POGLEDI

Arhe, II, 3/2005. UDK 17 Kant Originalni nauni rad

MILAN KANGRGA Zagreb

KANTOVO MILJENJE KAO PRETPOSTAVKA SUVREMENE FILOZOFIJE?

Naslov ovog izlaganja formuliran je upitno, tako da bi moda bolje glasio: Je li Kantovo miljenje uope suvremeno, a onda i aktualno, i kakvo znaenje ono ima za nau dananjicu? Dakako, prije svega za lozojsko miljenje u naem vremenu? Uz ovu 200-godinjicu Kantove smrti i 280-godinjicu roenja (1724-1804.) raspisale su se, dodue, ak i dnevne novine, to je svakako i lijepo i pohvalno u civilizacijsko-kulturnom pogledu. No, preteno se to, kao i obino, zbivalo samo kalendarski-vremeplovno, tako da ta kalendarska aktualnost ne govori jo nita o toj su-vremenosti Kantove lozofske misli. Uostalom, suvremenost i aktualnost nisu nipoto identini pojmovi. Suvremenost je, naime, po svom pravom i dubljem smislu upravo kritiko stavljanje u pitanje te svakidanje aktualnosti, i to primarno u traganju za njezinom bitnom smislenou, koja bi upuivala na trajniju i bitnu su-djelatnost u smislu produktivne prisutnosti tradicije ili kulturne batine kao onoga svagda buduega i moguega, dakle su-stvaralakog u sadanjosti i prolosti. Tek se u tom smislu i moe i mora propitivati i eventualna, da djelu oitovana i kao takva vidljiva su-vremenost Kantova miljenja danas. Pri tome je ujedno nuno propitivanje i kritiko uoavanje sa samim karakterom tog odreenja nae vrijeme. To znai da u samom pojmu suvremenosti lei upitnost: biti ili ne biti sa svojim vremenom na razini povijesnog dogaanja!? to se pak tie suvremenosti Kantova miljenja danas, dakako, ne primarno ili ak jedino u ovim naim krajevima ex-Jugoslavije ili Hrvatske, nego u europskoj ili svjetskoj lozoji prije svega, odgovor bi ve unaprijed mogao biti: Kantova bitna i upravo epohalna misao daleko je od toga da bi bila isto tako bitno su-vremea, to jest upravo povijesno-praktiki i duhovno na djelu u naoj dananjici. ak i puka povrna prisutnost te misli ostaje upitna. Za nau temu treba prije svega rei, to se ovdje moe misliti pod ovim odreenjem suvremena lozoja, s obzirom naime na uobiajenu historijsko-lozojsku krono203

logiju, kako je nalazimo gotovo u svim historijama lozoje novijeg vremena. Rije je ovdje naime o takozvanom posthegelovskom razdoblju europske lozoje (Hegel je umro 1831. godine), dakle od druge polovice 19. stoljea pa sve do dananjih dana. Ako pak prihvatimo taj pojam suvremenosti ovdje u odnosu na kretanje lozojske misli, onda dakako s obzirom na nau temu o suvremenosti Kantova miljenja valja ukazati na sljedee: Znaenje i sudbina Kantove lozofske misli najue i najdublje je bilo direktno, bilo indirektno povezano s vrhuncem razvitka cjelokupne klasine njemake lozoje, to jest s Hegelovom lozojom, koja je povukla sve bitne konsekvencije Kantova epohalnog misaona obrta. Ne treba ovdje posebno naglaavati, kako je pak Hegelova misao kao kruna tog razvitka to traje nepunih pola stoljea (od 1781. do 1831., dakle od pojavljivanja Kantove Kritike istog uma do Hegelove smrti) mogua na osnovama onoga to je Kant ve izborio! To mu priznaje i sam Hegel. Ako se dakle govori o Kantu, onda se bar posredno govori i o Hegelu, jer je upravo Kant zaetnik onoga to se bilo razvilo u obliku takozvane spekulativne lozoje. Njome se naime pokazalo i dokazalo, kako je spekulativna misao jedina istinska lozojska pozicija, i to tako dalekoseno da se moe kazati kako je tek s tom milju dosegnuto ono to se moe nazvati lozojom kao lozojom. Hegel je, naime, kao to to istie Marx u Pogovoru 2. izdanju Kapitala, bio u itavoj drugoj