Medunarodne Studije 12-2-2012

Meunarodne studije
god.12, br.2, 2012
UKD 327
ISSN 1332-4756
MEUNARODNE STUDIJE
asopis za meunarodne odnose,vanjsku politiku i diplomaciju God.12., Br 2/2012. Godinje izlaze etiri broja asopisa Naklada / 500 primjeraka asopis ima inozemne recenzije Prilozi objavljeni u asopisu referiraju se u CSA/ Worldwide Political Science Abstracts, Sociological Abstract Social Services Abstracts Nakladnici Centar za meunarodne studije Hrvatske udruge za meunarodne studije, Zagreb Visoka kola meunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjold, Zagreb Euroavangarde d.o.o. Zagreb Urednitvo Goran Bandov, Luka Brki, Lidija ehuli Vukadinovi, Jadranka Duji Frlan, Gordan Grli Radman, Drago Lovri, Mladen Naki, Jadranka Polovi, Ivo laus, Radovan Vukadinovi Glavni i odgovorni urednik Radovan Vukadinovi Izvrni urednik Luka Brki Lektura Iva upi Tajnici Stanislava Jerki, Kristijan Kotarski Klasifikacija lanaka prema UDK Blaenka Peradeni-Kotur Tehniki urednik / prijelom Denis Konda, kondasd@gmail.com Meunarodno izdavako vijee Dr. Nadia Arbatova, Russian Academy of Science, Moscow Dr. Theodore Columbis, ELIAMEP, Athens /Dr. John Groom, Kent University, Canterbury Dr. Charles Chudde, University of Boston Dr. Anton Grizold, Fakultet za drubene vede, Ljubljana Dr. Shi Ze, Institute for International Relations, Beijing Dr. Lidija Georgieva, University St. Cyril and Methodius, Skopje Dr. Dragan Simi, Fakultet politiih nauka , Beograd Dr. Dragan Vukevi, UDG, Podgorica / Dr. Stefano Piloto, University of Trieste Dr. Peter Stania, International Institute for Peace, Vienna
meunarodne studije
god.12, br.2, 2012
Sadraj
STUDIJE Nedad Bai Globalne strukturalne promjene i nova Sigurnosna paradigma .............................................................................................. 9 Sinia Kuko Ukrajina i utjecaj Rusije ......................................................................................... 26 Marijana Musladin Politike EU-a prema susjedima: Euromediteransko i Istono partnerstvo .............................................................................................. 44 Marta Zorko, Silvija Londero Geopolitika klimatskih promjena ......................................................................... 70 Dubravko irovi Pokuaj odreenja gospodarske diplomacije ............................................................ 90
RECENZIJE, PRIKAZI, OBAVIJESTI

Hanns-Seidel-Stiftung i Diplomatska akademija JAVNA DIPLOMACIJA: IMID NACIJE I BRENDIRANJE Filip Dragovi, Robert Mikac ................................................................................... 109 aron Acemoglu & James A.Robinson, Why Nations Fail: The Origins D of Power, Prosperity and Poverty, Crown Business, New York, 2012, 529 p. Kristijan Kotarski, znanstveni novak, FPZG .......................................................... 112 Reynold Humphries Hollywoods Blacklists: A Political and Cultural History Jadranka Duji Frlan ................................................................................................ 118 Raeljka Buevi Prikaz konferencije enlargEDUCATION: THE EUROPEAN SUITCASE FOR ENLARGEMENT ..................................... 123 1. Meunarodna ljetna kola Koloep 1 Rea Poljak .................................................................................................................. 127
studije
Pregledni znanstveni lanak UDK:327 355.01 Primljeno: 15. rujna 2012.
Nedad Bai*
Globalne strukturalne promjene i nova sigurnosna paradigma

Saetak
Globalne strukturalne promjene koje su zahvatile meunarodnu zajednicu krajem 20. i poetkom 21. stoljea dananji svijet ine kompleksnijim, a odnose u tom svijetu tee dokuivim i sloenijim za razumijevanje. U prethodnim fazama razvoja meunarodne zajednice odnosi u svjetskoj zajednici prvenstveno (ili iskljuivo) su se svodili na odnose izmeu suverenih i formalno te pravno jednakih dravnih zajednica. Danas ti odnosi ine samo jedan dio globalnih odnosa koji se uspostavljaju izmeu razliitih subjekata, koji svojim djelovanjem ine globalne odnose znatno drugaije od meunarodnih odnosa u prethodnim fazama razvoja ljudske zajednice. Danas se usporedno s dravom pojavljuje itav niz novih subjekata koji svojim neovisnim ili interaktivnim djelovanjem s drugim subjektima i/ili dravama stjeu veliku mo utjecaja na meusobne odnose izmeu drava, ali i na globalne odnose u svjetskoj zajednici, to ih ini mnogo teim i kompleksnijim za razumijevanje. Pojava novih aktera meunarodnih odnosa, stvaranje njihovih razliitih interesa, uslonjavanje komunikacije koja se meu njima odvija te posljedice koje otud proizlaze stubokom mijenjaju klasine odnose u meunarodnoj zajednici, kako na kulturnoj, politikoj i ekonomskoj, tako i na razini nacionalne, regionalne i globalne sigurnosti. Pojavom globalnih politikih, ekonomskih i sigurnosnih imbenika postojea paradigma meunarodnih odnosa prerasta u novi proces, u kojem uloga drave prestaje biti ekskluzivnost te postaje nunost partnerstva s novim subjektima globalnih odnosa. Pitanje sigurnosti u modernoj literaturi sigurnosnih studija danas je bez dvojbe najue povezano s pitanjem ekonomskog i tehnolokog razvoja, globalnog siromatva, globalnog identiteta i novom generacijom ljudskih prava, kao i s pitanjima ekoloke zatite okolia, trgovine opojnim drogama, zaraznih epidemija, organiziranoga kriminala, meunarodnoga terorizma te pitanjem dosezanja globalne socijalne pravde, to je izravno povezano s pitanjem preraspodjele drutvenoga bogatstva u globalnoj zajednici. Vojna sila i mo, iako funkcionalno i strukturalno promijenjene, i dalje se smatraju znaajnim, no ne i odreujuim instrumentima pruanja nacionalne i globalne sigurnosti. Nije rijetko da upravo * Nedad Bai, profesor Meunarodnih odnosa i sigurnosnih Studija i Evropskih studija na Pravnom fakultetu, Univerzitet u Bihau, adjunct prof. Meunarodnih odnosa i Meunarodnog prava na Concordia University u Montrealu i na Meunarodnom Islamskom univerzitetu u Islambadu.
10
Nedad Bai: Globalne strukturalne promjene i nova sigurnosna paradigma
zbog nerazumijevanja globalnih strukturalnih promjena i prevladavajueg tradicionalnog shvaanja uloge vojne sile u pitanjima sigurnosti brojni imbenici sigurnosti, koji stubokom mijenjaju globalno sigurnosno okruenje u kojem se pojavljuju nove prijetnje i izazovi nacionalnoj i globalnoj sigurnosti, i dalje ostaju u sjeni sile kao sigurnosne paradigme. Stvaranje novog oblika globalne proizvodnje, trgovine, financija i monetarne politike vodilo je stvaranju novoga globalnog oblika meuovisnosti drava i globalnih nedravnih imbenika, to je sve izraenije vodilo transformaciji drutvene moi od klasinog nositelja te moi (drave) ka novim transnacionalnim imbenicima drutvene moi koji su u stanju djelovati internacionalno, izvan kontrole nacionalne drave, ime se i proces donoenja odluka umnogome pomaknuo od odluivanja na nacionalnoj razini prema utjecaju na donoenje odluka na supranacionalnoj razini. Pomicanje procesa odluivanja s nacionalne na supranacionalnu razinu sve znaajnije mijenja meudravni sukob, sukob izmeu drava, u unutardravni sukob, sukob izmeu drave i drutva, kao odreujui oblik sukoba u eri globalizacije. Pomicanje procesa odluivanja od donoenja odluka na nacionalnoj razini ka procesu utjecaja na donoenje odluka na supranacionalnoj razini te istovremeno sve izraenija transformacija meudravnoga sukoba u sukob izmeu drave i drutva trai novu specifikaciju sigurnosnog pitanja u globalnoj zajednici. Donoenje odluka na globalnoj razini u cilju rjeavanja problema na nacionalnoj razini, koji uzrokuju unutardravni sukob, ukazuje na kompleksnost posljedica koje uzrokuju strukturalne promjene na sigurnosnom planu. Kontroverze koje se pojavljuju unutar tih procesa ine sadraj multipliciranoga kompleksa sigurnosti.
Kljune rijei: neo-realizam, relativna dobit, neo-institucionalizam, teorija demokratskog mira, globalne strukturalne promjene, promjena prirode moi drave, promjena prirode suvereniteta..
Tradicionalistiki pristup sigurnosnom pitanju

U realistikoj predodbi svijeta vizija sigurnosti odreena je determinacijom meunarodnog sustava kao anarhinog, prema kojem se odnosi kao prema sustavu bez sredinje autoritativne vlasti. Kako u meunarodnim odnosima nema sredinjeg autoriteta, drava nikada ne moe biti sigurna u pogledu namjera drugih drava, koje su sklone prijevarama, a zbog ega mora posjedovati vojne kapacitete dovoljne da odvrate drugu dravu ili druge drave od namjere da ugroze njezin opstanak. U takvom meunarodnom politikom okruenju drava mora biti koncentrirana na strateko pitanje preivljavanja u meunarodnom anarhinom sustavu. U kontekstu realistike tradicionalne paradigme sigurnost je odreena kao ofenzivno-defenzivna politika, to svijet inherentno vodi u stalnu sigurnosnu dilemu sa stalnim natjecanjem oko pitanja kapaciteta posjedovanja sile i moi. Drave se u meunarodnom sustavu boje jedna druge i oekuju prijevaru, prijetnju i opasnost u meusobnim odnosima,
Meunarodne studije, god.12, br. 2, 2012, str. 9-25
11
to ostavlja malo prostora za njihovo meusobno povjerenje. U takvoj predodbi sigurnosti, u smislu jamstva preivljavanja, to znai da svaka drava mora biti sposobna maksimalizirati svoju mo, prije svega vojnu silu, u odnosima s drugim dravama ako eli preivjeti u anarhinom i brutalnom meunarodnom okruenju.1 Iz takve predodbe preivljavanja drave slijedi koncept sigurnosne dileme u kojem svaka obrambena priprema drave ima znaenje agresivne prijetnje drugim dravama, to vodi stvaranju straha i gubljenju povjerenja meu dravama.2 Tako suradnju izmeu drava posebno oteava mogunost prijevare i zabrinutosti drave oko relativne dobiti. Problem prijevare i relativne dobiti vezan je za pitanje ostvarivanja dominacije meu dravama, odnosno za promjenu moi izmeu drava, to suradnju izmeu njih ini oteanom. Taj problem posebno dobiva na teini kada je u pitanju mogunost brzog transfera komercijalne u vojnu tehnologiju, defenzivne moi u ofenzivnu mo, gdje je teko otkriti namjeru drava.3 Kritiari realistike sigurnosne dileme nalaze da su drave suoene sa stalnim natjecanjem koje vodi u rat i neprekidnu utrku u naoruavanju, orijentirane prema podcjenjivanju rizika i nesigurnosti, prema prihvaanju nejednake raspodjele relativne dobiti te prihva anju rizika prijevare, a ne prihva anju rizika koji proizlaze iz nemilosrdne utrke u naoruavanju, to u konanici najee vodi u sukob s neizvjesnim ishodom.4 Na ishoditu tog teorijskoga koncepta oblikuje se teza da zbog visokog stupnja meuovisnosti sigurnosti nacionalnih drava u eri globalnih strukturalnih promjena nacionalni sigurnosni koncept, zasnovan na politici samopomoi, u konanici prerasta u samorazarajui koncept sigurnosti. Pristajui uz sredinju ideju realistike tradicionalne sigurnosne paradigme da je osnova preivljavanja drave posjedovanje sile i moi, institucionalistika teorija u prvi plan stavlja metodu redistribucije relativne moi, a ne iskljuivo ostvarivanje ili posjedovanje veega kapaciteta relativne dobiti u meusobnim odnosima, to bi trebalo omoguiti preivljavanje drave u odnosima s drugim dravama. U tom smislu predstavnici institucionalistike teorije u prvi plan stavljaju meunarodnu instituciju, odnosno pravnu normu, putem koje se reguliraju i institucionaliziraju odnosi izmeu drava. Me unarodna institucija dravama prua mogunost da osiguraju vie informacija o meusobnim namjerama, o raspoloivim kapacitetima sile i moi, o njihovim
1 J ohn J. Mearsheimer, The False Promise of International Institutions, International Security, svezak 19., br. 3 (zima 1994./95.), str. 11 2 John Herz, Idealist Internationalism and the Security Dilemma, World Politics, 2(2), 1950. 3 Greg Bruno, Irans Nuclear Program, Council of Foreign Relations, oujak 2010. 4 C harles Glaser, Realists as Optimists: Cooperation as Self-Help, International Security, zima 1994./95., svezak 19, br. 3, str. 58-60
12
moguim interesima i strategijama, to im omoguuje da podignu rizik i cijenu sukoba i time stvore uvjete za me usobnu redistribuciju relativne dobiti kako bi se izbjegao sukob, to im pak omoguuje voenje politike preivljavanja u meusobnim odnosima. S razvijanjem ideje da meunarodne institucije mogu relativizirati znaaj relativne dobiti putem podizanja cijene mogueg sukoba, a time sniziti mogunosti prijevare i straha meu dravama, to bi omoguilo laku suradnju meu njima i rjeavanje problema u meudravnim odnosima suradnjom, a ne sukobljavanjem, institucionalistika teorija pomie sigurnosno pitanje od posjedovanja sile i moi ka institucionalnoj redistribuciji moi, a time i moguoj suradnji. 5 Takvo e shvaanje biti osobito prihvaeno u Europi u posthladnoratovskom razdoblju, to je imalo velikog utjecaja na irenje uloge i znaaja EU-a, NATO-a, OSCE-a (engl. Organization for Security and Co-operation in Europe) i WEU-a u koncipiranju novog sigurnosnoga kompleksa Europe. I u drugim regijama svijeta koncept institucionalizirane regionalne sigurnosti doivio je veliku renesansu. U Jugoistonoj Aziji (ASEAN) i Africi (Organizacija afrikih drava) to su institucije koje osiguravaju suradnju izmeu drava koje su u prolosti bile u stalnim oruanim sukobima, oblikujui na taj nain novu meunarodnu sigurnosnu paradigmu. Jo jedan pristup sigurnosnoj paradigmi, koji e se razvijati na dvostrukim postavkama realistike i institucionalistike koncepcije sigurnosne paradigme, tzv. teorija demokratskog mira (engl. democratic peace theory), potencirat e znaaj liberalno-demokratskih institucija u procesu oblikovanja nove sigurnosne paradigme. U globalnom sustavu meuovisnosti demokratske drave s politikim sustavom koji proizlazi iz demokratskih izbora s politikim predstavnicima koji imaju punu odgovornost prema razvoju i zatiti prava i sloboda ovjeka vie su sklone svoje meusobne nesuglasice i sporove rjeavati diplomatskim putem (medijacija, pregovaranja) nego koritenjem sile. Prema tom konceptu demokracija izrasta u jedan od odre ujuih koncepata sig6 urnosti u svijetu.
5 Liberal theory argues that institutions provide valuable information, and information about the distribution of gains from cooperation may be valuable if the relative gains logic is correct. Institutions can facilitate cooperation by helping to settle distributional conflicts and by assuring states that gains are evenly divided over time, for example by disclosing information about the military expenditures and capacities of alliance members Prevention of cheating is not only a mechanism by which institutions facilitate cooperation. By creating issue linkages, they allow for more effective retaliation against cheaters and also create scope mutual beneficial exchange (Robert O. Keohane, Lisa L. Martin, The Promise of Institutionalist Theory, International Security, svezak 20., br. 1 (ljeto 1995.), str. 45-46, 49) 6 M ichael Doyle, Kant, Liberal Legacies and Foreign Affairs, Philosophy and Public Affairs, 1982., 12:20535 323-53
13
Neto drugaiji pristup donosi odreenje koncepta sigurnosti u okviru kole drutvenoga konstruktivizma (engl. social constructivist theory) koja odre enje sigurnosti promatra u okviru anarhinog meunarodnog okruenja u kojem drave ne mogu imati povjerenja jedna u drugu, to ih vodi ka tenji posjedovanja ofenzivnih i defenzivnih kapaciteta moi u cilju osiguravanja svoga preivljavanja. Meutim, i usto to prihvaaju iste polazne reference kao i neorealistika i neoinstitucionalistika kola, pristae kole drutvenoga konstruktivizma u sredite pozornosti stavljaju sigurnosnu dilemu koja je temeljena na strukturi drutvenih odnosa koji su odreeni zajednikim saznanjima, razumijevanjem i zajednikim oekivanjima drava, to ih vodi u mirno rjeavanje sukoba. U tom konceptu meunarodne sigurnosti glavna snaga lei u ideji koja ima mo utjecaja na ponaanje pojedinca i elite, a time i drave, u meunarodnim odnosima, to vodi stvaranju mirne sigurnosne zajednice.7
Postmodernistiki pristupi sigurnosti

Za razliku od neorealistikog i neoinstiticionalistikog pristupa sigurnosti koji u prvi plan stavljaju nacionalnu sigurnost drave u meunarodnim odnosima, jedna skupina komentatora smatra da dravocentrini nain odreivanja sigurnosti u eri globalnih strukturalnih promjena nije odgovarajui model odre enja sigurnosti u globalnom drutvu. Skupina autora smatra da se za odreenje sigurnosti mora uzimati globalno drutvo, a ne nacionalna drava koja sve vie naginje procesu disagregacije i procesu disperzije moi prema drugim globalnim nedravnim subjektima, odnosno meunarodnim organizacijama. Pristae ovog drutvenoga koncepta sigurnosti smatraju da brojni rizici i prijetnje sigurnosti u eri globalizacije (kao to su globalno zatopljenje, slom globalnog monetarnog sustava, slom globalnog sustava upravljanja, globalno siromatvo i glad, kronina koruptivnost vlada, globalni terorizam, cyber-napadi, velike zarazne epidemije, trgovina ljudima i narkoticima i sl.) ostaju izvan kontrole nacionalne drave te da samo globalna zajednica moe uspjeno odgovoriti tim izazovima. Stoga smatraju da se, pored djelovanja drava, u koncept odre enja sigurnosnog pitanja moraju ukljuiti interesi i djelovanja brojnih drugih imbenika i subjekata globalnih odnosa. 8 Autori postmodernistikoga koncepta sigurnosti dre da je nuno izvriti otklon od klasinog diskursa opasnosti (meunarodnih odnosa koncipiranih na prijetnji, prijevari, nepovjerenju, sili i moi) prema novom komunitarnom diskursu, u okviru
7 Aleksandar Wendt, Social Theory of International Politics, Cambridge University Press, 1999. 8 Jonathan Friedman (ur.), Globalization, The State and Violence, Oxford, AltaMira Press, 2003.
14
kojeg bi se globalna sigurnosna paradigma promatrala kroz prizmu razliitih kultura, tradicija, religija i razliitih interpretacija stvarnosti kroz povijest. Oni odbijaju promatrati globalnu sigurnost kao univerzalnu anarhiju i mo, gdje je politika sile viena kao rjeenje problema preivljavanja drave. Oni trae rekonceptualizaciju ideje koncepta sigurnosti putem otvaranja novih sigurnosnih pitanja koja su u klasinim teorijama sigurnosti marginalizirana. 9
Sigurnosna politika u procesu globalnih strukturalnih promjena

U drugoj polovini 20. stoljea iskazivala se sve vidljivija potreba za oblikovanjem novog teorijskog modela sigurnosti koji bi obuhvaao okvir promjena u tehnolokom, ekonomskom, politikom, ekolokom i vojnom okruenju nakon sloma globalnog bipolarnog sustava i utjecaj tih promjena na sigurnosno pitanje o suvremenim globalnim odnosima. 10 Globalne strukturalne promjene koje su prouzrokovale kolaps koncepta Hladnog rata pokrenule su novi oblik razmiljanja o sigurnosnom pitanju, to je otvorilo mnoga aktualna pitanja, kako u teoriji, tako i u praksi meunarodnih odnosa.11 Mnoga pitanja povezana sa sigurnosnim pitanjem potaknula su teorijsku raspravu o novim izgledima mira i suradnje u globalnim odnosima.
9 The whole nature of global politics can be transformed, and the traditional security dilemma can be overcome, if post-modern epistemic communities play their part in spreading communitarian ideals. (John Baylis, u John Baylis; Steve Smith, The Globalization of World Politics, Oxford University Press, str. 315, 2005.) 10 V ie vidjeti u: Roma Declaration on Peace and Co-operation, NATO Press Communique S-1(91) 86, NATO, Bruxelles, 7. studenog 1991.; New Strategic Concept, NATO Press Communique S-1 (91) 85, NATO, Bruxelles, 7. studenog 1991.; Philip H. Gordon, Does the WEU Have a Role, The Washington Quarterly, zima 1997., str. 125-140.; Daniel N. Nelson; Thomas S. Szayna, NATOs Metamorphosis and Central Europeans Politics: Effects of Alliance Transformation, RAND, P-8010; James E. Goodby, Collective Security in Europe After the Cold War, Journal of International Affairs, svezak 46., br. 2, zima 1993., str. 299-321; Max Jakobson, Collective Security in Europe Today, The Washington Quarterly, proljee 1995., str. 59-70; Victor-Yves Ghebali; Brigitte Sauerwein, European Security in the 1990s: Challenges and Perspectives, United Nations, New York, eneva, 1995. 11 The field of security studies seems poorly equipped to deal with the post-cold war world, having emerged from the cold war with a narrow military conception of national security and a tendency to assert its primacy over other public policy goals. Its preoccupation with military statecraft limits its ability to address the many foreign and domestic problems that are not amenable to military solutions. In response, many of the authors reviewed here have called for the development of a new ways to think about international relations and national security. (David A. Baldwin, Security Studies and the End of Cold War, World Politics, 48, listopad 1995., str. 132)
15
Jedno od pitanja koje je najee raspravljano bilo je sljedee: je li kraj Hladnog rata donio sutinske promjene u prirodi meunarodne sigurnosti te kako ostvariti globalnu i nacionalnu sigurnost u okruenju oblikovanom globalnim strukturalnim promjenama? O odgovoru na ta pitanja umnogome je ovisilo u kojem e pravcu dalje krenuti razvoj sigurnosnih studija kao znanstvene discipline, koja je trebala dati odgovore na pitanja o prirodi i konceptu sigurnosti u novom tisuljeu. Jedna skupina teoretiara argumentirala je da je kraj Hladnog rata jedinstven i kompleksan povijesni proces, s revolucionarnim promjenama koje su uvjetovane ne samo slomom sigurnosne strukture Sovjetskog Saveza ve prije svega strukturalnim promjenama koje su nastale u procesu tehnolokog razvoja, globalizacije ekonomije, informacija, financija i tako dalje, to je imalo odreujui utjecaj na promjenu globalnog sigurnosnog okruenja, implicirajui takvim stavom nunost novog pristupa sigurnosnom pitanju u posthladnoratovskoj eri.12 Druga skupina teoretiara zastupa sasvim drugaiji pristup tome pitanju. Ne poriui znaaj promjena u sigurnosnom okru enju nakon sloma Sovjetskog Saveza, kao ni promjena koje su nastale u procesu modificiranja proizvodnje, trgovine i financija, ipak ne smatraju da proces globalizacije znaajno utjee na temeljni koncept sigurnosnog pitanja u meunarodnoj zajednici. Prema tumaenju tih teoretiara, glavni koncept sigurnosti i dalje ostaje usmjeren na hijerarhijski odnos sile i moi izmeu drava, koje i dalje ostaju dominirajui subjekti u meunarodnim odnosima, u anarhinom okruenju meunarodne zajednice.13 Trea skupina teoretiara meunarodnih odnosa naginje ka kompromisnom pristupu tome pitanju s prihvaanjem argumenata i prvog i drugog miljenja, ali unosei nove argumente u raspravu. Oni smatraju da kraj Hladnog rata nije donio znaajnije revolucionarne promjene u odnosima izmeu nerazvijenih zemalja, dok je priroda odnosa izmeu visokorazvijenih zemalja dramatino promijenjen.14 Shva anja te sku12 Ernest Otto; James J. Rosenau (ur.), Global Changes and Theoretical Challenges: Approach to the World Politics for the 1990s, Lexington, Mass: D.C. Heath, 1989. 13 Every time peace breaks out, people pop up to proclaim that realism is dead. That is another way of saying that international politics has been transformed. The world, however, has not been transformed; the structure of international politics has simply been remade by the disappearance of the Soviet Union, and for a time we will leave with unipolarity. Moreover, international politics was not remade by the force and factors that some believe are creating a new world order. Those who set the Soviet Union on the path of reform where old Soviet apparatchiks trying to right the Soviet economy in order to preserve its position in the world. (Kennet N. Waltz, Structural Realism after the Cold War, International Security, svezak 25, br. 1, ljeto 2000., str. 39) 14 S tephen G. Brooks, Producing Security: Multinational Corporations, Globalization, and the Changing Calculus of Conflict, Princeton and Oxford University Press, 2005., str. 1-316
16
pine teoretiara globalne strukturalne promjene ine jednu dimenziju meunarodnog sigurnosnog pitanja sasvim novom, dok druga dimenzija sigurnosti ostaje gotovo nepromijenjena. Oni posebno naglaavaju znaajan pad klasine uloge vojne sile u odnosima izmeu visokorazvijenih zemalja u razdoblju nakon Hladnog rata, to e nuno prouzroiti potrebu novog, mnogo ireg multipliciranog pristupa nacionalnoj i meunarodnoj sigurnosnoj politici.15 Bez obzira na valjanost argumenata svake pojedine skupine teoretiara, ostaje otvorenim pitanje oblika, sadraja, dometa i posljedica novih oblika prijetnje nacionalnoj i me unaro dnoj sigurnosti u posthladnoratovskom razdoblju. To se pogotovo tie pitanja funkcionalne prijetnje nevojnoga karaktera kao dominantnog oblika sigurnosne prijetnje u novom politikom i sigurnosnom okruenju u razdoblju nakon Hladnog rata. Siromatvo, ekoloke promjene, industrijska konkurencija, migracije, trgovina drogom, organizirani kriminal, koruptivnost vlada, nedostatak izvora pitke vode, zarazne epidemije, visok stupanj socijalnih nejednakosti i tako dalje pojavljuju se kao funkcionalne prijetnje individualnoj, nacionalnoj i globalnoj sigurnosti.16 Pitanja koja su artikulirala ovu sigurnosnu raspravu iskristalizirala su znaajno pitanje koje je trailo hitan aplikativni oblik: kako izvore koji su bili oblikovani za otklanjanje vojne prijetnje specifinog oblika u razdoblju Hladnog rata preoblikovati u izvore koji mogu sluiti za otklanjanje novih oblika vojnih prijetnji i novih oblika funkcionalnih prijetnji sigurnosti koje nisu vojnoga karaktera?17 Pitanje kako preoblikovati vojne potencijale koji su bili namijenjeni odvraanju i spreavanju globalnog nuklearnog i konvencionalnog sukoba izmeu velikih nuklearnih sila i vojnih blokova i prilagoditi ih novom determinirajuem obliku vojnog sukoba koji se pojavljuje najee u vidu unutarnjih nacionalnih, vjerskih ili socijalnih sukoba ili globalnih teroristikih prijetnji ostalo je jedno od sredinjih problema novog pristupa konceptu sigurnosti. Taj je problem otvorio novo pitanje koje se izravno odnosilo na pitanje odnosa izmeu vojne sigurnosti i drugih ciljeva nacionalne politike u novim politikim okolnostima. Vojna sigurnost, iako i dalje ostaje jedna od sredinjih komponenti nacionalne sigurnosti drava, zasigurno vie nije jedina i odreujua dimenzija preivljavanja drave u postmodernom razdoblju razvoja meunarodne zajednice.18
15 David A. Baldwin, Security Studies and the End of Cold War, World Politics 48 (listopad 1995.), str. 118 16 The collapse of the Cold War Order will create new policy problems and new research puzzle, Stephen M. Walt, The Renaissance of Security Studies, International Studies Quarterly, 35, 1991., str. 222 17 David A. Baldwin, Security Studies and the End of Cold War, World Politics 48 (listopad 1995.), str. 126 18 Although it is true that military security is an important goal of states, it is not true that conflict with other goals of public policy will always or should always be resolved in favour of security. (David A. Baldwin, Security Studies and the End of Cold War, World Politics 48, listopad 1995., str. 128)
17
Dok jedna skupina teoretiara ostaje pri klasinom realistikom odreenju vojne moi kao najrelevantnijeg izvora sigurnosti,19 druga skupina autora polazi od odreenja sigurnosti kao ravnotee izmeu individualnih i skupnih potreba, ime se uloga vojne sile u pruanju nacionalne i meunarodne sigurnosti umnogome relativizira.20 Prva skupina teoretiara dominantno neorealistike provenijencije u sredite analize sigurnosnog pitanja stavlja vanjsku prijetnju koja dolazi od strane drave ili skupine drava i iskljuivo je usmjerena ka dravi kao temeljnom subjektu u meunarodnim odnosima. Unutar toga koncepta prijetnja koja je stvorena od strane drave prema pojedincima i skupinama te prijetnja koja dolazi od strane nedravnih imbenika dominantno ostaje izvan koncepta sigurnosne analize. Tako se odreenja sigurnosti, pitanje unutarnjeg organiziranog i institucionaliziranog nasilja od strane vojnih i policijskih snaga, koji su nadzirani od strane dravne birokracije, smatraju tek funkcijom obrane drave od vanjske ili unutarnje prijetnje. Odreenje sigurnosnog pitanja iskljuivo s aspekta vanjske prijetnje i nalaenje opravdane primjene nasilja prema vlastitim graanima u funkciji zatite nacionalne sigurnosti iskljuuje svaku odgovornost reima za poinjene brutalnosti i nasilje nad ljudskim pravima.21 Takav pristup sigurnosnom pitanju ini se diskutabilnim i nepotpunim za oblikovanje nacionalne sigurnosne politike u novom globalnom politikom okruenju.22 Druga skupina teoretiara polazi od injenice da je proces globalizacije oblikovao novo, potpuno razliito globalno socijalno, politiko i ekonomsko okruenje u kojem ekonomska, ekoloka, socijalna i vojna dimenzija sigurnosti dobivaju novu ulogu u
19 Stephen M. Walt, The Renaissance of Security Studies, International Studies Quarterly, 35, 1991., str. 213 20 Aspects of this case also provide support for the specific notion that the benefits of conquest are likely to be particularly constrained as a state shifts toward an economy reliant upon knowledge. (Stephen G. Brooks, Producing Security, Princeton University Press, 2005., str. 195) 21 As the society of states moves gradually toward a world society of peoples the issue of legitimacy of a particular regime`s rule become increasingly difficult to ignore as a critical security issue. (Edward A. Kolodijev, Renaissance in Security Studies, International Studies Quarterly, 1992., 36, str. 423) 22 The rational, manipulative techniques, and coercive measures and institutionalised forms of repression of authoritarian regimes are proper and primary objects of study for security analysts and practitioners. Death squads in Central and Latin America, the totalitarian regimes of Nazi Germany, Stalinist Russia, and Pol Pots Cambodia, as well as the causes of the Holocaust, the Gulag, and killing fields are security issues of the first magnitude Also worthy of study are the armed pursuit, strategies, and claims of non-state actors, like Kurds, Serbs, or Tamil Tigers, guerrilla warfare, terrorism, and low-intensity warfare, as the arm of the weak and disenfranchised, or no less central to security studies. These forms of armed conflict are likely to become increasingly more important as ethnic and nationality wars, within nation states and so called internationalised civil wars that spill over national boundaries, such as Lebanon, become more frequent. (Edward A. Kolodijev, Renaissance in Security Studies, International Studies Quarterly, 36, str. 422, 1992.)
18
procesu preivljavanja drave kao drutvenog organizma.23 Visoka razina tehnoloke i ekonomske globalne meuovisnosti moe bitno umanjiti znaaj vojne, politike i socijalne funkcije drave u procesu osiguravanja unutarnjeg blagostanja za vlastito stanovnitvo, o emu umnogome ovisi odanost stanovnitva prema vlastitoj dravi, to pak ima odre ujuu ulogu u preivljavanju drave. Kako su multinacionalne kompanije (MNC), kao globalni ekonomski akteri koji djeluju na globalnom tritu i umnogome se nalaze izvan kontrole drave, sposobne znatno umanjiti znaaj socijalne politike drave, ekonomsko i socijalno pitanje pojedinca uvodi se na izravan nain u sigurnosno pitanje kao jedan od najznaajnijih segmenata sigurnosne politike. Prema tome, neslaganje izmeu moi MNC-ova da kontroliraju imbenike proizvodnje na otvorenim globalnim tritima s jedne strane i njihovih zahtjeva da ostanu izvan kontrole drave s druge strane sve vie ukazuje na napetosti izmeu socijalnih potreba drutva i interesa supranacionalnoga kapitala. U tom sukobu socijalne funkcije drave i ekonomske funkcije globalnog trita oblikuje se glavna prijetnja nacionalnoj sigurnosti koja dolazi od strane potencijalnog unutarnjeg sukoba izmeu drave i drutva.24 Sukob drave i drutva najee poprima naznake multietnikog, multivjerskog ili multirasnog sukoba, to nuno zahtijeva i novi model njegova rjeavanja, bitno drugaiji od onog koji proizlazi iz njegova sadraja. To neslaganje sutine sukoba i oblika njegove vanjske manifestacije predstavlja najveu potekou u rjeavanju prevladavajueg oblika sukoba u posthladnoratovskom razdoblju.
23 To confine security analysts to force and violence and to insulate security analyses from the other disciplines and their tested findings about non-violent human behaviour is akin to asking physicist to confine himself to classical mechanism when he knows quantum mechanism is more suitable. Similarly, if the security analyst must begin with perceived threats of coercion, it does not follow that threats can be distinguished finally from the values that are at risk what people value and care about. (Edward A. Kolodijev, Renaissance in Security Studies, International Studies Quarterly, 36, str. 422); States are surely concerned about prosperity, and thus economic calculations are not trivial for them. However, states operate in both an international political environment and an international economic environment, and the former dominates the latter in case where the two come into conflict. The reason is straightforward: the international political system is anarchic, which means that each state must always be concerned to ensure its own survival. The state can have no higher goals then survival, since profits matter little when the enemy is occupying your country and slaughtering your citizens. (John Mearsheimer, u Graham Allison; Gregory F. Treverton (ur.), Rethinking America`s Security: Beyond Cold War to New World Order, New York, 1992., str. 222) 24 As a consequence of growing economic global interdependence, domestic conflict over welfare and the economic and coercive structure of the internal welfare system can no longer be isolated from the struggle between states and the imperatives of global market competition that work to redistribute wealth and material capabilities among states. (Edward A. Kolodijev, Renaissance in Security Studies, International Studies Quarterly, 36, str. 428, 1992.)
19
Mnogi teoretiari i politiari jo uvijek nastoje definirati sve promjene i posljedice nastale u novom obliku globalne proizvodnje, kao i promjene koje su nastale eliminacijom Hladnog rata, te definirati nove izazove nacionalnoj i globalnoj sigurnosti, to je vrlo kompleksno pitanje.25 U definiranju novih izazova nacionalnoj, dakako i globalnoj sigurnosti, nuno je poi od samih promjena koje nastaju u procesu globalizacije, kao i od posljedica do kojih te promjene dovode. Ovdje se prije svega imaju u vidu tehnoloke promjene, uvoenje novih tehnologija i tehnolokih procesa u sam proces proizvodnje, to vodi stvaranju globalnog oblika proizvodnje, to pak nuno vodi promjeni odreujuih imbenika proizvodnje. Promjena samih imbenika proizvodnje vodi i promjeni prirode moi, to intenzivno utjee i na promjenu prirode drave i odnosa izmeu drava. Promjene u polju proizvodnje koje su nastale kao posljedica uvo enja mikroelektronike, telekomunikacija, novih materijala, nanotehnologije, molekularne biologije, genetskog inenjeringa, upotrebe raunala i interneta u proces globalne proizvodnje sve vie pomie imbenike proizvodnje od zemlje, rada i kapitala ka novim znanjima, kreativnoj mobilnosti i inovativnoj proizvodnji kao novim imbenicima globalne proizvodnje, to stvara novi spilower-uinak, koji vodi u novi oblik globalne mrene funkcionalne meuovisnosti, iz koje izrasta novi teritorijalno neogranien globalni mreni sustav. Dramatian rast moi novoga globalnog mrenog sustava da osigura nevjerojatnu fleksibilnost u stvaranju i implementaciji novih ideja, da osigura spektakularan rast financijske moi, da uinkovito utjee na javno mnijenje i donoenje odluka, mijenja prirodu starih izazova i donosi nove izazove sigurnosti u svijetu. Prijetnja stvaranja kronine fiskalne neravnotee, prijetnja kraha globalnog financijskog sustava te opasnost od uspostavljanja velikih nerazmjera izmeu nacionalnog dohotka i cijena hrane i energije na globalnom tritu odreujui su ekonomski izazovi koji se nameu ovom
25 Unless one is willing to argue that military threats to national well-being are the only ones that matter, it is difficult to justify labelling the study of the threat, use, and control of military force as `security studies`. National security is therefore not just another label: it is a powerful political symbol. Everyone agrees that security issues are important and deserving of national prominence and financial support. (David A. Baldwin, Security Studies and the End of Cold War, World Politics 48 (listopad 1995.), str. 139): I think that International Security Studies should not, and probably, cannot be incorporated within Strategic Studies. It should not be because Strategic Studies is, and should remain, a body of experts on the military aspects of international relations Security Studies could provide the field as a whole within an integrating framework that would help to tie together sub-fields such as Strategic Studies, Human Rights, Environmental Political Economy that are now too isolated from each other. (Barry Buzan, People, States and Fear: The Agenda for International Security Studies in the Post-Cold War Era, Boulder, Colorado, 1991., str. 24)
20
novom globalnom mrenom sustavu. O tome koliko e globalni mreni sustav biti sposoban odgovoriti na te izazove ovisit e i njegova sposobnost da odgovori sigurnosnim izazovima koje donosi novi val tehnolokog razvoja. Porast emisija staklenikih plinova, nunost uinkovite i brze prilagodbe klimatskim promjenama, sposobnost brzog i uinkovitog odgovora prijetnjama koje dolaze od potencijalnih masovnih cyber-napada, masovnih digitalnih prijevara, kraa i dezinformacija danas predstavljaju glavne izazove globalnoj, dakako i nacionalnoj sigurnosti. Ti novi izazovi ne samo da mijenjaju prirodu natjecanja izmeu drava, prirodu odnosa izme u drava i prirodu kontrole nad drutvom ve isto tako stubokom mijenjaju prirodu moi drave koja se sve vie pomie od vojno-politike strukture ka komercijalno-znanstvenoj i trinoj strukturi moi, koja inherentno trai i promjenu sustava donoenja odluka, koji se sve vie pomie od sustava donoenja odluka na nacionalnoj razini ka sustavu utjecaja na donoenje odluka na supranacionalnoj (globalnoj) razini. Nerazmjer koji se pojavljuje izmeu moi utjecaja nacionalne drave na donoenje odluka na supranacionalnoj razini i njezinog ekonomskog i institucionalnodemokratskog razvoja ini jednu od odreujuih nepoznanica odreenja nacionalne, dakako i globalne sigurnosne paradigme.26
Definicija sigurnosti: potekoe u definiranju sigurnosti

