Nadolazea pobuna

Iz kojeg god ugla sagledana, sadanjost je bezizlazna. I to nije najmanja od njenih vrlina. Onima koji svakako ele da se nadaju, sadanjost oduzima svako uporite za nadu. Oni koji jo ukazuju na reenja, demantovani su istog trenutka. Opte je poznato da sve moe ii samo iz loeg u gore. "Budunost nema budunosti" mudrost je doba koje je dospelo, a pod prividom krajnje normalnosti, na nivou svesti prvih pankera. Zatvara se sfera politike reprezentacije. Od levice do desnice isto nitavilo zauzima pozu hulje ili lude, poput gondola menja svoj diskurs prema posljednjim uputstvima strunjaka za komunikaciju. Oni koji jo glasuju odaju utisak da nemaju druge namere do obeastiti glasake kutije, glasujui iz istog protesta. Kao da se zapravo glasa protiv samog glasanja. Nita to nam se predstavlja nije ni izbliza na nivou situacije. ak i u svojoj tiini ini se da su mase beskrajno zrelije nego sve marionete koje se meusobno prepiru oko toga kako ih voditi. Bilo koji chibani iz Bellevillea govori mudrije od bilo kojeg od takozvanih voa. Poklopac drutvenog lonca trostruko se zatvara dok unutra pritisak ne prestaje rasti. Iz Argentine sablast Que se vayan todos! (Svi oni moraju otii!) poinje ozbiljno progoniti vodee glave. Plamen nastao novembra 2005. i dalje tinja u svaijoj glavi. Te prve radosne vatre krstile su desetljee puno obeanja. Medijska bajka "predgraa [banlieu] protiv Republike" dobiva na uinkovitosti onoliko koliko gubi na istini. Oganj je plamtio i u sreditima gradova, ali te su se vesti metodino uutkivale. Cele ulice Barcelone gorjele su u solidarnosti, ali za to nitko ne zna osim njihovih stanovnika. ak nije tano ni da je zemlja prestala gorjeti. Uhapenici su najraznovrsnijih profila, ujedinjuje ih tek mrnja spram postojeeg drutva, a ne pripadnost klasi, rasi ili gradskoj etvrti. Novost nije "revolt predgraa" jer taj se ve dogaao 80-ih, novost je njegov raskid s uobiajenim formama pobune. Napadai vie ne sluaju nikoga, ni veliku brau ni lokalne organizacije koje nadgledaju povratak u normalu. Nikakav "SOS rasizam" ne moe usaditi svoje kancerozno korijenje u dogaaj koji su tek zamor, falcifikat i medijska omerta uspjeli dokonati. Cela ta serija nonih vandalizama, anonimnih napada i nijemih unitavanja proirila je jaz izmeu politike i politikog. Ne moe se iskreno negirati ono oito: da je to bio napad bez zahtjeva, prijetnja bez poruke i da nije imao nikakve veze s "politikom". Treba biti slijep ili ne znati nita o autonomnim pokretima mladih u zadnjih trideset godina pa ne vidjeti isti politiki in u ovakvoj odlunoj negaciji politike. Izgubljena djeca skrila su drangulije drutva koje zasluuje manje potovanja od parikih spomenika na kraju Krvave nedelje i svjesno je toga. Nee biti drutvenog rjeenja sadanje situacije. Ponajprije jer je neodreeni agregat socijalnih miljea, institucija i individualiziranih mjehuria, koji se tek antifrazom moe zvati "drutvom", nekonzistentan, potom i zato to vie ne postoji jezik zajednikog iskustva. A ne moemo deliti bogatstva ako ne delimo

jezik. Trebalo je pola stoljea prosvjetiteljske borbe da se omogui francuska revolucija i jedno stoljee borbe oko pitanja rada da se porodi zastraujua "drava blagostanja". Borbe stvaraju jezik kojim se izraava novi poredak. Ali takvo neto danas ne postoji. Evropa je danas osiromaeni kontinent koji potajice kupuje u Lidlu i putuje jeftinim aviokompanijama da bi uope mogao putovati. "Problemi" formulisani aktualnim drutvenim jezikom ne doputaju rjeenja. Pitanja "penzija", "sigurnosti zaposlenja", "mladih" i njihovog "nasilja" mogu se samo obustaviti dok se situacija, koju ta pitanja trebaju prikriti, trajno policijski nadgleda kako bi se otkrili znakovi buduih nemira. Nita ne moe uiniti privlanim brisanje guzice penzionerima za minimalac. Oni koji u kriminalu nalaze manje ponienja, a vie prednosti, nego u ienju ulica nee predati oruje niti e im zatvor usaditi ljubav prema drutvu. Horde penzionera u potrazi za uitkom nee jednostavno prihvatiti rezanje penzija, nego e se sve vie buniti radi sve veeg broja mladih koji odbijaju da rade. I konano, nikakvo garantovano primanje uspostavljeno dan nakon kvazi-pobune nee postaviti osnovu za neki novi New Deal, novi pakt, novi mir. Drutveni je osjeaj odve ispario za takvo to. Pritisak koji treba osigurati da se nita ne dogaa, zajedno sa sve veim policijskim nadzorom teritorija, to se upravo provodi, samo e se pojaavati. Brujanje bespilotnih letelica koje su, i prema priznanju policije, nadlijetale SeineSaint-Denis prolog 14.jula ocrtava budunost jasnije od svih maglovitih humanistikih predvianja. injenica da su nas briljivo izvijestili da su letelice bile nenaoruane jasno pokazuje u kojem smjeru idemo. Teritorij e se rascjepkati u sve restriktivnije zone. Autoputevi smeteni oko "osetljivih etvrti" stvaraju nevidljivi zid, odvajajui ih tako od naselja srednje klase. to god lijepe due Republike mislile o tome, nadziranje gradskih etvrti "zajednicom" je najefikasnije mogue sredstvo. Metropolski dijelovi zemlje, sredita gradova vodit e svoj raskoan ivot prema sve prepredenijoj, sve sofisticiranijoj, sve sjajnijoj dekonstrukciji. Obasjavat e cijeli planet bordelskim svjetlom dok e se patrole BAC-a (brigade anti-criminelle) i privatne zatitarske agencije, ukratko: milicije, umnoavati u beskonanost, uivajui sve besramniju sudsku zatitu. Slijepa ulica sadanjosti, posvuda uoljiva, posvuda se negira. Nikad se toliko psihologa, sociologa i pisaca nije tome posvetilo, svaki s posebnim argonom u kojem ponajvie nedostaju zakljuci. Dovoljno je uti muziku naeg vremena (alopojke "nove francuske ansone" u kojoj malograani seciraju stanja svoje due i objave rata reperskog kolektiva Mafia K'1 Fry) da bude jasno da e se suivot uskoro okonati, da je odluka blizu. Ova je knjiga potpisana imenom imaginarnog kolektiva. Urednici knjige nisu njeni autori. Oni su se pak zadovoljili time da uvedu malo reda u opta mjesta naeg doba, u ono to se mrmlja za barskim stolovima, iza zatvorenih vrata spavaih soba. Samo su utvrdili neke nune istine, ije univerzalno potiskivanje puni psihijatrijske bolnice pacijentima, a oi suzama. Samo su opisali situaciju u kojoj se nalazimo. Prednost radikalnih okolnosti je ta to rigorozno izvoenje loginih posljedica vodi do revolucije. Dovoljno je rei ono to se vidi i ne ustezati se od zakljuka.

Prvi krug "I AM WHAT I AM" "I AM WHAT I AM." To je posljednja ponuda marketinga svijetu, posljednji stadij oglaivake evolucije, daleko iznad svh uvjeravanja da se bude drukiji, svoj, i pije Pepsi. Desetljea koncepata da bismo dospjeli tamo gdje jesmo, u istu tautologiju. JA = JA. On tri na pokretnoj traci ispred zrcala. Ona se vraa s posla sjedei za volanom svojeg Smarta. Hoe li se susresti? "JA SAM TO TO JESAM." Moje mi tijelo pripada. Ja sam ja, ti si ti, i neto ne tima. Personalizacija mase. Individualizacija svih uvjeta: ivota, rada, nesree. Rairena shizofrenija. Bujajua depresija. Atomizacija na fine paranoine estice. Histerizacija kontakta. to vie elim biti Ja, imam vei osjeaj praznine. to se vie izraavam, vie se isuujem. to vie trim za sobom, iscrpljeniji sam. Drim, dri, drimo se svog Ja kao pijan plota. Postali smo predstavnici samih sebe u toj neobinoj trgovini, jamci personalizacije koja na kraju izgleda kao amputacija. Osiguravamo se sve do stupnja bankrota s bolje ili loije prikrivenom nespretnou. U meuvremenu, snalazim se. Potraga za samim sobom, moj blog, moj stan, zadnje pizdarije u modi, veze i afere, ko koga jebe... bilo kakva proteza kojom u se drati za Ja! Da drutvo nije postalo takva definitivna apstrakcija, oznaavalo bi skup egzistencijalnih taka, skup zavisnosti koje sam ugovorio kao cenu svog identiteta. Hendikepirana osoba model je graanina sutranjice. Nije sluajno da organizacije koje ga danas iskoritavaju, istovremeno zahtijevaju da mu se osigura "egzistencijalni minimum" (revenu d'existence). Posvudanji nalog da se "bude netko" odrava patoloko stanje koje ini drutvo nunim. Nalog da se bude jak proizvodi slabost kojom se to drutvo odrava, toliko da sve naizgled poprima terapeutsku narav, ak i rad, ak ljubav. Svi oni "kako si?" koji se izmijene u jednom danu podsjeaju na meusobna mjerenja temperature. Socijabilnost se sastoji od tisuu malih nia, tisuu malih sklonita gdje se moe zgrijati. Sve je bolje od velike hladnoe vani. Gdje je sve lano jer je sve samo izlika da se zgrije. Gdje se nita ne moe dogoditi jer smo svi zaokupljeni zajednikim drhtanjem. Ovo drutvo uskoro e na okupu drati samo stremljenje drutvenih atoma nekom iluzornom ozdravljenju. Podsjea na hidrocentralu koju pokree gigantski rezervoar neisplakanih suza, uvijek na rubu da se prelije. "I AM WHAT I AM." Nikad dominacija nije imala neviniji slogan. Odravanje Jastva u stanju trajne polupropasti, kroninog polusloma najbolje je uvana tajna aktualnog poretka stvari. Slabano, deprimirano, samokritino, virtualno Jastvo u biti je taj beskrajno prilagodljivi subjekt kakav iziskuju proizvodnja temeljena na inovaciji, ubrzano zastarijevanje tehnologija, konstantna previranja socijalnih normi, opa fleksibilnost. Istovremeno je i najpohlepniji konzument i, paradoksalno, najproduktivnije Jastvo, ono koje e se najee i najenerginije baciti i na najmanji projekt, samo da bi se kasnije vratilo u svoje izvorno stanje larve.

"TO TO JESAM", dakle? Od djetinjstva ivim u struji majina mlijeka, mirisa, pria, zvukova, osjeaja, djejih pjesmica, supstanci, gesta, ideja, impresija, pogleda, pjesama i hrane. A to sam ja to? Vezan posvuda za mjesta, patnje, pretke, prijatelje, ljubavi, dogaaje, jezike, uspomene, za sve vrste stvari koje, prema svemu sudei, nisu ja. Sve to me vezuje za svijet, sve veze koje me tvore, sve snage koje me sainjavaju ne formiraju identitet, kojim bih se trebao razmetati, nego egzistenciju, jedinstvenu i uzajamnu, ivljenu egzistenciju iz koje mjestimice na trenutke proviruje to bie koje kae "ja". Na osjeaj nekonzistentnosti rezultat je glupavog vjerovanja u trajnost Jastva i premalo brige koju pruamo onom to nas ini onime to jesmo. Omamljuje pogled na angajski neboder na kojemu se epuri Reebokov "I AM WHAT I AM". Zapad svuda potura, kao svog omiljenog trojanskog konja, tu ogorenu antinomiju izmeu Jastva i svijeta, pojedinca i skupine, predanosti i slobode. Sloboda nije gesta kojom se rjeavamo svojih predanosti, nego praktini kapacitet da se njima djeluje, da se kreemo u njihovu prostoru, da ih uobliimo ili raspustimo. Obitelj postoji kao obitelj, dakle kao pakao, samo za one koji su odustali od izmjene njenih iscrpljujuih mehanizama ili one koji ne znaju kako je izvesti. Sloboda da se otrgnemo uvijek je bila fantomska sloboda. Ne moemo se rijeiti onog to nas sputava, a da u isto vrijeme ne izgubimo ono na to svoje snage moemo primijeniti. "I AM WHAT I AM", dakle, nije jednostavna la, jednostavna oglaivaka kampanja, nego vojna kampanja, ratni pokli protiv svega to postoji meu biima, protiv svega to nejasno krui, to ih nevidljivo vezuje, svega to je prepreka savrenom opustoenju, protiv svega zbog ega postojimo i zbog ega itav svijet ne nalikuje autocesti, zabavnom parku ili novom gradu: dakle, istoj i dobro ureenoj dosadi bez strasti, praznu, smrznutu prostoru, kojim prolaze samo registrirana tijela, automobilske estice i idealna roba. Francuska ne bi bila domovina anksiolitika, raj antidepresiva, Meka nervoze da istodobno nije europski ampion produktivnosti, mjerene po satu. Bolest, zamor, depresija mogu se gledati kao individualni simptomi onoga to valja izlijeiti. Oni takoer rade na odravanju postojeeg poretka, na mom poslunom prilagoavanju idiotskim normama, na modernizaciji mojih taka. Norme odreuju moj odabir oportunih, konformnih produktivnih stremljenja, kao i onih kojih se njeno treba rijeiti. "Zna, nikad nije kasno za promjenu." Ipak, uzete kao injenice, moje slabosti mogu takoer voditi do razaranja hipoteze o Jastvu. Tako postaju inovi otpora u ratu koji je u tijeku. Postaju pobuna i sredite energije protiv svega to se urotilo da nas normalizira, da nas amputira. Nije Jastvo to to je u krizi, nego je u krizi kalup u koji nas ele uliti. ele da nae Jastvo bude jasno odreena, zasebna stvar, ija se kvaliteta moe procijeniti i koja se moe kontrolirati. No mi smo samo bia meu drugim biima, jedinstvenosti meu slinima, ivo meso istkano od mesa svijeta. Suprotno onomu to nam ponavljaju od djetinjstva, inteligencija nije znati se prilagoditi ili ako jest, to je inteligencija robova. Nae neprilagoavanje, na zamor problemi su samo s gledita onih koji nas ele podiniti. Zapravo, oni ukazuju na polaznu toku, na toku susreta za nova suuesnitva. Otkrivaju mnogo uniteniji pejza, ali beskrajno uzajamniji od svih fantazmagorija koje ovo drutvo odrava radi svojih interesa.

Mi nismo deprimirani, mi smo u trajku. Za onog tko se odbija "srediti", "depresija" nije stanje, nego prolaz, jedno do vienja, jedan korak prema politikom odvajanju. Odvajanju nakon kojeg nema pomirenja. Osim medikamentima ili policijom. Upravo zato ovo se drutvo ne ustruava prepisivati Ritalin odve ivahnoj djeci, uvui ih u dugorone ovisnosti o lijekovima i zato tvrdi da moe u dobi od tri godine otkriti "poremeaje u ponaanju". Jer hipoteza o Jastvu puca posvuda. Drugi krug "Zabava je ivotna potreba" Vlada koja objavljuje izvanredno stanje protiv petnaestogodinjaka. Zemlja koja nacionalni ponos stavlja u ruke nogometnog tima. Policajac u bolnikom krevetu ali se da je bio rtva "nasilja". Vijenica koja izdaje odredbu o zabrani gradnje kuica na drveu. Dva desetogodinjaka u Chellesu optueni za poar u videoigraonici. Nae doba obiluje grotesknim situacijama koje kao da svaki put promaknu njegovoj pozornosti. Treba rei i da tugaljiv i gnjevan ton medija ne uspijeva priguiti eksplozije smijeha koje doekuju takve novinske naslove. Eksplozija smijeha jedini je prikladan odgovor na teka "pitanja" koja nam se serviraju kao aktualnosti. Da ponemo najotrcanijim: nema "pitanja imigracije". Tko jo odrasta tamo gdje je roen? Tko ivi tamo gdje je odrastao? Tko radi tamo gdje ivi? Tko ivi tamo gdje su ivjeli njegovi preci? I kome pripadaju djeca ovog doba, svojim roditeljima ili televiziji? Istina je da smo otrgnuti od svakog pripadanja, da nismo niotkud, rezultat ega je, osim nove mogunosti za turizam, neporeciva patnja. Naa je povijest povijest kolonizacija, migracija, ratova, egzila, unitenja svih korijena. To je povijest svega to nas je uinilo strancima u svijetu, gostima u vlastitoj obitelji. kolovanje nam je oduzelo vlastiti jezik, reality-emisije uzele su nam nae pjesme, naa tijela oduzela nam je masovna pornografija, na grad policija, prijatelje platni sustav. U Francuskoj tomu treba dodati okrutan i sekularan uinak individualizacije koju provodi drava kada popisuje, usporeuje, disciplinira i razdvaja subjekte od najranijih godina, instinktivno drobi sve preostale solidarnosti dok na kraju ne ostane samo graanstvo: ista, fantazmatska pripadnost Republici. Francuz je, vie nego bilo tko drugi, razvlaten, bijedan. Njegova mrnja prema strancu ima korijen u njegovoj mrnji spram sebe kao stranca. Njegova ljubomora pomijeana sa strahom od "predgraa" tek je njegov ressentiment spram svega to je izgubio. Ne moe obuzdati svoju zavist spram takozvanih "problematinih" etvrti u kojima jo postoji neki vid zajednikog ivota, neka povezanost meu ljudima, solidarnost koja nije dravna, neformalna ekonomija, organizacija jo ne sasvim odvojena od onih koji se organiziraju. Doli smo do tog stupnja uskraenosti da je jedini nain da se osjeam kao Francuz taj da proklinjem imigrante, one na kojima je oitije da su stranci. Imigranti dre u ovoj zemlji neobinu poziciju suverenosti: da nisu tu, Francuzi moebitno ne bi vie postojali. Francuska je proizvod svoje kole, a ne obrnuto. ivimo u pretjerano kolskoj zemlji, gdje se maturalnog ispita sjeamo kao prijelomnog trenutka u ivotu. Gdje

