SP, br. 3., 751.-771.

Zagreb, 2011. UDK: 32(497.5 Srb)1941 323.14(497.5=163.41)1941 Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 1. 10. 2011. Prihvaeno: 18. 10. 2011.

Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine

MARIO JAREB Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Potaknut javnim raspravama o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. autor je napravio ralambu dostupnih radova o toj problematici. Uzeo je u obzir i one radove koji su nastali do godine 1990. u tadanjoj socijalistikoj Hrvatskoj i Jugoslaviji i odraavaju stajalita nekadanjih sudionika ustanka komunista i poslijeratne historiografije koja je slijedila politiku Partije. U obzir su takoer uzeti i radovi iz pera nekadanjih sudionika koji su kasnije postali etnici. injenica jest da su ustanici u prvim tjednima i mjesecima djelovali kao gerilci, iako je Komunistika partija Jugoslavije jo potkraj lipnja 1941. usvojila naziv partizan. Takoer je od poetka u vodstvu ustanka bilo mnogo onih koji su kasnije postali etnici. Odnos ustanika prema hrvatskom i muslimanskom stanovnitvu, posebice brojni poinjeni zloini, takoer pokazuje da je bila rije o postupcima koji su bili suprotstavljeni proklamiranoj politici Partije. Slino je bilo i s odnosom prema Talijanima. Proces diferencijacije u ustanikim redovima je tek u jesen 1941. doveo do nastanka prvih odvojenih partizanskih i etnikih postrojbi. Kljune rijei: ustanak, 27. srpnja 1941., gerilci, ustanici, Komunistika partija, partizani, etnici

Dana 25. srpnja 1945. Karlo Mrazovi je u ime predlagatelja Komunistike partije Hrvatske (KPH) vijenicima koji su sudjelovali u radu IV. zasjedanja Zemaljskoga antifaistikog vijea Hrvatske u Zagrebu predloio da Zemaljsko antifaistiko vijee narodnog osloboenja Hrvatske (ZAVNOH, koji se istoga dana preimenovao u Narodni sabor Hrvatske) proglasi 27. srpnja za narodni blagdan kao dan opeg narodnog ustanka u Hrvatskoj. Istaknuo je da se borba kao i organizacija oruanog ustanka, rukovoenje ustankom, zna se da se odigrala, vodila i ila pod rukovodstvom Komunistike partije. Dan 27. jula 1941. jest dan kada su vee, znatne narodne snage prihvatile uee u narodnom ustanku. 27. jula imamo prve masovne oruane sukobe s neprijateljskim oruanim formacijama.1 Zakon o proglaenju 27. srpnja narodnim
1 Usp. tekst Mrazovieva govora u: etvrto zasjedanje Narodnog sabora Hrvatske (Zemaljskog antifaistikog vijea narodnog osloboenja Hrvatske) (24.-25. srpnja 1945.) Stenografski zapisnici, Zagreb 1950., 106.

751

MARIO JAREB, Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine

SP, br. 3., 751.-771. (2011)