polovici 19. stoljea tretiran kao lipsali pas, da bi tek krajem tog stoljea i poetkom 20. stoljea (1907) Herman Nohl objavio dotada nepoznate Hegelove tzv. mladenake teoloko-lozofske spise, ime poinje ponovno zanimanje za Hegelovu lozoju. Tek 1923. godine s djelom Georga Lukacsa Povijest i klasna svijest poinje pravo zanimanje za Hegela, a ujedno i za bitnu vezu Hegel-Marx. Meutim tek time dolazi na vidjelo i pravo znaenje Kantove misli i bitne veze na liniji: Kant-HegelMarx-suvremena lozoja. Time je i sama Kantova lozoja u svojoj biti dugo ekala svoju pravu renesansu. Ovdje samo usputno valja naglasiti, kako je ona takozvana novokantovska lozoja druge polovice 19. stoljea, koja se pozivala na Kanta svojim geslom: Zurruck zu Kant! bila zapravo pravi falsikat bitne Kantove misli, ili kao to je to naglasio Kantov uenik i nastavlja Fichte: pravog duha Kantove lozoje. Tako o suvremenosti Kantove misli cijelog tog razdoblja ne moe biti ni govora. Meutim, ta i takva sudbina Kantove misli prati nas, moe se rei, sve do dananjeg dana. Moe se dakle rei da je suvremenost Kantove misli samo sporadino i doista vrlo rijetko do izraaja ak i u uim lozofskim krugovima, osim rijetkih izuzetaka, da bi u dananje vrijeme i sam Kant i lozoja uope spali na najnie grane tzv. aktualnosti, koja je ostala samo to to joj kae ime. Zato je ova upitnost u samom naslovu naeg izlaganja svakako na mjestu, te emo je pokuati i argumentirati. Ukoliko bi se s pravom moglo tvrditi kako dananja lozojska misao vie ozbiljno ne uzima u obzir bitne zasade Kantova miljenja, nego je njegova misao na razne naine ak dezavuirana, ili se jednostavno lozojski kree mimo, kao da Kant nije ni postojao. Ovi uvodni nai stavovi s obzirom na suvremenost Kantova miljenja upuuju na potrebu da se ukae na samu sr Kantove misli koja je ovdje stavljena u pitanje, jer je 204

upravo o tome rije. Zato je ovdje potrebno, da tako kaemo, vratiti se na ono to bismo nazvali pretpostavkama ili osnovnom, odnosno genezom bitnog stava kojim Kant zapoinje svoje rei emo ovdje epohalno lozojsko pitanje: Jesu li i kako mogui sintetiki sudovi a prirori? Tu genezu ili poetnu toku nai emo u Leibnizovoj polemici s Lockeom, tj. u onom tzv. bitnom sporu novovjekovne lozoje izmeu empirista i racionalista s obzirom na podrijetlo spoznaje. Kljuna toka obrata sastoji se u ovome: Na poznati stav empirista: Nita nije u intelektu, to prethodno ne bi bilo u osjetu ili iskustvu, Leibniz odgovara: Osim intelekta samoga! Taj Leibnizov intelekt sam pojavljuje se sada u produbljenju smisla u Kantovu pojmu sintetikog suda a priori, u tzv. transcendentalnoj dedukciji kategorija, ali tako da se sada pod pojmom intelekta ovdje s Kantom ne misli vie samo ili iskljuivo spoznaja-teorijsko odreenje u horizontu ili na osnovama razuma (Verstand), nego na razini uma (Vernunft), koji ve dobiva svoju eminentno praktiku konotaciju, ime je na djelu spontanosti kao jedinstvo intelekta i slobode, dakle upravo stvaralatvo, kojim zapoinje jedan novi poredak u svijetu, to jest svijet sam, kao to to istie Kant. U vezi s tim valja podsjetiti, kako se ve Kantov uenik, nastavlja i prvi ozbiljni kritiar Frichte ljuti na Kanta zbog njegova pojma-sintagme radnja razuma, jer je i sam pojam radnje ve miljen kao praktika djelatnost, a razum ostaje nuno u tzv. teorijskoj sferi jedne mogue teorije spoznaje, gdje je i pojam subjekta (onoga Ja) miljen samo kao spoznavalaki, a ne ujedno praktiko-stvaralaki. Stoga samo um prema Fichteu moe imati praktiki karakter radnje ili djelatnosti, pri emu je