vam umirovljenici jo priaju o padu od prije etrdeset godina na tom i tom ispitu i kako je to zeznulo njihovu cijelu karijeru, cijeli ivot. Ve stoljee i pol Francuska kola oblikuje jedan tip nairoko prepoznatljivog podravljenog subjektiviteta. Ljude koji se pristaju natjecati i razvrstavati pod uvjetom da su svaiji izgledi jednaki. Koji od ivota oekuju da da se svakoga nagradi, kao na kakvu natjecanju, onako kako je zasluio. Koji uvijek pitaju za doputenje prije nego uzmu. Koji potiho potuju kulturu, pravila i najbolje u razredu. ak i njihova privrenost svojim velikim kritikim intelektualcima i njihovo odbacivanje kapitalizma obiljeeni su tom ljubavlju spram kole. Uz propadanje obrazovnih ustanova svakim danom sve se vie uruava ta dravna konstrukcija subjektiviteta. Ponovna pojava, tijekom proteklih dvadeset godina, kole i kulture ulice kao konkurencije koli Republike i njenoj kartonskoj kulturi, najdublja je trauma koju trenutano trpi francuski univerzalizam. Oko toga se ve ujedinila najekstremnija desnica s najvirulentnijom ljevicom. Samo ime Julesa Ferryja, Thiersova ministra za vrijeme ruenja Parike komune i teoretiara kolonizacije, treba biti dovoljno da budemo sumnjiavi spram te institucije. to se nas tie, kad vidimo uitelje iz tko zna kakvog "komiteta graanske budnosti" kako cmizdre u veernjem dnevniku da su im zapalili njihovu kolu, sjetimo se koliko smo puta, kao djeca, sanjali da i sami to uinimo. Kad ujemo da lijevi intelektualac brblja o barbarstvu bandi mladih koje uznemiruju prolaznike, kradu po duanima i igraju se make i mia s policijom, sjetimo se to su govorili za rokere ezdesetih ili, jo bolje, za apae iz doba Belle Epoque: "Opim imenom apaches", pie jedan sudac na Seinskom tribunalu 1907., "oznaavamo zadnjih nekoliko godina sve opasne pojedince, rulju prijestupnika, neprijatelje drutva bez domovine i obitelji, dezertere svih dunosti, spremne na najdrskije sukobe, sve vrste napada na osobe ili imovinu." Te bande, koje bjee s posla, nazivaju se prema imenima gradskih etvrti i sukobljavaju s policijom, nona su mora dobrog graanina, individualiziranog na francuski nain: oni utjelovljuju sve ega se ovaj odrekao, svu moguu radost koju on nikad nee iskusiti. Pomalo je neprilino ivjeti u zemlji u kojoj dijete koje zapjeva odmah opomenu: "Prekini, proplakat e", ili gdje kolska kastracija proizvodi poplavu upravljanih uposlenika. Neprolazni sjaj aure Jacquesa Mesrinea (gangstera i otimaa milijunaa Henrija Lelievrea, op. ur.) manje duguje njegovoj ispravnosti ili hrabrosti, a vie injenici da se osvetio za ono za to bismo se svi trebali svetiti. Ili radije, za to bismo se morali osvetiti izravno dok zapravo samo nastavljamo oklijevati i odstupati. Jer nema sumnje da se tisuama neprimjetnih niskosti, svim vrstama kleveta, malim zloama i pakosnom pristojnou Francuz ne prestaje svetiti trajno i svakomu za injenicu da je odustao, dopustio da ga pregaze. Bilo je i vrijeme da jebe policiju odmijeni da, gospodine policaje! U tom smislu izravno neprijateljstvo odreenih bandi samo manje uvijeno izraava lou atmosferu, u temelju truo duh, elju za spasonosnim unitenjem u kojoj ova zemlja izgara. Zvati "drutvom" populaciju stranaca u kojoj ivimo takva je uzurpacija da ak i sociolozi snuju da se odreknu koncepta koji im ve cijelo stoljee donosi kruh u kuu. Sad radije metaforom mree opisuju nain na koji se povezuju kibernetike

osamljenosti, petlje slabih interakcija poznatih pod imenima "kolega", "kontakt", "frend", "znanac" ili "avantura". Nekad se takve mree kondenziraju u drutveni milje, u kojem se ne dijeli nita do kodova i gdje se nita ne igra osim neprestanog rekomponiranja identiteta. Bilo bi gubljenje vremena opisivati u detalje sve to je muno u postojeim drutvenim odnosima. Kae se da obitelj doivljava svoj drutveni povratak, da par doivljava svoj povratak. Ali obitelj koja se vraa nije ista ona koja je otila. Njen je povratak tek produbljivanje vladajue razdvojenosti koju samo prikriva, postajui tako i sama krinkom. Svi svjedoimo obiteljskim proslavama na kojima se tuga iz godine u godinu zgunjava, svjedoimo usiljenim osmijesima, neugodom prizoru uzaludnog prenemaganja, osjeaju da truplo lei na stolu, a svi se pretvaraju kao da to nije nita. Od flerta do razvoda, od divljeg braka do drugog tate i druge mame, svatko osjea beivotnost tune obiteljske jezgre, ali veini se ini da bi bilo jo tunije odrei je se. Obitelj vie nije ono guenje u majinskome stisku, niti patrijarhat fizikog kanjavanja, koliko je preputanje pamunoj udobnosti, gdje je sve poznato, taj (koliko) bezbrini moment nasuprot svijetu za koji nitko ne moe porei da se slama, svijetu u kojem je "postati autonoman" tek eufemizam za "pronai svoga gazdu". Bioloka srodnost koristi se kao izlika za gaenje svega to strastveno gori u nama: ele nas, pod izlikom da su nas odgojili, natjerati da se odreknemo mogunosti odrastanja, kao i svega to je vano i ozbiljno u djetinjstvu. Tog se gaenja valja uvati. Ljubavni par je posljednji stupanj velikog drutvenog debakla. To je oaza usred ljudske pustinje. U okrilje intimnosti dolazimo traiti sve to je oevidno opustoeno u suvremenim drutvenim odnosima: toplinu, jednostavnost, istinu, ivot bez teatra i gledatelja. Ali kad romantina omamljenost proe, "intimnost" odbaci svoju masku: ona je i sama drutveni izum, govori jezikom enskih asopisa i psihologije, poduprta, kao i sve ostalo, strategijama razraenima do munine. Tu nema vie istine nego drugdje, i tu dominiraju la i zakoni otuenosti. I kad se, pukom sreom, ta istina pronae u paru, ona zahtijeva diobu koja proturjei samoj ideji para. Ono to omoguuje biima da se vole upravo je ono to ih ini vrijednim ljubavi i unitava utopiju autizma u dvoje. U stvarnosti raspadanje svih drutvenih formi zapravo je blagoslov. Za nas je to idealan uvjet za divlji, masovni eksperiment novih organiziranja, novih vjernosti. Slavno "opadanje oinske uloge" nalae novu konfrontaciju sa svijetom koja potie preuranjenu lucidnost i navjeuje neke lijepe pobune. U smrti para vidimo raanje uznemirujuih oblika kolektivne afektivnosti, sad kad je seks sasvim potroen, a mukost i enskost paradiraju u odijelima to su ih izgrizli moljci, sad kad su tri desetljea neprestane pornografske inovacije iscrpila svaku privlanost transgresije i osloboenja. Raunamo na bezuvjetnost u intimnim vezama kao na oruje politike solidarnosti, nepropusne, poput ciganskog naselja, za dravno uplitanje. Nije da neprestana financijska pomo koju su roditelji prisiljeni isplaivati svojem proletariziranom podmlatku ne moe sponzorirati drutvene subverzije. "Postati autonoman" takoer bi moglo znaiti: nauiti se tui na ulici, skvotirati prazne kue, ne raditi, ludo se voljeti i krasti u duanima. Trei krug "ivot, zdravlje i ljubav su neizvjesni, zato bi posao bio iznimka?"

Nema zbrkanijeg pitanja u Francuskoj od pitanja posla. Nema iskrivljenijeg odnosa od odnosa Francuza spram posla. Pogledajte Andaluziju, Alir, Napulj. Tamo preziru posao iz dubine due. U Njemakoj, Sjedinjenim Amerikim Dravama, Japanu, tamo ga pak tuju. Istina, stvari se mijenjaju. Postoje otaku u Japanu,frohe Arbeitslose u Njemakoj i radoholiari u Andaluziji. Ali zasad samo kao kuriozitet. U Francuskoj se rukama i noktima uspinju po hijerarhiji, ali privatno se hvale da ih nije briga za to. Ostaju do deset sati naveer na poslu kad je guva, ali nemaju skrupula kad je pitanju kraa uredskog materijala ili otpisivanje inventara da bi ga poslije preprodali. Preziremo efove, ali po svaku cijenu elimo ostati zaposleni. Imati posao je ast, no raditi je znak servilnosti. Ukratko: savrena klinika slika histerije. Volimo mrzei, mrzimo volei. A znamo kakvo zaprepatenje i otupjelost pogodi histerika kad izgubi svoju rtvu svog gospodara. Veina se nikad ne oporavi. U ovoj, u osnovi, politikoj zemlji kao to je Francuska industrijska je mo uvijek bila podreena dravnoj. Ekonomsku aktivnost nikad nije prestala nadgledati sitniava administracija. Veliki efovi koji nisu proizali iz plemstva elite s Ecole Polytechnique ili Ecole Normale d'Administration parije su svijeta biznisa, gdje ih se potajice saalijeva. Bernard Tapie njihov je tragian junak: oboavan jedan dan, sutradan u zatvoru, zauvijek nedodirljiv. Nije nimalo udno to se danas uspinje na sceni. Promatrajui ga kao to se promatra monstrum, francuska javnost ga dri na dobroj distanci i, fascinirana spektakularnom sramotom, uva se od kontakta s njim. Unato velikom blefu osamdesetih, kult poduzetnitva nikad se nije ukorijenio u Francuskoj. Tko god napie knjigu da ga obijedi, ne gine mu bestseler. Menaderi, njihovi obiaji i njihova literatura uzalud su javno paradirali, oko njih uvijek ostaje sanitarna vrpca poruge, ocean prijezira, more sarkazma. Poduzetnik nije lan obitelji. Konano, u hijerarhiji gnuanja ak je i murjak iznad njega. inovnik ostaje u dobru i zlu, naspram i unato golden boysima i privatizaciji, sama definicija dobrog posla. Onima koji to nisu moe se zavidjeti na bogatstvu, ali ne i na zaposlenju. Upravo ta neuroza temelj je na kojem svaka nova vlast moe objaviti rat nezaposlenosti i pretvarati se da se uputa u "bitku za zapoljavanje" dok bivi menaderi sa svojim mobitelima kampiraju u prihvatilitima Crvenog kria uz obalu Seine. Dok Zavod za zapoljavanje masovno manipulira statistikim podacima da bi spustilo brojku nezaposlenih ispod dva milijuna. Dok su minimalac i dilanje droge, i prema miljenju dravne tajne slube, jedini jamac protiv socijalne eksplozije, mogue u svakom trenutku. Psihika ekonomija Francuza, kao i politika stabilnost zemlje, ulog su odravanja ove radnike fikcije. Dopustite da nam se za sve to ivo jebe. Pripadamo generaciji koja jako dobro ivi bez te fikcije. Koja nikad nije raunala na mirovinu ni na pravo rada, jo manje na pravo na rad. Koju ne odreuje ak ni "neizvjesnost", kako vole teoretizirati najnaprednije frakcije militantne ljevice, jer neizvjesnost i dalje podrazumijeva definirati se u odnosu na sferu rada, to jest, na njeno raspadanje. Prihvaamo nunost nalaenja novca bilo kojim sredstvima jer trenutano ne moemo bez njega, ali ne i nunost da radimo. Uostalom, mi vie ne radimo, mi ljakamo.

Poduzee nije mjesto u kojem egzistiramo, to je mjesto kroz koje prolazimo. Nismo cinini, opiremo se tomu da nas prevare. Svi ti diskursi o motivaciji, kvaliteti, osobnom ulaganju samo prolaze pored nas, na veliku alost upravitelja ljudskih resursa. Kau da smo razoarani u poduzea jer nisu nagradila lojalnost naih roditelja, prebrzo ih otpustivi. Lau. Da bismo bili razoarani, morali smo se prije toga nadati. A mi se niemu nismo nadali od biznisa, vidimo ga onakva kakav jest i kakav nikad nije prestao biti: kao igru budala, promjenjive udobnosti. ao nam je samo naih roditelja jer su pali u stupicu, barem oni koji su vjerovali. Zbrka osjeaja koja okruuje pitanje rada moe se objasniti ovako: pojam rada uvijek je ukljuivao dvije kontradiktorne dimenzije: dimenziju eksploatacije i dimenziju participacije. Eksploatacija individualne i kolektivne radne snage privatnim ili drutvenim prisvajanjem vika vrijednosti; participacija u zajednikom djelu vezama koje se isprepleu meu suradnicima u proizvodnom univerzumu. Te su dvije dimenzije perverzno pomijeane u pojmu rada, to na kraju balade objanjava indiferentnost radnika spram marksistike retorike, koja porie dimenziju participacije, kao i spram menaderske retorike koja porie dimenziju eksploatacije. Otud i ambivalentnost odnosa prema radu: on je sraman jer nas otuuje od onog to radimo, a istovremeno oboavan jer dio naeg bia ukljuuje u igru. Katastrofa je ve na djelu: ona je u svemu to se mora unititi, u svima koje se mora iskorijeniti da bi rad konano bio jedini nain postojanja. Uas rada nije toliko u samom radu, koliko u metodikom i ve stoljetnom pustoenju svega to nije rad: prisnosti susjedstva, zanimanja, sela, borbe, srodstva, privrenosti mjestima, biima, sezonama, nainima djelovanja i govorenja. Paradoks poiva ovdje: rad je potpuno trijumfirao nad svim drugim nainima postojanja i to u istom trenutku u kojem radnici postaju suvini. Proizvodni dobitci, delokalizacija, mehanizacija, automatizirana i digitalna proizvodnja toliko su uznapredovali da su gotovo do nitice smanjili potrebu za ivom radnom snagom u proizvodnom procesu. ivimo paradoks drutva radnika bez rada, gdje zabava, potronja i dokolica samo naglaavaju nedostatak onog od ega bismo se trebali odmarati. Rudnik u Carmaxu, poznat ve stotinu godina po nasilnim trajkovima, preureen je u Cape Discovery. To je zabavni multiplex za vonju skejtbordom i biciklom, poseban po tome to je to "rudarski muzej" u kojem se simuliraju metanske eksplozije za posjetitelje. U korporacijama rad je sve vidljivije podijeljen na visokokvalificirane poslove istraivanja, koncipiranja, kontrole, koordinacije, komunikacije koji razvijaju sva znanja potrebna za nove kibernetike procese proizvodnje, i nekvalificirane pozicije za odravanje i nadgledanje tog procesa. Prvih pozicija je malo, vrlo dobro su plaene i toliko poeljne da e manjina koja ih zauzima uiniti sve kako bi izbjegla njihov gubitak. Njihov posao i oni vezani su grevitim stiskom. Menaderi, znanstvenici, lobisti, istraivai, programeri, razvojni programeri, konzultanti i inenjeri doslovno nikad ne prestaju raditi. ak i njihov seksualni ivot slui uveavanju njihove produktivnosti. "Najkreativnija poduzea su ona u kojima su intimne veze najbrojnije", teoretizira jedan strunjak ljudskih resursa. "Suradnici poduzea", potvruje njegov kolega iz Daimler-Benza, "dio su kapitala poduzea. (...) Njihova motivacija, njihov know-how, kapacitet za inovaciju i briga za elje klijentele sirovi su materijal odjela za inovacije. (...)

Njihovo ponaanje te socijalna i emocionalna kompetencija imaju sve veu vanost u evaluaciji njihova rada. (...) A rad se vie nee vrednovati satnicom, nego na osnovi dosegnutih ciljeva i kvalitete rezultata. Oni su poduzetnici." Skup zadaa koje se ne mogu provjeriti automatiziranim strojevima formira nebulozan grozd poslova koji se, budui da se ne mogu povjeriti strojevima, povjeravaju ljudima: skladitarima, radnicima na liniji, sezonskim radnicima. Ta fleksibilna, nediferencirana radna snaga ide s jednog na drugi radni zadatak i nikad ne ostaje dovoljno dugo u poduzeu da bi se ujedinila kao snaga jer nikad nije u sreditu proizvodnog procesa, nego je smrvljena u mnotvo meuprostora koji slue za krpanje rupa u onome to jo nije mehanizirano. Privremenost je obiljeje tog radnika koji to vie nije, koji vie nema zanimanje, nego samo sposobnosti koje prodaje gdje moe, i ija je raspoloivost takoer dio posla. Na marginama te radne snage, uinkovite i neophodne za f unkcioniranje stroja, sve je vea armija suvinih, koja je svakako korisna za tijek proizvodnje ali ne mnogo vie od toga i koja svojim besposliarenjem poveava rizik sabotae tog stroja. Prijetnja ope demobilizacije sablast je koja progoni sadanji sust av proizvodnje. Ne odgovara svatko na pitanje "zato raditi?" poput onog biveg primatelja socijalne pomoi: "Radi vlastite dobrobiti. Moram se neime zaokupiti." Postoji ozbiljan rizik da emo se zaposliti samim svojim besposliarenjem. Ta plutajua populacija mora se neim zaokupiti. Ali do dananjeg dana nije pronaena bolja disciplinska metoda od plae. Stoga treba nastaviti unitavati "socijalnu pomo", tako da se i oni najnemirniji koji e se predati tek kad se suoe s alternativom izmeu umiranja od gladi i truljenja u zatvoru domame u zagrljaj plae. Cvjetanje robovskog sektora "osobnih usluga" mora se nastaviti: ienje, konobarenje, masae, rad u domainstvima, prostitucija, privatna poduka, terapija, psiholoka pomo itd. To je popraeno stalnim rastom standarda sigurnosti, higijene, ponaanja i kulture te ubrzanom kratkotrajnou mode, to sve stvara potrebu za tim uslugama. U Rouenu sad postoje "ljudi-parkingmetri": netko tko eka na ulici i dodaje vam parkirnu karticu ili vam, u sluaju kie, iznajmljuje kiobran. Poredak rada bio je poredak svijeta. Oevidnost njegova unitenja paralizira one koji strahuju od onoga to dolazi poslije. Danas je rad manje vezan za ekonomsku nunost proizvodnje dobara, nego za politiku nunost proizvodnje proizvoaa i konzumenata te ouvanja poretka rada svim sredstvima. Drutvo u kojem proizvodnja vie nema svoj objekt postaje ponajvie zaokupljeno proizvodnjom samog sebe: poput stolara protjerana iz svog duana koji se u oaju baca na to da tee samoga sebe. Svi ti mladi ljudi koji se smjekaju na intervjuima za posao, koji izbjeljuju zube da bi vie napredovali u karijeri, koji idu u diskoteku naveer da bi ojaali timski duh, ue engleski da boostaju karijeru, razvode se ili vjenavaju da bi se uspeli na ljestvici, koji pohaaju teajeve da bi postali leaderi ili vjebaju "osobni razvoj" da bi bolje "rjeavali konflikte". "Najintimniji 'osobni razvoj'", tvrdi jedan guru, "dovest e do bolje emocionalne stabilnosti, otvorenijih i jednostavnijih veza, izotrenije intelektualne usredotoenosti te do boljih ekonomskih performansi." Taj cijeli mali roj koji nastoji biti prirodan dok nestrpljivo eka da ga odaberu rezultat je pokuaja da se

