VII Nasred ulice stajala je gizdava gospodska koija u koju bijahu upregnuta dva plaho vita zelenka; u njoj

nije bilo nikoga; samo je koija siao sa svog sjedala i stajao sa strane drei konje za uzde. Unaokolo se tiskalo mnotvo svijeta, a pred svima su s tajali policajci. Jedan je od njih drao u ruci upaljen fenjer kojim je, sagnuvi se , osvjetljavao neto na kaldrmi, pokraj samih kotaa. Svi su neto govorili, vikali, u zdisali; koija je bio nekako zbunjen i kadikad bi samo ponovio: Kakva nesrea! Boe mo j, kakva nesrea! Raskoljnikov se progura koliko je mogao, te napokon ugleda razlo g svoj toj strci i radoznalosti. Na zemlji je leao, oito u nesvijesti, ovjek koga s u konji bili netom pregazili, vrlo bijedno obuen ali u gospodskom odijelu, sav u kr vi. S lica, s glave curila mu je krv; lice mu bilo posve izubijano, oguljeno, un aka-eno. Odmah se vidjelo da je teko ozlijeen. Ljudi boji! jadikovae koija. Kako k vie pazi! Da sam jurio il da mu nisam viko, al sam tjero polako, s noge na nogu . Svi su vidjeli: ako drugi lau, laem i ja. Ali zna se da pijanac nita ne pazi!... Vidim ga, prelazi ulicu, tetura, samo to ne padne viknem mu jedanput, pa drugi pu t, pa trei put, i konje zadrim, al on pravo njima pod noge!... A sad, je l ba navla il je bio zbiljam vraki nakresan... A konji mladi, plahi, potegli, on vikne pa on i jo jae... i eto ti nesree. Upravo je tako bilo! razlegne se glas nekog svjedoka i z svjetine. Vikao mu je, to je istina, triput mu je doviknuo - javi se i drugi ov jek. Taman tri puta, svi smo uli! dovikne trei. Uostalom, koija nije ni bio odve oja ni uplaen. Bilo je oito da koija pripada bogatu i uglednu ovjeku koji je zacijelo n egdje oekuje; policajci su se, naravno, svojski trudili da i tome doskoe kako najb olje znaju i umiju. Pregaenog je ovjeka trebalo otpremiti na policiju i u bolnicu, a nitko nije znao ni kako se zove.

Meutim se Raskoljnikov bio progurao i jo vie sagnuo. Uto fenjer jasno osvijetli lic e nesretnikovo; Raskoljnikov ga prepozna. Ja ga poznajem! povie i progura se pred ostale. - To je bivi inovnik, titularni savjetnik Marmeladov! Tu u blizini stanuj e, u Kozeljevoj kui... Bre pozovite doktora! Ja u platiti, evo, pogledajte! I izvad i iz depa novce i pokae ih policajcu. Bio je neobino uzrujan. Policajcima je bilo d rago to su doznali tko je pregaeni prolaznik. Raskoljnikov im ree i kako se zove, n avede svoju adresu i poe svim silama, kao da je rije o roenom ocu, nagovarati ljude neka to prije prenesu onesvijetenog Marmeladova kui. - Eto, tu je to, etvrta kua oda vde zauzimao se dalje - kua Kozelja, Nijemca, bogataa ... Valjda se pijan vraao kui. Poznajem ga ja ... Pijanica je ... Ima obitelj, enu, djecu, ima i jednu kerku. emu ga vui u bolnicu kad tu u njegovoj kui ima sigurno koji lijenik! Ja plaam, ja plaam! ... Ipak e ga njegova obitelj njegovati, odmah e mu pomoi, a inae bi i umro dok bi s tigao do bolnice ... ak mu je polo za rukom da policajcu neopazice tutne neto novca u ruku; sve je, uostalom, bilo jasno i po zakonu, i svakako je pomo tu bila blie. Unesreenoga podigoe i ponesoe; naoe se pomagai. Kozeljeva kua bijae tridesetak korak alje. Raskoljnikov je iao za njima pridravajui oprezno glavu Marmeladovu i pokazujui put. - Ovuda, ovuda! Uza stube mu treba glavu drati gore; okrenite se... eto tak o, vidite! Ja sve plaam i bit u vam zahvalan mrmljao je Raskoljnikov. Katerina Iva novna, kao i svagda kad bi ugrabila koji slobodni trenutak, ushodala se bila gor e-dolje po svojoj sobici, od prozora do pei i natrag, vrsto prekrienih ruku na prsi ma, govorei neto sama sa sobom i kaljui. U posljednje je vrijeme sve ee i sve vie raz arala sa svojom starijom kerkicom, desetogodinjom Polenjkom, koja jo mnogo ta nije, dodue, shvaala, ali je zato vrlo dobro shvaala da je potrebna majci, pa ju je stoga povazdan pratila svojim krupnim pametnim oima i svojski se trudila da pokae kako sve razumije. U taj mah Polenjka je svlaila svog malog brata kome cijelog dana ne kako nije bilo dobro te ga je spremala za spavanje. ekajui da mu promijene koulju k oju je trebalo obno oprati, malian je sjedio na stolcu nijemo, ozbiljno, uspravno i nepomino, noice je bio vrsto stisnuo i pruio preda se, pete sastavio a vrhove stop ala rastavio. Sluao je to mamica razgovara

