomenutim boravitima, ali i ire: gotovo cijelom Europom autor napominje kako se zapravo radi o njegovoj intelektualnoj avanturi, o potranji za vlastitom individualnou, o otkrivanju (samospoznavanju) samoga sebe. Prolazei kroz razliite sadrajne i burne faze ivotnog tijeka, Lasi neprestano reagira gotovo seizmografski na svaki detalj koji ga na tom putu dotie i djeluje na nj, i to ne samo emocionalno nego primarno intelektualistiki, analitiki. Lasi najdirektnije, neposredno osmiljava dojmove doivljenih dogaaja i pojava, traei, jo bolje reeno istraujui i stvarajui svoje vlastite sustave u kaos dogaanja, kako bi kaos pretvorio u smisaonu i logiku cjelinu, a sve to s jedinim ciljem da se, kako je to zapisao digne(m) do dijaloga sa samim sobom u racionalnoj potrazi za idealom koji se zove (ali koji je jednostavno nemogue i dosei) opa sloboda u antitetikom sukobu ovjek-individum, mislilac ili umjetnik s jedne, i drutvo (kao ideologija!) s druge strane. irok je dijapazon Lasieva razmiljanja i analiziranja dogaaja i stanja u samome sebi: od gotovo lirskih sekvenci, kad je rije o sjeanju na djetinje dane ili draga lica obitelji (mati, otac, brat) ili prijatelja, preko analiziranja vlastitih mijena kroz razliite faze ivota i svjetonazore i to uvijek u povienoj temperaturi, gotovo euforino, od katolicizma, preko marksistike vizije svog svjetopogleda do osjeanja krivnje, opratanja ili, da parafraziram naega zajednikog uitelja Antuna Barca, bijega u knjigu, u traenje rjeenja u totalnom i neprestanom radu. Moe se rei da je bitno obiljeje ove autobiografije neprekinuto i neprestano ispreplitanje, zapravo proimanje privatnoga (intimnog) i javnog
225

M. icel U TRAGANJU ZA SAMIM SOBOM 223227

ivota autorova. Kad govori o privatnosti, on secira samoga sebe predstavljajui se kao tipini moderni hrvatski (i europski, naravno) intelektualacskeptik, pozivajui se na veliine kao to su Hegel, Sartre, Camus i mnogi drugi: kad pie o dogaajima oko sebe on je strogi kritiar i analitiar bitnih stvari to su se manifestirale kao povijesne injenice razglabajui njihov smisao: od pitanja totalitarizma do ope slobode i demokracije, od problema nacionalizma i njegova mitologiziranja, ali i globalizacije svijeta, do svih bitnih dogaaja na hrvatskoj povijesnoj sceni zadnjih ezdesetak godina: od 1945. do 1948. (Informbiro), od 1968. (studentski nemiri i prosvjedi) do 1971. (Hrvatsko proljee), od 1990. (Domovinski rat) do naih dana. Nemogue je o svemu to ova knjiga sadri konkretnije i analitiki produbljenije u ovom trenutku progovoriti: jo su relativno svjea tiskarska slova ovih sedamstostraninih autobiografskih zapisa, a da bi se o njihovu sadraju bez odreenije distance moglo raspravljati vie od prvotnog dojma, impresije: tim vie to je ta knjiga u svakom pogledu izazovna, moglo bi se rei provokativna, i u najveem svojem dijelu polemika. Ona ne sadri teze i zakljuke s ciljem da budu definitivni: i samom autoru gotovo sva njegova promiljanja antitetika su, on sam ne pristupa problemima crno-bijelom tehnikom razmiljanja, ve je sumnja, ali stvaralaka, ona koja inicira i zahtijeva daljnja traganja koja su temeljna karakteristika Lasievih spoznaja i istraivanja. Pojedina poglavlja esejistike su, filozofsko-socioloke i kulturoloke cjeline, metodoloki razliite u svojem nastajanju, nerijetko misaona asocijativna iskrenja, sukobljavanja i vraanja u antikaotine tijekove vlastitih sustava razmiljanja. Zato i nije ovdje rije o standardnom tipu autobiografije. Ona iri svoju vizuru i izvan dosega autorova ivotnog iskustva, jer temeljem tog iskustva on, priajui i traei sebe, istodobno alje poruke koje imaju znaenje i vienje opega, dananjeg, suvremenog intelektualnog stanja u Europi na kraju naeg dvadesetog stoljea. No na jednom se Lasievu stavu bar malo moemo posebno zadrati. Na samom poetku svoje knjige on napominje: Zapise doivljavam kao nasluivanje i djelomino otkrivanje onih oblika ili kategorija unutar kojih ivi moje bie, moj duh. Dobro znam da je lik ovih zapisa ovaj Stanko Lasi, neto to sam stvorio svojom rijeju, svojom teorijom slobode. Ja doista jesam taj lik, ali istodobno i nisam jer lik koji ovdje govori nije moja potpunost, a na kraju knjige, u zakljunoj napomeni rei e: Ja tragam za
226