poredak rada spasi etikom mobilizacije. Bitimobiliziran znai odnositi se prema poslu ne kao prema aktivnosti, nego kao prema mogunosti. Ako nezaposlena osoba skine svoje piercinge, ode frizeru i zaokupi se "projektima", ona zapravo radi na svojoj "uposlivosti", kako kau, jer tako svjedoi o svojoj mobiliziranosti. Mobilizacija je to blago odvajanje od sebe, minimalno razdvajanje od onog to nas ini onime to jesmo, stanje otuenosti u kojemu samo sebstvo moe postati objekt rada. Tad postaje mogue prodatisebe, a ne svoju radnu snagu, i biti plaen za ono to jesi, a ne za ono to radi, za izvrsno svladane drutvene kodove, talente u odnosima, za vlastiti osmijeh i nain na koji se predstavlja. To je nov oblik socijalizacije. Mobilizacija spaja dva kontradiktorna pola rada: s jedne strane participiramo u vlastitoj eksploataciji, s druge se strane eksploatira naa participacija. U idealnom sluaju sami smo malo poduzee, vlastiti ef, vlastiti proizvod. Rije je o tome da, bili zaposleni ili ne, skupljate kontakte, sposobnosti, umreavate se, ukratko, postajete "ljudski kapital". Planetarni nalog mobilizacije pod najmanjim izgovorom (rak, "terorizam", potres, beskunici) rezimira odlunost vladajuih da odre kraljevstvo rada unato njegovom fizikom nestanku. Sadanji je proizvodni aparat s jedne strane gigantski stroj za psihiku i fiziku mobilizaciju, za isisavanje energije onih koji su postali suvini; s druge strane on je stroj za razvrstavanje koji omoguuje preivljavanje subjektima koji se povinuju, a odbacuje sve "problematine pojedince", sve koji utjelovljuju drukiji nain ivota i tako se odupiru tom stroju. S jedne strane oivljuju sablasti, s druge ivui umiru. To je prava politika funkcija suvremenog proizvodnog aparata. Organizirati se izvan i protiv rada, kolektivno dezertirati iz reima mobilizacije, demonstrirati vitalnost i disciplinu u samoj demobilizaciji zloini su koje nam civilizacija na samrti nee lako oprostiti. A to je ustvari jedini nain da je nadivimo. etvrti krug "Jednostavnije, zabavnije, mobilnije, sigurnije!" Ne moemo vie govoriti o "gradu" ili "selu", jo manje o njihovoj tobonjoj staroj opoziciji. To to se protee oko nas ne slii im ni izbliza ni izdaleka: to je jedinstven i jednolik urbani prekriva bez oblika i reda, turobna zona, neodreena i neograniena, svjetski kontinuum hipercentara i prirodnih parkova nalik muzejima, velike nakupine i ogromna agrikulturna polja, industrijske zone i stambena naselja, konobe i trendi barovi: metropola. Postojao je antiki grad, srednjovjekovni i moderni; ne postoji metropolski grad. Metropola je sinteza teritorija. To je suivot svega, ako ne geografski, onda zbog isprepletanja mrea. I upravo zato to konano nestaje, grad je sad fetiiziran, kao i Povijest. Manufakture Lillea postaju koncertne dvorane, betonirani centar Le Havrea dio je UNESCO-ve batine. Pekinki hutonzi koji okruuju Zabranjeni grad uniteni su, neto dalje rekonstruirani su falsificirani novi, znatieljnicima na uvid. U Troyesu lijepe drvene fasade na kamene zgrade: vjetina pastia koja neodoljivo podsjea na duane u viktorijanskom stilu u parikom Disneylandu. Historijska sredita, nekada sjedita revolucionarnih pobunjenika, mudro su integrirana u organizacijski dijagram metropole te izloena turizmu i razmetljivoj konzumaciji.

To su otoii robne bajke, odravaju se izlobama i estetikom, pa i silom ako je potrebno. Nesnosna sladunjavost boinih sajmova plaa se sve veim brojem zatitara i gradske ophodnje. Kontrola se integrira u arobni robni pejza, pokazujui svoje autoritarno lice svakom tko eli vidjeti. Nae je doba doba izmijeanosti, melan banalnih pjesmuljaka, teleskopskih palica i eerne vune. Policijski nadzor i arolija! Potraga za "autentinim" i policijski nadzor koji s tim ide gone malograane u kolonizacijske pohode na radnike etvrti. Izgnani iz hipercentara, dolaze istraiti "kvartovski ivot" koji nikad nisu pronali u montanim kuicama u predgrau. I tako, protjerujui siromane, automobile i imigrante, istrjebljujui mikrobe, inei gradske etvrti urednijim, oni unitavaju upravo ono to su doli pronai. Policajac i smetlar rukuju se na gradskom plakatu, iji slogan je "Montauban: ist grad". Pristojnost koja urbanistima nalae da vie ne priaju o "gradu" koji su unitili, nego o "urbanome" trebala bi ih takoer sprijeiti da priaju o selu, koje vie ne postoji. Postoji tek pejza koji se prikazuje gomili bez korijena koja je pod stresom, postoji prolost koju se moe inscenirati sad kad je seljaka ostalo tako malo. Marketinka kampanja koja se postavlja na "teritoriju" na kojem se sve mora vrednovati ili uspostaviti kao nacionalna batina. Uvijek istovjetna studena praznina koja dospijeva i u najzabaenije krajeve. Metropola je ta istodobna smrt grada i sela, raskrije na kojem se susree sva malograantina, usred srednje klase koja se kako zbog ruralnog egzodusa tako do "periurbanizacije" protee unedogled. Potpuno ostakljivanje svijeta odgovaralo bi cinizmu suvremene arhitekture. kola, bolnica, medijateka tek su varijacije na istu temu: transparentnost, neutralnost, uniformnost. Masivne i fluidne zgrade, osmiljene bez potrebe da se zna to e biti u njima, i koje mogu biti ovdje kao i bilo gdje drugdje. to sa svim tim poslovnim tornjevima parikog La Defensea, stambenim blokovima La Part Dieu u Lyonu ili opingcentrima EuraLille? Francuski izraz flambant neuf ("gorue novo") lijepo saimlje njihovu sudbinu. Jedan kotski putnik, nakon to su u svibnju 1871. pobunjenici zapalili pariki Hotel de Ville, svjedoi jedinstvenoj ljepoti moi plamena: "...nikad nisam mogao ni zamisliti neto tako lijepo. Ljudi Komune strani su nitkovi, ne poriem to; ali kakvi umjetnici! I potpuno nesvjesni svoga djela! (...) vidio sam ruevine Amalfija koje zapljuskuje azurni Mediteran, ruevine hrama Tung-hoor u Pandabu; vidio sam Rim i mnogo drugih stvari, ali nita se ne moe usporediti s tim to sam te veeri imao pred oima". U toj metropolskoj mjeavini preivljava jo nekoliko gradskih fragmenata i seoskih ostataka. Ali vitalnosti ima tek u takozvanim "problematinim etvrtima". Paradoks je da su mjesta koja izgledaju ponajvie nenastanjivo jedina koja su nastanjena na neki nain. Stara skvotirana baraka uvijek e izgledati kao da se u njoj doista ivi, doimat e se takvom vie od luksuznih stanova gdje i ne moe nego postaviti namjetaj i usavravati dekor ekajui novu selidbu. Naselja straara u mnogim su megalopolisima posljednja mjesta koja ive i u kojima se jo moe ivjeti, i, to uope ne iznenauje, najsmrtonosnija mjesta. Ona su nalije elektronikog dekora svjetske metropole. "Spavaonice" predgraa Nord de Paris, koje su malograani u lovu na kue s bazenima napustili, svijetle sad intenzivnije od Latinske etvrti.

Rijeju, kao i vatrom. Pobuna iz studenog 2005. nije nastala iz krajnje izvlatenosti, neposjedovanja, kao to se stalno tumailo; nego naprotiv: ona nastaje iz potpunog posjedovanja teritorija. Automobili se mogu paliti iz dosade, ali iriti nemire itavih mjesec dana i drati policiju u ahu, za to se morate znati organizirati, morate imati veze i suuesnike, potrebno je poznavati teren do savrenstva, imati zajedniki jezik i zajednikog neprijatelja. Kilometrima i kilometrima, tjednima i tjednima irila se vatra. Nove buktinje javljale su se kao odgovor starima i to tamo gdje bi ih se najmanje oekivalo. Glasine se ne moe ozvuiti i prislukivati. Metropola je prostor neprekidnog konflikta, kojeg su zauzimanje Basre, Mogadia ili Nablusa tek vrhunci. Grad je za vojsku dugo bio mjesto koje se izbjegava ili zauzima; metropola, meutim, sasvim je kompatibilna s ratom. Oruani sukob tek je trenutak njene neprestane rekonfiguracije. Bitke koje vode velike sile nalikuju policijskom poslu kojemu nema kraja u crnim rupama metropole: "bilo to u Burkini Faso, u junom Bronxu, Kamagasakiju, Chiapasu ili Courneuveu". "Intervencije" ne streme toliko pobjedi, pa ak ni uspostavljanju reda i mira, koliko nastavku sigurnosnih operacija koje su ve na djelu. Rat vie nema ogranieno trajanje, nego je razlomljen na serije vojnih i policijskih mikrooperacija koje jame sigurnost. Policija i vojska prilagoavaju se paralelno i korak po korak. Kriminolog zahtijeva od specijalaca da se organiziraju u male mobilne i profesionalizirane jedinice. Vojna akademija, kolijevka disciplinarnih metoda, ponovno osmiljava svoju hijerarhijsku organizaciju. asnik NATO-a sa svojim pjeadijskim bataljunom primjenjuje "participativnu metodu koja podrazumijeva da svatko sudjeluje u analizi, pripremi, izvrenju i evaluaciji akcije. Plan se danima opet i iznova razmatra kroz faze treninga i prema najnovijim dostupnim informacijama. Nita ne podie toliko grupnu koheziju i motivaciju kao plan izraen zajedniki". Osim to se oruane snage prilagouju metropoli, one je stvaraju. Tako izraelski vojnici nakon bitke u Nablusu postaju dizajneri interijera. Nakon to ih je palestinska gerila prinudila da napuste odve opasne ulice, oni ue napredovati horizontalno i vertikalno u srce urbanih konstrukcija, probijajui zidove i stropove da bi se kretali. asnik izraelskih obrambenih snaga, diplomirani filozof, objanjava: "Neprijatelj interpretira prostor na klasian, tradicionalan nain i ja odbijam slijediti njegovu interpretaciju i upasti u njegove klopke. (...) Hou ga iznenaditi! To je sutina rata. Ja moram pobijediti (...) I evo: odabrao sam metodologiju kojom u prolaziti kroz zidove... Poput crva koji se kree jedui sve to mu se nae na putu." Urbano je vie od pozornice sukoba, ono je njegovo sredstvo. Ne podsjea li to na Blanquijeve savjete buduim parikim pobunjenicima: zauzmite kue oko zabarikadiranih ulica da bi zatitili svoje pozicije, probijte kue da bi ih povezali, sruite stube prizemlja i probuite rupe u stropovima da bi se zatitili od potencijalnih napadaa, odvalite vrata i njima zabarikadirajte prozore i od svakog kata napravite pukarnicu. Metropola nije samo urbanizirana nakupina, konani sudar grada i sela, nego i

protok bia i stvari, strujanje koje prolazi cijelom mreom optikih vlakana, TGV vlakova, satelita, nadzornih kamera, koji osiguravaju da itav taj svijet ne prestane hrliti svom unitenju. Strujanje koje eli sve ukljuiti u beznadnu mobilnost, koje mobilizira svakog. Gdje smo smlavljeni informacijama kao nekom neprijateljskom silom. Gdje i ne preostaje drugo nego trati. Gdje postaje teko ekati, ak i taj i taj vlak podzemne eljeznice. Umnaanjem prometnih i komunikacijskih sredstava bivamo otrgnuti od sada i ovdje, te nas se neprestano mami da budemo negdje drugdje. Uzmi TGV, RER ili telefon i budi ve tamo. Ta mobilnost podrazumijeva iskorjenjivanje, izolaciju, egzil. I bila bi nepodnoljiva za svakoga da nije uvijek rije o mobilnosti privatnog prostora, mobilnosti prenosive unutranjosti. Privatni se mjehuri nee rasprsnuti, on nastavlja lebdjeti. To nije kraj stanja larve, nego tek pokretanje njene ahure. Od kolodvora do komercijalnog centra, do poslovne banke, od jednog do drugog hotela, posvuda ta otuenost, tako banalna i toliko poznata, uobiajena toliko da postaje posljednji oblik prisnosti. Metropolska neumjerenost je to hirovito mijeanje konanih ugoaja, koji se kombiniraju u beskonanost. Sredita gradova nisu meusobno istovjetna, ona su zapravo originalne ponude ugoaja, koje procjenjujemo, birajui jedan, odbijajui drugi, poput kakva egzistencijalnog opinga meu stilovima barova, ljudi, dizajna ili playlisti na iPodu. "S mp3 playerom ja sam gospodar svoga svijeta". Da bismo preivjeli uniformnost koja nas okruuje, jedina opcija je neprestano rekonstituirati svoj unutarnji svijet, kao dijete koje posvuda ponovno konstruira istu kolibicu. Kao Robinson koji stvara svoj duan na pustom otoku, samo to je na pusti otok sama civilizacija gdje se milijarde nas neprestano iskrcavaju. Upravo kao arhitektura strujanja, metropola je jedna od najranjivijih dosad stvorenih ljudskih formacija. Istanana, suptilna, ali ranjiva. Brutalno zatvaranje granica zbog razbjenjele epidemije, zastoj u sustavu opskrbe ivenim namirnicama, organizirana blokada u sustavu komunikacije i itava se ta fasada uruava, ne uspijevajui vie prikriti prizore masakra koji je stalno progone. Ovaj svijet ne bi jurio tolikom brzinom da mu vlastito uruavanje nije stalno za petama. Svojom strukturom mree, cijelom tehnolokom infrastrukturom koja se sastoji od veza i vorita te decentraliziranom arhitekturom metropola se nastoji zatititi od neizbjenih kvarova i nepravilnosti funkcioniranja. Internet moe preivjeti nuklearni napad. Stalna kontrola protoka informacija, ljudi i robe treba osigurati metropolsku mobilnost; sustavi za praenje osiguravaju da se nijedan robni paket ne zagubi u transportu, da niti jedna novanica ne bude ukradena ni u jednoj transakciji i da nijedan terorist ne zavri u avionu. Zahvaljujui RFID-ipu, biometrikoj putovnici, DNK-profilu. Ali metropola proizvodi i sredstvo vlastita unitenja. Ameriki strunjak za sigurnost objanjava poraz u Iraku sposobnou gerile da iskoristi nove naine komunikacije. Invazija SAD-a ne donosi demokraciju koliko nove kibernetike mree. Donijeli su jedno od oruja koje ih je porazilo. Sve vei broj mobitela i sve dostupniji internet priskrbili su gerili sasvim nova sredstva organizacije i naine da smanji svoju ranjivost. Svaka mrea ima svoje slabe toke, vorita koja treba presjei da bi se kruenje zaustavilo, da bi se mrea uruila. Posljednji veliki elektrini kvar u Europi to je

pokazao: dovoljan je jedan incident na dalekovodima visokog napona da pola kontinenta utone u mrak. Tako je prva stvar koju treba napraviti da bi se neto dogodilo, pokrenulo u metropoli, da bi se otvorile druge mogunosti: prekinuti njezin perpetuum mobile. To su shvatili tajlandski pobunjenici kad su dizali u zrak trafostanice. To su shvatili i francuski prosvjednici protiv CPE-a ("Ugovora o prvom zapoljavanju" koji je poslodavcima omoguavao otputanje radnika bez ikakva opravdanja, nap. ur.) koji su blokirali fakultete, planirajui potom blokirati cijelu ekonomiju. To su shvatili i ameriki luki radnici u trajku koji su u listopadu 2002. na deset dana blokirali glavne luke zapadne obale kako bi zadrali tri stotine radnih mjesta. Amerika ekonomija toliko ovisi o azijskoj robi da je troak blokade premaio milijardu eura dnevno. Deset tisua ljudi moe zatresti najveu svjetsku ekonomsku silu. Prema nekim "strunjacima", da se pokret odrao i da je blokada potrajala jo mjesec dana, dolo bi do "povratka recesije u Sjedinjene Drave i ekonomske none more u Jugoistonu Aziju". Peti krug "Manje imovine, vie veza" Trideset godina masovne nezaposlenosti, "krize" i slabog ekonomskog rasta i jo ele da vjerujemo u ekonomiju. Trideset godina isprekidanih, dodue, razdobljima iluzija: prvo iluzorno razdoblje bilo je ono od 1981. do 1983., kad je vladala iluzija da bi lijeva vlada mogla donijeti sreu ljudima; zatim iluzija u razdoblju od 1986. do 1989., kad smo svi postajali bogatai, poslovni ljudi i burzovnjaci. I konano, internetska iluzija (1998. 2001.) da emo svi imati virtualne karijere ako smo dobro umreeni a raznobojna-ali-jedinstvena, multikulturna i kultivirana Francuska osvojit e svaki svjetski nogometni kup. Ali evo, potroili smo sve zalihe iluzija, dotakli smo samo dno, potpuno smo vorc ako ne i do grla u dugovima. Tako smo shvatili da nije ekonomija u krizi, ekonomija jest kriza. Ne nedostaje posla, njega ima i previe. I konano, nije kriza, nego gospodarski rast to to nas deprimira. Treba priznati: litanije o stanju burze diraju nas koliko i misa na latinskom. Sreom, ve nas je poprilian broj doao do tog zakljuka. I ne priamo o onima koji ive od raznih prijevara, koji ive od sumnjivih poslova ili su ve deset godina na minimalcu. Niti o svima onima koji se ne mogu poistovjetiti sa svojim poslom i ive za slobodno vrijeme. Ne govorimo o onima pometenima, skrivenima koji jedva spajaju kraj s krajem, a ine veinu. Ili o svima onima koje pogaa otuenje masa, koje se samo dodatno manifestira u umirovljenjima i cininoj preeksploatiranosti fleksibilne radne snage. Ne govorimo o njima, premda i oni isto tako moraju, na jedan ili drugi nain, doi do slina zakljuka. Govorimo o svim onim zemljama, o cijelim kontinentima koji su izgubili vjeru u ekonomiju jer su vidjeli kako MMF rui i razbija sve kamo doe, jer su kuali gorak okus Svjetske banke. Tamo nema ni traga slaboj krizi ekonomske struke kao na Zapadu. Ono to se dogaa u Gvineji, u Rusiji, u Argentini, u Boliviji snano je i dugotrajno propadanje ugleda te religije i njena sveenstva. "Kako zovemo tisuu MMF-ovih ekonomista na dnu mora? Dobar poetak", tako se ale u Svjetskoj banci. Ruski vic: "Sretnu se dva ekonomista. Prvi pita drugog: 'Razumije li ti to se zbiva?', drugi kae: 'ek, objasnit u ti'; 'Ne, ne', kae prvi,