sa sekom, napuio usne, izbeio oi i sjedio nepomino, ba onako kako obino sjede svi pame tni maliani kad ih svlae prije spavanja. Druga djevojica, jo mlaa od njega, sva u prn jama, stajala je pred paravanom i ekala da doe na red. Ulazna vrata bijahu otvoren a kako bi se koliko-toliko zatitili od oblaka duhanskog dima to su kuljali iz susj ednih soba i svakog asa nagonili suiavu sirotu enu da dugo i muno kalje. Katerina Ivan ovna kao da je jo vie bila omravjela u posljednji tjedan dana, a crvene mrlje na ob razima jo su joj se vie arile nego prije. - Nee mi vjerovati, Polenjka, ne moe ni zami liti govorila je hodajui po sobi koliko smo lijepo i raskono ivjeli kod mog tatice, i kako me je ta pijandura upropastila, a upropastit e i sve vas! Tatica je bio p ukovnik u civilu i samo to nije postao gubernator; nedostajao mu je jo samo jedan korak tako da su mu svi dolazili i govorili: Mi vas, Ivane Mihajliu, ve smatramo za naega gubernatora. Kad sam ja... khe! Kad sam ja... khe-khe-khe ... o, prokleti iv ote! uzvikne, iskaljavajui se i hvatajui se za prsa. Kad sam ja... uh, kad me je na posljednjem plesu... kod predstavnika plemstva... ugledala kneginja Bezemeljna, koja mi je poslije dala blagoslov umjesto majke kad sam se udavala za tvog tatu , Polja, odmah me je upitala: Nije li to ona draga djevojka koja je sa alom plesal a na zavrnoj kolskoj sveanosti?... Tu rupu treba zakrpati; najbolje da odmah uzme igl u i zakrpa je kako sam te uila, jer e je inae sutra... khe! Sutra... khe-khe-khe!... jo vie razde-ra-ti! vikne gulei grlo... Tada je ba iz Petrograda doputovao kamerjun ker 22 knez egoljski... otplesao je sa mnom mazurku i odmah sutradan htio doi da me zaprosi; ali sam mu se ja zahvalila na asti lijepim rijeima i kazala mu da moje s rce ve odavno pripada drugome. A taj je drugi bio tvoj otac, Polja. Moj se tatica strano naljutio... Je li voda gotova? Pa dobro, daj mi kouljicu; a arapice?... Lid a obrati se mlaoj kerkici ti noas spavaj tako, bez kouljice, snai se nekako... a ar ce metni tamo... Da i njih operem... to nema jo onog dronjavca, pijanice! Koulju je iznosio pa mu je nalik na kuhinjsku krpu, svu ju je izderao... Sve u to zajedno, da se ne moram muiti dvije noi za redom! Boe moj! Khe-khe-khekhe! Evo opet! to je s ad to? uzvikne kad ugleda svijet u hodniku i ljude kako se probijaju u njenu sob u nosei neto. ta je to? ta to nose? Boe! - Kamo da ga metnemo? - zapita policajac gle dajui oko sebe kad su ve 22 - Nia dvorska titula u carskoj Rusiji i nosilac te titule.

bili unijeli u sobu krvavog i onesvijetenog Marmeladova. Na divan! Poloite ga ravn o na divan, a glavu mu okrenite ovamo pokazivae im Raskoljnikov. Pregazili ga na ulici! Pijanog! - dovikne netko iz hodnika. Katerina Ivanovna stajae posve blijed a, teko diui. Djeca se preplaie. Mala Lidoka cikne, pohrli u naruaj Polenjki, zagrli j i sva se strese. Kad su namjestili Marmeladova, Raskoljnikov pritri Katerini Iva novnoj. - Umirite se, zaboga, ne bojte se! progovori brzoreicom. Pregazila ga koij a dok je prelazio ulicu, ali ne brinite, osvjestit e se, rekao sam im neka ga don esu ovamo... ja sam ve jednom bio kod vas, sjeate se... Osvijestit e se on, a ja u s ve platiti! - Dobio je svoje! - oajno uzvikne Katerina Ivanovna i jurne do mua. Ra skoljnikov ubrzo primijeti da ta ena nije od onih koje zaas padnu u nesvijest. U t ren oka nae se pod nesretnikovom glavom jastuk na koji jo nitko nije bio ni pomisl io; Katerina Ivanovna poe ga razodijevati i pregledavati, uurbala se ali nije izgu bila glavu, zaboravila je na samu sebe, grizui uzdrhtale usne i priguujui krikove to su joj se otimali iz grudi. Raskoljnikov je dotle bio nekog nagovorio da skokne po lijenika. Pokazalo se da lijenik stanuje u susjednoj kui. - Poslao sam po lijeni ka ponavljao je Katerini Ivanovnoj -ne brinite se, ja u ve sve platiti. Imate li v ode?... I dajte bre neku salvetu, runik, bilo to; jo se ne zna koliko je teko ranjen. .. Ranjen je, ali je iv, vjerujte mi... Vidjet emo to e rei lijenik! Katerina Ivanovna jurne do prozora; tu je, na provaljenu stolcu, u kutu, stajao velik zemljan lav or s vodom pripremljen za nono pranje djejeg i mueva rublja. Katerina Ivanovna je s ama nou prala rublje, najmanje dva puta na tjedan, a gdjekad i ee, jer su bili dotje rali dotle da nisu vie gotovo imali rubenine za presvlaku, svaki je lan obitelji i mao samo po jedan komad, a Katerina Ivanovna nije mogla podnijeti neistou pa se ra dije zlopatila obno, dok svi spavaju, kako bi mogla do jutra na razapetu uetu posui ti mokro rublje, nego da gleda prljavtinu u kui. Ve je dohvatila lavor da ga, na Ra skoljnikovljevo traenje, donese, ali umalo to se ne srui pod tim teretom. Meutim, Ra skoljnikov je ve naao runik, nakvasio ga vodom i poeo brisati njime Marmeladovu lice obljeveno krvlju. Katerina Ivanovna stajae pokraj njih, teko prediui i drei se rukama za prsa. Njoj je i samoj bila potrebna pomo.

