Nar. umjet. 46/2, 2009, str.

163-197, PRIKAZI dariti svemirom", Strijelka i Bijelka bila su prva iva bia koja su preivjela let u orbiti. Dok zapisujem ove retke, upravo saznajem kako su "Ameri" 9. listopada 2009. u potrazi za vodom u Mjeseevim kraterima bombardirali i Mjesec, to je u nekim amerikim vijestima preneseno bombastinom rimom "Big Moon Boom!". Tako klju no pitanje ove knjige ini autorov upit: "kako sprijeiti nepravedno upadanje prava jednih bia u prava drugih bia, tj. razornu apsolutizaciju iijih prava?" (394-395). Jer kao to je izjavio Nikola Viskovi u nedavnom gostovanju u televizijskoj emisiji Nedjeljom u 2 (veljaa, 2008.) postoje samo dvije tabu teme: jedna je tabu tema Bog, a druga su klaonice. Zavrno, to se tie tabu teme klaonica, eljela bih se pozvati na Coetzeejevo pitanje iz njegova romana Elizabeth Costello: osam predavanja (2003.), gdje njegova fikcionalna romansijerka Elizabeth Costello u promiljanju klaonica kao varijantama koncentracijskih logora, postavlja sljedee pitanje: "ako Sotona ne divlja po klaonicama, gdje je onda?". Ipak, valja zamijetiti ciniki paradoks, to, dakako, potvruje i Viskovieva knjiga, koja ima kultni status meu naim animalistima i teorijskoga i aktivistikoga usmjerenja, danas kad je ivotinja kao i cjelokupna priroda svedena samo na eksploatiraju i objekt, u onome to animalisti nazivaju suvremenim holokaustom, zaudo nije nestala i njihova simbolika vrijednost. Suzana MARJANI

Hagiologija, Kultovi u kontekstu, ur. Ana Marinkovi i Trpimir Vedri, Leykam international, Zagreb 2008., 261 str.

Srednji se vijek esto promatralo, u apologetskom smislu, kao "razdoblje vjere", odnosno vjerovanja koje je dalo vrijeme katedrala i kriarskih ratova; moderna pozitivistika je znanost racionalnost ljudi srednjega vijeka smatrala upitnom, a srednjovjekovne je "nadrealne" fenomene promatrala esto kao praznovjerje. Postojala je izvjesba sumnjiavost prema srednjovjekovnim libri miraculorum. Godine 1924. Marc Bloch objavljuje knjigu Les Rois thaumaturges, koja oznaava svojevrsni historiografski zaokret u prouavanju uda i udesnog. Bloch je otvorio nove perspektive u interpretaciji udesnog te je polazei od vjere u uda kao konstitutivnog dijela mentaliteta srednjega vijeka, pokuao predoiti njezine implikacije na vjerski i politiki ivot. No tek oko 1960. godine, s javljanjem zanimanja za povijest mentaliteta (kola Annalesa npr.), uda i udesno, a time i hagiografija, postaju ozbiljnim predmetom prouavanja historiografa te je od tada bibliografija radova o udesima, kao i o socijalnim, psiholo kim i politiko-ideolokim uvjetima njihova nastanka, narasla do golemih razmjera. Pojam hagiografije isprva se koristi za oznaavanje onoga koji pie o svecima, to jest "strunjaka za svece", a kasnije, od 17. stoljea, oznaava knjievni anr koji se bavi svecima i njihovim ivotima, tj. hagiografija je, prema etimologiji rijei, studija o svecima, njihovoj povijesti i o njihovu kultu. Hagiografiju je nemogue ne promatrati u ulozi "autentinosti" ili "povijesne vrijednosti", to zapravo znai podvrgnuti knjievni anr zakonima drugoga anra