'objasniti je lako. I ja sam ekonomist. Pitam te: razumije li?'" Dijelovi sveenstva se ak pretvaraju da su disidenti i kritiziraju dogmu. Posljednja struja ekonomista koja nastoji ponovno oivjeti takozvanu "ekonomsku znanost" struja koja se mrtva-ozbiljna naziva "post-autistinom ekonomijom" zarauje za ivot prokazujui otimaine, trikove, smicalice znanosti ija je jedina opipljiva uloga da ministrira tijekom liturgije vladara i daje njihovu pozivu na pokornost malo ceremonijalnosti i, konano, kako su to uvijek inile religije, da priskrbi objanjenja. Jer opa nesrea prestaje biti iole podnoljivom im se pokae u pravom svjetlu, to jest, im se otkrije da nema ni uzroka ni razloga. Novac vie nitko ne potuje, ni oni koji ga imaju ni oni kojima nedostaje. Dvadeset posto mladih Nijemaca, na pitanje to ele raditi u ivotu, odgovara: "Baviti se umjetnou". Rad nije izdrao biti datost ljudskog stanja. Raunovodstva poduzea priznaju da vie ne znaju otkud dolazi vrijednost. Loa reputacija dokrajila bi trite i desetljee ranije, da nije bilo ostraenosti i dubokih depova njegovih apologa. Napredak je svugdje i zdravorazumski postao sinonimom katastrofe. U svijetu ekonomije sve bjei, kao iz SSSR-a u vrijeme Andropova. Tko je imalo prouavao zadnje godine SSSR-a, ut e bez muke u svim pozivima vlastodraca na dobru volju, u svim fantazijama o budunosti kojoj se izgubio svaki trag, u svim njihovim objavama vjere u ovu ili onu "reformu" prva napuknua u strukturi Zida. Propast socijalistikog bloka nikako nije trijumf kapitalizma, nego tek bankrot jednog njegovog oblika. Osim toga, smrt SSSR-a nije djelo revoltiranog naroda, nego preobraenja nomenklature. Proglasivi kraj socijalizma, jedna se frakcija vladajue klase ponajprije oslobodila anakronih dunosti koje su je vezivale za narod. Preuzela je privatnu kontrolu nad onime to je ve kontrolirala, ali u ime svih. U tvornicama su se alili: "Budui da se pretvaraju da nas plaaju, pretvarajmo se i mi da radimo!" a oligarhija je uzvratila: "To ne dri vodu, prestanimo se pretvarati!" Jednima primarne sirovine, industrijska infrastruktura, vojnoindustrijski kompleks, banke, diskoteke; drugima bijeda ili emigracija. Kako nitko nije vjerovao u Andropovljev SSSR, tako nitko ne vjeruje ni u dananju Francusku. "To ne dri vodu", odgovaraju efovi i vlastodrci koji se vie i ne trude ublaiti "eljezne zakone ekonomije". Rastave tvornicu preko noi i rano ujutro objave da je zatvorena. Vie ne oklijevaju poslati protuteroristike jedinice da ugue trajk, kao na trajekte ili u okupirani centar za reciklau u Rennesu prije nekoliko godina. Cijelo krvolono djelovanje vlasti danas se sastoji u rukovoenju katastrofom i istodobnom uspostavljanju okvira za "novu ekonomiju". A ipak, lijepo smo saivjeli s ekonomijom. Generacijama su nas disciplinirali, pacificirali, inili od nas podanike, prirodno produktivne i zadovoljne time da konzumiraju. I evo, otkriva se sve to smo se prisiljavali zaboraviti: da je ekonomija politika. To da je ta politika danas politika diskriminacije u drutvu koje je kao cjelina postalo suvino. Od Colberta do De Gaullea, preko Napoleona III, drava je uvijek poimala ekonomiju kao politiku, kako buroazija, koja od toga profitira, tako i proletarijat, koji se s tim sukobljava. Uvijek se tek onaj udni sredinji sloj populacije, neobian i nemoan agregat onih koji se ne svrstavaju,malograana, pretvarao da vjeruje u ekonomiju kao realnost jer je to

ouvavalo njegovu neutralnost. Mali poduzetnici, mali gazde, mali inovnici, profesori, novinari, posrednici svih vrsta u Francuskoj formiraju tu ne-klasu, tu drutvenu elatinu sainjenu od mase onih koji samo ele provesti svoj mali privatni ivot daleko od Povijesti i njenih previranja. Taj drutveni mulj predodreen je da bude najbolji nositelj lane svijesti, spreman na sve samo da odri svoj polusan, oi zatvorene pred ratom koji je svuda okolo. Svako pojanjenje fronta u ovom ratu u Francuskoj popraeno je izumom nekog novog hira. Proteklih deset godina to je bio ATTAC i njegov nemogui Tobinov porez ija bi implementacija zahtijevala u najmanju ruku oformljenje svjetske vlade i njegova apologija "realne ekonomije" naspram financijskih trita te dirljiva nostalgija za Dravom. Ta je komedija trajala koliko je trajala i zavrila kao ista lakrdija. Novi hir koji ju je zamijenio jestsmanjivanje rasta. Dok je ATTAC sa svojim teajevima narodne edukacije htio ouvati ekonomiju kao znanost, smanjivanje je hoe ouvati kao moralnost. Jedina alternativna opcija galopirajuoj apokalipsi je smanjivati rast. Konzumirati i proizvoditi manje. Postati radosno umjeren. Jesti organsku hranu, voziti bicikl, prestati puiti i pomno birati ono to kupuje. Biti zadovoljan s najnunijim. Dobrovoljna jednostavnost. "Otkriti pravo bogatstvo u procvatu drueljubivih drutvenih odnosa u zdravom svijetu." "Ne iscrpljivati svoj prirodni kapital." Teiti "zdravoj ekonomiji". "Izbjei regulaciju kaosom." "Izbjei drutvenu krizu koja bi zaprijetila demokraciji i humanizmu." Ukratko: postati ekonomian. Vratiti se ekonomiji oeva, zlatnom dobu malograana, pedesetim godinama prolog stoljea. "Kada je netko ekonomian, njegova imovina savreno slui njegovim potrebama, to mu omoguuje da uiva vlastiti ivot zaklonjen od javne egzistencije, u privatnom utoitu svoga ivota." Grafiki dizajner u runo raenom puloveru pije voni koktel s prijateljima na terasi "etnikog" kafia. Rjeiti su, srdani, umjereno se ale, nisu odve glasni niti odve tihi, smjekaju se jedni drugima, nekako blaeno: tako su civilizirani. Neto kasnije jedni idu okopavati zemlju javnog parka u svojoj etvrti, drugi se bave lonarstvom, zenom ili animiranim filmom. Dijele uzvien osjeaj da tvore novo ovjeanstvo, mudrije i rafiniranije nego preanje. I imaju pravo. Postoji neobino suglasje izmeu Applea i smanjivanja rasta s obzirom na civilizaciju budunosti. Ideja povratka na negdanju ekonomiju pogodan je zastor iza kojeg se moe pokrenuti veliki tehnoloki skok naprijed. Jer u Povijesti ne postoje povratci. Poticaj povratku u prolost tek je jedan od oblika svijesti vlastita doba, koji je rijetko kad najmanje moderan. Smanjivanje rasta nije sluajno barjak disidentskih oglaivaa asopisa Casseurs de pub. Izumitelji nultog rasta, Rimski klub 1972., i sami su bili skupina industrijalaca i birokrata koji su se oslanjali na izvjetaj kibernetiara MIT-a. Ta konvergencija nije sluajna. Ona je dio prinudnog mara prema moderniziranoj ekonomiji. Kapitalizam je profitirao od rastvaranja starih drutvenih veza i sada je u procesu njihova rekonstruiranja pod vlastitim uvjetima. Aktualna metropolska socijabilnost je inkubator. Na isti nain na koji je kapitalizam opustoio prirodu sad se dri fantazije da je moe rekonstituirati, poput mnogih drugih kontroliranih okolia, opremljenih adekvatnim senzorima. Novom ovjeanstvu odgovara nova ekonomija, koja vie ne bi htjela biti odvojena sfera egzistencije, nego bi htjela biti njegovo tkivo, sama materija

ljudskih odnosa; nova definicija rada kao rada na sebi, Kapitala kao ljudskog kapitala; nova ideja proizvodnje kao proizvodnje odnosa i potronje kao potronje situacija; i naroito nova ideja vrijednosti koja bi obuhvaala sve kvalitete bia. Ta "bioekonomija" u zametku poima svijet kao zatvoreni sustav kojim valja upravljati i tvrdi da postavlja osnove za znanost koja bi integrirala sve parametre ivota. Zbog jedne takve znanosti mogli bismo jednog dana poaliti za dobrim starim vremenima jednostavnih rjeenja, kad se ljudska srea pokuavala mjeriti rastom BDP-a, u koje barem nitko nije vjerovao. "Revalorizirati neekonomske aspekte ivota" moto je pokreta smanjivanja jednako kao i programa reforme Kapitala. Eko-sela, nadzorne kamere, spiritualnost, biotehnologija i drueljubivost pripadaju istoj civilizacijskoj paradigmi u nastajanju, paradigmi iznova uspostavljene totalne ekonomije. Njena intelektualna matrica je kibernetika, znanost o sustavima, to jest, o njihovoj kontroli. U XVII. Stoljeu, da bi se sasvim nametnula ekonomija, njezin etos rada i pohlepa, trebalo je zatvoriti i eliminirati cijelu menaeriju lijenina, prosjaka, vjetica, luaka i probisvijeta i drugih siromanih skitnica, cijelo jedno ovjeanstvo ije je samo postojanje negiralo poredak interesa i suzdrljivosti. Nova ekonomija nametnut e se tek slinom selekcijom subjekata i zona sposobnih za transformaciju. Kaos o kojem posvuda sluamo moe ili omoguiti takvo prosijavanje ili nau pobjedu nad tim odurnim projektom. esti krug "Okoli je industrijski izazov" Ekologija je otkrie godine. Ve trideset godina ostavljamo to pitanje Zelenima, slatko se smijemo nedjeljom, izigravamo zabrinutost ponedjeljkom. I evo gdje nas lovi, posvuda je u zraku kao neodoljiv ljetni radio-hit jer je 20 stupnjeva u prosincu. etvrtina vrsta riba nestala je iz oceana. Ostatak nee jo dugo trajati. Uzbuna ptije gripe: uvjeravaju nas da e upucati ptice selice u letu, na stotine tisua njih. Udio ive u majinom mlijeku deset je puta vei od odobrena stupnja za kravlje mlijeko. A usne nabubre nakon to zagrizem u jabuku koja je kupljena na trnici. Najjednostavnije geste postaju toksine. Umire se u trideset petoj od "dugotrajne bolesti" i s time se nosimo kao i sa svime drugim. Trebali smo izvui zakljuke prije nego to smo dospjeli tu, u paviljon B centra za palijativnu skrb. Treba priznati: cijela ta "katastrofa" o kojoj nam cijelo vrijeme priaju uope nas ne dira. Barem dok nas ne dohvati neka od njenih predvidljivih posljedica. Tie nas se moda, ali nas ne dira. I upravo to je prava katastrofa. Ne postoji "katastrofa okolia". Sam okoli je katastrofa. Okoli je ono to ostane ovjeku nakon to sve izgubi. Oni koji ive u gradskoj etvrti, ulici, udolini, ratnoj zoni, radionici, oni nemaju "okoli", kreu se kroz svijet prisutnosti, opasnosti, prijatelja, neprijatelja, trenutaka ivota i smrti, svih vrsta bia. To je konzistentan svijet koji varira intenzitetom i kvalitetom veza koje nas vezuju za sva ta bia, za sva ta mjesta. Tu smo samo mi, djeca konanog neposjedovanja, izgnanici zadnjeg sata, koji dolazimo na svijet u betonskim kockama, beremo voe u supermarketima i oslukujemo jeku svijeta na televiziji, samo da bismo imali okoli. I tu smo samo mi da svjedoimo vlastitu unitenju, kao da je rije o

jednostavnoj promjeni atmosfere. Iziritirani galopiranjem katastrofe, strpljivo joj izraujemo enciklopediju. Ono to se zgusnulo u okoli jest odnos prema svijetu zasnovan na upravljanju, dakle na otuenju. Odnos prema svijetu u kojem nismo sainjeni takoer od ukanja drvea, mirisa prenog ulja u zgradi, protjecanja vode, graje u kolskim klupama, vlane ljetne veeri; odnos prema svijetu u kojem postojimo ja i moj okoli koji me okruuje, a da me nikako ne konstituira. Postali smo susjedi u vijeu suvlasnika planeta. Potpuniji pakao teko je i zamisliti. Nijedna fizika sredina ne zasluuje ime "okolia", osim moda dananje metropole. Digitalizirani glasovi koji izriu obavijesti, tramvaj s tako dvadesetprvostoljetnim zvidukom, plaviasta svjetlost ulinih svjetiljki oblikovanih poput gigantskih ibica, pjeaci koji izgledaju kao propali manekeni, tiho okretanje nadzornih kamera, svjetlucavo zveckanje automata za karte u podzemnoj eljeznici, blagajni u supermarketima, uredskih satova, elektronika atmosferacyber-cafea, poplava plazma-ekrana, brzih linija i lateksa. Nikad scenografija nije bila tako samodovoljna i bez dua koje bi njome prolazile. Nikad okruenje nije bilo vie automatsko. Nikad kontekst nije bio ravnoduniji i nikad nije zauzvrat zahtijevao, da bi preivio, jednaku ravnodunost. Okoli je, konano, upravo to: odnos prema svijetu svojstven metropoli koji se projicira na sve to mu izmie. Situacija je ovakva: uposlili su nae roditelje da unite ovaj svijet, sad ele da mi radimo na ponovnoj izgradnji koja e, povrh svega, biti jo i rentabilna. Morbidno uzbuenje koje danas obuzme novinare i oglaivae na svaki novi dokaz klimatskog zatopljenja otkriva eljezni osmijeh novog zelenog kapitalizma koji se poeo raati 1970-ih, koji smo ekali na prelasku stoljea, a nije doao. Pa evo ga! Ekologija, to je on! Alternativna rjeenja, to je isto on! Zdravlje planeta, to je takoer on! Nema nikakve sumnje, nosi se zeleno; okoli e biti osovina politike ekonomije 21. stoljea. Pregrt "industrijskih rjeenja" prati svaku novu naznaku katastrofe. Izumitelj hidrogenske bombe, Edward Teller, predlae rasprivanje milijuna tona metalne praine u stratosferu da se zaustavi globalno zatopljenje. NASA, frustrirana jer je morala odloiti ideju proturaketnog tita u muzej fantazmagor ija Hladnog rata, predlae postavljanje gigantskog zrcala onkraj mjeseeve orbite koje bi nas zatitilo od sunevih, sada fatalnih zraka. Druga vizija budunosti: vonja na bio-etanolu od Sao Paula do Stockholma; zatim san o cijelom svijetu prekrivenom poljima itarica, to bi znailo pretvaranje svih obradivih polja u polja soje i eerne repe. Ekoloki automobili, nezagaujui izvori energije i okolini konzalting bezbolno koegzistiraju s posljednjom Chanelovom reklamom na stranicama lifestyle-asopisa. Kau da okoli ima neusporedivu ast biti prvi istinski globalni problem postavljen pred ovjeanstvo. Globalni problem, dakle problem koji samo oni organizirani na globalnoj razini mogu rijeiti. A mi znamo tko su oni. To su iste one skupine koje su gotovo cijelo stoljee bile avangarda katastrofe i namjeravaju to i ostati, po malu cijenu promjene loga. To da Francuska elektroprivreda (EDF) ima dovoljno drskosti predstavljati nuklearni program kao novo rjeenje za globalnu

energetsku krizu govori mnogo o tomu koliko nova rjeenja nalikuju starim problemima. Od dravnih tajnika do alternativnih kafia, zabrinutost se uvijek izraava istim rijeima, kao to je uostalom uvijek i bilo. Treba se mobilizirati. Ne za obnovu, kao poslije rata, ne za Etiopljane, kao osamdesetih, ne za zapoljavanje, kao devedesetih. Sad se treba mobilizirati za okoli. Bit e nam zacijelo zahvalan za to. Al Gore i pokret smanjivanja rasta stoje rame uz rame s vjenim lijepim duama Republike pri odraivanju svog dijela animiranja malih ljudi s ljevice i dobro poznatog idealizma mladosti. Mau zastavama dobrovoljne ozbiljnosti, rade volonterski da nas priviknu na nadolazee ekoloko izvanredno stanje. Okrugla i ljepljiva masa njihove krivnje sputa se na naa umorna ramena, hoe nas nagnati da obraujemo svoj vrt, razvrstavamo otpad i kompostiramo ostatke te sablasne gozbe. Ulazak u fazu bez nuklearne energije, viak CO2 u atmosferi, topljenje ledenjaka, uragani, epidemije, svjetska prenaseljenost, erozija tla, masovno istrebljenje ivih vrsta to e biti na teret. Kau nam: svatko mora uiniti svoj dio, ako elimo spasiti svoj lijepi civilizacijski model. Trebamo konzumirati manje da bismo mogli nastaviti konzumirati. Trebamo proizvoditi organski da bismo mogli nastaviti proizvoditi. Moramo se kontrolirati da bismo mogli kontrolirati. To je logika svijeta koji se upinje preivjeti prikazujui se kao povijesni prijelom. Tako nas ele uvjeriti da sudjelujemo u velikim industrijskim izazovima. Blesavi kakvi jesmo, pohitat emo da predvodnicima pljake damo da nas iz nje izvuku. Ekologija nije jednostavno logika totalne ekonomije, ona je nova etika Kapitala. Stanje krize uroeno sustavu i sadanja rigorozna selekcija takvi su da zahtijevaju novi kriterij u ije e se ime takvo razvrstavanje odvijati. U bilo kojoj epohi ideja vrline i nije nita drugo do izumljivanje poroka. Bez ekologije se danas ne bi moglo opravdati postojanje dvaju paralelnih naina prehrane, jednog "zdravog i biolokog" za bogate i njihovu djecu i drugog notorno toksinog za plebs i njegovu djeurliju osuenu na pretilost. Planetarna hiperburoazija ne bi mogla respektabilno legitimirati svoj ivotni stil da njeni posljednji hirovi nisu skrupulozno "puni respekta prema prirodi". Bez ekologije nita ne bi imalo dovoljno autoriteta da uutka svaki prigovor da napredak izmie kontroli. Nadzirljivost, transparentnost, certificiranje, eko-porezi, okolina izvrsnost i nadgledanje vode te francuska "police de l'eau", sve to navjeuje nadolazee ekoloko izvanredno stanje. Sve je doputeno vlasti koju legitimiraju Priroda, zdravlje i dobrobit. "Jednom kad nova ekonomska kultura i nova kultura ponaanja postanu obiajne, prinudne e mjere bez sumnje nestati same od sebe." Potrebna je budalasta odlunost pustolovnog tv-kriara da bi se podravala takva smrznuta perspektiva i istovremeno nas se nukalo da dovoljno "alimo nad planetom" kako bismo se mobilizirali te pritom ostali dovoljno anestezirani da cijelu stvar promatramo suzdrano i civilizirano. Novi bioasketizam je samokontrola koja se zahtijeva od svih nas da bismo sporazumno prihvatili operaciju spaavanja u kojoj je sistem uzeo samog sebe za taoca. Od

