Professional Documents
Culture Documents
SKRIPTA
Sarajevo, 2006.
Nema osobe iji ivot nema potrebu da se odvij u koherentnom simbolikom sistemu. to je manje organizovan nain ivota, to e manje biti artikulisan simboliki sistem. Mary Douglas Prirodni simboli
to konstituira drutvene bolesti u povijesti sociologije bilo je pretjerano, nekritiki i moralizatorski intonirano. Etiki orijentiri ta je dobro" ili loe" varirali su u zavisnosti od razliitih socijalnih uslova i ponaanja. U odreenim trenucima socijalni reformatori su definirali ta je opravdano i moralno i iz te perspektive komentirali siromatvo, kriminal, prostituciju, alkoholizam, kocku i ostala sociopatoloka stanja i ponaanja kao izraz zla. Uopteno govorei, ove interpretacije su bile prisutne sve do ranih 20-tih dvadesetog stoljea i konstituirale su ono to se naziva socijalnom patologijom" kao one ljudske radnje koje su suprotne idejama stabiliteta, privatnog vlasnitva, trezvenosti, tedljivosti, navikama rada, seksualne diskrecije, malog biznisa, familijarnoj solidarnosti, orijentiranosti ka susjedstvu i disciplini volje. Socijalni problemi su bili razmatrani kao ponaanja koja su naruavala ove idealno tipske konstrukcije. Bili su vezani za ruralne i srednje klasne vrijednosti transponirani u javnu politiku kroz humanitarni socijalni rad i vjerske organizacije. Mnogi rani autori iz podruja socijalne patologije su ivjeli u malim gradovima ili ruralnim naseljima i bili su teoloki obrazovani. injenica je da su grad i urbanu kulturu smatrali izvorom univerzalnog zla, a tradicijske sredine izvorom opteg dobra i istine. Zbog ove uslovljenosti nastanka socijalne patologije kao aplikativne socijalne nauke, mnogi sociolozi smatraju da su ovi reformatori stvarali vie problema nego to su ih rjeavali. Dominantne vrijednosti kulture imale su vanu funkciju u stvaranju onih vrsta ponaanja koje su socijalni reformatori nastojali da onemogue i traili da se eliminiu. Od prepoznavanja ovih injenica dolazi do naglaavanja onih tendencija u socijalnoj patologiji koje proizilaze iz problemskog ponaanja. Analiza socijalnih problema je, stoga, integralni dio analize unutar predmeta socijalne patologije. U analizi definiranog socijalnog problema i reakcije zajednice, uoeno je da je kolektivna svijest o problemu'' esto centrirana oko oblika ponaanja koji naruavaju moralni i socijalni red. Ona ponaanja koja imaju lo edukativni i moralni uticaj u pravilu trae manje vremena da se prepoznaju kao socijalni i patoloki problem. Polazei od pretpostavke da socijalni problemi u najveoj mjeri pogaaju stanja kolektivne svijesti i drutveni ivot, veina sociologa smatra su vrijednosti i vrijednosne orijentacije ono to nedostaje akterima socijalnih problema. Iako je nemogue nametnuti devijantima poeljne vrijednosne orijentacije, smatra se da njihovo relativno odsustvo osigurava sklonost ka stvaranju socijalnih problema. Ovi etiki problemi i generalizacije ranih socijalnih reformatora imaju odijeka i danas u definisanju socijalnih problema i njihovog tretmana. Ovaj pristup je i oblikovao specifine pristupe analizi socijalnih problema poput relativno niskog stepena apstrakcije ili konceptualizacije, naglaska na praktine i svakodnevne potekoe ljudi. Diskusija o socijalnom problemu se uglavnom kretala kao snanim uticajem moralne prosudbe o njemu. Ipak pojam socijalni problem je i dalje operacionalno upotrebljiv u deskriptivnom ili klasifikacijskom smislu. Socijalni problem je svaka ona situacija u kojem veliki broj ljudi osjea uznemirenost i nesreu jer nisu u stanju da neutraliu dezorganizacijske posljedice. Pod dezorganizacijskim posljedicama socijalnih problema smatramo stabilizirane proizvode ili posljedice koje relativno trajno naruavaju pojedinanu ili grupnu egzistenciju i harmonizirajue odnose. Interes za socijalnu patologiju izraava obina svakodnevna svijest, umjetnost, mediji i esto predstavlja osnovu za konstrukciju ope nepoeljnih pojava. Socijalno problemske i patoloke 3
situacije su ekstremne i uzroci su drame pojedinaca, grupa i kolektiva i esto su za njih nepremostive i nesavladive. Meutim, u sociologiji problem socijalne patologije se nastoji tretirati sistematski. Postoje odreena metodoloka i nauna procedura koja niz sociopatolokih pojava klasifikuje u red objanjivih i socijalnoj kontroli podlonih pojava. Sociologija ima razvijen pojmovni aparat i epistemoloke kvalitete teorije. Redovito se postavlja pitanje o upotrebljivosti teorije u odnosu na realne i empirijske pokazatelje. Cilj je da se kroz kritiku evaulaciju razvije to upotrebljiviji instrumentarij razumjevanja socijalne patologije unato injenici to postoje razliiti teorijski pristupi. U dobroj teorijskoj ponudi komunikacija i komparacija izmeu njih postaje jasnija. Unutar niza kriterija za sistematizaciju, poev od apsolutnog zahtjeva za takvim pristupom, pa do umjereno poeljnih i preporuenih kriterija izdvojilo se nekoliko kriterija koji se trae i koji su izraeni u terminima pojedinanih oblasti istraivanja. To su: Unutar socijalne patologije podruje istraivanja mora biti strogo ogranieno; Konceptualni sistem ne mora biti konzistentan unutar sebe, ali bi morao biti konzistentan sa integralnim dijelovima teorije o ljudskom ponaanju; Konceptualizacija podruja istraivanja mora biti derivirana iz ogranienog broja postulata; Pojmovi moraju biti obuhvatni i sposobni objasniti veliki broj injenica klasificiranih kao sociopatoloke; Hipoteze moraju biti logiki kompatibilne sa postulatima; Pojmovi moraju biti dovoljno detaljni i snani da objasne analizirani fenomen bez upotrebe analogija; Analiza mora biti eksplicitna Socioloki pristup sociopatolokom ponaanju uzima u obzir sinteze koje su kombinirane sa biolokim, psiholokim, psihijatrijskim, geografskim i demografskim saznanjima u cilju objanjenja ljudskog ponaanja. Ona oblast gdje sociologija upotpunjuje svoju autonomnost jeste aparatus i pojmovna mrea tako da se zahvatju i marginalni fenomeni autentini socioloki pojmovi bivaju marginalni. Osnovna distinkcija izmeu sociologije i ostalih nauka koje se bave istim problemom jeste da je sociopatoloko ponaanje socioloki objanjivo u svojoj prirodi i izraeno je kroz pojmove poput kulture, subkulture, socijalne strukture, grupe, uloge, statusa, interaktivnih svakodnevnih modela itd. Svi navedeni pojmovi mogu biti aplicirani i na one faktore koji nisu striktno socioloki i mogu biti uzeti u obzir. Obino se to odnosi na urbanu patologiju, agresivnost, ekonomsku krizu, pol, dob, disperziju pozicija u prostornom rasporedu socijalne patologije i tome slino. Objasniti varijacije u nastanku sociopatolokih pojava, uz pomo upotrebljive pojmovne mree, mora pokazati kako neka pojava funkcionira kao izraz nekih od okolinskih ili unutarnjih prilika (egzogeni i endogeni faktori). Rije je o uzronosti koje mogu imati socioloki ili sociopsiholoki nivo to je i cilj sociolokog pristupa u konstruiranju objanjenja elemenata sociopatolokog ponaanja. Stavovi o faktorima, koji oigledno imaju empirijsku osnovu, grade osnovu za teoriju koja moe biti prihvaena kao polazna taka za analizu. U tom smislu se izdvojilo nekoliko teorija, a njihova klasifikacija se uglavnom dijeli na: strukturalne, sociopatoloke i bioloke faktore devijantnosti. Osnovno je uoiti da su modaliteti ljudskog ponaanja i grupe devijacija specifini i pripadajui odreenom odreenom prostornovremenskom diskursu. Bihevioralne devijacije su funkcija kulturalnog konflikta koji je izraen kroz konkretnu kulturu. Tip socijalne reakcije na devijacije kree se u kontinuumu od snanog odobravanja, preko indiferentnosti i do jakog neodobravanja. U duhu E. Durkheimovog stava socioatoloko ponaanje je devijacija koja je emocionalno neodobrena, prije svega zbog negativnog i moralno pogubnog uticaja. Devijantna osoba ija je devijantna uloga prije svega, ona osoba ija devijantna uloga, status i samodefinicija, prije svega 4
oblikovana devijacijom u koju je ukljuen i stepenom socijalne vidljivosti. Mjerenje socijalne vidljivosti devijacije treba da odgovori na pitanje: kako jedna devijacija izaziva societalnu reakciju? Niz je modela analize kako devijant participira u problemu, a u vezi sa njihovim statusom i socijalnom vidljivou socijalne patologije. Ovisnost u bilo kom obliku reducira niz uloga devijanta i njegova participacija je institucionalizirana kroz njegovu ovisnost (klub ljeenih alkoholiara, komune za odvikavanje od ovisnosti od narkotikih sredstava, zavodi, terapijske zajednice itd.). Devijanti su individualizirani ili definisani kroz societalnu reakciju kao takvi, zato to je devijantna osoba kao takva. Snana redukcija ostalih aspekata osobe umanjuje njihovu sposobnost za uspjenu revitalizaciju niza socijalnih osobina i uloga. Ukratko, njihova razliitost je kriterij varijabla koja izaziva societalne reakcije i to konstituira devijante kao predmet analize sociologije. Sociopatoloka devijacija je kulturalno definirana ali ona predstavlja i naruavanje konformiteta definiranih normama i idejama o tome to je normalno. Devijacije su provokativne i ponekad znae pravo i privilegiju subjekata koji su ukljueni u fenomen. Devijantno ponaanje se nuno odigrava kroz odreeni vremenski prostorni diskus i posebnim zahtjevima socijalnih uloga utemeljenih na dobi polu i drugim sociodemografskim varijablama osobe koja je socijalno devijantna. U teoriji mora biti naglaeno da je devijant takav samo na odreenom lokalitetu u odreenom vremenu i sa odreenim sociodemografskim varijablama. Na taj nain se moe uoiti i nivo odgovornosti ne samo osobe koja je devijantna ve i nivo zajednice koja uspjeno/neuspjeno kontrolira svoje lanove. Glavna distinkcija jeste izmeu aspekata oiglednih simbolikih devijacija i kako se one osuuju. Simboliki devijacije uglavnom ukljuuju usmenu ili pisanu ideju i smatra se verbalnim ponaanjem. To se odnosi na sleng, psovke, grafitije, verbalne uvrede, podrku nekonvencionalnim i radikalnim idejama o ekonomiji, religiji ili o politikim institucijama, ili pak o itavom drutvu. U socijalno vidljive patologije spada: hronini alkoholizam, narkomanija, prostitucija, suicid, kriminal, kocka, prosjaenje, skitnjienje i recidivitet u svijet socijalne patologije. U analizi sociopatolokih fenomena bitno je razlikovati osobe ije ponaanje je problem za druge ali ne za njih, osobe ije ponaanje je problem za njih ali ne za druge i osobe ije ponaanje je problem za jedne i druge. Devijantno ponaanje, kao i svi drugi oblici ponaanja, ne razvija se u izolaciji nego u komunikaciji ili prenesenim znaenjima iz okoline. To znai da se devijacija mora razumjeti u kategorijama konteksta i socijalne konfiguracije nastanka devijacije. To otvara mogunost za razumjevanje individualne, situacione i sistematske devijacije. Individualna devijacija Individualna devijacija je relativno personalni fenomen koji se deava u zajednici sa jedinstvenim osobinama linosti. Odnosi se na bioloke devijacije i anomalije povezane sa nasljednou, boleu ili nesretnim sluajem. Procentualno je vie onih devijanata kod kojih je socijalni i kulturalni uticaj organizirao povredu normi i sredine u kojoj se razvijao, iako kod njih nisu evidentirani neki bioloki faktori devijantnosti. esto ova vrsta devijacija je u udruena sa okolinskim uticajima i radi se o unutarpsihikim konfliktima ili konfliktima povezanim sa identifikacijom. Konflikti ovog tipa imaju porijeklo u drugim kontekstima, ali djeluju unutar pojedinca kao njegova realnost. Devijacija ne mora biti antisocijalna, ali moe se oekivati da bude usmjerena na kreativno rjeavanje konflikta. Za razumjevanje odreenih radnji potrebno je razumjeti distributivnu i personalnu ukljuenost na mikro nivou i kontekst u kojem je nastajao konflikt, a potom uzimati u obzir iri sociokulturni kontekst.
Situaciona devijacija Devijaciju moemo definirati kao funkciju uticaja pritisaka u vanjskoj okolini ili situacije u kojoj je individua integralni dio. Situacije imaju prisilni karakter i mogu uzrokovati naruavanje pravila i normi koje pojedinac potuje. Tako se moe oekivati da osoba pone vriti krivina dijela krae ili da se prostituie ukoliko je to nain da zadovolji izvjesne potrebe ili reducira devijacije. Sistematske devijacije Ukoliko se situacione devijacije kumuliraju kroz relativno trajne deprivacije ili nerjeive probleme koje osoba ima moe se oekivati sistematski pristup devijantnom ponaanju. Tako situacioni kradljivac moe prerasti u profesionalnog kradljivca ili situaciona prostitucija moe prerasti u zanimanje. Ovaj prelaz nije jednostavan i osoba je fokusirana na prepoznavanja nagrada i kazni koje slijede iz pristupa devijantnom ponaanju. Osim toga, devijant vremenom izgubi ili odustane od dijela onih normi koje su ga spreavale da bude devijant1.
Lemert, M.Edwin.1951. Social Pathology:A Sistematic Aproach To The Theory Of Sociopathic Behavior. McGraw-Hill Book Company. Inc. p.8-42.