ono teorijsko kao svrhovito i idealno ve ukljueno kao nezaobilazni konstituens. Inae bi i sama ta praksa bila i ostala puko besciljno i besmisleno tumaranje. Nakon toga je Hegel jednim pregnantnim stavom naglasio ono bitno u Kanta, kako je njegovu pojmu razuma kumovao um! Time dolazimo do najvieg, upravo epohalnog misaona dometa cijele Kantove lozofske misli, koji se saima u pojmu primata praktikog uma, a koji je djelatan ne samo u etiko-moralnoj sferi, nego je sama pretpostavka i prava osnova Kantove takozvane teorijske lozoje u Kritici istog uma, te upravo na to aludira Hegel svojim stavom o kumovanju uma razumu. No,ona bitna toka obrata u miljenju, kojim se kre putovi i udaraju temelji itavu kasnijem daljnjem razvitku najdublje spekulacije i povijesnog miljenja, obrata koji je pogreno bio nazvan Kantovim kopernikanskim obratom, sadran je u Kantovu odreenju pojma predmeta. Kad kaemo pogreno nazvan, mogli bismo tu metaforu s kopernikanskim obratom isto tako metaforino okrenuti i kazati sljedee: Kad bismo Kopernika nazvali lozofom, onda bismo ga nasuprot Kantu trebali nazvati metaziarem, i to zato to je Sunce kao jo nedostatno reektirani predmet (pojam) smatrao sreditem, oko kojeg krui Zemlja (to jest ovaj na svijet i mi u njemu). Kant bi mu naime u tom bitnom smislu radikalno protivurijeio na taj nain, to je on to Sunce prenio na Zemlju kao predmet miljenja i cjelokupnog ovjekova ivota.. Ono bi bilo svedeno na ovjeka kao subjekta, oko kojega krui ne samo to Sunce, nego cijeli svijet, koji bi time tek postao svijetom kao njegovimdjelom, tj. njegovim proizvodom, pa prema tome i tek tako ujedno predmetom njegova miljenja. Jer priroda i kosmos (universum) kao takvi nikada nisu bili svijet, nego su se samo tako zvali i doivljavali 205

sve do Kanta, jer su do tada bili samo apstraktna onostranost ili objektivnost bez (a time i protiv) ovjeka. to bi sada to imalo znaiti lozojski? Upravo i samo to da je to Sunce ve svojim pukim imenovanjem (a da se ne govori o svim astronomskim i drugim istraivanjima)postalo proizvod misaona i djelatna subjekta, koji kao proizvod tek tako i postaje njegovim, tj. ovjekovim predmetom, i uope neim i za ovjeka relevantnim. U tom smislu samim tim odreenjem pojma predmeta, koji tim obratom u miljenju postaje, tj. pretvara se u odnos, izvrava Kant ne samo prevladavanje, nego pravu i temeljitu destrukciju metazike i kaoto kae Adorno demontau njezina bitka kao poela. Time se pak predmet svojom bitnom konotacijom pretvara u svagda specini povijesnosocijalni (a to znai ujedno i estetiki, dakle umjetniki) ljudski odnos subjekta spram svega to jeste (bitka, Sein). Bitak time postaje proizvod, pa Hegel nakon Fichteova odreenja njegova osnovnog lozofskog pojma Tathandlung kao djelovanja i djela ujedno i nerastavljivo odreuje bitak kao produkte (u pluralu!) i produciranje. Metazika pak i tu lei njezina bit od njezinih starogrkih poetaka sve do danas izbacuje iz svoga horizonta ili ga zaobilazi to djelovanje, proizvoenje i procesualnost kao svoju mogunost (svoju pravu bit!), pa starta i zavrava s gotovim proizvodom, to se onda u modernom pozitivizmu i tzv. analitikoj lozoji naziva danim predmetom ili injenicom. Time dakako barata reenicama, a ve u samoj reenici, da bi ona iskazala neto suvislo, postoje i subjekt i predikat (u naem jeziku: pod-met i pri-rok), to znai da netko (subjekt) neemu neto pri-rie, da bi se do predmeta uope dospjelo, to su onda nuni dijelovi, pomou kojih se do reenice kao iskaza o predmetu dospjelo. U vezi s tim ukazuje Kant kao prvo