sada remen steemo u ime ekologije, ba kao to smo ga juer stezali u ime ekonomije. Ulice se mogu pretvoriti u biciklistike staze, mi sami moemo, u svojim okvirima, biti nagraeni sigurnim primanjima, ali jedino po cijenu sasvim terapijske egzistencije. Oni koji tvrde da e nas poopena samokontrola potedjeti ekoloke diktature lau: jedno e utrti put drugome i imat emo oboje. Dok god postoje ovjek i Okoli, policija e biti izmeu njih. U ekolokom diskursu sve treba izokrenuti. Tamo gdje govore o "katastrofama" kad opisuju smetnje u aktualnom nainu upravljanja ljudima i stvarima, vidimo tek katastrofu njegova savrenog funkcioniranja. Najvei val gladi poznat dosad u tropskoj zoni (1876. 1879.) koincidira sa svjetskom suom, ali iznad svega s procvatom kolonizacije. Unitavanje svijeta seljaka i lokalnih prehrambenih praksi znailo je nestanak sredstava za suoavanje s oskudicom. Trope su prekrili milijuni izgladnjelih trupala vie zbog uinaka kolonijalne ekonomije u punoj ekspanziji nego zbog oskudice vode. Ono to se sad predstavlja kao ekoloka katastrofa nikad nije prestalo biti, ponajprije, manifestacijom pogubnog odnosa prema svijetu. Nemati stanita znai biti u opasnosti od svakog trzaja sustava, od najmanje klimatske prijetnje. Dok su se tijekom zadnjeg tsunamija turisti nastavljali brkati u valovima, lovciskupljai bjeali su s obala slijedei ptice. Dananji paradoks ekologije je taj da pod izgovorom spaavanja Zemlje, ekologija spaava tek uzroke njezina unitenja. Normalno funkcioniranje svijeta uglavnom slui prikrivanju naeg istinski katastrofinog razvlatenja. Ono to zovemo "katastrofom" tek je prisilna obustava tog stanja, jedan od rijetkih trenutaka u kojima ponovno zadobivamo nekakvu prisutnost u svijetu. Neka se zalihe nafte iscrpe i prije predvienog roka, neka se prekinu meunarodni tokovi koji odravaju tempo metropole, neka nas to prije pogode veliki socijalni nemiri, neka doe do "podivljalog stanovnitva", neka doe do "planetarne prijetnje", "kraja civilizacije"! I bilo kakav gubitak kontrole bolji je od svih scenarija zbrinjavanja krize. Najbolje savjete ne treba traiti od strunjaka za odrivi razvoj. Upravo u kvarovima i kratkim spojevima sustava pojavljuju se elementi odgovora ija bi logika mogla rijeiti problem. Meu potpisnicama Protokola u Kyotu, jedine zemlje koje ispunjavaju svoje obveze, iako ne dobrovoljno, su Rumunjska i Ukrajina. Pogodite zato. Najnaprednije eksperimentiranje s "organskom" agrikulturom na svjetskoj razini od 1989. odvija se na Kubi. Pogodite zato. A upravo du afrikih cesta, i nigdje drugdje, automehanika se uzdigla na stupanj narodne umjetnosti. Pogodite zato. Kriza je poeljna i zato to tada okoli prestaje biti okoli. Nagnani smo obnoviti kontakt, pa bio on i fatalan, s onime to je pred nama, ponovno pronai ritmove stvarnosti. Ono to nas tada okruuje nisu vie pejza, panorama, teatar, nego ono to nam je dano za nastavanje, s im se moramo nagoditi i od ega moemo nauiti. Neemo dati da nas preveslaju oni koji su prouzroili mogui sadraj "katastrofe". Tamo gdje se upravljai platonski pitaju kako smanjiti tetna isputanja bez "potapanja broda", jedina realistina opcija koju mi vidimo jest "potopiti brod" to je prije mogue i profitirati od svakog uruavanja sustava kako bismo dobili na snazi. New Orleans, nekoliko dana nakon prolaska uragana Katrina. U toj atmosferi

apokalipse ivot se, tu i tamo, organizira. Suoeni s nedjelovanjem javnih vlasti, vie uposlenima ienjem turistikih podruja "Francuske etvrti" i tienjem duana, nego pomaganjem siromanim stanovnicima grada, zaboravljene forme ponovno se raaju. Unato pokuajima, pokatkad snanim, da se evakuira zona, unato pristalicama "protjerivanja crnaca" i andama koje supremacijski zagovaraju lin, mnogi su odbili napustiti teritorij. Za one koji su odbili biti deportirani kao "ekoloke izbjeglice" na sve strane zemlje i za one koji su doli odsvuda odazivajui se apelu na solidarnost jednog biveg lana Crnih Pantera, javlja se samoorganiziranje. U nekoliko tjedana pokreu Common Ground Clinic. Ta istinski seoska bolnica prua od prvog dana besplatnu njegu i sve uinkovitiju pomo, zahvaljujui neprekidnom slivanju volontera. Bolnica svakodnevno odolijeva vladinim buldoerima koji od tog podruja ele napraviti panjak za graevinske posrednike. Javne kuhinje, opskrba, ulina medicina, divlja zauzimanja, izgradnja nastambi za hitne sluajeve: sve to praktino znanje prikupljano tu i tamo cijelog ivota sad ima prostor na kojem se moe iskoristiti. Daleko od uniformi i sirena. Tko je poznavao siromaku radost tih etvrti New Orleansa prije katastrofe, nepovjerenje spram Drave koja tamo jo kraljuje i masovnu sposobnost stvaranja s onime to je pri ruci, nee se zauditi to je sve to mogue. Tko se, nasuprot tome, naao u stupici anemine i atomizirane svakodnevne rutine naih rezidencijalnih pustinja moe sumnjati da e se takva odlunost vie pronai. Ponovno se povezati s takvim gestama, zakopanima ispod godina svakodnevice, jedini je nain da se ne potone zajedno sa svijetom. I doi e vrijeme kad emo se opet zaljubiti u njih. Sedmi krug "Ovdje gradimo civiliziran prostor" Prva svjetska klaonica, kojom smo se odjednom rijeili velikog dijela gradskog i seoskog proletarijata, voena je u ime slobode, demokracije i civilizacije. Prividno u ime istih vrijednosti u ime kojih se ve pet godina ciljanim ubojstvima i specijalnim operacijama vodi "rat protiv terorizma". Paralela ovdje prestaje: na prividu. Civilizacija vie nije toliko oita da je se moe uvesti domorocima samo tako. Sloboda vie nije rije koja se ispisuje po zidovima jer danas je poput sjenke prati rije "sigurnost". Demokracija je ve opepoznato topiva u istim zakonima izvanrednog stanja, na primjer, u ponovnom slubenom uvoenju muenja u SAD-u ili u zakonu Perben II u Francuskoj. Tijekom zadnjeg stoljea sloboda, demokracija i civilizacija vraene su u stanje hipoteza. Sav e se posao vladajuih ubudue sastojati u stvaranju materijalnih i moralnih, simbolikih i socijalnih uvjeta u kojima se te hipoteze mogu opravdati, u konfiguriranju prostora u kojima se ini da one funkcioniraju. Sva su sredstva dobra za tu svrhu, ukljuujui i najmanje demokratina, najmanje civilizirana i najrepresivnija. Svjedoili smo stoljeu u kojem je demokracija redovito predsjedala raanju faistikih reima, u kojem se civilizacija, uz glazbu Wagnera ili Iron Maidena, neprestano rimovala s eksterminacijom, i u kojem je sloboda

jednog dana 1929. pokazala svoje dvostruko lice: ono bankara koji skae kroz prozor i radnike obitelji koja umire od gladi. Od tad se podrazumijeva, recimo od 1945., da manipulacija masama, djelovanje tajnih slubi, ograniavanje javnih sloboda i potpuni suverenitet razliitih policija jesu prikladna sredstva za osiguravanje demokracije, slobode i civilizacije. Na posljednjem stupnju te evolucije prvi socijalistiki gradonaelnik Pariza dovrava proces urbane pacifikacije novim policijskim protokolom za siromane etvrti i pojanjava to briljivo odabranim rijeima: "Ovdje gradimo civiliziran prostor." Ne treba vie nita rei, treba sve unititi. Iako izgleda kao ope, pitanje civilizacije nema nieg filozofskog u sebi. Civilizacija nije apstrakcija koja nadilazi ivot. Ona upravlja, zaposjeda, kolonizira najsvakodnevniju, najosobniju egzistenciju. Dri na okupu i najintimniju i najopenitiju dimenziju egzistencije. U Francuskoj je civilizacija neodvojiva od Drave. to je neka drava jaa i starija, to je ona manje nadgradnja, vanjski kostur drutva, a vie konstituira subjektivnosti koje je nastanjuju. Francuska drava je samo tkivo francuskih subjektiviteta, oblik koji je poprimila viestoljetna kastracija njenih subjekata. Ne treba nas stoga iznenaditi to se psihijatrijski pacijenti u svojim delirijima najee predstavljaju kao politike figure, to se podrazumijeva da su nai voe izvor svih zala, to volimo gunati protiv njih i to ih upravo to gunanje postavlja na tron kao nae gospodare. Jer ovdje se politika ne smatra nekom izvanjskom realnou, nego dijelom nas samih. ivot koji udahnjujemo u politike figure isti je onaj koji nam je oduzet. Ako postoji neto to bi se moglo zvati francuskom iznimkom, to je upravo to. ak i ogroman utjecaj francuske knjievnosti rezultat je te amputacije. U Francuskoj je knjievnost prostor prepisan za razonodu kastriranih. To je formalna sloboda ustupljena onima koji se ne mogu priviknuti na nitavnost svoje stvarne slobode. Otud i opsceno namigivanje koje ve stoljeima traje izmeu dravnika i knjievnika, koji se uvijek rado preodijevaju jedni u druge. Tako i intelektualci ovdje imaju obiaj govoriti glasno kad su pokorni i ne djelovati u odluujuem momentu, jedinom koji bi dao smisla njihovoj egzistenciji, ali koji bi ih izopio iz njihove profesije. Uobiajena i vjerodostojna je teza prema kojoj se moderna knjievnost raa s Baudelaireom, Heineom i Flaubertom, kao kontraudarac dravnom masakru iz lipnja 1848. Upravo u krvi parikih pobunjenika i usuprot tiini koja je okruivala pokolj rodile su se moderne knjievne forme: spleen, ambivalentnost, fetiizam forme i morbidni zaborav. Neurotina afektivnost Francuza spram Republike, u ije ime svaka mrlja tinte pronalazi svoj dignitet, a bilo kakva splaina se tuje, samo omoguuje potiskivanje tih utemeljiteljskih rtava. Dani lipnja 1848. (1500 mrtvih tijekom borbi, nekoliko tisua nasuminih ubojstava meu zatvorenicima, Skuptina koja pad posljednje barikade doekuje usklikom "ivjela Republika!", i Krvavi tjedan) poroajni su znakovi moderne knjievnosti koje nikakva kirurgija ne moe izbrisati. Kojeve pie 1945: "'Slubeni' politiki ideal Francuske i Francuza danas je i dalje ideal nacionalne drave, 'Republike jedne i nedjeljive'". S druge strane, u dubini due ova zemlja shvaa nedostatnost tog ideala, politiki anakronizam strogo "nacionalne" ideje. Dakako, taj osjeaj nije jo dosegao razinu jasne i distinktne

ideje: zemlja ga ne moe i ne eli formulirati otvoreno. tovie, upravo zbog besprimjernog sjaja njene nacionalne prolosti, za Francusku je naroito teko jasno prepoznati i iskreno prihvatiti kraj "nacionalnog" perioda Povijesti i razumjeti sve njegove posljedice. Teko je jednoj zemlji, koja je ni iz ega stvorila ideoloku armaturu nacionalizma i izvezla je u cijeli svijet, prepoznati da je od toga preostao tek dokument koji treba pohraniti u povijesne arhive." Pitanje nacionalne drave i njeno oplakivanje sama je jezgra onoga to ve pola stoljea moemo nazvati francuskom boljkom. Pristojno zovemo "alternacijom" tu drhtavu odgodu, to njihanje s ljevice na desnicu, pa s desnice na ljevicu, poput manijakalne faze nakon depresivne poslije koje slijedi jo jedna depresivna, kao to u Francuskoj koegzistiraju najelokventnija kritika individualizma i najdivljiji cinizam, najvea velikodunost i progon gomila. Od 1945. ta boljka ne jenjava, s iznimkom svibnja '68. i njegova pobunjenikog ara, i zapravo sve se vie produbljuje. Era Drava, nacija i republika zavrava, a zemlja koja je sve to ima posvetila tim oblicima ostaje zabezeknuta. U eksploziji koju je prouzroila jednostavna Jospinova reenica "Drava ne moe sve", naznake su onog to e se prije ili kasnije otkriti: da drava ne moe vie nita. Osjeaj da smo prevareni ne prestaje rasti i gnojiti se. On je temelj latentnog gnjeva koji se die zbog bilo kojeg pitanja. Nikad dovreno oplakivanje ere nacija klju je francuskog anakronizma i revolucionarnih potencijala koje dri na rezervi. Koji god bio rezultat, uloga sljedeih predsjednikih izbora je oznaiti kraj francuskih iluzija i pucanje povijesnog mjehura sapunice u kojem ivimo, a koji omoguuje dogaaje poput pokreta protiv CPE-a nad kojim su se u drugim zemljama iuavali kao nad kakvim reliktom iz sedamdesetih. Zato nitko zapravo ne eli te izbore. Francuska je doista crveni fenjer zapadne zone. Zapad je danas ameriki vojnik koji sravnjuje Faludu na tenku M1 Abrams, sluajui hard rock odvrnut na najglasnije. On je turist izgubljen na pustopoljinama Mongolije, kojem se svi izruguju i koji stie svoju kreditnu karticu kao posljednje utoite. Menader koji psuje kad igra igru go. Djevojka koja trai sreu u krpicama, frajerima i hidratantnim kremama. On je vicarski aktivist za ljudska prava koji ide na sve strane svijete, solidaran sa svim pobunjenicima pod uvjetom da su poraeni. panjolac kojeg nije briga za politiku slobodu dok god mu se jame seksualne slobode. On je ljubitelj umjetnosti koji eli da se zapanjeno divimo modernim genijima iz umjetnikog stoljea koji se svi, od nadrealista do bekih akcionista, natjeu u tom tko e bolje pljunuti u lice civilizaciji. On je, konano, kibernetiar koji je u budizmu pronaao realistinu teoriju svijesti i kvantni fiziar koji u hinduistikoj metafizici trai inspiraciju za nove pronalaske. Zapad je ta civilizacija koja je preivjela sva proroanstva svog unitenja jednostavnom strategijom. Kao to je buroazija zanijekala samu sebe kao klasu da bi omoguila buroifikaciju cijelog drutva, od radnika do baruna. Kao to je kapital morao rtvovati sebe kao odnos plaanja nadnica da bi se nametnuo kao drutveni odnos, te postao kulturni i zdravstveni kapital koliko i financijski. Kao to je kranstvo rtvovalo sebe kao religiju da bi moglo preivjeti kao afektivna struktura, kao nejasan poticaj na poniznost, suut i nemo, Zapad se rtvovao kao zasebna civilizacija da bi postao univerzalna kultura. Operaciju moemo saeti ovako: neki se entitet u agoniji rtvuje kao sadraj da bi

preivio kao forma. Fragmentirana individua uspijeva se ouvati kao forma zahvaljujui "spiritualnim" tehnologijama coachinga. Patrijarhat preivljava dodjeljujui enama najgore muke osobine: volju, kontrolu nad sobom, neosjetljivost. Dezintegrirano drutvo preivljava tako to iri epidemiju socijabilnosti i razonode. Tako je sa svim velikim potroenim fikcijama Zapada koje se odravaju lukavstvima koja su im kontradiktorna u svakoj toki. Nema "sukoba civilizacija". Postoji civilizacija u stanju klinike smrti koju na ivotu odravaju aparatima i koja u planetarnu atmosferu iri karakteristian kuni zadah. U ovome trenutku ona ne moe vjerovati ni u jednu od vlastitih "vrijednosti", a svaka afirmacija bilo koje od njih smatra se besramnim inom, provokacijom koja treba i mora biti razmrvljena, dekonstruirana i vraena u stanje sumnje. Dananji zapadni imperijalizam je imperijalizam relativizma, imperijalizam iji je moto: "sve ovisi o toki gledita"; to je kolutanje oima ili uvrijeeno prosvjedovanje protiv svakog tko je dovoljno glup, dovoljno primitivan ili dovoljno arogantan da i dalje vjeruje u neto, da afirmira bilo to. To je dogmatizam stalnog propitivanja koji zavjereniki namiguje cijeloj akademskoj i knjievnoj inteligenciji. Nijedna kritika nije preradikalna za postmodernistike intelektualce dok god odrava potpunu odsutnost izvjesnosti. Jedno stoljee prije, skandalozna je bila svaka buna negacija, danas je to svaka vrsta afirmacija. Nijedan se drutveni poredak ne moe trajno temeljiti na naelu da nita nije istinito. No treba ga uiniti sigurnim. Aktualna primjena koncepta "sigurnosti" ba na sve izraava projekt kojemu je cilj privrstiti za ljude, ponaanje i mjesta idealan poredak, kojem se oni vie nisu spremni povinovati. Tvrdnja "nita nije istinito" ne govori nita o svijetu, ali govori sve o zapadnom konceptu istine. Istina se ne poima kao atribut ljudi ili stvari, nego njihove reprezentacije. Reprezentacija koja se podudara s iskustvom dri se istinitom. Znanost je u zadnjoj instanci carstvo univerzalne verifikacije. No budui da sva ljudska ponaanja, od najobinijih do najuenijih, poivaju na temelju neujednaeno formuliranih pretpostavki, i budui da sve prakse polaze od toke na kojoj su stvari i njihove reprezentacije neraskidivo povezane, u svaki ivot ulazi doza istine o kojoj zapadni koncept nema pojma. Na zapadu se moe priati o "stvarnim ljudima", ali samo da bi se izrugivalo njihovoj jednostavnosti. Ba zato svi koje su zapadnjaci kolonizirali smatraju ih lacima i licemjerima. Moe im se zavidjeti na onome to imaju, na tehnolokom napretku, ali ne i na onome to jesu, to se s pravom prezire. De Sadea, Nietzschea ili Artauda ne bi se moglo poduavati u gimnazijama da nisu unaprijed diskreditirani takvim pojmom istine. Sputavati sve afirmacije, dezaktivirati korak po korak sve izvjesnosti koje se nuno jave na svjetlu dana to je trajni posao zapadnjake inteligencije. Policija i filozofija dva su konvergentna sredstva, iako formalno razliita. Naravno, imperijalizam relativnog nalazi svog neprijatelja po mjeri u bilo kojem praznom dogmatizmu, bilo kakvom marksizmu-lenjinizmu, salafizmu, bilo kakvom neonacizmu: zapravo u bilo kome tko, ba poput zapadnjaka, pobrka provokaciju s afirmacijom. U ovom trenutku, bilo koja striktno drutvena pozicija koja odbija vidjeti da ono sa im se suoavamo nije kriza jednog drutva nego izumiranje jedne civilizacije,