Socijalni problemi
Socijalni problemi su centralna kategorija u socijalnoj patologiji. Ponekad je teko razlikovati istraivanja socijalnih problema unutar sociologije i drugih povezanih oblasti poput psihologije, socijalnog rada, socijalne psihologije i sl. Ipak, sociologija polazei od svojih generalnih kategorija poput porodice, socijalne stratifikacije, edukacije, manjina, statusa, uloga, socijalnih promjene i tome slino, u dovoljno dobroj mjeri identifikuje socijalne probleme kao svoj autentini predmet interesa. Postoje razliite teorijske orijentacije i esta preklapanja drugih drutvenih nauka, ali moemo rei da socijalni problemi indiciraju svoju univerzalnost zbog interesa niza drugih nauka. Ono oko ega je sociologija zaokupljena u vezi socijalnog problema jeste da otkrije kako je socijalni problem konstituiran u drutvu i koji su mogui istraivaki stilovi unutar socijalnih problema. U tom smislu se izdvojila podgrana u optoj sociologiji poznata kao sociologija socijalnih problema. Sociologija kao disciplina ispituje procedure, procese i promjene kolektivne aktivnosti u pogledu socijalnih problema i analizira socijalno proklamirana rjeenja. U velikom broju sociolokih radova naglaeno je da su socijalni problemi esto izolovani od problemske situacije i tretirani su bez irih veza sa ostalim socijalnim aspektima. U tim istraivanjima je sugerisano esto puta vladajue klasa u drutvu ona snaga koja definie socijalni problem. Tako npr. problem siromatva sa stanovita vladajuih klasa je problem siromatva sam po sebi, a ne kao izraz klasne nejednakosti. Takoe, u tom domenu postoji razliiti pristupi kako socijalne probleme treba rjeavati, a to se kree u rasponu od popravljanja subjekata ukljuenih u socijalni problem pa do kanjavanja2. Socijalni problemi su samoevidentne injenice ili objektivno data stanja. Uobiajena svijest o socijalnim problemima ne dopire do osnovnih protivrijenosti i geneze nastanka socijalnog problema. Kao to smo ranije naveli vidljivost socijalnog problema je dovoljna da se pripie subjektima njihova sklonost ka ueu u socijalnom problemu, a ne kao posljedicu dubljih uzroka. Ako analiziramo socijalni kontekst socijalnih problema vidjeemo da postoji organska veza izmeu njih. Npr. fenomen stalnog siromatva u svijetlu ekonomskih razlika jedno je od najproblematinijih pitanja razvoja danas. Unato injenici to je dvadeseto stoljee karakteristino po eksploziji bogatstva ak i u zemljama koje nisu zapadno-industrijski orijentisane, evidentni su problemi devijantnosti povezanih sa razvojem. Zbog toga je veoma grubo konstatirati da ekonomski razvoj rjeava niz socijalnih problema, nego naprotiv stvara nove. Analiza sugerira da ekonomski razvoj nije praen socijalnim razvojem, a rezultat je novi set devijacija i socijalnih problema. Tamo gdje socijalni razvoj ne prati ekonomski razvoj u pravilu se javljaju znaajniji socijalni problemi i pripadajua patologija. Nije problem u nedostatku ekonomskih resursa, nego neuspjevanje usaglaavanja ciljeva ekonomskog i socijalnog razvoja u kojem je implicitno sadran zahtjev da od ekonomskog razvoja koristi ima populacija u cjelini. ak i u klasino industrijskim i postindustrijskim zemljama siromatvo nije ukinuto. Zbog toga to znaajan dio populacije nije bio ukljuen u ekonomski razvoj i nije se ulagalo u tzv. humani kapital. Najpogoeniji su ruralne oblasti i predgraa starih industrijskih gradova poput Bradforda ili Manchestera u Britaniji ili Milvaukeeija i Detroita u SAD-u. To ne znai da nije bilo ulaganja u humani kapital ali stare radnike strukture nisu bile spremne na dokvalificiranje ili uenje novih vjetina koje su potrebne za nove oblike zaposlenja. Dolo je, kao posljedica, do socijalnog loma ovih struktura u svakom pogledu. U tim je dijelovima najvidljivije siromatvo, nezaposlenost, kriminal, dezintegracija porodice, narkomanija, prostitucija itd. ire javno mijenje e brzo iskonstruisati stav da su pojedini dijelovi navedenih gradova jednostavno opasni i da ih zbog toga treba izbjegavati, ali se nee uputati u diskusiju da su
Hadden, C. Stuart and Lester, Marilyn, 1976. Looking At Society's Troubles: The Sociology Of Social Problems, in: Zimmerman, H. Don, D. Wieder, Lawrence, Zimmerman, Siu (ed.), Understanding Social Problems, New York, Praeger Publishers, p: 5-19.
2
industrije tih gradova danas devastirane. To je ono na to sociologija obraa panju u svojim analizama. Devijantan ambijent inicaran ekonomskim razvojem ne manifestira se samo kroz siromatvo, nerazvijenost, lo materijalni status i neadekvatne ivotne uslove, ve i kroz iskljuivanje nekih dijelova populacije iz potpunog uea u razvoju. To se deava u etniki mjeovitm zajednicama i Treem svijetu gdje su manjine predmet diskriminacije i reducirana im je veina ansi za razvoj. Zbog izolacije od osnovnih resursa te manjine nemaju pristupa njima. Takoe, u mnogim zajednicama prisutna je polna diskriminacija. ene su izloene nadeksplataciji, diskvalifikovane su iako znatno doprinose ekonomskom razvoju. One ne uestvuju u raspodjeli bogatstva. ene su ukljuene u poljoprivredna i zanatska zanimanja i njihov doprinos ekonomskom razvoju se smatra zanemarljivim. Nametnuti su im uslovi ovisnosti od mukarca, u inferiornijem su statusu sa malim ansama da ga poboljaju. Isti je sluaj sa djeijim radom. Djeca nemaju mogunost kolovanja, socijalne zatite kao ni osjeaj sigurnosti. Njihov rad predstavlja pokuaj poveanja prihoda porodice. Osim toga, u novije doba djeca iz Treeg svijeta esto su predmet trgovine zbog pedofilije. Devijantnost se ispoljava i kroz degradaciju ekoloke strukture prirode i zbog toga su izazvane ekoloke tete koje se teko mogu popraviti ili spasiti. Veina zemalja Treeg svijeta su zemlje nestabilne demokracije i vojnih diktatura. Golemi resursi ovih zemalja odlaze na vojsku i vojnu opremu, a neznatan dio na socijalni razvoj. Niz je socioloki relevantnih uzroka zato pojedine regije ne uspjevaju da se revitalizuju unato snanim intervencijama finansijskih i humanitarnih institucija. Jedan od razloga jeste nekvalitetan socijalni kapital. Socijalni kapital je mrea odnosa izraslih na dobrovoljnoj bazi, a osnovni kvalitet je povjerenje na relaciji individuaindividua, grupe-institucije, institucije-institucije. Devijantan razvoj povezan sa socijalim problemima ostaje iroko rasprostranjen i u zemljama tranzicije. Poznato je da su istonoevropske i balkanske zemlje nakon disolucije politikih zajednica upale u nove zamke razvoja i najveu cijenu su platile obespravljenje mase. Kontinuum socijalne patologije na relaciji razvijeni-nerazvijeni je povezan i da bi se odreeni aspekti odrali mora postojati organizovani kriminal. Mi ne kaemo da je veina fenomena socijalne patologije rezervisan za Trei svijet nego da su tamo populacije izloene veim rizicima. I u razvijenim zemljama postoji znatan obim sociopatolokih i socioproblemskih situacija s tom razlikom to su one pod veom socijalnom kontrolom instutucija i vlade. Kao to je poznato najvee koliine droge su proizvedene u zemljama Treeg svijeta, a najznaajniji potroai su u razvijenim zemljama. Ovo sugerie da postoji organska povezanost razvijeni-nerazvijeni i ona je posredovana organizovanim kriminalom. Slina stvar je i sa tritem seksualnosti. U najveoj mjeri Trei svijet je izloen seksualnoj eksploataciji, a zapadne zemlje su najznaajniji korisnici tih usluga. Navedeni problemi osvjetljavaju, na pojednostavljen nain situacije koje involviraju niz ponaanja i stanja vezanih za socijalnu patologiju kao instanci drutvenog konteksta. Istina je da neki oblici ponaanja po sebi konstituiraju problem ali performanse ponaanja su ono to se osuuje kao problem. Razlika mora biti naglaena u analizi socijalnog konteksta i kako neka drutva definiu pojedine aktivnosti ili uslove kao problem. Socijalni problemi su rezultat niza udruenih faktora i analiza tih faktora mora biti sistematski analizirana. Tako za odreene djelove populacije u Treem svijetu ne smatra se problemom npr. uzgoj narkotikih sredstava niti je to problem za korisnike. Problem je definisan tek u iroj drutvenoj perspektivi jer zloupotreba narkotikih sredstava izaziva niz nepoeljnih stanja koja se teko mogu kontrolisati. Maloljetnika prostitucija organizovana u zemljama Treeg svijeta za potrebe razvijenih zemalja takoe ima isti status. Ove divergentne perspektive onih koji organizuju i koriste sociopatoloki definisiane usluge sugerira razliita rjeenja u rasponu od zabrane ili toleriranja odreenih pojava. Mogue je ovaj raspon analizirati i kroz definiciju socijalnog problema kao situacije koja je imakompatabilna sa vrijednostima znaajnog broja ljudi koji smatraju da je neophodno situaciju radikalno ukinuti ili je rjeiti na kompromisan nain.
Pristup u analizi socijalnih probleme i pripadajue socijalne patologije snano je obojeno uobiajenim koncepcijama koje se puno ne pitaju o uzronicima stanja. Taj aspekt je poznat kao primjenjena analiza. Drugi pristup je fokusiran na socijalnu kreaciju socijalnih problema kao predmeta istraivanja i konsekvence socijalnih problema. U sociolokoj literaturi postoje dva pricipa kao kriterija po kojem je socijalni problem: bilo koja objektivna neugodna aktivnost ili set aktivnosti u koje je ukljuen znaajan broj ljudi i osnova definisanja jeste da su socijalni problemi devijacije od uobiajenih i kulturalno definisanih normi vrijednosti i pravila u drutvu. Socijalni problemi, kao objektivni uslovi, znae da su neki fenomeni inherentno problematini za drutvo ili pojedine grupe i da je takav fenomen percipiran kao problem od strane onih koji su zainteresovani da ga shvate. Ovaj pristup socijalnim problemima je utemeljen na ideji da je povreda osnovnih kulturalnih orijentacija jednostavno tu'' i da je treba rjeavati. Ima niz faktora koji pogubno utiu na stvaranje socijalnih problema ali nisu tretirani kao socijalni problemi nego su konsekvence tretirane kao socijalni problemi (npr. gubitak posla smatra se izrazom ekonomskih kretanja i do te take to nije socijalni problem, ali posljedice jesu). Socijalni problemi kao devijacija od socijalnih normi Socijalni problem kao osnova socijalne patologije. Osnovna pretpostavka u analizi socijalnih problema jeste da su to stanja koja sa velikom vjerovatnoom uslovljavaju nastanak sociopatolokih fenomena. Ovaj pristup se ponekad naziva interpretativnom perspektivom. Analiza je fokusirana na vezu socijalni problem-socijalna patologija u stvaranju fenomena koji imaju odreene osobine, socijalne posljedice i koji ga povratno konstituiraju kao socijalni problem. Interakcionistiki orijentirana teorija socijalne patologije dokazuje da socijalni problem nije samo objektivni uslov ili set objektivnih uslova, nego razliite definicije problema. Npr. siromatvo je nekada bilo stanje stvari za veliki dio populacije i nije definisan kao socijalni problem, ali danas jeste. Na poetku industrijske ere ekoloko zagaenje nije bio socijalni problem, ali danas jeste. Ideja je da su neki socijalni problemi i pratea patologija socijalno iskonstruirani ili kad su uoene posljedice kao nepoeljne. U teoriji je prisutan i prirodno historijski pristup socijalnom problemu gdje je historija problema shvaena kao set nivoa koji funkcioniraju kao model. Rije je o tome da pojedini dogaaji ili neugoda mogu trajati kroz ivotni ciklus pojedinca ili grupa i doivljavaju se kao realnost. Kao realnost, za subjekta ili grupe, pristupa se reformiranju ili neutralzaciji problema. U osnovi rije je o razvojnom momentu onih problema koje pojedinac ili grupa imaju. U pravilu ovi problemi nisu vidljivi na javnoj sceni, ali tek u kasnoj fazi bivaju otkriveni poput pedofilije koja je u zadnje vrijeme definisana kao socijalni problem iako je, oigledno, postojala dugo. Problem je postao vidljiv tek kad su rtve progovorile o tome i kada je porasla svijest o tom problemu. Proces moe biti shvaen kao fenomen koji se pojavio, pretrpio i reagovalo se u odreenom zrelom dobu sa nastojanjem da se izazove socijalna akcija koja bi imala za cilj da se fenomen do kraja kontrolie i procesuira kako bi nestao kao problem. Razvojni modeli socijalnih problema pripremaju socijalnu scenu da se zainteresuju za detaljnije osobine samog problema. Ovaj proces sadri periode razvoja socijalne svijesti o problemu i uglavnom je praen zahtjevom za korektivnim zahvatima koji e rezultirati ili neutralizacijom problema ili nestankom. Proces moe biti shvaen kao injenica da je fenomen zapaen kao niz dogaanja, i konano se reagira na prirodu socijalnog problema. Veina problema zapaeni kao takvi
na socijalnoj sceni rezultiraju formaliziranjem postupaka borbe, ali fenomen esto puta preivljava kao socijalni problem. Interes sociologije jeste da shvati i objasni unutarnju dinamiku socijalnog problema, neovisno od socijalnih stavova. Jako malo istraivanja je zaokupljeno objanjenjem zato jedan fenomen ima osobine socijalnih problema, dok drugi socijalni fenomeni to nemaju. U literaturi se esto uzima primjer djeteta koje je odraslo u kriminalnoj okolini i u adolescentnoj je dobi bilo izloeno pritisku da izvri krivino dijelo zbog kojeg je osuen. Na izdravanju kazne upoznao je iskusnije kriminalce i s njima stvorio personalnu infrastrukturu za koju se opredjelio relativno trajno. Nakon izdravanja kazne, bez mogunosti da dobije ansu za potpunu resocijalizaciju, opet ini krivino dijelo i krug se zatvara. Analitiki pristup ovom ciklusu moe biti razmatran u okviru vie nivoa: Stresno djetinjstvo Neugodni grupni uticaj Liavanje slobode Izdravanje kazne u adolescentnoj dobi Socijalno odbijanje Kriminalni ivotni stil Ovaj sliaj objanjava kako se u ivotu individue ovog tipa sudbine koncentriralo est znaajnih perioda njegovog ivota. Naizgled, jedna faza pretpostavlja drugu. Iako analiza objanjava to se desilo, ne objanjava nam zato osoba nije postala neto drugo. U sutini, nedostaju dodatne analize unutranje dinamike konstituiranja ivotnog stila. Pojava socijalnih problema po sebi zahtjeva analizu ponaanja i reakcije na fenomen. Konkretno, analiza mora nastojati da shvati kako neke aktivnosti ili ponaanja privlae panju, dok neki ne. Socijalni fenomen, kao socijalni problem, tendira da se odrava i pretpostavke za njegovo trajanje u prostoru i vremenu jeste znatan broj ljudi koji su njime obuhvaeni. S druge strane, socijalni problem vee i niz socijalnih slubi koje su zaduene za kontrolu problema. Tako socijalni fenomen u cjelosti vee ne samo grupe ljudi na koje se odnosi, nego i institucionalne i dobrovoljno organizovane udruge zainteresovane za suzbijanje problema. Niz je istraivanja, poput sociologije zatvora ili sociologije totalnih institucija, dokazalo da i formalni sistemi podjednako uestvuju u fenomenu socijalnog problema (npr. kriminal je nezamisliv bez policije, psihijatrijska ustonova nezamisliva bez psihijatrijskog osoblja). Analiza socijalnih problema zahtjeva objektivan pristup koji je razliit od uobiajenog stava javnosti o socijalnom problemu. To je ne samo zahtjev za objektivnou i redukciju emocija, nego i redukcija onih uticaja koji mogu istraivanje snano ideoloki obojiti. esta metoda jeste metoda sa uestvovanjem i historija sociologije biljei nekoliko znaajnih poduhvata uz pomo tih istraivakih strategija. Veina analiza tog tipa je konstatirala da socijalni problemi imaju socijalno znaenje koje mu je dodijeljeno kroz javno mijenje koje, ipak, u krajnoj instanci nije kvalifikovano da definira socijalne probleme. Socijalni problemi imaju svoju karijeru. Ovaj pristup analizi nije vezan samo za pojedince nego za fenomen koji ima niz osobina poput duine trajanja, uspjene ili neuspjene borbe s njim, ili pak dali je jako ili slabo naglaavan na socijalnoj sceni. Drutvo nastoji da veinu socijalnih problema reducira na predvidljive kategorije, da ih kontrolie i da ih uini kratkotrajnim. No, priroda socijalnih problema jednostavno ne doputa kratkorone strategije (npr. problem zloupotrebe narkotikih sredstava je toliko univerzalan da on podjednako pogaa lokalnu zajednicu openito, ali je i globalni problem). Mnogi socijalni problemi su apsorbirani u dominantnu kulturu i time su prestali biti znaajan socijalni problem, nego su prerasli u lini izbor (npr. seksualni stilovi). Razlog zbog ega su socijalni problemi traju izmeu ostalog jeste i u injenici angaovanja koliine resursa koji su 10