Kako bi se pitanje sigurnosti u novom globalnom okruenju moglo uspjeno promatrati, javlja se potreba za specificiranjem definicije sigurnosti kao razvojno-politikog cilja, a kako bi se mogla oblikovati odgovarajua politika u cilju ostvarenja uinkovitog ukljuivanja drave u globalne znanstvene i trine integracijske procese u okviru kojih se i odreuju dimenzije sigurnosnog pitanja. Odreenje sigurnosnog pitanja u novom globalnom okruenju nuno vodi u razmatranje pitanja potencijalnih uzroka sukoba, prije svega oruanog sukoba, koji se jo uvijek iskazuje kao temeljna prijetnja sigurnosti u svijetu. Imajui u vidu globalne strukturalne promjene i posljedice koje su otud proizale, kao to su visok stupanj meuovisnosti i senzibilnosti izmeu globalnog proizvoaa i lokalnog potroaa, visok stupanj financijske i monetarne ovisnosti, visok stupanj disagregacije drave i MNC-ova, danas je teko uzroke sukoba pronai iskljuivo u tzv. psiholokom kontekstu, gdje odreujuu ulogu igraju priroda ovjeka i osobnosti
26 V ie vidjeti u G. Gamberalli; M. J. Holler, Power Measures III (Homo Oeconomikcus 22, Mnchen, Accedo Verlag, 2005., str. 589-604; Manfred Holler, EU Decision-making and the Allocation of Responsibility, Institute of Socio-Economics IAW, University of Hamburg, 2011., str. 2)
21
politikih voa drava, osobito voa velikih sila.27 Ne iskljuujui znaaj psiholokog trenutka, najvei broj teoretiara me unarodnih odnosa okree se irem kontekstu uzroka sukoba u globalnoj zajednici u kojem se uz ljudsku prirodu u razmatranje uvode i tehnoloki razvoj, posljedice koje tehnoloki razvoj ostavlja na ekonomskim i politikim odnosima, to mijenja samu prirodu drave, prirodu odnosa izmeu drava, kao i prirodu odnosa izmeu drava i drugih subjekata meunarodnih odnosa, to vodi potrebi za novim odreenjem prirode sigurnosti, a samim tim i novom odreenju prirode moi. Tradicionalno odreenje pitanja sigurnosti izravno je vezano za pitanja moi, odnosno za to kako pojedinac ili skupina mogu dobiti ono to ele koristei silu, prijetnju ili neke druge metode prisile te zato i kako koristiti prisilne metode za ostvarivanje politikih ili nekih drugih ciljeva. U kontekstu ovih polaznih odrednica tradicionalnog odreenja sigurnosti sigurnosno pitanje izravno je vezano i intimno odreeno iz perspektive vojno-politike moi nacionalne drave, odnosno mogunosti njezina vojnog djelovanja u cilju osiguravanja preivljavanja drave, to u suvremenom okruenju ukljuuje ostvarenje njezine vanjske politike.28 Dezintegracija bipolarnog politikog okruenja i proces globalnih strukturalnih promjena i meuovisnosti koji se brzo irio, osobito nakon zavretka Hladnog rata, vodili su promjenama koje su imale snaan utjecaj na nain razmiljanja i psihologiju dravnika i donositelja odluka od najvie do najnie razine dravne i meunarodne hijerarhijske strukture. Te promjene snano su motivirale teoretiare meunarodnih odnosa i sigurnosnih studija da pojam sigurnosnog pitanje znatno proire od tradicionalno-ortodoksnog fokusa, dravocentrinog shvaanja sigurnosti, gdje je to pitanje uvijek razmatrano u odnosu rata i mira, ka novom globalnom transnacionalnom fokusu gdje se sigurnost shvaa kao kompleksno pitanje koje je nuno povezano s utjecajem ovjeka na promjene u globalnom okruenju i utjecaj globalnih promjena na njegovo ponaanje.29
27 Copeland, D. C., The Origins of Major War, Cornell University Press, London, 2000. 28 Security`s identification with the state is not surprising. Throughout history, it was the consolidation of the state`s military capabilities, and the bureaucratisation this engender, that accelerated the consolidation of the state itself. As its violence capability (both defensive and offensive) developed in tandem, the state becomes not only the chief interpreter: for much of history, `security` simply meant what the rulers said it meant. (Stephen J. Del Rosso Jr., The Insecure State: Reflections on `the State` and `Security` in a Changing World, Daedalus (Journal of the American Academy of Arts and Science), proljee 1995., str. 183) 29 Emma Rothschild, What is Security?, Daedalus, svezak 124, br. 3 (ljeto 1995.), str. 53-107
22
Kako drava kao jedan od najznaajnijih imbenika globalnih odnosa jo uvijek postoji u interesno podijeljenom globalnom sustavu koji je utemeljen na dravi kao osnovnom subjektu meunarodnih odnosa, tako je i sigurnosno pitanje u suvremenim globalnim odnosima jo uvijek odreeno prije svega kao nacionalna sigurnost te kao regionalna ili globalna (meunarodna) sigurnost, to podrazumijeva komplementarnost vanjske i unutarnje dimenzije toga pitanja. Stroga komunikacija izmeu vanjske (globalne) i unutarnje (nacionalne) dimenzije sigurnosnog pitanja u suvremenim uvjetima ima znaenje promidbe minimuma ekonomskog, politikog, ekolokog i socijalnog razvoja i jamstva postojanja minimalnog odrivog razvoja i stabilnosti u svijetu. Takav pristup sigurnosnom pitanju inherentno ukljuuje kako vojne tako i nevojne aspekte sigurnosti kao to su klimatske promjene, erozija zemljita, nedostatak hrane i vode za pie, zdravlje ljudi, njihovo obrazovanje, siromatvo, rast populacije, urbanizacija i slino.30 U kontekstu ovakvog odreenja pojma sigurnosti drava ne moe omoguiti nacionalnu sigurnost bez minimalnih jamstava preivljavanja pojedinca, to ukljuuje mogunost preivljavanja i zatitu temeljnih prirodnih prava i sloboda ovjeka. Ako postoji znaajan nerazmjer izmeu nacionalne sigurnosti i prijetnje temeljnim prirodnim pravima i slobodama ovjeka, to bi mogao biti znaajan uzrok stvaranja osjeanja nesigurnosti pojedinca ili skupine, to onda vodi stvaranju osjeanja nelojalnosti pojedinaca ili skupina prema dravi, to bi svakako imalo katastrofalne posljedice za opstanak i preivljavanje te drave.31 Nacionalna sigurnost uvijek znai mogunost preivljavanja zajednice i pojedinca, to ini temelj globalnog, meunarodnog, sigurnosnog pitanja. Odnos izmeu nacionalnog i globalnog sigurnosnog pitanja ima znaenje prijelaza iz stanja meunarodne zajednice, gdje je sigurnost bila kontroverzno protumaena kao vojna sila i mo koritena od strane drava, ka stanju u kojem su pojedinac i zajednica suoeni s prijetnjama bez neprijatelja, u kojem stari koncept sile i stare ideje ne mogu jamiti sigurnost u suvremenom svijetu strukturalnih promjena.32
30 L aster Brown, Redefining National Security, World Watch Institute Paper br. 14, Washington D. C., listopad 1977. 31 Vie u Barry Buzan, People, States and Fear, Boulder, Colorado, 1991., str. 35-56 32 Gwyn Prins, citat iz Stephen J. Del Rosso Jr., The Insecure State: Reflections on `the State` and `Security` in a Changing World, Daedalus (Journal of the American Academy of Arts and Science), proljee 1995., str. 183
23
Zavrne napomene
Sa zavretkom Hladnog rata svijet je uao u novu fazu dinaminih promjena i nepredvidljivog ponaanja sudionika na meunarodnoj sceni. Zahvaljujui globalizaciji, sigurnosno pitanje odreeno je prije svega odnosom izmeu drave i globalnog trita. Razumijevanje unutarnje zakonitosti interakcije izmeu globalizacije i meuovisnosti drava i drugih sudionika u meunarodnim odnosima moe dravi pomoi predvidjeti unutarnju strukturu i dinamiku potencijalnog sukoba i predvidjeti kako unutarnja dinamika sukoba moe utjecati na promjenu globalnog i lokalnog sigurnosnog okruenja. Bez obzira na mogunost prognoziranja dogaanja u globalnom sigurnosnom okruenju, na temelju analiza dinaminih interakcija izmeu procesa globalizacije i meuovisnosti drava i predvidljivosti ponaanja sudionika u sustavu globalnih ekonomskih integracija i makropolitike meuovisnosti, drava nije u mogunosti zaustaviti promjene koje uvjetuju pojavu sukoba budui da se te promjene vie ne nalaze pod njezinom kontrolom, to je ini nemonom da izravno kontrolira promjene u globalnom sigurnosnom okruenju. Meutim, imajui u vidu da je drava i dalje jedan od glavnih sudionika u procesu globalizacije, drava sa svojim aktivnostima moe ohrabriti mnoge aktere u meunarodnim odnosima, prije svega MNC-ove, internacionalne komercijalne banke, me unarodne institucije i tako dalje da izbjegavaju podravanje sukoba kao instrumenta ostvarenja njihovih ekonomsko-komercijalnih interesa podravanjem svojeg konstruktivnog i racionalnog ponaanja u pravcu dosezanja komercijalnih i trinih interesa. Tako drava dobiva mogunost neizravnog utjecaja na globalno sigurnosno okruenje, ohrabrujui i podravajui mirne promjene u svjetskoj zajednici. Takav pristup utjecaju drave na globalno sigurnosno okruenje zahtijeva promatranje prijetnje globalnoj i nacionalnoj sigurnosti u irem stratekom konceptu interesa svih sudionika u novom globalnom okruenju.
Literatura
David A. Baldwin (ed. 1993), Neorealism and Neoliberalism: The Contemporary Debate,Columbia University Press, New York, Baumeister, R.F., & Leary, M.R., The need to belong: Desire for interpersonal attachment as a fundamental human motivation. Psychological Bulletin, 117, 497-529, 1995. John Baylis & Steve Smith (eds.2005), The Globalization of World Politics, Third Edition, Oxford University Prerss
24
Stephen G. Brooks (2007), Producing Security: Multinational Corporations, Globalization, and the Changing Calculus of Conflict, Princeton University Press Simon Chesterman (2001), Just War or Just Peace? Humanitarian Intervention and International Law, Oxford University Press: Oxford, Brahma Chellaney, Americas Troubling Support for Oil-Reach Islamist Regimes, The Japan Times, Tuesday, November 2011 Steve Charnovitz, Nongovernmental Organization and International Law, The American Jounranl of International Law, vol. 100, no. 2. (april 2006), pp348-372), Copeland, D.C., (2000), The Origins of Major War, London, Cornell University Press Stephen Engelberg, Holy Warriors : A Network of Terror, The New York Times, January 2001. Graham E. Fuller, The Future of Political Islam, Foreign Affairs, March/April 2002, Thomas L. Friedman (2005). The World is Flat: A Brief History of the Twenty-First Century. Fanar, Straus, and Giroux. New York, Goetze, David and Charles Anthony Smith. Reports of Ethnic Violence as Spurs to Conflict Mobilization. Human Rights Conflict Prevention Centre Research Papers, University in Bihac, Vol. I, no.2 (2000) Global Risk 2012, Seventh Edition, World Economic Fprum, Hirsch, Michael (2002). Bush and the World. Foreign Affairs. V 81, no. 5, September/ October. Robert Jackson and Georg Srensen (2010), Introduction to International Relations: Theories and Approaches, (Fourth Edition), Oxford University Press J. Kovel (2002), The Enemy of Nature: The End of Capitalism or the End of the World?, London Leonard, Mark, Diplomacy by Other Means. Foreign Policy. September/October, 2002. Jay Mazur, Labours New Internationalism, Foreign Affairs, vol. 79. no. 1. January-February 2000, pp81-82) Keit McClary, Sun January 16, 2005, Report of the National Intelligence Council 2020 OMeara, Patrick and et al (2000), Globalisation and the Challenges of a New Century, Indiana University Press, Mancur Olson, Way Some Nations Are Rich, and Others Poor, Journal of Economic Perspectives, Vol. 10. No. 2. Spring 2006, p.3-24
25
Samuel Palmisano, The Globally Integrated Enterprise in Foreign Affairs, May/June 2006, Vol. 85, Number 3.; Daniel Pipes, God and Mammon: Does Poverty Cause Militant Islam, National Interest, Winter 2002
G. Porter, J. Welsh Brown, and P. Chaseks Global Environmental Politics (Boulder, Colorado: Westview, 2000). Report of the National Intelligency Councils, 2020 Project John Ralston Saul (2006), The Collapse of Globalism Penguin, Canada Kobrin Stephen (2003), Technological Determinism, Globalization, and the Multinational Firm, Wharton School, University of Pennsylvania Michael P. Todaro & Stephen C. Smith (2003), Economic Development, Addison Wesley, Boston, San Francisco, New York, Emmanuel Todd (), After the Empire: The Breakdown of the American Order, Columbia University Press, New York, Martin Wolf, Will the Nation-State Survive Globalisation?, Foreign Affairs, JanuaryFebruary 2001, vol. 80. no.1 Lenoardo Maugery (2012), Oil: The Next Revolution, Belfer Center for Science and International Relations, J.F. Kennedy, Harvard University, June 2012. World Development Report 2012, Gender Equality and Development,
Summary
On the end of the 20th century the theory of International Relations have increasingly sought a new paradigme of national and global security policy. In this new security paradigme all segments of structural changes in technological, economic, political, environmental and military development after the Second World War, and the impact of these changes on the contemporary international relations, should be incorporated. Global structural changes caused by collapse of the concept of the Cold War have produced a new form of thinking on security issues which raised many relevant questions in both, theory and practice in international relations. Many issues related with new security paradigm have supported theoretical debate about new prospect of peace and security in global society in 21st century.
Pregledni znanstveni lanak UDK:327(477:470) Primljeno: 25. rujna 2012.
dr. sc. Sinia Kuko*
Ukrajina i utjecaj Rusije

Saetak
Ukrajinska politika elita, nerazvijeno civilno drutvo te ukrajinski politiki sustav ne mogu ni nakon dva desetljea neovisnosti samostalno dovriti unutarnje postkolonijalne i postsovjetske transformacije te ostvariti prosperitetno i demokratsko ukrajinsko drutvo i ugledne dravne institucije, dok meunarodni poloaj i proeuropske ambicije Kijeva ostaju zasjenjeni bilateralnim odnosima veine zapadnih prijestolnica s Moskvom. Uslijed unutarnje europske krize i ope strateke energetske ovisnosti Europljana i Kijeva prema energetskoj supersili Rusiji, pitanje euroatlantskih ambicija Kijeva ostalo je podreeno ruskom protivljenju, pa je od strane Zapada Kijev ostavljen u zoni integracijskog vakuuma. Premda ta pozicija naizgled pogoduje slobodnom vanjskopolitikom izboru Kijeva u meunarodnim odnosima, uslijed snane gravitacijske sile Rusije opcije Kijeva ostaju ograniene istonoeuropskim sigurnosnim kompleksom, gdje glavnu rije ima faktor Rusije, a ne zapadni polovi moi ili meunarodno pravo. Unijska politika prema Kijevu svedena je na nedovoljno uspjean supstitut procesu proirenja, na funkcionalno nedovoljno uinkovitu Europsku politiku susjedstva.
Kljune rijei: Ukrajina, stabilnost, sigurnost, sustav, meuovisnost, multipolarnost, ovisnost, faktor Rusije, EU, SAD, NATO, Europska politika susjedstva, modelski trokut, regionalni sigurnosni kompleks.
Uvod
Visoke ljudske i liberalne vrijednosti, meunarodno pravo, pa i naglasak na meuovisnosti u posthladnoratovskom meunarodnom okruenju ne uspijevaju zaivjeti u dovoljnoj mjeri te proizvesti stabilizirajue, mirotvorne i trajne demokracijske uinke u veini postsovjetskih zemalja, pa se ne moe govoriti o trajnoj stabilnosti i neugrozivu miru ni na europskom kontinentu, a neke stare (ili nove) geopolitike pretpostavke i tumaenja meunarodnih odnosa kao stalnog stratekog nadmetanja jednih
* d r.sc. Sinia Kuko
27
na raun drugih, kao i hegemonije, i dalje su prisutne. Ako se europsko meunarodno okruenje doivljava kao sustav, onda valja imati na umu da sustavi funkcioniraju onda kada su u zadovoljavajuoj mjeri homeostatini iznutra, i/ili kada raspolau sredstvima kojima se mogu suprotstaviti inae razmjerno anarhinoj prirodi meunarodnih odnosa, ime bi se mogli uspjeno suprotstaviti nefunkcionalnim i destabilizacijskim pritiscima koji ugroavaju njihov opstanak. Odreene krize (vrijednosne, strukturne, kriza eurozone) ve su vie godina nerjeive u Europskoj Uniji, a ni optimizam na Zapadu vie nije onoliko prisutan kao nakon okonanja Hladnog rata. Nadalje, svaka rasprava o meunarodnom sustavu ukljuuje uoavanje podsustava kao regionalnih minisustava, kao komponenata u visokostrukturiranom pankontinentalnom makrosustavu te uoavanje meusobne konstelacije koja se difuzijom iri unutar i izvan tih podsustava. Ni europski sustav nije u potpunosti izdvojiv iz ireg meunarodnog sustava, a u pravu su i neorealisti koji istiu vanost drave kao osnovne jedinice meunarodnog sustava uope. Iz sistemske i socioloke strukturalno-funkcionalistike teorijske perspektive kao analitikog okvira moe se analizirati geopolitiko okruenje Ukrajine i mogu se ponuditi neki odgovori za tu zemlju, teritorijem najveu u Europi, geografski smjetenu u sredinjem i vanom vezivnom paneuropskom prostoru, istovremeno na geopolitikoj periferiji u odnosu na cjelokupni Zapad, posebice EU, ali i Rusiju. Istovremena sredinja geografska i periferna geopolitika smjetenost Ukrajine u Europi ne implicira nuno da ona jest ili nije, a ako jest, onda u kolikoj mjeri za polove moi u svijetu i Europi strateki prioritet, te da se oni odnose prema njoj na podjednak nain i s podjednakom dubinom interesa. Uoavanje sigurnosnih znaajki ukrajinskog meunarodnog geopolitikog okruenja vano je u onoj mjeri u kojoj su odreene mogunosti vanjskopolitikog sustava Kijeva da nakon vie od dva desetljea neovisnosti samostalno odreuje svoje strateke ciljeve i provodi politiku pribliavanja euroatlantskim integracijama. Osim toga, nuno je uoiti korelaciju i interakciju vanjskopolitike domene s unutarnjim ukrajinskim uvjetima i ukrajinskim politikim sustavom. Ovdje je zapravo na djelu toliko snaan utjecaj, hegemonijski i sveobuhvatan, povijesni, tradicijski i aktualni drutveni, posebice identitetski, religijski, jezini,1 iredentistiki i sovjetonostal1 A ktualne okolnosti u Ukrajini idu na ruku procesu kojim dvojezini govornici (ukrajinofoni i rusofoni) u Ukrajni postaju u sve veoj mjeri rusofoni. Ukrajinofoni postaju sve neodluniji govoriti ukrajinski u javnosti zbog vie razloga: ukrajinski postaje neprivlaan jezik, svi razumiju ruski, a sve je prisututniji agresivniji nastup rusofona koji brane svoje pravo na ruski jezini izriaj i nekoritenje ukrajinskog jezika. Prema lanku: Oleksandr Komar, Russification Via Bilingualism, str. 28-29, u: The Ukrainan Week, br. 29, Kijev, 2012.
28
Sinia Kuko: Ukrajina i utjecaj Rusije
gini mentalitetski te unutarnji politiko-sistemski,2 posebice ekonomski, energetski, financijski, trgovinski, zatim politiki, diplomatski i sigurnosni kumulativni utjecaj, pa i utjecaj u smislu cyber-sigurnosti,3 da se s pravom moe govoriti o utjecaju snanog faktora Rusije na Ukrajinu. On se pojavljuje iznutra i izvana, stalan je, unato neovisnosti Ukrajine. Tijekom prolog stoljea i u posthladnoratovskom razdoblju teorijski i praktini interes i pozornost Zapada prema istoku Europe stalan je, dok Moskva istovremeno stoljeima okupira teritorij te srce i duu istoka Europe. Zapadniji dio dananjeg istoka Europe za Zapad je i Moskvu dijeljeno okruenje; mada je konkretno EU zapravo geopolitiki debitant na tom prostoru, teorijska je okrenutost tom prostoru znatno starija. Iz teorijskoga kuta, interes Zapada prema Istonoj Europi vie je racionalistiki. Zapadni strunjaci koji su liberalni intergovernmentalisti tradicionalno istiu zabrinutosti oko imanentnih regionalnih nestabilnosti koje se tiu ostatka Europe, ili pak drugih pitanja poput pitanja geoekonomije. S druge strane, konstruktivisti istiu gotovo mesijanski zapadni izvoz liberalnih i demokratskih vrijednosti i normi na prostore koje treba popravljati, u kojima je dotad carevao totalitarizam ili autoritarizam. Istovremeno su na tragu i amerike vilsonovske idealistiko-liberalne tradicije, kao i intervencionizma prisutnog posebice u amerikoj vanjskoj politici unato istovremenim namjerama izolacionizma. Mada najnoviji trend nalae da se danas primarna pozornost nekadanjeg hladnoratovskog predvodnika Zapada SAD-a, uslijed rasta potencijalnih ugroza na drugim stranama u meunarodnom sustavu usmjerava u veoj mjeri
2 P rimjerice implementacija prilagodbe Europskoj Uniji u Ukrajini zapela je u politiko-institucionalnom okruenju kronine nestabilnosti, nepovjerenja u institucije, meusobnog interinstitucionalnog nepovjerenja i neuinkovitosti. Tako su strukture odgovorne za eurointegriranje uspostavljene u svim granama vlasti bez primjerene koordinacije, pa time bivaju podreene osobnim interesima, kao i interesima oligarhija i klanova. 3 E nergentska sigurnost ( energosigurnost) sloena je pojava u meunarodnim odnosima i pri razmatranju aktualnosti nacionalne sigurnosti i sigurnosti uope. Prema Cvrtili i Bariu (2008:29), danas se obiljeja koncepta energosigurnosti oituju u iscrpljivanju resursa i geografskoj koncentraciji (izvora) energenata, pa je definiraju kao: () sposobnost osiguravanja zadovoljavanja buduih energetskih potreba putem postojanja adekvatnih domaih resursa koji se iskoritavaju pod ekonomski prihvatljivim uvjetima ili se odravaju kao strateke rezerve, i kroz pristup dostupnim vanjskim izvorima. Svakako, energosigurnost je u 21. st. () vaan dio energetske strategije drava, ali i dio njihove sigurnosne politike. (ibid, 28). Do 2006. godine udio ruskog kapitala u Ukrajini, primjerice na podruju proizvodnje nafte, porastao je na 90 posto kontrole, a po pitanju opskrbe naftom na ak 85 posto (Suko, 2010:332). Rezultat je to ekspanzivne energetske strategije Moskve, koja je sada u stanju voditi i energetske ratove (Gonar, 2008:29), da bi se posljednjih godina pojavile i tendencije pobjede faktora Rusije na polju informacijskog postsovjetskog prostora.
29
drugdje (Daleki i Bliski istok), jo se uvijek moe inicijalno ustvrditi da je (zbog nekih tek donekle i nekih znatno izmijenjenih razloga u posthladnoratovskom razdoblju) stalan zapadni interes prema ovom prostoru nuan.
to odreuje vanjskopolitike opcije Kijeva od uspostave neovisnosti?

Za razliku od teze da globalni sustav meuovisnih podsustava presudno utjee na sve subjekte i initelje meunarodnih odnosa na slian nain, autori kopenhake kole meunarodnih odnosa smatraju kako ovo gledite ne odgovara stvarnoj situaciji. Naime u 21. stoljeu u svijetu postoje regije nestabilnosti i/ili u stalnim sukobima, s druge strane postoje i regije u kojima su drave i drugi akteri uspjeno uspostavili sigurnosne zajednice koje suzbijaju sukobe i potiu suradnju koja rezultira prosperitetom. Time se kao alternativa globalnom sustavu nudi teorija regionalnih sigurnosnih kompleksa (engl. regional security complexes). Europski postsovjetski prostor mogao bi biti jedan takav skup sigurnosnih dilema koncentriranih na jedan razmjerno zaokruen prostor, odnosno razmjerno autonoman sigurnosni kompleks (Buzan; Wver, 2003:397-442).4 Istonoeuropski sigurnosni kompleks stvarno je i metodoloki odvojiv od ostatka Europe, ali i iz ireg (postsovjetskog) prostora. Njegova glavna razlikovna karakteristika u odnosu na cijeli europski prostor sadrajno je odreena obiljejima koja se ne mogu tumaiti drugaije nego injenicom da je dugotrajno bio gotovo neprikosnovena ruska domena, a kad ga se gleda kao postsovjetski prostor, tada bi razlika u odnosu na ostatak tog prostora bila ta da je on ipak civilizacijski europski, pa makar i na specifian nain, ak uz teorijsku mogunost integriranja u euroatlantske integracije. Pritom nije nevano ni to da je taj prostor geopolitiki izravan susjed dananjoj Europskoj Uniji. Ako se on sastoji od Rusije, Bjelorusije, Ukrajine i Moldavije, morao bi iznutra biti asimetrian u korist Rusije, odakle izvire snaan centripetalni i reintegrirajui utjecaj kao glavni faktorski sadraj ovome kompleksu.
4 P rema Buzan; Wver, 2003:6-89: globalni sustav sastoji se od niza podsustava, meusobno razliitih regionalnih sigurnosnih kompleksa u okviru kojih postoje svugdje drugaiji subjekti, initelji i dinamika te specifini sigurnosni problemi. Jedna od njihovih odrednica jest meuovisnost subjekata unutar granica kompleksa, te je odreena specifinim obiljejima regije. Dinamika odnosa unutar regionalnog sigurnosnoga kompleksa odreena je materijalnim initeljima (distribucija moi unutar regije, razliite sposobnosti drava) te socijalno odreenim obrascima ponaanja (suparnitvo, kompatibilnost). Promjene unutar kompleksa nastaju pod utjecajem unutarnjih (promjena reima u nekoj od drava u regiji) i vanjskih procesa (nestanak ili nastanak drava), vanjskih intervencija od strane sila, polova moi ili difuzijskog irenja ideologija, trendova izvan tog podruja, pa kompleks, mada relativno autonoman, nije potpuno izoliran od ukupnog meunarodnog sustava.
30
S druge strane politike Zapada bile su prenoene na europski postkomunistiki prostor Srednje i Istone Europe procesom koji sociolozi nazivaju difuzijom, kao na prostor postbipolarnog sigurnosnog vakuuma i sloene postsovjetske drutvene anomije, to za posljedicu ima geopolitiko irenje euroatlantskih integracija do dananjih granica, a to su zapadne granice tih zemalja.5 Glavni sadraj difuzijskog procesa irenja europskih normi, civilizacijskih vrijednosti i interesa Zapada istono, europskom softdiplomacijom, nominalno se svodio na implementaciju procesa i normi demokratizacije i europeizacije, time i do eljene stabilizacije tog prostora. Ali politike i instrumenti difuzije oscilirali su i imali sumnjive uinke, ponekad samo deklarativnu vrijednost, te su izazivale veu ili manju podozrivost na Istoku, kako se pokazalo, kao to ni liberalizacija politike i privrede ne donose brze koristi. Kao odgovor na postbipolarni utjecaj i (pre)mo Zapada, u Rusiji su razvijene dvije glavne adaptivne koncepcije: vesternizacija i izolacionizam (Cigankov, Cigankov, 2008:21-4), s korijenima u opoj ruskoj tradiciji. Kako je ruski izolacionizam dublje korespondirao s idejom suparnitva sa Zapadom (ibid., 23) te primjerice starom (iz 21. stoljea) zamisli euroazijanizma i slinim idejama, on je u konanici prihvaen te je evoluirao u kremaljski projekt neoeuroazijanizma, koji podrazumijeva Moskvu kao jedno od kljunih sredita moi multipolarnog svijeta. Prema konturama neoeuroazijanizma koji promie ruski predsjednik V. Putin, Rusija treba biti europska prema Aziji, slavenska prema Europi, a sveruska prema Slavenima (Pahljovska, 2011:51). Rije je o tzv. ruskom miru (ruskom svijetu, odnosno domeni ili prostoru).6 Time relativno ekspanzivna komponenta tradicionalnog ruskog nacionalizma vie nije toliko otvorena, pa ni militantna kao prije, mada su i vojna prisutnost i intervencija u neposrednom ruskom susjedstvu i nadalje prema Kremlju legitimna opcija. Sluaj Rusko-gruzijskog rata iz 2008. godine najbolji je, no ne i jedini primjer ruskog vojnog angamana u njihovu susjedstvu u postbipolarnom dobu. Zapravo, otvorenim, vruim ratom prema Gruziji zapoinje istonoeuropsko 21. stoljee u znaku vojnog intervencionizma ruskog susjeda. Sama zamisao neoeuroazijanizma vie nije otvoreno imperijalna nego kriptoimperijalno-hegemonijska ideja nove Rusije, prijemiva na svim razinama ruskog drutva, pa i u strunoj zajednici,
5 U taj sustav naizgled je mogue ukljuiti i zemlje Junoga Kavkaza, s kojima postoje brojne slinosti, mada one nisu geopolitiki susjedi EU-a i NATO-a, te su identitetski neslavenske, te same po sebi trebaju biti promatrane kao posebna situacija. Moldavija, iako neslavenska, ipak jest neizdvojivim dijelom istonoeuropskog sustava. Unijina zamjenska politika za dosadanje politiku i proces proirenja EU-a Europska politika susjedstva (ENP) te Istono partnerstvo ukljuuje ove zemlje u zajedniki diskurs). 6 O vaj je koncept promican putem ruske drave pomou dva kljuna instrumenta: ruske pravoslavne crkve i Fonda Ruski svijet utemeljenog Putinovim ukazom (2007.). Ovaj Fond ukljuuje predstavnika predsjednike administracije, ministra vanjskih poslova i ministra obrazovanja. Vidjeti: http://russkiymir.ru
31
naravno i u Kremlju. Faktorskim utjecajem koji Rusija provodi putem proruske demografske (Hmeljko, 2004:3-12) i mentalitetske sovjetonostalgine slike homo sovieticusa, kojima je Rusija supstitut idealizirane i selektivno konstruirane prolosti, kao i mita o nepobjedivoj Crvenoj armiji, ovo se odraava na drutvene uvjete te autonomnost, sadraje i taktiku vanjskopolitikog sustava Ukrajine.7 Dakle nakon pada 1990-ih godina novim jaanjem Rusije i razmjernim slabljenjem difuzijskoga kapaciteta Zapada zapravo se razvijaju stremljenja da se nominalno miroljubiva meuovisnost i normativno-interesna difuzija Zapada, kao i neke realpolitike antiruske meunarodne organizacije, suzbiju stvarnim interesom i akcijom Kremlja. Na Zapadu zamiljeno nominalno multilateralno odluivanje na razini novog svjetskog poretka, koje je pak funkcioniralo na razini unipolarnosti, zapravo se pretvara u multipolarni svijet koji podrazumijeva najmanje dvije hegemonije u Europi, u svijet novih hegemonija i ravnotea snaga. U tom svijetu Rusija na svom hegemonijskom prostoru, ali i ire, organizira jaanje sa svoje strane voene asimetrine meuovisnosti (zapravo ovisnosti) i integracije. Rusija je razvila iskoritavanje ambicija pojedinih lanica EU-a kako bi ih upotrijebila jedne protiv drugih, kao i protiv striktnih stavova sredinjih unijskih institucija.8 Diplomatska podrka izvan ruskog mira ovakvim nastojanjima razvija se, izmeu ostalog, i kao sustav bilateralnih odnosa s onima koji nisu sastavnim dijelom Zapada, ili gdje se mogu pojaviti ili gdje postoje napukline u ionako upitnom posthladnoratovskom zapadnom jedinstvu. Takav razvoj dogaanja u funkciji je neslubene potvrde i prihvaanja na svim stranama ruske (neo)hegemonije u Istonoj Europi i prema Ukrajini kao kljunoj neruskoj postsovjetskoj dravi kao primjerenog pragmatinog i zakonitoga koncepta . Pritom se oblikovao razmjerno autonoman regionalni sigurnosni kompkleks. Ali provjerimo postojanje toga kompleksa
7 P rema istraivanjima neovisnog kijevskog Razumkovog centra zamjetan je porast postotka ispitanih u svim ukrajinskim oblastima koje smatraju da slubeni Kijev treba prioritetno razvijati odnose s Rusijom (2008.; 51,1 posto), dok se postotak onih koji preferiraju EU kao prioritet zadrava na oko 27,5 posto, a SAD doivljava kontinuirani pad popularnosti kao prioritet (0,6 posto). Vidjeti: http://www.razumkov.org.ua/ukr/poll.php?poll_id=305. Danas ukrajinska vladajua, a onda vodea opozicijska stranka regija V. Janukovia, koja predstavlja rusofone, istok i jug Ukrajine, biznise u Donbakom bazenu, te Donbaki i Dnjepropetrovski klan, iskoristila je rastuu nepopularnost Zapada i potpisala (4. kolovoza 2007.) memorandum s Putinovom strankom Jedinstvena Rusija o potvrdi ranijih suradnikih sporazuma o bliskoj suradnji i koja je potvrdila njihovu spremnost na produbljivanje stratekog partnerstva izmeu njihovih zemalja. Vidjeti: http://www.partyofregions.org.ua/pr-east-west/46b46dc99e43c. U kasnijoj predsjednikoj kampanji Janukovi je koristio ovu vektorsku platformu prema Rusiji, istiui kako Rusija jest i ostaje strateki partner, prijateljska i bratska drava. Vidjeti Janukoviev izborni program: http://www.pravda.com.ua/news/2004/07/12/3001102/. 8 P rimjerice V. Putin ponudio je Berlinu bliske energetske odnose kako bi ga udaljili od interesa istonih lanica, kao i interesa Ukrajine. Tako se jaz izmeu briselske retorike i stvarnosti zapravo produbljuje. Rusija je odbila i odredbe predloene Energetskom poveljom koje je podrazumijevala. S druge strane po pitanjima ruske eksklave Kalinjingrad, Rusija moe raunati na razumijevanje Pariza, Rima i Madrida.
32
u svjetlu utjecaja koji imaju na Istonu Europu drugi polovi u multipolranom svijetu. Najznaajniji su: NATO, predvoen nezamjenjivim SAD-om; EU, s internom dominacijom Stare Europe i strateke osovine Berlin-Pariz, dok udio u vanjskoj politici EU-a prema Ukrajini imaju i postkomunistike i relativno proamerike lanice EU-a (Nova Europa). Uz NATO i EU kao pretpostavljena dva pola moi te Rusiju, moglo bi se govoriti i o modelu stratekog trokuta odnosa oko Ukrajine, ali ta se teza ini upitnom. Zapravo, uoavanjem znaajki sadraja i primjera akcije tih pretpostavljenih polova moi i karakteristike njihovih meusobnih odnosa te je li, i ako jest, na koji nain Ukrajina danas u fokusu njihovih odnosa, mogla bi se potvrditi, korigirati ili odbaciti teza o postojanju regionalnog istonoeuropskog sigurnosnog kompleksa koji odreuje vanjskopolitike mogunosti Kijeva. Kriterij za uspostavu stratekog trokuta oko Ukrajine proizlazi iz odgovora na pitanje: Uzimaju li ova tri aktera u obzir jedan drugoga, zanimaju li se oni za Ukrajinu? U dodatku tradicionalnim ameriko-ruskim susretima na vrhu, pojavljuje se nova tradicija uobiajenih euro-ruskih samita, dok NATO-ova uloga u svijetu ponekad potpuno zasjenjuje sigurnosne ambicije nedovoljno slonog EU-a predvoenog osovinom Pariz-Berlin, ali u kojemu se nalaze i neutralne i postkomunistike (s odreenim negativnim sentimentima prema Rusiji) drave, s nekim svojim partikularnim preferencijama (primjerice Bukuret prema Kiinjevu, ili Varava prema Kijevu). Zajedniki vanjskopolitiki sustav Unije pokuava se stalno odrati u okvirima zajednitva i utjelovljavati Zajedniku vanjsku i sigurnosnu politiku EU-a (engl. Common Foreign and Security Policy CFSP). Relativnost njegove autonomnosti i zajednitva ne izvire samo iz specifinog odnosa prema primjerice NATO-u, ve je upitno i CFSP-ovo stvarno postojanje. Naime EU nije dokinuo vanjsku politiku zemalja lanica.9 Rusija time ima priliku ignorirati EU kao cjelinu i uspostavljati partikularne veze primjerice s Berlinom ili Parizom, utjeui time i na NATO-ovo zajednitvo, a funkcioniranje NATO-a biva ogranieno ponajprije opepoznatom nunosti konsenzusa meu lanicama unato vodstvu SAD-a (Bukuretanski samit NATO-a 2008. godine, unato velikom zagovoru SAD-a, ignorirao je elje Kijeva i Tbilisija da im se otvore vrata ulaska u NATO). Proetost zajednikim lanstvom u NATO-u i EU-u jest argument koji dovodi u pitanje postojanje ovih dviju lanica pretpostavljenog trokuta imperijalnih kolega. Zajednitvo unutar CFSP-a jedva da je prepoznatljivo i
9U odnosu na NATO, u pitanju je i (uglavnom) preklapanje u lanstvu u dvije organizacije, ali i Europljani imaju i svoj poseban identitet u NATO-u: Zajednika sigurnosna i obrambena politika (engl. Com mon Security and Defence Policy CSDP), otprije znana kao Europska sigurnosna i obrambena politika (engl. European Security and Defence Policy ESDP), ija je domena vezana za obrambeni i vojni vid te politike EU-a. Iako CFSP institucionalno postoji te ponekad uinkovito funkcionira (primjer uspjenog razdruivanja Srbije i Crne Gore), praksa je pokazala da jednako tako moe biti i jednim dijelom ili u potpunosti zanemaren u korist onih zemalja-lanica koje procijene da im pogoduje soliranje na meunarodnoj sceni (Kuko, 2006:45-6).
33
ponekad je marginalnog znaaja. CFSP razvija formaliziranu10 Europsku politiku susjedstva (engl. European Neighbourhood Policy ENP) u okviru inicijative Europske komisije jo 2003. godine, u smislu stratekog projekta Proirene Europe (engl. Wider Europe) koji je podrazumijevao, nakon Unijinog megaproirenja iz 2004. i 2007., EU kao potentnu regionalnu meuovisnu meku silu i demokratsku hegemoniju u Europi i u njezinu susjedstvu. ENP je u okviru Proirene Europe isprva neizdiferenciran te usmjeren i znatno ire,11 prema cjelokupnom kontinentalnom susjedstvu, a ne samo prema zemljama koje se tada tek stidljivo terminoloki izdvajaju iz postsovjetskog formata ZND-a (Ukrajina, Moldavija i Bjelorusija kao Western Newly Independent States).12 Kasnije je unutar ENP-a napravljena razlika koja istoneuropske zemlje stavlja u okvir tzv. Istonog partnerstva (inaugurirano u Pragu 7. svibnja 2009.), dok je za ostale predvien okvir tzv. Unije za Mediteran (od 2008.). S druge strane NATO nije razvio posebno terminoloko tretiranje takvih zemalja premda je jedno vrijeme njegova pozornost prema Ukrajini, kao najvanijoj od tih zemalja, bila poveana. Ali nakon spomenutog Bukuretanskog samita, tada ukrajinski premijer pa predsjednik,
10 P oetno soliranje postkomunistike Poljske u odnosu na istok Europe, pomou tzv. Istone dimenzije CFSP-a, bila je neslubena inicijativa Varave neposredno prije njezina ukljuivanja u EU u statusu ravnopravnog lana i indikator je posebnosti interesa drava lanica prema Kijevu kao dijelu ukupnog istonoeuropskog prostora.
pitna je svrsishodnost stavljanja u isti ko svih Europskoj Uniji susjednih zemalja razliitih po svom 11 U geopolitikom poloaju, demografskim potencijalima, interesima, razvoju, kulturi Nedostatak diferencijacije oit je jer se unutar projekta Proirene Europe nalaze i zemlje Magreba (Maroko, Alir, Tunis, Libija), Mareka (Egipat, Izrael, Jordan, Palestinska Samouprava, Libanon, Sirija) te juokavkaske zemlje (Gruzija, Armenija, Azerbajdan). Nakon to je 12. lipnja 2004. ENP proiren na Gruziju, Armeniju i Azerbajdan, sve su zemlje crnomorske regije ukljuene u razvitak bliskih odnosa s EUom u skladu sa eljom predsjednika Europske komisije R. Prodija o razvitku prstena prijatelja oko proirenog EU-a.
12 U krajinski autor Kopijka (2008:248) istie da je status susjedstva priznat Kijevu (kasnije i drugima) od strane EU-a kompromisno rjeenje izmeu s jedne strane otvorenih nastojanja oko zadobivanja jasnih naznaka o lanstvu Ukrajine u EU-u od strane vanjskopolitikog sustava Kijeva od 2002., kao avangardnog u tim nastojanjima u odnosu na sve ostale zemlje kasnije ukljuene u ENP, koje su dakle dobile status susjeda. To se dogodilo nakon samita EU-a u Luksemburgu (travanj 2002.). S druge strane kompromisa rije je dakle o stvarnom interesu, tenjama i mogunostima Bruxellesa nakon megaproirenja iz srpnja 2004. Otad se, uslijed zasienosti proirenjima, Bruxelles morao okrenuti strategiji strateke obustave procesa proirenja prema ostatku Europe, izuzevi Zapadni Balkan (strateko unutarnje dvorite budueg proirenog EU-a), a da se obustava procesa proirenja izriito ne spominje na taj nain. Kako je Kijev bio najambiciozniji i zapravo jedini mogui kandidat iz postsovjetskog prostora nakon nadolazeeg proirenja iz srpnja 2004., taj je kompromis izgledao kao dovoljno optimalan odgovor kijevskim eurointegracijskim tenjama, a da se potencijal i momentum reformi ne ponite. To pak znai da je Ukrajina razmjerno nezaslueno stavljena ipak u isti ko s onima koji tada nisu ispunjavali ni minimum Kopenhakih (1993.) i Madridskih (1995.) kriterija i koji zbog unutarnjeg stanja i neotpoinjanja demokratske tranzicije ne zasluuju podrku Bruxellesa (Bjelorusija) te s onima koji nemaju ni teoretsku mogunost ulaska u EU (sjevernoafrike i bliskoistone zemlje).
34
Janukovi, uspjeno odbacuje pitanje ukljuivanja Ukrajine u NATO, ime ona ponajprije ostaje u okvirima predodbe NATO-ova bilateralnog instrumenta PfP-a (engl. Partnership for Peace Partnerstvo za mir) stvorenog za sve postkomunistike zemlje. Ukrajina kao etvrti akter, uslijed objektivnih danosti u meunarodnim odnosima, pokazalo se, igra pasivnu ulogu, odnosno vie je objektom nego subjektom meunarodnih odnosa. U suprotnosti s prvotnim oekivanjima Zapada, Kijev nije uspio postati regionalnim voom meu zemljama WNIS-a, na Crnom moru ili u okviru proamerikog GUAM-a,13 a ni u smislu razrjeenja pridnjestrovskog sukoba u Moldaviji, i/ili drugih inicijativa. Mada se a priori podrazumijevalo da je Rusija umanjene vanosti u odnosu na nekadanji SSSR, ona je osobito u doba V. Putina zadobila geopolitiku, sigurnosno-vojnu i geostrateku poziciju kljunog igraa na istoneuropskom prostoru kao energetska supersila (Goldman, 2008:1-11; 14-6). Energetska ovisnost o Rusiji oitovala se i na unutarnjoj slozi Zapada i na euroatlantskim ambicijama Kijeva. R ast cijena zemnog plina i nafte doveo je Moskvu u asimetrino bolju poziciju od konzumenata na Zapadu, koji otad preferiraju povoljne odnose s Moskvom.14 Takoer, Ruska Federacija intenzivno trai nove naine i formalne okvire u obliku ZND-a i novouspostavljenih
13 T ijekom (za Zapad) optimistinih 1990-ih godina odvijali su se pokuaji od strane amerike politike koji su trebali rezultirati vrstim organizacijskim i interesnim povezivanjem zemalja poput Ukrajine i Moldavije s juokavkaskim zemljama (Gruzija i Azerbajdan) u GUAM, ime bi se zapravo stvorio specifian regionalni sigurnosni kompleks na junom obodu Rusije, ali bez sudjelovanja Kremlja, dok bi s druge strane bili ukljueni SAD i NATO. Od poetka GUAM nije samo forum za razmjenu miljenja i zajedniki nastup etiriju zemalja, on postaje dijelom ukupnih napora alijanse koji su trebali uroditi poveanom amerikom i smanjenom ruskom prisutnou na Crnom moru i Kavkazu poveanjem stupnja energetske sigurnosti. Odmah po uspostavi naglaeno je da zemlje GUAM-a pozdravljaju Povelju o posebnom partnerstvu izmeu NATO-a i Ukrajine. Vidjeti: Joint Communiqu of the Meeting of the Presidents of Azerbaijan, Georgia, Moldova and Ukraine, Strasbourg, 10. listopada 1997. Takoer, zajedniki nastup GUAM-a trebao je pospjeiti rjeavanje drugih sigurnosnih pitanja na energetskom koridoru Europa-Sredinja Azija. Ipak, neuspjeh u temeljnim zadaama zabiljeen je te je izazvano poveano rusko nezadovoljstvo. Strategist in Brussels no longer talk sweetly of encircling the enlarged European Union with a ring of friends, vidjeti The Economist, lanak Russia and the European Union, Dark skies to the east, svezak 370, br. 8363, 21. veljae 2004., str. 27-8. Putinova Rusija tijekom vremena izraava nezadovoljstvo nedostatkom politike volje EU-a da nastavi institucionalizaciju sigurnosnih odnosa kako bi se uspostavilo zajedniko rusko-unijsko tijelo, kao to je to NRC s NATO-om. Moskva nije bila zadovoljna ni pokuajima EU-a da tretira ruske sudionike u Bruxellesu kao manje vane u zajednikim operacijama. Sve to dovelo je do obezvreivanja rusko-unijskog stratekog partnerstva, to se odrazilo u injenici da u kontekstu postsovjetskog prostora EU vie ne moe raunati na suradnju Rusije (Samokhvalov, 2007:21-2). Aktivnosti EU-a i NATO-a u nekadanjim sovjetskim republikama i ruskom interesnom prostoru (Gruzija i Moldavija), zanemarujui ruske sigurnosne strukture i interese, izazivale su osjeaj iskljuenosti Moskve. Ukrajinska kriza iz 2004. godine postala je novim indikatorom da sigurnosne strukture predloene od strane NATO-a i EU-a imaju veu politiku teinu na prostoru biveg SSSR-a od ruskih pokuaja, emu se Kremlj poeo odluno odupirati.
35
meunarodnih organizacija kojima je ona na elu,15 a za poveanje i osnaenje (re)integrativnih silnica, tretirajui postsovjetske zemlje kao domenu od posebnog stratekog i uz latentnu prijetnju vrlo relativistiki shvaene neovisinteresa (Kncepcija, 2008), nosti i suverenosti.16 S druge strane EU razvija specifine organizacijske inicijative na prostoru WNIS-a, a i ire. Crnomorska ekonomska suradnja (engl. Black Sea Economic Cooperation BSEC) uspostavljena je kao okvir i forum nadahnut teorijskom mantrom o nunosti meuovisnosti po mekim sigurnosnim pitanjima, to ukljuuje bilateralne i multilateralne napore u pretvaranju tzv. ire crnomorske regije u zonu mira, suradnje i stabilnosti, ali koji ukljuuje i Tursku (nezadovoljnu primjerice nekim drugim rjeenjima, poput GUAM-a) i Rusiju, ime se za jednim stolom mogu nai oni koji su protiv poveanja ruskog utjecaja u Crnomorju i Moskva.17 EU 2007. godine usvaja jo dvije zasebne inicijative, Europska komisija (1. travnja) stvara Crnomorsku sinergiju novu regionalnu suradniku inicijativu (engl. Black Sea Synergy BSS) kao interakcijski okvir EU-a i BSEC-a; te (5. prosinca) Pojaani ENP (engl. Strengthened European Neighborhood Policy) s naglaskom na implementaciji postojeih posveenosti partnerskih zemalja i EU-a. Ipak, uinci BSEC-a i BSS-a u demokratizaciji crnomorskih zemalja, kao i u rjeavanju zamrznutih sukoba u Pridnjestrovlju, na Junom Kavkazu, Krimu i drugdje zanemarivi su.18 No Kijev ne postaje regionalnim igraem, a pretpostavljeni geostrateki i geopolitiki trokut, ukoliko ga se moe i uoiti, gubi na svojoj vanosti.
15 CSTO (Collective Security Treaty Organization) predstavlja Takentski ugovor (2002.), kao vojnu komponentu ZND-a i panadan NATO-u (Samokhvalov, 2007:13-4). Uz carinske unije (Eurasian Economic Community EurAsEC) potpisane 29. oujka 1996. i angajske inicijative (Shanghai Cooperation Organization SCO) koje Rusiju povezuju s Kinom , tu su i druge organizacije. Jedinstveni ekonomski prostor (Single Economic Space SES) oblikovan je u rujnu 2003. na samitu ZND-u na Jalti. Meutim, sam Kijev odmah je blokirao SES ve pri potpisivanju dokumenta. 16 P ovlaenje bilo koje bive sovjetske republike iz okvira ZND-a povlai sa sobom mogunost preispitivnanja granica, na osnovi lanka 5. Sporazuma o uspostavi ZND-a iz Bjelovee u Bjelorusiji (prosinac 1991.), ali su neupitne dok je zemlja lanica ZND-a. Za EU, BSEC je organizacija na tragu EU-ove politike ENP-a, i tu Kijevu nije namijenjena znaajnija uloga. Inae, BSEC ukljuuje sve crnomorske, ali i neke zemlje koje to nisu (Ukrajina i Rusija, Gruzija, Armenija, Azerbajdan, Turska, Grka, Albanija, Srbija, Bugarska, Rumunjska i Moldavija). Predloena polja suradnje EU-a i BSEC-a prema BSS-u jesu: modernizacija proizvodnje energije i njezina transporta, zatim trgovina i razvoj, borba protiv organiziranoga kriminala, traffincking oruja i ljudi, borba protiv terorizma, zatita okolia, dobra uprava i unapreivanje demokratskih institucija, te se naelno ohrabruju inicijative i dijalog oko zamrznutih sukoba. 18 N eke druge inicijative EU-a jesu: Zajednica demokratskog izbora (Community od Democratic Choice CDC). Vidjeti: Jean-Christophe Peuch, Ukraine: Regional Leaders Set Up Community Of Democratic Choice, RFE/RL 2. prosinca 2005., http://www.rferl.org/content/article/1063461.html) , pa Crnomorski forum za partnerstvo i dijalog (Black Sea Forum for Partnership and Dialogue BSF), kao inicijativa Bukureta (lipanj 2006.) Vidjeti: http://www.blackseaforum.org/.
36
Inicijative i mogunosti vanjskopolitikih koncepcija Kijeva i faktor Rusije