postaje suuesnikom u njegovu produljenju. Kritiziranje ovog drutva ak je postalo suvremena strategija u uzaludnoj nadi da e se tako spasiti civilizacija. I evo. Evo nas s truplom na leima, i neemo ga se tako lako rijeiti. Nemamo to oekivati od kraja civilizacije, od njene klinike smrti. Takva kakva je, moe zanimati jo samo povjesniare. Taj kraj je injenica, no od nje treba napravitiodluku. injenice se mogu rasklopiti, no odluka je politika. Odluiti se o smrti civilizacije, zatim raditi na tome da se ona dogodi: to je jedina odluka koja e nas osloboditi trupla. POKRET! Vie ne uspijevamo ni prepoznati kako ustanak poinje. ezdeset godina pacifikacije, zaustavljanja povijesnih prevrata, ezdeset godina demokratske anestezije i upravljanja dogaajima otupilo je nau percepciju zbilje i partizanskog rata koji je u tijeku. Za poetak je potrebno tu percepciju ponovno stei. Ne treba osjeati indignaciju zbog injenice to se pet godina primjenjuje tako oito protuustavan zakon kao to je Zakon o svakodnevnoj sigurnosti. Uzaludno je zakonskim sredstvima prosvjedovati protiv konane implozije pravnog okvira. Treba se prikladno organizirati. Ne treba se angairati u nekoj udruzi graana, u nekoj bezizlaznoj situaciji u kojoj se nala krajnja ljevica, u posljednjoj obmani udruga. Sve organizacije koje navodno osporavaju aktualni poredak i same sadravaju oblik, obiaje i jezik minijaturnih drava, ali kao marionete. Sve slabane elje da se "politikom bavi na drugi nain" dosad su samo dovele do beskonanog produetka dravnih pipaka. Ne treba vie reagirati na vijesti dana, ve svaku informaciju valja promatrati kao operaciju u neprijateljskom podruju strategija koje treba deifrirati, iji je cilj upravo to da se kod odreene osobe izazove odreeni tip reakcije. Upravo tu operaciju valja smatrati istinskom informacijom sadranom u prividnoj vijesti. Ne treba vie ekati na poboljanje, revoluciju, nuklearnu apokalipsu ili drutveni pokret. Daljnje ekanje je ludost. Katastrofa nije neto to dolazi, ona je ve ovdje. Ve smo sada u procesu uruavanja civilizacije. Sada treba zauzeti stranu. Odustajanje od daljnjeg ekanja na ovaj ili na onaj nain znai prihvaanje logike pobune. To znai u glasu naih vlastodraca ponovno uti blago drhturenje uasa koji ih nikada ne naputa, jer vladanje nije nita drugo nego nain da se pomou tisuu smicalica odagna trenutak kad e vas gomila objesiti, a svaki in vladanja samo je nain da se ne izgubi kontrola nad stanovnitvom. Mi polazimo od toke krajnje izolacije, krajnje nemoi. Proces pobune treba u cijelosti izgraditi. Nita se ne ini manje vjerojatnim od pobune, ali nita nije nunije od nje. SUSRETANJE

Veimo se za ono to osjeamo kao istinu. Ponimo od toga. Susret, otkrie, velik trajkaki pokret, potres: svaki dogaaj stvara istinu mijenjajui na nain postojanja u svijetu. I obratno, tvrdnja koja nas ostavlja ravnodunima, koja nas ne mijenja, koja nas ni na to ne obvezuje jo ne zavreuje da je zovemo istinom. Istina je skrivena u svakoj gesti, svakoj praksi, svakom odnosu, svakoj situaciji. Ona se obino spretno izbjegava, njome seupravlja, to u nae doba stvara poremeenost karakteristinu za najvei broj ljudi. Zapravo sve obvezuje na sve. I osjeaj da ivimo u lai je istina. Rije je o tome da ne popustimo, naprotiv, da ak i krenemo od toga. Istina nije pogled na svijet, ve ono to nas za njega neraskidivo vee. Istina nije neto to imamo, ve neto to nas nosi. Ona me stvara i rastvara, ini me i ponitava kao pojedinca, udaljava me od mnogih i ini me srodnim onima koji je osjeaju. Izolirano bie kojemu je do nje stalo nuno susree neke sebi sline. Naime, svaki proces pobune polazi od istine u vezi s kojom nema poputanja. To smo vidjeli u Hamburgu tijekom 1980-ih, kad je aica stanovnika jedne zauzete kue odluila da ih ubudue mogu deloirati samo mrtve. etvrt je bila opkoljena tenkovima i helikopterima, danima su se na ulicama vodile borbe i odravane su velike demonstracije i opina je na kraju kapitulirala. Georgesu Guingouinu, "prvom francuskom partizanu", 1940. je godine polazna toka bila samo uvjerenje da odbija njemaku okupaciju. Za Komunistiku je partiju on tada bio tek "luak iz ume", sve do trenutka kad tih iz ume nije bilo 20.000 i kad su oslobodili Limoges. Ne uzmiimo pred onime to je u svakom prijateljstvu politiko. Nauili su nas na neutralnu ideju prijateljstva, koje se shvaa kao obina, beznaajna privrenost. Ali svaka bliskost je bliskost u zajednikoj istini. Svaki susret je susret u zajednikoj tvrdnji, pa makar ta tvrdnja bila i destruktivna. Ne veemo se nevino u doba kada dranje do neega i nepopustljivost redovito dovode do nezaposlenosti, kada je potrebno lagati radi posla, a zatim raditi kako bi se ouvala sredstva za la. Ljudi koji se zaklinju u kvantnu fiziku i njezine posljedice na svim podrujima nisu manje politiki vezani od drugova koji se bore protiv multinacionalne agrokompanije. Prije ili kasnije svi su prisiljeni na odustajanje i na borbu. Inicijatori radnikog pokreta za svoje su susrete na raspolaganju imali radionice, a zatim tvornice. Za prebrojavanje i raskrinkavanje utih sindikalista na raspolaganju su imali trajkove. Za ocrtavanje solidarnosti i fronti na svjetskoj razini imali su odnos plaa, koji suprotstavlja stranku Kapitala i stranku Rada. Mi za nae susrete imamo cjelokupni drutveni prostor. Za prebrojavanje i raskrinkavanje utih sindikalista imamo svakodnevne postupke kojima odbijamo podinjavanje. Za ocrtavanje solidarnosti i fronti na svjetskoj razini imamo neprijateljstvo prema ovoj civilizaciji. Nemojmo nita oekivati od organizacija. uvajmo se svih postojeih drutvenih miljea, a ponajprije toga da ne pripadnemo nekome od njih. Nije rijetka pojava da tijekom postojanog gubljenja interesa za lanstvo nailazimo

na organizacije politike, sindikalne, humanitarne, razne udruge itd. ak se i dogaa da susreemo neka iskrena, ali oajna bia, ili pak ljude pune entuzijazma, ali prepredene. Privlanost organizacija ovisi o njihovoj prividnoj postojanosti one imaju povijest, sjedite, ime, sredstva, efa, strategiju i diskurs. Meutim, one su ipak prazne konstrukcije koje, unato svome junak om porijeklu, teko stjeu potovanje. One su, u svemu ime se bave i na svim svojim razinama, prije svega zaokupljene vlasttim preivljavanjem kao organizacija, niime drugim. Njihove uzastopne izdaje najee su dovele do gubljenja privrenosti vlastite baze. Upravo zbog toga u njima katkad nailazimo na neke asne ljude. Ali obeanje to ga sadri svaki susret moe se ostvariti samo izvan organizacije i nuno protiv nje. Puno su opasniji miljei, sa svojom gipkom teksturom, traevima i neformalnom hijerarhijom. Treba bjeati od svih miljea. Svaki od njih kao da je zaduen za neutralizaciju istine. Knjievni miljei slue guenju oiglednosti onoga to je napisano, a libertinski miljei guenju izravnog djelovanja; znanstveni miljei slue uskraivanju veini stanovnitva implikacija vlastitih istraivanja; sportski miljei slue zadravanju u vlastitim dvoranama raznih oblika ivota koje bi sportovi trebali stvoriti. Posebno treba bjeati od kulturnih i od militantnih aktivistikih miljea. Oni su ubonice u kojima tradicionalno zavre sve elje za revolucijom. Zadaa je kulturnih miljea otkriti snage u nastajanju i oduzeti svaki smisao onome ime se bavite tako to e vam o tome nairoko izlagati, a zadaa aktivistikih miljea jest oduzeti vam energiju potrebnu za to bavljenje. Aktivistiki miljei svoju rasprenu mreu ire diljem cijele Francuske i staju na put svakom revolucionarnom nastajanju. Oni nude samo vlastite brojne neuspjehe i gorinu koju zbog njih osjeaju. Njihova istroenost i pretjerana nemo uinile su ih neprikladnima za razumijevanja prilika koje nudi sadanji trenutak. Osim toga, da bi se nadoknadila kobna pasivnost, u njima se previe govori, a to ih u policijskome smislu ne ini pretjerano pouzdanima. Kako je od njih uzalud neto oekivati, glupo je biti razoaran zbog njihove pasivnosti. Treba ih samo prepustiti crkavanju. Svi miljei su kontrarevolucionarni zato to je njihova jedina zadaa ouvanje vlastita jadnog komfora. Organizirajmo se u komune. Komuna je ono to se dogaa kad se ljudi nau, sloe i odlue krenuti dalje zajedno. Komuna je moda ono o emu se odluka donosi u trenutku kada obino dolazi do rastanka. To je radost susreta koji preivljava vlastito guenje, to ga nameu pravila. To je ono to nas navodi da kaemo "mi" i ono zbog ega to ini dogaaj. Nije neobino da ljudi koji se slau osnuju komunu, nego to da ostanu razdvojeni. Zbog ega se komune ne bi beskonano mnoile? U svakoj tvornici, svakoj ulici, svakom selu, svakoj koli. To bi napokon bila vladavina komiteta baze! Ali to bi bile komune koje bi pristale biti ono to jesu, tamo gdje jesu. I, po mogunosti, mnotvo komuna koje bi zamijenilo institucije drutva: obitelj, kolu, sindikat, sportski klub itd. Komune koje se, pored isto politikih aktivnosti, ne bi bojale organizirati radi materijalnog i moralnog preivljavanja svakog svog lana i svih marginalaca koji ih okruuju. Komune koje se ne bi definirale to kolektivi

obino rade onime to se nalazi unutar i izvan njih, nego gustoom svojih meusobnih veza. Ne osobama koje ih ine, nego duhom koji ih pokree. Komuna se formira svaki put kad neki pojedinci, osloboeni individualne luake koulje, ponu raunati samo na vlastite snage i svoju snagu odmjeravati u odnosu na stvarnost. Svaki divlji trajk je komuna, svaka kua zauzeta kolektivno na jasnim osnovama je komuna, akcijski komiteti 1968. bili su komune, kao i sela odbjeglih robova u SAD-u, ili pak Radio Alice u Bologni 1977. godine. Svaka komuna eli biti vlastita baza. Ona eli otkloniti pitanje potreba. Ona istodobno eli prekinuti svoju ekonomsku ovisnost i svaku politiku podinjenost, te degenerira u milje im izgubi kontakt s istinama na kojima se temelji. Postoje razne vrste komuna koje za vlastito organiziranje ne ekaju ni brojke, ni sredstva, a najmanje "povoljan trenutak" koji nikada ne dolazi. ORGANIZIRANJE Organizirajmo se kako vie ne bismo morali raditi. Mjesta lagodnog ivota postaju sve rjea i, istinu govorei, daljnje bavljenje njima samo je gubljenje vremena. Osim toga, glavni pokazatelji takvih mjesta su osrednji uvjeti poinka i itanja. Znamo da pojedinac tako malo postoji da mora zaraivati za ivot, da svoje vrijeme mora razmijeniti za malo drutvenog postojanja. Osobno vrijeme za postojanje u drutvu: eto nam rada i trita. Vrijeme komune od poetka se izmie radu, ono ne eli u tome sudjelovati drae su mu druge metode. Skupine argentinskih piqueterosa uspjele su kolektivno iznuditi neku vrstu lokalne socijalne pomoi a uvjet je bio da rade nekoliko sati; oni ne rade na sat, nego svoju zaradu stavljaju na kup i organiziraju neophodne krojake radionice, pekare ili vrtove. Treba skupiti novac za komunu, no nipoto nije nuno zaraivati za ivot. Sve komune imaju crne fondove. Lukavtine su brojne. Uz socijalnu pomo postoje i naknade, bolovanja, kumulirane stipendije, dodaci za fiktivne porode, razne vrste verca te mnoga druga sredstva koja se javljaju prigodom svake promjene kontrole. Nije na nama da ih branimo, niti da se smjestimo u navedene prirune zaklone ili da ih ouvamo kao privilegij upuenih. Vano je njegovati i iriti upravo tu nunu spremnost na prijevaru i meusobno razmjenjivati nove ideje u podruju prevare. Za komune se pitanje rada postavlja samo u odnosu prema drugim postojeim prihodima. Ne treba zanemariti sve to neka zanimanja, obuka ili dobri poloaji usput pruaju, u smislu korisnih znanja. Zadatak komune je osloboditi to je mogue vie vremena za sve svoje lanove. To se ne vidi samo u broju sati osloboenih od svake eksploatacije najamnog rada. Osloboeno vrijeme nije odmaranje. Prazno vrijeme, mrtvo vrijeme, vrijeme praznine i straha od praznine, to je vrijeme rada. Odsad vie nee biti vremena koje treba ispuniti, nego e se dogoditi osloboenje energije koju ne sadri niti jedno "vrijeme"; linije koje se ocrtavaju, koje se pojaavaju, koje moemo do mile volje slijediti, do kraja, dok ne vidimo da se ukrtaju s drugima.

Kradimo, uzgajajmo, proizvodimo Bivi radnici metalurke tvornice MetalEurop vie postaju provalnici nego uvari zatvora. Radnici Francuske elektroprivrede svojoj rodbini i prijateljima pokazuju kako se krivotvori stanje na brojilima. Materijal "koji je pao s kamiona" preprodaje se na sve strane. Svijet koji se tako otvoreno proglaava cininim ne moe od proletera oekivati veliku lojalnost. Komuna, s jedne strane, ne moe raunati na vjeno trajanje "drave blagostanja", a s druge strane, ne moe raunati ni na to da e dugo ivjeti od krae s polica, od kopanja po kantama za smee supermarketa ili, nou, po skladitima industrijskih zona, od lanih subvencija, varanja osiguranja i drugih prijevara, ukratko: od pljake. Stoga se mora pobrinuti da neprestano poveava razinu i opseg svoje samoorganizacije. Nema nieg loginijeg u tome nego da tokarski strojevi, glodalice ili aparati za fotok opiranje koji se nakon steaja tvornice prodaju po snienoj cijeni zauzvrat slue kao podrka za poneku urotu protiv naeg komercijaliziranog drutva. Osjeaj neumitnog uruavanja u dananje je doba posvuda toliko iv da teko moemo nabrojati sve aktualne eksperimente u pogledu graevinarstva, energije, materijala, nezakonitosti ili poljoprivrede. Postoji mnotvo znanja i tehnika koje samo ekaju da ih ukrademo i otkinemo od njihova moralistikog, ulinog ili ekolokog pakiranja. Ali ta znanja i tehnike tek su dio svih intuicija, vjetina i ingenioznosti svojstvenih slamovima koje emo morati temeljito iskoristiti elimo li ponovno nastaniti pustinju metropole i osigurati preivljavanje pobune na srednji rok. Kako komunicirati i kretati se u totalnom prekidu tokova i veza? Kako obnoviti prehrambene kulture ruralnih zona tako da one mogu iznova stvoriti uvjete za gustou naseljenosti kakvu su imale prije ezdeset godina? Kako betonirane prostore transformirati u urbane vrtove, kao to je uinila Kuba da bi mogla izdrati ameriki embargo i propast SSSR-a? Poduavanje i uenje to je nama koji smo se toliko preputali dokolici koju doputa trina demokracija od svega toga ostalo? to nas je to moglo potaknuti da krenemo trati nedjeljom ujutro? to dri u pokretu sve te fanatike karatea i sve te ljude koji su ludi za aktivnostima tipa "sam svoj majstor", ribarenjem ili gljivarstvom? to, ako ne nunost da ispune potpunu besposlenost, da obnove vlastitu radnu snagu ili svoj "zdravstveni kapital"? Veina slobodnih aktivnosti mogla bi se lako osloboditi svoje apsurdnosti i postati neto drugo. Boks nije uvijek bio rezerviran za pokazivanje u dobrotvornim emisijama ili za velike spektakularne susrete. Poetkom 20. stoljea u Kini raskomadanoj hordama kolonizatora i izgladnjeloj dugotrajnim suama, stotine tisua siromanih seljaka organiziralo se u brojnim boksakim klubovima na otvorenom kako bi od bogatih i od kolonizatora povratili ono to im je oduzeto. To je bio Bokserski ustanak. Nikada nije prerano nauiti i prakticirati ono to e od nas zahtijevati manje mirnodopska, manje predvidljiva vremena. Naa ovisnost o metropoli, o njezinoj medicini, poljoprivredi ili policiji, danas je takva da je ne moemo napasti, a da se pritom sami ne izloimo opasnosti. Upravo neizreena svijest o toj ranjivosti objanjava spontano