upotrebljeni za borbu protiv njega. Tretman socijalnih problema esto puta zavisi od politike volje, stanja javnog mijenja, ekonomije, snazi drutva da se odupre ili jednostavno odsustva volje da se problem rijei. Znaenja socijalnog problema se takoe mijenjaju kroz izvjesne periode, ono to je nekada bio problem danas nije (npr. pojava nekih vrsta bolesti). Obrnuto, oni problemi koji su se nekad smatrali nevanim, danas su vani problemi (npr. migracije, ekoloko zagaenje i sl.). U sutini svaki vremenski period ili blok vremena ima svoje socijalne probleme i ne korespondira sa drugim odsjecima vremena poput prolosti i budunosti. Priroda savremenih problema i pripadajue socijalne patologije u suvremenom svijetu zbog produbljene kompleksnosti sadanjeg trenutka jesu takvi da moraju nuno korespondirati sa buduim rjeenjima. Historija socijalnih problema puna je neuspjenih ili promaeih akcija usmjerenih na suzbijanje i uoeno je da unutar samih socijalnih problema postoji neki oblici neformalne organizacije. Uglavnom je uzrok promaenih nastojanja suzbijanja socijalnih problema i jeste njihovo nepoznavanje i ad hoc pristup. Kao to smo ve naglasili pripisana znaenja socijalnom problemu od strane javnosti esto predstavljaju neku vrstu alarma ili uzbune. Ovaj proces ima nekoliko faza koji se kree u rasponu od neraspoznavanja problema, ili odsustvo brige o problemu, preko poetaka alarmiranja, mobilizacije resursa i stiavanja javne uzbune o problemu. Odsustvo brige o problemu proizilazi iz nepoznavanja konsekvenci koje problem moe izazvati. Poetak alarmiranja javnosti na problem jeste kada je on prepoznat kao nenormalan i kada mu se pripisuju razne konsekvence u vezi s njim. Socijalni problem, da bi se na njega reagovalo, mora biti u dovoljnoj mjeri proglaen za problem na osnovu kojeg bi se traila i zahtjevala socijalna akcija. Posljedice problema su u prvom planu, tek potom sam problem. On se obino prezentira u ekstremnim sluajevima i predstavljen je u simbolikim kategorijama ta bi oni mogli predstavljati u razvijenijim oblicima. Mobilizacija je organizovanje resursa u konkretnoj borbi sa problemom. Ovaj nivo predstavlja aspekt socijalne kontrole i poduzimaju se edukativni preventivni, i tretmanski postupci koji mogu biti shvaeni kao socijalni odgovor na problem. Ako problem ne moe biti suzbijen, strategije se mijenjaju i alternativni programi dobijaju mogunost da se realizuju. Stiavanja problema karakterie mala ili nikakva socijalna briga o problemu. Za problem se moe rei da je suzbijen onda kada se svede na minimalne i zanemarljive sluajeve. U ovom sluaju mogue su i drugaije definicije problema u zavisnosti od optih uslova (npr. u etniki izmjeanim zajednicama problem sukoba je uvjek definiran kao dezorganizirajui, ali u sluajevima otvorenog konflikta to se ne smatra problemom). Veina studija iz socijalne patologije koncentrirana je na socijalne probleme i njihovu klasifikaciju. Manje vie postoji slaganje o tome da je socijalna patologija odstupanje od prosjeka ili devijacija od institucionalnih oekivanja i u glavnom se dijele na egzogene i endogene faktore. Teorijske orijentacije u socijalnoj patologiji uzimaju u obzir strukturalne teorije o devijantnosti, socijalno psiholoke kao i bioloko- psiholoko patoloke teorije devijantnosti. U fenomenologiju socioloko patolokih pojava najee se ubraja fenomen kriminaliteta, fenomen suicida, toksikomanije, socijalne izopaenosti i tretman sociopatoloki inficiranih osoba. U etiologiju sociopatolokih pojava ili uzronost najee se uzimaju u obzir tzv. egzogeni (vanjski) faktori koji se odnose na okolinske pritiske poput siromatva, ekonomske krize, mogracija, klasne strukture drutva i sl. Ovaj pristup pokuava da interpretira sociopatoloke pojave kao masovne. Endogeni (unutranji) faktori etiologije socijalne patologije usmjereni su na analizu biolokih, psiholokih i mentalnih poremeaja pojedinca. Poremeaji pojedinca esto su klasifikovani po kriterijima medicinskih, psihijatarskih, sociolokih i demografskih varijabli. Osobina svih tih klasifikacija jeste da istiu pogreke ili nesposobnosti pojedinca da standardno i uobiajeno participira u zajednici, da uestvuje u njenim tokovima i da
11
ispunjava oekivanja. Ovaj stav preovladava u socijalnoj patologiji jer je konformitet ono to se u interpretacijama nastoji opravdati ili istaknuti kao cilj funkcionalne osobe. Onemoguenosti ili nesposobnosti pojedinca sa minimalnim mogunostima na potpuni komformitet u skoro svim sociolokim i sociopatolokim interpretacijama ostaje predmet interesa. Veina studija iz socijalne patologije nastoji se fokusirati pored navedenih predmeta interesa, na efikasnije klasifikacije i podjele kako bi se pojedini socijalni problemi operacionalno mogli definisati zbog preciznijih istraivakih postupaka. U domenu endogenih faktora postoji niz preklapanja istih tema koji se faktiki prezentiraju na isti nain. U psiholoki orijentiranim studijama i analizama fenomena svijeta socijalne patologije fokus je dat na pojedinca i pripadajue endogene faktore poput psiholokih i drugih poremeaja. Teorijski pristupi su neto diferenciraniji i precizniji jer se snano oslanjaju na psiholoke teorije linosti, istraivanja na mikro razini i terapijskim i psihoterapijskim pristupima. U nekim specifinim studijama o specifinim socijalnim problemima, poput izbjeglitva, redovno se dovode u vezu sa situacionim teorijama i devijantnim ponaanjima. Budui da psihologija razvijenu metodoloku osnovu redvno se istrauju emocije, vrijednosne orijentacije, motivi, kao i sama aktualna situacija. U psihijatarski orijentiranim studijama socijalne patologije fokus je dat na specifine psihijatarske analize koje se dovode u vezu sa terapijom u uem i irem smislu, prevencijom, epidemiologijom duevnih poremeaja i organizacijom psihijatarske pomoi u zajednici. Postoji niz podgrana koje su se izdvojile kao specifine orijentacije sa definisanim predmetom istraivanja i odgovarajuom metodologijom. Manje vie u svim studijama socijalni problem je centralna kategorija koja se posebno analizira kroz metodoloke postupke prihvaenih kao relativno pouzdane i precizne. U zavisnosti od drutvene sredine ili potrebe studije iz socijalne patologije e se usmjeravati prema onim socijalnim problemima za koje postoji dovoljna teorijska, moralna, sigurnosna, pravna itd. opravdanost pa emo u nizu studija naii na probleme koji tretiraju slijepe, osobe sa govornim manama (npr. kod Lemmerta), a u novijim udbenicima iz podruja socijalne patologije centralne teme su problemi socijalne kontrole, neviolentni ili nenasilni kriminal (korporacijski kriminal), nasilje u meuljudskim odnosima, homoseksualnost, homofobija i sl. Zajednike teme su i u novijim i u starijim udbenicima, to nam sugerie da postoji tematski kontinuitet, su priroda devijacije, znaenje devijacije, socijalni kontekst devijantnosti i kriminaliteta, teme koje obrauju nain na koji se postaje delikvent, anomija i konfliktne teorije, stigmatizacijska teorija, alkoholizam, narkomanija i mentalni poremeaji (npr. Marshall B. Clinard i Robert F. Meier u Sociology of Deviant Behavior). Socijalna patologija je neto ui pojam od socijalnih problema, a njen glavni teorijski oslonac je i u dananjim interpretacijama Durkheimovo stanovite o anomiji i samoubistvima. On je smatrao, pored suicida, i razne druge pojave sociopatolokim poput prinudne podjele rada, nestabilnost unutarorganizacijskih odnosa, nejednoznanost zahtjeva i ciljeva u mikrorelacijama itd. Socijalna patologija je integralna nauka, Nakon Durkheima se opus interesa neto reducirao, sve dok je u centar interesa nisu doveli ikaki urbani sociolozi poput Parka, Thomasa, Burgessa i drugih. Naime, postdurkheimovski period razvoja socijalne patologije je bio oznaen snanim prisustvom konzervativnih teoretiara i reformatora. U godinama poetkom dvadesetog vijeka socijalne nauke, a osobito socijalni reformatori, bili su osobito nadahnuti teolokim i darwinistikim uenjima u kojima je preovladavao stav da je pojedinac odgovoran za svoju situaciju i da drutvo ne snosi onoliku odgovornost koliko pretpostavlja pojedinac koji je pogoen stanjem neke sociopatoloke situacije. Pojedinac je dugo vremena bio predmet socijalne patologije i tretmanska nastojanja su bila usmjerena na pojedinca i njegovo prihvatanje zajednikih vrijednosti veine. U tim godinama otvorena je relativno trajna dilema da li su devijacije proizvod pojedinca i njegovih karakteristika
12
ili su rezultat okolinskih pritisaka. Ovaj period je bio sklon da pojedinca proglasi odgovornim u svim aspektima sociopatolokih stanja. Tako, masovno siromatvo, bolest, ekonomske krize bile su pripisivane moralnim i socijanim nesposobnostima niih klasa da uspjeno rijee svoju vlastitu situaciju. Veina sociopatolokih interpretacija je bila kreirana od strane socijalnih teoretiara koji su po porijeklu bili sa amerikog srednjeg zapada, religiozni, iz relativno stabilnih srednjeklasnih porodinih i statusnih pozicija te nadahnutih za pomaganje onih struktura koje su oni shvatali kao bespomone. Iz ovih pokreta i nastojanja izrasle su i snane humanitarne i donatorske mree koje su se organizovale upravo kao oblik minimalne socijalne zatite. Osim toga oni su imali pred sobom sliku Amerike i privrede u nezapamenoj ekspanziji. Tih godina ogroman priliv svjetske imigrantske mase u SAD doveo ih je do zakljuka da samo nesposobni ne mogu da uspiju i da zbog toga ne mogu da uspiju u radnoj i ekonomskoj integraciji. Ovi teoretiari su imali predstavu o ivotu male gradske zajednice na srednjem zapadu koji je potpuno harmonizovan, gdje se svi ljudi meusobno poznaju, potuju i sarauju. Socijalna patologija je sve to remeti sliku ivota provincije sa srednjeg zapada. Tu harmoniju mogu da narue samo pojedinci, ali ne i iri drutveni procesi poput ekonomskih kriza ili kapitalizacije malih gradova od strane krupnog kapitala. Njihov poseban predmet kritike bili su konurbacije poput grada Chicaga, koji je kao sociotehniki sistem mijenjao i diskvalifikovao veinu njihovih idealno tipskih predstava o socijalnom ivotu. Iz ove tradicije razvila se uobiajena, relativno sintetizirana slika osobe koja ima problema, a to je: iracionalan, poremeen, nesposoban, profesionalno nekvalifikovan i sklon nasilju3 . ova slika odgovara pripadniku radnike klase i potencijalno buduem devijantu. Ovo stanovite snano je kritikovao Right Mills i pod njegovim uticajem socijalna patologija, kao integralna nauka, se preimenovala u sociologiju devijantnosti. Ono to Mills zamjera jeste slaba teorijska analiza i nepovezanost sa irim socijalnim problemima. Sljedea znaajna zamjerka jeste snano isticanje neprilagoenosti pojedinca drutvenoj strukturi. Trei znaajni prigovor se odnosi na teoriju kulturnog zaostajanja, po kojoj se devijacije javljaju uslijed neusklaenog drutvenog razvoja pojedinih slojeva drutva zbog ega oni dolaze u normativni i kulturalni konflikt sa onima koji su uspjeni u promjenama. Socijalni patolozi ovog perioda su protivnici socijalnih promjena, socijalnih pokreta, urbane kulture kao i sindikalnih i radnikih udruenja. Socijalnu patologiju u bivoj Jugoslaviji karakterizirala je prije svega teorijska i empirijska nezrelost, teorijska zaostalost i ideoloka obojenost u razmatranju problema4. Kao znaajnije figure u teorijskoj zasnovanosti socijalne patologije se javljaju Ljubo Balcon, Vladimir Jakovljevi, Jelena padjer-Dini i dr. U dijelima ovih autora, socijalna patologija je shvaena kao rezultanta ljudskog dijelovanja i ponaanja iji je zajedniki imenitelj suprotnost vaeim, drutveno priznatim i prihvaenim normama i vrijednostima, u isto vrijeme to su ponaanja koja okolia smatra asocijalnim i antisocijalnim. Sociopatoloke pojave su drutvene pojave zato to su masovne, zato to se krenjem uspostavlja poseban odnos sukoba podjele i prinude, sociopatoloka ponaanja imaju svoju unutranju strukturu i te pojave su posljedica drutvenih procesa. Centralno socijalno problemsko stanje smatra se stanjem otuenosti koje se manifestuje u obliku nezadovoljenosti osnovnih ovjekovih materijalnih i duhovnih potreba. Devijantno ponaanje zavisi od drutvenog poloaja, uspjene ili neuspjene socijalizacije i od vee ili manje uspjenosti socijalne kontrole. Socijalna dezorganizacija se smatra kljunom drutvenom determinantom devijacije. Teorija Vladimira Jakovljevia ima karakter integralne teorije sa idejom o poremeajima ovjekovog ivota u drutvu, da su one izraz drutvene dinamike. Otuenje je centralna kategorija koja predstavlja sve oblike zaustavljanja ovjekovog razvoja. Dijeli sociopatoloke pojave na tri vrste: socijalne bolesti, sociopatije i socijalnu dezorganizaciju. Sociopatija se sastoji od toksikomanija, perverzija i agresije.