Druga perpektiva kojom bi se otkrilo postojanje faktora Rusije pretoenog u regionalni istonoeuropski sigurnosni kompleks znaila bi uoavanje djelovanja i rezultata vanjske politike Kijeva. Od prvog ukrajinskog predsjednika19 L. Kravuka (1991. 1994.) i u doba ruskog predsjednika B. Jeljcina Rusija je aktivno promicala tezu da je regionalni kontekst (Istone Europe) vaan diskurs ruske sigurnosti, od Karaganove doktrine iz 1992. godine kojom Ruse u Istonoj Europi treba koristiti kao humanitarno orue u ruskom bliskom susjedstvu u svrhu dugoronih stratekih interesa Rusije20 do danas (Manola, Hiljko, 2010:37). Multivektorizam drugog ukrajinskog predsjendika L. Kume (1994. 2004.) bio je dezideologizirani i pragmatini pokuaj podjednakog usmjerenja svih pravaca (vektora) vanjske politike prema mnogim strateki vanim vanjskim meunarodnim akterima. EZ/EU i NATO odgovaraju relativno pozitivnim politikama prema Kijevu, pa se tada stvara koncept partnerskosuradnike politike (okvir PCA primjerice),21 na tragu euroatlantskih ambicija Kijeva.
19 U Ukrajini njezini predsjednici mogu biti smatrani istinskim efovima vanjskopolitikog sustava zbog specifinog ukrajinskog semiprezidencijalizma. Oni su do 2006. godine kao domaine rserv imali ovlast izravnog imenovanja ministara obrane, nadzor nad nacionalnom sigurnosti i imenovanje ministara vanjskih poslova, kojima se nije moglo izglasati nepovjerenje u parlamentu, to instituciju predsjednika Ukrajine de facto ini odluujuim imbenikom, a svakako i efom vanjskopolitikog i sigurnosnog sustava. 20 S . Karaganov jedan je od najutjecajnijih ruskih strunjaka i savjetnik predsjednika Jeljcina i Putina. O utjecajnoj Karaganovoj doktrini vidjeti: D. Smith, A. Pabriks, A. Purs, Th. Lane, The Baltic States: Estonia Latvia and Lithuania (Postcommunist States and Nations), Routledge, 2002., str. 161. Rat u Gruziji 2008. na tragu je takve humanitarne politike Rusije. Vidjeti i: Humanitarian Dimension of Russian Foreign Policy toward Georgia, Moldova, Ukraine, and the Baltic States, Riga, 2009. 21 G lavni instrument EU-a prema Ukrajini tijekom 1990-ih bio je PCA (Sporazum o parterstvu i suradnji, engl. Partnership and Cooperation Agreement), a sastoji se od koare pomijeanih alata prenesenih iz drugih politika EU-a (Kuko, 2006:170) radi politikog dijaloga, suradnje u trgovini, privredi, energiji, tehnologiji, okoliu i drutvenim pitanjima. EU s SAD-om (1997.) donosi zajedniki Communique koji istie da je ukrajinska demokratizacija jedan od preduvjeta za stabilnost Europe (Kuzio, 2000:155). PCA je ratificiran 1998., a 1999. EU usvaja Common Strategy on Ukraine, bez naznaka lanstva. Zatim se 2000. donosi Programme of Integration of Ukranie to the EU, pa je Kuma imenovao Juenka premijerom, ime su demokracija i trina ekonomija biljeili odreeni napredak. Samit u Gteborgu 2001. Kijev smjeta u sekciju Future of Europe umjesto External Afairs, a u predsjednikim zakljucima bila je pozvana na europsku konferenciju u Bruxellesu, da bi pri posjetu Kijevu iste godine Solana zakljuio da je Bruxelles zadovoljan reformama, ali da je Kijev jo na dugom putu. Meutim, iako je Ukrajina izvorno bila povezivana sa zemljama kandidatima poput Bugarske, Rumunjske, Slovake, Litve i Latvije na luksemburkom Europskom vijeu 1999., kasniji razvoj dogaanja (stavljanje u okvir ENP-a, bez vizije lanstva) bit e razoaravajui.
37
Ipak, iri okvir ENP-a, kako je reeno, nije podrazumijevao diverzifikaciju EU-a prema Kijevu, dok su ga navedene druge inicijative naizgled smjetale ak i u ulogu voe, ali bez uspjeha. U tom je kontekstu mogunost odustajanja od potpune emancipacije od Moskve bila osnovom za Kumino vanjskopolitiko manevriranje prema svim komponentama stratekog trokuta te osnovom dodavanja na vlastitoj teini i znaaju Kijeva u meunarodnim odnosima, a nakon denuklearizacije Ukrajine, kojom je ta zemlja u doba Kravuka, i uz diplomatski pritisak Zapada (ponaprije SAD-a), izgubila na relativnoj teini.22 Takoer, Kumin pragmatizam oituje se i u tome da se on kao predsjednik nastojao uvrstiti na svom poloaju unutar semiprezidencijalnog sustava slabog partijskog sustava oslobaanjem od ovisnosti na unutarnjem planu od snanog unutarnjopolitikog izvaninstitucionalnog i izvanustavnog utjecaja ukrajinskih prokremaljskih oligarhijsko-klanskih strukutra (Kubicek, 1999.; Kovaleva, 2007.), koje jesu bile zaslune za prvotni Kumin politiki uspjeh i uspon, a koje su mu sada smetale. Dezideologizacija i (tako popularna) pragmatinost u ukrajinskoj politici (do danas) podrazumijevali su da se proces pribliavanja Zapadu odvija bez stvarne predanosti Kume pozapadnjenju i demokratizaciji Ukrajine, kao i uz transformacijske zastoje drugdje (na privrednom planu i krupne deficite civilnog drutva). Radi se o inerciji autoritarne drutveno-politike klime, nepostojanju demokratskih tradicija slinom ruskoj stvarnosti, a da se unutarnji autoritarizam, kumanizam ne popravi i da se Ukrajina istinski demokratizira.23 U drugom dijelu Kumina mandata (2000. 2004.) njegova je unutarnja retorika nominalno i dalje retoriki promicala euroatlantske integracije, ali EU ve tada odustaje od sinergijske politike s SAD-om u doba predsjednika Busha, koji solira s projektima poput GUAM-a. Tako se nuno prema Kijevu istovremeno razvio ne samo razmjerno sluben afirmativni, ve i iskljuujui stav, pa je multivektorizam bio jalovo taktiziranje u meunarodnim okolnostima s brojnim stratekim partnerima dok se evolucija iz unipolarnosti u multipolarnost odvijala
22 M ultivektorizmom namjeravala se zadrati kontinuirana pozornost EU-a i SAD-a. Kumina elja, u prvom dijelu njegova mandata (do 2000. godine), da se umanji znaaj viedimenzionalnog i gravitacijski snanog faktora Rusije za Ukrajinu u odigravanju uloge supstituta Moskve na prostoru WNISa odgovarala je tada i sinergijskom djelovanju Zapada. Tada je Kuma, kasnije i Juenko, govorio o ukrajinskoj geografiji, kulturi i povijesti kao iskljuivo europskoj, pa su oboje ignorirali injenicu u kolikoj je mjeri usvojena politika kultura iz doba carizma i sovjetskog euroazijanizma (Kuzio, 2006:101). Zapravo, na odreeni nain pogrene procjene ostaju stvarnim problemom Ukrajine do danas. Vidjeti: EU/Ukraine ENP Action Plan, 2005., str. 2,6,25,27-28, www.delukr.ec.europa.eu. Ukrajina i danas spada u kategoriju manjkave ili upravljane demokracije. Naime takve se kvazidemokratske reime moe nai na postsovjetskom prostoru gdje se radi o defektnim varijantama demokratskih sustava (Merkel, 2011:11).
38
na svjetskoj razini, iz eurooptimizma u porast euroskepticizma, te prema propitivanju mogunosti produbljivanja eurointegracije unutar geopolitikih okvira iz 2007. godine te uz porast znaenja energosigurnosti. U konanici se zbilo preputanje vanjske politike Kijeva pragmatinoj stihiji, uz opstajanje iskljuivo amerike podrke jer i nakon Kume ukrajinska drutveno-politika i privredna stvarnost ostaje obiljeena oligarhijama, klijentelizmom i kapilarnom korupcijom, zapravo faktorom Rusije. Preputanje povijesnoj inerciji i gubljenje povjerenja u politiku elitu, sustav i institucije unutar Ukrajine u drugom desetljeu ukrajinske neovisnosti dovode do toga da ak i ruski predsjednik postaje najpopularniji politiar u Ukrajini.24 Gubitak interesa za Kijev od strane Zapada rezultira raspadom prilika za soliranje kijevskih predsjendika, a unutarnji deficiti kapaciteta transformacije i evolucija u multipolarizam odnijeli su i u doba naranastih svoj danak.25 Ovo stanje s vremenom je potpuno erodiralo nadu i ono malo reformskog i prozapadnog pregnua Kijeva i ukrajinskog civilnog drutva. Iako Kijev uistinu nije bio dobar ak (Sherr, 2003:118-9; Kubicek, 2003:15073), EU je ipak prema Kijevu provodio placebo-politiku (o tome se pita, zapravo tako procjenjuje unijsku politiku strunjak M. Emerson, 2004., zapaeno omiljen meu ukrajinskim strunjacima), usmjerenu na uskogrudne interese vlastitih lanica, a ne na altruizam (Demuk, 2004:123). Iako slubena retorika unijskih dunosnika zadrava visok vrijednosni patos, na djelu je europski pragmatizam (pijka, Manola, Vesela, 2012:20) kao loije rjeenje nego da se ne provodi nikakva politika, to izazva skepsu u Ukrajini oko stvarnih ciljeva EU-a (Emerson, 2004:1). Kijev biva iznova, i nakon pobjede naranastih, redovito savjetovan da provodi teke unutarnje strukturne reforme mada uporno izostaje obeanje kandidature, a politika integracija/uvjetovanosti jest ona mrkva koja uistinu spreava strahove od neuzimanja u obzir od strane EUa, uozbiljuje napore i pridonosi motivaciji za strukturne promjene u zemlji aspirantu i opravdava primjenu batine, odnosno unijski zahtjev za reformama (Kuko, 2006:7881). Uz zbunjujue ukrajinsko povijesno nacionalno-identietsko iskustvo, Kijev se nije mogao nametnuti Zapadu, a opstaju nadalje i loi i kontraproduktivni i iskljuujui stereotipi o istonjacima, ime se potvruje logika i nunost ostajanja Kijeva pod snanim
24 V idjeti: Minakov, Mihail, Labirinti priznanja: dvadesetogodinji simbolini razvod Rusije i Ukrajine, Politike analize, br. 7, str. 9-13, Zagreb, 2011. 25 K uzio (2003:24-5) u svojoj ocjeni istie da je multivektorska politika pogodovala samo Moskvi jer je Zapad primao nedosljedne i proturjene signale. Dakle posljedino, takvom postaje i reakcija Zapada, pa gotovo identian sadraj zapadne retorike i politike u pojedinim prijestolnicama opstaje i nakon pobjede otvoreno prozapadne opcije u Ukrajini krajem 2004. godine.
39
kumulativnim uinkom fakotra Rusije.26 Te okolnosti danas rezultiraju (samo)proklamiranom neutralnou i neblokovskim statusom Kijeva mada su Janukovievi aksiomi vanjske politike naslonjeni na proturjene i neodrive postulate:
1. (fiktivna) neutralnost uz koketiranje s euroazijskom integracijom s Rusijom;

2. (fiktivni) samoproglaeni neblokovski status Kijeva i protuzapadnjatvo; 3. toleriranje regionalizma i utianog ruskog iredentizma na Krimu; 4. sveukupni ekonomski i jaki kulturni utjecaj Ruske Federacije u Ukrajini; 5. izriito odbijanje integriranja u NATO na neodreeno vrijeme.
Zakljuak
Kako je moderna drava utemeljena na geografsko-teritorijalnom principu, posthladnoratovski procesi stabiliziranja i ujedinjenja europskoga kontinenta voeni od strane sredita moi na Zapadu vodili su ka meuovisnosti i dekonstrukciji dravnih granica te produljivanju europskog integriranja. Dakako, dosadanja politika proirenja EU-a (i NATO-a, koji su bili donekle simultani i usklaeni procesi) izvrila je razmjerno uspjeno proirenje zone mira, prosperiteta, demokracije, sigurnosti i stabilnosti prema Istoku, ali izgleda da je dola do svojih krajnjih granica i da je apsorpcijski kapacitet NATO-a i EU-a upitan. Ipak, ak se ni u dosad intgriranoj Europi nije potpuno odustalo od unutarnjih granica, a jo manje od vlastite vanjske politike i prioriteta unutar CFSP-a, uz porast unutarnje diferenciranosti unutar EU-a, pesimizma, nedostatka vizije i stanja ope krize. Potkopana jedinstvenost i solidarnost lanica EU-a utjeu na mogunosti CFSP-a u uvjetima izmijenjenih meunarodnih okolnosti multipolarizma. S druge strane Kremlj obnavlja neke stare geopolitike koncepcije zadravanja kontrole nad najveim dijelom svog nekadanjeg imperijalnog prostora, takoer umanjivanjem znaenja granica drava nastalih nakon raspada SSSR-a, relativiziranjem njihova suvereniteta i identiteta, time i prelijevanjem svoje unutarnje u vanjsku politiku.
26 Tjeranje hirova, a bez naznake o mrkvi moglo se shvatiti i kao kalkulirani prijezir i pogodna kudnja Kijevu dovedenog do statusa europskih parija (Kuzio, 2003:26). O Ukrajini se od strane Zapada poinje govoriti kao o ukrajinskoj fronti, granici (engl. Ukrainan front, frontier) i zamoru Ukrajinom (engl. Ukrainian fatigue syndrome), a nakon pobjede Janukovia 2010. pojedinci na Zapadu naglaavaju da je sada red da Rusija trpi Ukrajinu (Pieklo, 2010:71-6; Wilson, 2010.; Charap, 2010.; Dickinson, 2010.). Vidjeti i: Ukrainian Front and Problem of Gas Supplies to Europe, National Energy Security Fund, Reasearch and Markets, veljaa 2010., dostupno na: http://www.researchandmarkets. com/reportinfo.asp?report_id=1198977.; Ukraine-EU Summit - Ukraine Fatigue Forestalls Progress in Relations, Reasearch and Markets, prosinac 2009., dostupno na: http://www.researchandmarkets.com/ reportinfo.asp?report_id=1195906;http://www.nytimes.com/2010/02/10/opinion/10iht-edpifer.html?_ r=1; Ukraine fatigue grips disappointed East Europeans, Kyev Post, 3. veljae 2012., http://www.kyivpost.com/news/nation/detail/58581/.
40
U multipolarnom svijetu ravnotea sila postaje ponovno aktualna, uz kriptoimperijalno shvaanje Kremlja kako je rije iskljuivo o igri s nultim ishodom, gdje se dobitak jedne strane postie samo na raun gubitka suparnike. Eurointegracijski zastoj daje priliku faktoru Rusije. On djeluje kumulativno i onemoguuje homeostatinost unutar Ukrajine, gdje nije izvjesna ni pojava ukrajinskog Mandele ni stvarne politike snage koja bi dovrila njezinu unutarnju demokratizacijsku stabilizaciju, okonala tranzicije i/ili sprijeila zamjetna retrogradna drutveno-politika nastojanja. Nejedinstveni Zapad nije u mogunosti ozbiljno poremetiti opstajanje istoneuropskog regionalnog sigurnosnoga kompleksa u kojem Rusija ne dominira apsolutno, ali je njezin utjecaj kljuan. Brisleski ENP i Istono partnerstvo prema Kijevu pokuavaju smanjivati ove geopolitike danosti, pokuavaju i nadalje smanjivati znaenje granica u institucionalnom, transakcijskom i kulturnom smislu. Meutim, unutarnji pristanak uz te politike unutar EU-a opada, te se takoer ini da je uinak iskljuenja iz integracijskih procesa koji bi vodili lanstvu na strani istonih susjeda, a pogotovo aspirantske Ukrajine, do danas dodatno pogorao ionako slabe drutveno-politike uvjete, to moe rezultirati ak time da se hrani apetit za reintegracijom na postsovjetskom prostoru. Time Kijev nije u mogunosti ostvariti samodiferencijaciju u odnosu na ostatak Istone Europe u oima Zapada, i bez istinskog interesa od strane Bruxellesa, nuno ostaje u okvirima istonoeuropskog regionalnog sigurnosnoga kompleksa. Osjetljiva i sloena posthladnoratovska zadaa uspostave trajne europske sigurnosne arhitekture po itavom kontinentu nije ostvarena do kraja, pretvorila se u eksperimentalne supstitute inae uinkovitoj politici proirenja, te u deklarativnu difuziju, a u meuvremenu je vanom sastavnicom europske sigurnosti postala energosigurnost kao negeopolitika komponenta koja trai dodatno i vrlo pragmatino uvaavanje Rusije. Takoer, konstantna konsenzualna politika EU-a prema Rusiji s obzirom na razliite prioritete koje imaju Pariz, Berlin, Varava ili Vilnius gotovo da ne postoji, pa se moe govoriti o premoi nacionalnih interesa u odnosu na unijsku cjelinu. Meutim, oigledno zapadno poputanje Rusiji kumulativno hrani ruski (neo)imperijalni apetit na tetu sviju. Preutan uzmak Zapada prema postsovjetskom prostoru i postojanje regionalnog sigurnosnog kompleksa vidljivo je i povodom otvorene ruske vojne intervencije u Gruziji, to je potkopalo argumente konstruktivista u korist ozbiljne mogunosti normativistike difuzije u dijeljenom susjedstvu, a zapravo ponajprije na podruje kremaljskog bliskog susjedstva kao dijela ruskog svijeta. Svakako, tek u bitno promijenjenim okolnostima u budunosti koje podrazumijevaju demokratizaciju Rusije, potom i Ukrajine, te nuno odustajanje od ruskog kriptoimperijalizma, opcija konstruktivne suradnje zainteresiranih strana i dosezanje razine konsenzusa po pitanju mogueg meunarodno zajamenog neutralnog statusa
41
Ukrajine, to bi bila optimalna alternativa asimetrinoj podreenosti Kijeva u sigurnosnom regionalnom kompleksu, mogu inducirati pomake prema trajnom razrjeenju na istonom finalit gographique Zapada. Ostaje vidjeti hoe li nedavni ulazak Rusije u WTO znaiti odustajanje od ruskog administrativnog kapitalizma i gazpromovske vanjske politike te bitno promijeniti neke odnose, ali zasad je energetska ovisnost od strane mnogih na Zapadu prema energetskoj supersili Rusiji zapravo u porastu, unijska Politika susjedstva bez ponude integracije, a multilateralnost Istonog partnerstva i druge inicijative ne uspijevaju promijeniti odnose u Istonoj Europi, niti demokratizirati, stabilizirati i pribliiti Ukrajinu, te Kijev ostaje duboko ukljuen u regionalni sigurnosni kompleks kojim dominira faktor Rusije.
Literatura:
Boban, Davor, Minimalist concepts of semi-presidentialism: are Ukraine and Slovenia semi-presidental states?, Politika misao, god. 44, br. 5, str. 155-177, FPZ, Zagreb, 2007. Buzan, Berry; Wver, Ole, Regions and Powers, The Structure of International Security, Cambridge University Press, Cambridge, 2003. Cigankov, Andrej P.; Cigankov, Pavel A., Sociologija medunarodnih otnoenij, Analiz rossijskih i zapadnih teorij, Aspekt press, Moskva, 2008. Charap, Samuel, Ukraines Elections Demand Engagement, The West Cant Be Complacent About Ukraines Nascent Democracy Center for American Progress, 2010., 14. sijenja 2010.: http://www.americanprogress.org/issues/2010/01/ukraine_election.html Communication from the Commission to the Council and the European Parliament: Wider Europe Neighbourhood: A New Framework for Relations with our Eastern and Southern Neighbours, COM (2003.) 104 final, Buxelles, 11. oujka 2003., www.iss-eu-org Cvrtila, Vlatko; Bari, Robert, Geostrateke odrednice energetske sigurnosti, u Eneretska sigurnost i kritina infrastruktura (ur. S. Tatalovi), str. 27-52, Centar za sigurnosne studije FPZ, Politika kultura, Zagreb, 2008. Demuk, Pavlo O., Minarodni vidnosini ta problemi evroatlantinoji integraciji, PPP, Kijev, 2004. Dickinson, Peter, Russias turn to suffer Ukraine fatigue, Business Ukr. Online, 2010., http://www.bunews.com.ua/index.php?option=com_content&view=article&id=250:r ussias-turn-to-suffer-kraine-fatigue&catid=5:comment&Itemid=1 Emerson, Michael, European Neighbourhood policy, Strategy or Placebo?, CEPS Working Document, br. 215, 2004., http://www.ceps.be/book/european-neighbourhoodpolicystrategy-or-placebo
42
EU/Ukraine ENP Action Plan, 2005., str. 2,6,25,27-8: www.delukr.ec.europa.eu Goldman, Marshall, Oilopoly, Putin, Power and the Rise of the New Russia, Oneworld Publications, Oxford, 2008. Gonar, Mihajlo, Energetini vidnosini Ukrajina RF-ES: Vikliki dlja kontinentaljnoi bezpeki, str. 29-44, u Vidnosini Ukrajina RF-ES: u vimiri roku, International Review, Foreign Policy Research Institute, Friedrich Ebert Stiftung, Kijev, 2008. Hmeljko, V. Jevgen, Lingvo-etnina struktura Ukrajini: regionaljni osoblivosti ta tendencij zmin za roki nezalenosti, str. 3-12, Naukovi zapiski NaUKMA, u Serija Sociologini nauki T.32, Kijev, 2004. Koncepcija vnenej politiki Rossijskoj Federacii, 28. lipnja 2008., MVP RF-a: http://www. mid.ru/nsosndoc.nsf/0e9272befa34209743256c630042d1aa/cef95560654d4ca5c32574 960036cddb?OpenDocument1 Kopijka, Valerij V.; Manola, Volodimir A.; Vesela Natalija M., Ukrajina ta Evropejskij Sojuz, Znannja, Kijev, 2012. Kopijka, V. V., Rozirennja Evropejskogo Sojuzu ta Ukrajina, Logos, Kijev, 2008. Kovaleva, Elena, Regional politics in Ukraines transition; the Donetsk elite, str. 6277, u Re-constructing the Post-Soviet Industrial Region, The Donbas in transition (ur. A. Swain), BASEES/Routledge on Russian and East Europ. Studies, New York, 2007. Kubicek, Paul J., Ukrainian Interest Groups, Corporatism, and Econimc Reform, str. 57-82, u State and institution building in Ukraine, (ur. T. Kuzio i dr.), New York, 1999. Kubicek, P. J., The European Union and Ukraine, u The European Union and Democratization, str. 150-73 (ur. P. Kubicek), Routledge, London, 2003. Kuko, Sinia, Proirena Europska unija: regionalna ili globalna sila?, EPS, Split, 2006. Kuko, S., neobjavljena doktorska disertacija, Ukrajina izmeu europskog integriranja, atlantizma i Rusije, FPZ, Zagreb, 2012. Kuzio, Taras, The EU and Ukraine: A Troubled Relationship, u Enlarging the European Union (ur. J. Gower, J. Redmond), str. 154-63, Ashgate Publishing, Vermont, 2000. Kuzio, T., Ukraines Relations with the West: Disinterest, Partenership, Disillusionment, u Euroepan Security, str. 21-44, svezak 12, br. 2, Frank Cass, London, 2003.: http://www. taraskuzio.net/International%20Relations_files/ukraine_west_relations.pdf Kuzio, T., Is Ukraine Part of Europes Future?, str. 89-108, u The Washington Quarterly, 29:3, The Center for Strategic and International Studies, 2006. Manola, Volodimir A.; Hiljko Olena L., Evropejska bezpeka i Ukrajina, br. 6, Znannja, Kijev, 2010.
43
Merkel, Wolfgang, Transformacija politikih sustava. Uvod u teoriju i empirijsko istraivanje transformacije, Biblioteka Politika misao FPZ-a, Zagreb, 2011. Pahljovska, Oksana, Neoevrazizm, krizis russkoj identinosti i Ukrajina (ast pervaja), Forum novejej vostonoevropejskoj istorii i kulturi, br. 1, str. 49-86, 2011., http:// www1.kueichstaett.de/ZIMOS/forum/docs/forumruss15/3Pachlovska.pdf Pieklo, Jan, Ukraine: blue challenges, Turkish policy quart., str. 71-6, 2010.: http://www. turkishpolicy.com/index.php?option=com_content&task=view&id=502&Itemid=109 Samokhvalov, Vsevolod, Relations in the Russia-Ukraine-EU triangle:zero-sum game or not?, Occasional Paper, br. 68, ISS, Pariz, 2007.: www.iss-eu-org Sherr, James, The Dual Enlargements and Ukraine, lanak u Ambivalent Neighboors: The EU, NATO, and the Price of Membership, (ur. A. Lieven, D. Trenin), Carnegie Endowment for International Peace, str. 118-9, Washigton DC, 2003. Sushko, Oleksandr, The perception of Russia in Ukraine u Russian economic presence in Ukraine: interests, evolution and current issues, str. 329-38, u zborniku The perception of Russia in Romania, Republic of Moldova and Ukraine, Bukuret, 2010. Wilson, Andrew, Ukraine Fatigue And The Orange Revolution, GovMonitor, Policy Dialogue Media Group Intern. Inc., 17. veljae 2010.: http://www.thegovmonitor.com / world_news/europe/ukraine-fatigue-and-the-orange-revolution-21467.html
Summary
Even after two decades of independence, Ukraines political elite, civil society and the Ukrainian political system cannot complete internal colonial and postSoviet transformation, and cannost achieve a goal of establishing prosperous and democratic Ukrainian society and prominent state institutions. And, international position of Ukraine and Kievan pro-European ambitions remain overshadowed by particular bilateral relations of the numerous Western capitals with Moscow. Due to the internal European crisis and general strategic energy dependence of the Europeans, Russia is acting like an Euroasian energy superpower, so the issue of Euro-Atlantic ambitions Kiev remained subordinate to the Russian opposition, which leaves Kiev in a vacuum of integration. Due to strong gravitational force of Moscow, Kiev options remain limited to the Eastern security complex, where a major factor is Russia, not the international law. The EU approach towards Kiev stay reduced to insufficient substitute for enlargement process, to functionaly ambiguous and uneffective European Neighbourhood Policy.
Key words: Ukraine, stability, security, system, interdependence, multi-polarity, dependence, Russian factor, EU, USA, NATO, European Neigbourhood Policy, traingular model, regional security complex.
Struni rad UDK:327(4-67EU) Primljeno: 25. lipnja 2012.
Marijana Musladin*
Politike EU-a prema susjedima: Euromediteransko i Istono partnerstvo

Saetak
Proirenjem iz 2004. pomaknute su vanjske granice Europske Unije na istoku i jugu. Kao novi susjedi pojavljuju se Rusija, Bjelorusija, Moldavija i Ukrajina. Ulaskom Malte i Cipra u Europsku Uniju skupini novih susjeda pridruuju se i june mediteranske drave. Iako je rije o neposrednom susjedstvu, ekonomski, politiki, drutveni i sigurnosni stupanj razvoja daleko je drugaiji od onoga u Europskoj Uniji. Svjesna opasnosti koje izviru iz odbijanja suradnje s neposrednim susjedima, ali i injenice da treba stabilno i razvojno susjedstvo, Europska Unija oblikovala je nekoliko politikih strategija kojima je zadala okvir za razvoj novih odnosa sa susjednim zemljama i tako sprijeila pojavu novih crta razdvajanja Europsku politiku susjedstva (2004.), Uniju za Mediteran (2008.) kao nadogradnju Barcelonskog procesa (1995.) te Istono partnerstvo (2009.). Cilj je ovoga rada izloiti temeljne znaajke Euromediteranskog partnerstva (Unije za Mediteran) i Istonog partnerstva, dviju politika koje EU razvija prema susjedstvu i tako uoiti razliku u pristupu Europske Unije prema dvjema regijama Mediteranu i Istonoj Europi, odnosno Junom Kavkazu.
Kljune rijei: Europska Unija, Euromediteransko partnerstvo, Unija za Mediteran, Europska politika susjedstva, Istono partnerstvo, Mediteran, Istona Europa, Juni Kavkaz.
Uvod
elja za jaim politikim povezivanjem i zajednitvom te sigurnosnom suradnjom zemalja lanica EU-a1 prisutna je od samih poetaka europskog ujedinjavanja. Meutim tek s potpisivanjem Ugovora iz Maastrichta godine 1992. kree izgradnja Zajednike vanjske i sigurnosne politike i otad EU na meunarodnom planu izraava svoja stajalita o oruanim sukobima, ljudskim pravima i ostalim pitanjima vanim za
* d r.sc. Marijana Musladin, vii asistent na odjelu za komunikologiju sveuilita u Dubrovniku 1 Dalje u tekstu Europska Unija oznaava se kraticom EU.
45
ouvanje meunarodne sigurnosti. Usporedno s razvojem vanjske i sigurnosne politike EU razvija i razliite politike prema susjedima na istoku i jugu (Mediteranu) s ciljem jaanja stabilnosti i sigurnosti izvan svojih granica, ali i elju da se nametne kao regionalni i globalni akter u stabilizaciji europskih i meunarodnih prilika. Europsko susjedstvo na jugu (Mediteranu) ukljuuje drave sjeverne Afrike (Alir, Maroko, Tunis, Libija, Egipat) te drave Bliskog istoka (Izrael, Palestinska Samouprava, Jordan, Libanon i Sirija). S obzirom na drugaiji politiki, ekonomski, drutveni i religijski razvoj i tradicije, neko je vrijeme unutar EU-a postojalo miljenje kako treba zadrati status quo prema tom dijelu svijeta, bez intervencija u demokratski razvoj, te moebitno usmjeriti aktivnosti prema suzbijanju terorizma kao jedne od najveih prijetnji suvremenog doba.2 Meutim vanost Mediterana za cjelokupnu europsku sigurnost pokazala se kljunom u nekoliko vanih trenutaka, pa je koncepciju o politici statusa quo trebalo napustiti. Sa stratekog i sigurnosnog aspekta Mediteran je i prije smatran vanim u okvirima razliitih politika EU-a, pa tako i na podruju vanjske i sigurnosne politike. Ipak, teroristiki napadi na Madrid 2004. i London 2005. godine jo su vie naglasili vanost Mediterana i Bliskog istoka za europsku sigurnost, to je otvorilo potrebu odreenih redefinicija i na podruju vanjske i sigurnosne politike. S druge strane, iskljuimo li prostor Jugoistone Europe (Zapadni Balkan),3 europsko susjedstvo na istoku obuhvaa nove susjede Rusiju, Bjelorusiju, Ukrajinu, Moldaviju, Gruziju, Armeniju i Azerbajdan. Za nove susjede zasad se ne predvia lanstvo u Uniji, iako neke od tih zemlja imaju izraene europske elje.4 Proces proirenja EU-a na Srednju i Istonu Europu pokazao je kako su bive sovjetske republike, koje su na odreeni nain zanemarene, vrlo bitne za temeljni cilj europske vanjske politike o stabilnosti i prosperitetu u svojem susjedstvu. Zbog vanosti njihova geostratekog poloaja javila se potreba za sistematinijim ukljuivanjem tih zemalja u projekt europske vanjske i sigurnosne politike.
2 Ove drave karakterizira visok stupanj demokratskog i sigurnosnog deficita, opisuju se kao neslobodne ili djelomino slobodne, a gotovo sve imaju izraene nedemokratske tradicije. Iako geografski ne pripada europskom kontinentu, u odnosu na ostale susjede EU-a, izraelski politiki, ekonomski i drutveni sustav po svojem ureenju i stupnju razvoja najblii je europskom, i kulturoloki se smatra njezinim dijelom. 3 Europski prostor koji EU rauna u pogledu lanstva pored Republike Hrvatske koja je u prosincu 2011. potpisala pristupni ugovor tu su jo BIH, Srbija, Crna Gora i Albanija. Raspadom SSSR-a i proglaenjem neovisnosti europske integracije postaju jedan od glavnih vanjskopo litikih ciljeva Ukrajine, Moldavije i Gruzije.
46
Marijana Musladin: Politike EU prema susjedima: Euromediteransko i Istono partnerstvo
Osim toga, i istono i juno susjedstvo EU-a obiluju ozbiljnim nedostacima na podruju sigurnosti, a ono to ih povezuje jest duga tradicija nedemokratskih reima. Sigurnosne prijetnje za EU iz neposrednog susjedstva jesu slabe drave, organizirani kriminal, zaleeni etniki sukobi, nezakonite migracije, samovoljne autoritarne vlade, kriminalni procesi pretvorbe i privatizacije te siva ekonomija. Kako bi popravila svoju sigurnosnu situaciju, Europska Unija treba stabilno i razvojno susjedstvo. Uz dobre gospodarske odnose, vano je razliitim instrumentima i politikama pridonositi stabilizaciji dviju turbulentnih regija. Cilj je Europske Unije bliskije povezivanje unutar regije, pa su slijedom toga oblikovani brojni instrumenti u cilju unapreenja sigurnosnih deficita u njezinu susjedstvu: Proces pristupanja, Proces stabilizacije i pridruivanja, Sporazumi o partnerstvu i suradnji, multilateralni okvir Euromediteranskog partnerstva (Unija za Mediteran), Pakt o stabilnosti jugoistone Europe, Europska politika susjedstva te Istono partnerstvo. Politikom proirenja postignuti su zavidni rezultati, a Europska politika susjedstva iz 2004. godine postala je okvir za razvoj odnosa s partnerima i na istoku i na jugu. Konkretno, politikom susjedstva obuhvaene su zemlje Mediterana i Istone Europe te Junog Kavkaza: emlje sjeverne Afrike i zapadne Azije: Alir, Egipat, Izrael, Jordan, Libija, Liba z non, Maroko, Palestinska Samouprava, Tunis i Sirija; zemlje biveg SSSR-a: Bjelorusija, Moldavija, Ukrajina, Gruzija, Armenija, Azerbajdan. Cilj je politike susjedstva razvoj odnosa EU-a s istonim i junim susjedima. Shvaena je kao jedan od naina koji bi trebalo osigurati da proirenje na istok Europe ne dovede do novih podjela izmeu EU-a i zemalja u susjedstvu. Svojim partnerima u okviru Europske politike susjedstva EU nudi privilegirani odnos koji se zasniva na predanosti zajednikim vrijednostima demokracije, vladavine prava, trine ekonomije i odrivog razvoja te razvoja dubljih politikih i ekonomskih odnosa. Odnosi EU-a i Rusije, koja je takoer susjedna zemlja, nisu dio Europske politike susjedstva i razvijaju se u posebnim okvirima unutar Stratekog partnerstva koje pokriva etiri zajednike oblasti suradnje: ekonomiju i okoli, slobodu, pravdu i sigurnost, vanjsku sigurnost, istraivanje i obrazovanje.5 Jedan je od glavnih ciljeva Stratekog partnerstva s Rusijom poboljati graninu suradnju sa zemljama EU-a i izbjegavati nove linije razdvajanja, to je u skladu s glavnim ciljem Europske politike susjedstva.
5 Prema: European Commission, External Relations, EU-Russia Common Spaces. http://ec.europa.eu/external_relations/russia/common_spaces/index_en.htm
47
U okviru Europske politike susjedstva kljuni su elementi sljedei: a kcijski plan Europske politike susjedstva koji postavlja kratkorone i srednjorone prioritetne ciljeve politikih i ekonomskih reformi za svaku zemlju pojedinano; bilateralni ugovorni odnosi sporazumi o partnerstvu i suradnji, odnosno sporazumi o pridruivanju; financijska i tehnika pomo. Europsku politiku susjedstva ne treba mijeati s politikom proirenja jer se njome ne predvia jaanje odnosa izvan okvira definiranih odredbama sporazuma zakljuenih izmeu EU-a i partnerskih zemalja. Izgradnja sigurnosti i stabilnosti u europskom susjedstvu posebno je naglaena i u glavnim ciljevima Europske sigurnosne strategije iz 2003. godine. U cilju izgradnje vlastite sigurnosne i obrambene politike Europska Unija donijela je temeljni dokument kojim je definirala sigurnosne prijetnje s kojima se suoava. Europska sigurnosna strategija istie globalnu ulogu i odgovornost EU-a za meunarodnu sigurnost koja je shvaena u irokom smislu i ukljuuje politiki, vojni, gospodarski, socijalni i ekoloki aspekt. Ni jedna od novih sigurnosnih prijetnji nije iskljuivo vojna te stoga i mjere za njihovo rjeavanje trebaju ukljuivati kombinaciju civilnih i vojnih instrumenata. Poevi s analizom svjetskih izazova i osnovnih prijetnji europskoj sigurnosti kao to su terorizam, irenje oruja za masovno unitenje, regionalni sukobi, slabe drave i organizirani kriminal,6 strategija odreuje tri cilja kako bi sauvala sigurnost i promicala svoje vrijednosti: uprotstaviti se prijetnjama vodei preventivnu politiku po pitanju sukoba koja s poiva na kombinaciji djelovanja vojnih i civilnih sredstava; izgraditi sigurnost u europskom susjedstvu djelujui na Bliskom istoku, na Balkanu i na Kavkazu; promicati uinkovit multilateralizam, branei i razvijajui meunarodno pravo u temeljnom okviru Povelje Ujedinjenih naroda.
6A Secure Europe in a Better World, European Security Strategy, Bruxelles, 12. prosinca 2003.
str. 3-5. http://www.consilium.europa.eu/uedocs/cmsUpload/78367.pdf; Pet godina od usvajanja Europske sigurnosne strategije 2008. godine, u dopuni ESS-a, kao najvee prijetnje europskoj sigurnosti navode se proliferacija oruja za masovno unitenje, terorizam i organizirani kriminal, a dodane su i sljedee: informatike ugroze (engl. cyber attacks), piratstvo, krijumarenje malim i lakim orujem (SALW), ugroze energetskoj sigurnosti te klimatske promjene. Vie vidjeti u: Report on the Implementation of the European Security Strategy Providing Security in a Changing World, Bruxelles, 11. prosinca 2008. S407/08. http://www.consilium.europa.eu/uedocs/cms_data/docs/pressdata/en/reports/104630.pdf
48
Dakle izgradnja stabilnosti i prosperiteta u neposrednom susjedstvu jedan je od stratekih ciljeva Europske sigurnosne strategije. Smatra se kako Europska Unija treba aktivno raditi na promicanju europskih vrijednosti u dravama koje se nalaze izvan njezina kruga, ali i na izgradnji stabilnih demokratskih odnosa i uinkovitih sustava nacionalne sigurnosti koji e biti sposobni suoavati se sa starim i novim prijetnjama suvremenoj sigurnosti. Demokratska kontrola (civilna kontrola), odgovornost i profesionalni pristup osnovni su preduvjeti razvoja demokratskih politikih zajednica kakve EU eli u svojem susjedstvu. Prema sigurnosnom konceptu Europske Unije svijet je podijeljen u tri sfere. To su: 1. Europska Unija, koja predstavlja sigurnosnu zajednicu (engl. security community) u kojoj je oruani sukob gotovo nezamisliv; 2. blie okruenje (kao integralni dio sigurnosne arhitekture Europe) te 3. ostatak svijeta.7 U ovoj analizi Mediteran, Istona Europa i Juni Kavkaz predstavljaju blie okruenje ili neposredno susjedstvo integralni dio sigurnosne arhitekture Europe. Rad je usredotoen na kljune politike i instrumente EU-a koji se, u namjeri poboljanja sigurnosne situacije, razvijaju prema regijama Mediterana, Istone Europe i Junog Kavkaza Euromediteransko partnerstvo (Unija za Mediteran) i Istono partnerstvo. Kako je rije o kulturoloki razliitim skupinama zemalja, cilj je usporednom analizom politika koje EU razvija prema susjedima ukazati na slinosti, odnosno razlike u pristupu EU-a prema tim regijama.
Euromediteransko partnerstvo (Unija za Mediteran)