samoograniavanje aktualnih drutvenih pokreta; zbog nje se bojimo kriza i elimo "sigurnost". Upravo su zbog te svijesti trajkovi horizont revolucije zamjenjivali horizontom povratka u normalu. Izmicanje toj sudbini zahtijeva dug i ustrajan proces uenja, te raznovrsne, masovne eksperimente. Treba se znati tui, obijati brave, lijeiti prijelome i angine, postavljati piratske radio-odailjae, podizati uline kantine, treba imati jasne ciljeve, ali i okupiti rasprena znanja i organizirati ratnu poljoprivredu, shvatiti biologiju planktona, sastav tla, izuavati odnose meu biljkama i na taj nain ponovno stei izgubljena znanja, razviti raznorazne mogunosti upotrebe nae neposredne okoline i uspostavljanja veza s njome te stei znanje o granicama nakon kojih je poinjemo iscrpljivati. I to ve danas, zbog onih dana kada emo od nje morati pribavljati vie nego simboliki dio nae prehrane i potreba. Stvorimo teritorije. Umnoimo nejasna podruja. Sve vie reformista danas se slae da je s "pribliavanjem toke zvane peak oil" te "u svrhu smanjenja isputanja staklenikih plinova" potrebno "relokalizirati ekonomiju", favorizirati regionalnu opskrbu, kratke tokove distribucije, odustati od lakog uvoza iz dalekih zemalja itd. Oni zaboravljaju da je svemu onome to se u vezi s ekonomijom ini na lokalnom planu svojstveno da se radi na crno, "neformalno"; da ta jednostavna ekoloka mjera relokalizacije ekonomije ne podrazumijeva nita manje nego oslobaanje od dravne kontrole, ili pak to da emo joj se potpuno podiniti. Aktualni teritorij proizvod je viestoljetnih policijskih operacija. Ljudi su potiskivani izvan svojih sela, zatim izvan ulica, zatim izvan etvrti, a na kraju i izvan hodnika svojih zgrada, u luakoj nadi da e itav ivot biti zadran unutar etiri vlana privatna zida. Pitanje teritorija za nas i za dravu ne postavlja se na isti nain. Nije rije o dranju teritorija. Rije je o tome da se gustoa komuna, cirkulacija i solidarnosti na lokalnoj razini do te mjere povea da teritorij za svaku vlast postane neitak i nejasan. Nije rije o tome da se teritorij zaposjedne, nego da se teritorij bude. Svaka praksa dovodi do postojanja teritorija teritorija deala ili lova, teritorija djejih igara, ljubavnih odnosa ili pobune, teritorija seljaka, ornitologa ili etaa. Pravilo je jednostavno: to je vie teritorija koji se na odreenom podruju preklapaju, meu njima se dogaa sve vea cirkulacija a vlast ih manje kontrolira. Kafii, tiskare, sportske dvorane, pustopoljine, tandovi prodavaa knjiga, krovovi kua, improvizirane trnice, kiosci s kebabima ili garae lako mogu umai svojoj slubenoj namjeni, samo ako postoji dovoljna razina suuesnitva. Lokalno samoorganiziranje mrsi i ponitava dravnu kartografiju nameui vlastitu: stvara vlastito odcjepljenje. Putujmo. Odredimo vlastite puteve komunikacije. Princip komuna nije da se metropoli i njezinoj mobilnosti suprotstavi lokalna ukorijenjenost i sporost. Ekspanzivni pokret stvaranja komuna mora tajno preslikati kretanje metropole. Ne smijemo odbijati mogunosti kretanja i komunikacije koje nam nudi komercijalna infrastruktura, moramo samo poznavati njihove granice. Dovoljno je biti prilino oprezan, prilino bezazlen. Uostalom,

meusobno posjeivanje puno je sigurnije, ne ostavlja nikakve tragove i njime se stvaraju znatno postojanije veze nego u kontaktima na internetu. Privilegij koji je dan nekima od nas, da moemo "slobodno cirkulirati" s jednog kraja kontinenta na drugi, a bez pretjerane muke i itavim svijetom, adut je koji nije zanemariv u uspostavljanju komunikacije meu aritima urote. Jedna od privlanosti metropole je to Amerikancima, Grcima, Meksikancima i Nijemcima omoguava da se potajno susreu u Parizu taman koliko je potrebno za neku strateku diskusiju. Stalno kretanje meu prijateljskim komunama jedna je od onih svari koje ih uvaju od umrtvljenosti i od neminovnosti odustajanja. Prihvatiti drugove, biti u toku s njihovim inicijativama, razmiljati o njihovu uspjehu, prisvojiti tehnike kojima ovladavaju -za komunu znai vie od sterilnih moralnih preispitivanja iza zatvorenih vrata. Imali bismo krivo kad bismo podcijenili to se sve moe odluno pripremiti tijekom veeri provedenih u suprotstavljanju miljenja o aktualnom ratu. Sruimo postupno sve prepreke Kao to je poznato, ulice su pune nekulture. Izmeu onoga to one stvarno jesu i onoga to bi trebale biti smjetena je centripetalna sila cjelokupne policije koja se trudi na njima napraviti reda; a nasuprot tome smo mi -obrnuto, centrifugalno kretanje. Moemo se samo radovati, posvuda gdje se javljaju ljutnja i nered. Nije nita neobino da sada dravni praznici, koji vie nita ne slave, sustavno loe zavravaju. Blistav ili raskliman, gradski inventar pitanje je gdje on poinje, a gdje zavrava materijalizira nae zajedniko izvlatenje. Ustrajui u svome nitavilu, on samo trai da se u njega zauvijek vrati. Razmotrimo to nas okruuje: sve to oekuje svoj trenutak, metropola odjednom dobiva napad nostalgije kakvu imaju samo jo ruevine. Ako postane metodina i ako se sistematizira, nekultura e se stopiti u rasprenu, uspjenu gerilu koja e nas vratiti u nau prvobitnu nedisciplinu i nemogunost vladanja nad nama. Uznemirujue je za neke da se u nizu priznatih vojnih vrlina partizana istie upravo nedisciplina. Zapravo bijes nikada nije trebao biti razdvojen od politike. Politika se bez bijesa gubi u diskursu, a bijes se, bez politike, iscrpljuje u krikovima. Rijei poput "bijesni" ili "ushieni" u politici se uvijek javljaju uz pucnje upozorenja. Kad je rije o metodi, zadrimo od sabotae sljedei princip: minimum rizika u akciji, minimum vremena, maksimum tete. Kad je rije o strategiji, sjetimo se da prepreka koja je sruena, ali nije prevladana (osloboen, ali ne i nastanjen prostor) lako moe biti zamijenjena drugom, otpornijom preprekom koju je tee napasti. Nepotrebno je razglabati o tri tipa radnikih sabotaa: sporijem radu, bijelom trajku ili dosljednom provoenju propisa; razbijanju strojeva ili ometanju njihova rada; odavanju tajni poduzea. Proireni na dimenziju drutvenog poduzea, principi sabotae generaliziraju se od proizvodnje do razmjene. Tehnika infrastruktura metropole ranjiva je: njezine tokove ne ine samo transport osoba i roba -informacije i energija takoer protjeu kroz tu mreu ica, vlakana i cijevi koje je mogue napasti. Uspjena sabotaa drutvenog stroja danas podrazumijeva novo osvajanje i smiljanje novih naina prekida njegovih mrea. Kako uiniti beskorisnom liniju vlaka TGV ili elektrinu mreu? Kako

pronai slabe toke informatikih mrea, kako omesti radio-valove i izazvati snijeg na malim ekranima? to se tie ozbiljnih prepreka, pogreno je potpuno unitenje smatrati nemoguim. Prometejski element u svemu tome je to se stvar svodi na odreenu krau vatre, izvan bilo kakva slijepog voluntarizma. Godine 356. p. n. e. Herostrat je zapalio Artemidin hram, jedno od sedam svjetskih uda. U nae doba konane dekadencije, na hramovima je impozantna jedino jo zlokobna istina daoni ve jesu ruevine. Unititi to nitavilo nije nikakav tuan posao. Djelovanju to daje novu mladost. Sve postaje smisleno, sve odjednom dolazi na svoje mjesto, prostor, vrijeme, prijateljstvo. Za uspjeh se koristimo svim raspoloivim sredstvima, ponovno osmiljavamo njihovu upotrebu, a ta sredstva smo mi sami. Moda e "sjebavanje svega" u bijedi epohe posluiti ne bez razloga, treba priznati kao posljednje kolektivno zavoenje. Izbjegavajmo vidljivost. Pretvorimo anonimnost u poloaj za napad Jedan sindikalist na prosvjedu skida masku anonimcu koji je upravo razbio izlog: "Priznaj to radi, nemoj se skrivati." Biti vidljiv znai biti razotkriven, odnosno, prije svega, ranjiv. Kad ljeviari svih zemalja svoju stvar neprestano "ine vidljivom" pitanje beskunika, ena, ilegalnih imigranata u nadi da e se netko za nju pobrinuti, oni ine upravo suprotno od onoga to bi trebalo napraviti. Ne treba se pokazati, nego anonimnost u koju smo dovedeni pretvoriti u prednost, a pomou urote i nonog i maskiranog djelovanja uiniti je neranjivim poloajem za napad. Model za to prua poar iz 2005. Bez lidera, bez zahtjeva, bez organizacije, ali s parolama, gestama, suuesnitvom. Biti nita u drutvenom smislu nije ponienje i izvor traginog nedostatka priznanja biti priznat: od koga? ve, naprotiv, uvjet za maksimalnu slobodu djelovanja. Ne potpisivati svoja nedjela, ve objelodanjivati samo fantomske akronime jo se sjeamo kratkotrajne oznake BAFT (Brigade Anti-Flic des Tarterets = Protumurijska brigada [novog naselja] Tarterets) jedan je od naina da se ta sloboda ouva. Stvaranje subjekta pobune, koji bi bio pokreta "pobune iz studenog 2005., oito je jedan od prvih defenzivnih manevara reima. Sam pogled na face onih koji u ovom drutvu jesu netko moe pomoi u razumijevanju radosti da se ne bude nitko. Od vidljivosti treba bjeati. Ali snaga koja se skuplja u sjeni ne moe se zauvijek skrivati. Rije je o odgodi naeg pojavljivanja kao snage sve do prikladnog trenutka. Jer to nas kasnije vidljivost dohvati, to smo jai. A kad jednom postanemo vidljivi, dani su nam odbrojeni. Ili emo biti u mogunosti u kratkom roku unititi njezinu vladavinu, ili e nas vidljivost bez odgode zdrobiti. Organizirajmo samoobranu. ivimo pod okupacijom, pod policijskom okupacijom. Na to nas svakodnevno podsjeaju uline racije protiv ilegalnih imigranata, civilni policijski automobili koji krue ulicama, pacifikacija gradskih etvrti primjenom tehnika razraenih u

kolonijama, izjave ministra unutarnjih poslova protiv "bandi" dostojne rata u Aliru. To su dostatni motivi da ne dopustimo da nas slome, da se angairamo u samoobrani. Kako komuna raste i iri svoj utjecaj, malo po malo uvia da djelovanje vlasti cilja na ono to komunu uope ini komunom. Ti protunapadi poprimaju oblike zavoenja, rekuperacije, a kao krajnje sredstvo, i oblik sirove sile. Samoobrana za komune mora biti potpuno jasna kolektivna injenica, kako u praktinom tako i u teorijskom smislu. Zatita od uhienja, brzo okupljanje u velikom broju protiv pokuaja izgona, skrivanje jednog od naih pripadnika u vremenu koje dolazi nee biti samo suvini refleksi. Ne moemo neprestano rekonstruirati svoje temelje. Neka se prestane s optuivanjem za represiju, pripremimo se za nju. Stvar nije jednostavna. Budui da se od stanovnitva sve vie oekuje obavljanje policijskih poslova (od prokazivanja do povremenog angamana u graanskim milicijama), policijske snage stapaju se s masom. Model policijske intervencije koji je danas posvuda u upotrebi, ak i tijekom pobune, jest murjak u civilu. Policija je na skoranjim prosvjedima protiv CPE-a bila uinkovita zbog tih civila pomijeanih s gomilom; ekali su incident kako bi se razotkrili: suzavcem, pendrekom, pitoljem za omamljivanje, kontrolom dokumenata; sve to u koordinaciji s redarskim slubama sindikata. Sama mogunost njihove nazonosti dovoljna je da meu prosvjednike unese sumnju (Tko je tko?) i da paralizira akciju. S obzirom na to da je prihvaeno da prosvjed nije sredstvo prebrojavanja nego nain djelovanja, moramo pronai naine raskrinkavanja civila, njihova protjerivanja i omoguavanja da iz njihovih ruku moda istrgnemo one koje pokuavaju uhititi. Policija na ulici nije nepobjediva, ona samo raspolae nainima samoorganiziranja, obuavanja i neprestanog testiranja novog oruja. U usporedbi s njom nae e oruje uvijek biti rudimentarno, sklepano, a esto i improvizirano na licu mjesta. Njime se ni u kojem sluaju ne pokuavamo nadmetati u vatrenoj moi, ve nam je namjera odravati distancu, odvratiti pozornost, initi psiholoki pritisak ili iznenaenjem omoguiti proboj i osvajanje terena. Sve mogue inovacije u andarmerijskim vjebaonicama borbe protiv urbane gerile oito nisu dovoljne, i zasigurno nikada nee biti dostatne za dovoljno brz odgovor na akcije pokretljivog mnotva koje moe udariti na vie mjesta odjednom i koje se prije svega trudi uvijek zadrati inicijativu. Komune su, jasno, ranjive na nadzor i na policijske istrage, kriminalistiku obradu i djelovanje tajnih slubi. Valovi uhienja anarhista u Italiji i ecowarriorsa u SAD-u bili su mogui zahvaljujui prislukivanju. Prilikom svakog pritvora sada je mogue uzeti uzorke DNK-a i popuniti sve iscrpnije dosjee. Jedan je skvoter u Barceloni pronaen jer je ostavio otiske na letcima koje je raspaavao. Metode policijskog popisivanja neprestano se poboljavaju, posebice zahvaljujui biometriji, a u sluaju uvoenja elektronike osobne iskaznice, naa zadaa moe postati samo tea. Parika komuna djelomice je rijeila problem popisivanja: spalivi gradsku vijenicu podmetai poara unitili su matine knjige. Ostaje nam pronai nain da zauvijek unitimo digitalne podatke.

POBUNA Komuna je osnovna jedinica partizanske stvarnosti. Jaanje pobune moda nije nita drugo nego multiplikacija komuna, njihovo povezivanje i artikulacija. Ovisno o tijeku dogaaja, komune se utapaju u entitete ireg raspona ili se pak dijele. Izmeu skupine brae i sestara vezanih "do kraja ivota" i okupljanja mnotva skupina, komiteta, skupina za organizaciju opskrbe i samoobrane pobunjene etvrti, pa ak i regije, razlika je samo u razini, no u svim je sluajevima rije o komunama. Svaka komuna moe samo teiti samostalnom osiguravanju sredstava za opstanak i unutar sebe doivljavati novac kao neto beznaajno i, u krajnjoj liniji, deplasirano. Novac ima mo stvaranja veza meu onima koji nisu povezani, povezivanja stranaca kao stranaca i na taj nain, stvaranjem jednakosti meu stvarima, mo stavljana svega u optjecaj. Sposobnost novca da sve povezuje plaa se povrnou tih veza, u kojima u pravilu vlada la. Nepovjerenje je temelj kreditnog odnosa. Vladavina novca stoga uvijek mora biti vladavina kontrole. Praktino ukidanje novca moe se ostvariti samo irenjem komuna. Kad je rije o irenju komuna, svaka pojedina komuna mora potovati nunost ostajanja unutar odreene veliine. Ako bi je prela, izgubila bi kontakt sa samom sobom i gotovo neminovno stvorila dominantnu kastu. Komuna u tom sluaju radije bira rascjep i, na taj nain, svoje umnaanje, ime istodobno spreava nesretan ishod. Ustanak alirske omladine, koji je u proljee 2001. zapalio itavu Kabiliju, zahvatio je gotov itav teritorij zahvaljujui napadima na andarmerije, sudove i sva dravna predstavnitva, podiui pobunu na opu razinu, to jedovelo do jednostranog povlaenja snaga reda i do fizikog spreavanja odravanja izbora. Snaga pokreta bila je u rasprenoj komplementarnosti mnotva sastavnica, koje su samo djelomino bila zastupljene u beskonanim i uzaludnim mukim okupljanjima seoskih vijea i drugim narodnim komitetima. "Komune" uvijek tinjajue alirske pobune uobliuju se as u mlade "lude glave" s kapama koji s krova zgrade u Tizi Ouzuu bacaju boce plina na specijalce, as u podrugljiv osmijeh starog pripadnika pokreta otpora umotanog u svoj burnus, a as u energiju ena nekog planinskog sela koje se unato svemu i dalje bave tradicionalnom poljoprivredom i uzgojem stoke, bez ega blokade regionalne ekonomije ne bi nikada mogle biti toliko puta ponovljene i tako sustavne. Iskoristimo sve to nam svaka kriza prua. "Osim toga, treba dodati da neemo biti u mogunosti lijeiti cjelokupno francusko stanovnitvo. Morat emo izabrati koga emo lijeiti." Tako strunjak za virologiju 7. rujna 2005. u dnevnom listu Le Monde ukratko navodi to e se dogoditi u sluaju ptije gripe. "Teroristike prijetnje", "prirodne katastrofe", "opasnosti od virusa", "drutveni pokreti" i "urbano nasilje", sve su to za upravljae drutvima trenuci nestabilnosti u kojima oni svoju vlast uvruju odabirom onoga to im se dopada i unitavanjem onoga to im smeta. Stoga je logino da je to i prigoda da se svaka druga sila udrui ili ojaa zauzimanjem suprotne strane. Prekid robnih tokova, nestajanje normalnih tijekova ivota (dovoljno je vidjeti kako dolazi do povratka drutvenog ivota u zgradi u kojoj je