183

Nar. umjet. 46/2, 2009, str. 163-197, PRIKAZI historiografije. Nekoliko je osnovnih pravaca u prouavanju hagiografije, a pojam hagiologije (predloio ga je Rginald Grgoire, postavljajui ga u odnosu na hagiografiju slino poput odnosa etnografije prema etnologiji ili ikonografije prema ikonologiji), iako nije posve zaivio, obuhvaa analizu i kontekstualno smjetanje hagiografije, sluei se interdisciplinarnom metodologijom. U hrvatskoj historiografiji, nakon Ivana Lu ia i Frane Bulia, hagiografska istraivanja ostaju gotovo nedirnuta novijim metodolokim pristupima, uz poneke iznimke Andreu Zlatar i Nenada Ivia, koji se hagiografijom bave ponajprije kao knjievnim anrom. Impuls za novo, interdisciplinarno bavljenje svecima i politikim, drutvenim, knjievnim i drugim implikacijama njihovih kultova uglavnom se u domaoj znanosti javlja u posljednjih desetak godina osnivanjem Odsjeka za medievistiku na Srednjoeuropskom sveu ilitu u Budimpeti. Godine 2005. je osnovano hrvatsko hagiografsko drutvo "Hagiotheca", udruga humanistikih i drutvenih znanstvenika, uglavnom doktoranada sa Srednjoueuropskog sveuilita, iji je cilj interdisciplinarno izu avanje kulta svetaca na prostoru Hrvatske, ali i, s obzirom na to da su kultovi svetaca premreivali gotovo svaki segment povijesti zapadne Europe u srednjem vijeku, "uspostavljanje jedne ire, integrirane povijesti", kako istie Ana Marinkovi u uvodnom tekstu zbornika. "Hagiotheca" je dosad objavila dva elektronska biltena, 2005. je organiziran i meunarodni skup pod nazivom "Hagiografija: Historiografija, izvori i metode", a izlaganja sa skupa objavljena su u zborniku Hagiologija. Kultovi u kontekstu. izilom 2008. Zbornik je podijeljen na pet cjelina: "Tekst", "Liturgija", "Institucije", "Slika" te "Prostor i vrijeme", no one se tematski i metodoloki prepleu, to dodatno podcrtava osnovnu ideju interdisciplinarnosti. Hagiologija se otvara tekstom vrsnoga medievista Gbora Klaniczaya, "Konstrukcija svetakih uda u razdoblju srednjovjekovnih kanonizacijskih procesa", u kojem se autor bavi fenomenom "udesnoga" kao sredinjim elementom kulta svetaca te otkriva razne modalitete njegove konstrukcije i predoavanja, koje ilustrira s pomou nekoliko primjera iz kasnosrednjovjekovnih kanonizacijskih procesa Srednje Europe sv. Elizabete i sv. Margarete Ugarske te sv. Stanislava, biskupa Krakova. Iako mu predmet istraivanja nisu uda kao takva, Klaniczay minuciozno razotkriva vieslojne potekoe bavljenja povijesnim izvorima u kojima se spominju uda svetaca. Trpimir Vedri u studiji "Historia translationis S. Anastasiae: Kako (ne) itati hagiografski tekst?" razmatra odnos "povijesnosti" i "fiktivnosti" u hagiografiji, u kojoj je bitnije ono to je egzemplarno nego "ono to se dogodilo", na primjeru zadarske legende o prijenosu relikvija sv. Anastazije. Marina Miladinov u tekstu o reformacijskim spisima kao hagiografskim izvorima interpretira polemike spise Matije Vlaia Ilirika i Petra Pavla Vergerija Ml. te nalazi kako su njihovi spisi, unato poleminosti, vrijedan izvor spoznaja o svetakim kultovima koje nije mogue domisliti samo na osnovi poznavanja rimokatolikih izvora. U drugo poglavlje ovoga zbornika uvrteni su tekstovi Hane Breko Kustura ("Iz repertoara hrvatskih srednjovjekovnih glazbenih kodeksa: napjevi u ast lokalnih svetaca") i Rozane Vojvoda ("Sanktorali beneventanskih rukopisa dalmatinske provenijencije: veza teksta i slike"), koji razmatraju liturgijske izvore kao srodne hagiografskima te ih kombiniraju s metodama povijesti glazbe i likovnih umjetnosti. Gradom kao mjestom aktivnosti vezanim uz tovanje svetaca te politikom i ideolokom uporabom njihovih kultova u srednjem vijeku bave se studije Nelle Lonza ("Graa dravnih institucija kao hagiografsko vrelo: dubrovaki primjer") i Zdenke Janekovi Rmer ("Sveti Dujam i Sveti Vlaho: uporite metropolije i uporite Republike").