Od samih poetaka europske integracije izgradnja i odravanje bliskih veza sa susjedima na Mediteranu i Bliskom istoku glavni su ciljevi vanjskih odnosa EU-a.8 Dvije regije meusobno su povezane povijesnim i geografskim vezama, a Sredozemno more poveznica je izmeu razliitih drava u politikom, ekonomskom i drutvenom pogledu. S obzirom na povijesne veze dviju regija i injenicu kako velik broj graana EU-a potjee iz mediteranske regije9 te imajui na umu geostrateku vanost Mediterana,
7 Prema: http://www.consilium.europa.eu/showPage.aspx?id=266&lang=EN 8 Prvi napori za povezivanje s regijom potjeu jo iz 1960-ih i ranih 1970-ih godina, a ine ih prva generacija sporazuma o pridruivanju s Turskom, Ciprom i Maltom. Ti sporazumi kasnije su doveli do dubljih odnosa s EU-om ulazak Malte i Cipra 2004. i Turska koja trenutano ima status kandidata za lanstvo u Uniji. 9 Zbog velikog preljeva stanovnitva s nekadanjih kolonijalnih podruja u Aziji i Africi Europa je sredinom 20. stoljea postala useljeniki kontinent. Izmeu ostalog, regrutira se radna snaga iz sjeverne Afrike, Azije, Kariba. Sedamdesetih godina 20. st. Zapadna Europa ima 12 milijuna imigranata (Castels, 2000:55).
49
Europskoj je Uniji u interesu graditi zajedniko podruje mira, napretka i prosperiteta. Puno prije razvoja Euromediteranskog partnerstva, u studiji o hladnoratovskom odnosu snaga na Mediteranu i stratekoj vanosti Mediterana, Radovan Vukadinovi navodi kako je strateka vanost Mediterana sama po sebi otvoreno pitanje. Sva krizna svjetska zbivanja velikim dijelom zahvaaju upravo Mediteran arapsko-izraelski sukob, militantni fundamentalizam u pojedinim junim mediteranskim dravama, nezakonite migracije i terorizam (Vukadinovi, 1987.). Devedesetih godina prolog stoljea EU poinje stvarati novu politiku bilateralne suradnje s mediteranskim zemljama. Ta politika konano se oblikovala na konferenciji u Barceloni 1995., pod nazivom Barcelonski proces, a koji je ukljuivao zemlje lanice EU-a i mediteranske partnere. Sam proces imao je tri glavna podruja djelovanja: politiko i sigurnosno partnerstvo, ekonomsko i financijsko partnerstvo te drutveno i kulturno partnerstvo (Musladin, 2010:56-57). Prije Barcelone Europa je pokrenula razvoj mediteranske politike suradnje u obliku financijske pomoi i posebnih trgovinskih sporazuma. Takav pristup davao je u poetku dobre rezultate, ali se s vremenom pokazao nedovoljnim u odnosu na probleme koje je trebalo rijeiti. Zbog toga su europske mediteranske drave uloile velike diplomatske napore kako bi ojaale euromediteranske veze, to je kulminiralo na Barcelonskoj konferenciji pod panjolskim predsjedavanjem. S druge strane to je bio i imperativ koji je Europa uputila tekoj ekonomskoj i demografskoj situaciji na junom Mediteranu. Dakle nakon vie od dvadeset godina intenzivne bilateralne i trgovake suradnje povijesne veze Europe s njezinim neposrednim susjedima (Maroko, Alir, Tunis, Jordan, Izrael, Turska, Sirija, Libanon, Palestinska samouprava, Cipar i Malta) 1995. godine dobivaju novi okvir za razvoj u obliku dalekosenog projekta Euromediteranskog partnerstva. Upuenost EU-a na ire podruje Mediterana i obratno ehuli objanjava recidivom prolosti i kolonijalnih veza te s druge strane objektivnom funkcionalnom upuenou regija jedne na drugu. ehuli analizira glavne ciljeve Barcelonskog procesa iz 1995. godine te govori kako je Mediteran regija s kojom treba razvijati dobre gospodarske odnose, ali i najrazliitijim sredstvima i instrumentima pridonositi svekolikoj stabilizaciji te turbulentne regije. Slijedom toga specifinost i dugotrajnost sukoba na Bliskom istoku nagnali su EU da se, uz programe usvojene za regiju Mediterana, pokua nametnuti kao aktivni medijator sukoba. Svoj pregled odnosa EU-a i Mediterana ehuli zakljuuje tezom kako je Mediteran regija u kojoj je lake baviti se pitanjima tzv. soft-securityja, pitanjima koja ne iziskuju strategijski angaman niti pokreu neka neeljena unutarnja pitanja, ali isto tako to je regija kojoj treba velika pomo EU-a kako bi se umanjile negativne posljedice nezaposlenosti, neobrazovanos-
50
ti, vjerskog fanatizma, vojnih sukoba, diktatura i terorizma, to se sve na Mediteranu moe pronai (ehuli, Vukadinovi, 2005:345-347). Ista autorica u pregledu odnosa NATO-a i Mediterana daje osvrt na Jugoistonu Europu kao primjer koji se moe iskoristiti u odnosima mediteranskih zemalja i NATO-a i EU-a s obzirom na to da su neke poetne pozicije, u politikom i vojnom pogledu, bile sline. Tako mediteranske drave, na primjeru jugoistoka Europe, mogu vidjeti kako se iz nekadanjeg turbulentnog podruja moe doi do zavidnih rezultata u pogledu pribliavanja euroatlantskim integracijama. Autorica nadalje spominje kako je proirenje NATO-a i EU-a pojaalo zanimanje euroatlantskih saveznika za regiju Mediterana, ali zakljuuje da, ne bude li se uvaavalo povijesno i kulturno naslijee te nacionalni interesi i stvarne mogunosti zemalja na Mediteranu, NATO i EU nee moi pronai primjerena rjeenja za dugoronu stabilizaciju toga turbulentnog prostora (ehuli, 2005:59). Pet godina od pokretanja Barcelonskog procesa u opsenom elaboratu na temu budunosti euromediteranskog sigurnosnog dijaloga Martin Ortega izlae pet konkretnih prijedloga za izgradnju nove sigurnosne i vojne dimenzije unutar Euromediteranskog partnerstva. Njegovi prijedlozi ukljuuju ideju za novu sigurnosnu dimenziju euromediteranskog partnerstva, ukljuivanje sigurnosnih mjera u Program partnerstva za mir i stabilnost, specifine teme euromediteranskog sigurnosnog dijaloga, suradnju u okviru NATO-ovog mediteranskog dijaloga te razliite nacionalne pozicije u pogledu nove sigurnosne dimenzije partnerstva. S obzirom na to da se u trenutku pokretanja Barcelonske deklaracije mediteranskim partnerima nije mogao ponuditi odrivi dijalog na sigurnosnim i vojnim pitanjima, a zbog injenice da deklaracija obuhvaa irok spektar suradnje; od ekonomije, politike i sigurnosti do kulture, autor dri kako nema smisla iz ovako irokog pristupa izdvojiti sigurnosnu dimenziju partnerstva. Osim toga, pojaana uloga vojske u politikim sustavima veine partnerskih zemalja na Mediteranu ini uputnim ukljuiti vojnu i sigurnosnu dimenziju u samo partnerstvo (Ortega, 2000:1-6). Od teroristikih napada na SAD i amerike invazije na Irak politiki i sigurnosni izazovi s junih obala Sredozemlja imaju duboke posljedice i po europsku sigurnost. Otad, prema Rosi Balfour, s obzirom na ogranienost EU-a kao civilne snage, Europska Unija odabrala je razvoj odnosa s mediteranskim dravama utemeljen na dijalogu i ekonomskoj integraciji kao najbolji put prema sigurnosti i stabilnosti. To potvruje dijalog s mediteranskim zemljama u vidu Barcelonskog procesa, ali i u obliku sve aktivnije uloge u rjeavanju sukoba na Bliskom istoku. Balfour dri kako se u trenutku pokretanja Barcelonskog procesa u politikom, stratekom i ekonomskom smislu pokazala vanost cijelog junog Mediterana i Bliskog istoka za europsku sigurnost (Balfour, 2004:52-55).
51
U opirnoj studiji Europskog instituta za sigurnosne studije skupina autora10 izlae analizu odnosa EU-a i susjeda kao dimenziju zajednike vanjske i sigurnosne politike EU-a. U kontekstu starih i novih susjeda analiziraju se procesi stabilizacije, pridruivanja i partnerstva kao osnovni pristupi Europske Unije prema njezinu susjedstvu. U tom smislu analiza je usmjerena na nove susjede u Istonoj Europi Ukrajinu, Bjelorusiju i Moldaviju, zemlje zapadnog Balkana kao potencijalne lanice EU-a te na drave junog Mediterana koje u stratekom i geografskom pogledu ine drugaiji oblik susjedstva. Specifine sluajeve zemalja u susjedstvu EU-a autori svrstavaju negdje izmeu koncepta partnerstva i pridruivanja. U izdanju Europskog instituta za sigurnosne studije izala je knjiga o prvih deset godina Europske sigurnosne i obrambene politike11 u kojoj se navodi kako se Europska sigurnosna i obrambena politika (engl. European Security and Defence Policy ESDP) u dvadesetak vojnih i civilnih operacija postavila kao kljuna komponenta vanjskog djelovanja EU-a u rjeavanju meunarodnih kriza. U zakljuku knjige navodi se kako su teroristiki napadi na SAD iz 2001. godine dramatino promijenili poimanje prijetnji, a time i sigurnosnih prioriteta zemalja EU-a i Sjedinjenih Amerikih Drava. S druge strane u veem dijelu Afrike slabe drave takoer uzrokuju sigurnosne rizike, koji zahtijevaju inovativna i sloena rjeenja za reformu ili izgradnju novih okvira upravljanja koji e odvraati od nasilja. Od Bliskog istoka do istonog susjedstva EU-a geopolitike napetosti postaju sve otrije i esto vode do pogoranja cjelokupne politike situacije, za to nema jednostranih i brzih rjeenja. Autori zakljuuju kako takav razvoj dogaaja ne jami siguran uspjeh u razvoju suradnje lanica EU-a na podruju sigurnosti i obrane, meutim ostaje injenica kako europska sigurnosna i obrambena politika postoji i kako je to proces koji traje itavo jedno desetljee (Grevi, Helly i Keohane, 2009:403). Slino govori i Javier Solana, koji dri kako je EU odmakao daleko u razvoju ESDP-a kao instrumenta koji Europi osigurava mogunost vanjskog djelovanja i brzog odgovora na krize.12
10 Batt, J.; Lynch, D.; Missiroli, A.; Ortega, M.; Triantaphyllou, D., Partners and Neighbours: a
CFSP for a Wider Europe, Chaillot paper br. 64, EU Insitute for Security Studies, Pariz, 2003.
Bulut, E.; Clment, C.; Dura, G.; Fischer, S.; Franke, B.; Gowan, R.; Grevi, G.; Gross, E.; Helly, D.; Io annides, I.; Keohane, D.; Korski, D.; Kurowska, X.; Lynch, D.; Major, C.; Merlingen, M.; Peral, L.; Schulze, K, E. i Vircoulon, T.; Grevi, G.; Helly, D.; Keohan, D. (ur.), ESDP: The First 10 Years (1999-2009), EU Institute for Security Studies, Pariz, 2009. Javier Solana (predgovor), u Vasconcelos, A. (ur.), What Ambitions for European Defence in 2020?, EU Institute for Security Studies, Pariz, 2009., str.7-9
52
Promjenom geopolitike situacije i pojavom novih sigurnosnih izazova13 otvorila se potreba za ponovnim definiranjem dosadanjih politikih inicijativa EU-a prema mediteranskoj regiji. Slijedom toga, traila su se nova rjeenja i pozivalo se na obnovu Partnerstva kako bi se moglo odgovoriti na novu geopolitiku stvarnost. Fokus EU-a bio je na dva vana cilja: na oblikovanju sustavnih preventivnih i multilateralnih sigurnosnih strategija te produbljivanju veza izmeu EU-a i njezinih junih mediteranskih susjeda. Rezultat dugogodinjih napora za redefiniranje i osvjeenje Euromediteranskog partnerstva stigao je 15 godina nakon pokretanja Barcelonskog procesa u obliku Unije za Mediteran. Glavni pokreta novih inicijativa za prostor Mediterana bio je francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, koji je snano podupro ideju o stvaranju Mediteranske unije kao loginog nastavka Barcelonskog procesa. Meutim ideja je naila na estoko protivljenje sjevernih lanica, u prvom redu Njemake, koje su to protumaile kao pokuaj izvlaenja sredstava iz zajednikih europskih fondova u korist nekoliko lanica i njihovih bivih kolonija, odnosno kao jaanje francuskog utjecaja na regiju Mediterana kao njezinu interesnu sferu.14 Nakon brojnih kritika izloenih na prvotni prijedlog dogovoreno je kako e Unija za Mediteran15 biti nadogradnja postojeeg Barcelonskog procesa u okviru kojeg se dotad odvijala suradnja s obalnim zemljama junog Mediterana od Maroka do Turske (Musladin, 2010:60). Na sastanku na vrhu u Parizu odranom 13. srpnja 2008. godine jednoglasnim je usvajanjem Zajednike deklaracije uspostavljen Barcelonski proces: Unija za Mediteran, a ine ga 43 zemlje 27 zemalja lanica EU-a, zemlje junog Mediterana Alir, Egipat, Izrael, Jordan, Libanon, Maroko, Mauritanija, Sirija, Tunis, Turska i Palestinska samouprava te europske mediteranske zemlje; Hrvatska, Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Monako. Libija je odbila sudjelovati. Prema tekstu Zajednike deklara13 Pojava terorizma kao najvee prijetnje suvremenoj sigurnosti (napadi na SAD, Madrid i Lon-
don), nezakonite migracije prema Europskoj Uniji te slabe drave u susjedstvu otvaraju potrebu odreenih redefinicija na podruju vanjske i sigurnosne politike.
Najprije su se postavila dva logina pitanja: emu Mediteranska unija ako ve postoji Barcelonski pro ces suradnje EU-a i sredozemnih zemalja te mogu li se koristiti resursi EU-a ako su ukljuene samo neke lanice te asocijacije. Naime prema prvotnom Sarkozyjevom prijedlogu o Mediteranskoj uniji, u taj projekt pojaane suradnje sa zemljama na junoj obali Mediterana trebale su biti ukljuene samo one lanice EU-a koje izlaze na Sredozemno more. Francuski predsjednik Sarkozy morao je odustati od prvotnog naziva Mediteranska unija jer on uklju uje samo one zemlje koje zaista izlaze na Sredozemno more i prihvatiti iri naziv Unija za Mediteran.
53
cije Barcelonskog procesa: Unija za Mediteran predstavlja multilateralno partnerstvo s ciljem jaanja potencijala za regionalnu integraciju i povezivanje. Suradnja bi se trebala odvijati na est konkretnih podruja. To su: ienje Sredozemlja ureenje morskih puteva zatita od prirodnih katastrofa razvoj alternativnih energetskih projekata stvaranje euromediteranskog sveuilita16 poticanje i razvoj poduzea u regiji.
Najnoviji politiki okvir suradnje EU-a i Mediterana donosi i odreene organizacijske promjene. efovi drava ili vlada usuglasili su se da e odravati sastanke na vrhu svake druge godine. Na tim sastancima donosit e se politike deklaracije i odluivati o uem izboru konkretnih regionalnih projekata koje treba pokrenuti. Ministri vanjskih poslova sastajat e se jednom godinje i oni e pratiti napredak ostvaren u provedbi zakljuaka sastanaka na vrhu. Uvodi se sustav supredsjedanja Unijom za Mediteran. Jedan od supredsjedatelja predstavljat e EU, a drugi mediteranske drave. Barcelonski proces: Unija za Mediteran ima Tajnitvo i stalni odbor sa sjeditem u Bruxellesu.17 Unija za Mediteran novi je (napredni) instrument politike EU-a prema Mediteranu. Meutim prvotna uloga Unije za Mediteran jest provoenje mediteranskih razvojnih projekata s ciljem ublaavanja zajednikih problema u poslovnoj suradnji i trgovini, energetici, prometu, okoliu, ienju mora od zagaenja, zatiti vode, urbanom razvoju, telekomunikacijama, obrazovanju i kulturi. Dakle Uniju za Mediteran treba shvatiti kao projektni klub za Mediteran, a ne kao politiku organizaciju za demokratsku tranziciju ili mirovni proces na Mediteranu.18
Euromediteransko sveuilite (engl. The Euro-Mediterranean University EMUNI University) meu narodno je sveuilite uspostavljeno 2009. sa sjeditem u Portorou u Ljubljani. U radu Sveuilita sudjeluje oko 115 institucija iz 32 drave. Trenutani je predsjednik Joseph Mifsud. Vie o radu Sveuilita vidjeti na: http://www.emuni.si/en/ Vidjeti: Joint Declaration of the Paris Summit for the Mediterranean, Pariz, 13. srpnja 2008. http://www. ue2008.fr/webdav/site/PFUE/shared/import/07/0713_declaration_de_paris/Joint_declaration_of_ the_Paris_summit_for_the_Mediterranean-EN.pdf EU je vrlo jasno iskazao svoje politiko stajalite o dogaajima u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku (arapsko proljee), odnosno stav da e podravati razvoj demokracije i tititi temeljna ljudska prava, pa prozivanje Unije za Mediteran za nedjelotvornost u postojeoj krizi mediteranskih arapskih zemalja ukazuje na injenicu neshvaanja prave svrhe Unije za Mediteran.
54
Istono partnerstvo EU-a

Posljednje proirenje EU-a pribliilo je i zemlje Istone Europe (Rusiju, Ukrajinu, Moldaviju, Bjelorusiju)19 i Junog Kavkaza (Armeniju, Azerbajdan i Gruziju) granicama EU-a. elja za jaanjem suradnje s istokom Europe, gdje neke zemlje, za razliku od mediteranskih susjeda, imaju snane izglede i elje za lanstvom u Europskoj Uniji, dola je od strane sjevernih lanica EU-a, Poljske i vedske. One su u svibnju 2008. predloile novi instrument vanjske politike EU-a Istono partnerstvo (engl. Eastern Partnership EaP). Prvotna inicijativa bila je ojaati Europsku politiku susjedstva, koja se nije pokazala dovoljno osjetljivom na potrebe i tenje pojedinih lanica u pogledu odnosa s EU-om. Kako je mediteranska suradnja ojaana Unijom za Mediteran, nametnula se potreba za redefiniranjem suradnje s Istonom Europom i Junim Kavkazom. Poljskovedskoj ideji prethodila je ideja francuskoga predsjednika Nicholasa Sarkozyja o pokretanju Mediteranske unije.20 Anna Michalski sa vedskog instituta za europske politike studije pie kako je poljsko-vedska inicijativa ustvari odgovor na francusku inicijativu o pokretanju Unije za Mediteran. U nastavku tvrdi kako je Istono partnerstvo namjeran pokuaj da odnosi s dravama Istone Europe dou na dnevni red politike EU-a, a kako bi se zadobila naklonost Bruxellesa u smislu financijskih izvora i politike potpore (Michalski , 2009:2). S druge strane, s obzirom na injenicu da je Europska Unija poela uzmicati od rasprava na temu daljnjeg proirenja, prava namjera bila je osigurati istonim susjedima EU-a, prije svega Ukrajini, Moldaviji i Gruziji, koje su se jasno opredijelile za euroatlantske integracije, novu mogunost i svojevrsnu ekaonicu do pridruenog lanstva. Prema tome, instrument Istonog partnerstva osmiljen je kako bi se nastavio proces ekonomske modernizacije razvijenijih istonoeuropskih drava u skladu s pravnom steevinom EU-a, ime bi se poboljali njihovi izgledi za lanstvo. S druge strane regulatorno usklaivanje s pravnom steevinom EU-a ojaalo bi sposobnost manje razvijenih zemalja u postizanju dubljih trgovakih veza s EU-om i u nastavku procesa modernizacije.
Unato dugoj povijesti naziva, do danas nema opeprihvaene definicije pojma Istona Europa. U lite raturi nalazimo stajalita kako na prostoru nekadanje Istone Europe danas postoje tri regije: Srednja Europa (Njemaka, Austrija, Poljska, Maarska, eka, Slovaka, Slovenija i Hrvatska), Jugoistona Europa ili Balkan i za nau analizu najbitnija Istona Europa prava Istona Europa koja obuhvaa drave nastale raspadom Sovjetskog saveza (Rusija i njezini sateliti Bjelorusija, Moldavija i Ukrajina), osim triju baltikih zemalja. Za potrebe ove analize ograniit emo se na prostor prave Istone Europe, koja obuhvaa drave Istonog partnerstva Bjelorusiju, Ukrajinu i Moldaviju te Rusiju kao stratekog partnera Europske Unije. O definiranju regije vidjeti: Kasapovi, M., Regionalna komparatistika i istona Europa: Kako se raspala istona Europa, Anali hrvatskog politolokog drutva 4 (1) 73-97, 2007. Inicijativa o pokretanju Istonog partnerstva bio je logian potez kojim su kontinentalne lanice EU-a nastojale ojaati vlastite poloaje u Europi, ali i pomoi razvoju njezinih istonih susjeda.
55
Unato svemu navedenom, poljsko-vedska ideja nije nailazila na odobravanje pojedinih lanica EU-a. Naprotiv, pojavile su se mnogostruke kritike koncepta Istonog partnerstva u smislu opasnosti od udvostruenja, pa ak i koenja postojeeg politikog procesa (Europske politike susjedstva) te preklapanja s postojeim regionalnim inicijativama (engl. Black Sea Economic Cooperation, EU Black Sea Synergy).21 Postojala je opasnost trenda regionalizacije vanjske politike EU-a i mogueg natjecanja za financijske izvore s ostalim regionalnim partnerima na Mediteranu i Bliskom istoku. U situaciji kada se inilo kako e prijedlog o Istonom partnerstvu otii u zaborav, Rusija je, u namjeri da obrani elju samoproglaenih republika Abhazije i June Osetije, u kolovozu 2008. godine upala na teritorij Gruzije. Rat u Gruziji ukazao je na strateku vanost Junog Kavkaza za EU i ranjivost poloaja istonih europskih drava koje se nalaze izmeu EU-a i Rusije. Pokazalo se kako su bive sovjetske republike vrlo bitne za temeljni cilj europske vanjske politike o stabilnosti i prosperitetu u susjedstvu. Osim toga, zbog vanosti njihova geostratekog poloaja pojavila se potreba za sistematinijim ukljuivanjem tih zemalja u europsku vanjsku i sigurnosnu politiku. Dakle rat u Gruziji ubrzao je politiki proces i u roku od nekoliko mjeseci Europska komisija usvaja prijedlog (engl. Communication on the EaP)22 koji je naknadno i potvren na sastanku na vrhu Europskoga vijea u prosincu 2008. Tom je prilikom potvreno obeanje EU-a o potrebi ubrzanja politikih inicijativa prema istonom susjedstvu putem novog partnerstva i to na bilateralnoj i multilateralnoj razini. Na taj nain postigla bi se stabilnost istonih europskih zemalja i poveali bi se izgledi za uspostavu dubljih veza s EU-om. Konani peat, prihvaanje i usvajanje nove strategije dolazi u svibnju 2009. na prakom summitu predsjednika drava i vlada zemalja lanica i partnerskih zemalja23
Black Sea Economic Cooperation jest multilateralna politika i ekonomska inicijativa pokrenuta 1992. godine, usmjerena na poticanje suradnje izmeu zemalja lanica te osiguranje mira, stabilnosti, blagostanja i dobrosusjedskih odnosa u regiji Crnog mora. Danas broji 12 lanica: to su Albanija, Armenija, Azerbajdan, Bugarska, Gruzija, Moldavija, Rumunjska, Ruska Federacija, Turska, Grka i Srbija, http://www.bsec-organization.org/member/Pages/member.aspx. EU Black Sea Synergy regionalna inicijativa za suradnju EU-a s crnomorskom regijom pokrenuta 2007. u okviru Europske politike susjedstva. Inae, Crnomorska regija ukljuuje Grku, Bugarsku, Rumunjsku i Moldaviju na zapadu, Ukrajinu i Rusiju na sjeveru, Gruziju, Armeniju i Azerbajdan na istoku i Tursku na jugu. Iako Armenija, Azerbajdan, Moldavija i Grka nisu prionlne zemlje, povijest, blizina i uske veze ine ih prirodnim regionalnim sudionicima. http://ec.europa.eu/world/enp/pdf/com07_160_en.pdf Vidjeti: European Commission, Eastern Partnership, COM(2008) 823 final, 3. prosinca 2008. Dostupno na: http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=CELEX:52008DC0823:EN:NOT Na summitu su sudjelovali i predstavnici Europskog parlamenta, Odbora regija, Ekonomskog i socijalnog odbora, Europske investicijske banke (EIB) i Europske banke za obnovu i razvoju (EBRD).
56
na kojem je usvojena i Zajednika deklaracija (engl. Joint Declaration).24 Summit u Pragu pokrenuo je novu fazu u razvoju odnosa EU-a i zemlja Istone Europe i Junog Kavkaza Ukrajine i Moldavije, Gruzije, Armenije i Azerbajdana. Poziv u lanstvo dobila je i Bjelorusija, no zbog krenja osnovnih graanskih prava u zemlji i autoritarne vladavine predsjednika Aleksandra Lukaenka Bjelorusija je do daljnjeg stavljena je na ekanje. Dok ne popravi bilateralne odnose s EU-om, Bjelorusija nee u potpunosti sudjelovati u projektu Istonog partnerstva. Zajednika deklaracija predvidjela je da u radu Partnerstva mogu sudjelovati i tijela sredinjih, regionalnih i lokalnih vlada, nevladine organizacije i predstavnici civilnog drutva svih zainteresiranih drava. Tree drave, ukljuujui Rusiju, imat e mogunost sudjelovati u radu pojedinih projekata u obliku multilateralne suradnje na specifinim podrujima od zajednikog interesa. Istono partnerstvo politiki je okvir kojim se istonoeuropske i junokavkaske zemlje nastoje pribliiti europskim vrijednostima, to bi dugorono olakalo moebitnu integraciju tih zemalja u EU, koja nije iskljuena, ali je malo vjerojatna. Istono partnerstvo potie suradnju na podruju ljudskih prava, trine ekonomije, odrivog razvoja, energetske sigurnosti i na drugim podrujima od zajednikog interesa. Osnovni ciljevi Istonog partnerstva ukljuuju: osnivanje politikog udruenja izmeu EU-a i zemalja Istonog partnerstva, stvaranje duboke i sveobuhvatne zone slobodne trgovine, postupnu liberalizaciju viznog reima, sve do potpunog ukidanja viza kao dugoronog cilja Partnerstva, pravnu integraciju (ukljuujui vrijednosti, pravila i standarde) te poboljanje suradnje u energetskoj sigurnosti. Sastanci visokih dunosnika odvijali bi se dvaput godinje, sastanci ministara vanjskih poslova zemalja partnerstva jedanput godinje dok bi se summiti partnerstva odravali svake dvije godine. Na njima bi se kontrolirao napredak procesa te predlagala nova podruja suradnje i razvoja za sljedee dvije godine. Predviaju se i sastanci kljunih ministara i razne panel-rasprave za pruanje strune potpore za aktivnosti na tematskim podrujima. Meutim razvoj partnerstva ovisit e i o stupnju ukljuenosti meunarodnih financijskih institucija u sam projekt. 25 U kontekstu poljske vanjske politike i otvaranja prema istoku Agnjeka anara tvrdi kako je pokretanje Istonog partnerstva inicijativa za koju se moe rei kako je
Vidjeti: Council of the European Union, Joint Declaration of the Prague Eastern Partnership Sum mit, Prag, 7. svibnja 2009. http://www.consilium.europa.eu/ueDocs/cms_Data/docs/pressdata/en/ er/107589.pdf Vidjeti: http://www.msz.gov.pl/Eastern,Partnership,19898.html
57
prvi pravi potez poljske vanjske politike od prikljuenja u EU. Takoer smatra kako, unato poetnim protivljenjima pojedinih zemalja lanica, Istono partnerstvo ima velike izglede za uspjeh (anara, 2008.). Europski parlament u veljai 2009. objavio je opirnu studiju o buduim odnosima EU-a i Rusije. U studiji su bive sovjetske republike, obuhvaene Istonim partnerstvom, prikazane kao sfere utjecaja koje Rusija nee lako prepustiti Europskoj Uniji, pozivajui se na povijesne veze i zajedniku tradiciju. Suprotno ruskim nastojanjima da stvori sfere utjecaja, Europska Unija ne bi smjela teiti izgradnji vlastite zone interesa, ve pomoi zemljama u istonom susjedstvu u izgradnji vlastitih kapaciteta kako bi bile sposobne same izabrati smjer svoje vanjske politike (Wilson, A.; Popescu, N. i Noel, P., 2009.). Navedeno miljenje poklapa se s osnovnim ciljevima Istonog partnerstva o jaanju odnosa EU-a s novim susjedima na Istoku.
Usporedna analiza Euromediteranskog i Istonog partnerstva Europske Unije

Usporednom analizom sastavnih dijelova Euromediteranskog partnerstva (Unije za Mediteran) i Istonog partnerstva upuuje se na slinosti, odnosno razlike dvaju koncepata EU-a prema susjedima na istoku i jugu. Za potrebe analize usporeuju se vrijeme nastanka, drave koje Partnerstva obuhvaaju, glavni ciljevi, institucije i instrumenti suradnje, struktura i financijski instrumenti provedbe. Usporedba Euromediteranskog partnerstva (Unija za Mediteran) i Istonog partnerstva s obzirom na:
1. Vrijeme nastanka Euromediteransko partnerstvo, na inicijativu mediteranskih zemalja EU-a, pokrenuto je 1995. u Barceloni, dok se Unija za Mediteran, kao nadogradnja partnerstva, pokree 2008. godine. Koncept Istonog partnerstva, na inicijativu sjevernih lanica EU-a, pokree se u Parizu 2009. godine. Prethodno su drave Euromediteranskog partnerstva i europskih susjeda na istoku 2003. obuhvaene jedinstvenom politikom EU-a prema susjedima Europskom politikom susjedstva. 2. Prostor (drave) koji obuhvaa Euromediteransko partnerstvo (Barcelonski proces) iz 1995. ukljuivalo je tadanje drave lanice EU-a (njih 15) i deset mediteranskih susjeda. Proirenjem EU-a iz 2004. u Partnerstvo ulaze jo dvije mediteranske drave (Malta i Cipar) te ostale zemlje koje su postale lanicama. Unija za Mediteran ukljuuje 43 zemlje 27 zemalja lanica EUa, zemlje junog Mediterana Alir, Egipat, Izrael, Jordan, Libanon, Maroko, Mauritaniju, Siriju, Tunis, Tursku i Palestinsku samoupravu, te europske mediteranske zemlje Hrvatsku, Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Monako. Istono partnerstvo
58
ukljuuje 33 zemlje 27 zemalja lanica EU-a, drave u istonoj Europi Ukrajinu, Moldaviju, Bjelorusiju te junokavkaske drave Armeniju, Azerbajdan i Gruziju.
3. Glavne ciljeve Glavni su ciljevi Euromediteranskog partnerstva zona ekonomskog razvoja, demokracije i mira te jaanje potencijala za regionalnu integraciju i povezivanje. Unija za Mediteran, kao novo multilateralno partnerstvo, namjerava u vidu osnaene politike suradnje i izraene projektne dimenzije Mediteran uiniti regijom mira, suradnje, tolerancije i prosperiteta. Cilj je Istonog partnerstva jaanje gospodarskih i energetskih veza sa zemljama u istonom susjedstvu, kao i liberalizacija viznog reima. Krajnji je cilj stvaranje duboke i sveobuhvatne zone slobodne trgovine 26 te multilateralne i regionalne suradnje drava u regiji. 4. Institucije suradnje Pri Euromediteranskom partnerstvu institucije suradnje jesu euromediteranske konferencije, euromediteranski odbor i euromediteranska parlamentarna skuptina, a Unija za Mediteran donosi i organizacijske promjene sastanke na vrhu (summite), sustav supredsjedanja Unijom za Mediteran te Tajnitvo. Pri Istonom partnerstvu formalni okvir suradnje ine dvogodinji sastanci ministara vanjskih poslova. Za razliku od Euromediteranskog partnerstva, Istono partnerstvo nema tajnitvo, ve je pod izravnom kontrolom Europske komisije. 5. Instrumente suradnje Postoji razlika u meunarodnim sporazumima koji Europskoj Uniji osiguravaju razvoj gospodarskih, socijalnih i politikih odnosa sa susjedima. U ovoj analizi potrebno je znati to su sporazumi o pridruivanju (engl. association agreements), sporazumi koji predstavljaju temelj za uspostavu gospodarskih i politikih odnosa izmeu EU-a i pojedinanih drava te obino znae prvi korak ka punopravnom lanstvu u EU-u. Prvi takvi sporazumi sklopljeni su upravo s mediteranskim susjedima Ciprom, Maltom i Turskom 1960-ih i 1970-ih godina. S druge strane sporazumi o suradnji (engl. cooperation agreements) sklopljeni su tijekom 1970-ih godina s veinom mediteranskih zemalja. Njih su poslije zamijenili euromediteranski sporazumi o pridruivanju koji su sklopljeni s Alirom, Egiptom, Tunisom, Izraelom, Jordanom, Libanonom, Marokom, okupiranim Palestinskim Podrujem, Sirijom i Turskom. U pogledu susjeda na istoku, najvaniji instrumenti suradnje upravo su sporazumi o partnerstvu i suradnji (engl. partnership and cooperation agreements) koji su sklopljeni s 11 drava Istone Europe i Sredinje Azije to su Armenija, Azerbajdan, Gruzija, Moldavija, Rusija, Ukra-
U suprotnosti s ostalim primjerima ugovora o zoni slobodne trgovine sa susjedima ovi bi se sklapali pr venstveno na temelju ekonomske strukture i stupnja razvijenosti drave sa standardima EU-a.
59
jina, Kazahstan, Kirgistan, Tadikistan, Turkmenistan i Uzbekistan.27 Pokretanjem Istonog partnerstva EU zapoinje pregovore o novim sporazumima o pridruivanju s Ukrajinom, Moldavijom, Bjelorusijom, Armenijom, Gruzijom i Azerbajdanom.
6. Razinu suradnje U pogledu Euromediteranskog partnerstva, u okviru bilateralne dimenzije odvijao se niz aktivnosti EU-a i svake pojedine drave, a najvaniji su od njih sporazumi o pridruivanju (engl. assocation agreements). Oni odraavaju opa naela koja ureuju euromediteranske odnose iako svaki sadri elemente specifine za odnose izmeu EU-a i pojedine zemlje u partnerstvu. Regionalna dimenzija predstavlja inovativan aspekt partnerstva jer u isto vrijeme pokriva politiku, ekonomsku i kulturnu regionalnu suradnju. Takva multilateralna suradnja ima vaan strateki utjecaj u rjeavanju problema koji su zajedniki veini zemalja na Mediteranu. U tom smislu nadopunjuje bilateralnu suradnju i dijalog unutar sporazuma o pridruivanju. Pri Istonom partnerstvu bilateralnu dimenziju suradnje podravaju novi bilateralni sporazumi o pridruivanju (diferencijacija drava u okviru partnerstva na temelju njihovih elja i stupnja ekonomskog razvoja), a multilateralnu i regionalnu suradnju sa zemljama u regiji podravaju tematske platforme za multilateralni dijalog na podrujima demokracije, dobrog vladanja i stabilnosti; ekonomske integracije i usklaivanja s politikama EU-a; energetske sigurnosti i kontakata meu ljudima. 7. Financijske mehanizme Iako se od 2007. oba koncepta financiraju jedinstvenim financijskim instrumentom EU-a prema susjedima (European Neighbourhood and Partnership Instrument ENPI), financiranje Euromediteranskog partnerstva dotad se uglavnom odvijalo posredstvom programa MEDA 1 i MEDA 2 (Measures d Adjustement), putem kojih se pruala tehnika i financijska pomo za reformu gospodarskih i drutvenih struktura zemalja na Mediteranu, te putem zajmova Europske investicijske banke i posebnog fonda za euromediteranske investicije i partnerstvo (Facility for Euromediterranean Investment and Partnership FEMIP). Suradnja EU-a i susjeda na istoku do 2007. financirala se putem programa TACIS (Technical Aid to the Commonwealth of Independent States), putem kojeg je Europska Unija osiguravala financijsku potporu i tehniku pomo tranzicijskim procesima u 12 drava Istone Europe i Sredinje Azije.28
27 Od ostalih sporazuma kojima se reguliraju odnosi EU-a s treim zemljama, a koje nisu pred-
metom nae analize, spomenimo tzv. europske ili pretpristupne sporazume sklopljene s deset drava kandidatkinja za lanstvo iz Srednje i Istone Europe, sporazume o stabilizaciji i pridruivanju (engl. stabilisation and association agreements) sklopljene s dravama zapadnog Balkana Albanijom, Bosnom i Hercegovinom, Hrvatskom, Kosovom, Makedonijom, Crnom Gorom i Srbijom.
Armenija, Azerbajdan, Bjelorusija, Gruzija, Kazahstan, Kirgistan, Moldavija, Rusija, Tadikistan, Tur kmenistan, Ukrajina i Uzbekistan.
60
Drave Istonog partnerstva mogu se sluiti sredstvima sljedeih fondova: Vladinog fonda (engl. Governance Facility), Fonda za financiranje prekogranine suradnje (engl. Cross Border Cooperation), Fonda za susjedska ulaganja (engl. Neighbourhood Investment Facility NIF). Susjedi na jugu i istoku takoer su se mogli sluili razliitim tematskim programima poput programa EU-a kome je glavni cilj poticati i titi ljudska prava, demokraciju i vladavinu zakona (engl. European Initiative for Democracy and Human Rights EIDHR). Na temelju izloenog moe se ustvrditi kako je jedna od osnovnih razlika Istonog i Euromediteranskog partnerstva (Unije za Mediteran) sljedea: Unija za Mediteran projekt je usmjeren na odreene inicijative prvenstveno na pokretanje regionalnih projekata koji bi trebali osigurati opipljivu korist za graane mediteranske regije (ienje Sredozemlja; ureenje morskih puteva; zatita od prirodnih katastrofa; poticanje razvoja alternativnih energetskih projekata; stvaranje euromediteranskog sveuilita; poticanje i razvoj poduzea u regiji). Fokus interesa Istonog partnerstva neto je drugaiji. Vie je rije o pribliavanju zakonodavstvu i standardima EU-a te se stoga mora voditi prema viim naelima. Tome u prilog govori i potpisivanje nove generacije sporazuma o pridruivanju (engl. association agreements) s dravama Istonog partnerstva. S druge strane Euromediteransko i Istono partnerstvo dijele i neke zajednike karakteristike: oba koncepta sastavni su dijelovi Europske politike susjedstva; zajedniki je cilj objema regijama u okviru ovih politika uspostavljanje zone slobodne trgovine; bilateralna i multilateralna razina suradnje i ukljuenost civilnog drutva; financiranje obaju koncepata jest manje ili vie proporcionalno, a od 2007. European Neighbourhood and Partnership Instrument (ENPI) osnovni je financijski instrument politike EU-a prema susjedima; u obje susjedne regije EU-a postoji niz zaleenih sukoba koji ometaju su radnju izmeu pojedinih aktera obuhvaenih Unijom za Mediteran i Istonim partnerstvom;29 prioritetna podruja suradnje u okviru partnerstva jesu podruja energije, migracija, sigurnosti, odrivog razvoja i prometa;
29 Kao primjer navodimo sukob izmeu Armenije i Azerbajdana oko Gorskog Karabaha, situ-
aciju u Abhaziji i Junoj Osetiji, Pridnjestrovlje u Moldaviji i sl. EU je u vie navrata u svojim najvanijim dokumentima Europske politike susjedstva i Istonog partnerstva naglasio da je, uz Gorski Karabah, najvei izazov za sigurnost regije rjeavanje situacije u dvije gruzijske pokrajine (Abhazija i Juna Osetija). Izbijanje oruanog sukoba u Junoj Osetiji, hirovita intervencija Rusije te posredovanje EU-a i ostalih meunarodnih aktera dokaz su stalne napetosti koja moe buknuti u novi oruani sukob. O sigurnosnim izazovima za EU iz istonog susjedstva vidjeti: Musladin, M., Europska unija i Juni Kavkaz, Suvremene teme, god. 4, br. 1., 2011.
61
k onkretni projekti u okviru Unije za Mediteran (suradnja obrazovnih institucija, razvoj malog i srednjeg poduzetnitva, spajanje luka, suzbijanje prirodnih katastrofa, razvoj alternativnih izvora energije) odraavaju koncept meusektorske suradnje koja je predloena unutar strategija EU-a prema istoku (niz sporazuma o partnerstvu i suradnji koji ukljuuju trgovinu, suradnju na podruju znanosti, energetike, prometa, okolia i drugih sektora, kao i politiki dijalog i zajedniko djelovanje u suzbijanju suvremenih izazova, promicanje aktivnog graanstva i europske suradnje u sektoru mladih). Tablica 1: Prikaz Euromediteranskog partnerstva (Unije za Mediteran)
Politika
Vrijeme nastanka
Broj drava koje obuhvaa 12 + drave lanice EU-a
Glavni ciljevi
Politiki instrumenti
Razina suradnje
Financijski instrumenti MEDA 1, MEDA 2, ENPI
Euromediteransko partnerstvo
1995.
Stvoriti zonu ekonomskog razvoja, demokracije i mira
Sporazumi o suradnji (engl. cooperation agreements) i Euromediteranski sporazumi o pridruivanju (engl. association agreements) ----------------Euromediteranski sporazumi o pridruivanju (engl. association agreeements)
Bilateralna i regionalna
--------Barcelonski proces: Unija za Mediteran
--------2008.
------------16 + drave lanice EU-a
--------------Nadogradnja Barcelonskog procesa jaanje potencijala za regionalnu integraciju i povezivanje
--------Bilateralna i multilateralna
--------ENPI
62
Tablica 2 : Prikaz Istonog partnerstva