Raskoljnikovu je poelo svitati da moda i nije dobro uradio to je nagovorio ljude da prenesu unesreenoga ovamo. I policajac je bio u neprilici. - Polja! vikne Kateri na Ivanovna. - Trkni bre po Sonju. Ako je ne nae kod kue, svejedno, porui joj da su o ca pogazili konji i da odmah doe ovamo... im se vrati. Bre, Polja! Na, ogrni se rup cem! Tlci sto te noge nose! dovikne joj najednom malian sa stolca, a nakon toga u tone opet u ono prijanje nijemo mirovanje, onako izbeenih oiju, isturenih peta i ra stavljenih vrhova stopala. Dotle se soba bila toliko natrpala svijetom da ni igl a ne bi imala kamo pasti. Policajci su otili, osim jednog koji je ostao jo neko vr ijeme i nastojao istjerati na stubite publiku to je bila nagrnula na vrata. Ali su zato iz unutarnjih soba bili povrvjeli gotovo svi podstanari gospode Lipevehzel j i isprva se samo tiskali na vratima, a onda su u oporu navalili u sobu. Katerin a Ivanovna se posve izbezumila. Mogli biste bar pustiti ovjeka da na miru umre! p rodere se na svjetinu. Ba ste nali to da gledate! S cigaretama u zubima! Khe-khe-kh e! Jo i sa eirima uite!... Pa i uao je, eno, onaj... Van! Imajte bar obzira prema mrt vom ovjeku! Zagrcnula se od kalja, ali je njezina prijetnja djelovala. Katerine Iv anovne su se oito ak i pribojavali; podstanari se jedan za drugim progurae natrag d o vrata, obuzeti onim udnim zadovoljstvom koje se svagda zapaa, ak i u najbliih ljud i, kad nesrea iznenada snae njihove blinje, zadovoljstvom od kojeg nije poteen ni jed an jedini ovjek na svijetu, uza sve najiskrenije aljenje i suut. Kroz vrata dodue do prijee glasovi o bolnici i o tome kako nije red da se ovdje uznemiruju ljudi bez potrebe. Nije red ni umirati, je li! - podvrisne Katerina Ivanovna i ve pojuri da otvori vrata i ospe na susjede drvlje i kamenje, ali se na vratima skobi sa sam om gospodom Lipevehzelj koja je bila netom ula za nesreu i dojurila da uspostavi r ed. Bijae to neobino svadljiva i neuravnoteena Njemica. Ah, bok moj! pljesnula je r ukama. Fa mu pijan konj izgazio! U polnic ga! Ja sam kazdarica! Amalija Ludvigovna ! Molim vas da pazite to govorite uznosito poe Katerina Ivanovna (s gazdaricom je svagda razgovarala takvim tonom kako bi ova znala gdje joj je mjesto, pa ak ni sad nije mogla sebi uskratiti to

zadovoljstvo). - Amalija Ludvigovna... Ja fama kazala jedanput prije da fi nikat ne smjela kovorit meni Amalj Ludvigovna; ja sam Amalj Ivan! Niste vi nikakva Am alj-Ivan, nego Amalija Ludvigovna, a ja ne spadam medu vae podle laskavce kao to j e gospodin Lebezjatnikov koji se sad tu smije za vratima - za vratima se zaista razlegoe smijeh i uzvik: Dohvatile se! pa u vas uvijek zvati samo Amajlijom Ludvigov nom, iako mi nikako nije jasno zato vam to ime nije po volji. Vidite i sami to je snalo Semjona Zaharovia; umire. Molim vas da odmah zatvorite ta vrata i da nikog n e putate ovamo. Pustite ovjeka da bar na miru umre! Inae e, vjerujte mi, ve sutra za va postupak doznati sam general-gubernator. Knez mene poznaje jo iz vremena kad sa m bila djevojka, a vrlo se dobro sjea i Semjona Zaharovia kome je vie puta iskazao dobroinstvo. Svi znaju da je Semjon Zaharovi imao mnogo prijatelja i zatitnika, koj e je on sam napustio iz plemenita ponosa, znajui za svoju nesretnu slabost, a sad nam je - tu pokae na Raskoljnikova priskoio u pomo jedan velikoduan mladi koji je im uan i ima dobre veze, i koga je Semjon Zaharovi poznavao jo kao dijete, i budite uv jereni, Amalija Ludvigovna... Sve je to izgovorila neobino brzoreko, to dalje, to bre, ali kaalj umah prekine rjeitost Katerine Ivanovne. U taj hip se samrtnik prene i prostenje, pa ona odjuri do njega. Ranjenik je otvorio oi i, ne prepoznajui jo n ikoga i nita ne shvaajui, zagleda se u Raskoljnikova koji je stajao do njega. Disao je teko, duboko i polagano; u kutovima usana pojavila mu se krv a na elu mu izbio znoj. Poto nije prepoznao Raskoljnikova, poe vjetriti kojekuda oima. Katerina Ivan ovna gledae ga turobno ali strogo, a na oi joj grunue suze. - Boe moj! Sva su mu prs a zdrobljena! Gle koliko krvi! izusti oajniki. - Treba skinuti s njega cijelo odij elo! Okreni se malo, Semjone Zaharoviu, ako moe vikne mu. Marmeladov je prepozna. Popa! progovori promuklim glasom. , Katerina Ivanovna ode do prozora, nasloni el o na prozorski okvir i zdvojno uzvikne: - O, prokleti ivote! - Popa! ponovo e samr tnik, nakon trenutne utnje. - O-o-otili su ve po njega! otrese se na njega Katerina Ivanovna; on se pokunji i uuti. Bojaljivim, tjeskobnim, pogledom traio ju je po so bi; ona se