184

Nar. umjet. 46/2, 2009, str. 163-197, PRIKAZI Vizualno predstavljanje svetaca te ikonografski repertoar kao vana dopuna pisanim izvorima okosnica je radova Meri Kuni ("Razvoj i znaenje kulta sv. Sebastijana u dalmatinskim komunama u 15. i 16. stoljeu s posebnim obzirom na umjetniku produkciju"), Sanje Cvetni ("Habsburki politiki utjecaji i ikonografija sv. Ivana Nepomuka u Hrvatskoj") te Ivana Mirnika ("Hrvatske svetake i hodoasnike medaljice iz Numizmatike zbirke Arheolokog muzeja u Zagrebu"). U zaklju noj cjelini, "Prostor i vrijeme", nalaze se tekstovi koji problematiziraju povijesne uvjete nastanka, odnosno nestanka kultova pojedinih svetaca na odreenom mjestu sluei se pri tome hagionimijom (Marina Marasovi-Alujevi, "Uloga hagionima u onomastikim istraivanjima srednjovjekovnog Splita") kao i hagiotopografijom (Lada Prister, "Kult svetoga Jurja na frankopanskim posjedima Hrvatskog primorja"). Zbornik zavrava preglednim radom Marije Karbi o dosadanjim istraivanjima povjesniara, povjesniara umjetnosti i etnologa o svetakim kultovima na prostoru srednjovjekovne i dananje Slavonije. Raznorodnost izvora i metodologija te dosezi promiljanja o hagiografskom anru izneseni u ovome zborniku neupitno popunjavaju znanstvenu prazninu u prouavanju kultova svetaca u Hrvatskoj, ali i nadmauju poetni skroman cilj tek ocrtavanja stanja istraivanja hagiografije i nude bitne smjernice za daljnja istraivanja. Nataa POLGAR

Nella Lonza, Kazalite vlasti, Ceremonijal i dravni blagdani Dubrovake Republike u 17. i 18. stoljeu, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku, Zagreb Dubrovnik 2009., 594. str.

Na temelju neobjavljenih arhivskih vrela (raritetnih i u svjetskim relacijama), ponajprije na dubrovakom Ceremonialeu, Nella Lonza se bavi istraivanjem oblikovanja dravnog ceremonijala (protokola) Dubrovake Republike od 13. stoljea pa do oblika koji je imao u 17. i 18. stoljeu. Dravnih je obreda bilo mnogo od prijenosa funkcije kneza, rituala ustoliivanja dunosnika, dravnih pogreba, obreda doeka novoga nadbiskupa, ispraaja poklisara haraa do procesija, banketa i darova u hrani. Ti su se rituali mijenjali tijekom stoljea taloenjem, nadograivanjem ili, pak, ukidanjem nekih pojedinosti, slijedei mijene poruke koja se u nekom dobu htjela time odaslati. Za razliku od drugih istraivaa koji su se bavili ceremonijalom i javnim ritualima Dubrovake Republike ponajprije iz historiografske i politike vizure (Zdenka Janekovi Rmer i Bogdan Krizman npr.), autorica stavlja naglasak na rituale kao oblik teatralizacije zbilje. Autorica iz dravnoga protokola ita samoprikazbu dubrovake vlasti, to jest poruku vlasti o vlastitim vrijednostima i ustroju, kao konstruiranu stvarnost pro etu ideologijom i propagandom, ali i kao klju no mjesto za procese "pounutarnjivanja" drutvenih vrijednosti i uenje obiaja, kodova ponaanja i tradicije. Kao to autorica naglaava, u mnogim javnim ritualima "eljelo se podcrtati kolektivnu prirodu dubrovakog dravnog ustroja" jer rituali i

185