i tu poinje njegova kritika kako metaziari barataju pojmom predmeta, a da pritom nisu sebi poloili rauna, odakle im on i na koji nain dospijevaju do njega (kad su sami sebe kao subjekta izbacili iz tog bitnog odnosa koji ga omoguuje). Kant je pri tome jo i skroman i neodluan, te u Kritici istog uma ve na poetku naglaava, da njegovo istraivanje eli biti samo propedeutika za svaku buduu ili moguu metaziku, a ne primjeuje da je time tu metaziku ve ukinuo u samom njezinu temelju! Time Kant dokazuje da nije bio do kraja svjestan domaaja i veliine svoje vlastite misli. No, kad smo ve pri pojmu predmeta, valja naglasiti, kako je to gotovo nevjerojatno, da svi metaziari, pozitivisti i tzv. analitiari, koji sebe ak nazivaju lozoma, ne vide ono to im doslovno stoji pred nosom, naime sama etimologija pojma predmeta, ne samo u njemakom jeziku: Gegen-stand, nego i u naem jeziku: pred-met!? U pojmu predmeta naime ve lei glagol (koji oznauje upravo radnju!): pred-metnuti, tj. netko neto sebi pred-mee, da bi uope dolodo onoga to se sad naziva predmetom! Subjekt je dakle ne samo nosilac, nego i doslovno proizvoditelj toga to se zove predmet kao njegov proizvod, pa onda itav taj bitni proces ne moemo naprosto izbaciti iz cjeline tog dogaanja, a upravo to ine metaziari neprekidno! ak je i to neprecizna formulacija s obzirom na onaj pojam neto (Etwas), jer je i to neto proizvod praktiko-misaone djelatnosti. Zato Hegel u svojoj Logici naglaava kako je neto rezultat negacije negacije,akle ve proizvod nekog subjekta (onog Ja, to ga Hegel odreuje kao apsolutni negativitet, a time se misli ovjek sam). Tako bi preciznija formulacija ovdje bila: pred-metnuti nita, da bi ono tek time postalo neto, dakle 206

odreeni pred-met. Nasuprot tome dobivamo metaziko misaono mrtvoroene u obliku tzv. danog predmeta kao gotove injenice?! Odatle sad iz ovoga Kantova epohalnog misaona obrata unutranjom logikom nunou jedna iz druge slijedi najdublje i povijesno dalekosene konsekvencije, to ih dodue nije povukao jo sam Kant, ali je to odmah iza njegovih bitnih stavova uinio Fichte, a zatim jo dosljednije Hegel. A ta unutranja logika sada glasi: Ako je u samom pojmu predmeta ve sadran odnos, a predmet treba da bude proizvod, da bi ga uope bilo, onda se sam taj predmet oituje ne samo u identinosti s odnosom, nego i sam taj predmet-odnos mora biti proizveden i kao takav djelatno uspostavljen, te vie nemamo posla s pukim odnosom, nego upravo s produkcijom odnosa. To onda dalje znai: Kad proizvodim, znam da proizvodim i to proizvodim, te je tu na djelu ve samosvijest kao samodjelatnost. Time se ujedno odmah dospijeva do spoznaje, do koje dolazi Fichte: Samosvijest omoguuje svijest, a samospoznaja spoznaju. Time je pak reeno ono logiki nuno, da naime samodjelatnost (Selbsttigkeit) omoguuje djelatnost (Tatigkeit), a samosvijest nije nita drugo do li samodjelatnost, to jest sloboda. Zakljuak odatle glasi: Time to proizvodi, ovjek je slobodno bie. Ili obratno: Zato i tako to je ovejk slobodno bie, on proizvodi i moe da proizvodi. Dakle: Sloboda je pretpostavka mogunosti i proizvoenja i spoznavanja biti svega to jest (predmeta), te je time tek onda naznaena bitna razlika izmeu ivotinje i ovjeka: ivotinja je i (jako) djelatna i odnosi se prema svojoj okolini da bi preivjela kao prirodno bie a ovjek je samodjelatan (slobodan), jer proizvodi uvjete svoga ivota i samoga sebe u njima kao ve proizvedenim, to jest predmetima za zadovoljenje svojih ivotnih potreba. Marx je povukao tu konsekvenciju iz ovih bitnih stavoa koji