opet vrati do njega i stane pokraj njegova uzglavlja. Malko se umirio ali nije z adugo. Domalo mu se pogled zadri na maloj Lidoki (njegovoj ljubimici) to se tresla u kutu, kao da ju je spopala bolest, i motrila ga svojim zauenim i djetinjim pozor nim pogledom. - A... a... pokazivae uznemireno na nju. Htio je neto kazati. - ta op et hoe? vikne Katerina Ivanovna. - Bosa je! Bosa! promrmlja upirui sumanut pogled u bose djeje noice. - u-u-uti! srdito se obrecne na nj Katerina Ivanovna. I sam zna z ato je bosa! - Hvala bogu, evo doktora! vikne obradovani Raskoljnikov. Ue lijenik, uredan stari, Nijemac, zirkajui nepovjerljivo oko sebe; prie bolesniku, opipa mu bil o, paljivo mu pregleda glavu i, uz pomo Katerine Ivanovne, raskopa koulju natopljenu krvlju i ogoli unesreenome prsa. Prsa mu bijahu sva ugruhana, zgnjeena i iskidana ; nekoliko je rebara na desnoj strani bilo slomljeno. Na lijevoj strani, iznad s amog srca, bijae zlokobna, krupna, ukastocrna mrlja, trag od snanog udarca kopitom. Lijenik se namrti. Policajac mu ispria kako je unesreenoga zahvatio kota pa ga vukao, vitlajui njime, tridesetak koraka po kaldrmi. - Pravo je udo kako se uope osvijest io - potiho e lijenik Raskoljnikovu. - to mislite? - upita ga Raskoljnikov. - Ubrzo e umrijeti. - Zar nema ba nikakve nade? - Ni najmanje! Na samrti je... Pa i glava mu je vrlo teko ozlijeena... Hm. Moemo mu pustiti krv... ali... to mu ne bi nita po moglo. Svakako e umrijeti za pet do deset minuta. - Onda mu ipak pustite krv! - D obro... Ali upozoravam vas da mu to nita nee pomoi. Uto odjeknue jo neiji koraci, svij et se u hodniku razmakne i na pragu se pojavi sveenik, sijed starac, s pripremlje nom priesti. Za njim je uao policajac, onaj s ulice. Lijenik odmah ustupi svoje mje sto sveeniku i izmijeni s njim znaajan pogled. Raskoljnikov zamoli lijenika neka jo bar malo prieka. Lijenik slegne ramenima i ostane. Svi uzmaknue. Ispovijed nije dug o potrajala. Samrtnik jedva da je to

shvaao, a izgovarati je mogao samo isprekidane, nejasne glasove. Katerina Ivanovn a uze Lidoku, skine maliana sa stolca, ode u kut do pei, klekne i namjesti djecu ta ko da klee pred njom. Djevojica se neprestano tresla, a malian je, na golim koljeni ma, odmjereno dizao ruicu, kriao se kao veliki i klanjao do zemlje, udarajui elom, u emu je zacijelo posebno uivao. Katerina Ivanovna griskae usne i susprezae suze; i o na se molila, popravljajui gdjekad kouljicu na djeaku, a stigla je i prebaciti djev ojici preko golih ramena rubac to ga je bila izvukla iz komode, svejednako se molei i kleei. Dotle su opet radoznalci iz unutarnjih soba bili poeli otvarati vrata. U hodniku su se pak sve tjenje i tjenje zbijali promatrai, stanari s cijelog stubita, samo to nisu prelazili preko sobnog praga. Cijeli prizor bijae osvijetljen jednim jedinim krnjatkom svijee. Uto se iz hodnika, kroz svjetinu, brzo progura Polenjka koja je bila otrala po sestru. Uavi, jedva je dola do daha od tranja, skinula je rub ac, potraila pogledom majku, prila joj i rekla: -Ide! Srela sam je na ulici! - Maj ka je natjera da klekne i namjesti je pored sebe. Kroz svjetinu se, neujno i plalj ivo, progura jedna djevojka. udnovata je bila njena iznenadna pojava u toj sobi, usred neimatine, dronjaka, smrti i oaja. I ona je bila u prnjama, odjea joj bila je ftina ali uliarski kiena, s jasno i sramotno istaknutim ciljem, po ukusu i pravili ma to su nastala u jednom zasebnom svijetu. Sonja zastane u hodniku na samu pragu , ali ne prekorai prag nego samo zbunjeno gledae, kao da nita ne shvaa i kao da je z aboravila na svoju arenu svilenu haljinu, kupljenu iz etvrte ruke i ovdje posve ne prilinu, s predugakim i smijenim skutom, i na pozamanu krinolinu to je zakrila cijela vrata, i na svijetle cipelice, i na suncobran koji joj nou ne treba a ipak ga je ponijela, i na smijean slamnati okrugli eir za koji je zataknula pero plamene boje. Ispod tog mangupski naherenog eiria virilo je mravo, blijedo i prestraeno lice, otvo renih usta i oiju ukoenih od strave. Sonja je bila niska rasta, od svojih osamnaes t godina, mrava ali prilino zgodna plavojka, izvanredno lijepih plavih oiju. Netrem ice je gledala u postelju, u sveenika; i ona je bila zadihana od brza hoda. Napok on joj zacijelo dopre do uiju aputanje, poneka rije iz svjetine. Ponikne oima, preko rai prag i zastane u sobi, ali i opet do samih vrata. Zavrie se ispovijed i priest. Katerina Ivanovna ponovo prie muevoj postelji. Sveenik se ukloni a na odlasku se ok rene da sa dvije-tri rijei naputi i utjei Katerinu Ivanovnu.