3
Jankovi, Ivan i Pei, Vesna, 1981. Drutvene devijacije, kritika socijalne patologije. Prosveta, Beograd. str 25-28. 4 Ibidem str. 29-32
13
U pogledu etiologije, autor smatra da postoje socijalni, sociopsiholoki i biofiziki uzroci sociopatolokih fenomena. Osim ovih autora pojavilo se niz manje znaajnih koje karakterie ad hoc pristup i slabo poznavanje referentnih sociopatolokih pristupa. Poloaj socijalne patologije u predratnoj Jugoslaviji je bio vrlospecifian zbog ideoloke poziciije socijalnih problema, jer je socijalizam po definiciji trebao da rjeava sve probleme. Ovaj dogmatski pristup esto je u interpretacijama mao vulgarne rezultate pa se esto dolazilo do bizarnih zakljuaka. Ukratko o bijedi nije bilo poeljno polemizirati u kategorijama same bijede ili nepovoljnih drutvenih pojava jer su sve te sliku negativno percipirane kao indikatori neuspjeha socijalizna. U nizu rasprava osjeti se eklektizam, tautologinost, neutemeljeni kriticizam prema stranim autorima i openito neopravdani kriticizam. Takoe je uoeno pretjereno koritenje pojma otuenje koje veina autora varira prema svojim potrebama. Taj se pojam kree u rasponu od izolacije pa do negativnih uticaja urbanizacije na ovjeka. Sljedea bitna karakteristika ex. Jugoslovenske sociopatoloke tradicije jeste odbijanje i neprihvatanje suptilnih teorijskih analiza kakve se mogu ai kod interakcionista, kasnih funkcionalista i pozitivistiki orijentiranih analitiara. Ukratko, osnovne pretpostavke sociopatolokog pristupa u okviru navedenih orijentacija jeste: kvazibioloko i organicistiko shvatanje drutva, drava i drutvo se shvataju kao organizmi koji se spontano razvijaju. Diferencija normalnog od patolokog, gdje je patoloko sve to je nemoralno i ne doprinosi odranju drutvenog reda. Poremeaji funkcionisanja drutva se pripisuju naglim drutvenim promjenama i nesocijalizovanim pojedincima, a ne nedostatcima organizacije drutva. Reakcija drutva na devijanstnost mora biti takva da se pojedinac koriguje i prevaspitava Deterministiko shvatanje ovjekove akcije, odrie se autentinost i samostalnost ljudske akcije. U ovom radu mi neemo zbog ogranienog prostora baviti se svim fenomenima socijalne patologije izuzev onih koji su dramatino ispoljeni. Neto vie emo rei o socijalnoj dezorganizaciji, siromatvu, nezaposlenosti kao egzogenim faktorima i nastanku socijalne patologije i procesa koji proistiu iz njih.
Nijedan pristup sam za sebe nije dovoljan da pojmi kriminal u njegovoj cjelovitosti. Socijalna patologija je "totalna drutvena injenica" i preklapa se sa nizom drugih "totalnih drutvenih injenica". Ona je uzrokovana drutvom, ali i sama uzrokuje pojave. Objektivni vanjski faktori uzrokovanja nisu dovoljni za objanjenje kriminaliteta. Isto tako kriminal se ne moe objasniti kriminalcem. Rije je o odnosu opteg i pojedinanog, objektivnog i subjektivnog, javnog i privatnog, o dvije "razine zakonitosti i svaki pokuaj da se pojava vieg reda objasni zakonitostima nieg reda ili obratno, nuno dovodi do neuspjeha".5 Stoga nae nastojanje u ovom radu e se fokusirati na one dinamike aspekte koji predstavljaju potencijal za nastanak sociopatolokih fenomena kao izvedenice ili rezultante. Miljenja smo da smo se u podjednakoj mjeri udaljili kako od pojedinca kao aktera u svijetu socijalne patologije i od optih teorija drutva. Ovaj pristup Robert K. Merton naziva "teorijom srednjeg obima" i kako kae: "Ona je posrednik izmeu optih teorija drutvenog sistema, koje su previe udaljene od pojedinanih klasa drutvenog ponaanja, organizacije i promjene da bi mogle prikazati ono to je posmatrano, i onih detaljnih sreenih deskripcija pojedinosti koje nisu nimalo uoptene".6 Svaka vanija teorija drutva, meutim, bila je implicite obavezna dati odgovor na pitanje ta je socialne patologija i kriminalitet. Klasina sociologija XIX vijeka (Marx, Comte, Spencer) nije dala konkretniji odgovor mada je bila svjesna kriminaliteta kao pojave.7 Bila je zaokupljena temeljnijim problemima drutva kao to je klasna borba, kapitalizam, odgonetanje novog drutva, pitanje dominacije klase, etinosti i pravednosti drutva. U XX stoljeu, sa bogatijom fenomenologijom drutvene stvarnosti, devijantnost, socijalna patologija i kriminalitet su locirani u oblasti teorije sukoba i konflikata, kao i socijalnih problema, i to u onom trenutku kada je sociologija priznala drutvu sukob kao njegov stalni atribut (Karl Marx, Georg Simmel, Lewis Coser). Ovu injenicu da je kriminalitet stalna i pratea pojava drutva i, stoga, normalna drutvena pojava konstatirao je jo Emil Durkheim od kojeg emo i poeti razmatrati socioloku teoriju socijalne patologije i kriminaliteta. Durkheim kae da: "Jedan in je kriminalan kada povreuje jaka i definisana stanja kolektivne svijesti... Mi neki in ne osuujemo zato to je kriminalan, nego je on kriminalan zato to ga mi osuujemo... Osjeanje, ma kakvo mu je porijeklo i sudbina, ugraeno je u sve umove do odreenog stepena, snage i jasnoe i svako djelo koje ga povreuje je zloin.8 Socijalna patologija i kriminalitet u najirem smislu je univerzalna, povijesna i svjetska kategorija i stalni je izvor interesa ljudi za ovu pojavu. Grubo govorei interes za njih je drutveno-zatitni, medijsko-publicistiki i nauni. Socijalna patologija i kriminalitet su osjetljiv i vaan pokazatelj stanja drutva i socioloki ugao posmatranja naglaava drutveni aspekt i uvjetovanost kriminaliteta, te njegovu sociokulturnu i institucijsku dimenziju. injenica da se odreeni sloj ljudi socijalno izraava u kriminalitetu obavezuje sociologiju da sagleda elemente societeta u samom patolokom i kriminalnom biu. Socioloko razmatranje socijalne patologije i kriminaliteta, kao njene centralne kategorije, otpoinje odbacivanjem antropoloke koncepcije "roenog zloinca". Iako predstavnik antropolokopozitivistike struje, bio je svjestan socijalne scene u kojoj je socijalna patologija i kriminal nuan
Mladen Zvonarevi: "Socijalna psihologija", kolska knjiga, Zagreb, 1978. godine, str. 751 Robert K. Merton: "O teorijskoj sociologiji" CDD Zagreb, 1979. godine, str. 44 7 Prof. dr. Ibrahim Baki, "Sociologija", FKN, Sarajevo 1997. god. Prof. Baki s pravom se zalae za posebnom sociolokom disciplinom: sociologijom nasilja. Nasilje je involvirano u fenomen kriminaliteta (KD protiv ivota i tijela, razbojnitvo, itd.) i kako prof. dr. Baki kae: "Nasilje, ni kao pojavu, ni kao problem, nije mogue potpuno izdvojiti kao strukturalni segment drutva, ali ono kao pojava i kao iskustveni problem i inilac drutvenog razvoja dosta autonomno figurira i funkcionira sve do stvaranja i zasebnih pod i sub sistema kultura i drutvenih vrijednosti i odnosa i to ne samo u konkretnim drutvima ve i na elementarnoj ravni." u "Ponovo, zato sociologija nasilja", str. 198. 8 Emile Durheim: "Forms of social solidarity-Repressive Solutions and Mechanical Solidarity", 123-127 in selected Writings, ed. Cambridge University Press, editor Anthony Giddens, 1972
6 5
15
proizvod prvobitne akumulacije kapitala u najdramatinijem periodu razvoja kapitalizma. Socioloka raspravu o socijalnoj patologiji i kriminalitetu otvara se pitanjem koje glasi: "ta je u strukturi socijalnog sistema koji odreuje vrstu kriminalnih djela koja se pojavljuju u tim sistemima i nain u kojima su takva djela rasprostranjena unutar sistema?" Uopte, socioloko polje razmatranja devijantnosti je zaokupljeno strukturom interaktivnog sistema, ne sa osobama, i distribucijom i artikulacijom dogaanja unutar tih sistema.9Ovo A.K.Cohenovo socioloko odreenje pitanja kriminaliteta ujedno nas distancira od ostalih disciplina koje se bave kriminalitetom kao to se i ostale discipline nastoje distancirati od sociologije. Stoga e biti primjeeno, u nizu psiholokih studija i ime E.H. Sutherlanda, koji je iznijeo postavku o diferencijalnoj asocijaciji u procesu stvaranja kriminaliteta, jer je postavio pitanje: "Kako ljudi postaju vrsta ljudi koji ine kriminalni akt?" Sutherland je dao socioloki odgovor, kriminalac se postaje uenjem kriminala od drugih kriminalaca, koji je dodue blizak psiholokom pojmu uenja, a psiholozi su dali odgovor da je u pitanju linost. Psihologija ima goleme rasprave o tome ta je kriminalna linost, jer se osobine linosti kriminalca i nekriminalca u znaajnom broju faktora podudaraju i teko je razlikovati kriminalnu od nekriminalne linosti. I nae teorijsko iskustvo upuuje na taj zakljuak, ali ipak zadravamo opreznost u pogledu generalizacije ovog stava. U ovom radu prihvatamo definiciju devijantnog ponaanja, kao uporite za socioloku teoriju sociopatokih stanja i kriminaliteta "Kao ponaanje koje povreuje institucionalizirana oekivanja-tj. oekivanja koja su raspodjeljena i prepoznata kao legitimna unutar socijalnog sistema."10Ova definicija odreuje devijantno ponaanje u terminima odnosa akcije prema institucionaliziranim oekivanjima, ne u terminima psiholoke strukture linosti. Psiholoka stanja "nenormalnih" su stanja ovisnosti (psihopate, neurotini, izofreniari, itd.) tih linosti od psiholokih stanja i nisu predmet interesa za sociologiju kriminaliteta. Linost nije mnoina za sociologiju, naime, golem obim kriminaliteta se odnosi na kliniki "normalnu" populaciju, koja povreuje institucionalizirana oekivanja.