ve imaju povijesni karakter svojim stavom: ovjek ima povijest (ili tonije: on jeste ta povijest, jer je bitno povijesno bie), jer mora proizvoditi uvjete svoga ivota. Dok dakle ivotinja ivi, te je samo ivo bie, ovjeku to nije naprosto dano, jer on mora doslovno proizvoditi taj svoj (sada: historijski ve oblikovani) ivot, pa time proizvodi i nove potrebe i sredstva za njihovo zadovoljenje. Odatle, dakle, ve iz Kantova pojma predmeta i njegova odreenja u kojima je djelatni subjekt bitno konstitutivan, proizilazi da je ovjek za razliku od ivotinje po svojoj biti praktiko bie. Paradoks u tom odreenju sastoji se u tome, to Kant naglaava da je ovjek zato praktiko bie, to je ujedno i primarno teoretino bie. A ta se teoretinost sastoji u tome, to pri svakoj radnji kao konstituens lei ve ona svrhovita, ciljna, upravo umna usmjerenost prema predmetu djelatnosti, to Kant naziva principom ili naelom. To Kant iskazuje svojim pojmom maksime kao subjektivnog praktinog naela. Praktino bie znai sada sve ono navedeno: umno, samosvjesno, samodjelatno, slobodno, povijesno, stvaralako i samostvaralako bie. Na poetku ove povijesne logike stoji Kant, a na kraju Marx. Zato ovdje u vezi s naom temom valja naglasiti, da tu opisanu logiku suvremena ivota u njenom najdubljem smislu posthegelovska lozoja vie ne slijedi, ona ju je jednostavno preskoila, kao da je nije ni bilo! Vie je razloga tome. No, ako ostavimo po strani onaj razlog to bismo ga mogli potraiti u dimenziji same lozonosti, time to je sama ta najdublja spekulativna misao klasine 207

njemake lozoje bila i ostala preveliki i preteki zalogaj za dananje lozofe, pa ga se nisu usudili ni ozbiljno zagristi, budui da je za to uvijek iznova potrebno i mnogo truda i jo vie talenta za samu tu lozoju, smatramo da glavni razlog ipak lei mnogo dublje: Dananja (i naravno ne samo dananja) proizvodnja ovjekova ivota u svim njegovim oblicima odvija se poput nezaustavljiva mehanizma po zakonima kapitalistikog naina produkcije i reprodukcije svega to jest po principu prota i vika vrijednosti, pa u tom procesu ovjek samom logikom kretanja nije i ne moe vie biti u prvom planu kao bilo kakav odluujui subjekt i garant svoje vlastite sudbine. Ovdje je upravo pojam sudbine (inae karakteristian zaprave poetke ovjekova pojavljivanja na historijskoj pozornici) upravo bitno primjeren, i to upravo time to odreuje ovjekovu posvemanju bespomonost u odnosu na svoje djelo i proizvode svoje vlastite praktike i teorijske djelatnosti. Kada, dakle, Marx u svojem glavnom djelu Kapital iskae bitnu misao kako u pojmu robe nema ni trunka materijalnosti, a time je samo na drugi nain i u dimenziji ekonomske problematike suvremena svijeta iskazao ono isto to Kant odreuje svojim pojmom predmeta kao odnosa-samoodnosa, tj. produkcije odnosa, onda ta povijesnospekulativna misao ostaje nedokuiva za onaj tzv. zdravi razum, ali i za ove dananje lozofe metaziko-pozitivistike provenijencije. Slikovito reeno, oni su ostali vani, na ulici, izgubljeni u stvarima za volju samih stvari, a ve je Fichte anticipirao tu poziciju: ovjek visi o stvarima, pa ako mu oduzme stvari, on se strovaljuje u nitavilo. Zato? Zato to je prestao biti i ivjeti kao samosvjesn-samodjelatno-slobodno bie, te je totalno odreen i podreen stvarima, pa mu se vlastiti prooizvod popeo na glavu i postao njegova jedina ivotna istina. Marx je to nazvao otuenjem (Entfremdung) i postvarenjem (Verdinglichung). Iz svih tih razloga dananja lozoja vie nije na razini kako Kantova miljenja, tako i itave klasine lozoje, jer joj