- A kamo da njih djenem? - upade mu ona otro i srdito u rije pokazujui na maliane. Milostiv je Bog; uzdajte se u pomo Svevinjega poe sveenik. - E, da! Milostiv je ali nije prema nama! - To je grijeh, gospoo, grijeh pripomene sveenik vrtei glavom. A ovo nije grijeh? - vikne Katerina Ivanovna pokazujui na samrtnika. Moda e oni koj i su to nehotice skrivili pristati da vam nadoknade gubitak, bar to se tie prihoda ... Ma ne razumijete vi mene! srdito vikne Katerina Ivanovna i odmahne rukom. to mi imaju nadoknaditi? Pa on je sam, onako pijan, podletio pod konje! I kakvih pr ihoda? Od njega nisam imala nikakvih prihoda nego samo muka. Ma ta je pijanica z apila sve to je imao. Potkradao nas je i sve u krmu nosio, upropastio je i njima i meni ivot! I hvala bogu to umire! Bit e manje tete! Treba da mu oprostite kad je na samrti, jer to je grijeh, gospoo, velik je grijeh to to osjeate. Katerina Ivanovna baktala se s ranjenikom, davala mu piti, brisala mu znoj i krv s glave, namjetal a jastuke i razgovarala sa sveenikom tek od vremena do vremena, kad bi stigla, on ako u poslu, da mu se obrati. Meutim, sad se odjednom gotovo mahnito okomi na nj: Eh, oe moj! To su sve samo puste rijei! Da mu oprostim! Eto, da ga nisu pregazili , vratio bi se kui pijan, u ovoj jednoj jedinoj koulji koja je na njemu, potpuno i znoena i poderana, pa bi se lijepo izvalio da crkava, a ja bih sve do zore brkala po vodi, prala njegove i djeje prnje, pa bih ih metnula suiti ispod prozora, pa on da, im svane, sjela da krpam eto kako bih provela no!... Pa to se tu onda ima priati o pratanju! Ionako sam mu oprostila! Potmuo, straan kaalj presijee je u rijei. Iskalj e se u rupi i pokae ga sveeniku, a drugom se rukom od boli uhvati za prsa. Rupi je bio sav krvav... Sveenik obori glavu i ne ree ni crne ni bijele. Marmeladov je bio u agoniji; nije odvajao oiju od lica Katerine Ivanovne koja se opet nadvila nada nj . Sve joj je neto htio kazati, ve je i zaustio jedva miui jezikom i nerazgovijetno i zgovarajui rijei, ali Katerina Ivanovna shvati da je eli zamoliti za oprotenje, pa s e istog asa zapovjedniki okomi na nj: u-u-uti! Ne treba!... Znam to bi htio rei! I ra njenik umukne, ali u istom trenu zabludjeli pogled pade mu na vrata te

ugleda Sonju... Sve do tada nije ju bio primijetio jer je stajala u kutu i u sje ni. Tko je to? Tko? - prozbori najednom promuklo i zadihano, sav unezvjeren, pre stravljeno pokazujui oima na vrata na kojima mu je stajala kerka, upinjui se da se p ridigne. Lezi! Le-e-ezi! - podvikne na nj Katerina Ivanovna. Ali se on natprirod nom snagom uspio poduprijeti rukom. Gledao je neko vrijeme kerku tupo i ukoeno, ka o da je ne poznaje. Nikad je prije nije bio vidio tako obuenu. Najednom je prepoz na, onako ponienu, satrvenu, nakinurenu i posramljenu, i vidje kako ponizno eka da doe na red da se oprosti s ocem na samrti. Na licu mu se odrazi beskrajna patnja. - Sonja! Keri moja! Oprosti! vikne i htjede joj pruiti ruku, ali izgubi oslonac, oklizne se i strovali s divana ravno licem na pod; pritrae da ga podignu, poloie ga na postelju, ali je ve izdisao. Sonja je tiho ciknula, pritrala mu, zagrlila ga i ukoila se u tom zagrljaju. Umro joj je na rukama. - Dobio je svoje! uzvikne Kater ina Ivanovna kad vidje muevo mrtvo tijelo. - A to u sad? Kako u ga pokopati? A ime u n jih, ime u njih sutra nahraniti? Raskoljnikov prie Katerini Ivanovnoj. - Katerina I vanovna - ree joj prolog mi je tjedna va pokojni mu ispriao cijeli svoj ivot i u kakv m prilikama ivite ... Vjerujte mi da je o vama govorio ushieno i smjerno. Te veeri, kad sam se uvjerio kako je svima vama privren i kako napose vas, Katerina Ivanov na, potuje i voli, uza svu onu njegovu nesretnu slabost, te smo se veeri odmah spr ijateljili... Dopustite mi... da vam pomognem... da se oduim svom pokojnom prijat elju. Eto, tu je... valjda dvadeset rubalja... pa ako vam to moe pomoi... ja u... u kratko, navratit u... svakako u navratiti ... moda ve i sutra... Do vienja! I hitro i zie iz sobe probijajui se to je bre mogao kroz svjetinu prema stubitu, ali u onoj guvi nabasa na Nikodima Fomia, koji je bio doznao za nesreu te je doao da osobno ureduj e. Nisu se bili vidjeli od onog prizora u policijskoj stanici, ali ga je Nikodin Fomi umah prepoznao. . - O, to ste vi! - ree mu. - Umro je - dobaci mu Raskoljnik ov. Bio je tu lijenik, bio je i sveenik, sve je u redu. Nemojte previe uznemirivati sirotu enu, ionako je suiava. Ohrabrite je ako moete nekako... Jer znam da ste doba r ovjek...