NOVA CROATICA Zagreb, I (2007) 1

samim sobom: sve je reeno, a sve je otvoreno na sve je odgovoreno, a sve je u pitanju, sve je jasno i sve je nejasno. Nisu li to reenice koje ne samo da nam otkrivaju smisao, filozofiju svjetopogled Stanka Lasia, koje opravdavaju sve ono to je prostrujilo u njemu i oko njega kroz ezdesetak godina, nisu li te antitetike misli, to spoznavanje i istodobno opovrgavanje spoznatog zbog traenja novih spoznaja, odjeci onog to je Lasi naao u velikom Krlei? Je li on sluajno na najbolji krleolog, najbolji poznavatelj Krleina djela i misli, nije li to traenje sebe kroz slina traenja najveega hrvatskog pisca XX. stoljea? Nema sumnje da su sve teme koje Lasi ukljuuje u svoje razgovore o Krlei i s Krleom, kao i mnogim drugim europskim intelektualcima, kroz svoju lektiru, beletristiku i filozofsku veliki izazov za dananjeg itatelja: ne samo zbog same aktualne problematike, nego i stavova iza kojih stoji sam autor. To i predstavlja najveu dra ove knjige: ona je iskrena ispovijed autorova, ona je, od poetka do kraja, kako ve rekosmo, i polemika, za nas i za njega samoga. Pisana tenim, upravo pripovjednim jezikom, lako itljiva to na prvi pogled vara itatelja o dubinama njezina iskaza ova e knjiga zasigurno svojim sadrajem i nainom na koji je ispripovijedana naii na snaan odjek, kako kod itateljske publike, tako, posebice, i kod strune kritike. Stanko Lasi je kao intelektualac Europljanin svoje filozofsko-esejistike koncepcije, ideologijske premise, intelektualne sumnje i kontraverze, svoje antitetike studije ivota, vlastite domovine i samoga sebe uspio u ovoj knjizi staviti u kontekst svojevrsnoga novog, jo nedefiniranog anra koji je i studija, i esej, i kritika, i filozofski traktat, ali i lirska epizoda, i politika publicistika. Najjednostavnije reeno: nakon svih dosadanjih razliitih studija i knjiga, teorijskih i knjievnopovijesnih, filozofskih i inih, Lasi je ovom knjigom ispisao svojevrsnu summu Lasiianu ali ne izrekavi njome i zavrnu rije: kod njega u traenju istine i definiranju teorije slobode nema jo uvijek, siguran sam, toke na kraju: ostaje samo zarez koji obeava nove autorove doprinose prije svega hrvatskoj kulturnoj i knjievnoj historiografiji.1

Prikaz je prvotno objavljen u Forumu 2001. (br. 46, str. 876880), a ovdje je uz ispravljene pogreke neznatno izmijenjen!

227