jednostavno nije dorasla. Dananji su lozo jednostavno reeno: konformisti postojeeg u svim njegovim oblicima i oitovanjima. Ta bi se pozicija dananje lozoje moga okarakterisati tako, da je ona zastala u rangu historijske, ali se nije uspjela dovinuti do razine povijesne misli. Pod historijskim se ovdje misli na puku uhodanost u postojeem kao samim po sebi razumljivim i istinitim, a pod povijesnim utopijski patos tenje za buduim kao moguim i smislenijim, u smislu Hegelova stava: Ono to jest ne moe biti istinito. Ili: Bitak = zlo! Drugaije reeno: Dananja je lozoja suvremenost pretvorila u puku aktualnost, od danas do sutra. U tom smo smislu naglasili ne-suvremenost Kantove misli u naoj dananjici. Dananja je lozoja kao metazika upravo otuena i postvarena misao, a time prestaje biti lozoja. Zato se ona javlja samo u obliku metazike ili pozitivizma, to je bitno isto. Ona je tono ili istinita svijest i misao otuena i postvarena svijeta u njegovoj biti. Kao takva ona je ideologija kao egzistirajua neistina. to se pak tie samog duha, a u vezi s tim i tzv. pogleda na svijet metazike-pozitivizma, i sama Kantova teza koja zacrtava put u najplodniju spekulaciju i povijesno miljenje, kako razum propisuje prirodi njezine zakone, ini se ne samo neim neodrivim, nego gotovo nebuloznom postavkom u samoj njezinoj sri. Metazika misao polazi, naime, od toga kao samoga po sebi razumljivoga, kako priroda ima svoje tzv. objektivne zakone, po kojima se kree izvan subjekta-ovjeka i svijeta, pa kako e to 208

sad neki subjekt svojim razumom odreivati njezine zakone? U vezi s tim vrijedno je prisjetiti se prvoklasnih stavova jednoga velikog suvremena ziara, naime Wernera Heisenberga, koji je kao jedan od rijetkih prirodoznanstvenima dobro prostudirao klasinu lozoju, te je tako dospio na svoj nain do eminentno lozojskog pitanja o predmetnosti predmeta (Gegenstandlichkeit des Gegenstandes), i time prekoraio neke granice iste znanstvenosti, to je rijetkost meu znanstvenicima bilo koje struke. U svom spisu Das Naturbild der heutigen Physik (Slika prirode dananje zike) Heisenberg tako naglaava, da danas (misli nakon klasine lozoje) ne moemo vie prirodu promatrati i tumaiti po uzoru na Descartesovu res extensa (protenu stvar), nego da se nama priroda javlja (svojim zakonima) samo onoliko i onako, koliko i kako je mi svojim industrijsko-tehnikim sredstvima, historijski proizvedenim, izazovemo, da nam se javi po onome to je ona po sebi. Pritom on ak upotrebljava pojam bosti (stechen) kao metaforu naeg povijesno-praktikog djelatnog odnosa spram prirode, koja tako postaje naim, ovdje: znanstvenim pred-metom! Time Heisenberg samo na drugi nain ponavlja Kantovu tezu o razumu koji prirodi propisuje njezine zakone. Kant bi, meutim, prema Fichteovim i Hegelovim kritikim primjedbama, morao ovdje umjesto pojma razuma upotrebiti pojam uma, koji je kao ono praktiko-proizvodilako, uz pomo mate, proizvodi, tj. stvaralaki prisvaja, prerauje i modicira, a to sad znai historizira i humanizira nau vlastitu prirodu, koju onda klasina lozoja naziva drugom prirodom (kako izvan nas, tako i u nama samima kao oovjeenoj prirodi). Da bismo na kraju zaokruili taj luk izmeu Kanta i Marxa s obzirom na sam pojam predmeta kao okosnice te transcendentalno-spekulativno-povijesne misli, navest emo jedan stav Karla Marxa upravo o pojmu i problemu predmeta: Stoga se ovjek u predmetnom svijetu potvruje ne samo u miljenju, nego sa svim osjetilima. Shvaeno s druge strane i subjektivno: kao to za nemuzikalno uho ni najljepa muzika nema