nadoda smjekajui se i gledajui ga ravno u oi. - Ali, kako ste se samo vi okrvavili p ripomene Nikodim Fomi, poto je na svjetlu fenjera opazio nekoliko svjeih mrlja na R askoljnikovljevu prsluku. - Da, okrvavio sam se... sav sam u krvi! - ree Raskoljn ikov nekako posebno, pa se osmjehne, klimne glavom i poe niza stube. Silazio je p olagano, bez urbe, sav u groznici i, premda to nije znao, ispunjen nekim novim ne izmjernim osjeajem punog i snanog ivota to ga je bio preplavio. Taj je osjeaj moda bio nalik na osjeaj ovjeka osuenog na smrt kome su neoekivano i iznenada saopili da je p omilovan. Negdje na sredini stubita sustigne ga sveenik to se vraao kui; Raskoljnikov ga bez rijei propusti i pozdravi se s njim nijemim naklonom. Ali, kad je ve bio n a dnu stubita, zauje iznenada za sobom neije urne korake. Netko ga je sustizao. Bijae to Polenjka; trala je za njim i dovikivala mu. ekajte! ekajte! Okrene se. Strala je niz posljednje stube i stala pravo preda nj, jednu stepenicu iznad njega. Mutno svjetlo probijalo se iz dvorita. Raskoljnikov promotri mravo ali milo lice djevoji ce to mu se osmjehivala i gledala ga djetinje vedro. Dotrala je bila da mu prenese poruku koja je oito i njoj bila i te kako po volji. - ujte, kako se zovete? ... I jo neto: gdje stanujete? - zapita ga brebolje, onako zadihana. On joj stavi obje r uke na ramena i nekako se blaeno zagleda u nju. Uivao je gledajui je a da ni sam ni je znao zato. - A tko vas je poslao? Pa poslala me seka Sonja odgovori djevojica s mijeei se jo vedrije. - Znao sam odmah da vas je poslala seka Sonja. - I mama me po slala. Kad me je seka Sonja slala, prila je i mama i rekla mi: Tri bre, Polenjko! Vol ite li seku Sonju? Nju od svih najvolim! nekako osobito odluno ustvrdi Polenjka i najednom se malko uozbilji. A hoete li i mene voljeti? Umjesto odgovora, vidje k ako mu se primie lice djevojice i punane usne to mu ih bezazleno pruae da ih poljubi. Najednom ga ruke, tanke kao

ibice, zagrlie vrsto, vrsto, glava joj klone na njegovo rame i djevojica tiho zaplae p ripijajui se uza nj sve snanije i snanije. - ao mi je tate! izusti malo zatim, podiui svoje uplakano lice i otirui rukama suze. - Neto su zaredale same nesree neoekivano d ometne, drei se nekako posebno ozbiljno, kao to se djeca obino dre kad odjednom zaele da govore kao veliki. A je li vas tatica volio? - Od svih je najvolio Lidoku - prod ui ona vrlo ozbiljno, bez smijeka, upravo isto onako kao to govore odrasli. Najvoli o ju je zato to je ona mala, a i zato to je bolesna, i njoj je uvijek donosio daro ve a nas je uio itati, a mene gramatiku i vjeronauk - nadoda dostojanstveno. - Mam a nije nita govorila, samo smo znali da joj je to drago, i tata je znao, a mama e mene uiti francuski jer je ve vrijeme da se kolujem. A znate li se moliti? O, kako ne bismo znali! Ve odavno znamo; ja se molim sama zato to sam ve velika, a Kolja i Lidoka se mole s mamom naglas; najprije izmole Zdravumariju, a onda jo jednu molitvu : Boe, oprosti seki Sonji i blagoslovi je, i onda jo: Boe, oprosti naem dragom tati i lagoslovi ga, jer je na stariji tata ve umro i ovaj nam je bio drugi, a molimo se i za onoga. - Poleka, ja se zovem Rodion; pomolite se kadgod i za mene: I za raba 2 3 Rodiona nita vie. - Molit u se za vas do kraja ivota - gorljivo izusti djevojica i ajednom se opet nasmije, rairi ruke i opet ga vrsto zagrli. Raskoljnikov joj ree ka ko se zove, dade joj svoju adresu i obea da e ve sutra svakako navratiti do njih. D jevojica ode kui sva ushiena njime. Kad je iziao na ulicu, bilo je ve prolo deset sati . Nakon pet minuta stajao je na mostu, na onom istom mjestu s kojeg je nedavno b ila skoila ona ena. Dosta je toga bilo! izusti odluno i sveano. Dalje od mene, utvare, izmiljene strepnje, privienja!... Ima jo ivota! Zar nisam sad ovo maloprije ivio? Nij e mi se jo ivot ugasio s onom babuskarom! Bog da joj dui dao lako i... dosta je bil o, bakice, vrijeme je da se smirite! Sad je zavladalo kraljevstvo razuma i svjet la i... i volje, i snage... i da vidimo sada! Da se ogledamo! dometne pakosno, ka o da se obraa nekoj mranoj sili i izaziva je. A ve sam 23 - Rab (rob Boji) u staroslavenskim crkvenim molitvama.