16
se ne moe kanjavati jer u prirodi vlada princip uzronosti, tj. nema slobode, a bez slobode nema odgovornosti. Cezare Lombroso u djelu ovjek-zloinac iznosi sve karakteristike roenog, nasljednim putem formiranog zloinca. Smatra da su svi zloinci karakteristini po nekim zajednikim anomalijama tijela i psihe (tetoviranje, izbaena vilica, nenormalno velika i nenormalno mala glava, asimetrinost tijela itd.). Sve vrste devijacija koje upuuju na anomaliju nazivaju se stigmati degeneracije i ukoliko su vidljive to je pouzdan uzrok eventualnog kriminalnog ponaanja. Lombroso je esto kritikovan i on je kasnije korigovao neke stavove. Drutvena interpretacija njegove teorije otvorila je put ka diskriminaciji izmeu ljudi i naroda. U manje vie raznim varijantama ostao je uticajan sve do poetka ovog vijeka, a za primjer pominjemo Charles Goringovu studiju The English Convict-a statistical study (objavljena 1913.) koja je ukljuivala inventar mjerenja psihikih i optih antropolokih podataka. Statistiku obradu izvrio je Karl Pearson, utemeljitelj poznatog koeficijenta korelacije i mjerile su se korelacije npr. izmeu fizikog izgleda i inteligencije. Ekstrahirali su tipian lik engleskog ubice sa varijacijom od preko 30 slinih likova. Zanimljivo je pomenuti da je izdavaka kua Patterson Smith izdala reprint 1972. godine. Enriko Ferri (1856-1928), iako pod uticajem Lombrosa, ubraja u uzroke kriminaliteta gustinu stanovnitva, stanje javnog miljenja i religije, sastav porodice, sistem vaspitanja, industrijsku proizvodnju, alkoholizam, ekonomsku i politiku organizaciju, organizaciju javne administracije, pravosue i policija, krivini i graanski zakonodavni sistem uopte.11 Raffaele Garafalo (1852-1934) uvodi pojam "prirodnog kriminala" koji postoji u drutvu nezavisno od zakona i zakonodavstva, ali kao jedan od uzroka kriminaliteta ukazuje i na drutvene faktore (porodica, religija, tradicija, itd.). Gabriel Tarde (1843-1904) u pogledu kriminaliteta istie zakon imitacije. Oponaanje u sluaju kriminaliteta odvija se u formi sukobljavanja, prelivanja i smjenjivanja mode i navika. Zloin je moda koja prelazi u naviku (kasnije e se u sociologiji razviti teorija uenja kriminalnog ponaanja).12
11 12
Milan Milutinovi: "Kriminologija, Savremene administracije", 1979. godine, Beograd, str. 107 Milan Milutinovi, str. 110-111
17
Javljaju se zloini kao odgovor na stanje haosa, zloin je znak nestanka solidarnosti, normi i vrijednosti koje drutvo dre na okupu. Stanje anomije Durkheim operacionalizira prilikom objenjenja samoubistava kao definitivnog prekida veze pojedinca sa drutvom. On utvruje da je samoubistvo rjee gdje je jaka solidarnost (katolici), a da je vea stopa gdje je solidarnost slabija (protestanti). U uslovima poveane izolacije javlja se egoistian tip samoubice. Tamo gdje su ljudi vezani tradicijom, obzirima, obiajima preovladava altruistiki tip samoubice. Stanja anomije npr. gubitak statusa, prelaska iz sela u grad, upad u takmiarske uslove ivota rezultiraju anomikim tipom samoubistva. Durkheim doputa i fatalistiki tip samoubice koji se javlja kod raznih emocionalnih osujeenja, pretjeranog pritiska fizike okoline, kada su tenje i elje blokirani. Mi bi dodali i takozvani eskimski tip samoubistva. Naime neka eskimska plemena imaju ritual samoubistava kada prestanu biti funkcionalni za zajednicu i kad osjeaju da su na teretu zajednici. U toku rata primjetili smo taj tip samoubistava naroito kod starijih osoba i to onih koji su bili ovisni o medicinskim uslugama ili od lanova familije, naroito u vremenima teke oskudice. Tardeova i Durkheimova shvatanja snano su uticala na ameriku socioloku kolu. Mabel A. Elliot obrazlae da je presudan momenat za razvoj amerike kriminologije odravanje Nacionalne konferencije za krivino pravo i kriminologiju iz 1909. godine na Pravnom fakultetu NorthWesternuniverziteta u Chicagu. Sastali su se da bi rijeili narasle probleme krivinog prava i postupaka. Iz te konferencije je iznikao Ameriki institut za krivino pravo i kriminologiju. Do 1917. prevedena su sva glavna djela iz evropske kriminologije, a ve 20-tih godina amerika kriminologija biva prepoznatljiva preko Edwina H. Sutherlanda, same autorice, Clifforda R. Shawa, Henri D. McKay. Leon Radzinowicz smatra da se amerika kriminoloka misao do prvog svjetskog rata nalazila u stanju imitacije evropske kriminologije, u toku dvadesetih godina je bio period procvata, a poslije drugog svjetskog rata u fazi konsolidacije i stalne ekspanzije. Iz Tardeovog pojma imitacije izrasle su amerike teorije uenja kriminalnog ponaanja, a iz Durkheimovog pojma anomije izrasle su teorije dezorganizacije i R.K.Mertonova teorija anomije. Amerike socioloke teorije povezuju kriminalitet sa drutvenom strukturom s jedne strane, i s druge strane pokuavaju da daju odgovor na pitanje "kako se postaje kriminalac". Prema "teorija grupa" drutvo je zbir grupa u horizontalnom i vertikalnom nivou. Sve grupe imaju norme i zbog toga mogu uticati na svoje pripadnike. Dio odreenih grupa su i kriminalne grupe i stoga su one socijalni sistem. Donald Clemmer je npr. uveo pojam zatvoreniko drutvo (prison community) i otkrio da zatvorenika populacija zaista funkcionie kao drutvo sa odreenom hijerarhijom i strukturom.
18
Situacijska istraivanja rezultiraju zakljucima da neposredne determinante kriminalnog ponaanja lee u kompleksu linost-situacija, a kriminalci nastoje to tako i objasniti. Objektivna situacija je vana zbog osiguranja anse za kriminalni akt. Socioloki stav ne iskljuuje situaciju, jer je situacija definirana od osobe koja je ukljuena u kriminalni akt, ako je situacija "kriminalno izvrna". Druge osobe situaciju ne definiraju tako, to znai da osobe razliitog ivotnog iskustva inkliniraju ka artikulaciji alternativnih izbora, pa i otporu ka kriminalnom aktu. Prola iskustva osobe e u najveoj mjeri odrediti nain na koji e definirati situaciju. Objanjenje kriminalnog ponaanja u terminima prolih iskustava je presudno za objanjenje. Stoga za E. Sutherlanda kriminalno ponaanje ima slijedee odrednice: Kriminalno ponaanje je naueno-to znai da kriminalno ponaanje nije naslijedno kao takvo, takoe osoba koja nije ve odgojena u kriminalu ne iznalazi kriminalno ponaanje (kao odgovor-primjedba autora) na situaciju; Kriminalno ponaanje je naueno u interakciji sa drugim osobama u procesu komunikacije. Ova komunikacija je verbalna u mnogim pogledima, ali takoe ukljuuje "komunikaciju gestova"; Temeljni dio uenja kriminalnog ponaanja odvija se unutar intimnih osobnih grupa. Ovo znai da impersonalno posredovane komunikacije, kao filmovi i novine, igraju relativno nevanu ulogu u porijeklu kriminalnog ponaanja.; Kad je kriminalno ponaanje naueno, uenje ukljuuje: o tehnike izvedbe kriminala, koje su ponekad veoma komplikovane, a ponekad jednostavne, o specifian smjer motiva, poriva, racionalizacije i stavova,; Poseban smjer motiva i poriva je nauen u zavisnosti od definicija zakonskih pravila i kodova kao korisne ili nekorisne. U nekim drutvima individua je okruena osobama koje nepromjenjivo definiraju zakonska pravila kojih se pridravaju, dok u drugim je okruen osobama ije line definicije su sklone naruavanju zakonskih pravila. U drutvu su te definicije izmjeane, sa posljedicama da se manifestuju kao kulturalni konflikt u vezi zakonskih pravila; Osoba postaje delikvent zato to naglaava definiciju koristi naruavanja zakona nad definicijama nekorisnosti naruavanja zakona. To se odnosi i na kriminalne i antikriminalne asocijacije i ine se kao protivne sile. Kad osoba postane kriminalac, ona to ini zbog kontakta sa kriminalnim modelima i takoe zbog izolacije od antikriminalnih modela. Svaka osoba neizbjeno asimilira kulturu okruenja ukoliko drugi modeli nisu u konfliktu. Ova tvrdnja diferencijalne asocijacije znai da asocijacije, koje su neutralne, su bez uticaja na porijeklo kriminalnog ponaanja; Diferencijalna asocijacija moe varirati u uestalosti, trajanju, prednostima i intezitetu. Ovo znai da asocijacija sa kriminalnim ponaanjem i asocijacija sa antikriminalnim ponaanjem variraju u zavisnosti od kritinog izbora jednog od modela ponaanja. "Prednost" je vana u smislu da je zakonsko ponaanje razvijeno u ranom djetinjstvu i moe postojati kroz itav ivot. Delikventno ponaanje se razvija u ranom djetinjstvu i takoe moe postojati kroz cijeli ivot. To je ujedno i pitanje odabranog uticaja. "Intezitet" je prestini izvor "kriminalnog ponaanja" ili antikriminalnog ponaanja i popraeno je emocionalnim reakcijama, koje se odnose na tu asocijaciju; Proces uenja kriminalog ponaanja putem asocijacije prema kriminalnim i antikriminalnim modelima ukljuuje sve mehanizme koji su ukljueni u svako drugo uenje. Ovo znai da uenje kriminalnog ponaanja nije ogranieno na proces imitacije. Kriminalno ponaanje je izraz potreba i vrijednosti kao i antikriminalno ponaanje. Lopov krade da osigura novac, ali takoe poten rad je u skladu sa stjecanjem novca.
19
Dalje Sutherland objanjava da u oblastima gdje je delinkvencija visoka, maloljetnik (under age) koji je socijabilan, aktivan, sa velikom vjerovatnoom e doi u kontakt sa susjedstvom i izabrati delinkventno ponaanje, za razliku od maloljetnika koji je izolovan, introvertan i inertan ostaje kod kue i sa manjom vjerovatnoom e stupati u kontakt sa drugim maloljetnicima u susjedstvu i ne postaje delinkvent. Ali maloljetnik koji je komunikativan i nije ukljuen u delinkventno ponaanje, znai da je pod uticajem porodice koja potuje zakon. Personalne asocijacije su odreene u optem kontekstu drutvene organizacije. Dijete se uobiajeno uzdie u porodici, mjesto stanovanja porodice u Americi ponajvie je odreeno prihodima.Stopa delinkvencije je vea gdje su iznajmljene kue. Objanjenje visoke stope kriminaliteta je u izravnoj vezi sa socijalnom dezorganizacijom i Sutherland ga dopunjuje pojmom "diferencijalnom socijalnom organizacijom". Postulat na kojem je ova teorija temeljena polazi od toga da je korijen kriminala u socijalnoj organizaciji i u izrazu te socijalne organizacije grupa moe biti organizirana za kriminalno ponaanje ili organizirana protiv kriminalnog ponaanja. Sutherland, propitujui ovaj stav, otkriva da je kriminalno ponaanje rasprostranjeno du kontinuuma drutvene strukture. Drutvena struktura nije imuna na kriminalitet, i Sutherland je otkrio da kriminal ne vre samo nie klase nego je svojstven i viim klasama (npr. white collar crime-kriminal upravnog osoblja u industriji).
20
ovih uloga, a da kao kontrolna varijabla bude stvarno ponaanje pojedinca. Stoga bi bilo mogue govoriti o sukobu uloga ili o dvostrukosti identiteta koji mogu biti strateki organizovani za ostvarenje cilja, interesa ili veze sa poeljnom situacijom. Identitet, kao kulturalna strategema se pojavljuje kao instrument konformiteta.
Prema Ivanu Luevu "Socijalni karakter i politika kultura", Sociologija, No 1, godina XVI, Beograd, 1974. god. 16 Clyde Kluckhohnu "Culture and Behavior" in Handbook of Social Psychology, Addison-Wesley Publishing Company, P. 921-968
15
21
Teorija anomije
Teorija "anomije" takoe daje znaajne odgovore na problem kriminaliteta, jer je povezana sa drutvenim vrijednostima. Po Durkheimu "Anomija je situacija deregulacije ili relativnog nedostatka normi u nekoj socijalnoj grupi".17 Od novijih teorija "anomije" najpoznatija je Roberta K. Mertona. Njegov naglasak je na raskoraku izmeu vrijednosti koje drutvo namee i relanih mogunosti koje ljudi imaju da te vrijednosti ostvare. U postizanju ciljeva predvieni su naini, sredstva i institucije putem kojih se realizuju na drutveno poeljan nain, vrijeme i mjesto. Budui da je drutvo stratifikovano i klasno struktuirano mnotvo grupa ne mogu da ostvare svoje nakane putem predvienih institucija, jer su im nepristupane. Aberantno (zastranjeno) ponaanje se socioloki moe gledati kao simptom disocijacija izmeu kulturno propisanih aspiracija i socijalno okarakterisanih izlaza za ostvarivanje ovih aspiracija. R. K. Merton razmatra pet tipova adaptacije koje su ematski prikazane u tabeli, gdje (+) znai "prihvaaju",a (-) znai "odbijanje prevladavajuih vrijednosti i zamjena novim vrijednostima" u drutvenom sistemu.
Tabela 1 Tipologija naina individualne adaptacije
Kulturni ciljevi + + -
Institucionalna sredstva + + -
Iz sheme je vidljivo da je konformitet kao nain adaptacije predvieno kao kulturni cilj i pretpostavljaju se institucionalna sredstva. Konfiguracija institucija drutva objanjava koje se institucije nude kao legalna sredstva za postizanje ciljeva. Inovacija je predviena kao kulturni cilj, ali institucionalna sredstva ga ne predviaju, jer bi inovacija mogla institucionalna sredstva naruiti. Ritualizam nije predvien kao kulturni cilj, ali ga institucijska sredstva predviaju (npr. funkcija ceremonije je da potvrdi indentitet grupe). Povlaenje nije predvieno ni kao kulturni cilj, niti su predviena institucionalna sredstva, dok pobuna spada u zonu "prihvatanja-odbijanja", kao kulturnog cilja za koju su predviena, u strukturi drutva, institucionalna sredstva koja mogu prihvatiti ili odbaciti ovaj nain adaptacije. U zavisnoti od poloaja pojedinca u strukturi, drutvena struktura vri pritisak na jedan ili drugi nain ponaanja. Odabrana alternativa je manje vie dugotrajan odgovor pojedinca na pritisak drutvene strukture, i ne odnosi se na tipove line organizacije.18 U okrilju nedostinosti ciljeva legalnim putem stvaraju se kriminalne alternative, krenjem normi stvara se ambijent anomije i preko tog ambijenta ostvaruju se ciljevi. Na osnovu ovih shvatanja L. J. Srole je izradio skalu anomije i upotrijebljena u nizu istraivanja delinkvencije. U ovim
17
Prema dr. Milici Petrovi: Vrijednosne orijentacije delinkvenata, Institut za kriminoloka i socioloka istraivanja, Beograd 1973. godine, str. 16 18 Robert K. Merton: Social structure and Anomie, Harper and Row, Publishers 1969.