nikakva smisla, nije nikakav predmet, jer moj predmet moe biti samo potvrivanje jedne od mojih bitnih snaga, dakle moe postojati samo tako, kao to moja bitna snaga postoji za sebe kao subjektivna sposobnost. Jer misao jednog predmeta ide za mene upravo tako daleko (on ima smisla samo za njemu odgovarajue osjetilo), dokle see moje osjetilo. Stoga su osjetila drutvenog ovjeka drugaija nego osjetila nedrutvenog ovjeka; tek pomou predmetno razvijena bogatstva ljudskog bia djelomino se tek, izgrauje, a djelomino tek proizvode: bogatstvo subjektivne ljudske osjetilnosti, muzikalno uho, oko za ljepotu oblika, ukratko osjetila sposobna za uitke, osjetila koja se potvruju kao ljudske bitne snage, jer se samo osjetila, nego i takozvana duhovna osjetila, praktika osjetila (volja, ljubav itd.), jednom rijeju ljudsko osjetilo, ljudskost osjetila, postaje tek pomou postojanja njegova predmeta, pomou oovjeene prirode. Ovdje bi za kompletiranje cijele te problematike trebalo navesti jo samo ovo, da se sam pojam predmeta podigne na razinu povijesnog miljenja, prema kojoj je teio ve svojom osnovnom postavkom u Kanta: Stvaranje pet osjetila jest posao cjelokupne dosadanje svjetske historije. Osjetilo koje je obuzeto grubom praktinom potrebom ima samo ogranien smisao. Za izgladnjela ovjeka ne postoji ljudski oblik hrane, nego samo njezino apstraktno postojanje 209

kao hrane: ona bi isto tako dobro mogla pred njim leati i u najsirovijem obliku, i ne moe se rei, ime se ova ishrana razlikuje od ivotinjske ishrane. Zabrinut i siromaan ovjek nema smisla za najljepu predstavu; trgovac mineralima vidi samo trgovaku vrijednost, ali ne vidi ljepotu ni osebujnu prirodu minerala; on nema mineralokog smisla; dakle, opredmeenje ovjejeg bia kako u teorijskom, tako i praktikom pogledu, bilo je potrebno kako za to da ovjekovo osjetilo uini ljudskim, tako i da stvori ljudsko osjetilo koje odgovara cjelokupnom bogatstvu ljudskog i prirodnog bia. (K. Marx, Rani radovi) No, s obzirom na znaenje toga Kantova odreenja pojma predmeta nije potrebno ii tako daleko, sve do Marxa koji nastavlja tu bitnu lozojsku liniju miljenja, da bi se uvidio taj najdublji, upravo revolucionarni epohalni misaoni prevrat u itavoj historiji lozoje do dananjeg dana, emu vie nisu dorasli suvremeni lozo. Sam Kant naime povukao je najdalekosenije konsekvencije iz svojega osnovnog stava kao okosnice svega daljnjeg istinskog lozoranja, ali i mnogo ire od toga. Postoje dva odluna mjesta u kojima je eksplicitno na djelu taj upravo povijesno znaajan prevrat u miljenju, a to su 1. Kantovo odreenje pojma primata praktikog uma i 2. odreenje predmeta istog praktikog uma, pa emo navesti oba stava: 1. Dakle, u povezanosti istog spekulativnog uma sa istim praktikim umom u jedno spoznanje ima ovaj potonji primat, pretpostavivi naime da ta veza nije moda sluajna i proizvoljna, nego a priori zasnovana u samome umu, dakle nuna. Ovdje Kant odmah ini karak dalje i kae: Ali biti podreen spekulativnom umu i tako preokrenuti red, to se ne moe oekivati od praktikog uma, jer je svaki interes najzad praktiki, pa je ak interes spekulativnog uma samo uvjetovan i potpun jedino u praktikoj upotrebi. (Kritika praktikog uma, str. 142) Ovdje je potrebno samo primjetiti, da pod pojmom spekulativnog misli Kant jo uvijek samo ono teorijsko, dakle u identitetu s teorijom, dok e tek Fichte itavu problematiku, naslijeenu od Kanta, podignuti na razinu istinske spekulacije svojim identitetom bitka i miljenja. Samo jednim stavom ukazat emo na to u emu se sastoji epohalna