bio voljan ivjeti i na arinu prostora! ... U ovom sam asu posustao, ali... ini mi se d a je bolest potpuno prola. Znao sam da e proi kad sam maloprije otiao od kue. Da, zbi lja, Poinkova kua je tu negdje blizu. Otiao bih svakako do Razumihina kad i ne bi b ilo tako blizu... neka dobije okladu!... Neka i njemu bude srce na mjestu, nek g a voda nosi!... Snaga, snaga je potrebna, bez snage ne moe nita, a snaga se opet mo ra stjecati snagom, to je ono to oni ne znaju, nadoda ponosno i samopouzdano, pa k rene s mosta jedva vukui noge. Ponos i samopouzdanje rasli su u njemu od asa do asa ; ni u jednom asu nije vie bio ono to je bio as prije toga. to se to ipak dogodilo ta ko osobito to ga je iz temelja izmijenilo? Ni sam nije znao; odjednom mu se uinilo , kao ovjeku koji se hvata za slamku, da i on moe ivjeti, da ima jo ivota, da mu se iv t nije ugasio s onom babuskarom. Moda je malo brzopleto izveo taj zakljuak, ali nij e sad o tome mislio. Pa ipak sam je zamolio da spomene u molitvi raba Rodiona, sij evne mu najednom u glavi. Ali to je ... onako, za svaki sluaj! nadoda, pa se istog a sa i sam nasmije toj svojoj djetinjariji. Bio je izvrsno raspoloen. Naao je Razumi hina bez po muke; u Poinkova kui ve su poznavali novog podstanara i pazikua mu odmah pokae put. Ve negdje na sredini stubita zauo je buku i amor velikog skupa ljudi. Vra ta stana bijahu irom otvorena; razlijegahu se vika i prepirka. Razumihinova je so ba bila povelika, a okupilo se bilo kod njega petnaestak ljudi. Raskoljnikov zas tane u predsoblju. Tu su, za pregradom, dvije gazdariine sluavke poslovale oko dva velika samovara, oko boca, tanjura i plitica s pirogima i jelima donesenim iz g azdariine kuhinje. Raskoljnikov poalje po Razumihina, a ovaj dotri sav razdragan. N a prvi pogled moglo se vidjeti da je neuobiajeno mnogo popio. Premda se gotovo ni kad nije mogao potpuno opiti, ovaj put se vidjelo na njemu da mu je pie udarilo u glavu. Sluaj zabrza Raskoljnikov - doao sam ti samo rei da si dobio okladu i da za ista nitko ne zna to sve moe doivjeti. Ali ui ne mogu, toliko sam slab da bih se odm ah sruio. I zato zdravo i do vienja! Sutra doi do mene... Zna ta, otpratit u te do ku Jer, kad ve sam kae da si slab, onda... A to e dotle tvoji gosti? Tko je taj kutravi o je ovog asa zavirio ovamo?

 Taj? Ma vrag bi ga znao! Valjda neki striev znanac, a moda je i sam doao... Ostavit u strica s njima, taj ovjek zlata vrijedi, teta to ga ne moe sad upoznati. Ma, uostal om, nek idu svi skupa do vraga! Nije sad njima do mene, a moram se ionako malo o svjeiti, ba si, brate, dobro doao; jo koji as pa bih se bogme, valjda i potukao! Trab unjaju takve besmislice... Ne moe ni zamisliti to sve ljudi mogu natrabunjati! Uost alom, kako ne bi mogao zamisliti? Kao da i mi ne lupetamo kojeta! Pa neka i trabu njaju, zato e bar poslije manje trabunjati ... Sjedi tu naas, idem po Zosimova. Zo simov je ak nekako pomamno saletio Raskoljnikova; na njemu se zapaala nekakva osob ita radoznalost; lice mu se naglo razvedrilo. Odmah u krevet odredi poto je pregl edao bolesnika koliko je mogao a prije spavanja mogli biste jo neto uzeti. Hoete li ? Ve sam vam priredio ... jedan praak. Moe i dva - odvrati Raskoljnikov. I odmah po pije praak. Ba je dobro to e ga sam odvesti kui napomene Zosimov Razumihinu. - Vidj mo kako e biti sutra, ali sad nije uope loe, mnogo je bolje nego to je bilo. ovjek se ui dok je iv... Zna ta mi je Zosimov apnuo maloprije, kad smo odlazili izvali Razum hin im izioe na ulicu. Rei u ti, brate, sve otvoreno jer su ti to same budale. Zosimo v mi je rekao neka brbljam putem s tobom i neka te navedem na brbljanje, pa da m u poslije sve ispriam jer je uvrtio sebi u glavu... da si ti... lud, ili na rubu ludila. Zamisli ti to! A ti si, prvo, tri puta pametniji od njega, drugo, ako ni si enuo, onda ti se fuka to se njemu vrzu takve gluposti po glavi, a tree, taj komad mesa kome je struka kirurgija poludio je sad za duevnim bolestima, a u tom miljen ju o tebi konano ga je uvrstio tvoj dananji razgovor sa Zamjotovom. Je li ti Zamjot ov sve ispriao? Sve, i dobro je uradio. Sad sam tek shvatio to se sve iza toga kri je, a shvatio je i Zamjotov... Ama, jednom rijeju, Rodja... radi se o tome... Sad sam malice pijan... Ali to nita ne znai... radi se o tome da ih je ta misao... raz umije, zbilja kopkala... razumije? Naime, nitko je od njih nije smio naglas izrei j er je to zbilja totalna glupost, a pogotovo kad su uhapsili onog soboslikara, sv e se to rasplinulo kao mjehur od sapunice. Ali kako mogu biti takve budale? Ja s am onda Zamjotova malo izdevetao, to neka ostane meu