22
istraivanjima naena je korelacija izmeu anomije i niskog socijalnog statusa, sa prateim psiholokim stanjima pojedinca.
23
karakter tada drava mora reinterpretirati zakon na nain koji su opaeni kao rjeenje konflikta. Za vrijeme manifestnog klasnog konflikta, zakonodavstva i sudovi e istovremeno stvarati krivino pravo u cilju osiguranja vee kontrole nad takvim grupama koje su vezane u inu lomljenja status quo-a. Krize i socijalni konflikti rezultiraju refokusiranjem supstancijalnih prostora krivinog prava. Stoga, kriminal je politiki fenomen, kojim se odreuju kriminalno ili delinkventno ponaanje, i rezultat je politikog procesa unutar kojeg se formira definicija ta je zabranjeno ili se zahtijeva da se ljudi ponaaju na odreeni nain. Ako objanjavamo kriminal, prvo moramo objasniti socijalne snage koje neki akt definiraju kao kriminalan dok drugi ne.20
William J. Chambliss "The State, the Low, and the Definition of Behavior as Criminal or Delinquent" in "Handbook of Criminology" ed. by Glasser Rand McNally College Publishing Company, Chicago.
20
24
21
Emil Dirkem, O normalnosti zloina, u Elementi devijacije i drutvena kontrola, u Teorije o drutvu, ibidem, str.826-829.
zato je potrebno da gnuanje postane vee u itavom opsegu drutva."22 Durkheim naglaava da snaga kolektivne svijesti nije podjednako raspodijeljena u odnosu na kriminalni in, ali ukoliko jaa dovodi do toga da se i moralne greke multipliciraju u krivino djelo. Meutim pravilo je da kako se mijenja drutvo mijenja se i kolektivna svijest pa je u pitanju obrnut proces, ono to se nekada smatralo krivinim djelom prerasta u prekraj ili u moralnu osudu. Svaka promjena u drutvu poinje nekim oblikom devijantnosti. Rigidna kolektivna osjeanja unitila bi i orginalnost kriminalca i orginalnost gnuanja. Poroznost kolektivne svijesti omoguuje pojavu kriminala, ali i genija. Kriminalitet je povezan sa nekim drutvenim poremeajem kojeg ne izaziva sam kriminal nego je izraz biti poremeaja. Postojanje kriminala je od bitne vanosti za adaptabilnu mo drutva; kriminal nije potpuno nedrutveno bie, on je redovan agens drutvenog ivota. Funkcionalni aspekt kriminala razvija i Albert K. Cohen, teoretiar subkulture kriminala, koji dokazuje da kriminalitet funkcionira kao sigurnosni ventil, u smislu da se u njemu moe izraziti nezadovoljstvo, osobito u kriminalnim radnjama koje nemaju neposredne koristi za poinioca, kao to su vandalizam ili sitne krae. Drugo, kriminal je znak da pojedine skupine ljudi loe funkcioniraju i da nisu adaptirani na osnovnu matricu drutva, te se posredstvom te injenice poduzimaju mjere koje rjeavaju taj problem. Nasuprot stabilnosti drutva socijalna dezorganizacija se odnosi na rascjep u jedinstvu ciljeva i dovodi do jednog neuravnoteenog stanja drutva. Posrijedi je dezorijentacija u sluajevima promjene uslova ivota i pojava neprilagoenosti na nove uslove. Okolina postaje patoloki konfigurirana od strane grupa koje nisu u stanju da prihvate nove uslove. Hans fon Hentig smatra: "Da u ovakvim periodima zloini protiv imovine naglo dostiu strahovite razmjere pokazuje da neto nije u redu sa naom kulturnom organizacijom".23 Sposobnost prilagodbe pojedinca, koji je inae lojalan i prilagoen, im je dovedena u pitanje, pod jakim pritiskom promjena, poputa, i u nizu alternativnih odgovora na stanje, prihvata i kriminal. S tim u vezi teorija socijalne dezorganizacije uglavnom vee kriminalitet sa promjenama, a promjene vode javljanju novih znaenja i vrijednosti koje dovode do diferenciranja grupa. Drutvo je otvoreno polje sukoba i postoji gotovo maksimalna nesaglasnost oko vrijednosti i ciljeva. "Bilo da raspravljamo o poremeenim odnosima u okviru porodice, grupa po starosti i po polu, ili u okviru grupa profesionalnih irih zajednica, drutveni poremeaj je u odreenoj vezi sa kriminalom. Ti odnosi raaju frustracije koje dovode do nasilja i stvaraju stimuluse za ekonomsko krivino djelo. Ustanove koje vie ne odgovaraju potrebama ljudi doprinose neuspjehu pojedinaca da na drutveno prihvatljivoj osnovi definiu situacije. Drutveni poremeaj koji je odgovoran za zloin nastaje zbog nedostatka standarda, kao u sluaju osoba koje rastu u oblastima "sluma", ili od organizovanih pokuaja koje ine gangsteri, reketiri, korumpirani politiari i ostale antisocijalne grupe da bi izopaili drutvene ustanove u svoje sebine ciljeve."24 Dezorganizaciju moemo zamisliti jednako kao uzrok i kao posljedicu kriminaliteta, odnosno kao zavisnu ili nezavisnu varijablu. Dr. Stanko Frank25 smatra da je dezorganizacija fiziki proces, tj. fizikom raspadanju odgovara kulturno raspadanje (kulturni konflikt), uz napomenu da kriminalitet kao asocijacija dobiva neki stabilitet. Mi smo prihvatili definiciju socijalne dezorganizacije od Roberta E. L. Farisa, jer nam operacionalno najbolje empirijsku datost. Ona glasi: "Socijalna dezorganizacija je krah funkcionalnih odnosa meu lanovima (drutva) do onog stepena koji se mijea sa izvravanjem prihvaenih zadataka grupe. Raspad drutvene organizacije, da bi se postigao neki cilj, ne znai dezorganizaciju samu po sebi,
22 23
Emil Dirkem, ibidem,str. 827. Hans fon Hentig: "Zloin uzroci i uslovi", Veselin Maslea, Sarajevo, 1959. godine, str. 25 24 Mejbl A. Eliot: "Zloin u savremenom drutvu", Veselin Maslea, Sarajevo, 1962. godina, str. 316 25 Dr. Stanko Frank: "Teorija kaznenog prava", kolska knjiga, Zabreb, 1955. godine, str. 5
26
niti je dezorganizirajui faktor, jer ukoliko proizilazi iz okolnosti koje su izvan kontrole i nije greka nijednog od lanova, raspad moe biti prihvaen bez slabljenja solidarnosti grupe.26 Faris, pored navedenog u definiciji, kao opte simptome dezorganizacije u drutvu navodi: Formalizam; Opteprihvaeni elementi integracije u drutvu se mjenjaju i nameu se nove osobine i vrijednosti, kao centralne u novom drutvenom poretku, i koje e vremenom stei opte priznato znaenje. Propadanje optepriznatih, neprikosnovenih vrijednosti otvara put dezorganizaciji (npr. raspad SFRJ i istraivanje novih nacionalnih drava); Individualnost interesa i ukusa; Okolina koja naglaava i priznaje pretjerane line slobode i individualna prava je pogodan teren za procvat (flourish) dezorganizacije, to nije karakteristika stabilnih drutava; Hedonistiko ponaanje; Semantike potekoe se odnose na namjerne i artificijelne razlike u istom jezikom iskustvu u okviru heterogenih populacija (razne profesije, nacionalnosti) i same potenciraju ve postojee razlike; Uzajamno nepovjerenje izmeu grupa, nacija i onemoguavanje postizanja zajednikih ciljeva; Fenomen nemira: u periodima opte dezorganizacije ljudi bivaju svjesni neega to nisu u stanju definisati, ivot se ne odvija na uobiajen nain, ponaanje odraava napetost u drutvu, ali ne pomae rjeavanju problema. Kretanja stanovnitva su velika i samo kretanje daje iluziju poboljavaja kvaliteta ivota. Faris dalje pravi razliku izmeu socijalne dezorganizacije i katastrofe. Katastrofa moe uticati na drutvenu organizaciju u mnogim vidovima i moe prekinuti koordinirano funkcionisanje lanova drutva. U ekstremnim sluajevima javlja se privremena totalna drutvena dezorganizacija, sa provalama nasilja i pljake. Prirodne katastrofe mogu staviti drutvenu organizaciju pred ozbiljan test. Prirodna katastrofa nije neizbjeno povezana sa drutvenom dezorganizacijom, naprotiv, ekstremne nevolje jedne zajednice mogu je ak uvrstiti. Tamo gdje je drutvena organizacija bila u zdravoj formi, izbijanje nesree izaziva malu koliinu nereda. U simptome dezorganizacije mi ubrajamo i institucionalizacije agresivnosti ili nasilja. Agresivnost je jedan od pripadajuih oblika ponaanja unutar dezorganizacijskih stimulusa. Na udaljenost sociologije od problema nasilja kao konkretiziranog izraza dezorganizacije upozorava i T. B. Bottomore u Sociologija kao drutvena kritika u odjeljku "Sukob i drutvena promjena". On prigovara sociologiji da je razne vrste neslaganja, sukoba, pobune i represije smjestila u pojam "devijantnost", a zaboravlja da je sukob bitan unutarnji dio drutvenog ivota i esto je smatran izuzetnim nepredvienim drutvenim odnosom.27 Unato razliitim pristupima fenomenu nasilja i agresivnosti moe se rei da je agresivnost ljudska osobina i naueni oblik ponaanja koji se oituje u odreenim specifinim situacijama. S obzirom na situaciju ili vanjski stimulans, agresivno ponaanje ima za cilj nanoenje tete objektima, organizmima ili supstitutima organizama, i u tom smislu je za nas od znaaja klasina hipoteza agresivnog ponaanja (F--------A), koju su 1939. godine iznijeli profesori psihologije sa Yale univerziteta (John Dollard i suradnici) uz modifikaciju prof. Leonarda Berkowitza koji uvodi intervenirajue varijable (npr. srdba). Ovo nas upozorava da je agresivnost vezana za razliite podraaje (koji mogu biti institucionalizirani) i koji su uenjem (uvjetovanjem) povezani sa
26 27
Robert E. L. Faris,ibidem str.28-34. T. B. Bottomore: Sociologija kao drutvena kritika, Naprijed, Zagreb, 1977.
27
agresivnou i njihovo prisustvo olakava pojavu agresije. Albert Bandura je 1965. godine uveo pojam "vikarijskog" uenja koje se sastoji u tome da ljudi opaaju agresivno ponaanje koje u datoj okolini moe biti nagraeno, kanjeno ili ignorirano.28 Budui da smo svjedoci mase agresivnog ponaanja, smatramo, usljed niza intervenirajuih varijabli da se pojava manifestira i bez odgovarajuih inicijalnih uslova, te poprima i svoju relativnu samostalnost. Teko je utvrditi vremenski slijed uslijed sloene mree odnosa kad se javlja agresivnost, a kad konflikt. Sigurno je da se meusobno podupiru i da stvaraju niz situacija i ambijenata koji su u sutini institucionalizirani i formalno definisani i podrazumijevaju imenovanje izvrioca koji e razrijeiti konflikt ili realizovati agresivnost. Institucionalizacija konflikta i agresije, sa stanovita nae bh. drame, sastojala se u tome da je konflikt nerjeiv i da se moe oznaiti samo pozicijom pobjednika-gubitnika, dakle bez mogunosti kompromisa ili usaglaavanja aktera u sukobu. Dezorganizacija porodice takoe konstituira mogunost stvaranja delinkventa, sa naglaskom na dezorganizacijsko kanjavanje djece u porodici. Naime, ustanovilo se da je za razvoj delinkventa bitno je li odgajan strogo ili nedosljedno, uz fiziko kanjavanje ili preblag odgoj, s prevelikom ili nedovoljnom roditeljskom torturom, je li njihov odnos prema njemu "topao" ili "hladan". Iako su ova istraivanja psihologijski definirana, za nas su bitna, jer naglaavaju nered i nejednoznanost kanjavanja kao uzrok-povod za delinkventno ponaanje. Strogi stil znai da roditelji postavljaju jasna pravila ponaanja, prate pridravanje tih pravila i potiu to dosljednim potkrepljenjem (nagradom, pohvalom). Popustljivi (permisivni) roditelj to ne ini, makar misli da ini, jer esto vie na dijete, ali vie obino i kad treba i kad ne treba, pa dijete izgubi orijentaciju ta je dobro, a ta loe ponaanje i kako bi izbjeglo kaznu ili zaradilo pohvalu. Razliiti stilovi odgoja rezultiraju razliitim ponaanjem djece. Nizom multifaktorskih mjerenja utvreno je da e hladni i popustljivi roditelji odgojiti neprijateljski raspoloenu djecu, uvijek spremnu da kre, odbijaju pravila i zakon i koja e imati velike anse da postanu delinkventi.29 Smatramo da je kljuna teorija za razumijevanje kriminaliteta teorija dezorganizacije koja u najveoj mjeri sa sociolokog stanovita pokriva univerzum ove pojave u smislu da je za pojavu krivinog djela potrebno stanje dezorganizacije. Socijalna diferencijacija proizvodi neogranien broj drutvenih grupa i svaka od njih na svoj nain definie i percipira drutvenu situaciju i tumai na svoj nain drutvene odnose i stvara uslove svoje drutvenosti. Ovo naroito vai za uslove borbe reduciranih nedovoljnih resursa. Drutvo koje se pomjera i raspada implicira sukob kodeksa, kao nepisanih pravila ponaanja u konkretnim situacijama. Od niza varijabli koje djeluju na pojavu kriminaliteta u dezorganiziranom prostoru odluili smo se za one koje su imanentne dezorganizaciji: rast siromatva, rat i postratni period, multiplikacija nesposobnosti subjekata koji su pogoeni socijalnim problemima (izmeu ostalog i injenjem krivinog djela, koje jo vie fiksira nesposobnosti). Kvantitet i kvalitet devijantnog ponaanja koja moe biti tolerisana bez kanjavanja poinioca veoma varira u razliitim drutvima i za razliite vrste ponaanja u datom drutvu. Jedno drutvo moe biti veoma tolerantno kada je u pitanju alkoholizam, dok u drugom drutvu ak i blaga
Miomir uul: "Pregled teorija agresivnosti", Penoloke teme, br. 3-4, Zabreb, srpanj-prosinac 1986. str. 123-144. 29 Marika Toth: Roditelji i djeca- vjerovatno da, vjerovatno ne, Vijesnik u srijedu, 1991. godine
28
28
intoksikacija moe rezultirati kanjavanjem. Ameriko drutvo tolerie alkoholizam u nekim situacijama, kao na primjer novogodinje proslave, vie nego u nekim drugim situacijama. Seksualno aktivno ponaanje, koje se tolerie kod oenjenih osoba, ne tolerie se kad su u pitanju neoenjene osobe. Ubijanje ljudi se estoko osuuje kada je u pitanju zloin u odreenim uslovima, ali u nekim drugim uslovima, kao rat, se odobrava. Kada jedna osoba ubije drugu to je in zloina, nenormalnosti, nesree, dunosti ili heroizam. U nekim drutvima ubica se vjea, poremeeni ubica se zatvara, rtva okolnosti se puta na slobodu, a heroj dobija medalju. Na taj nain, analiza devijantnosti mora uzeti u obzir granice tolerancije odreenog drutva i situaciju u kojoj se odreeno ponaanje ispoljava. Devijantno ponaanje je esto samo naglaena forma opteg ponaanja. Reagovanje na razliite situacije, u veem ili manjem stupnju, prisutno je kod svih ljudi. U prenaglaenoj formi, meutim, moe onesposobiti osobu i ugroziti sigurnost zajednice. Ekstremni sluajevi prevazilaze granice tolerancije zajednice i rezultiraju javnom akcijom kojoj je cilj: zatita drutva, resocijalizacija prekrioca i da upozori svakoga da devijacija preko odreene take nee biti tolerisana. Tako "stroga ruka zakona", ukoliko jasno definie raspon tolerancije drutva, moe sluiti preventivno protiv devijantnog ponaanja i revitalizirati normalne standarde drutva. U dezorganizovanom prostoru kada se ire granice tolerancije vea je vjerovatnoa da e se pojaviti poinilac krivinog djela kao rezultat takvih uslova. Nered, dezorganizacija, sukob subdimenzija drutvenog sistema, nesaglasnost u pogledu ciljeva ve po sebi predstavljaju prijetnju veini standardnih normi. Prikazat emo normalnu krivu Georga A. Lundberga30 koja ilustrira ovaj temat.