odjednom nestalo struje da zamislimo kako bi ivot mogao izgledati u gradu koji je ostao bez iega) i policijska kontrola oslobaaju potencijale za samoorganiziranje koji su u drugim okolnostima nezamislivi. To nikome ne moe promaknuti. Toga je potpuno bio svjestan revolucionarni radniki pokret, koji je krize buroaske ekonomije pretvorio u vrhunac vlastita jaanja. Danas su islamske stranke najjae ondje gdje su umjele inteligentno nadomjestiti slabosti drave, na primjer prigodom organiziranja pomoi nakon potresa u Boumerdesu u Aliru, ili pak u svakodnevnoj pomoi stanovnitvu junog Libanona, koji je razruila izraelska vojska. Kao to smo ranije naveli, devastacija New Orleansa koju je prouzroio urag an Katrina omoguila je cijelom nizu marginalnih skupina sjevernoamerikog anarhistikog pokreta da steknu dotad nevienu stabilnost povezujui sve one koji su se, na licu mjesta, odupirali prisilnom premjetanju. Uline kantine pretpostavljaju da se prethodno mislilo na opskrbu; hitna medicinska pomo iziskuje stjecanje neophodnih znanja i nabavu materijala, a isto vrijedi i za osnivanje piratskih radio-postaja. Politiko bogatstvo takvih situacija mogue je zbog radosti koju one sadre, nadilaenja individualnog snalaenja te njihove konkretne stvarnosti koja nije podinjena svakodnevici reda ili rada. U zemlji poput Francuske (u kojoj se radioaktivni oblaci zaustavljaju na granici i u kojoj nema bojazni od izgradnje centra za borbu protiv raka na mjestu bive tvornice duinih gnojiva koje je europskom direktivom Seveso klasificirano kao opasan teren) manje treba raunati na "prirodne", a vie na drutvene krize. Najee je dunost upravo drutvenih pokreta da prekinu normalan tijek katastrofe. Naravno, posljednjih su godina razni trajkovi uglavnom bili prigoda za vlast i uprave poduzea da testiraju vlastitu sposobnost odravanja sve ire "minimalne razine usluga", do toga da je obustava rada svedena samo na svoju simboliku dimenziju, koja je tek neto tetnija od snijega ili samoubojstva na pruzi. No usprotivivi se uobiajenim aktivistikim praksama sustavnom okupacijom ustanova i tvrdoglavom blokadom, srednjokolska borba iz 2005. godine i borba protiv CPE-a podsjetile su na sposobnost velikih pokreta da nanesu tetu i provedu rasprene ofenzive. Te su borbe, preko svih moguih druina koje su svojim djelovanjem izazvale, dale naslutiti pod kojim uvjetima pokreti mogu postati mjesta pojave novih komuna. Sabotirajmo sva predstavnika tijela. Proirimo diskusiju. Ukinimo skuptine. Prvu prepreku na koju nailazi svaki drutveni pokret, prije pojave policije u pravom smislu rijei, ine sindikati i cijela ta mikrobirokracija ija je zadaa ograniavanje i nadzor borbe. Komune, osnovne skupine i udruge spontano gaje nepovjerenje prema njima. Upravo su zbog toga parabirokrati prije dvadeset godina osmislili koordinacijske komitete koji, zato to ne nose nikakvu etiketu, izgledaju puno nevinije, ali su ipak idealno podruje za njihove makinacije. Ako se neki zabludjeli kolektiv oproba u autonomiji, oni nee stati dok iz njega ne isisaju svaki sadraj, odluno otklanjajui dobra pitanja. Oni su estoki i lako planu, ne zbog ljubavi prema raspravi, nego zbog svoje zadae da je odagnaju. A kad njihova estoka obrana apatije napokon ovlada kolektivom, oni poraz objanjavaju manjkom politike svijesti. Treba rei da u Francuskoj, prije svega zahvaljujui luakoj aktivnosti raznih trockistikih frakcija, militantnoj mladei

nimalo ne nedostaje umijee politike manipulacije. Ta mlade nije uspjela izvui pouku iz poara u studenom 2005.: svaka koordinacija je suvina tamo gdje ima koordinacije, organizacije su uvijek suvine tamo gdje se ljudi organiziraju. Drugi refleks je da se pri najmanjem pokretu sazove opa skuptina i da se glasuje. To je pogreno. Samo glasovanje, odnosno odluke koje e na kraju biti donijete, dovoljni su da se skuptina pretvori u komar, da postane pozornica na kojoj se sukobljavaju sve pretenzije na vlast. Ovdje trpimo zbog loeg primjera buroaskih parlamenata. Skuptina nije osnovana zbog odluivanja, nego zbog diskusije, zbog slobode govora koja se prakticira bez cilja. Potreba ljudi za okupljanjem jednako je postojana koliko je potreba za odluivanjem rijetka. Okupljanje je odgovor na radost osjeanja zajednike sile. Odluivanje je vitalno samo u hitnim situacijama, kad je provoenje demokracije ugroeno. U svim drugim prigodama problem "demokratskog karaktera procesa donoenja odluka" postoji samo za fanatike procedure. Ne treba kritizirati skuptine ili ih naputati, treba u njima osloboditi govor, geste i igru. Dovoljno je vidjeti da ljudi u skuptine ne dolaze samo s miljenjem ili zahtjevom, nego i sa eljama, privrenostima, sposobnostima, snagama, tugama i odreenom spremnou. Ako fantazmu o Opoj skuptini uspijemo razderati u koristskuptine prisutnosti, ako uspijemo raskrinkati pokuaj stvaranja hegemonije koji se uvijek ponovno javlja, ukoliko se prestanemo fokusirati na odluku kao na cilj, postoje izgledi da doe do nekog tipa omasovljenja, jednog od fenomena kolektivne kristalizacije kad neka odluka jednostavno obuzme ljude, sve ili samo neke od njih. Isto vrijedi i za odluke u vezi s akcijama. Polaenje od principa da "akcija mora odreivati tijek skuptine" onemoguava i ivu raspravu i uinkovitu akciju. Skuptina s puno ljudi, meusobnih stranaca, osuena je na to da imenuje strunjake za akciju, odnosno da akciju zanemari i posveti se njezinoj kontroli. S jedne strane, oni koji imaju mandat, prema definiciji su ogranieni u svome djelovanju, a s druge, nita ih ne spreava da svakog nasamare. Ne treba pretpostavljati idealan oblik djelovanja. Kljuno je da akcija poprimi oblik, da pomogne u njegovu nastajanju, a ne da ga trpi. To pretpostavlja dijeljenje istog politikog i zemljopisnog poloaja (poput sekcija Parike komune tijekom Francuske revolucije), ali i dijeljenje istog znanja. to se tie odluka o akcijama, princip bi mogao biti sljedei: neka svatko ide u izvianje, neka se informacije potvrde i odluka e doi sama od sebe, vie e nas obuzeti nego to emo je sami donijeti. Optjecanje znanja ponitava hijerarhiju i stvara jednakost odozdo. Horizontalna, bujajua komunikacija takoer je najbolji oblik koordinacije raznih komuna, najbolji nain ruenja hegemonije. Blokirajmo ekonomiju, ali svoju snagu blokiranja mjerimo razinom samoorganizacije. Krajem lipnja 2006. u itavoj dravi Oaxaca mnoe se zaposjedanja gradskih vijenica, pobunjenici zauzimaju javne zgrade. U nekim opinama protjeruju gradonaelnike i rekviriraju slubena vozila. Mjesec dana poslije pristup nekim

hotelima i turistikim naseljima je blokiran. Ministar turizma govori o katastrofi "usporedivoj s orkanom Wilma". Nekoliko godina prije blokada je postala jednim od glavnih oblika djelovanja argentinskog pobunjenikog pokreta, u kojem su si razne lokalne skupine meusobno priskakale u pomo blokiranjem pojedinih prometnica, stalno prijetei da e svojim zajednikim djelovanjem paralizirati cijelu zemlju ako njihovi zahtjevi ne budu ispunjeni. Takve prijetnje dugo su bile snana poluga u rukama eljezniara, radnika u distribuciji struje i plina, vozaa. Pokret protiv CPE-a nije oklijevao u blokadi kolodvora, zaobilaznica, tvornica, autocesta, supermarketa, pa ak i zranih luka. U Rennesu je bilo dovoljno tristo ljudi da satima blokira gradsku zaobilaznicu i izazove zastoj u prometu dug etrdeset kilometara. Sve blokirati, to je sada prvi refleks svih koji ustaju protiv postojeeg poretka. U delokaliziranoj ekonomiji (u kojoj poduzea funkcioniraju prema principu "tononavrijeme", u kojoj vrijednost proizlazi iz veze s internetom, u kojoj su autoceste karika u lancu nematerijalne proizvodnje koja se kree od kooperanta do kooperanta, a zatim do tvornice u kojoj se obavlja montaa) blokirati proizvodnju znai blokirati i promet. Ali nema ni govora o tome da razmjeri blokade onemogue opskrbu i komunikaciju pobunjenika, efektivnu samoorganizaciju raznih komuna. Kako emo se hraniti ako sve bude blokirano? Pljaka trgovina, poput one koja se dogodila u Argentini, ima svoje granice; koliko god hramovi potronje bili ogromni, oni nisu beskonane smonice. Stjecanje dugorone sposobnosti pribavljanja ivenih namirnica stoga podrazumijeva stjecanje sredstava za njihovu proizvodnju. A kad je o tome rije, ini se da je beskorisno i dalje ekati. Dopustiti, kao to je danas sluaj, da samo dva posto stanovnitva brine o ukupnoj proizvodnji hrane povijesna je, a i strateka glupost. Oslobodimo teritorij od policijske okupacije. Izbjegavajmo, koliko god je mogue, izravan sukob. "Ova afera otkriva da nemamo posla s mladima koji trae vie socijalnih prava, nego s pojedincima koji su Republici objavili rat", zamijetio je jedan lucidan murjak u vezi s nedavnim zasjedama. Ofenziva iji je cilj oslobaanje teritorija od policijske okupacije ve je pokrenuta i moe raunati na neiscrpne rezerve mrnje i elje za osvetom to ih je na sebe navukla policija. I same "drutvene pokrete" malo po malo zahvaa buna, nita manje nego slavljenike u Rennesu koji su se tijekom 2005. svakog etvrtka naveer sukobljavali sa specijalnom policijom, ili one u Barceloni, koji su nedavno, prilikom jednog botelliona, unitili jednu gradsku trgovaku ulicu. U pokretu protiv CPE-a svjedoili smo oivljavanju redovne upotrebe Molotovljevih koktela. Meutim, to se toga tie, neka predgraa ostaju nenadmaiva. Posebno u jednoj tehnici koja je odavno poznata: u napadu iz zasjede. Kao, primjerice, 13. listopada 2006. u Epinayu: oko 11 sati uveer, nakon dojave da je netko provalio u jedan automobil, pozvani su timovi specijalaca; nakon to su doli, jednu su ekipu "blokirali dva vozila preprijeena po kolniku i tridesetak ljudi sa eljeznim ipkama i pitoljima koji su na policijsko vozilo bacali kamenje a na policajce suzavac". Prisjetimo se, u manjim razmjerima, lokalnih policijskih postaja koje su bile napadnute nakon zavretka radnog dana: sjetimo se razbijenih prozora i spaljenih vozila.

Jedna je od steevina skoranjih pokreta upravo to da je pravi prosvjed sada "divlji", da nije prijavljen policijskoj upravi. Ako sami izabiremo teren, moemo, poput Black Bloca u Genovi 2001. godine, pomno izbjegavati crvene zone i izravan sukob, moemo birati putove kojima emo preetavati murjake, umjesto da policija, ukljuujui sindikalce i pacifiste, nama odreuje smjer kretanja. Tada smo vidjeli da tisuu odlunih ljudi moe natjerati na povlaenje itave karabinjerske autobuse te ih na kraju i zapaliti. Nije toliko vano biti bolje naoruan, nego imati inicijativu. Hrabrost nije nita, povjerenje u vlastitu hrabrost je sve. injenica da k tome jo imamo i inicijativu samo nam moe pomoi. Meutim, sve upuuje na to da izravne sukobe smatramo tokama usidrenja suprotstavljenih snaga, to nam omoguuje kupovanje vremena i napad na drugome mjestu, ak u neposrednoj blizini. injenica da nije mogue sprijeiti sukob ne prijei nam da napravimo malu diverziju. Vie nego samim akcijama potrebno je posvetiti se njihovoj koordinaciji. Maltretirati policiju znai natjerati je da bude posvuda, ali da nigdje ne bude efikasna. Svaki in maltretiranja oivljava sljedeu istinu, izreenu 1842. godine: "ivot policajca je muan; njegov poloaj u drutvu jednako je uvredljiv i prezren kao i sam zloin []. Sram i ljaga okruuju ga sa svih strana, drutvo ga tjera od sebe, izolira poput parije, pljuje na njega svoj prijezir zajedno s njegovom plaom, bez grinje savjesti, bez aljenja, bez milosti [] policijska znaka koju nosi u depu dokument je rugla." Dana 21. studenog 2006. vatrogasci koji su prosvjedovali u Parizu napali su specijalce ekiima i ranili petnaestoricu policajaca. To navodimo kao podsjetnik da "osposobljenost za pruanje pomoi" nikad nee moi biti valjan izgovor za pristupanje policiji. Uzmimo oruje. Uinimo sve da njegovo koritenje uinimo nepotrebnim. Pobjeda nad vojskom moe biti samo politika. Ne postoji mirna pobuna. Oruje je neophodno: meutim, potrebno je uiniti sve da se njegovo koritenje uini nepotrebnim. Pobuna vie znai uzimanje oruja, "deurstvo pod orujem", nego prijelaz u oruanu borbu. U naem je interesu da naoruavanje razlikujemo od upotrebe oruja. Oruje je revolucionarna konstanta, iako je njegova upotreba u trenucima velikih preokreta rijetka ili ne pretjerano odluujua, kao 10. kolovoza 1792., 18. oujka 1871. ili u listopadu 1917. Kad se vlast vue po cesti, dovoljno ju je samo pregaziti. Zbog distance koju imamo prema oruju, ono je steklo dvostruko obiljeje fascinacije i odvratnosti koje moemo nadii samo rukovanjem orujem. Autentini pacifizam ne moe biti odbijanje oruja, ve samo odbijanje njegove upotrebe. Pacifizam bez mogunosti otvaranja vatre samo je teoretsko oblikovanje nemoi. Taj apriorni pacifizam neka je vrsta preventivnog razoruanja, ista policijska operacija. Zapravo se pitanje pacifizma ozbiljno postavlja samo za onoga tko ima mogunost otvoriti vatru. A u tom e sluaju pacifizam, naprotiv, biti znak moi, jer samo smo u krajnjem poloaju moi osloboeni nunosti otvaranja vatre.

Sa stratekoga gledita, ini se da se najvie isplati posredno, asimetrino djelovanje; ini se da je ono najprimjerenije epohi: okupacijska vojska ne napada se frontalno. Unato tome, mogunosti urbanoga gerilskog rata na iraki nain, koji bi zaglibio bez izgleda za ofenzivu, vie se treba bojati, nego je prieljkivati.Militarizacija graanskog rata znai neuspjeh pobune. Crveni su mogli trijumfirati 1921., no ruska Revolucija ve je bila izgubljena. Trebamo zamisliti dva mogua tipa reakcije drave. Prvi je otvoreno, a drugi vie podmuklo, demokratsko neprijateljstvo. Prvi poziva na destrukciju bez okolianja, drugi na suptilno, ali nesmiljeno neprijateljstvo, kad drava samo eka da nas mobilizira. Moe nas poraziti diktatura, ali i injenica da smo svedeni na to da se suprotstavljamo samo diktaturi. Poraz se sastoji kako u gubitku rata, tako i u gubitku izbora rata koji emo voditi. I jedno i drugo je mogue, to dokazuje panjolska iz 1936. godine: revolucionare su tada porazili i faizam i republika. im stvari postanu ozbiljne, vojska zauzima teren. Njezino borbeno aktiviranje manje je nuno. Za to je potrebna drava odluna poiniti pokolj, to je zasad samo prijetnja, poput upotrebe nuklearnog oruja prije pola stoljea. Iako je ve dugo ranjena, dravna zvijer i dalje je opasna. Ostaje injenica da je pred vojskom potrebna velika masa koja preplavljuje njezine trupe i zbratimljuje se s vojnicima. Potreban je 18. oujka 1871. Kad je vojska na ulicama, to je pobunjenika situacija. Kad vojska pone djelovati, ishod se ubrzava. Svatko smatra da mora zauzeti stranu, izabrati izmeu anarhije i straha od anarhije. Pobuna trijumfira kao politika snaga. Nije nemogue pobijediti vojsku politikim sredstvima. Smijenimo vlasti na lokalnoj razini. Cilj svake pobune je postati nepovratnom. Nepovratnost postiemo kad pobijedimo i vlast i potrebu za vlau, i imovinu i sklonost prema njezinu stjecanju, i hegemoniju i elju za hegemonijom. Upravo zbog toga pobunjeniki proces u samome sebi sadri oblik svoje pobjede ili oblik svog neuspjeha. to se tie nepovratnosti, destrukcija nikad nije bila dovoljna. Sve je u nainu. Postoje naini ruenja koji neminovno izazivaju povratak onoga to je uniteno. Tko se iivljava nad mrtvim poretkom moe biti siguran da e izazvati elju za osvetom. Isto tako, posvuda gdje je ekonomija blokirana, gdje je policija neutralizirana, vano je unijeti to manje patosa u ruenje vlasti. Treba je smijeniti uz skrupuloznu leernost i porugu. Decentralizaciji vlasti u dananje doba odgovara kraj revolucionarne centralizacije. I dalje postoje Zimski dvorci, ali njihova je svrha sada da ih zauzmu turisti, a ne pobunjenici. Danas se moe zauzeti Pariz, Rim ili Buenos Aires, a da to ne znai pobjedu. Zauzimanje parikog predgraa kao to je Rungis sigurno bi bilo puno uinkovitije od zauzimanja Elizejske palae. Mo vie nije koncentrirana u jednoj toki svijeta, ona je sam taj svijet, njegovi tokovi i avenije, njegovi ljudi i norme, njegovi kodovi i tehnologije. Mo je sama organizacija metropole. Ona je savrena cjelokupnost svijeta robe u svakoj od svojih toaka. Zbog toga lokalna pobjeda, zahvaljujui mreama, izaziva

planetarni udarni val. Napadai iz Clichy-sous-Boisa razveselili su mnoge Amerikance, dok su pobunjenici iz Oaxace suuesnike pronali u samom sreditu Pariza. Za Francusku gubitak centralizacije vlasti znai kraj parike revolucionarne centralizacije. Svaki novi pokret nakon trajkova 1995. to potvruje. Pariz vie nije mjesto gdje se javljaju najodvanije i najupornije spletke. Da zavrimo, Pariz se danas izdvaja samo kao obian cilj racije, kao teren pljake i pustoenja. Kratki i brutalni upadi koji dolaze izvana napadaju tokove metropole na tokama njihove maksimalnu gustoe. Tragovi bijesa presijecaju pustinje tog lanog obilja i nestaju. Doi e dan kad e prijestolnica i njezin straan ugruak vlasti biti velianstveno srueni, ali to e se dogoditi na kraju procesa koji e svugdje biti u naprednijoj fazi nego u prijestolnici.