Politika Vrijeme nastanka Broj drava koje obuhvaa 6 + drave lanice EU-a Jaanje gospod-arskih i energetskih veza i liberalizacija viznog reima. Glavni ciljevi Politiki instrumenti Razina suradnje Financijski instrumenti
Istono partnerstvo
2009.
Sporazumi o partnerstvu i suradnji (engl. partnership and cooperation agreements) i novi sporazumi o pridruivanju
Bilateral- na i multilateralna
ENPI
Zakljuak
Euromediteransko partnerstvo pokrenuto 1995. u Barceloni tada je predstavljalo ambiciozan pokuaj irenja europske ekonomske integracije prema Mediteranu. Dotad nije bilo organizirane institucionalne suradnje EU-a i zemalja na jugu, pa je Euromediteransko partnerstvo sa svoja tri podruja suradnje prvi korak prema institucionalizaciji vanjske politike EU-a prema zemljama na Mediteranu. Osnovni razlozi za produbljivanje suradnje EU-a i susjeda na jugu kombinacija su ekonomskih i sigurnosnih razloga (problemi nezaposlenosti i obrazovanja, zloupotreba ljudskih prava, otvoreni sukobi, teka ekonomska i demografska situacija, problem nezakonitih migracija). Partnerstvo je institucionaliziralo odnose izmeu EU-a i njezinih susjeda na jugu te se pojavilo i kao nova platforma za mirovni proces na Bliskom istoku. Stvorena je dakle politika i institucionalna infrastruktura za suradnju projektni pristup i sektorsko povezivanje te jasniji odnos Europske Unije prema izazovima kojima je u svom okruenju izloena Bliskom istoku, palestinskom pitanju, migracijama, razvoju, ulaganjima i slino. Unato perspektivnim ciljevima Euromediteransko partnerstvo nije u potpunosti ispunilo svoje namjere. Meutim samo postojanje takvog procesa moe se smatrati vanim doprinosom stabilnosti EU-a i sigurnosti regije. U pogledu politikog i sigurn-
63
osnog partnerstva razvidno je kako je Euromediteransko partnerstvo ojaalo utjecaj EU-a na Mediteranu te pridonijelo stvaranju pozitivne atmosfere u regiji. Unija za Mediteran iz 2008. zamiljena je kao multilateralno partnerstvo s ciljem jaanja potencijala za regionalnu integraciju i povezivanje. Institucionalno se nadovezuje na Euromediteransko partnerstvo i novi je (napredni) instrument EU-a, ali i velik izazov za europske i islamske zemlje u regiji, kao i za odnose izmeu lanica EU-a. Barcelonski proces: Unija za Mediteran moe se shvatit kao multilateralni mehanizam koji bi s preventivnog stajalita mogao pospjeiti Euromediteranske sigurnosne ciljeve. U protivnom, taj e se koncept prvenstveno smatrati zadovoljavanjem nacionalnih i geopolitikih interesa pojedinih drava lanica EU-a. Odnosi EU-a i zemalja u istonom susjedstvu do sredine 1990-ih bili su ogranieni na ekonomsku suradnju i tehniku pomo i nije bilo jedinstvene politike strategije EU-a prema toj regiji. Takva situacija znaajno se promijenila proirenjem EU-a na istok (transformirali su se vanjskopolitiki prioriteti EU-a) i pokretanjem Europske politike susjedstva 2004., koja je obuhvatila nove susjede na istoku, ali i zemlje prethodno obuhvaene Euromediteranskim partnerstvom. Meutim, Europska Unija ubrzo se suoila se s novim problemom: kako postii stvarnu stabilnost i sigurnost u svojoj okolini bez obeanja punopravnog lanstva susjedima na istoku, odnosno kojim instrumentima dovriti proces politikih, ekonomskih i drutvenih reformi svojih susjeda. S vremenom je unutar EU-a prevladalo stajalite o nunosti uspostavljanja jedinstvene i sveobuhvatne politike prema istonom susjedstvu. To se ostvarilo 2009. pokretanjem Istonog partnerstva kojemu su glavni ciljevi liberalizacija viznog reima, pravna integracija i poboljanje suradnje u energetskoj sigurnosti. Krajnji je cilj stvaranje duboke i sveobuhvatne zone slobodne trgovine, kao i multilateralna i regionalna suradnja sa zemljama u regiji. Neposredni povod za usvajanje novoga koncepta EU-a prema susjedima na istoku bio je sigurnosne prirode napad Rusije na Gruziju iz 2008. Taj dogaaj ukazao je na strateku vanost bivih sovjetskih republika, posebice Junog Kavkaza, za europsku sigurnost. Iz prethodnog izlaganja razvidno je kako Unija za Mediteran i Istono partnerstvo nisu u pravom smislu nove politike inicijative. Vie je rije o nadogradnji postojeih mehanizama Europske Unije (Barcelonski proces, Europska politika susjedstva, sporazumi o suradnji/sporazumi o pridruivanju) te se mogu shvatiti kao mehanizmi kojima se prvenstveno zadovoljavaju tenje partnerskih zemalja za tjenjom suradnjom s EU-om budui da dotadanje inicijative nisu ispunile njihova oekivanja. Barcelonski proces imao je polovine rezultate, dok se Europska politika susjedstva nije poka-
64
zala dovoljno osjetljivom na tenje i potrebe susjeda na Istoku. Unato razmjernim poboljanjima koja su uslijedila s Istonim partnerstvom, ipak nije prolo dovoljno vremena kako bi se ono ocijenilo prikladnim instrumentom za postizanje odgovarajue ravnotee izmeu sigurnosnih potreba EU-a, njezinih operativnih sposobnosti i tenje europskih susjeda za pristupanje. S druge strane na razvoj novih koncepata svakako su utjecali i geopolitiki interesi pojedinih drava lanica EU-a. Pokazalo se kako u vanjskoj politici EU-a prema susjedima postoje razlike koje su ponajvie motivirane razlikama u geopolitikim interesima pojedinih zemalja lanica. Jo i prije samoga proirenja moglo se uti kako istonoeuropske drave kandidatkinje zahtijevaju vie pozornosti EU-a prema susjedima na istoku i na Junom Kavkazu. Istovremeno, mediteranske lanice EU-a zagovarale su tjenje partnerstvo s junim susjedima s kojima dijele povijesne, politike, kulturne i ekonomske veze. Za Francusku, panjolsku, Italiju i Portugal Mediteran je trebao ostati strateki prioritet EU-a. U pokuaju da uzme u obzir razliite zahtjeve svojih lanica i stvori prsten stabilnih, prijateljskih i demokratskih drava oko svojih granica na istoku i jugu, EU usvaja jedinstven i sveobuhvatan politiki okvir suradnje sa susjedima u obliku Europske politike susjedstva. Unato oiglednim politikim, ekonomskim, kulturnim, povijesnim i drugim razlikama, Europska politika susjedstva obuhvatila je sve drave junog i istonog susjedstva (te je drave, kasnije se pokazalo, trebalo promatrati odvojeno, u okviru zasebne strategije). U procesu implementacije zadanih ciljeva Europska Unija tako se morala nositi s razliitim ekonomskim i politikim preprekama, to je za nju i njezine lanice predstavljalo velik izazov u smislu balansiranja vanjskopolitikog angamana izmeu susjeda na jugu (sjevernoafrike i bliskoistone drave) i susjeda na istoku (Ukrajina, Moldavija, Bjelorusija, Gruzija, Armenija, Azerbajdan). Ono to je zamiljeno kao uinkovita politika koja bi odgovarala globalnim ambicijama EU-a i novim izazovima koji su se pojavili u susjedstvu nije se pokazalo prikladnim instrumentom EU-a u stabilizaciji prilika u obje regije. Nove drave lanice EU-a bile su posebno nezadovoljne Europskom politikom susjedstva zbog izostanka perspektive lanstva ostalih susjeda na istoku. Prevladavalo je uvjerenje kako samo lanstvo u Uniji moe biti uvjet za potpunu transformaciju i demokratizaciju postsovjetskog prostora. S druge strane stare lanice nisu bile naklonjene ideji lanstva za istone susjede. Takva situacija zahtijevala je i vodila razvoju dvaju novih koncepata u odnosima prema susjedima. Unija za Mediteran i Istono partnerstvo mogu se promatrati kao pokuaji prevladavanja nedostataka Europske politike susjedstva u smislu odvajanja politike EU-a prema susjednim regijama. Usto, pokazalo se da je pokretanje
65
Unije za Mediteran motivirano i unutarnjim politikim interesima (prije svega Francuske) koji su se postavili kao vanjskopolitiki ciljevi EU-a. S druge strane Istono partnerstvo moe se protumaiti kao odgovor novih lanica EU-a (prije svega Poljske) na francusku inicijativu. Zbog toga se koncepti Unije za Mediteran i Istonog partnerstva mogu shvatiti i kao svojevrsni geopolitiki instrumenti pojedinih drava ili skupina drava lanica koji bi trebali poboljati njihov utjecaj unutar EU-a, a ne samo kao instrumenti u jaanju sigurnosti i stabilnosti dviju regija, kakvim su naposljetku slubeno i zamiljeni. Dakle odravanje odnosa EU-a s dva razliita geopolitika podruja nema samo implikacije na vanjsku politiku EU-a i njezin globalni poloaj, ve ima utjecaj i na ravnoteu snaga unutar same Unije. Takvi sukobljeni geopolitiki interesi pojedinih lanica EU-a ne idu u prilog cjelovitosti i koherentnosti vanjske politike EU-a, to je jedan od kljunih ciljeva Zajednike vanjske i sigurnosne politike predstavljene u Maastrichtu. Na primjerima Unije za Mediteran i Istonog partnerstva pokazalo se kako u irokoj lepezi vanjskopolitikih ciljeva EU-a jo uvijek dominiraju nacionalni interesi drava lanica. Sve dok je tako, bit e teko uspostaviti jedinstvenu politiku koja bi istovremeno bila privlana europskom susjedstvu i uinkovit instrument kojim bi Europska Unija imala stvaran utjecaj u pogledu rjeavanja sigurnosnih izazova u svojem susjedstvu. Nadu ulijeva Lisabonski ugovor iz 2009. kojim je vanjska i sigurnosna politika EU-a ponovno ula u sredite pozornosti. Ona se, uz politiku proirenja, moe smatrati jednom od najaktivnijih politika EU-a. Ugovor iz Lisabona naglaava vanost ujednaenog razvoja istonog i mediteranskog dijela politike susjedstva. Posljednji dogaaji koji potresaju arapski svijet ukazuju na objektivnu potrebu EU-a da se postojeim instrumentima i politikama te moebitnim razvojem novih koncepata prilagodi izmijenjenom stratekom kontekstu i novim izazovima. EU treba poticati i pomagati izgradnju stabilnih demokratskih odnosa i uinkovitih sustava nacionalne sigurnosti svojih susjeda koji e se moi suoavati sa starim i novim prijetnjama suvremenoj sigurnosti. Izgradnja stabilnosti i prosperiteta u neposrednom susjedstvu trebala bi ostati jedan od stratekih ciljeva EU-a.
Literatura
Aliboni, R.; Joffe, G.; Lannon, E.; Mahjoub, A.; Saaf, A. i Vasconcelos, A., Union for the Mediterranean Building on the Barcelona acquis, Report, br. 1, Institute for Security Studies, EU, Pariz, 2008.
66
Aliboni, R. i Saaf, A., Human security: a new perspective for Euro-Mediterranean cooperation, 10 Papers for Barcelona, br. 3, European Institute of the Mediterranean, European Institute for Security Studies, Pariz i Lisabon, 2010. Balfour, R., Rethinking the Euro-Mediterranean political and security dialogue, Occasional papers, br. 52, EU Institute for Security Studies, Pariz, 2004. Batt, J.; Lynch, D.; Missiroli, A.; Ortega, M. i Triantaphyllou, D., Partners and Neighbours: a CFSP for a Wider Europe, Chaillot paper br. 64, EU Institute for Security Studies, Pariz, 2003. Bilgin, P., EU Security Policies towards the Mediterranean: The Ethical Dimension what do we know and what else should we know, Policy Brief, br. 2, Centre for European Policy Studies, 2009. Bulut, E.; Clment, C.; Dura, G.; Fischer, S.; Franke, B.; Gowan, R.; Grevi, G.; Gross, E.; Helly, D.; Ioannides, I.; Keohane, D.; Korski, D.; Kurowska, X.; Lynch, D.; Major, C.; Merlingen, M.; Peral, L.; Schulze, K. E. i Vircoulon, T.; Grevi, G.; Helly, D. i Keohan, D. (ur.), ESDP: The first 10 years (1999-2009), EU Institute for Security Studies, Pariz, 2009. Calleya, S. C., Evaluating Euro - Mediterranean Relations, Routledge, London, 2005. anara, K, A., Eastern Partnership - opening a new chapter of Polish eastern policy and the European Neighbourhood Policy?, Analyses and Opinions, The Institute of Public Affairs, br. 4, 2008. anara, K., A., Eastern Partnership opening a new chapter of Polish eastern policy and the European Neighbourhood Policy?, Analyses and Opinions, The Institute of Public Affairs, br. 4, lipanj 2008. ehuli, L., Euroatlantske integracije i Mediteran, Meunarodne studije, god. V, br. 1, 2005. Dannreuther, R., European Union Foreign and Security Policy: Towards a Neighbourhood Strategy, Routledge, New York, 2004.
Ejoshvili, N., The Evolution of the European Unions Neighbourhood Strategies: The Case
of the Eastern Partnership, VDM Verlag Dr. Mller, 2010.
Emerson, M., European Neighbourhood Policy: Strategy or Placebo?, CEPS Working Document, br. 215, 2004. Emerson, M., Making sense of Sarkozys Union for the Mediterranean, Policy Brief, br. 155, Central European Political Science, 2008. Grant, C.; Lafer, C. i Vasconcelos (ur.), After the Lisbon treaty: global EU?, Issues Newsletter, EU Institute for Security Studies, 2007. Kasapovi, M., Regionalna komparatistika i istona Europa: Kako se raspala istona
67
Europa, Anali hrvatskog politolokog drutva 4 (1), 2007., str. 73-97 Kempe, I. (ur.), Beyond EU Enlargement, svezak 1, The Agenda of Direct Neighbourhood for Eastern Europe, Bertelsmann Foundation Publishers, 2001. Michalski, A., The Eastern Partnership: Time for an Eastern Policy of the EU, European Policy Analysis, Sieps, 2009. Missiroli, A., The EU and its changing neighbourhoods: stabilisation, integration and partnership, u: Batt, J.; Lynch, D.; Missiroli, A.; Ortega, M. i Triantaphyllou, D., Partners and neighbours: A CFSP for a Wider Europe, Chaillot Paper br. 64, Institute for Security studies, EU, Pariz, 2003. Musladin, M., Europska Unija i Mediteran: Politike i instrumenti suradnje, Meunarodne studije, god. 10, br. 1, Politika kultura, Zagreb, 2010. Musladin, M., Europska Unija i Juni Kavkaz, Suvremene teme, god. 4, br. 1, 2011. Peters, J. (ur.), The European Union and the Arab Spring - Promoting Democracy and Human Rights in the Middle East, Lexington Books, Ujedinjeno Kraljevstvo, 2012. Sasse, G., The ENP Process and the EUs Eastern Neighbours: Conditionality-lite, Socialisation and Procedural Entrapment, Global Europe Papers, University of BATH, The University of Nottingham, 2008./2009. Solana, J. (predgovor), u: Vasconcelos, A. (ur.), What ambitions for European defence in 2020?, EU Institute for Security Studies, Pariz, 2009., str. 7-9 Vasconcelos, A. (ur.); Bulut, E.; Casarini, N.; Fischer, S.; Grevi, G.; Helly, D.; Jokela, J.; Keohane, D.; Lannon, E.; Parsi, R.; Peral, L.; Rupnik, J.; Vasconcelos, A.; Wrobel, P.; Zaborowski, M. i Zanders, J. P., A Strategy for EU foreign policy, Report br. 7, Institute for Security Studies, EU, Pariz, 2010. Vukadinovi, R., Mediteran izmeu rata i mira, kolska knjiga, Zagreb, 1986. Vukadinovi, R. i ehuli, L., Politika europskih integracija, Topical, Zagreb, 2005. Walski, K., The European Unions Eastern Neighborhood: The Eastern Partnership as a Strategy of EU Engagement and Security, Penn McNair Research Journal, svezak 2, br. 1, lanak 5, University of Pennsylvania, 2010. Wilson, A.; Popescu, N. i Noel, P., The Future of EU-Russia Relations: A Way Forward in Solidarity and the Rule of Law, Briefing paper, Directorate General External Policies of the Union, European Parliament, 2009.
68
Dokumenti
A Secure Europe in a Better World, European Security Strategy (2003.), Bruxelles. www.
consiliumeuropa.en
Communication from the Commission European Neighbourhood Policy, Strategy Paper, Bruxelles, 12. svibnja 2004. Communication from the Commission to the Council and the European Parliament, On Strengthening the European Neighbourhood Policy, Bruxelles, 2006. http://ec.europa.
eu/world/enp
Joint Declaration of the Paris Summit for the Mediterranean, Pariz, 13. srpnja 2008.
http://www.ue2008.fr/webdav/site/PFUE/shared/import/07/0713_declaration_de_paris/Joint_ declaration_of_the_Paris_summit_for_the_Mediterranean-EN.pdf Joint Declaration of the Prague Eastern Partnership Summit, Prag, 7. svibnja 2009. http://www. consilium.europa.eu/ueDocs/cms_Data/docs/pressdata/en/er/107589.pdf
European Commission, Eastern Partnership, COM (2008.) 823 final, 3. prosinca 2008. http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=CELEX:52008DC0823:EN:NOT. Official Journal of the EU, Regulation (EC) br. 1638/2006 of the European Parliament and of the Council, Laying down general provisions establishing a European Neighbourhood and Partnership Instrument, Strasbourg, 2006. Report on the Implementation of the European Security Strategy Providing Security in a Changing World, Bruxelles, 11. prosinca 2008., S407/08. http://www.consilium.europa.eu/uedocs/cms_data/docs/pressdata/en/reports/104630.pdf
Internetske stranice
http://ec.europa.eu/external_relations/russia/common_spaces/index_en.htm http://www.bsec-organization.org/member/Pages/member.aspx. http://www.emuni.si/en/
69
Summary
External borders of the European Union on the east and south were expanded by the 2004 enlargement of the EU. There are some new neighbours on the east: Russia, Belarus, Moldova, and Ukraine. When Malta and Cyprus became members of the EU, south Mediterranean countries also entered the group of new neighbours. Although they are direct neighbours, economic, political, social and security level of development is very different from that in the EU. Aware of the danger that can come out of neglecting cooperation with direct neighbours, but also of the fact that it needs stable and developed neighbourhood, the EU has formulated a several policy strategies which provided a framework for the development of new relationships with neighboring countries, thus preventing the emergence of new dividing lines - European Neighbourhood Policy (2004.), Union for the Mediterranean (2008)., as an upgrade of the Barcelona Process (1995.) and Eastern Partnership (2009). The aim of this paper is to set out the basic features of the Euro-Mediterranean Partnership (Union for the Mediterranean) and the Eastern Partnership and to show differences in the approach of the EU towards two regions - Mediterranean and Eastern Europe, and South Caucasus.
Key words: European Union, Euro-mediterranean Partnership, Union for the Mediterranean, European Neighbourhood Policy, Eastern Partnership, Mediterranean, Eastern Europe, South Caucasus.
Struni rad UDK: 327:504.05 551.583:32 Primljeno: 30. studenog 2011.
Marta Zorko*, Silvija Londero**
Geopolitika klimatskih promjena

Saetak
Pitanje zagaenja planete i klimatske promjene formalno su na agendi svjetske politike nekoliko desetaka godina. Ipak, istinski napori i ujedinjena akcija na meunarodnoj razini zasad jo uvijek izostaje. Velike prirodne katastrofe kojima smo svjedoci u posljednje vrijeme primjer su geopolitikog zaokreta, koji e svakako imati utjecaj na svjetsku politiku. Naime, ekonomski razvijene industrijske zemlje, koje su do sada bile glavni zagaivai, a nedovoljno inzistirale na politikama ouvanja okolia, i same postaju rtvama prirodnih katastrofa. Pretpostavljamo kako je injenica da su posljedice zagaenja u prolosti bile vidljive tek negdje daleko, utjecala na nemar prema pitanjima zatite okolia od strane najutjecajnijih kreatora politika u meunarodnoj zajednici. Danas, zbog koliine i uestalosti prirodnih, ali i ljudski izazvanih katastrofa, pitanja zatite okolia postaju sigunosna pitanja. Ciljevi ovog rada su analiza geopolitikog zaokreta, prikaz normativnog okvira i propitivanje mogunosti akcije u nacionalnim i meunarodnim okvirima.
Kljune rijei: Geopolitika, klimatske promjene, normativni okvir
Uvod
Teko je ovjeku razumijeti neto, ako njegova plaa ovisi o nerazumijevanju istog
Upton Sinclair, ameriki pisac
Pitanju zatite okolia i problemu klimatskih promjena pridaje se nedovoljno panje od strane drava, meunarodnih organizacija i pojedinaca. Ovi su problemi do sada u meunarodnoj zajednici uporno ignorirani iz dva razloga. Prvi se odnosi na ekonomsku isplativost, odnosno neisplativost, dok se drugi odnosi na injenicu da posljedice nisu bile vidljive u realnom vremenu. Zbog toga je problem bilo teko tretirati kao
* d r.sc. Marta Zorko, znanstveni novak na Fakultetu politikih znanosti, mzorko@fpzg,hr * S ilvija Londero, direktorica Media Servisa, Avenija V. Holjevca 29, silvija.londero@mediaservis.hr
71
aktualan, jer su projekcije eventualnih razornih posljedica sezale daleko u budunost.1 Takoer, apokaliptini scenariji tretirani su kao znanstveno fantastini ili What If znanost, te za njih nije bilo mjesta u ozbiljnim istraivanjima. Sve su ovo razlozi zbog ega je znanstvena literatura koja se bavi ovakvim i slinim pitanjima vrlo oskudna i datira tek unazad nekoliko godina. Istovremeno, postoji dio znanstvenika koji tvrde da se koliina prirodnih katastrofa nije znaajno poveala. Ali i u tom sluaju neke su se stvari ipak promijenile. Treba uzeti u obzir kako je svijet sve napueniji i globaliziraniji. U prvom sluaju to znai da su u mnogoljudnim zemljama svijeta ekoloke katastrofe mogue iz niza drugih razloga, ne samo pod utjecajem prirodnih katastrofa. U drugom sluaju zbog brzine protoka informacija i sve vee povezanosti meunarodne zajednice, stjee se dojam velike brojnosti ali i osjeaj blizine svih vrsta sigurnosnih izazova ukljuujui i prirodne katastrofe. Klimatske promjene za sobom nose brojne posljedice, kako prirodne, tako i politike i gospodarske, od prirodnih katastofa, zagrijavanja planete, podizanja razine mora, smanjenja ivotnog prostora i obradivih poljoprivrednih povrina, manjka pitke vode, sukoba oko prirodnih izvora u nestajanju i raznih drugih. Sigurnost je jedan od temeljnih ivotnih zahtjeva naega vremena, a ekoloka sigurnost postaje novi vid zatite. Pretpostavljamo kako je injenica da su posljedice zagaenja u prolosti bile vidljive tek negdje daleko, utjecala na nemar prema pitanjima zatite okolia od strane najutjecajnijih kreatora politika u meunarodnoj zajednici. Danas, zbog koliine, prepoznatljivosti i uestalosti prirodnih, ali i ljudski izazvanih katastrofa, pitanja zatite okolia postaju sigunosna pitanja. Ve se dokazalo da, naalost, neka gorua pitanja tek kad ugroze sigurnost i budu proglaena sigurnosnim pitanjima dopiru na dnevnopolitiku agendu kreatora svjetske politike. Simon Dalby uoava kako nain na koji se neto oznaava kao prijetnja najvee vanosti, ime dobiva status sigurnosne prijetnje izravno koincidira s mehanizmima i brzinom rjeavanja tog istog problema.2 Ciljevi ovog rada su analiza geopolitikog zaokreta, prikaz normativnog okvira i propitivanje mogunosti akcije u nacionalnim i meunarodnim okvirima. Pitanja koja se
Steffen tvrdi da su se debate intenzivirale tek sredinom 2000-ih, a posljedice bi prema njegovim pred vianjima mogle biti vidljive tek za 30 do 40. godina. Prema: Steffen, W. Just Another Environmental Problem?, Current History, studeni 2007., str. 369. Ovaj autor ukazuje na primjer u kojem je tek proglaavanje bolesti HIV/AIDS-a sigurnosnim pitanjem, 2 pokrenulo sveobuhvatnu akciju u smjeru rjeavanja problema. Takoer naglaava da su rasprave o proirenju opusa sigurnosnih pitanja nakon Hladnog rata ile u smjeru uvrtavanja bolesti i okolia meu sigurnosna pitanja. Prema Tuathail, G; Dalby, S; Routledge, P; Uvod u geopolitiku, Politika kultura, Zagreb, 2007., str. 205.
72
Marta Zorko i Silvija Londero: Geopolitika klimatskih promjena
nameu mogu se saeti na slijedei nain, ugroavamo li planetu zbog profita i ubrzanog rasta industrije, te je li uope mogue zatititi okoli bez drastinih utjecaja na svjetsku ekonomiju?
Geopolitiki aspekti klimatskih promjena

Ideja da ovjek moe svojim djelovanjem ugroziti vitalne bioloke sustave pojavila se nakon Drugog svjetskog rata, ali se kao ozbiljna tema za javnu geopolitiku raspravu pojavila tek u posljednjih nekoliko desetljea.3 Za vrijeme Hladnog rata primarna je briga bila usmjerena na razorne uinke nuklearnih testiranja, dok je nakon Hladnog rata usmjerena prema nukleranom otpadu u smislu zbrinjavanja velike koliine nagomilanog oruja. Istovremeno, meunarodni odjek imala su i predvianja koja su se pojavila u industrijaliziranim zemljama, a pretpostavljala su iscrpljivanje prirodnih izvora. Vanjske politike, kreirane kao odgovor na ta predvianja, nisu bile u skladu s poeljnim politikama zatite okolia.4 Naime, umjesto reguliranja potronje, inzistiralo se na odravanju iste razine pod svaku cijenu, bez obzira na nova saznanja o ogranienosti nekih prirodnih izvora. Takva je politika bila, i jo uvijek je, izrazito vidljiva kod energenata kao to su nafta i prirodni plin. Klimatske promjene tek su unatrag nekoliko godina postale tema znanstvenih skupova i meudravnih sastanaka, no, ne i sastavni dio svijesti pojedinaca. Globalni klimatski problemi, s kojima se danas susreemo, rezultat su ovjekova utjecaja.5 Klima se neprestano mijenja, u prolosti bilo je nekoliko ledenih doba, izmjenjivala su se topla i hladna razdoblja, no danas, na klimu svojim svakodnevnim ponaanjem, navikama i to je najvanije utrkom za profitom, utjee ovjek. Taj je utjecaj najvidljiviji u efektu staklenika6. Topljenje arktikog leda uzrokuje poveanje
3 Tuathail, G; Dalby, S; Routledge, P; Uvod u geopolitiku, Politika kultura, Zagreb, 2007., str. 199. 4 Primjerice Carterova doktrina sedamdesetih godina proteklog stoljea bila je temeljena na geopolitikim pretpostavkama toga vremena i inzistirala je na istoj razini protoka nafte iz Perzijskog zaljeva bez obzira na politiku situaciju u okruenju. Istovremeno, borci za zatitu okolia (npr. Lovins, 1977), ukazivali su na metode razvoja i poboljanja mjera za smanjivanje potronje kao najuinkovitije u osiguranju resursa. Prema ibidem, str. 200. 5H ultman, N. E. Can the World Wean Itself from Fossil Fuels?, Current History, studeni 2007., str. 376. Radi se o poveanju srednje temperature na povrini Zemlje, zbog poveane emisije staklenikih plino va, uzrokovane industrijom, odnosno ovjekovim djelovanjem. Prema: http://www.meteo-info.hr/meteoclanci/ klimatske_promjene.php , 15.5.2011.; Ovaj je pojam prvi put dospio na naslovnicu The New York Timesa 1981. godine. Prema: Svensen, Henrik The End is Nigh: History of natural disasters, Reaktion Books Ltd, London, 2006., str. 154.
73
razine mora, ali i veu apsorbciju topline u zemljinoj kori, koju velike plohe leda reflektiraju natrag u svemir po principu efekta zrcala. Vremenski interval velikih poplava, koje su ranije stanovnitvo pogaale svakih 100 godina smanjio se na 50 godina, a njegovo se smanjivanje predvia i dalje. U posljednjih 40 godina prirodne katastrofe su na neki nain utjecale na gotovo pet milijardi ljudi, a vie od dva milijuna je izgubilo svoje ivote.7 Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje kako 77 000 ljudi godinje umre od neizravnih posljedica klimatskih promjena na podruju Azije i Pacifika.8 U svijetu ta brojka dosee 120 000 ljudi. Prirodne katastrofe diljem svijeta pogaaju sedam puta vie ljudi nego to ih stradava u ratovima.9 Gotovo polovica svjetske populacije, oko 3.4 milijarda ljudi ivi u podrujima koja su izloena prirodnim katastrofama. Razliite prirodne i ekoloke katastrofe utjeu na sve vee migracije stanovnitva u svijetu. Pojam ekolokih izbjeglica postaje sve prisutniji u nizu istraivanja meunarodnih organizacija. Osim zaokreta u kojem pitanja zatite okolia postaju sve vie sigurnosna pitanja , kljuna promjena je sadrana u globalnom pristupu i globalnoj meuovisnosti uzroka i posljedica.11 Takoer, pitanja zatite okolia neraskidivo su vezana uz razvoj, usmjeravanje razvoja ili preusmjeravanje industrija u svjetskoj ekonomiji. Problem koji se ovdje namee jest pitanje isplativosti, odnosno prioriteta politike pojedinih zemalja u pogledu iskljuivosti izbora koji se u ovom sluaju namee. Steffen u ovom sluaju postavlja dva kljuna pitanja, koja ujedno predstavljaju odgovor na neujednaenost ak10
7 Ibidem, str. 7. 8 Ibid., str. 157 9 Ibidem 10 tovie, za primjerice Kaplana, okoli je sredinje pitanje svjetske sigurnosti 21. stoljea. Vie vidjeti u Kaplan, R. Nadolazea anarhija, u: Tuathail, G; Dalby, S; Routledge, P; Uvod u geopolitiku, Politika kultura, Zagreb, 2007., str. 210 218. Mogue budue sukobe i ekoloka pitanja povezuje niz autora. Vidjeti: Nords, R; Gleditsch, N. P. Climate change and conflict, Political Geography, br. 27 (6), 2007., str. 627 638., ili Raleigh, C; Urdal, H. Climate change, environmental degradation and armed conflict, Political Geography, br. 27 (6), 2007., str. 674 694. Klimatske promjene i nestaicu prirodnih resursa, poput vode, sa sigurnosnim pitanjima povezuju Petersom i Posner. Vidi Peterson, E. R; Posner, R. A. The Worlds Water Challenge, Current History, sijeanj 2010., str. 31 34. Klare, nadalje, smatra da e klimatske promjene poveati rizik od sukoba jer e umanjiti mogunost opskrbe vitalnim resursima kao to su hrana, voda i obradivo zemljite. Zbog toga predvia tri tipa buduih sukoba kao posljedicu klimatskih promjena. Prvi su ratovi oko prirodnih izvora, drugi su etniki sukobi pri propasti slabih drava koje naziva Mogadishu efektom, dok su trei sukobi kao posljedica migracija. Klare, M. T. Global Warming Battlefields: How Climate Change Threatens Security, Current History, studeni 2007., str. 357. 11 Posljedice klimatskih promjena na sigurnosna pitanja i nove sigurnosne izazove u pogledu sukoba oko prirodnih izvora i migracija istraivane su u posebnom izdanju aspoisa Political Geography, br. 27 (6), 2007.
74
cije u pogledu klimatskih promjena. S obzirom da e stvarne razorne posljedice biti vidljive tek kroz 30-40 godina, pita se koja vlada ima interes u donoenju odluka koje e se negativno odraziti na ekonomiju danas, a pozitivne posljedice takve politike biti e vidljive tek u dalekoj budunosti i van njihova mandata. Drugo je pitanje postavio na individualnoj osnovi i odnosi se na spremnost pojedinca na rtvovanje zbog eventualne koristi njihovih unuka.12 Wyss takoer, vrlo slino percipira sr problema. Pita se koliko smo spremni platiti danas, za bolju budunost koju neemo doivjeti, i koliko su razvijene zemlje spremne izdvojiti ne bi li umanjile tetu koju na globalnoj razini uzrokuju rastue ekonomije.13 Usudili bi se nadodati, rastue ekonomije koje bi uskoro mogle postati ozbiljni konkurenti u svjetskoj gospodarskoj premoi. Svojevrstan nov nain gledanja na razvoj svjetske ekonomije, koji podrazumijeva vee investicije u projekte energetske uinkovitosti, obnovljivih izvora energije, sustave gospodarenja otpadom i dekarbonizaciju gospodarstva sadran je u Green New Dealu (Novi ekoloki sporazum). Ovaj novi pristup inzistira na razvoju ekoloke industrije, odnosno otporu prema onim djelatnostima koje tetno utjeu na zdravlje ljudi i okoli. Ipak, za mnoge je zemlje upitan jer podrazumijeva naputanje politike konstantnog gospodarskog rasta i prihvaanje ideje tzv. nultog rasta.14 Osim to se promatra kao nain prevladavanja sadanje krize, u teorijskom smislu Green New Deal se promatra kao tranzicija prema potpuno novom modelu drutva, koji odmie od mahnitog globalnog konzumerizma u kojem se ope drutveno blagostanje temelji na masovnoj proizvodnji sve nekvalitetnijih roba.15 Uoi UN-ove konferencije o klimatskim promjenama, koja se u studenom 2010. godine odrala u Cancunu, Maplecroft, savjetodavna tvrtka koja se bavi procjenama globalnih rizika, objavila je studiju prema kojoj su Ujedinjeni Arapski Emirati, Australija, SAD, Kanada, Nizozemska i Saudijska Arabija navei svjetski zagaivai, odnosno distributeri CO2 plinova (vidi sliku 1). Studija je obuhvatila 183 zemlje svijeta, a u fokusu istraivanja je godinja i ukupna potronja CO2 i emisije staklenikih plinova u razdoblju od 1990. do 2006. godine.16
12 Steffen, W. Just Another Environmental Problem?, Current History, studeni 2007., str. 369. 13 Wyss, D. The Cost of Keeping Our Cool, Current History, studeni 2007., str. 284 388. Pristanak na stagnaciju nacionalnog gospodarstva u dva susjedna kvartala. 15 http://www.neweconomics.org/projects/green-new-deal, 15.5.2011. 16 http://www.maplecroft.com/about/news/emissions_energy.html, 15.5.2011.
75
Slika 1 Najvei svjetski zagaivai, izvor: Maplecroft, www.maplecroft.com
Istovremeno, zanimljivo je da dvadeset najveih zagaivaa ine udio od 88 posto zagaenja u svijetu.17 Zemlje Europske unije, odnosno 27 lanica odgovorno je za oko 11 posto svjetske emisije CO218, dok SAD uvjerljivo vodi. Meu zemljama u razvoju mnogi autori spominju Kinu kao najveeg zagaivaa.19 Prema istraivanju Maplecrofta, najugroeniji dijelovi svijeta geografski su rasporeeni sasvim drugaije. Prema indeksu podruja ugroze klimatskim promjenama u 2011. godini, velike ekonomije budunosti kao to su Banglade, Indija, Filipini, Vijetnam i Pakistan, proglaeni su najugroenijim podrujima20. Istraivanje je obuhvatilo 170 zemalja svijeta, izloenih udaru posljedica klimatskih promjena u iduih 30 godina. Identificirane su najbre rastue svjetske ekonomije, analizirana su 42 drutvena, prirodna i ekonomska faktora, kao primjerice: izloenost prirodnim katastrofama uzrokovanih klimom, podizanje razine mora, drutvena senzibilnost, kretanje populacije, stupanj razvoja, dostupnost prirodnih resursa, razvoj poljoprivrednih grana. No, ono to je najvanije, indeks istrauje sposobnost nacionalnih vlada i infrastrukturnih gra17 Giddens, A. The politics of climate change, Polity Press, Cambridge, 2009., str. 221. C limate change, Europska komisija, oujak 2011., dostupno na http://www.ec.europa.eu, 15.5.2011. Gallagher, K. S. China Needs Help with Climate Change, Current History, studeni 2007., str. 389 394. http://www.maplecroft.com/about/news/ccvi.html, 15.5.2011.
76
na da se suoe s borbom protiv negativnih utjecaja klimatskih promjena. esnaest je zemalja oznaeno krajnje rizinima. Meu njima kao najznaajnije istiu se Banglade, Indija, Filipini, Vijetnam i Pakistan (vidi sliku 2). Slika 2 Najugroeniji dijelovi svijeta, izvor: Maplecroft, www.maplecroft.com
U ovom je istraivanju Banglade oznaen kao najrizinija zemlja, prvenstveno zbog ekstremno visokih granica siromatva, visoke razine ovisnosti o poljoprivrednim dobrima i velike izloenosti poplavama, dok istovremeno vlada te zemlje ima najniu sposobnost prilagodbe klimatskim promjenama i borbe protiv negativnih utjecaja takvih promjena.21 Kaplan takoer, u svojoj apokaliptinoj viziji svijeta budunosti, Banglade i deltu Nila istie kao najrizinija podruja. Pozivajui se na Homer Dixona, koji je poetkom devedesetih povezao dva do tada nespojiva polja, studije vojnih sukoba i studije okolia, na listu najugroenijih drava dodaje Indoneziju, Brazil i Nigeriju.22 Giddens tvrdi da su sukobi kao posljedica klimatskih promjena ve zapoeli, te krvoprolie u Dafuru naziva Prvim ratom klimatskih promjena, s obzirom da je sukobe
21 Ipak, unato svim spomenutim problemima, od 2000. do 2008. godine ostvaren je ekonomski rast od vrtoglavih 88 posto, a procjena MMF-a je kako e u iduih pet godina porasti za dodatnih 6,2 posto. Prema ibidem. 22 Vie vidjeti u Kaplan, R. Nadolazea anarhija, u: Tuathail, G; Dalby, S; Routledge, P; Uvod u geopolitiku, Politika kultura, Zagreb, 2007., str. 212 213.
77
i migracije prouzroilo isuivanje jezera ad. Tvrdi kako e sukobi budunosti, za razliku od sukoba u prolosti, proizlaziti iz slabih drava, a ne najmonijih sila svijeta. Zbog toga u pogledu geopolitike rasprostranjenosti ugroza u svijetu uvodi pojam stoernih drava. Te drave su nacije koje imaju znaajan utjecan na regiju u kojoj se nalaze, u smislu slabilnosti. Ukoliko su stabilne i ekonomski uspjene pozitivno utjeu na itavu regiju. U sluaju potekoa u takvim dravama, problemi se prelijevaju na itavu regiju. Stoerne drave prema Giddensu su Brazil, Meksiko, Junoafrika republika, Nigerija, Egipat, Pakistan i Juna Koreja, te eventualno pod nekim okolnostima Kina i Indija.23 Indija koja je na drugom mjestu Maplecroftovih najugroenijih podruja, oznaena je kao jedna od najbre rastuih svjetskih ekonomija, no klimatska osjetljivost podruja moe ozbiljno ugroziti ugled Indije kao podruja poeljnog za inozemne investicije u nadolazeim desetljeima. Tome u prilog ne ide ni vrlo visok stupanj siromatva, loe ope zdravlje nacije, tendencija porasta populacije i njena ovisnost o poljoprivrednim dobrima. Ostale zemlje koje ulaze u kategoriju krajnje rizinih su: Madagaskar, Nepal, Mozambik, Haiti, Afganistan, Zimbabve, Mianmar, Etiopija, Kamboa, Tajland i Malavi. Prema Maplecroftovim indeksima, najugoenije zemlje su one s visokim stupnjem siromatva, visokom gustoom populacije, sklone poplavama i suama poljoprivrednog zemljita. Naravno, najugroeniji kontinent je Afrika, podruje na kojem se nalazi ak 12 zemalja od 25 najugroenijih. Inae, Peking, Delhi i Calcuta, kao i ostali vei gradovi u Indiji, Africi i Kini, slove kao tempirane bombe. Imaju najgoru kvalitetu zraka od svih gradova u cijelom svijetu. U kategoriju visokog rizika ubrajamo primjerice Kinu, Japan i Brazil. Usporedbe radi, obratimo na trenutak panju na zemlje niskog rizika u Maplecroftovom indeksu. Ima ih 11, a najvie su rangirane Norveka, Finska, Island, Irska, vedska i Danska. U zemlje srednjeg rizika spadaju Rusija, SAD, Njemaka, Francuska i Velika Britanija.24 Naposlijetku treba istaknuti i autore koji odreene predjele svijeta smatraju najugroenijim bez obzira na istraivanja i spomenute podatke. Meu njima, primjerice Wyss, pretpostavlja da e najvei teret posljedica klimatskih promjena i zagaenja okolia u budunosti podnijeti zemlje koje imaju najmanje kapaciteta za suoavanje s njima siromane nacije u ekvatorijalnom pojasu.25 Jasparro i Taylor smatraju da je
23 Iako autor smatra da su Kina i Indija dovoljno odmakle u razvoju, naglaava da bi neka vea nazadovanja takoer poluila efekt na itavu regiju kao onaj kod stoernih drava. Prema: Giddens, A. The politics of climate change, Polity Press, Cambridge, 2009., str. 205 206. 24 h ttp://www.maplecroft.com/about/news/ccvi.html, 15.5.2011. 25 Wyss, D. The Cost of Keeping Our Cool, Current History, studeni 2007., str. 385.
78
jugoistona Azija naugroeniji dio svijeta, jer e klimatske promjene negativno utjecati na prekogranine izazove u toj regiji koji ve i sada postoje kao izazov sigurnosti.26 Za razvijene i nerazvijene zemlje ne mogu vrijediti ista pravila u pogledu reduciranja emisije staklenikih plinova. Prema Giddensu, ta se stopa za siromane zemlje mora poveati dok one ne dosegnu odreen stupanj ekonomskog rasta. Zemlje koje su najvie uinile po pitanju redukcije tetnih plinova su vedska, Norveka, Njemaka, Finska, vicarska, Velika Britanija, Island i Kostarika27 (moemo primjetiti slinost s Maplecroftovim indeksom koji se tie zemalja niskog rizika). Ono to je tim zemljama zajedniko jest vei naglasak na energetsku efikasnost nego na same klimatske promjene, vladavina vlada lijevog centra, implementacija poreza na ugljik, dravno subvencioniranje koritenja obnovljive tehnologije, upotreba nuklearne energije, pomak pitanja klimatskih promjena prema sreditu politikog i javnog interesa.28
Normativni okvir i problemi implementacije