Grafikon br. 1 Model za analizu devijacija u kategorijama normi.
Prezentirani grafikon predstavlja model za anlizu devijacija i pravce odvajanja iz grupnih normi. U situaciji raspada zajednice rastu negativni rezultati, ali se relativno poveava i prostor pozitivnih devijacija, i sve na raun normi koje su oznaene kao standardizirane. Tako kriva poprima platikurtian oblik (velik broj negativnih, ali i pozitivnih rezultata, i to na raun centralnih vrijednosti). Osnovni fokusi dogaaja su:
George A. Lundberg, Clarence C. Schrag, Otto Larsen, William R. Catton: " Discontinuity in Social Patterns:, in Sociology", Fourth Edition, Chapter 18, Deviant Behavior: Symptoms and Products of disorganization, Harper and Row, Publishers, New York, 1968. p. 560-562.
30
29
raspad normi i irenje granica tolerancije, kako prema pozitivnim tako i prema negativnim vrijednostima, udar na norme u krajnjoj liniji rezultira razliitim i suprotnim drutvenim grupama i pozicijama.
Kao to vidimo, kriminal spada u socijalproblemsku situaciju i participira u konfiguraciji socijalne patologije kao prostora van normalne krive, kao i sve oznaene negativne devijacije. Dr. Mladen Zvonarevi istie da na kriminalitet utjeu socijalni faktori koji ine elemente socijalnog problema, a to su: odnos najamnika i najmljenoga, otar karakter drutvenih odnosa, borba za status u drutvu, borba za novac, negativan odnos prema radu, gubitak drutvenog oslonca u modernom drutvu, brisanje razlike izmeu "potenja" i "kriminala", toleriranje nekih oblika ilegalne aktivnosti, itd. U takvim prilikama dolazi do socijalne adaptacije odnosno ponovnog ukljuenja u drutvo. Socijalna adaptacija dolazi na okolnosti promjena vrijednosti, blokiranja ekonomskog sistema, golemih migracija stanovnitva, velikih razaranja, veliki broj poginulih, odsustvo zdravstvenih usluga, ekstremne neuslovne prilike za ivot, itd. Oigledno je da ove okolnosti podstiu i kriminal kao reakciju na krajnje nepovoljnu okolinu. Uzimajui u obzir izneseno, prezentiramo shemu koja po naem miljenju situira kriminalitet u strukturi drutva prema kriteriju kvantiteta subjekata drutva na koje se odnosi. Shema sugerie da je socijalna dezorganizacija iri pojam od socijalnog problema, a da je kriminalitet ui problem od socijalnog problema. Razumljivo je da drutvo, sa najveim brojem subjekata, dominira. Kriminalitet je aktivnost koja moe biti otkrivena, a u dezorganiziranim prostorima manja je kvota otkrivenosti, ali je ujedno i vea kvota irenja kriminalne populacije. Razumljivo je da je najmanje kvantitativno prisutna kriminalna populacija, koja je zbog uinjenog KD kanjena i institucionalno tretirana, upravo zbog dezorganizacijskih stanja u drutvu.
Shema br. 1 Pozicija kanjenih u kontekstu socijalne dezorganizacije.
30
Socijalna dezorganizacija
Dru{tvo
U dezorganizacijskoj okolini red i ravnotea se lako naruavaju. Gustina dezorganizacijskih stimulusa (na drutvenoj ravni u to spada naroito nedostatak zajednikih vrijednosti i solidarnosti) utie da se kriminalno djelo lake racionalizira od strane aktera. Dr. Mladen Zvonarevi31 dalje istie da su pojedine karakteristike drutva zapravo kriminogene u sloenoj etiologiji kriminaliteta, kao socijalnoj pojavi-problemu. To su: eksploatatorski karakter kapitalizma kompetitivni karakter drutvenih odnosa borba za status uloga novca negativan odnos prema radu gubitak drutvenog oslonca gubi se razlika izmeu potenja i kriminala neki oblici ilegalne aktivnosti se toleriraju Postavlja se pitanje zato ipak veina ljudi ne ini krivino djelo. Isti autor odgovara na to pitanje:32 Nemaju "grene" elje, Nemaju prilike, Nemaju znanja, vjetine niti sposobnosti,
Dr. Mladen Zvonarevi: Kriminogene osobine ire drutvene zajednice, u Socijalna psihologija, grupa autora, Beograd, 1968. str. 280-285 32 Dr. Mladen Zvonarevi: "Socijalno-psiholoki faktori prijestupnitva", u "Socijalna psihologija", grupa autora, Rad, Beograd, 1968. godine, str. 291-295
31
31
Nemaju energije i upornosti, Nemaju emocionalne vrstine, Imaju sistem moralnih normi, Imaju strah od sankcija. Meutim krivino djelo se ipak ini, a mehanizmi koji ga podupiru su: afekti, kriminalni optimizam, proraunati rizik, drugaiji sisitem etikih normi, suprotan standardiziranom sistemu.
Analizirali smo nekoliko situacija koje po naem miljenju odgovaraju dezorganizacijskom karakteru drutva. Kao primjer iznosimo odnos evidentiranih lica koja su uinila krivino djelo u odnosu na broj institucionalno tretiranih lica na izdravanju kazne.33 Zbog jasnosti situacije prezentiramo slijedei grafikon:
Grafikon br 2. Odnos evidentiranih krivinih djela na podruju regije Zenica i institucionalno tretiranih lica KPD Zenica u periodu 1987-IV/1995.
2500
2000
500
0 1987
1988
1989
1990
1991
1992
1993
1994
1995
Napominjemo da je institucionalno tretiranje osuenih lica obuhvaeno cijelom R BiH, a broj evidentiranih lica koja su uinila krivino djelo odnosi se na regiju Zenice. Time se pojaava jo vie nesrazmjer izmeu otkrivenih i osuenih lica. Kao kriterij godinu uzimamo 1987. Kao to vidimo, grafikon pokazuje da srazmjer raste kako se pribliava rat. Takoe treba napomenuti da u strukturi osuenih lica preteu tea krivina djela (ubistva, razbojnitva, krae). Disperzija niza drugih krivinih djela, koja su manje opasna, neznatno je prisutna. Preciznije odnose ilustrira slijedea tabela:
Tabela br. 2 Indeksi strukture evidentiranih uinioca KD u odnosu na uinioce na tretmanu u KPD Zenica u periodu 1987-IV/1995. godine
Indeksi strukture evidentiranih uinioca K.D. u odnosu na uinioce na tretmanu u KPD u periodu 1987 - 1995. (prva tri mjeseca) Srazmjer Period Godine KPD CSB KPD CSB KPD CSB Period prije 1987. 1988. 1989. 615 563 500 1685 1789 1332 36,5% 31,5% 37,5% 63,5% 68,5% 62,5% 1 1 1 2,7 3,2 2,7
33
Izvor KE CSB Zenica (danas MUP ZE-DO Kantona) i POO KPD Zenica (KPZ Zenica)
32
Period sada
1 1 1 1 1 1
Ne ulazei u tretiranja niza varijabli koje nismo bili u stanju kontrolisati (vrijeme izvrenja krivinog djela, nacionalnu strukturu, dolazak na izdravanje kazne, duina istranih radnji, itd.), ipak su uoava pravilnost u predratnom periodu tj. na 3 lica evidentirana u CSB bivalo je jedno lice u KPD Zenica. U 1991. godini ovaj odnos se remeti, te na 5 evidentiranih lica dolazi 1 lice u KPD Zenica. Godine koje slijede ovaj srazmjer jo vie poveavaju, da bi tek u 1995. godini ovaj odnos bio 1:8.8. Kao to vidimo, uveani srazmjer odgovara uveanju dezorganizacije i u 1993. godini doivljava svoj maksimumu (1:17,9). Od momenta otkrivanja krivinog djela, pa do momenta izdravanja kazne stoji niz institucija i situacija koje doprinose da se broj evidentiranih lica osipa do izdravanja kazne. Prema Georgu A. Lundbergu34 i sur. postoje brojni naini dezorganizacije, ali najvie njih varira oko par bazinih formi i mogu biti podesni za jednostavnu klasifikacijsku shemu. Klasifikuje se ponaanje sa stanovita aktera i "drugih". Shema je nazvana: "Glavne socijal-sistemske komponente za dvopozicionalnu mreu". Iz nje je mogue oznaiti stepen sporazumijevanja izmeu stavova i ponaanja (aktera i drugih) kao pokazatelja organizacijedezorganizacije.
Inicijator akcije
Recipient Akter
Drugi
Akter
Drugi
akterovi propisi za v akterovi propisi za pon ponaanje (utilitarna toleranc drugih (aktivna tolerancija) akterovo predvianje sebe akterova predvianja d akterovo opaanje v (hostilitet, nepoeljnost) predstave (osje akterova opaanja pred stigmatiziranosti i shodno drugih (izolacija) nepoeljna uloga propisi drugih za akt ponaanje (aktivna tolera propisi drugih za v usljed opte oteenosti drug ponaanje (utilitarna toleran predvianje drugih za aktere predvianje sebe kao drugo predstava drugih o akte opaanje vlastite pred predstavi (nepoeljnost akt drugih datom prostoru)
Kao to vidimo, dezorganizacija ima konzistentne forme javljanja (agresivnost, kriminal, institucionalna pasivnost, nasilne migracije, konflikti) i teko da se mogu ova stanja relativno brzo zamijeniti novim.
34
33
Savremeni teoretiari kriminaliteta smatraju da stabilna dezorganizacijska stanja, u nekim oblastima gradova ili regija, uzrokuju da kriminalitet dobija ne vei ili manji impuls javljanja, nego formu subkulture koja pretendira da bude dominantni kulturalni model. Obratili smo panju na istraivanja u predratnom periodu koja su se bavila neotkrivenim krivinim djelima, koja su utvrdila35 faktore koji su dominantnno definirani onom vrstom delinkventnog ponaanja koje se obino naziva imovinskim deliktima (kraa novca, predmeta od vrijednosti i automobila i to u situacijama odsustva oteenog), zatim kao faktor drugog reda su se pojavili oni oblici delinkventnog ponaanja koji se odnose na nasilno oduzimanje novca, vrijednosnih predmeta i automobila i to u prisustvu oteenog. Ostali faktori (od treeg do jedanaestog faktora) delinkventnog ponaanja se odnose na asocijalnost, nasilje, udruivanje sa elementima opijanja, narkomanije itd. U pogledu odnosa samoiskazane neotkrivene i otkrivene delinkventne aktivnosti prema drutvenim vrijednostima uz parcijalizirani utjecaj socijalnog statusa36 utvreno je da prvi par kvazikanonikih varijabli u prostoru vrijednosti jest orijentiran u pravcu visokog odbijanja samoupravljanja (za ono vrijeme sociopolitiki proklamirane dominantne vrijednosti) i nekonformizma, malog odbijanja autoritarizma, i poveanja etnocentrike komponente i socijalnog hostiliteta. Istraivanja su izvrena u predratnom periodu na jugoslovenskoj populaciji i smatramo da ovi rezultati takoe argumentiraju teoriju dezorganizacije. Oigledno da uoena dezorganizacija predratnog perioda (hostilitet, etnocentrizam) imala izvjesnog uticaja na fenomenologiju i etiologiju kriminaliteta u ratu. Rat kao maksimalizirana forma dezorganizacije pruila je mogunost uoavanja fenomena koji su iz latentne strukture preli u manifestnu. Jedan od tih fenomena je i osipanje societeta BiH u smislu da jedan pripadnik etnike grupe poduzima pomjeranje koje je iskljuivo intonirano politikim motivima. Budui da su pojmovi organizacija - dezorganizacija dihotomni, potrebno je naznaiti ta karakterie pojam "organizacije". Organizaciju karakteriu ciljevi, norme, sposobnost kristalizacije mehanizma kanjavanja -nagraivanja, struktura pozicija, djelatnosti i namijenjena uloga u drutvenoj strukturi. Postizanje ciljeva implicira norme, podrane sankcijama i propisanim prozicijama, koje rezultiraju radnjama koje ostvaruju ili redefiniraju ciljeve. Distinkcija izmeu uloga, one koje se zahtijevaju i one koje se ispunjavaju je vana, zbog dvije vrste odnosa: formalnih propisa i neformalnog oekivanja. Da bi organizacija opstala svi njeni elementi moraju biti maksimalizirani kako bi opstalo u okolini drugih organizacija, to takoe pretpostavlja i njenu otvorenost. U prezentiranoj shemi dinamiki aspekt organizacije je oznaen strelicama. Moe se ree da je organizacija funkcionalna kada postoji set konzistentnih i logiki povezanih zahtjeva uloge (formalni propisi i neformalna oekivanja). Druga odrednica funkcionalne organizacije je konsenzus oko oekivanog (predvidljivog) ponaanja lanova grupe koje je u skladu kako sa formalnim tako i sa neformalnim zahtjevima.