prekretnica i revolucionarni obrt Kantove misli ovdje: Dok itava europska lozojska misao (i ne samo misao nego i sam ivot primjeren njoj) poiva od Aristotela na primatu teorije, Kant prvi preokree taj poredak naglaavajui sada rimat praktikog. U etikom horizontu dolazi taj obrt do jo odlunijeg izraaja. Tako ono drugo navedeno mjesto, koje govori o predmetu praktikog uma, a rije je upravo o predmetu etike kao nauke, glasi ovako: 2. Pod pojmom nekoga predmeta praktikog uma razumijevam predstavu nekog objekta kao moguega uinka pomou slobode. Biti predmetom praktike spoznaje kao takve znai dakle samo odnos volje prema radnji. Ovaj bitni odnos, izreen ovdje lapidarnim stavom, kojim se utire put za prodiranje do pravog i najdubljeg shvaanja povijesne prirode ovjeka i njegova svijeta kao tek sada njegova, i koji otvara pravu misaonu revoluciju, izraava Kant ovako: Ono dobro ili zlo odnosi se zapravo na radnje, a ne na stanje osjeanja osobe, pa ako bi to apsolutno (i u svakom pogledu i bez daljnjeg uvjeta) imalobiti dobro ili ra210

vo, ili bi se kao takvo imalo smatrati, onda bi to bio samo nain djelovanja, maksima volje, a prema tome sama djelatna osoba, kao dobar ili rav ovjek, ali ne stvar koja bi se mogla nazvati. (Kritika praktikog uma, str. 69-72) Ako ovim stavovima dodamo jo onaj Kanov uveni, a naizgled paradoksni stav: Du kannst, denn du sollst! (Ti moe, jer treba da), ime je preko Fichteove teze kako trebanje prethodi bitku zacrtana spekulativna Hegelova misao, kako slobode ne samo prethodi nunost, nego je i omoguuje, onda je otvoren put za Hegelovo i Marxovo povijesno miljenje u svom najdubljem usidrenju u samu sr zbilje. Time je ujedno dana najdublja osnova za ono to smo nazvali modernim pojmom prakse kao unutranjeg jedinstva onih etiriju starogkih, tada jo posve meusobno odvojenih pojmovnih odreenja: praxis, poiesis, techne i theoria, to se slijevaju u pojam produktivnog vremena, koje svoj izvor ima tek u najnovijem (graanskom) razdoblju europske historije. Rekli smo prethodno da tu ne samo misaonu, nego i praktiku liniju vie ne slijedi suvremena lozoja. Meutim, istine i pravednosti radi, valja ovdje naglasiti da se ta ocjena ne odnosi na ono najbolje u marksistikoj lozoji najnovijeg vremena, naroito poslije Drugog svjetskog rata, kako u Europi, tako i u bivoj Jugoslaviji. to se Europe tie, navest emo bar neka znaajnija imena mislilaca marksistike provenijencije, koji su bili na razini onoga najboljega to se razvija na osnovu Kantova misaona obrata, o kojemu je ovdje bilo rijei, a onda i itave klasine njemake lozoje s Marxom na tom kraju. To su bili: Georg Lukacs, Ernst Bloch, Karl Korsch, Max Horkheimer, Theodor W. Adorno, Herbart Marcuse, Erich Fromm, a od lozofa i sociologa u Jugoslaviji krug oko asopisa PRAXIS i Korulanske ljetne kole (1964-1974), koja je okupila na svoja desetogodinja zasjedanja najprominentnije mislioce 20. stoljea, pa se to vie nee ponoviti. Naalost, gotovo svi navedeni nisu vie meu nama, ali su svojim djelom ostavili neizbrisivi trag i u europskoj i u naoj kulturnoj historiji. A to se samoga Karla Marxa tie, kojega dananja lozojska i nauna misao eli poto-poto baciti ustranu i propagandistiki zdesna zaboraviti, o tome e jo biti govora drugom prilikom. Kad zaboravi Kanta, kako nee zaboraviti i Hegela i Marxa, koji su trn u oku svih oportunista, konzervativaca i desniara ovog vremena u kojem ivimo!? A na tome se vidi ne samo misaoni, nego i ivotni nivo na kojemu danas jesmo, to jest vegetiramo od danas do sutra! To je anti-duh na djelu!

211