Sporazum izmeu SAD-a, SSSR-a i Velike Britanije iz 1963. godine, kojim su zabranjeni atmosferski testovi bio je prvi meunarodni ekoloki sporazum.29 Danas se pitanje klimatskih promjena na globalnoj razini rjeava pod okriljem Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime30, donesenoj 1992. godine na Drugoj konferenciji UN-a o razvoju i okoliu u Rio de Janeiru. To je ujedno bio i prvi meunarodni pokuaj suoavanja s klimatskim promjenama.31 Temeljni cilj Konvencije je postignuti stabilizaciju koncentracija staklenikih plinova u atmosferi na razinu koja e sprijeiti opasno djelovanje na klimatski sustav. Ta se razina treba ostvariti u vremenskom okviru dovoljno dugom da omogui eko sustavu prilagodbu na klimatske promjene, da se ne ugrozi proizvodnja hrane i da se omogui nastavak ekonomskog razvoja na odrivi
26 Jasparro, C; Taylor, J. Climate Change and Regional Vunerability to Transnational Security Threats in Southeast Asia, Geopolitics, br. 13., 2008., str. 232 256. 27 Giddens, A. The politics of climate change, Polity Press, Cambridge, 2009., str. 74. Ibidem Tuathail, G; Dalby, S; Routledge, P; Uvod u geopolitiku, Politika kultura, Zagreb, 2007., str. 199. UNFCCC, United Nations Framework Convention on Climate Change, www.un.org, 15.5.2011.; Detaljniju analizu dokumenta vidi u: Mignone, B. K. International Cooperation in a Post-Kyoto World, Current History, studeni 2007., str. 363. 31 Busby, J. W. Climate Change Blues: Why the United States and Europe Just Cant Get Along, Current History, oujak 2003., str. 113.
79
nain. Protokol iz Kyota32, donesen 1997. godine, a usvojen 2005. godine prvi je pokuaj globalnog dogovora o mjerama za zatitu klime. Protokol nije dao oekivane rezultate, no predstavlja prvi korak u rjeavanju, odnosno ublaavanju problema klimatskih promjena. Velik broj zemalja pristupio je sporazumu i obvezao se na smanjenje emisija staklenikih plinova. Vlade razvijenih zemalja obvezale su se smanjiti emisiju plinova koji uzrokuju uinak staklenika na razinu iz 1990. godine33, odnosno prosjeno za 5,2 posto u razdoblju od 2008. do 2012. godine. Rok unutar kojeg su se najvei zagaivai, izuzev SAD-a koje nisu ratificirale Kyoto protokol, obvezali znatno smanjiti emisije tetnih plinova u atmosferi istie 31. prosinca 2012. godine. Nakon tog roka redefinirati e se popis zemalja i kvote za emisiju, to jo uvijek nije uinjeno. Posljednji, prema mnogim autorima neuspjeli pokuaj meunarodnog reguliranja pitanja okolia bila je UN-ova Konferencija o klimatskim promjenama u Cancunu. Nakon godinu dana ranije, takoer propalog, dogovora u Kopenhagenu, ovaj je sporazum samo potvrdio ope stavove, te nije definirao oekivani produetak Sporazuma iz Kyota nakon 2012. godine.34 Ipak, sastanak u Kopenhagenu otkrio je nove geopolitike tendencije u odnosima moi meunarodne politike klimatskih promjena. Kako Bailey tvrdi dramatian zaokret dogodio se za vrijeme zavrnih pregovora voenih od strane UN-a, u obliku tajnih dogovora SAD-a, Kine, Indije, Brazila i Junoafrike Republike, tzv. BASIC grupe. Svi su znali da e SAD i Kina biti glavni akteri u pregovorima, ali ih je malo moglo predvidjeti kako e Europska unija, inae suparnik amerikih interesa u pogledu Kyoto protokola, zajedno s UN-om, postati puki promatra pri donoenju krajnjeg dokumenta.35 Ve spomenuti sastanak u Cancunu, ukazao je na postojanje novih
Dokument je dostupan na http://unfccc.int/resource/docs/convkp/kpeng.html, 15.5.2011.; Iako je pot pisan 1997. godine na snagu je stupio tek 2005. i to nakon to je EU preuzela vodstvo u ratifikaciji i inzistiranju na primjeni. Iako je administracija predsjednika Clintona sporazum potpisala, nije upuen na ratifikaciju u Senat. Nakon dolaska Busha mlaeg na vlast sporazum je od strane SAD-a u potpunosti odbaen. Busby, J. W. Climate Change Blues: Why the United States and Europe Just Cant Get Along, Current History, oujak 2003., str. 113.; Ima autora koji preispituju legitimitet samog sporazuma s obzirom da je u samim zaecima blokiran od strane najveeg zagaivaa. Vie o tome vidjeti u: Eckersley, R. Ambushed: The Kyoto Protocol, the Bush Administrations Climate Policy and the Erosion of Legitimacy, International Politics, br. 44., 2007., str. 306 324. 1991 je bazna godina prema izvjetajima IPCC-a. Ogranienja variraju od zemlje do zemlje; za najvee industrijalizirane zemlje unutar Europske unije predvieno je smanjenje od 8 posto, za SAD 7 posto i 6 posto za Japan u odnosu na 1990. godinu. Stavove na sastanku u Kopenhagenu Bailey je podijelio na dvije grupacije, one zemlje koje su osuivale zahtjeve i one koje su nudile uvjetnu potporu. Bailey, I. Copehnagen and the new political geographies of climate change, Political Geography, br. 29., 2010., str. 127 129. Ugovor iz Kopenhagena je naposlijetku ostavio prostor dravama iz BASIC grupe da predvode regio nalne mree predvodnika u klimatskim promjenama, ostavljajui tako prostor za nematanje vlastitih pravila susjednim dravama. Prema ibidem.
80
saveznitava, takoer pod vodstvom SAD-a. Iako se ovdje ne moe govoriti o tajnim stratekim pregovorima, Rusija i Japan su svojim negativnim stavovima o produivanju Sporazuma iz Kyota pomogle SAD-u u izbacivanju nekoliko vanih poglavlja iz konanog dokumenta.36 Stoga ovaj posljednji kompromis izmeu drava lanica UNFCCC-a donosi samo jedan znaajniji iskorak.37 Najvei dio odluka iz Cancuna odnosi se na jaanje razvoja nacionalnih potreba za borbu s klimatskim promjenama. Postignuta je i suglasnost da se osnuje UN-ov Zeleni Klimatski Fond, koji bi trebao prikupiti i raspodjeliti 100 milijarda dolara godinje do 2020. godine, za zatitu siromanijih zemalja od utjecaja klimatskih promjena i pomoi im u razvoju uz smanjenje emitiranja ugljika.38 Osim spomenutog Sporazuma, u Cancunu je predstavljen i nedavno usvojen Pakt iz Ciudad de Mexica. Rije je o sporazumu vie od 400 gradonaelnika iz razliitih drava svijeta, koji se bavi nainima borbe protiv klimatskih promjena u gradovima u kojima ivi vie od 70 posto svjetske populacije. Analizom meunarodnih dokumenata, sastanaka i inicijativa, dolazimo do zakljuka kako su nositelji akcija iskljuivo drave i kako o njihovoj volji ovisi donoenje i provoenje meunarodne regulative. Iako se radi o globalnom problemu, ne moemo tvrditi kako je ovdje multilateralizam na snazi. Iako smatramo kako su drave nositelji aktivnosti, ne slaemo se s Kaganom kako se situacija nakon kratkotrajnog unilateralnog vodstva SAD-a vratila u normalu, odnosno na sheme ponaanja u prolosti.39 Postoje svojevrsni regionalni pristupi pitanjima klimatskih promjena koji ukazuju na injenicu kako se ipak ne radi o dravama-nacijama koje se u prirodnom stanju meunarodne zajednice natjeu i bore za mo i presti. Na tom tragu je i Giddens saeo svoje poimanje borbe protiv klimatskih promjena u okviru Kyoto protokola. Tvrdi da se ne radi o multilateralizmu na djelu, ve nizu regionalnih akcija razliitih dometa.40 Ne bismo li ove pretpostavke dokazali, istraiti emo na koji nain najrazvijenijie zemlje pristupaju pitanjima klimatskih promjena i surauju li u tom podruju.
36 h ttp://www.greenpeace.org/international/en/news/features/COP16_111210/, 15.5.2011. 37 Po prvi puta jedan UN-ov dokument slubeno obznanjuje da globalno zatopljenje mora biti zaustavljeno na 2C u usporedbi s temperaturom u predindustrijskom razdoblju. Sporazum, dodue, naznauje ciljeve industrijaliziranih zemalja u sklopu kojih razvijene zemlje moraju osmisliti niskougljine planove i strategije razvoja koje e ukljuivati procjenu, nadzor provedbe i godinje izvjetavanje. Sporazumom je definirano i da aktivnosti zemalja u razvoju, usmjerene prema smanjenju emisija, u budunosti moraju biti evidentirane putem registra, a razvijene zemlje obvezne su osigurati im tehnoloku i financijsku pomo. h ttp://www.greenpeace.org/international/en/news/features/COP16_111210/, 15.5.2011. 39 Kagan (2008); prema Giddens, A. The politics of climate change, Polity Press, Cambridge, 2009., str. 211. 40 Giddens, A. The politics of climate change, Polity Press, Cambridge, 2009., str. 211.
81
Forum sedam najutjecajnijih industrijskih zemalja i Rusije41, tzv. Grupa 8 (G8), na agendi svojih sastanaka takoer se bavi klimatskom politikom. Iako su i ovi pregovori ostali bez istinskih mjera, na samitu 2008., dogovoreno je smanjenje staklenikih plinova za 50 posto do 2050. godine i SAD se na ovom mjestu po prvi puta obvezala na ovakav cilj. SAD, kao najvei zagaiva i distributer staklenikih plinova u svijetu, odbija ratificirati Kyoto protokol. Ne pristaje na smanjenje emisije staklenikih plinova od 7 posto, ve procjenjuju kako bi za njih realni postotak iznosio najvie 3 posto. Takoer, protive se neubrajanju aktivnosti koje apsorbiraju ugljini dioksid iz atmosfere, kao to je poumljavanje. Jo je jedan nedostatak Kyoto protokola, koji istiu je da on ne definira nikakve obveze za zemlje u razvoju, od kojih neke, kao to su Kina, Indija i Brazil predstavljaju velike zagaivae. Upravo je to argument na koji se pozivala administracija Busha mlaeg, koja je inzistirala na obuzdavanju Kine i Indije prije nego SAD prihvati restrikcijske mjere propisane sporazumom.42 Ouvanje okolia, kao izravnu posljedicu, za sobom nosi naruavanje ekonomije i borbe za profitom, za to veina dravnih politika (ili gotovo sve) nisu spremne. U jednom od svojih govora naciji ameriki predsjednik George W. Bush rekao je ouvanje okolia da, no ne nautrb amerikog gospodarstva i na tetu radnika.43 Iako je ovdje razvidno kako nedostaje politika volja, zanimljiva je izjava Al Gora, Busheva protukandidata na predsjednikim izborima, koji tvrdi da je politika volja obnovljivi izvor.44 Europska unija, s druge strane, trenutno je predvodnica u borbi protiv klimatskih promjena. Obvezala se do 2020. godine smanjiti emisiju staklenikih plinova za 20 posto, poveati udio obnovljivih izvora energije u ukupnoj potronji na 20 posto, poveati udio biogoriva na 10 posto, te energetsku uinkovitost za 20 posto, sve to u odnosu prema razini iz 1990. godine. elnici Europske unije izrazili su spremnost za smanjenje emisije staklenikih plinova i do 30 posto, to zapravo preporuuju znanstvenici,
41 Grupa 6 najrazvijenijih zemalja svijeta (Francuska, Njemaka, Italija, Velika Britanija, SAD i Japan), nastala 1975. godine, 1976. godine se pridruuje Kanada i 1997. godine Rusija. Ova grupa odrava konzultacije i sa zemljama u razvoju to se esto naziva G8 + 5 (Brazil, Kina, Indija, Meksiko i Junoafrika Republika). Krajem 2000-ih najavljeno je proirivanje ovog foruma na G20 to bi predstavljalo 20 glavih ekonomija svijeta. 42 Iako se kao razlog odbacivanja Protokola iz Kyota u amerikim politikim krugovima esto moglo uti kako amerika eka Kinu i Indiju, kao jedne od najveih zagaivaa i zemalja u usponu da potpiu sporazum, Barbara Boxer, predstavnica u Senatu upitala se od kada to SAD eka bilo koga da prvi uini neki korak. Boxer, B. Changing the International Climate, Current History, studeni 2007., str. 395. Gore, A. An Inconvenient Truth, documentarni film, 2006., dostupno na Google videos, http://video. google.com/videoplay?docid=8847562857479496579#, 25.5.2011. 44 Ibidem
82
u okviru meunarodnog sporazuma koji bi nasljedio Kyoto protokol. Taj novi, globalni dogovor koji se oekuje trebao bi obuhvatiti sve zemlje i ponuditi novu i pravedniju platformu. Problem je sada jo sloeniji jer se postavljaju sljedea pitanja: odgovornost za sadanje stanje kao posljedica emisije bogatih i razvijenih zemalja, odgovornost za emisije multinacionalnih kompanija koje ulau u nerazvijenim zemljama zbog jeftine radne snage i sirovina, te pravo na emisijske kvote koje e omoguiti pravedan daljnji razvoj. U okviru Europske komisije oformljeno je 2010. godine tijelo koje se bavi razvojem i provedbom meunarodnih i domaih mjera i strategije klimatske politike. DG CLIMA (Directorate General for Climate Action), vodi meunarodne pregovore, provodi EU sustav trgovanja emisijama i nadgleda provedbu ciljeva smanjenja emisija zemalja lanica. Takoer, zemlje kandidati u sklopu acquis communautaire imaju obavezu potivanja previla i zakonodavstva koje vrijedi za zemlje lanice. Kljunu ulogu u borbi protiv klimatskih promjena u zemljama Europske unije imaju regije, predvoene gradovima. One donose presudne odluke o investiranju u projekte iste energije. Vanost regija u donoenju odluka unutar EU-a i u sklopu borbe protiv negativnih utjecaja klimatskih promjena istaknuta je, po prvi puta, u Lisabonskom ugovoru. Ovakve napore slijede i financijske mjere. Strukturni i kohezivni fondovi Europske unije za razdoblje od 2007. do 2013. godine namjenili 100 milijardi eura za podrku ekolokim inovacijama, mjerama zatite okolia od rizika i razvoju iste tehnologije na lokalnoj razini. Gradovi, ija industrija upotrebljava nesrazmjeran udio prirodnih resursa u odnosu na njihovu povrinu, emitiraju oko tri etvrtine svih staklenikih plinova. Upravo zbog ovog podatka oni moraju imati kljunu ulogu u borbi protiv negativnih posljedica globalnog zatopljenja. Klju te borbe za zemlje Europske unije postao je rad na poboljanju energetske efikasnosti u graevinarstvu. Europska komisija procjenjuje da graevinski sektor ini do 40% konane potronje energije u Europskoj uniji. Europski gradovi ve su poduzeli znaajne korake; njih vie od 350 od 2009. godine provodi koordinirane aktivnosti u cilju smanjenja emisije CO2 za 20 posto do 2020. godine (prema obvezama iz Kyoto protokola). Rije je o tzv. Paktu gradonaelnika, koji je izvorno inicijativa Europske komisije, a definira da gradovi imaju posebnu odgovornost u pridonoenju borbi protiv globalnog zatopljenja. Ovakve inicijative potiu Europsku uniju da ulae novac u pravom smjeru, primjerice, Europska investicijska banka izdvojila je u 2009. godini 15 milijuna eura za podrku razvoju energetske uinkovitosti i odrive energetske projekte u europskim gradovima i regijama. Svi ovi napori rezultirali su i konkretnim mjerama na terenu; mnoge multinacionalne kompanije koje rade na rjeenjima zelene energije sada djeluju izravno na regionalnoj razini. Takoer, bitna podruja usmjeravanja borbe protiv klimatskih promjena su i ru-
83
ralni dijelovi, jer e europska poljoprivreda biti meu prvim sektorima koji mogu biti pogoeni globalnim zatopljenjem (zbog poremeaja u koliini oborina, toplotnih udara, sua, oluja i poplava). Regionalno gledano, najranjiviji dijelovi Europske unije biti e juna Europa i Mediteranski bazen, Alpe i krajnji sjever. Oekuje se kako e klimatske promjene ostaviti utjecaja na niz gospodarskih sektora, posebice onih koji ovise o prosjenoj temperaturi i padalinama, kao to su poljoprivreda, umarstvo, ribarstvo, energetski sektor i turizam.45 Europska komisija inzistira na tome da se zajednika poljoprivredna politika usmjeri na potencijal ruralnih podruja u doprinosu strategiji ekonomskog rasta i smanjenja emisije staklenikih plinova, kroz strategiju Europa 2020.46 Rije je o strategiji usmjerenoj na podizanje zelenih i inovativnih tehnologija, zatim na ulaganja u vjetine, obuku i poduzetnitvo, te poboljanje konkurentnosti promicanjem poljoprivrede koja koristi i upravlja resursima na odriv nain. Kina, kao primjer zemlje u razvoju koja nije primorana na potivanje mjera Kyoto protokola, prema procjenama niza autora postaje ozbiljan kandidat za najveeg zagaivaa. Kljuni je problem u iznimnoj ovisnosti o ugljenu, kao i velikoj potronji energije. Primjerice, u Kini se svakih pet dana47, odnosno svakih sedam dana48 otvara nova elektrana na ugljen. Kineski pristup borbi protiv klimatskih promjena, prema Gallagheru, okarakterizian je kao niz bezuspjenih pokuaja. Niz petogodinjih planova u kojima postavljaju ciljeve koji nikada nisu zadovoljeni, primjer je politike pokuaja radi zadovoljavanja zahtjeva meunarodne zajednice. Posljednji, jedanaesti, petogodinji plan (2006 2010), predviao je smanjenje potronje energije od 20 posto s obzirom na prethodno razdoblje. Ono to se dogodilo u praksi je da je 2007. godine zabiljeen samo mali porast u potronji.49 Najbolje politiku volju u pogledu zatite okolia ocrtava izjava kineskog predsjednika za vrijeme sastanka G8 i zemalja u razvoju koje se redovito sastaju od 2007. godine ne bi li pronali model koji e naslijediti Protokol iz Kyota. Hu Jintao je izjavio da Kina nee prihvatiti nikakva ogranienja, jer je kineska emisija per capita vrlo niska, a primarni cilj Kine je razvoj ekonomije u svrhu boljeg ivota svog naroda.50
A daptation to Climate Change. An EU Approach, dostupno na stranici Europske komisije: http://www. ec.europa.eu/environment/climat/adaption/index_en.htm, 15.5.2011. 46 E urope 2020., A European Strategy for smart, sustainable and inclusive growth, Bruxelles, 2010., dostupno na : http://eunec.vlor.be/detail_bestanden/doc014%20Europe%202020.pdf, 15.5.2011. 47 Gore, A. The Climate Chrisis, video intervju, autor Johnathan Freedland, The Guardian, 2006. 48 Mignone, B. K. International Cooperation in a Post-Kyoto World, Current History, studeni 2007., str. 367. 49 Gallagher, K. S. China Needs Help with Climate Change, Current History, studeni 2007., str. 391 392. 50 Giddens, A. The politics of climate change, Polity Press, Cambridge, London, 2009., str. 211.
84
Giddensove preporuke za djelovanje

Anthony Giddens predlae niz novih koncepata koje globalna politika mora realizirati kako bi uspjeno ograniila efekte globalnog zatopljenja. Njegova namjera nije izii van okvira ortodoksne politike, ve korjenita promjena etabliranog naina politikog miljenja, djelovanje unutar okvira postojeih institucija uz potivanje parlamentarne demokracije.51 Giddens govori o povratku planiranju52, odnosno o kljunoj ulozi drava i vlada u suoavanju s klimatskim promjenama. To ne znai da su ostali socijalni akteri, poput nevladinih organizacija, ekonomskog sektora ili meunarodnih asocijacija, iskljueni iz ovog procesa, odnosno osloboeni svog dijela odgovornosti. No, drava kao osiguravatelj, ensouring state, mora postati katalizator i inicijator raznih aktivnosti na planu borbe protiv negativnih utjecaja klimatskih promjena i svojim tienicima pruiti odgovarajue garancije. Drava mora prednjaiti u projektima upravljanja rizicima, utjecaja na javno miljenje, promicanja politike i ekonomske suradnje, intervencija na trite i utjecaja na zagaivae. Mora djelovati protiv poslovnih i privatnih interesa koji sprijeavaju razvoj inicijativa vezanih uz klimatske promjene, drati ovu problematiku na vrhu dnevnog reda rasprava, razvijati primjeren ekonomski i fiskalni okvir usmjeren prema ekonomiji s niskom razinom ugljika, pripremiti uvjete za prilagodbu posljedicama globalnog zatopljenja i integrirati lokalne, regionalne, nacionalne i meunarodne aspekte politike klimatskih promjena. Giddens u skladu s navedenim predlae deset razliitih modela koji mogu predstavljati okvir za institucionalizaciju politike klimatskih promjena53. Drava kao instanca koja omoguuje i potie djelovanje razliitih aktera u traganju za rjeenjima zajednikih problema, drava koja je odgovorna za praenje javnih ciljeva i koja osigurava da isti budu prepoznatljivi i ope prihvatljivi, model je koji Giddens naziva Ensouring state (drava osiguravatelj). Prema ovom modelu, drava nije mehanizam koji djeluje odozgo prema dolje, ve djeluje na lokalnim razinama. Politika konvergencija kao drugi pristup odnosi se na isprepletenost strategija i politikih ciljeva borbe s klimatskim promjenama, s nizom razliitih podruja javnih politika. Naime, klimatske promjene utjeu na brojna podruja politikog i javnog ivota, od migracija, preko sukoba i sigurnosne dimenzije, do kvalitete ivljenja u odreenoj politikoj i dravnoj strukturi. Zbog toga Giddens predlae sagledavanje institucionalizacije politike klimatskih promjena u irem okviru. Ekonomska konvergencija je model koji ukazuje na isprepletenost
51 Ibidem, str. 4. 52 Ibidem, str. 91. 53 Ibidem, str. 69.
85
ekoloki osvijetenih tehnologija, modusa gospodarske djelatnosti i ivotnih stilova, s ekonomskom kooperativnou. Atmosfera je postala trina vrijednost, pa se s tog stajalita i poinje promatrati. Ovaj model trai naine na koji se ekonomska korist moe spojiti s ekolokom dobrobiti. Koncept prvog plana (foregrounding), ukazuje na nunost prebacivanja pitanja globalnog zatopljenja s marginalne pozicije u arite interesa, kako na podruju politike, tako i na razini svijesti pojedinca. Pozitivna percepcija politike klimatskih promjena temelji se na postavljanju pozitivnih dugoronih ciljeva, a ne na izbjegavanju potencijalnih prijetnji danas. Politika transcedencija podrazumijeva poimanje zatite okolia kao nadstranako pitanje, oko kojeg bi trebao vladati konsenzus svih politikih opcija54. Princip postotka temelji se na izraunu balansa rizika i mogunosti. Svakako da prelazak na drugaiji nain promiljanja ekonomije predstavlja odreeni rizik. Sadanji koncept razvoja mora doivjeti transformaciju, to samo po sebi povlai odreene rizike, u politikom i ekonomskom smislu i donosi dozu neizvjesnosti. Model imperativa razvoja temelji se na injenici da i siromane zemlje imaju pravo na ekonomski razvoj, pa ak i u sluaju emisije znaajne koliine staklenikih plinova. Zemlje siromanog juga, naspram zemalja bogatog sjevera, trae postizanje odreene klimatske pravde. Klimatska pravda oznaava ravnopravnije podnoenje tereta izmeu sjevera i juga. Siromanije zemlje tee izjednaavanju (barem djelomino) sa sjeverom, tee omoguavanju boljih ivotnih uvjeta kroz koritenje zelenih fondova i uz pomo bogatih zemalja. S druge strane, zemlje bogatog sjevera nastupaju defenzivno, one tite standard koji su postavili ekonomskom ekspanzijom. Takoer, to se vie proizvodi, to se vie i zagauje okoli. Model prekomjernog razvoja upozorava na to da sve vea tenja za profitom dovodi do sve veeg oneienja, to uzrokuje dodatne probleme socijalne kategorije (porast stanovnitva, smanjenje obradivih povrina, nedostatak prehrambenih proizvoda i ostalih resursa, irenje bolesti). Naposlijetku, model proaktivne prilagodbe odnosi se na korespodenciju politike borbe protiv klimatskih promjena i politike prilagodbe na klimatske promjene i ukazuje na potrebu spremnosti za negativne posljedice klimatskih promjena.55 Svaki od ovih predloenih modela zapravo
54 Negativan primjer sakupljanja politikih bodova je posljednja kampanja amerikog predsjednika Barracka Obame, kada su pitanja zatite okolia isticana kao vrlo vana. Nakon dolaska na vlast ona ponovo padaju u drugi plan.
Ne samo u smislu sustava odgovaranja na prirodne katastrofe i krize, nego spremnih odgo55
vora na neka pitanja koja e se tek pojaviti, kao npr., kako uvesti restriktivne mjere bez ograniavanja demokracije, ili na koji nain uvesti kategoriju klimatskog azila, a da se sauvaju prava eko izbjeglica koje su izgubile svoj teritorij? Prema: Giddens, A. The politics of climate change, Polity Press, Cambridge, 2009.
86
ukazuje na jedan od problema u pristupanju zatiti okolia i suoavanja s klimatskim promjenama. Model drave kao osiguravatelja potvruje tezu kako su drave nosioci glavnih aktivnosti vezanih uz zatitu okolia, te o njihovim unutarnjim, a ne vanjskim politikama, procjenama koristi i rizika ovisi razina akcije. Drugi model ponovo ukazuje na sredinju ulogu drave. Percepcija vanosti zatite okolia i borbe protiv klimatskih promjena na dravnoj razini utjee na politike i akcije prema tim pitanjima. Dakako na tu percepciju znantno utjeu ekonomska situacija i drutvena osvijetenost. Upravo ta drutvena osvijetenost je temelj triju modela, prvog plana, pozitivne percepcije i politike transcedencije na kojima Giddens inzistira. Svijest o vanosti zatiti okolia trebalo bi biti globalno prihvaeno pitanje, ali iz smjera odozdo, od strane pojedinaca, a ne odozgo, od strane meunarodnih organizacija. Principi imperativnog i prekomjernog razvoja, odnose se na smjernice pozitivnog povezivanja zatite okolia i nacionalne, pa i svjetske ekonomije. Upravo zbog nejednakosti razvoja u svijetu, ali i kalkulacija oko koristi i dobitka ulaganja u zatitu okolia, princip postotka inzistira na procjenama, koje bi ukoliko se percipiraju dugorono, mogle dobiti pozitivne konotacije. Proaktivna prilagodba odnosi se prvenstveno na predivanja u budunosti i spremnost na izazove koje klimatske promjene mogu donijeti. Niti jedan od ovih modela ne moe uspjeno funkcionirati kao izoliran mehanizam. Tek sprega ovih modela s politikom voljom ali i razinom individualne svijesti moe poluiti uspjeh u institucionalizaciji politike klimatskih promjena.
Zakljuak
Vrlo je vano pitanje na koji su nain problemi opisani, tko je prokazan kao njihov izvor ili pak osiguravatelj rjeenja. Nain na koji se o ovim pitanjima raspravlja i tko dobiva priliku donoenja odluka o akciji takoer iznimno utjee na rjeenje samog problema.56 Sama sr problema sadrana je u povezivanju goruih pitanja sa sigurnou. Tek nakon to se odreeno znaajno pitanje povee sa sigurnosnim aspektom, ono dobiva globalno znaenje. Takoer, ovdje se postavlja pitanje drava i njihove moi u smislu kreiranja agende politikog ivota u meunarodnoj zajednici. Bez obzira na gloablizaciju i prodiranje postmodernih ideja, drave su i dalje najvaniji subjekti u meunarodnoj zajednici. Odluke drava u potpori zelenih politika ovisi o procjeni njihove isplativosti na nacionalnim razinama. Najmonije drave dananjice ujedno su i najmonije ekonomije kojima se akcije usmjerene u ouvanje okolia kose s njihovim proizvodnim politikama i profitom. Sve dok drave kao, jo uvijek, najvaniji subjekti
56 Tuathail, O; Dalby, S; Routledge, P; Uvod u geopolitiku, Politika kultura, Zagreb, 2007., str. 201.
87
u meunarodnoj zajednici ne prihvate zatitu okolia kao prioritetno pitanje (u sklopu sigurnosne ili neke druge dravne politike), bez obzira na stranako opredjeljenje i (ne)postojanje svijesti javnosti o ovom problemu, nee doi do pokretanja globalne akcije, ili podizanja svijesti pojedinaca. U najpozitivnijem scenariju drave su subjekti koje bi svojim politikama odozgo, ali i odozdo trebale utjecati na svijest pojedinca i meunarodnu suradnju. Ovaj globalni problem dananjice moe rijeiti iskljuivo globalna promjena ivotne filozofije na svim razinama i multilateralni sporazumi uz mogunost sankcija prema dravama lupeima u pitanju ekologije. Nuna je, dakle, promjena perspektive. Umjesto pretenzija prema postizanju univerzalnih sporazuma na globalnoj razini, treba teiti postizanju niza dogovora na bilateralnom i regionalnom nivou. Jer, jedino stvaranje ugovora izmeu pojedinih drava, grupacija drava te postizanje regionalnih sporazuma potencijalno moe voditi jaanju zajednikih mjera i na globalnoj razini. Drave kao sredinji provoditelji zelenih politika trebale bi se u sluaju zanemarivanja ovih goruih pitanja takoer suoavati s dvije vrste pritisaka. Pritisak odozgo ukazivao bi na pozitivan zaokret u meunarodnoj zajednici, gdje ulaganje u zatitu okolia postaje pravilo, a ne iznimka. Pritisak odozdo, je pritisak koji ujedno ima perspektivu veeg utjecaja. Pojedinci, s visoko izraenom svijesti o potrebi zatite okolia, u dravama u kojima se zelene stranke i NGO grupe za zatitu okolia ne smatraju aicom ekstremista, mogu itekako utjecati na smjer politike vlastite drave. Meusobno utjecanje civilog drutva, drave i regulative meunarodne zajednice jedini je nain za uspjenu borbu s klimatskim promjenama i zatitu okolia.
Literatura
Knjige, lanci i video zapisi Bailey, I. Copehnagen and the new political geographies of climate change, Political Geography, br. 29., 2010., str. 127 129. Boxer, B. Changing the International Climate, Current History, studeni 2007., str. 395 396. Busby, J. W. Climate Change Blues: Why the United States and Europe Just Cant Get Along, Current History, oujak 2003., str. 113 118. Eckersley, R. Ambushed: The Kyoto Protocol, the Bush Administrations Climate Policy and the Erosion of Legitimacy, International Politics, br. 44., 2007., str. 306 324.
88
Europe 2020., A European Strategy for smart, sustainable and inclusive growth, Bruxelles, 2010. Gallagher, K. S. China Needs Help with Climate Change, Current History, studeni 2007., str. 389 394. Giddens, A. The politics of climate change, Polity Press, Cambridge, 2009. Gore, A. The Climate Crisis, video intervju, autor Johnathan Freedland, The Guardian, 2006. Gore, A. An Inconvenient Truth, documentarni film, 2006. Hultman, N. E. Can the World Wean Itself from Fossil Fuels?, Current History, studeni 2007., str. 376 383. Jasparro, C; Taylor, J. Climate Change and Regional Vunerability to Transnational Security Threats in Southeast Asia, Geopolitics, br. 13., 2008., str. 232 256. Klare, M. T. Global Warming Battlefields: How Climate Change Threatens Security, Current History, studeni 2007., str. 355 361. Mignone, B. K. International Cooperation in a Post-Kyoto World, Current History, studeni 2007., str. 362 368. Nords, R; Gleditsch, N. P. Climate change and conflict, Political Geography, br. 27 (6), 2007., str. 627 638. Paterson, M. Post-Hegemonic Climate Politics?, BJPIR, br. 11, 2009. str. 140 158. Peterson, E. R; Posner, R. A. The Worlds Water Challenge, Current History, sijeanj 2010., str. 31 34. Raleigh, C; Urdal, H. Climate change, environmental degradation and armed conflict, Political Geography, br. 27 (6), 2007., str. 674 694. Steffen, W. Just Another Environmental Problem?, Current History, studeni 2007., str. 369 375. Svensen, H. The End is Nigh: History of natural disasters, Reaktion Books Ltd, London, 2006. Tuathail, G; Dalby, S; Routledge, P. Uvod u geopolitiku, Politika kultura, Zagreb, 2007. Wyss, D. The Cost of Keeping Our Cool, Current History, studeni 2007., str. 284 388.
Mrene stranice
Greenpeace, http://www.greenpeace.org, 1.4.2011. Maplecroft, http://www.maplecroft.com, 4.2.2011.
89
UN, http://www.un.org, 5.5.2011. NATO, http://www.nato.org, 5.5.2011. EU, http://www.europa.eu, 5.5.2011. Europska komisija, http://www.ec.europa.eu, 25.5.2011.
Summary
The question of climate change has been on global agenda for few decades now, but nothing concrete has been done yet. Questioning on which actor(s) in international community have means and will to act upon climate change policies we decided to analyze normative framework on international level, and decisions on national levels as a indicator of political will. We assumed that one of the reasons for neglecting this question was in fact that economic growth was right here, and consequences of global warming were there far, far away. Geopolitical shift is evident in multiplying crisis and widening crisis area to the whole world rich and poor countries no questions asked. This perception also shifted questions related to climate into security questions pool. The main goal of this article is not to question reasons and causes of climate change, but to analyze models of possible action and political will to do so in international community.
PREGLEDNI ZNANSTVENI RAD UDK;32782 Primljeno: 19. studenog 2012.
Dubravko irovi*
Pokuaj odreenja gospodarske diplomacije

Saetak
Izraz gospodarska diplomacija udomaio se u hrvatskom standardnom izriaju kao krovni termin za sve aktivnosti drave u zatiti i promidbi vlastitih gospodarskih interesa u meunarodnom okruenju. Pod irim pojmom gospodarske diplomacije razlikujemo djelatnosti u okviru ekonomske, a potom i komercijalne diplomacije. Ekonomska sredstva vanjske politike dijelimo u dvije najvee skupine: ekonomsku (razvojnu) pomo i ekonomske sankcije. Nasuprot ovim klasinim pojmovima nalazi se noviji fenomen tzv. brendiranja zemlje. Pojedine zemlje koriste razliito organizirane sustave za promicanje svojih gospodarskih interesa u globalnom okruenju pa takav sustav nazivamo modelom gospodarske diplomacije.
Kljune rijei: gospodarska diplomacija, ekonomska i komercijalna diplomacija, ekonomska pomo i sankcije, brendiranje zemlje, model gospodarske diplomacije.
Premda je gospodarska diplomacija prisutna od samih poetaka organizacije drutvenih zajednica u politike subjekte (gradovi-drave, kraljevstva, carstva itd.), kao praktina vjetina usmjerena na ostvarivanje boljitka pojedinog drutva putem umjenog pregovaranja o uvjetima trgovine u meunarodnoj razmjeni ona se intenzivnije znanstveno prouava tek posljednjih desetak godina. Sastoji se od sljedeih pojmova: gospodarstvo i diplomacija; a spajanjem i sinergijom tih dvaju pojmova saznajemo da se radi o sloenom pojmu koji obuhvaa vjeto meunarodno komuniciranje i pregovaranje (diplomacija), uz zatitu i promicanje vlastitih gospodarskih interesa. Autori koji se bave gospodarskom diplomacijom prilino su suzdrani u definiranju samog pojma i naglaavaju da je to disciplina koja se neprestano mijenja i razvija, kao to se ubrzano mijenjaju i odnosi u meunarodnoj ekonomiji i meunarodnim politikim odnosima. Za profesore Baynea i Woolcocka (Bayne i Woolcock, 2007.) gos* dr. sc. Dubravko irovi, ministar-savjetnik u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova RH
91
podarska diplomacija predstavlja nain na koji drave vode svoje gospodarske odnose (na poetku dvadeset prvog stoljea), kako donose odluke na nacionalnoj razini i kako (potom) pregovaraju na meunarodnoj sceni (s drugim meunarodnim subjektima) te kako se ta dva procesa meusobno proimaju. Iako autori stavljaju drave u sredite ovoga procesa, oni govore i o drugim akterima (engl. non-state actors) koji su sve utjecajniji u itavom procesu. Saner i Yiu (Saner i Yiu, 2003.) uvode sljedee pojmove: ekonomska diplomacija i komercijalna diplomacija, koje su u nadlenosti dravnih aktera, a potom slijedi itav nizdiplomatskih aktivnosti koje obavljaju tzv. postmoderni, nedravni akteri: korporativna diplomacija, poslovna diplomacija, diplomacija nacionalnih nevladinih organizacija, diplomacija transnacionalnih nevladinih organizacija itd. Za potrebe naeg istraivanja drat emo se pojma gospodarska diplomacija koji se udomaio u hrvatskom standardnom jeziku u posljednjih dvadesetak godina. Taj krovni pojam koji sadri sve aktivnosti drave u zatiti i promidbi vlastitih gospodarskih interesa u meunarodnom okruenju moemo razdijeliti na djelatnosti u okviru ekonomske diplomacije i aktivnosti u okviru komercijalne diplomacije. Ekonomska diplomacija obuhvaa djelatnost dravnih aktera (vladini djelatnici i dravni dunosnici) prema meunarodnim organizacijama i integracijama kao to su: Svjetska banka, UN, Svjetska trgovinska organizacija, Europska Unija, ASEAN, NAFTA itd., a takoer u bilateralnim pregovorima s pojedinim zemljama kada se sklapaju dvostrani gospodarski sporazumi: Sporazum o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, Sporazum o promicanju i zatiti ulaganja, Sporazum o turistikoj suradnji, itd. Ekonomska diplomacija ne bavi se promidbom konkretnih gospodarskih subjekata (poduzea, tvrtki, korporacija itd.). Komercijalna diplomacija predstavlja sve aktivnosti koje drava poduzima za potporu i promidbu svojih gospodarskih subjekata putem mree diplomatsko-konzularnih predstavnitava, komorskog sustava, agencija, izvoznih banaka u dravnom vlasnitvu itd. Kako bi se ta zadaa ostvarila, svaka drava izgrauje vlastiti model gospodarske diplomacije kojim e u najveoj moguoj mjeri zatititi i osigurati svoj gospodarski rast i razvoj, te se to bolje pozicionirati u meunarodnom okruenju. Sva saznanja, iskustva i tradicije koje pojedina zemlja ima u svojem meunarodnom pozicioniranju saeta je u njezinu modelu (nainu) komuniciranja s drugim akterima (subjektima) na meunarodnoj sceni. Gospodarska diplomacija predstavlja sredstvo gospodarske vanjske politike, a u njezinom provoenju sudjeluju dravni (diplomacija, dravni dunosnici i djelatnici
92
Dubravko irovi: Pokuaj odreenja gospodarske diplomacije
itd.), ali i nedravni akteri (transnacionalne tvrtke, nevladine organizacije, sindikati, poslovni lobiji itd.). Podruje na kojem djeluju jako je iroko i ukljuuje: nacionalno gospodarstvo, meunarodnu ekonomiju (meunarodnu trgovinu, vanjskotrgovinsko poslovanje, financije itd.), meunarodne organizacije (u sustavu UN-a, vladine i nevladine, itd.). Imajui na umu obje komponente modela gospodarske diplomacije, ekonomsku i komercijalnu diplomaciju, moemo odmah napomenuti da u sluajevima manjih zemalja koje nemaju gospodarsku i politiku snagu koja bi bitno utjecala na globalno upravljanje prevladava komponenta komercijalne diplomacije. Jo 1980. godine Alan James (James, 1980.) utvruje da mnoga veleposlanstva velik dio svojih aktivnosti usmjeravaju na promidbu trgovine. Otad ta uloga stalno raste, a empirijske studije pokazuju da diplomatske aktivnosti imaju velik utjecaj na komercijalne djelatnosti izmeu zemalja. Poznata je uzreica: Trgovina slijedi zastavu (engl. Trade follows the flag) (Pollins, 1989.) (Rose, 2007.). Velike, gospodarski i politiki mone zemlje podjednako cijene obje komponente gospodarske diplomacije: ekonomsku i komercijalnu diplomaciju. Podruje meunarodnih gospodarskih i politikih odnosa predstavlja arenu u kojoj se odvijaju svi procesi i pojave koje prouava gospodarska diplomacija. Internacionalizacija poduzea, neizravna strana ulaganja, meudravni pregovori i ugovori iz oblasti gospodarstva, djelovanje multinacionalnih korporacija, aktivnosti meunarodnih vladinih organizacija, meunarodno regionalno i plurilateralno povezivanje drava, djelovanje putem UN-ovih specijaliziranih i drugih organizacija itd.; sve su to aktivnosti koje spadaju u domenu prouavanja gospodarske diplomacije. Meutim u fokusu pozornosti ovog istraivanja nee se nai svi aspekti navedenih aktivnosti, ve samo one djelatnosti koje su u nadlenosti dravnih tijela te uinci koje takve djelatnosti proizvode u meunarodnom i domaem okruenju. Naime danas se sve vie iri razumijevanje pojma diplomacija pa se govori i o: korporativnoj diplomaciji, diplomaciji nevladinih organizacija, poslovnim diplomatima, tj. o tzv. nedravnim akterima u domeni gospodarske diplomacije (Saner i Yiu, 2003.) i oni su nesumnjivo vani u kompleksnosti dananjih meunarodnih odnosa, ali nee biti predmet prouavanja ovoga lanka. lanak e se ograniiti na prouavanje aktivnosti dravnih aktera u meunarodnom okruenju i pritom e gospodarska diplomacija biti definirana u svom tradicionalnom obliku kao djelovanje dravnih tijela i njezinih organizacija u domeni promidbe gospodarskih interesa na svim razinama djelovanja: bilateralnoj, regionalnoj, plurilateralnoj i multilateralnoj.
93
Diplomacija i gospodarski diplomati

Uloga diplomata mijenjala se kroz povijest, a te promjene danas su mnogo temeljitije zbog velikog tehnolokog napretka vezanog uz informacijske, telekomunikacijske tehnologije i transport. Jaa uloga multilateralne diplomacije, a u meusobno povezanom svijetu diplomatske agende vie nisu iskljuivo bilateralne, ve postaju globalne i sveobuhvatne. Poznavanje kulture drugih zemalja, jezika i sveobuhvatno sagledavanje situacije u pojedinoj zemlji i dalje ostaju vani u rjeavanju pojedinih pitanja, a veleposlanik postaje koordinator i savjetnik pojedinim resornim ministarstvima. U nekim sluajevima vodeu ulogu u modernoj diplomaciji imaju premijeri i predsjednici drava, koji neposrednim komuniciranjem pri sastancima na vrhu (G8, G20, Skuptina UN-a itd.) mogu rijeiti velik broj pitanja. Moderni diplomat u sadanjem multipolarnom okruenju, uz suvremene modalitete brzog protoka informacija, esto mora brzo i pravilno analizirati brojne i nerijetko proturjene informacije, donositi zakljuke i pravilno informirati svoje ministarstvo o pojedinim situacijama, problemima i/ili zemljama primateljicama. Danas je posebno vana i tzv. javna diplomacija, koja podrazumijeva jasnu i transparentnu komunikaciju sa svim elementima drutva, kao i dijalog s organizacijama civilnog drutva. Velikim promjenama u vanjskoj politici openito mora se prilagoditi i diplomacija, koja je njezin alat i sredstvo djelovanja. Tako se dananja globalna pitanja, kao primjerice klimatske promjene, razlikuju od tradicionalnih pitanja kojima se diplomacija bavila u prolosti. Takoer, na sastancima skupine G20 sudjeluje velik broj strunjaka koji nisu diplomati. Osim vladinih dunosnika ili predstavnika ministarstava vanjskih poslova, na meunarodnoj sceni sve je ee sudjelovanje specifinih resornih ministara i strunjaka, ali i predstavnika udruga civilnog drutva i medija koji igraju vanu ulogu u kontekstu modernih drutvenih odnosa. Znaajnu ulogu u diplomatskom pravu igraju diplomatski obiaji. Oni ne spadaju u pravne norme, ije bi krenje znailo krenje meunarodnih zakona i propisa. No i obiaj, kao i pravna norma, ima svoj obvezni dio, ije pak krenje rezultira sankcijom. Prema tome, krenje diplomatskih obiaja ujedno je i krenje diplomatske etike i znai diplomatsku nekorektnost i u pravilu za posljedicu ima naruavanje ugleda meunarodnog subjekta koji zastupa takvu praksu (Simoniti, 1994:18-19). Pravila i norme diplomatskog i konzularnog prava raala su se u viestoljetnoj praksi koja je prerasla u obiajno pravo. Meunarodnopravni pisci, Gentilis, Grotius,
94
Bynkershoek, Vattel i drugi, zapisivali su i svojim su djelima oblikovali neka od vaeih obiajno-pravnih regula. Neka od tih pravila postala su dio domaeg (unutarnjeg) prava pojedinih drava, poput Diplomatic Privileges Acta iz 1708. godine, donesenog u vrijeme engleske kraljice Ane. Tek je na Bekom kongresu (1815.) uinjen prvi pokuaj kodifikacije diplomatskog prava donoenjem Bekog pravilnika o stupnju diplomatskih predstavnika kojima je diplomatski poziv bio priznat kao zaseban u odnosu na onaj koji obavljaju politiari i dravnici. Potvreno je da je to zanimanje sa svojim pravilima i obiajima. Popisani su svi obiaji koji su dotad vladali i povijesnom upotrebom postali sastavni dio diplomatskog prava (Vukadinovi, 1995:25) (Simoniti, 1994:7-8). Sljedei pokuaj objedinjavanja bio je Protokol iz Aachena (1819.), kada je pridodan jo jedan stupanj rangiranja diplomatskih predstavnika. Na Panamerikoj konferenciji u Havani (1928.) donesena je Konvencija o diplomatskim agentima i konzulima. Proces je nastavljen u okviru organizacije Ujedinjenih naroda koja je 1947. godine osnovala Komisiju za meunarodno pravo, zaduenu, izmeu ostalog, i za donoenje multilateralne konvencije o diplomatskim i konzularnim odnosima i imunitetima. Neposredan povod za kodifikaciju diplomatskog prava bila je napetost odnosa izmeu Jugoslavije i SSSR-a. Naime zbog stalnog krenja diplomatskog imuniteta jugoslavenskih diplomata u SSSR-u Jugoslavija je na Opoj skuptini UN-a postavila pitanje nepovredivosti diplomatskih agenata i nesmetanog djelovanja veleposlanstava (Radovi, 1990:15). Opa skuptina prihvatila je inicijativu Jugoslavije da se pristupi kodifikaciji obiajno-pravnih normi diplomatskog prava i naloila Rezolucijom 685 (VII) od 5. prosinca 1952. Komisiji za meunarodno pravo da pripremi kodifikaciju diplomatskog prava. Rad na konvenciji potrajao je do 1961. godine, kada je potpisana Beka konvencija o diplomatskim odnosima, a potom (1963.) i Beka konvencija o konzularnim odnosima. U svom uvodu Beka konvencija o diplomatskim odnosima podsjea da od davnih vremena narodi svih zemalja priznaju status diplomatskog predstavnika (diplomatskog agenta), te da e pravila meunarodnog obiajnog prava i nadalje ureivati pitanja koja nisu izriito ureena odredbama ove Konvencije (Berkovi, 1997:16). Za aktivnosti gospodarske diplomacije osobito je znaajan lanak 3. Beke konvencije o diplomatskim odnosima, koji govori o funkcijama diplomatske misije i navodi ...unapreivanje prijateljskih odnosa izmeu drave iljateljice i drave primateljice i razvijanje meusobnih gospodarskih, kulturnih i znanstvenih odnosa. Satow ralanjuje i pojanjava odredbe Beke diplomatske i konzularne konvencije
95
o gospodarskim zadaama diplomata i konzula pa navodi: ...ukoliko lanak 3. Beke diplomatske konvencije govori o promidbi gospodarskih odnosa, lanak 5. Beke konzularne konvencije govori o promicanju trgovinskih odnosa, pa moemo zakljuiti da je rije o istom jer je danas trgovinske veze i aktivnosti teko razluiti od gospodarskih. Razlika izmeu diplomata i konzula na ekonomskom podruju djelovanja jest ta to diplomat djeluje na dravnoj razini u svojoj promidbi gospodarstva, a konzul djeluje na lokalnoj razini, odnosno promie gospodarstvo vlastite zemlje na konzularnom podruju koje mu je dodijeljeno egzekvaturom (Satow, 1994.). Moemo zakljuiti da obje Beke konvencije, koje kodificiraju diplomatsko, odnosno konzularno pravo, i danas diplomaciji svake zemlje omoguuju da se organizira, u skladu sa svojim materijalnim i organizacijsko-kadrovskim mogunostima i prema modelu gospodarske diplomacije, u predstavljanju i zatiti svojih gospodarskih interesa u zemlji primateljici na najbolji mogui nain.
Ekonomska sredstva vanjske politike

U dananjem svijetu globalizacije, kada se gospodarstva cijeloga svijeta sve vie povezuju i postaju meuovisna, ekonomska sredstva vanjske politike znaajna su poluga utjecaja i kontrole nad procesima i dogaajima. S obzirom na prevladavajuu svjetsku ekonomsku doktrinu (neo)liberalnoga kapitalizma, koja je osobit zamah i globalnu sveobuhvatnost dobila nakon pada Berlinskog zida i kraha komunistikih reima (poetkom devedesetih godina prolog stoljea), sva su svjetska gospodarstva vie ili manje otvorenog tipa i podlona su globalnim trendovima. Gotovo da se vie ne moe odvojiti unutarnja ekonomska politika od vanjske jer su isprepletene i meusobno neraskidivo povezane. Tako Baldwin jo 1985. govori o ekonomskom dravnitvu kao najviem obliku ekonomskog dravnog angamana koji obuhvaa unutarnju i vanjsku ekonomsku politiku (Baldwin, 1985:39-40). Ekonomska vanjska politika ui je pojam i usmjerena je prema van, pa se esto upotrebljava i kao sredstvo za postizanje vanjskopolitikih (esto i neekonomskih) ciljeva. Za razliku od politikih sredstava diplomacije kojima neposredno komuniciraju tvorci vanjske politike, upuujui odreene poruke, ekonomska sredstva usmjerena su prema najirim slojevima stanovnitva i njihovu e primjenu vrlo brzo osjetiti svi, a ne samo tvorci vanjske politike. (Vukadinovi, 2005.) Ekonomska sredstva moemo grubo podijeliti u dvije skupine: sredstva koja se upotrebljavaju kada su odnosi normalni i kada se neka zemlja
96
nagrauje, odnosno prima razne oblike ekonomske pomoi ili nagrade, i risilna ekonomska sredstva kojima se pojedinu zemlju nastoji disciplinirati, p odnosno navesti na neki od poeljnih oblika ponaanja. U prvu skupinu svrstavamo: inozemnu pomo (pokloni, zajmovi, krediti itd.), pomo u razvoju (razvoj poljoprivrede, industrije, obrazovnog sustava itd.), koritenje trgovinskih sporazuma i usmjeravanje trgovine itd. Katkad se na prvi pogled ne vidi namjera da se takva pomo pojedinoj zemlji koristi za politiki utjecaj nad njezinom politikom i orijentacijom, no takva e se namjera prije ili poslije ipak pokazati jer drava koja daje pomo tei ostvarenju svojih vanjskopolitikih ciljeva (Vukadinovi, 2005.). U drugoj su skupini tzv. prisilna ekonomska sredstva kojima se drave nastoje upozoriti da se moraju pridravati odreenih pravila koja im namee meunarodna zajednica. Tu moemo svrstati mjere kao to su: bojkot, embargo i/ili prekid ekonomske pomoi.
Ekonomska (razvojna) pomo