nama, brate, molim te da mu niim ne pokae da zna neto o tome; primijetio sam da je os jetljiv; to ti je kod Lavize bilo, ali danas, danas je sve jasno kao sunce. A na jvie je svemu kriv onaj Ilja Petrovi! On je onda iskoristio tvoju nesvjesticu u po licijskoj stanici, ali se poslije i sam postidio; ma znam ja... Raskoljnikov ga je napeto sluao. Razumihin je u pijanstvu svata izbrbljao. Ja sam se onda onesvije stio zato to je tamo bilo zaguljivo i zaudaralo je na uljenu boju ree Raskoljnikov. Ma jo mi sad tu objanjava! Nije bila samo boja posrijedi; ta ti se upala spremala ve mjesec dana; nek ti Zosimov kae! A da zna samo kako je sad taj balonja utuen! Ne v rijedim, veli, ni malog prsta tog ovjeka. Tvoga, misli. Katkad se u njemu, brate, pr obude i dobri osjeaji. Ali lekcija, lekcija koju si mu danas oitao u Kristalnom dv orcu, to je bio vrhunac savrenstva. Jer, najprije si ga bio uplaio da se sav tresa o! Pa gotovo si ga primorao da opet povjeruje u svu onu odvratnu besmislicu, a o nda si mu najednom jezik isplazio, kao da veli: Eto ti sad na! Savreno! Satrven je, smoden! Majstor si ti bogami, tako i treba s njima. Eh, to nisam ja bio onda tamo! Sad je jedva ekao da doe. I Porfirij se eli s tobom upoznati... O... zar i on... A t o su me svrstali meu luake? Ma nisu ba meu luake. ini mi se, brate, da sam se malo pr vie razbrbljao pred tobom... Iznenadilo ga je, vidi, onda to te samo onaj dogaaj zan ima, ali sad je jasno zato te zanima, kad se znaju sve okolnosti... i kako te je to onda naljutilo i poklopilo se s tvojom boleu... Ja sam ti sad malo pijan, samo, vrag bi ga znao, on je uvrtio sebi neto u glavu... Kaem ti: poludio za duevnim bol estima. Ali, ba te briga... Poutjee oko pola minute. uj, Razumihine progovori Raskol jnikov rei u ti otvoreno: upravo sam bio kod pokojnika, umro je jedan inovnik ... i ostavio sam tamo sve svoje novce... a, osim toga, maloprije me je poljubilo jed no stvorenje koje bi, ba da sam i ubio koga, isto tako... jednom rijeju, vidio sam tamo jo jedno stvorenje... s perom plamene boje... ali, uostalom, mlatim glupost i; posustao sam, pridri me... evo i mog stubita... to ti je? to ti je? pitae ga uzne ireno Razumihin. Malo mi se vrti u glavi ali nije to vano, nego da zna kako sam tua n, tuan! Kao kakvo ensko... zbilja! Pazi, ta je ovo? Gledaj! Gledaj!

 to? Kako ne vidi? Svjetlo gori u mojoj sobi, zar ne vidi? Kroz pukotinu se vidi Sta jali su ve pred stubama to su vodile u potkrovnicu, pokraj gazdariinih vrata, i zai sta su odozdo vidjeli da u Raskoljnikovljevoj sobici gori svjetlo. udno! Moda je N astasja pripomene Razumihin. Nikad ona u ovo doba ne dolazi u moju sobu, i ve oda vno spava, ali... ba me briga! Zbogom! ta ti je? Pa otpratit u te, zajedno emo ui! Z am da emo zajedno ui, ali bih ti htio ovdje stisnuti ruku i oprostiti se s tobom. Hajde, daj mi ruku, zbogom! Ma ta je tebi, Rodja? Nita; idemo; ti e biti svjedok... Poee se penjati uza stube i Razumihin pomisli naas da Zosimov moda ipak ima pravo. Eh ! Uzrujao sam ga svojim brbljanjem! promrsi vie za se. Odjednom, kad prioe vratima, zaue neije glasove iz sobe. Pa ta je sad ovo? uzvikne Razumihin. Raskoljnikov se prv i mai za kvaku i otvori irom vrata, otvori i stane na pragu kao ukopan. Njegova ma jka i sestra sjedile su na njegovu leaju ekale su ga ve sat i pol. Zato se njima ba n ajmanje nadao i najmanje na njih mislio, iako je danas bio ponovo obavijeten da s u krenule na put, da su na putu i da e ubrzo stii? Cijeli taj sat i pol one su nai zmjence zapitkivale Nastasju koja je i sad stajala pred njima, iako im je ve bila ispripovjedila sve do u tanine. Umalo to nisu svisnule od straha kad su ule da je d anas utekao, onako bolestan i, koliko se moglo razabrati, svakako u bunilu! Boe, to li je sad s njim? Obadvije su plakale i pretrpjele grdne muke za taj sat i pol ieki vanja. Radosna, zanosna cika doeka Raskoljnikova. Obadvije mu pohrlie u susret. Al i on stajae kao mrtav; nepodnoljiva iznenadna spoznaja oinula ga poput groma. Nije ni ruke podigao da ih zagrli - nije mogao. Majka i sestra stezale ga u zagrljaju , smijale se; plakale... On zakorai, zaglavinja i strovali se obeznanjen na pod. Uzbuna, uasna vriska, kuknjava... Razumihin koji je stajao na pragu uleti u sobu, prihvati bolesnika svojim snanim rukama te se ovaj zaas nae na

leaju... - Nije to nita, nita! - dovikivae Raskoljnikovljevoj majci i sestri. To je samo nesvjestica, triarija! Maloprije je lijenik rekao da mu je mnogo bolje, da je ve potpuno zdrav! Dajte vode! Evo, ve dolazi k sebi, evo, ve se osvijestio!... Pa uhvati Dunjeku za ruku tako da joj je malne iai, poteui je da vidi kako se evo, ve os estio. I majka i sestra gledahu u Razumihina kao u samu providnost, razdragano i zahvalno; ve su od Nastasje bile ule to je za njihova Rodju bio u toku cijele njego ve bolesti taj okretni mladi, kako ga je jo te iste veeri nazvala sama Puljherija Ale ksandrovna Raskoljnikov, u povjerljivu razgovoru s Dunjom.