Radmila Prilin, Boris Wolf: "Latentna struktura samoiskazanog delinkventnog i devijantnog ponaanja", Penoloke teme, br. 3-4, Zagreb, 1988. god., str. 162-175. Ispitivanje je izvreno nad 860 zdravih mukaraca dobi od 19-27 godina, koji su po statusu nedelinkventni. 36 Marina Ajdukovi, Dean Ajdukovi: "Odnos samoiskazane neotkrivene i otkrivene delinkventne aktivnosti prema drutvenim vrijednostima uza parcijalizirani utjecaj socijalnog statusa:, Penoloke teme, br. 3-4, Zagreb, 1988. god., str. 177-197. Istraivanje je izvreno na uzorku od 743 mukarca, reprezentativnom za jugoslovensku populaciju izmeu 19-27 godina.
35
34
pripisane
pozicije
rezultat u
akcije
Ukoliko jedna od ovih dimenzija nedostaje pojedinci dolaze u situaciju da im je dodijeljena uloga naporna ili se nalaze u konfliktu sa ulogama to predstavlja poetni stepen dezorganizacije.37 Organizacija zahtijeva da individue ili grupe budu ujedinjene zajednikim interesima i zajednikim strategijama postignua. Moderna drutva nisu potpuno visoko organizovana, premda obuhvataju niz posebnih interesnih grupa koje imaju efikasnu organizaciju. U cilju izbjegavanja konflikta, kompleksnija drutva razvijaju integrativne mehanizme koji balansiraju konfliktne interese u cilju ravnotee. Drutvena dezorganizacija je rezultat injenice kada lanovima sistema manjkaju bilo koje take slaganja o vrijednosnom konsensusu,istinitostima, strategijama ili interesima. Ova situacija je vidljiva u mnogim marginalnim grupama. Prezentiramo tabelu koja predstavlja neke od tih odnosa u vie detalja.
Tabela br. 3 Tipini normativni modeli i njihovi organizacijski uticaji
Ciljevi i objekti
Izvoenje strategije
Organizacioni rezultati
Visok stepen organ Uzajamni ili dopunski ciljev Ponaanje koje koristi akterim integracije, akter i i objekti i takoe koristi drugima identifikovani s grupom Razliitost i nepovez Ponaanje koristi akterima Dezintegracija, ravnodunos ciljeva i objekata nema efekta na druge Visok stepen dezorganiza Suprotnost izmeu povez Ponaanje koje koristi akte konflikt ili netrpeljivost iz ciljeva i objekata ali je tetno za druge grupa i individua Normativni propisi variraju u skladu sa variranjem stepena dezorganizacije koja je u stanju da uzdrma i najtemeljnije norme naroito u sluaju ratova, revolucije, masovnih migracija, dugih ekonomskih kriza itd. Pod pritiskom snanih emocija, ljudi koji su inae komformisti, mogu ispoljiti ekstremne forme devijacija poput ubistva, silovanja ili pljake. Socijalna kontrola je nefunkcionalna u sluaju dugih kriza koje u pravilu raaju nove norme koje odgovaraju zahtjevima situacije. Tada se deava u drutvenoj situaciji i standardizacija konflikta.
37
35
Teorija kriminaliteta i delinkvencije nezaobilazno uzima u obzir navedene faktore. Unutarnju dinamiku kriminalitetu i devijantnom ponaanju prua subkultura putem podrke i nagrada za kriminalnu djelatnost sa vjerovatnoom da e se postignue ciljeva ostvariti nelegitimnim putem i gdje je nagrada srazmjerno vea nego da se posezalo za legalnim nainom. Na taj nain se osporavaju vrijednosti legitimnih normi.38 U zavisnosti od distribucije i snage regularnih i legitimnih metoda za postignue ciljeva (ukoliko se prihvati injenica da su ciljevi srednje klase opte prihvaeni ciljevi), prema klasama i slojevima, zavisi i nivo upotrebe legitimnih ili neligitimnih instrumenata postingua ciljeva. Legitimno nelegitimno implicira sukob, naroito kada bavljenje kriminalom ne rezultira uspjehom, ali oni mogu biti integrirani kada su u mogunosti da osiguraju uspjeh. Kriterij situacija - uspjeh, prema R. Clowardu stvara i tipove kriminalnih gangova. Tamo gdje su legitimni i nelegitimni normativni sistemi udrueni u gang, tamo gdje je osiguran utjecaj i uenje za one koji e se opredijeliti za kriminalnu karijeru, predstavlja tipian kriminalni gang. Tamo gdje ovi sistemi nisu integrirani, lanovi ganga su ukljueni u nasilje i druge forme destruktivnosti. Ovi gangovi se razumjevaju kao konfliktni gangovi. Ukljuenost u gangove je vea kod osoba koje su otuene od legitimnog normativnog sistema i koji okrivljuju drutvo za njihove probleme i poriu da bi ih eventualna suglasnost sa sistemom dovela do uspjeha. Otuenje od konvencionalnih normi ima izvor u moralnim zahtjevima za uspjehom i praktinim mogunostima. Odsustvo anse za uspjeh pojaava, stoga, pridruenost gangu. Pripadnost gangu se ne doivljava kao krivnja i upravo ova injenica omoguava prihvatanje subkulture ganga. Kriminalno ponaanje izraeno formulom: kriminalni repertoar + podraaji i situacije + percipirano potkrepljenje = kriminalno ponaanje u potpunosti se poklapa sa navedenim impulsima dezorganizacije. Niz programa prevencije, ili bolje rei kontrole kriminala, nisu dali rezultata ili su jednostavno skupi (tipina kategorija koju drutvo stvara da bi je savladalo - ako je neto skupo onda treba uloiti vea sredstva za rjeavanje problema). Kriminalitet, odnosno socijalna okolina koja ga je kreirala i koju on kreira, oigledno ima svoju autonomiju u smislu perzistentnosti i nemogunosti rjeavanja osobito u drutvu sa status quo strukturom koja prilagodbu i reformu proglaava uslovom opstanka. Meutim, bilo bi suvie mehanicistiki pojmiti datu stvarnost kao jednom zauvijek zadatu. Istina je da lanac situacija i poloaj pojedinca umnogome odreuje njegov sadanji i budui odnos prema toj stvarnosti, ali se ipak stvarnost pokazuje kao rigidna i nepromjenjiva u odnosu na kriminalnu populaciju. Zbog znaaja, u oblasti kriminalne pragmatike, izmeu kriminalne socijalne situacije i kriminalnog ponaanja, izvedene su takozvane pragmatike tabele, koje imaju za cilj do predvide budue kriminalno ponaanje. Prema . Pinatelu39 socijalna patologija, na temelju ovih pragmatikih tabela, izraava se u vidu hipoteze o buduem kriminalnom ponaanju. Npr. Schwabova, Schidova i Meywerkova tabela obuhvata petnaest faktora i odnosi se na prognozu recidiviteta. To su:
Richard A. Cloward and Lloyd E. Ohlin: "Delinquency and opportynity: A Theory of Delinq1uent Gangs", Free Press, Chicago, 1960. 39 an Pinatel: Kriminologija, Zavod za izdavanje udbenika, Sarajevo, 1964. str. 109-117.
38
36
Nasljedna mana, Kriminalitet u uzlaznoj liniji srodstva, kod predaka, Loe prilike kod vaspitanja, Lo uspjeh u koli, Zapoeto a nezavreno uenje, Neredovan rad, Kriminalitet prije 18. godine, Vie od etiri ranije kazne, Naroito brz povrat, Meugradski kriminalitet, Psihopatije, Alkoholizam, Loe ponaanje u zatvoru, Otputanje iz zatvora prije 36. godine starosti, Loe drutvene i porodine prilike poslije otputanja.
Gerecke u svojoj tablici prognoze pridaje svakom faktoru kvantitativnu vrijednost koja se mnoi sa koeficijentom u rasponu od 1 do 4.
Tabela br. 4 Tablice prognoze kriminaliteta po Gereckeu
Vrijednost Koeficijent (od 1 do 4) 10 8 Od nedostatka mira i sloge u roditeljskoj ku radnom mjestu, do izraene afektivne frigidn Nedostatak eljene izgradnje, izdrlj postojanosti i podlonosti uticaju, do potpune nestalnosti elja za isticanjem, fanatizam, prema tipu i ozbiljnosti Zakanjela (1). Subnormalnno (2). Laka debilnost (3) Duboka debilnost ili imbecilnost (4) 15-17 god. (4); 18-20 god. (3); 21-25 god. (2); od 25 god. (1) 1 (1); 2-4 (2); 5-7 (3); vie od 7 (4) Prema tipu (kriminalnost, alkoholizam) kola, obuka, rad, drutveno ponaanje Dom, nedostatak vaspitanja, kriminalna sred Brak, zanimanje, prijatelji
Drugi psihopatoloki aspek 7 Slabost (debilitos) bez tano oznaene anorma 2 sa tano ozna anormalnou 6 Vrijeme prve kazne 9 Broj tekih kazni prije 7 25 god. Psihopatija kod pob 5 srodnika Dati uslovi ivota 8 Loi spoljanji uticaji sadanji 2 budui 3 Froy uzima u obzir osam faktora: Nasljednost, Anomalija karaktera,
37
Vaspitna sredina, Vaspitne tekoe, Savjest i samokritika, Posjeivanje loih mjesta i loe iskoritavanje slobodnog vremena, Vrsta i teina izvrenog prestupa, Prevremenost prestupnitva.
U tretmanu ovih faktora uzima se kvantitativni raspon od 5 do 50 (anomalije karaktera) koji se mnoi sa koeficijentom u rasponu od 1-5. Na temelju ovih tablica Glueckovi su u djelu "Unraveling Juvenile Delinquency" konstruirali tablice predvianja na temelju poreenja dvije grupe od po 500 prestupnika i 500 neprestupnika, sa slinim intelektualnim crtama i iz slinih ekolokih i ekonomskih prilika. Utvrdili su da unutar porodice treba prouavati pet faktora sa unutarnjim varijacijama: Disciplina prema djetetu koja je definirana od oca, Disciplina prema djetetu definirana od majke, Osjeanje oca prema djetetu, Osjeanje majke prema djetetu, Kohezija porodice. Na psiholokom nivou, upotrebom testova, izdvojili su pet osobina koje unutar psiholokog prostora linosti variraju. To su: drutvena afirmacija, prezir, sumnja, sklonost ka unitavanju, impulsivni karakter. Na psihijatarskom planu, izdvojeni su: pustolovnost, slobodan izraz u akciji, sposobnost primanja sugestija, upornost, nepostojanost u emocijama. Na temelju sociolokog, psiholokog i psihijatarskog faktora svaki od ispitanika je svrstan u pripadajui faktor, zatim je izraunat procenat prestupnitva i neprestupnitva. Utvrdilo se da meusobno slaganje tablica ne prelazi 70% sluajeva i da slaganje tabela i stvarnosti ima nivo od 13,2% greaka.40 Iz navedenih tablica mogue je zakljuiti da socijalne okolnosti, psiholoki interpretirane, imaju vlastitu autonomiju nad pojedincima zbog ega se moraju uzimati u obzir kao stvarna prepreka za socijalnu promociju, prepreka koju psiholozi nazivaju odbrambeni mehanizmi. Odbrambeni mehanizimi igraju veoma vanu ulogu u vertikalnoj socijalnoj mobilnosti pripadnika donjih slojeva. Pripadnik donje klase je uvijek primoran da investira odreenu energiju u okolinu, to je dokaz da struktura ipak nije neprobojna. Intelektualna" razina predstavlja najmanji utroak energije, dok oni
40
38
koji upotrebljavaju agresiju ili neke somatizirane oblike energije uglavnom ostaju na istom statusnom nivou. Snarey i Vaillant41 su ispitali nasljednike Glueckovih ispitanika, koje je u trenutku njihovog ispitivanja pokrila ve treu generaciju orginalnog uzorka od 1.000 ispitanika (500 prestupnika i 500 neprestupnika). Prestupnika generacija nije u potpunosti ostala prestupnika i istraivai su utvrdili da su tri odbrambena mehanizma linosti odgovorna za injenicu da je dolo do njihove socijalne promocije. To su: mehanizmi intelektualizacije, anticipacije, altruizma. Oni kojima je uspjelo ostvariti vertikalnu socijalnu promociju (prestupnicima u pravilu to teko uspijeva zbog niih razina investicija psiholoke energije u okolinu), koristili su prije svega mehanizam intelektualizacije, to znai "izoliranje uzbuenja", odnosno iskljuivanje onog stanja investiranja bez povrata (kompenzacije). Iz okoline su koritene informacije koje najefikasnije rjeavaju krizne situacije. Anticipacija ukljuuje momenat racionalnog predvianja ne samo oekivanih nagrada nego i unutarnjih nelagoda koje ukljuuju stres ili razoarenje. Altruizam se manifestira kroz pomo drugima, odnosno uloena energija se ne koristi za sukob nego za saradnju, to je poetna osnova stvaranja personalne infrastrukture zbog oekivanog i realizovanog okvira norme reciprociteta. Priroda i struktura socijalne okoline i nain na koji subjekt troi energiju zavise od vrste mehanizama odbrane, odnosno od kvalitete ulaganja nune energije aktera u institucionalnu i personalnu okolinu.
J. R.Snarey., G.E. Vaillant: How Lower and Working-Class Youth Become Middle- Class Adults: The Association between Ego Defense Mechanism and Upward Social Mobility, Child Developement, no.56.1985. p.899-910. 42 Daniel Glaser "The Classification of offends and offenders" in "Handbook of Criminology" ed. by Daniel Glaser, Rand Mc Nelly College, Publishing Comp. Chicago
41
39