Ekonomska ili razvojna pomo predstavlja transfer sredstava vlade ili javne agencije jedne drave ili skupine drava prema vladi ili javnoj agenciji druge drave. Takav prijenos smatra se pomoi iskljuivo ako ne ukljuuje nikakav oblik uzajamnosti, odnosno kupnje ili povrata sredstava (Economides i Wilson, 2001.). Ekonomska ili razvojna pomo, za razliku od ekonomskih sankcija, predstavlja namjeru drave davateljice da davanjem pomoi pokua utjecati na dravu primateljicu ili promijeniti njezino ponaanje. Ono to ekonomske sankcije nastoje postii prijetnjama i kanjavanjem, to davatelji pomoi nastoje postii: ponudama, obeanjima pomoi, stvarnim isporukama pomoi itd. Ono to je istovjetno, kako razvojnoj pomoi, tako i sankcijama, jest to da su to samo sredstva za postizanje nekog cilja, bilo gospodarskog ili politikog, a ponajmanje humanitarnoga karaktera (Baldwin, 1985:291-295). Economides i Wilson (ibid., 125-126) navode etiri razloga zbog kojih se drave odluuju za razvojnu pomo drugim dravama: 1. p olitiki i strateki planovi (primjer je Marshallow plan: najopseniji plan razvojne pomoi kojim je SAD izmeu 1948. i 1952. zapadnoeuropskim zemljama dodijelio oko 17 milijardi dolara, a cilj je bio te zemlje uiniti to vie ekonomski ovisnima o SAD-u, ali i stvoriti uvjete za ekonomsko udruivanje Europe zbog opasnosti od Sovjetskog Saveza). Ameriki cilj bio je ekonomski i strateki (Benko,1997:267); 2. poticanje meunarodnog ekonomskog razvoja (nakon Drugog svjetskog
97
rata pruana je pomo mnogim zemljama kako bi se to prije oporavile od ratnih razaranja, a potom zapoele suraivati u liberalnom trgovinskom sustavu, a na korist razvijenih zemalja koje su pomo pruale); 3. h umanitarna pomo (pomo u sluajevima prirodnih katastrofa velikih razmjera; ova pomo obino nije vezana uz neke obveze); 4. p omo kao sredstvo za postizanje palete drugih ciljeva (borba protiv korupcije, borba za ljudska prava, razvoj demokratskih institucija i uinkovitog upravljanja u zemljama u tranziciji, kao i MMF-ova politika strukturnog prilagoavanja, a u cilju preuzimanja zapadnih ekonomskih i politikih vrijednosti, kulture i naina razmiljanja i djelovanja). U doba Hladnoga rata mnogi su upozoravali da ekonomska pomo podupire autokratske reime manje razvijenih drava, potpiruje regionalne sukobe i podupire neokolonijalizam. tovie, agencije koje su se trebale brinuti za raspodjelu pomoi najvei su dio sredstava potroile same na sebe, odnosno svoj veliki birokratski aparat, a pomo namijenjenu siromanim zemljama troile su na kapitalno intenzivne projekte koji su malo pomogli podizanju opeg ivotnog standarda stanovnitva (Hook, 1996:4-6). Stvari e svakako biti jasnije ukoliko imamo na umu da uspjean poslijeratni razvoj Njemake, Japana, Koreje i Tajvana ni izdaleka ne bi bio takav da nisu primili izdanu (razvojnu) pomo od SAD-a. Cijela Zapadna Europa nakon Drugog svjetskog rata ovisila je upravo o Marshallovom planu. Vrlo je slina situacija bila ona u Aziji, gdje je, prema procjenama, Japan primao oko 500 milijuna dolara godinje u razdoblju od 1950. do 1970. godine. Juna Koreja primila je ekonomsku i vojnu pomo u vrijednosti od 13 milijardi amerikih dolara u razdoblju od 1946. do 1978., dok je Tajvan primio 5,6 milijardi dolara. Sve razvijene zemlje pridaju vanost i odvajaju znatna sredstva za ekonomsku i razvojnu pomo manje i najmanje razvijenim zemljama jer na taj nain omoguuju njihov rast i razvoj, a u sveobuhvatnoj povezanosti svijeta (globalizacija) time stvaraju uvjete za poveanje ope potranje i potronje. Time e ubudue omoguavati i izvoz vlastitih proizvoda potaknut poveanjem svjetske potranje.
Ekonomske sankcije
U meunarodnim odnosima neprekidno se javljaju krize koje se pokuavaju rijeiti na razliite naine. Ponajprije se daje prilika diplomaciji da svojim sredstvima i nainima pokua rijeiti nastalu situaciju i to uglavnom pregovorima, ali i nekim od
98
oblika politikih ili ekonomskih pritisaka. Opim razvojem drutva i njegove posvemanje gospodarske meuovisnosti (globalizacija) drave postaju osjetljive na gospodarske pritiske, te meunarodne ekonomske sankcije postaju sve znaajniji dio vanjske politike pojedinih zemalja ili meunarodnih organizacija. Meunarodne organizacije opravdavaju takve odluke ostvarenjem cilja kolektivne sigurnosti, a velike sile takvim postupcima ostvaruju svoje nacionalne interese, a i ire sfere utjecaja na manje razvijene zemlje i itave regije. Razni autori pojmom ekonomskih sankcija podrazumijevaju razliite gospodarske mjere koje se meusobno razlikuju i opsegom i ciljevima koji se ele postii. Galtung (Galtung, 1976:378-416) govori o ekonomskim sankcijama kao o djelovanjima od strane jednog ili vie meunarodnih aktera (engl. the tenders) prema jednoj ili vie drava (engl. the receivers) s namjerom kanjavanja ciljnih drava za nepravilno ponaanje ili s nakanom prisile da prihvate norme i oblike ponaanja koji su dravi (ili meunarodnoj organizaciji) koja je uvela sankcije prihvatljivi i u skladu s oekivanjima meunarodne zajednice. Hufbauer, Schott i Elliott (Hufbauer, Schott i Elliott,1985.) govore o ekonomskim sankcijama kao o promiljenoj, od strane vlade potaknutoj i voenoj mjeri ili prijetnji u smislu obustave trgovinskih ili financijskih odnosa. Onaj koji uvodi sankcije namjerava promijeniti odreene elemente unutarnje ili vanjske politike sankcionirane drave. Drezner (Drezner, 1999.) ekonomske sankcije smatra prijetnjom ili stvarnom obustavom gospodarske razmjene od strane jedne drave ili koalicije drava (engl. the sender) usmjerenima protiv neke druge drave (engl. the target), a s namjerom da se ciljna drava prisili na promjenu politike. Obustava gospodarske razmjene moe sadravati: trgovinske sankcije, bojkot, ukidanje ekonomske pomoi, zamrzavanje financijskih sredstava u inozemstvu ili uvoenja carina. Poveana upotreba ekonomskih sankcija biljei se u drugoj polovici 20. stoljea, a to moemo protumaiti zamjenom vojnih prijetnji (i intervencija) ovim oblikom pritiska na vlade zemalja koje se ne ponaaju u skladu s normama koje je postavila i dogovorila meunarodna zajednica. Ipak moramo priznati da ekonomske sankcije rijetko postiu svoj cilj: politike promjene u sankcioniranoj zemlji, obustavljanje vojnih akcija, demokratizaciju, promjenu diktatorskih reima itd. Sankcije uzrokuju velike gospodarske gubitke i tete, i to ne samo sankcioniranoj zemlji ve i iroj meunarodnoj zajednici pa ak i povratno zemlji ili meunarodnoj organizaciji koja je sankcije uvela.
99
Brendiranje u gospodarskoj diplomaciji

Danas se govori o brendovima razliitih vrsta koji predstavljaju svojevrsne uzore i oznaavaju visoke standarde na pojedinim podrujima. Uz robne i marketinke brendove koji donose zaradu i dodatni profit svojim vlasnicima, danas i drave nastoje postati brend. Pojedine civilizacijske, drutvene i proizvodne tekovine nastoje se poistovjetiti s odreenim nacijama i njihovim dravnim zajednicama, pa tako raspoznajemo: francuske sireve i vina, njemake automobile i tehniku robu, ameriki stil ivota, skandinavsku brigu za okoli, egzotini turizam na dalekoistonim destinacijama (Bali, Sejeli itd.), vicarsko bankarstvo i mlijene slatkie i slino. Brendiranje zemlje tako postaje promidbena zadaa diplomacije pojedine zemlje, a uspjenost provedbe te zadae odreuje i uspjenost njezina meunarodnog pozicioniranja i ostvarivanja dodatnih prihoda na osnovi poznatog i priznatog brenda. U dananjoj eri globalnih komunikacija i satelitskih televizijskih programa dostupnih diljem svijeta zapaamo trend prianja vlastite prie, pa tako televizijske postaje velikih sila (BBC World, EuroNews, Sky News, CNN itd.), odnosno monih i bogatih zemalja, tee upravljati svijetom pa svojim programima alju poruke vlastitih civilizacijskih, kulturnih i gospodarskih obrazaca. Oni zapravo odailju poruke o tome kakav bi trebao biti idealni uzorak drutvene strukture, za kakve se vrijednosti (moralne, materijalne i ideoloke) valja zalagati, kao i vlastitu interpretaciju svakodnevnih politikih i gospodarskih dogaanja u svijetu. Zemlje izvan zapadnoga kulturnoga kruga takoer su shvatile ovu nametnutu promidbenu igru pa i same poinju emitirati sline programe koji promiu njihove civilizacijske vrijednosti (Al Jazeera, Xinhua, Asianet itd.).
Ekonomska diplomacija
Ekonomska diplomacija bavi se pitanjima ekonomske politike, kao primjerice pregovorima oko standarda meunarodne trgovine u okviru Svjetske trgovinske organizacije (WTO) ili neke druge meunarodne organizacije iz domene odreivanja ekonomskih standarda (na regionalnoj ili globalnoj razini). Ekonomski diplomat takoer prati i izvjetava o ekonomskim politikama u stranim zemljama i savjetuje svoju vladu kako se najbolje postaviti prema takvim politikama. Ekonomska diplomacija podrazumijeva upotrebu ekonomskih resursa kao nagradu ili kaznu (npr. ekonomske sankcije i/ili razvojna pomo, op. a.), a u namjeri da se postigne odreeni cilj vanjske politike. Takva djelatnost ponekad se naziva i ekonomskim dravnitvom (engl. economic statecraft) (Berridge i James, 2001.).
100
Diplomati koji se bave takvim djelatnostima obino dolaze iz ministarstava vanjskih poslova matinih zemalja (zemalja iljateljica), ali esto su regrutirani i iz drugih resornih ministarstava, poput ministarstva gospodarstva i/ili ministarstva trgovine i industrije, ovisno o modelu gospodarske diplomacije zemlje iljateljice. Diplomacija je, kao i politika, umjetnost mogueg, a motivirana je interesima, pa je tako i ekonomska diplomacija motivirana ekonomskim interesima. Uklonimo li ekonomsku komponentu iz dananje diplomacije, ona ne bi bila u mogunosti rijeiti ni jedan od goruih svjetskih problema i konfliktnih situacija koje oni stvaraju. To je uoio Guy Carron de la Carrire (Carron de la Carrire, 1998.) koji govori o gospodarstvima pojedinih zemalja koja postaju sve otvorenija, a meunarodna podjela rada toliko se intenzivirala da uloga ekonomske diplomacije postaje sve znaajnija, potiskujui tradicionalne oblike (nasilnog) rjeavanja sukoba meu dravama. Rjeavanju dananjih meunarodnih problema moe se prii samo uz pomo tradicionalnih diplomatskih sredstava koja su ojaana elementima ekonomske diplomacije jer je ekonomija ispred politike i nudi rjeenja koja su bolja od politikih. Naime zemlja jaeg, monijeg i snanijega gospodarstva, koja zauzima visoko mjesto na ljestvici svjetske konkurentnosti, pomou svoje gospodarske snage i upotrebom sredstava ekonomske diplomacije uspjenije e ostvariti svoj cilj to veeg udjela u svjetskom BDP-u (i veeg blagostanja za svoje stanovnitvo), sluei se ekonomskim sredstvima, a ne sredstvima sile i osvajanja tuih teritorija. Izravnim stranim ulaganjima, prodajom robe i usluga, plasiranjem financijskoga kapitala postiu se mnogo bolji i povoljniji uinci od upotrebe sile, otimanja tueg teritorija i drugih kolonijalnih metoda koje pripadaju prolosti. Poetkom 21. stoljea nestale su i ideoloke razdjelnice koje su tijekom 20. stoljea djelovale na odnose meu dravama. Naime nakon Drugog svjetskog rata uspostavljena su dva ideoloki suprotstavljena bloka zemalja (Istok i Zapad) s razliitim sustavima: kapitalizmom na Zapadu i planskom ekonomijom na Istoku, pa nije bio mogu slobodan protok roba, kapitala, ideja, tehnologije i ljudi u oba smjera, kao to je to danas sluaj. Oba sustava djelovala su neovisno i bilo je malo robne razmjene meu njima. U takvim okolnostima od slabog je utjecaja bila i ekonomska diplomacija. Takva je situacija potrajala sve do ruenja Berlinskog zida i oslobaanja silnica koje su postupno, tijekom 90-ih godina prolog stoljea, dovele do procesa globalizacije. Danas gospodarski initelji neprestano dobivaju na vanosti u vanjskim politikama svih zemalja. Sve vea meunarodna podjela rada, danas nazvana globalizacijom, sve vie uvezuje nacionalne ekonomije u jednu meuovisnu cjelinu i samo se ekonomskim sredstvima moe djelovati u takvom okruenju, branei svoje nacionalne interese i probitke svojih nacionalnih gospodarstava.
101
Kako bi se uspjeno branili vlastiti interesi u meunarodnim odnosima, potrebno je predvidjeti pojedine dogaaje i situacije, te djelovati na vrijeme kako bi se njima okoristilo, a istodobno izbjegli gubici i/ili tete koji mogu nastati po nacionalnu ekonomiju. U tome je najuspjeniji SAD kao najvea svjetska ekonomija i voa u globalnoj ekonomskoj diplomaciji. Financijski i gospodarski potencijal koji posjeduje SAD, uz dolar kao svjetsku valutu i njihovo najjae strateko ofenzivno oruje, omoguili su im da sredstvima ekonomske diplomacije ostvare veliku veinu vanjskopolitikih ciljeva. Ono to nisu uspjeli na taj nain probali su, naravno, ostvariti orujem (to nije naa tema), ali ini se da su ekonomske metode bile mnogo uspjenije od vojnih. To se osobito odnosi na drugu polovicu dvadesetog stoljea i poetak dvadeset i prvog.
Komercijalna diplomacija
Komercijalna diplomacija obuhvaa djelatnosti diplomatskih (i konzularnih) predstavnitava kojima se poslovnom i financijskom sektoru zemlje iljateljice pomae u nastojanjima da ostvari gospodarski uspjeh u skladu s opim razvojnim ciljevima zemlje. Takva djelatnost ukljuuje promidbu stranih ulaganja (u oba smjera) i trgovinskih odnosa. Vaan dio djelatnosti komercijalnog diplomata predstavlja rad na prikupljanju informacija o izvoznim mogunostima, povoljnim prilikama za ulaganja, kao i organizacija i pruanje gostoprimstva poslovnim izaslanstvima iz zemlje iljateljice. Komercijalni diplomati najee su dravni slubenici, ali mogu biti i predstavnici gospodarskih komora, pridodani diplomatsko-konzularnim predstavnitvima kao vrsni poznavatelji gospodarskih prilika u zemlji primateljici. Feltham (Feltham, 1996.) razlikuje ekonomski i komercijalni odjel diplomatskokonzularnog predstavnitva, istiui kako komercijalnom odjelu pripadaju zaduenja u pogledu promidbe trgovinskih odnosa sa zemljom primateljicom (uvoz i izvoz), pomaganja i informiranja poslovnih ljudi o poslovnim mogunostima, savjetovanja iz oblasti zakona i propisa (koji se odnose na poslovanje, ulaganja, carine i trgovinu). Profesor Kishan Rana (Rana, 2002.) pomno opisuje postupke i metode kojima se slui komercijalna diplomacija u svom svakodnevnom radu:
1./ Analiza. Razumijevanje gospodarske dinamike u zemlji primateljici prvorazredan je zadatak koji ukljuuje uvid u glavne parametre domae ekonomije. Analiza uvoza i izvoza i
102
glavnih regija s kojima se vanjskotrgovinska razmjena odvija, glavne karakteristike stranih ulaganja, tehnoloka snaga zemlje primateljice, djelatnosti konkurenata (aktualnih i potencijalnih), kao i njihov utjecaj na izvoz zemlje iljateljice na domae trite, te sve druge relevantne gospodarske aktivnosti zemlje primateljice predmet su prouavanja.
2./ Izrada osnovnih informativnih materijala. Izrada osnovnih pisanih materijala o zemlji primateljici korisna je iz brojnih razloga. Olakava razumijevanje osnovnog ekonomskog profila zemlje, oznaava glavne gospodarske pokazatelje, organizaciju ekonomije, poreze, carine i carinsku politiku openito, bankarske i financijske institucije, sustav rjeavanja poslovnih sporova i arbitrae, nain poslovne organizacije, glavne uvozne i izvozne aktere i slino.
Nadalje, takvi materijali slue kao osnovna informacija za komercijalne upite poslovnih subjekata iz zemlje iljateljice, mogu se postaviti i kao website (a kao javni interaktivni informativni materijal lake je prikupiti povratne informacije i neprestano ga poboljavati i obnavljati). Mogua je usporedba sa slinim materijalima drugih diplomatsko-konzularnih predstavnitava (primjer su pisani profili pojedinih zemalja koje izrauje US Commerce Department Ministarstvo trgovine SAD-a, a slue kao pouzdan standard u izradi takvih materijala). Izrauju se i specifini komercijalni izvjetaji (engl. commercial briefing notes) koji se piu za poznate naruitelje, obrauju pojedine trine segmente za konkretne proizvode te analiziraju konkurenciju i njihov trini udio, kao i marketinke taktike koje upotrebljavaju.
3./ Opseg rada Gospodarski subjekti zemlje primateljice koji ve posluju sa svojim partnerima iz zemlje iljateljice, ili su vezani zajednikim ulaganjima, predstavljaju dobru osnovicu i primjer za irenje suradnje i na druge tvrtke koje su potencijalno zainteresirane za takvu suradnju. Razne poslovne asocijacije, lobistike skupine, parlamentarci, akademska zajednica, mediji, specijalisti u znanosti i tehnologiji i jedinice lokalne politike (samo)uprave takoer su akteri na koje treba djelovati sa svrhom unapreenja gospodarske suradnje sa zemljom primateljicom. 4./ Timski rad Iako su radni zadaci unutar diplomatsko-konzularnog predstavnitva precizno rasporeeni po podrujima (politiki, konzularni, kulturni, gospodarski itd.), ipak je mogue postii sinergistiki uinak mobilizacijom ukupnog osoblja predstavnitva
103
(tzv. metoda task force) oko nekog odreenog programskog zadatka, primjerice izvozne promidbe nekog od prioritetnih proizvoda. Pritom se mogu angairati i vlastiti dravljani koji su na nekom utjecajnom i vanom poloaju u zemlji primateljici, poput uglednih poslovnih ljudi, tehnikih strunjaka, intelektualaca itd. ef predstavnitva mora takve akcije predvoditi vlastitim primjerom i poticanjem da se svaki ostvareni kontakt bilo kojeg lana radnog tima iskoristi za gospodarsku promidbu vlastite zemlje.
5./ Izaslanstva Klasina metoda promicanja meunarodne trgovine, ulaganja i ostalih oblika meunarodne razmjene svakako je organizacija poslovnih izaslanstava u oba smjera. Priprema i organizacija takvih izaslanstava zahtijeva pomnu pripremu i pronalaenje poslovnih partnera koji pokazuju ozbiljne namjere za sklapanje poslovnih ugovora unaprijed (engl. matchmaking). Ozbiljna i pomna organizacija takvih susreta mogua je samo ukoliko ve postoje pisani informativni materijali, trine analize i ostali relevantni podaci o poslovnim mogunostima koji se unaprijed dostavljaju zainteresiranim stranama. Vana djelatnost komercijalnog diplomata nakon obavljenog takoer je posjet izaslanstvu (engl. post-visit-follow-up). 6./ Promidba zemlje Svi aspekti djelovanja komercijalne diplomacije obuhvaeni su zajednikim nazivnikom promidbe zemlje, odnosno svih djelatnosti koje se poduzimaju radi promidbe trgovine i ulaganja te transfera tehnologije, ali i drugih podruja poput stvaranja pozitivnog ozraja u medijima zemlje primateljice u pogledu opeg imida zemlje iljateljice. Takva djelatnost obino se poduzima i radi privlaenja turista i/ili izgradnje institucionalnih veza radi razvoja suradnje u oblasti znanosti i zajednikih istraivanja te obrazovne suradnje.
Zakljuak
Uspjenim nastupom pojedine zemlje u meunarodnim organizacijama, na regionalnoj, plurilateralnoj i multilateralnoj razini, u globalnim razmjerima, kao i putem sustava UN-a, ekonomska diplomacija pozicionira zemlju u meunarodnim odnosima, a komercijalna diplomacija na bilateralnoj razini promie proizvode i usluge, poveava izvoz, pomae brendiranju zemlje i pridonosi gospodarskom i socijalnom rastu i napre-
104
tku. Tako obje komponente gospodarske diplomacije, ekonomska i komercijalna, djeluju u sinergiji, pozicioniraju zemlju u meunarodnom okruenju i pridonose njezinu ekonomskom rastu i napretku. Organizacijski oblik koji pojedine zemlje koriste u tome procesu nazivamo modelom gospodarske diplomacije.
Literatura
Baldwin, David Allen, Economic Statecraft, Princeton University Press, 1985. Bayne, Nicholas; Woolcock, Stephen, The New Economic Diplomacy, Ashgate, London, 2007. Benko, Vlado, Znanost o mednarodnih odnosih, Fakulteta za drubene vede, Ljubljana, 1997. Berridge, G. R., Machiavelli; Berridge, G. R.; Keens-Soper, Maurice; Otte, T. G. (ur.), Diplomatic Theory from Machiavelli to Kissinger, Palgrave, Houndmills, Basingstoke, Hampshire i New York, 2001., str. 1-32 Berkovi, Svjetlan, Diplomatsko i konzularno pravo, Nacionalna i sveuilina knjinica, Zagreb, 1997. Guy Carron de la Carriere, La diplomatie economique. Le diplomate et le marche, Economica, Pariz, 1998. Drezner, Daniel W., The Sanctions Paradox: Economic Statecraft and International Relations, Cambridge University Press, 1999. Economides, Spyros; Wilson, Peter, The Economic Factor in International Relations, I.B.Tauris, London, 2001. Feltham, R. G., Diplomatski prirunik, Naklada Zadro, Zagreb, 1996. Galtung, Johan, On the Effect of International Economic Sanctions, World Politics, Princeton University Press, 1976. Hook, W., Steven, Introduction: Foreign Aid in a Transformed World, u S. W. Hook (ur.), Foreign Aid Toward the Millennium, Lyne Reinner Publishers, Boulder, 1996. Hufbauer, G. C.; Schott, J. J.; Elliott, K. A., Economic Sanctions Reconsidered: History and Current Policy, Institute for International Economics, Washington DC, 1985. Pollins, B. M., Does trade still follow the flag?, American Political Science Review 83, str. 465-480, 1989. Rana, Kishan, Bilateral Diplomacy, Diplo Foundation, Malta i eneva, 2002. Rose, A. K., The foreign service and foreign trade: embassies as export promotion, World Economy 30, str. 22-38, 2007.
105
Saner, Raymond; Lichia, Yiu, International Economic Diplomacy: Mutations in PostModern Times, Discussion Papers in Diplomacy, Netherlands Institute of International Relations Clingendael, 2003. Simoniti, Iztok, Diplomatsko pravo, Fakulteta za drubene vede, Ljubljana, 1994. Satow, Ernest Mason, Sir (ur. Lord Gore-Booth), Satows Guide to Diplomatic Practice, (5. izdanje), Longman, London i New York, 1994. Vukadinovi, Radovan, Teorije vanjske politike, Politika kultura, Zagreb, 2005.
Summary
The term economic diplomacy has established itself in the Croatian literary expression as an umbrella term for all the activities of the national state to protect and promote its own economic interests in the international environment. Under the broader concept of economic diplomacy we distinguish the activities within the economic and then the commercial diplomacy. The economic means of foreign policy is divided in the two largest groups: economic (development) aid and economic sanctions. Contrary to these traditional concepts, we have a newer phenomenon called: country branding. Some countries use different systems of organization to promote their economic interests in the global environment, and such a system is called a model of economic diplomacy.
Keywords: economic diplomacy, economic and commercial diplomacy, economic aid and sanctions, branding the country, the national model of economic diplomacy.
recenzije, prikazi, obavijesti
Hanns-Seidel-Stiftung i Diplomatska akademija
Javna diplomacija: imid nacije i brendiranje

mVPEI, Zagreb, 2012., 189 str.; ISBN 978-953-95835-1-2
Zbornik radova Javna diplomacija: imid nacije i brendiranje predstavlja sveobuhvatan pregled dvaju okruglih stolova koji su odrani u Zagrebu 3. svibnja pod nazivom Javna diplomacija, nacionalni imid i brendiranje i 14. prosinca 2011. pod nazivom Javna diplomacija: kulturna diplomacija, imid nacije i brendiranje. Okrugli stolovi organizirani su u suradnji njemako-bavarske politike zaklade Hanns-Seidel-Stiftung i Diplomatske akademije Ministarstva vanjskih i europskih poslova, a kako bi se potaknula svijest o vanosti javne diplomacije, posebice u trenucima kada se blii ulazak Hrvatske u Europsku Uniju. Osim izvjetaja s okruglih stolova, zbornik koji je priredila ravnateljica ureda zaklade Hanns Seidel Aleksandra Marki Boban sadri i uvodni rad dr. sc. Boe Skoke, docenta na Fakultetu politikih znanosti Sveuilita u Zagrebu, pod nazivom Vanost brendiranja drave i uloga javne diplomacije u suvremenim meunarodnim odnosima hrvatske mogunosti i neiskoritene prilike. Zaklada Hanns-Seidel otvorila je svoj ured u Hrvatskoj 1. oujka 1997., a njezino je djelovanje usmjereno na podupiranje hrvatskog ulaska u EU. Od samog otvaranja ureda zaklada surauje s Diplomatskom akademijom Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Plod njihove suradnje mnoge su aktivnosti, izmeu ostalog seminari za mlade diplomate Europski integracijski procesi, seminari retorike na njemakom jeziku i radionica za rukovoditelje u diplomaciji. Okrugli stolovi na temu javne diplomacije, imida nacije i brendiranja organizirani su prvi put 2004. i 2005. godine, a potreba za osvjeivanjem tih tema prisutna je i dalje. Okrugli stol Javna diplomacija, nacionalni imid i brendiranje zapoeo je isjekom iz filma Zagreb ganz personlich (hrv. Zagreb sasvim osobno) autorica Anike Reetar i Ksenije Foreti u kojemu se moglo vidjeti na koji nain Nijemci doivljavaju Zagreb i Hrvatsku. Uslijedilo je uvodno izlaganje ravnateljice Aleksandre Marki Boban. Prisutnima se potom obratio Ulrich Kleppmann, predstavnik zaklade Hanns Seidel za Maarsku, Hrvatsku i Slovaku. Njegova Ekscelencija dr. Bernd Fischer, veleposlanik Savezne Republike Njemake, u svom je uvodnom govoru istaknuo dobar smjer kojim se kree hrvatska diplomacija. Uslijedila su obraanja dr. sc. Mladena Andrlia, ravnatelja Diplomatske akademije MVPEI RH, te zatim mr. sc. Andreja Plenkovia,
110
Recenzije, prikazi, obavijesti
dravnog tajnika MVPEI-a. Oboje su se sloili kako je ulazak u EU korak naprijed za Hrvatsku. Prva panel-rasprava pod nazivom Javna diplomacija: komuniciranje sa stranom javnou okupila je sljedee sudionike: prof. dr. Alana Henriksona, The Fletcher School of Law and Diplomacy, Ulricha Kleppmanna, predstavnika zaklade Hanns Seidel za Maarsku, Hrvatsku i Slovaku, mr. sc. Sanju Bach, glasnogovornicu ministarstva financija te mr. sc. Andreja Plenkovia, dravnog tajnika MVPEI-a. Kada je rije o nacionalnom imidu i brendiranju, panel-rasprava ukazala je na nekoliko kljunih pretpostavki za imid Hrvatske. Prije svega, brendiranje drave sloen je proces u koji bi se trebale ukljuiti institucije i agencije za odnose s javnou. Takoer, preduvjet uspjene javne diplomacije, ali i brendiranja Hrvatske, jest stvaranje slike o sebi samima te njezino kvalitetno predstavljanje drugima. U tom smislu suradnja s Europskom Unijom, SAD-om, NATO-om i susjednim zemljama ini bitnu sastavnicu spomenutog procesa. Sudionici druge panel-rasprave, dr. sc. Mladen Andrli, ravnatelj Diplomatske akademije MVPEI RH, novinar Ante Gavranovi, docent dr. sc. Boo Skoko i dr. Daniela Angelina Jelini s Instituta za meunarodne odnose u Zagrebu, govorili su o temi brendiranja i imida Hrvatske. S jedne strane ukazano je na negativnu politiku i gospodarsku sliku Hrvatske u medijima, a s druge na medijski pozitivno popraena podruja znanosti, kulture, turizma i sporta. Kada je rije o predodbi zemalja bive Jugoslavije, zakljueno je kako Hrvatsku istoni susjedi doivljavaju kao kulturnu zemlju. No u zapadnim je zemljama jo uvijek nedovoljno prepoznatljiva. Upravo je oblikovanje privlane i originalne prie uoeno kao kljuno za kvalitetno brendiranje i prepoznatljivost Hrvatske. Okrugli stol s tematskog podruja javne diplomacije pod nazivom Kulturna diplomacija imid nacije i brendiranje zapoeo je pozdravnim govorom Aleksandre Marki Boban, a zatim su se sudionicima obratili dr. sc. Mladen Andrli te Njegova Ekscelencija dr. Bernd Fischer. Ulrich Kleppmann, predstavnik zaklade Hanns Seidel za Maarsku, Hrvatsku i Slovaku, najavio je temu kulturne diplomacije te pozvao sudionike na prvu panelraspravu. Njegova Ekscelencija Wieslaw Tarka, veleposlanik Republike Poljske, zatim ravnateljica Goethe Instituta u Zagrebu, Katrin Ostwald-Richter, Georg Christian Lack, direktor Austrijskog kulturnog foruma, i novinar Bayernkuriera, dr. Heinrich Maetzke, ukazali su na europska iskustva i sluajeve uspjene kulturne diplomacije Poljske, Njemake i Austrije.
Meunarodne studije, god.12, br. 2, 2012, 109-129
111
Upravo je ta rasprava pruila odlian uvod drugoj panel-raspravi pod nazivom Kulturna diplomacija: pogled iz Hrvatske. Sudionici rasprave, dr. sc. Boo Skoko, dr. sc. Daniela Angelina Jelini iz Instituta za meunarodne odnose u Zagrebu, glavni tajnik Matice hrvatske Zorislav Luki, mr. sc. Nina Obuljen, dravna tajnica u Ministarstvu kulture RH, i Petar Barii, naelnik samostalne slube za Hrvate u inozemstvu iz MVPEI-a, sloili su se kako Hrvatska ima potencijala na podruju kulture, ali je on zasad nedovoljno prepoznat u svijetu, a jedan je od razloga za to strateka nedjelotvornost. Posljednja je panel-rasprava naslovljena kao Kulturna diplomacija: iskustva iz struke pruila priliku za dijagnozu aktualnog stanja hrvatske kulture. Sugovornici diskusije, dizajner Davor Bruketa, fotograf Damir Fabijani, povjesniar umjetnosti Miroslav Gaparovi, muzikologinja Seadeta Midi i muzeolog Tomislav ola, zakljuili su kako hrvatskoj trebaju jasne i organizirane smjernice kulturne diplomacije. Uvaeni sudionici okruglih stolova pruili su pregledan uvid u velik broj tema koje se tiu javne diplomacije. Budui da je rije o izuzetno irokom i sloenom podruju, najavljene su daljnje rasprave usmjerene prema odnosima diplomacije, znanosti, civilnog drutva i medija. Hrvoje Jakopovi
112
Daron Acemoglu & James A.Robinson, Why Nations Fail: The Origins of Power, Prosperity and Poverty, Crown Business, New York, 2012, 529 p.
Daren Acemoglu (profesor ekonomije na MIT-u) i James A. Robinson (politolog na Sveuilitu Harvard) odluili su itateljstvu predstaviti vrlo intrigantnu knjigu u kojoj se kroz 15 poglavlja provlai nekoliko sredinjih teza vezanih uz politiku ekonomiju razvoja obogaenih nizom primjera. Acemoglu i Robinson vode nas na uzbudljiv put diljem est kontinenata i kroz razliita povijesna razdoblja od neolitskih civilizacija pa sve do suvremenih previranja u brzorastuim ekonomijama poput Brazila i Kine. Knjiga je vrlo vana jer predstavlja povratak politikoj ekonomiji i njezinoj pravoj sutini: razvoju politikih i ekonomskih institucija. Ovo je uistinu hvalevrijedan pothvat u eri kada se politekonomska rasprava srozala na besplodnu debatu izmeu pristaa teze o promaaju trita naspram promaaja drave koja je dugo tinjala i doivjela svoju punu manifestaciju izbijanjem globalne financijske i ekonomske krize. Teza o vanosti ekonomskih i politikih institucija kao kljunih faktora razvoja neke zemlje i nije naroito nova. O tome su ekstenzivno pisali Kenneth Sokoloff i Stanley Engerman, a najznaaniji lanak posveen razlozima uspjeha Sjeverne Amerike u odnosu na Junu Ameriku svakako je Factor Endowments, Inequality, and Paths of Development Among New World Economics. Ono to je novo svakako je izrazito irok raspon primjera koji trebaju potvrditi sredinju hipotezu Acemoglua i Robinsona, da su otvorene politike i ekonomske institucije u odnosu na one izrabljivakog karaktera sredinje u objanjenju moi, prosperiteta i siromatva razliitih nacija diljem svijeta. Premda Sokoloff i Engerman ne pripisuju incijalnoj raspoloivosti faktora proizvodnje deterministiki utjecaj na razvoj politikih i ekonomskih institucija ipak je vidljivo da Acemoglu i Robinson tezom o tome da je i Peru mogao imati ulogu kolonizatora Europe kontigenciji pripisuju puno vee znaenje. Naravno da takav stav umanjuje prediktivnu vrijednost njihove teorije to autori pravdaju njezinom korisnou u pristupu policy analize s obzirom da joj je glavni cilj izbjei loe policy savjete temeljene na netonim hipotezama o funkcioniranju institucija. Acemoglu i Robinson smatraju da su otvorene politike i ekonomske institucije one koje omoguavaju irok stupanj participacije razliitih aktera u procesu donoenja odluka, pluralistiku disperziju moi kao i mogunost kreativne destruk-
113
cije koja omoguava cirkulaciju elita i proliferaciju novih ideja. Naspram takvih institucija stoje izrabljivake institucije koje manjini omoguavaju bogaenje i akumuliranje politike moi nautrb iskljuene veine, sprjeavaju tehnoloke promjene koje naruavaju status quo, stvaraju monopole i posebne privilegije te potiu konflikt oko kontrole rente u ekonomiji podeenoj na izvlaenje rente umjesto poveanja veliine ekonomskog kolaa. Pri tome autori u nekoliko uvodnih poglavlja pokuavaju osporiti konkurentske hipoteze koje bi mogle objasniti tu razliku i tu si daju mnogo vie truda u odnosu na Sokoloffa i Engermana. Te konkurentske hipoteze obuhvaaju geografske faktore, ulogu religije i kulturnih faktora i ulogu neznanja. U odnosu na prvu hipotezu, ulogu geografskih faktora i klime, autori ine klasinu studentsku pogreku odabira sluajeva na temelju ovisne varijable. U elji da pobiju zakljuke Jeffreya Sachsa o kljunoj ulozi tropskih bolesti i utjecaja tropske klime na niu stopu poljoprivredne produktivnosti zemalja u tropskim geografskim irinama, autori navode primjere Singapura, Malezije, Bocvane. Meutim, na svaki prethodno spomenuti primjer uspjenih nacija s otvorenim politikih i ekonomskim institucijama dolazi nekoliko suprotnih primjera. Osim toga, autori istiu primjer Bocvane kao uspjene subsaharske zemlje oslanjajui se iskljuivo na podatke o ekonomskom rastu dok zanemaruju injenicu da se zbog epidemije AIDS-a oekivana ivotna dob smanjila za vie od 25 godina od 1990. godine. Najotrije i najuvjerljivije razraunavanje s konkurentskim hipotezama vidljivo je prilikom seciranja nacionalne kulture i religije u sklopu kojega autori navode niz oprenih primjera razvoja/ne-razvoja gdje se praktiki radi o homogenim etnikim i religijskim skupina smjetenima u potpuno razliite institucionalne kontekste. To je evidentno kontrastiranjem primjera Sjeverne i June Koreje, Istone i Zapadne Njemake, grada Nogalesa u Arizoni i Nogalesa u meksikoj dravi Sonora, a tu bi svakako mogli jo pridodati primjer Kineza u Hongu Kongu, Singapuru i Macau u odnosu na Kineze u NR Kini, pogotovo prije ekonomske liberalizacije Kine. U ovom sluaju autori najuvjerljivije argumentiraju vanost poticaja za odreeno ponaanje ili suzdravanje od takvog ponaanja. Osvjeivanje injenice da specifian set politikih i ekonomskih institucija moe preko noi konfiscirati, nacionalizirati ili na bilo koji drugi nain uzurpirati vlasnika prava ili ono to podrazumijevamo pod vladavinom prava svakako destimulira tednju, investicije i tehnoloke inovacije. Govorei o ulozi neznanja autori poprilino podcjenjuju ulogu neznanja u zaostalosti pojedinih zemalja i implicite smatraju da je u globaliziranome svijetu znanje o loim i dobrim institucijama poprilino raspreno i dostupno. Nasuprot tome, oni inzistiraju na tezi da interesi elita koje vladaju izrabljivakim institucijama onemoguavaju laku top-down ili bottom-up promjenu prema inkluzivnim i otvorenim politikim institucijama, a onda i ekonomskim institucijama. Meutim, interesi nisu unaprijed fiksni i predeterminirani,
114
ve ih oblikuju i razliite ideje o tome kako elite percipiraju sebe i svoju ulogu u svijetu, to ele postii i kako svijet uope funkcionira. Uzmimo kao primjer autoritarni reim koji gubi legitimitet i koji moe odabrati dva razliita puta da ga sauva: ekonomska liberalizacija i ekonomski rast temeljen na izvozu uz ouvanje politikog monopola ili jaanje represivnog aparata i stvaranje klijentelistiko-patronskih odnosa. Razliit put kojega su prele arapske naftne monarhije i azijski tigrovi svakako predstavljaju primjer razliite procjene vladajuih elita. One su esto bazirane na pogrenoj mentalnoj raunici koja emanira iz razliitog korpusa znanja i ideja odgovornih za drugaiju procjenu vlastitog interesa. Dakle, vidljivo je da autori u pokuaju to elegantnijeg zaokruivanja svojeg sredinjeg argumenta o inkluzivnim i otvorenim politikim i ekonomskim institucijama implicite marginaliziraju odreena konkurentska objanjenja. Knjiga u sklopu prie o evoluciji politikih i ekonomskih institucija povlai korisnu analogiju sa novijim zakljucima iz evolucijske biologije. Autori navode da razliiti bioloki entiteti imaju svoju logiku razvoja koja je esto inkrementalna, ali koja moe lako biti prekinuta mutacijom koja razvoj organizma usmjerava prema sasvim novoj trajektoriji. Isto je mogue opaziti kroz povijesnu studiju razliitih politikih entiteta na kojima se lome silnice unutarnje logike institucionalnog razvoja (ovisnosti o prijeenom putu) i kljunih prijelomnica. U povijesti Zapadne Europe autori svakako navode Crnu smrt (epidemiju kuge u 14. stoljeu), pojavu atlantske trgovine i posljedino nastajanje industrijske revolucije. Pojava Crne smrti imala je sasvim razliit utjecaj na feudalna drutva Zapadne i Istone Europe. U oba dijela Europe epidemija je odnijela ivote oko pola populacije, ali su elite u interakciji sa irim drutvenim slojevima proizvele sasvim drugaiju trajektoriju razvoja. U Istonoj Europi bilo je manje gradova (Stadtluft mach frei), posjedi feudalaca bili su povrinom vei, seljaci slabije organizirani zbog vee rasprenosti stanovnitva. Stoga su feudalne elite na zahtjev za viim nadnicama kmetova u kontekstu manjka radne snage izazvane epidemijom odgovorile represijom te poveanjem i konsolidacijom svojih posjeda. S druge strane i engleske feudalne elite imale su istu namjeru, ali je nisu uspjele implementirati, pogotovo nakon pobune seljaka pod vodstvom Wata Tylera iji ustanak je imao puno bolje predispozicije za uspjeh zbog navedenih opreka u nainu organizacije feudalnog drutva u Istonoj i Zapadnoj Europi. Na takvu poetnu situaciju nadovezuje se pojava atlantske trgovine i jaanje novih slojeva trgovaca, obrtnika i gentryja. Koalicija takvih interesa u konanici je rezultirala svrgavanjem dinastije Stuarta i eliminacijom najgorih oblika izrabljivakih institucija pod kapom monarhije. Prema miljenju autora Slavna revolucija iz 1688. svakako je kljuni dogaaj koji je stvorio pogodan teren za nastanak industrijske revolucije zbog pojave vlasnikih prava i pomaka prema parlamentarnoj
115
demokraciji. Pojavu parlamentarne demokracije osim konfliktom oko politike i ekonomske moi izmeu engleskih elita autori objanjavaju i vanom oprekom u procesu kolonijalizacije ostatka svijeta. Dok su panjolci i Portugalci prvi stigli u podruja gdje je bilo mnogo zlata i gusto naseljenog domorodakog stanovnitva poput Inka, Maya i Azteka; Englezi su kasnili s kolonizacijom i nisu imali pristup takvim podrujima. Raspreno domorodako stanovnitvo u SAD-u, Kanadi i Australiji nije bilo pogodno za organizaciju robovskog rada na velikim plantaama premda su prvi puritanski naseljenici i Virginia Bay Company imali slinu zamisao kao panjolci i Portugalci. Izostanak takvih okolnosti omoguio je pojavu otvorenih politikih i ekonomskih institucija pogodnih za nastanak novog trgovakog sloja koji nije bio podloan monopolu krune nad trgovinom, kao to je to bio sluaj sa dvije Iberske nacije. Dananje razlike u ekonomskoj nejednakosti izmeu zemalja diljem svijeta autori pripisuju injenici da nacije koje nisu imale iole zametak inkluzivnih politikih i ekonomskih institucije poetkom 19. stoljea nisu ulovile prikljuak procesu modernizacije industrijske revolucije. Stoga je to glavni razlog zbog kojeg se danas nalaze tu gdje jesu, stagniraju ili tonu. Zaostalost Istone Europe elegantno je objanjenja protivljenjem carskih elita ekspanziji eljeznica i industrijalizaciji to je vidljivo u izjavi Metternichova pomonika Friedricha von Gentza koji je na pitanje o socijalnoj reformi odgovorio protupitanjem: Kako bi mi u tom sluaju vladali podanicima? Acemoglu i Robinson su naravno vrlo oprezni kad govore o potrebnom stupnju pluralizma jer smatraju da je za prosperitet potrebno posjedovati umjerenu razinu politike centralizacije i monopola legitimne fizike prisile to kontrastiraju sa fragmentiranim politikim zajednicama diljem subsaharske Afrike poput Kongoa i Sijera Leonea. U knjizi su vrlo zanimljivo objanjeni koncepti pozitivne i negativne povratne sprege izmeu otvorenih i izrabljivakih politikih i ekonomskih institucija. Institucije otvorenog tipa u procesu kreativne destrukcije zadravaju stabilizatore vane za odravanje pluralizma i pri tome autori naglaavaju pojavu novih drutvenih skupina s novim idejama i drugaijom ekonomskom pozadinom, razliite interesne skupine od kojih niti jedna nije dovoljno jaka da uini pomak prema izrabljivakim institucijama i politiko predstavnitvo koje ograniava manevarski prostor vladajuim elitama. U takvoj situaciji kad vladajue elite kontroliraju manji dio ekonomskog i politikog ivota postoji i manji ulog kojeg gube promjenom elita pa se ublaava konflikt oko raspodjele moi i stvara preduvjet za postizanje demokratskog konsenzusa. U situaciji negativne povratne sprege entiteti pod kontrolom izrabljivakih politikih institucija vrlo teko ine pomak prema demokratizaciji, pluralizmu i ekonomskom razvoju. Jedno od objanjenja je svakako eljezni zakon oligarhije Roberta Michaelsa demonstriran
116
na primjeru Sijera Leonea i junjakih drava SAD-a do izglasavanja Civil Rights Acta. U sluaju Sijera Leonea autori navode primjer izrabljivakih institucija naslijeenih od britanske kolonijalne administracije poput dravne komisije koja ima monopol na izvoz i prodaju odreenih primarnih sirovina, a koje su nale svoju ulogu u sasvim novom kontekstu post-kolonijalnog reima Siaka Stevensa koji ih je koristio za obespravljivanje konkurentskih etnikih skupina. Vrlo je zanimljivo kako autori uz pomo izrabljivakog institucionalnog nasljea i nedostatka pluralizma koji bi se manifestirao u irokoj koaliciji usmjerenoj prema istinskoj reformi takvih institucija objanjavaju reprodukciju starih institucionalnih obrazaca ak i kad su nove elite deklarativno usmjerene na revolucionarne promjene u odnosu na stari reim. Eklatantan primjer svakako je Robert Mugabe koji je od borca protiv bjelakog apartheida evoluirao prema diktatoru koji besramno osvaja 100 000 zimbabveanskih dolara na dravnoj lutriji. Knjiga Why Nations Fail? trebala bi se nai u biblioteci svakog politologa usprkos nekoliko evidentnih propusta autora. Oni navode primjere inkluzivnih institucija na otoju Banda (dananja Indonezija) koje su doivjele svoju imploziju nakon susreta s nizozemskim kolonijalnim trgovcima koji su se drali naela trgovina stvara potreba za ratom, a rat potrebu za trgovinom ili primjer inkluzivnih institucija Powhatan konfederacije koja je okupljala 30-ak plemena na podruju dananje Virginije. Ukoliko bi logiki krajnje zaotrili argumente Robinsona i Acemoglua i zaputili se u misaoni eksperiment zamiljanja cijelog svijeta kao jedne nacije tada bi svakako mogli raspravljati o tome u kojoj mjeri bi se cijeli svijet mogao promatrati kao propala nacija u kojoj bi OECD zemlje mogle igrati ulogu izrabljivake elite u odnosu na preostalu periferiju. Naravno, takvo zaoravanje nije do krajaizvedivo, ali autori svakako proputaju raspraviti u kojoj mjeri su otvorene ekonomske i politike institucije plod vlastite ingenioznosti, a u kojoj mjeri bi se na njih mogla primjeniti poznata reenica Cecila Rhodesa: Carstvo, kao to sam rekao, pitanje je kruha i maslaca. Ako elite izbjei graanski rat kod kue, morate postati imperijalisti. Osim toga, ne pokuavaju odvojiti utjecaj kolonijalne prolosti pod izrabljivakim politikim i ekonomskim institucijama od amerike vanjske politike u 20. stoljeu na situaciju u kojem se danas nalazi Latinska Amerika. Tu je i otvoreno pitanje kako to da su amerike politike institucije postale sve manje otvorene to pokrepljuje podatak da je 1% najdohodovnijih Amerikanaca 1774. ostvarivao 9% nacionalnog dohotka, dok je danas ta brojka 17.5%. Apstrahirajui ove propuste centralni argument autora o vanosti otvorenih politikih i ekonomskih institucija svakako stoji, ali potrebno ga je dodatno elaborirati argumentima koje autori olako diksreditiraju u elji da prometejski proizvedu elegantno objanjenje. Parafrazirajui Billa Clintona i njegovu izjavu Its the econom-
117
ics, stupid, autori implicite tvrde Its the politics, stupid i time najavljuju povratak politike znanosti na scenu na emu im treba odati posebno priznanje. Osim toga, u ekonomskom kurikulumu prevladava ideja da su pravednost i ekonomska efikasnost nuno sukobljeni pojmovi i da je vie jednog znai manje drugog. Naalost, na toj ideji stasale su generacije ekonomista i politologa pri emu Pareto optimalno stanje postoji samo u apstraktnom svijetu neoklasine sinteze koji je miljama daleko od stvarnog svijeta u kojemu prevladavaju trine nesavrenosti poput monopola, negativnih eksternalija i asimetrinih informacija. Knjiga Why Nations Fail? svakako je preporuljivo akademsko tivo koje obiluje nizom odlinih i zanimljivih primjera koji itatelja potiu na dodatna pitanja i odgovore u istraivakom podruju od iznimne kompleksnosti i vanosti, ne samo za akademsku zajednicu, ve za svijet 21. stoljea. Kristijan Kotarski, znanstveni novak, FPZG
118
Reynold Humphries
Hollywoods Blacklists: A Political and Cultural History

Edinburgh University Press, Edinburgh, 2008., 192 str.
Reynold Humphries, bivi profesor filmskih studija na Sveuilitu u Lilleu, svojom knjigom Hollywoods Blacklists: A Political and Cultural History dao je vrijedan doprinos razumijevanju razdoblja amerike povijesti kasnih etrdesetih i ranih pedesetih godina prolog stoljea, posebice dogaanja koja su vezana za Hollywood, a svoje korijene imaju u zbivanjima proizalim iz Drugog svjetskog rata, poslijeratnim stanjem u amerikom drutvu, liberalizmu, filmskoj industriji te opem stanju amerike ljevice. Prua iscrpan pregled povijesnih i politikih okolnosti nastanka crnih lista u filmskoj industriji te djelovanja Odbora za neamerike aktivnosti Predstavnikog doma (engl. House on Un-American Activities HUAC), kao i posljedica njegovih aktivnosti. Novije generacije vjerojatno su s tim mranim razdobljem amerike povijesti bolje upoznate kroz film redatelja, scenarista i glumca Georgea Clooneyja Laku no, i sretno (engl. Good Night, and Good Luck, 2005.). Osjeaji tjeskobe i straha koji su prevladavali u uredima i prostorima holivudskih studija ranih pedesetih godina posljedica su dogaanja na unutarnjoj i vanjskoj politikoj sceni. Drugi svjetski rat i smrt predsjednika Roosevelta ameriku politiku usmjerili su prema konzervativizmu. Nova politika klima za lijevo orijentirane holivudske pisce, redatelje i glumce znaila je osudu i denuncijaciju, nasuprot podrci koju su uivali u razdoblju izmeu 1930. i 1940. godine. Ovu ksenofobinu kulturnu i politiku klimu Reynold Humphries istrauje u svojoj knjizi na temelju svjedoenja u Kongresu, dokumenata o crnim listama, biografija sasluavanih osoba te brojnih dokumenata iz arhiva Amerikog filmskog instituta, Akademije filmskih umjetnosti i znanosti, Knjinice Margaret Herrick, Knjinice za drutvene studije i istraivanje June Kalifornije te Sveuilita Kalifornija. Tekst daje detaljan uvid u napetosti koje su vladale Hollywoodom od tridesetih do sredine pedesetih godina prolog stoljea. Iako prvenstveno razmatra poslijeratno razdoblje, naznaena su i predratna zbivanja koja su stvorila preduvjete za djelovanje HUAC-a i nastanak crnih lista. Knjiga je podijeljena u tri dijela. Prvi dio, pod nazivom The Background, uvodni je dio, informativan, kontekstualan, koji postavlja okvir za raspravu i daje osnove ak i onima koji nemaju puno znanja s toga podruja. Zapoinje kljunim datumom, 27. listopadom 1947. godine, kada je scenarist John Howard Lawson sasluavan pred Od-
119
borom za neamerike aktivnosti Predstavnikog doma o svojoj moguoj povezanosti s komunizmom. Etimologija rijei iz naslova knjige, blacklist, odnosno crna lista, u kontekstu Humphriesove knjige opisuje izravan utjecaj toga dogaaja, kada su desetorica optuenih i u konanici osuenih (za nepotivanje Kongresa; jer nisu eljeli odgovoriti na pitanja Odbora) otputeni i stavljeni na popis zajedno s ostalima za koje se sumnjalo da su na bilo koji nain povezani s komunistima. Taj je dogaaj uzet kao polazina toka, te je znaajno njegovo ubacivanje i prenoenje na razliite aspekte odnosa unutar filmske industrije; klasne i rasne odnose, depresiju, Hladni rat, politike promjene te pritiske na sindikaliste pedesetih godina, dogaaje koji su ire razmatrani u poglavljima koja slijede. Drugi dio knjige, pod nazivom Drawing up the Battle Lines, podijeljen je na tri odjeljka i uvodni koji sadri polazite za daljnju analizu. U uvodu je obuhvaeno razdoblje Velike krize 1929. godine te razdoblje od izbora predsjednika Roosevelta do provoenja programa New Deal. Istraeno je pitanje rasizma te na koji se nain on odraavao na Hollywood. U tu svrhu dan je prikaz filma The Black Legion (1937.) kako bi se izrazio stav prema Ku Klux Klanu i kao ishodite za detaljno prouavanje rasnih napetosti prisutnih u Hollywoodu. Slijedi daljnje istraivanje stanja u filmskoj industriji, progoni i izraavanje mrnje protiv pojedinaca ili skupina oznaenih kao oni drugi. Opsean zavrni dio odnosi se na razmatranja faizma koji su zagovarale neke holivudske zvijezde i monici u studijima. Prvi odjeljak karakterizira pripovijedanje povijesnih dogaaja kroz kratak opi pregled sukoba u Hollywoodu koji se odvijao izmeu liberala i konzervativaca sa sindikalistima u razdoblju izmeu tridesetih i etrdesetih godina prolog stoljea. Prema Humphriesu, tu je posijano sjeme antagonizama, sukoba te su iskopani ratni rovovi, to je odredilo odnose ne samo studija i njihovih zaposlenika u Hollywoodu ve i odnose izmeu sindikata. Takvi odnosi utrli su put sasluanjima i posljedino crnim listama (str. 27). Sloenost tog odnosa prema sindikatima kulminirala je ulaskom SAD-a u rat s Japanom u prosincu 1941. godine. Drugi odjeljak razrauje razdoblje ratnih godina od 1939. do 1945., gdje se naglaava jedinstvo Amerikanca u tom razdoblju, a iz snimljenih filmova moe se iitati da je faktor jedinstva antifaizam ujedinio filmae vrlo razliitih politikih opcija. Kao primjer navodi se nekoliko filmova te se analiziraju okolnosti njihova nastanka, kao i poruke koje su odailjali. To su pomalo kontroverzni filmovi Blockade (1938.), Confessions of a Nazi Spy (1939.), zatim dva antikomunistika The Iron Curtain (1948.) i One Minute to Zero (1952.). Isto tako analizirani su filmovi The Man I Married (1940.), The Most Dangerous Game (1932.), Colonel Effinghams Raid (1945.) te Three Comrades (1938.), The Mortal Storm (1940.)
120
i Four Sons (1940.). Uz brojne scenariste, u velikom broju filmova pojavljuju se John Howard Lawson i Lester Cole (pripadnici holivudske desetorice). Trei odjeljak drugog dijela knjige govori o trajkovima koji su potresali Hollywood, osobito onima koji su se zbivali u studiju Warner Brothers i posljedicama utjecaja desno orijentiranih snaga unutar filmske industrije i oko nje. U itavom drugom dijelu knjige autor nastoji pokazati kakve su duboke razliitosti politikih opcija postojale unutar Hollywooda. U razdoblju tridesetih godina istiu se konzervativci poput Walta Disneyja ili Williama Randolpha Hearsta koji su aktivno poticali faizam Hitlera i Franca. Nasuprot njima, holivudski ljeviari bili su izraziti antifaisti. Humphries isto tako zapaa da su mnogi liberalni holivudski pisci podupirali lanstvo ili simpatizirali komunistiku partiju. U ovom dijelu knjige autor je dao kratak i izvrstan pregled politikih previranja i borbi koje su se odigravale u Hollywoodu i Americi u desetljeu od 1930. do 1940. godine, to je neophodno za ispravno razumijevanje napetih odnosa izmeu ljeviara i desniara u vremenu kada su crne liste postale stvarnost. Trei dio knjige, koji nosi naziv From the Hot War to the Cold War, podijeljen je na etiri odjeljka. U prvom odjeljku razraena su dogaanja u Washingtonu u listopadu 1947. godine, vezana uz poetak sasluanja pred HUAC-om, a autor to naziva razdobljem straha, izdaje i orkestriranog napada na ljudska prava (str. 77). Posljedicama sasluanja autor se bavi u narednom odjeljku, a u sljedeem razmatra izjave redatelja Edwarda Dmytryka i pisca i redatelja Elije Kazana, te njihove pozicije nakon sasluanja. Posljednji odjeljak bavi se osobama s crne liste, njihovim ivotima nakon sasluanja i posljedicama koje su pretrpjeli zbog toga, primjerima pokazujui kako im se ivot drastino promijenio. Ovaj dio knjige govori o poslijeratnoj Americi i konzervativizmu koji je utjecao na stvaranje HUAC-a i crnih lista, gdje autor naglaava kako je djelovanje holivudskih liberala tridesetih godina dovedeno u pitanje jer su kao pobornici ili simpatizeri ljevice optueni za protuameriku djelatnost. Detaljno iznoenje povijesnih injenica iz tog razdoblja ono je to je najzanimljivije u analiziranju tih vremena, kao i retorika koja je povezala lanove HUAC-a i one koji su podravali njihove istrage. Iako je u javnosti djelovanje HUAC-a prikazivano kao domoljubno i u najboljem interesu SAD-a, Humphries iznosi na vidjelo i drugu stranu. Istraujui prolost nekoliko lanova Odbora, poevi od samog predsjednika HUAC-a, autor utvruje njihovu pripadnost Ku Klux Klanu i drugim skupinama koje zagovaraju netrpeljivost i mrnju, naglaavajui kako su sama sasluanja proeta mrnjom jer su lanovi Odbora zaboravili injenicu da je glavno obiljeje amerike demokracije pravo na drugaije miljenje. Dok su optueni pojedinci pokuavali obraniti svoj ugled od prosudbe Odbora, duboko ukorijenjena
121
drutvena tjeskoba prema komunizmu i oholost zbog politikih razliitosti bile su oigledne. Osvrui se na politike i kulturne posljedice sasluanja pred Odborom i na razdoblje konzervativizma u poslijeratnoj Americi, Humphries komentira sudbinu pojedinaca koji su nepravedno kanjeni, no pritom je uvjeren da kreativnost u tom razdoblju nije stradala. Naprotiv, to razdoblje sagledava u pozitivnom smislu, naglaavajui, da HUAC nije postojao, Hollywood pedesetih nikad ne bi bio tako sjajan (str. 140). Autor daje i kratku analizu nekoliko filmova iz razdoblja kasnih etrdesetih i sredine pedesetih. Smjestivi stravu, znanstvenu fantastiku i film noir u odgovarajui povijesni kontekst, Humphries naglaava drutvene i politike nijanse u tim djelima, posveujui posebnu pozornost filmovima znanstvene fantastike iz tog doba, poput filmova The Whip Hand (1951.) i It Came from Outer Space (1953.), u kojima se strah od crvene opasnosti i HUAC-ovih sasluanja skriva iza udovita, neuraunljivih znanstvenika i zabave. Osim te vrste filmova spomenuti su i filmovi drugih anrova, kao to su I Was a Communist for the FBI (1951.), Trial (1955.) i My Son John (1952.). Tvrdi da su u mnogim filmovima toga razdoblja vidljive vieznanost i proturjenost amerikog drutva, naglaavajui da se, usprkos tome to veina navedenih filmova naglaava amerike slobode, vrlo esto moe raspoznati i njihovo ograniavanje. U zavrnom dijelu knjige Humphries nastoji povezati dogaaje kasnih etrdesetih i ranih pedesetih godina s dogaajima koji su kasnije uslijedili u amerikoj politici. Zakljuak je prvenstveno usmjeren na povijesni prikaz sasluanja pred HUAC-om, s kratkim polemikim komentarom gdje autor razotkriva nove oblike dananjeg makartizma, gdje se oni koji su se suprotstavljali ratu u Iraku izjednauju s pristaama Osame bin Ladena, pa pie da histerija i verbalno nasilje (mislei na 11. rujna 2001.) podsjeaju na neke ekscese koji se spominju u knjizi (str. 162). Ono to je zajedniko ranim pedesetim godinama prolog stoljea i prvom desetljeu novog tisuljea jest to da ameriki politiari donose zakone i provode istrage u suprotnosti s amerikim sustavom vrijednosti. Bilo da je rije o HUAC-ovim sasluanjima kasnih etrdesetih i ranih pedesetih ili o Patriot Actu s poetka 21. stoljea, ameriki politiari neprestano koriste i upravljaju strahom koji prevladava u drutvu te njime opravdavaju krenje graanskih prava. Povijest je pokazala da su svi oni koji su se usudili suprotstaviti takvom nainu ponaanja obino proglaavani ne-Amerikancima, odnosno nedomoljubima. Humphries je uspio u svojoj knjizi dati uvjerljivu i dobru usporedbu straha od komunizma koji je prevladavao sredinom prolog stoljea i straha od terorizma koji je zavladao u ovom stoljeu u SAD-u. Biti liberal pedesetih godina, biti progresivan, ljeviar ili pobornik socijalne politike esto je znailo biti komunist, odnosno prijetnja demokraciji. Slino je i u ovom razdoblju s poetka novog tisuljea kada pripadnici
122
krajnje desnice koriste slinu taktiku, nazivajui liberale socijalistima, a ostale socijalno osvijetene politiare prijetnjom amerikoj slobodi. Iako ova knjiga ne optuuje konzervativne politiare i njihovu ideologiju, ona otkriva retoriku koja koristi strah kao instrument manipulacije. Knjiga Hollywoods Blacklists djelo je o politikoj i kulturnoj povijesti koje omoguuje upoznavanje s jednim izuzetno turbulentnim razdobljem amerike politike, a za koju je koriten velik broj razliitih materijala prikupljenih iz brojnih izvora, od dokumenata kongresnih svjedoenja, preko asopisa do pisama protivnika crnih lista. Navodei izvore te citirajui i naglaavajui ih u tekstu, autor omoguuje itatelju da stekne uvid u radove drugih autora, poznatih povjesniara i drugih znanstvenika koji su opseno istraivali politiku i kulturu SAD-a polovinom dvadesetog stoljea. Humphriesova knjiga pronicava je i inovativna u svom pristupu. Iitavanje filmova i nain njihova prikaza svjedoe o autorovoj izvanrednoj sposobnosti da potakne itatelje na daljnje istraivanje povijesnog razdoblja i izvan okvira knjige. Interdisciplinarni karakter interpretacije zanimljiv je itateljima koji se bave prouavanjem suvremenih filmskih studija, kao i amerikih kulturnih studija, ali i svima onima koji ele znati vie o toj temi. Knjiga je izvrstan izvor za sve zainteresirane za saetu povijest holivudske crne liste i dogaanja koja su dovela do njezina nastanka. Isto tako, Humphriesov je tekst doprinos istraivanju koji daje uvid u to kako politiari koriste retoriku, zamaskiranu strahom i domoljubljem, za krenje demokratskih vrijednosti, kanjavajui pojedince koji su imali ili imaju razliito miljenje. Jadranka Duji Frlan
123
enlargEDUCATION: THE EUROPEAN SUITCASE FOR ENLARGEMENT

(International Conference in Berlin, Eurpische Akademie Berlin), website: www.eab-berlin.eu
Prikaz konferencije
U Berlinu je od 27. do 29. studenog 2012. godine odrana meunarodna konferencija o integriranju teme Europskog proirenja u obrazovanju uenika u zemljama Europske unije pod nazivom enlargEducation: the European Suitcase for Enlargement u organizaciji Europske akademije iz Berlina koja redovito organizira konferencije, seminare i predavanja s europskim temama. Ovo je bila zavrna konferencija meunarodnog projekta The European Suitcase for Enlargement kojeg su pokrenuli Europska komisija, Ministarstvo vanjskih poslova Njemake, Europska akademija iz Berlina i Hanns Seidel Stiftung. Nositelj projekta za Hrvatsku je Atlansko vijee Hrvatske. Domain konferencije je bila Europska akademija iz Berlina. U projektu su sudjelovale sljedee zemlje: Njemaka, Francuska, Poljska, Bugarska i Hrvatska. U radu Konferencije su sudjelovali voditelji projekta iz svake zemlje sudionice, nastavnici iz svake zemlje sudionice projekta, uenici iz Bugarske i Njemake koji su sudjelovali u projektu, predstavnici Europske akademije iz Berlina, predstavnici Robert Schuman zaklade, predstavnici Europske komisije. Zadatak nastavnika i uenika je bio aktivno sudjelovati u radionicama, diskusijama i komentarima nakon predavanja te na kraju konferencije prezentirati svoj rad s uenicima i napraviti evaulaciju konferencije. Konferencija je zavrni dio projekta tijekom kojeg su se vie puta sastali voditelji projekta svake zemlje sudionice i nastavnici na seminarima i radionicama na kojima se izradio plan rada projekta za svaku zemlju i na kojima se pratio tijek provedbe projekta. Cilj projekta je bio izraditi Europski kovei za proirenje u kojem se nalaze materijali za pouavanje o proirenju Europske unije, sedamdeset posto materijala ine zajedniki materijali za svaki zemlju, a trideset posto materijala za pouavanje ine specifini materijali za pouavanje o Europskom proirenju prilagoeni obrazovnom sistemu svake zemlje sudionice. Materijali u kovegu su didaktike pripreme za nastavu, didaktike igre, radionice, tekstovi za obradu na satu, prijedlozi za male kolske projekte, interaktivne igre, zadaci za debatne rasprave. Rad konferencije je organiziran oko dvije teme koje su obraivane tijekom radionica, predavanja i javne rasprave:
124
1. E U proirenje kako e se dalje nastaviti s Europskim proirenjem, koje zemlje bi trebale ui u Europsku uniju i kada 2. Europski kovei za proirenje to se nalazi u koveiu, kako upotrijebiti materijale u nastavnom procesu i kako integrirati temu EU proirenje u obrazovnom sistemu svake zemlje sudionice Nakon uvodnog pozdrava predstavnice Europske akademije u Berlinu Elisabeth Botsch i prezentacije projekta Europski kovei za proirenje voditelji projekta za Francusku, Njemaku, Bugarsku, Poljsku i Hrvatsku su u svom izlaganju iznijeli znaenje proirenja Europske unije za svoju zemlju. Predstavnica Robert Schuman zaklade iz Poljske istaknula je pozitivne pomake Poljske pri ulasku u Europsku uniju, mogunosti koje je Poljska iskoristila tijekom proirenja EU 2004. i procese prilagodbe koje je Poljska tada svladala, predstavnik Hanns Seidel zaklade iz Sofije ukazao je na prednosti i potekoe prilikom ulaska Bugarske tijekom proirenja EU 2008. Voditelji projekta za Hrvatsku Radovan Vukadinovi, predsjednik Atlanskog vijea Hrvatske i Aleksandra Marki Boban, predsjednica Hanns Seidel zaklade u Zagrebu istaknuli su iskustvo Hrvatske u pregovorima s EU i procesu pristupanja Hrvatske Europskoj uniji te razloge pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. Na kraju prvog dana konferencije predstavnica Schwarzkopf zaklade prezentirala je radionice za djecu i uenike u dobi od 5 do 18 s temom Europske unije koje Zaklada provodi u Njemakoj i prilagoava specifinostima obrazovnog sustava svake njemake pokrajine. Drugog dana konferencije sudionici su sudjelovali u radionicama za nastavne djelatnike i voditelje projekta. Radionice su bazirane na materijalima koji se nalaze u Europskom koveiu za proirenje. Nastavnici su raspravljali o geografskim i kulturnim granicama Europe. Zadatak je bio odrediti koje drave bi pripadale kontinentu Europe na osnovu svog geografskog poloaja, a koje na osnovu svog kulturnog identiteta te koje drave bi u budunosti trebale ui u Europsku uniju. Radionica je otvorila raspravu meu sudionicima i potaknula ih da nau kompromise i usuglase svoju odluku s drugima. Cilj je bio razmisliti o proirenju EU, ali i pokazati kako ovaj nain uenici odnosno budui punoljetni graani Europske unije ue kritikom razmiljanju, toleranciji i vrijednostima graanskog odgoja. Nastavnici su takoer razmijenili svoja iskustva u radu s uenicima o temama Europske unije i specifinostima tijekom rada s uenicima unutar ovog projekta. Nakon kraeg razgledavanja europskih institucija u Berlinu sudionici konferencije su u predstavnitvu Europske komisije u Berlinu zajedno sa predstavnikom Europske komisije u Njemakoj Andreasom Petschke i predstavnicom Europske akademije u Berlinu prezentirali medijima projekt European Suitcase for Enlargement. Nastavnici
125
su se u razgovoru s novinarom osvrnuli na trideset posto materijala u kovegu koji su specifini za svaku zemlju sudionicu projekta. Nakon prezentacije projekta u medijima sudionici konferencije su prisustvovali javnoj raspravi u predstavnitvu Europske komisije s temom Budunost proirenja Europske unije. O proirenju su govorili generalni direktor za proirenje Europske unije iz Europske komisije, zamjenik povjerenika za francusko njemaku suradnju u ministarstvu vanjskih poslova Njemake, bugarski ambasador u Njemakoj, strunjak za proirenje na Balkanu iz njemake Zaklade Znanost i politika i predstavnica Robert Schuman zaklade u Poljskoj. Tijekom rasprave spomenuti su problemi oko ulaska Makedonije i Turske u Europsku uniju i napredovanje pregovora s Islandom. Generalni direktor za proirenje Europske unije je iznijeo miljenje Europske komisije o Hrvatskoj, o uspjenom ispunjavanju gotovo svih uvjeta i ulasku Hrvatske u EU 2013. Govornici javne rasprave su zakljuili kako bi nakon ulaska Hrvatske u EU trebalo usporiti s procesom proirenja Europske unije ne samo zbog politikih i ekonomskih problema zemalja koje bi trebale pristupiti Europskoj uniji nego ponajvie zbog unutarnjih problema Europske unije, zbog gospodarske krize u kojoj se nalazi eurozona i gubitka povjerenja u financijsku kontrolu drava lanica. Zakljueno je kako bi se trebale smanjiti gospodarske razlike izmeu drava lanica Europske unije prije novog proirenja Europske unije.
Evaulacija i zakljuak
Zadnji dan konferencije nastavnici su prezentirali svoj rad s uenicima na ovom projektu. Predstavljeni su didaktiki materijali, pripreme za nastavu, ideje o kreativnim radionicama i materijali za pouavanje o europskim temama u nastavi s odraslima. Tijekom prezentacije raspravljalo se o specifinostima obrazovnih sustava svake drave sudionice i na koji nain se obrauju teme o Europskoj uniji. Uoene su ve postojee razlike izmeu zemalja sudionica projekta u opsegu obrade gradiva o EU i u integraciji gradiva u pojedine predmete. Nastavnici su razmijenili kontakte i dogovorili se za buduu suradnju. Uslijedila je zavrna evaulacija projekta. Sudionici konferencije su se sloili kako su konferencija i projekt ostvarili svoje ciljeve. Dolo je do razmjene iskustva i materijala za nastavu s temom proirenja EU. Tijekom konferencije su iznijeti argumenti i stavovi o proirenju Europske unije. Projekt je potaknuo na izradu vie materijala o EU i pojaanoj integraciji gradiva o EU u obrazovnim sustavima drava lanica Europske unije. Hrvatski tim na konferenciji je zakljuio kako bi se gradivo o Europskoj uniji trebalo uklopiti u kolski kurikulum s ciljem ne samo pouavanja o Europskoj uniji nego i prenoenjem graanskih vrijednosti mira, multikulturalnosti i demokracije koje promovira Europska unija.
126
Konferencija je zavrila dogovorom o daljnjem nastavku projekta odnosno promoviranju Europskog koveia za proirenje u obrazovnim institucijama i pred obrazovnim predstavnicima u dravama sudionicama projekta European Suitcase for Enlargement. Raeljka Buevi
127
11. Meunarodna ljetna kola Koloep

Ve tradicionalno jedanaestu godinu za redom, u organizaciji Atlantskog vijea Hrvatske i Centra za meunarodne studije iz Zagreba, odrana je Meunarodna ljetna kola. Za razliku od dosadanjih ljetnih kola, koje su se odravale na otoku ipanu, 11. Meunarodna ljetna kola po prvi puta je odrana u hotelu Vile Koloep na otoku Koloepu, Republika Hrvatska. Osnovni cilj kole je informiranje i pripremanje mladih lidera iz regije jugoistone Europe i svijeta za budunost koja dolazi, a posebno za bolje razumijevanje tokova euroatlantskih integracija. Od 2002. godine, kada je po prvi puta odrana, Meunarodna ljetna kola je kroz ukupno 41 znanstvenu konferenciju uspjela okupiti vie od 1000 sudionika, te se moe pohvaliti sa gostovanjem velikog broja visokih dravnih dunosnika, diplomata, politiara, te sveuilinih profesora iz raznih zemalja regije i svijeta. 11. Meunarodna ljetna kola na otoku Koloepu organizirana je u suradnji sa; Veleposlanstvom Kraljevine Danske, Zakladom Hanns Seidl Hrvatska, Plivom Hrvatska d.o.o., te Odjelom za javnu diplomaciju NATO-a koji je sudjelovao u organizaciji konferencije NATO i Mediteran: novi izazovi i perspektive, te simpozija Suvremeni terorizam i bioterorizam. U okviru 11. Meunarodne ljetne kole tako su odrane tri meunarodne znanstvene konferencije, te jedan simpozij: 1. Zajednika vanjska i sigurnosna politika Europske Unije koja se, u suradnji sa Veleposlanstvom Kraljevine Danske, odrala u razdoblju od 02. do 07. srpnja 2012. godine 2. Europska Unija proirenje koja je, u suradnji sa Zakladom Hanns Seidel Hrvatska, odrana u razdoblju od 20. - 25. kolovoza 2012. godine 3. NATO i Mediteran: novi izazovi i perspektive koja se, u suradnji s Odjelom za javnu diplomaciju NATO-a, odrala od 27. 31. kolovoza 2012. godine 4. S impozij Suvremeni terorizam i bioterorizam, koji se, u suradnji s Odjelom za javnu diplomaciju NATO-a i Plivom Hrvatska d.o.o., odrao u razdoblju od 03. 08. rujna 2012. godine
128
11. Meunarodnu ljetnu kolu otvorio je prof. dr. Radovan Vukadinovi, predsjednik Atlantskog vijea Hrvatske i predsjednik Centra za meunarodne studije u Zagrebu, dok su u okviru same kole predavai bili: mr. sc. Kolinda Grabar Kitarovi, pomonica glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju, Brisel, Belgija; ga. Antonel la Cerasino, NATO, Brisel, Belgija; H.E. Bo Eric Weber, veleposlanik Kraljevine Danske u Republici Hrvatskoj; porunik Soren Knudsen iz Veleposlanstva Kraljevine Danske u RH; H.E. Burak zgergin, veleposlanik Republike Turske u Republici Hrvatskoj; prof. dr. Lee Kendall Metcalf sa Sveuilita na Floridi, SAD; prof. dr. Jim Seroka sa Sveuilita Auburn, SAD; dr. sc. Mladen Naki, Centar za meunarodne studije u Zagrebu; dr. sc. ana Lua sa Fakulteta politikih znanosti u Zagrebu; doc. dr. Olivera Injac sa Sveuilita Donja Gorica, Podgorica, Crna Gora; prof. dr. Luka Brki sa Fakulteta politikih znanosti u Zagrebu; doc. dr. Berto alaj, Fakultet politikih znanosti u Zagrebu; prof. dr. orije Borozan, dekan Fakulteta za humanistike znanosti, UDG, Crna Gora; prof. dr. Gordana urovi sa Ekonomskog fakulteta u Podgorici, Crna Gora; prof. dr. Saa Kneevi sa Fakulteta politikih znanosti u Podgorici, Crna Gora; doc. dr. Milo olaja, Centar za meunarodne odnose, Banja Luka, BiH; doc. dr. Stojan Slaveski, EURM, Makedonija; prof. dr. Dragan R. Simi sa Fakulteta politikih znanosti, Sveuilite u Beogradu, Srbija; prof. dr. Mladen Pukari, Hrvatski studiji, Zagreb; prof. dr. Nevzet Veladi, dekan Pravnog fakulteta u Bihau, BiH; prof. dr. Nedad Bai, Pravni fakultet, Biha, BiH; prof. Ivan Medved, Ministarstvo zdravlja Republike Hrvatske; ga. Dinka ivalj, Vij ee za regionalnu suradnju, Sarajevo, Bosna i Hercegovina; g. Petar Lovri, predsjednik Udruge malih i srednjih poduzetnika pri HUP-u, Hrvatska; dr. sc. Robert Mikac, DUZS, Hrvatska; mr. sc. Mladen Pemper, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske; prof. dr. Miro Jakovljevi, predstojnik Klinike za psihijatriju Medicinskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, KBC Zagreb; mr. sc. Dijana Gupta, Sveuilite Demal Bijedi, Mostar, BiH; prof. dr. Stefano Pilotto sa Fakulteta politikih znanosti, Sveuilite u Trstu, Italija; g. Giuseppe Belardetti, ATA, Brisel, Belgija; pukovnik Igor Karnju, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske; ga. Almudena Muoz Guajardo, ravnateljica Casa Mediterraneo, panjolska; prof. dr. AntonGiulio de Robertis, Atlantski odbor Italije; prof. dr. Dimitrios Triantaphyllou, Centar za meunarodne i europske studije, Sveuilite Kadir Has, Turska; g. Ekrem Deniz, East and West Studies, Turska; te ispred Klinike za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljevi u okviru simpozija Suvremeni terorizam i bioterorizam prof. dr. Alemka Markoti, dr. med., prof. dr. Adriana Vince, dr. med., doc. dr. Suzana Bukovski, dr. med., Ante Tadin, dipl. ing. mol. biol., Ivan-Christian Kurolt, dipl. ing. biol., Petra Svoboda, dipl. ing. biol., Neven Papi, dr. med., Davorka Duek, dr. med.; i mnogi drugi.
129
Na 11. Meunarodnoj ljetnoj koli sudjelovali su studenti druge generacije poslijediplomskog studija Vanjska politika i diplomacija sa Fakulteta politikih znanosti u Zagrebu, studenti Visoke kole meunarodnih odnosa i diplomacije iz Zagreba, studenti i asistenti sa sveuilita u Mostaru, Podgorici, Banjaluci, te mladi strunjaci iz Njemake, Poljske, Makedonije, Sjedinjenih Amerikih Drava, te Srbije, koji su u sklopu ljetne kole mogli uti predavanja kvalitetnih profesora, znanstvenika i strunjaka. Takoer, vano je naglasiti kako je kroz 11. Meunarodnu ljetnu kolu sudionicima i polaznicima (mladim liderima), pruena prilika za izravnu komunikaciju sa visokim dunosnicima NATO-a, visokim dravnim dunosnicima iz zemalja regije, diplomatima, to je vrlo jedinstvena prilika i predstavlja iznimno iskustvo. Polaznici 11. Meunarodne ljetne kole sudjelovali su i u simulacijama meunarodnih konferencija, koje su obuhvatile prakseoloki dio ljetne kole, a ije su teme bile: u sklopu konferencije NATO i Mediteran: novi izazovi i perspektive - rjeavanje aktualne situacije u Libiji, prilikom ega su polaznici pod vodstvom prof. dr. sc. Lidije ehuli Vukadinovi nasumice podijeljeni na pet delegacija; Sjedinjene Amerike Drave, NAF, Rusku Federaciju, Pravednu i konstruktivnu partiju Muslimanskog bratstva u Libiji i Ujedinjene narode, te u sklopu konferencije Europska Unija proirenje na sljedee delegacije; Sjedinjene Amerike Drave, Ruska Federacija, Republika Srpska, i OHR u okviru simulacije na temu da li se Ured visokog predstavnika treba zadrati u Bosni i Hercegovini ili ne, te o samoj budunosti Bosne i Hercegovine. Nakon uspjeno odranih simulacija meunarodnih konferencija, gdje su polaznici imali prilike testirati svoje vjetine pregovaranja, raspravljanja, pravljenja govora, nacrta deklaracija, a sve sa ciljem boljeg razumjevanja meunarodnih odnosa, slijedile su evaluacije pojedinih znanstvenih konferencija od strane polaznika, te konano; podjela diploma sudionicima 11. Meunarodne ljetne kole u organizaciji Atlantskog vijea Hrvatske i Centra za meunarodne odnose, Zagreb. Rea Poljak
UNIVERSITY COLLEGE OF INTERNATIONAL RELATIONS AND DIPLOMACY DAG HAMMARSKJLD VISOKA KOLA MEUNARODNIH ODNOSA I DIPLOMACIJE DAG HAMMARSKJLD
PREDDIIPLOMSKI STRUNI STUDIJ MEUNARODNIH ODNOSA I DIPLOMACIJE SPECIJALISTIKI DIPLOMSKI STRUNI STUDIJ MEUNARODNIH ODNOSA I DIPLOMACIJE
WWW.DIPLOMACIJA.HR
asopis za meunarodne odnose, vanjsku politiku i diplomaciju God. 12, br. 2/2012
Rukopisi se ne vraaju Godinje izlazi etiri broja na hrvatskom i jedan broj na engleskom jeziku
Upute suradnicima Meunarodne studije su tromjesenik to izlazi u proljee, ljeto, jesen i zimu svake godine. Jedanput godinje izlazi posebno meunarodno izdanje asopisa na engleskom jeziku. asopis objavljuje recenzirane autorske priloge s podruja meunarodnih odnosa, vanjske politike i diplomacije. Niti jedan prilog ne smije biti dulji od 1,5 autorskog arka, odnosno 24 kartice teksta, tipkane dvostrukim proredom u fontu Times New Roman 12. Svakom tekstu mora biti priloen saetak na hrvatskom i engleskom jeziku, koji ne smije imati vie od stotinu rijei ili osam redaka. Autor treba potovati propisane oblike opreme teksta: - citirani izvori u tekstu navode se u skraenom oliku (primjerice, kissinger, 1990, 41) - na kraju teksta prilae se samo popis citirane literature - citirani izvodi navode se na sljedei nain raymond aron, paix et guerre, calmann-levy, paris, 1984 ili jerzy j. wiatr, srednja europa u novom svjetskom poretku, politika misao, vol. XXXVII, BR. 2, 2000 dva ili vie autora navode se na sljedei nain: carl j. friedrich, zbigniew k. brzezinski, totalitarian dictatorship & autocracy, harvard university press, cambridge, 1965. Svaki prilog alje se na e-mail adresu: stanislava.jerkic@gmail.com i adresu urednitva.
Urednitvo Narudbe i pretplata: EURO AVANGARDE d.o.o., Zagreb, Oreje 35a Tel/fax (01) 3700 405, e-mail: medjunarodne.studije@diplomacija.hr iro-raun: 2340009-1110314520 Pretplata za 2012. godinu iznosi 240 kn. Cijena pojedinanog primjerka je 70 kn. Godinja pretplata za inozemstvo: 80$ za brojeve iz 2012.

Medunarodne Studije 12-2-2012

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Medunarodne Studije 12-2-2012

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Meunarodne studije

god.12, br.2, 2012

god.12, br.2, 2012

RECENZIJE, PRIKAZI, OBAVIJESTI

Pregledni znanstveni lanak UDK:327 355.01 Primljeno: 15. rujna 2012.

Globalne strukturalne promjene i nova sigurnosna paradigma

Nedad Bai: Globalne strukturalne promjene i nova sigurnosna paradigma

Tradicionalistiki pristup sigurnosnom pitanju

Meunarodne studije, god.12, br. 2, 2012, str. 9-25

Nedad Bai: Globalne strukturalne promjene i nova sigurnosna paradigma

Meunarodne studije, god.12, br. 2, 2012, str. 9-25

Postmodernistiki pristupi sigurnosti

Nedad Bai: Globalne strukturalne promjene i nova sigurnosna paradigma

Sigurnosna politika u procesu globalnih strukturalnih promjena

Meunarodne studije, god.12, br. 2, 2012, str. 9-25

Nedad Bai: Globalne strukturalne promjene i nova sigurnosna paradigma

Meunarodne studije, god.12, br. 2, 2012, str. 9-25

Nedad Bai: Globalne strukturalne promjene i nova sigurnosna paradigma

Meunarodne studije, god.12, br. 2, 2012, str. 9-25

Nedad Bai: Globalne strukturalne promjene i nova sigurnosna paradigma

Definicija sigurnosti: potekoe u definiranju sigurnosti

Meunarodne studije, god.12, br. 2, 2012, str. 9-25

Nedad Bai: Globalne strukturalne promjene i nova sigurnosna paradigma

Meunarodne studije, god.12, br. 2, 2012, str. 9-25

Nedad Bai: Globalne strukturalne promjene i nova sigurnosna paradigma

Meunarodne studije, god.12, br. 2, 2012, str. 9-25

Pregledni znanstveni lanak UDK:327(477:470) Primljeno: 25. rujna 2012.

dr. sc. Sinia Kuko*

Ukrajina i utjecaj Rusije

Meunarodne studije, god.12, br. 2, 2012, str. 26-43

Sinia Kuko: Ukrajina i utjecaj Rusije

Meunarodne studije, god.12, br. 2, 2012, str. 26-43

to odreuje vanjskopolitike opcije Kijeva od uspostave neovisnosti?

Sinia Kuko: Ukrajina i utjecaj Rusije

Meunarodne studije, god.12, br. 2, 2012, str. 26-43

Sinia Kuko: Ukrajina i utjecaj Rusije

Meunarodne studije, god.12, br. 2, 2012, str. 26-43

Sinia Kuko: Ukrajina i utjecaj Rusije

Meunarodne studije, god.12, br. 2, 2012, str. 26-43

Sinia Kuko: Ukrajina i utjecaj Rusije

Inicijative i mogunosti vanjskopolitikih koncepcija Kijeva i faktor Rusije

Meunarodne studije, god.12, br. 2, 2012, str. 26-43

Sinia Kuko: Ukrajina i utjecaj Rusije

Meunarodne studije, god.12, br. 2, 2012, str. 26-43

1. (fiktivna) neutralnost uz koketiranje s euroazijskom integracijom s Rusijom;

Sinia Kuko: Ukrajina i utjecaj Rusije

Meunarodne studije, god.12, br. 2, 2012, str. 26-43

Sinia Kuko: Ukrajina i utjecaj Rusije

Meunarodne studije, god.12, br. 2, 2012, str. 26-43

Struni rad UDK:327(4-67EU) Primljeno: 25. lipnja 2012.

Politike EU-a prema susjedima: Euromediteransko i Istono partnerstvo

Meunarodne studije, god.12, br. 2, 2012, str. 44-69

Marijana Musladin: Politike EU prema susjedima: Euromediteransko i Istono partnerstvo

Meunarodne studije, god.12, br. 2, 2012, str. 44-69

Marijana Musladin: Politike EU prema susjedima: Euromediteransko i Istono partnerstvo

Euromediteransko partnerstvo (Unija za Mediteran)

Meunarodne studije, god.12, br. 2, 2012, str. 44-69

Marijana Musladin: Politike EU prema susjedima: Euromediteransko i Istono partnerstvo

Meunarodne studije, god.12, br. 2, 2012, str. 44-69

Marijana Musladin: Politike EU prema susjedima: Euromediteransko i Istono partnerstvo

Meunarodne studije, god.12, br. 2, 2012, str. 44-69

Marijana Musladin: Politike EU prema susjedima: Euromediteransko i Istono partnerstvo

Istono partnerstvo EU-a