blagdanom vijenici ZAVNOH-a prihvatili su jednoglasno i od tada do 1990. taj se dan u Narodnoj/Socijalistikoj Republici Hrvatskoj obiljeavao kao dan opeg narodnog ustanka u Hrvatskoj.2 Poslije je u javnosti bio prisutniji naziv Dan ustanka naroda Hrvatske, a pria o tome ustanku namijenjena iroj javnosti bila je vie negoli jednostavna. Uz obvezno isticanje uloge Partije u njegovu pokretanju i voenju, ve je u ljeto 1945. istaknuto da su se u razvoju ustanka nizali uspjesi, irio se ustanak i ve 27. VII. 1941. bio je dan masovnog narodnog ustanka, dan kada su osloboeni Lapac i Srb, iji su ustanici usko suraivali s Krajinicima, koji su toga dana takoer oslobodili Drvar.3 Sline su se prie objavljivale sve do sloma komunistikog reima u Hrvatskoj u prigodnim tekstovima u tisku, u udbenicima i u popularnije pisanim publicistikim izdanjima.4 To je promijenjeno odlukom nove hrvatske vlasti 1991., koja je dotadanji Dan ustanka naroda Hrvatske zamijenila Danom antifaistike borbe, za iji je dan obiljeavanja odreen 22. lipnja, u spomen na dan kada je 1941. osnovan Sisaki partizanski odred prvi partizanski odred u Hrvatskoj.5 Na odluku o proglaenju novoga blagdana nedvojbeno su utjecale rasprave u javnosti i u medijima prije toga, osobito tijekom ljeta i jeseni 1990. godine. Tada su u javnosti izneseni i podaci o zloinima koje su poinili ustanici, o suradnji s Talijanima te injenica da je meu njima bio nemali broj onih koji su poslije postali etnici. Dugo vremena inilo se da su proslave u Srbu prolost koja je nepovratno prola. Ipak je proteklih nekoliko godina ta problematika postala zanimljiva javnosti zbog obnovljenih proslava Dana ustanka naroda
2 O tome kako je 1945. dolo do proglaenja toga dana blagdanom usp. Ivan JELI, U povodu jedne obljetnice. Novi dokumenti o dogaajima u Srbu 27. srpnja 1941., asopis za suvremenu povijest (dalje: SP), 23/1991., br. 1-3, 273. Jeli tvrdi da je tadanje politiko i dravno vodstvo u Hrvatskoj odredilo () zasigurno u konzultaciji sa sredinjim vodstvom, da spomenuti praznini datum bude 27. srpnja 1941. Na sljedeoj, 274. stranici Jeli je primijetio da su postojali razliiti kriteriji za odreivanje dana ustanka u pojedinim republikama, tj. federalnim jedinicama nove jugoslavenske drave. Dok je npr. za Srbiju trebalo utvrditi kada je ispaljena prva ustanika puka, za Hrvatsku to nije dolazilo u obzir (). 3 ivio 27. srpanj dan narodnog ustanka, veliki blagdan hrvatskog i srpskog naroda Hrvatske!, Vjesnik Jedinstvene narodno oslobodilake fronte Hrvatske (Zagreb), god. V., br. 84, 27. srpnja 1945., 1. 4 Kao primjer navodim udbenik Ive PERIA, Povijest za IV razred gimnazije, Zagreb 1971., 246., gdje stoji da je krajem srpnja 1941. izbio () masovni ustanak u junom dijelu Like (i u jugozapadnoj Bosni). Dan zauzimanja mjesta Srb, 27. srpnja 1941 (u ondanjem kotaru Donji Lapac) slavi se kao Dan ustanka u Hrvatskoj, iako je i prije bilo znaajnih akcija. Nekoliko dana kasnije ustanici-partizani zauzeli su Donji Lapac, koji je bio prvo osloboeno kotarsko mjesto u Jugoslaviji. Taj je opis u istom obliku objavljivan i u kasnijim izdanjima istoga udbenika, pa i u njegovu drugom preraenom izdanju iz 1972. (str. 222.-223.). U udbeniku Tome UBELIA i Dragutina PAVLIEVIA, Povijest 2. Udbenik za srednje kole, VI. izdanje, Zagreb 1981., 147., stajalo je da je u Hrvatskoj bilo nekoliko znaajnih akcija tokom lipnja i srpnja (npr. djelatnost sisakog odreda, osvajanje Banskog Grabovca 23. srpnja i sl.), a kao poetak narodnog ustanka slavi se 27. srpnja, kada je osloboeno prvo opinsko mjesto Srb u junoj Lici. 5 Usp. Zakon o blagdanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj od 25. oujka 1991. godine. U njegovu lanku 4. navedeno je da danom njegova stupanja na snagu prestaje vrijediti i spomenuti Zakon o proglaenju 27. srpnja narodnim blagdanom.

752

MARIO JAREB, Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine

SP, br. 3., 751.-771. (2011)

Hrvatske i s njima povezanim javnim raspravama. Organizatori proslave koja se redovito odrava potkraj srpnja pokraj obnovljenog spomenika tome dogaaju u Srbu su Srpsko narodno vijee i Savez antifaistikih boraca i antifaista Hrvatske (sljednik nekadanjeg Saveza udruenja boraca narodnooslobodilakog rata SUBNOR). Oni na taj nadnevak nekritiki gledaju kroz prizmu nekadanje pojednostavljene prie namijenjene iroj javnosti. Nije zbog toga neobino da ta proslava svake godine izaziva i negativne reakcije onih koji drugaije gledaju na dogaaje iz srpnja 1941. godine. Vrhunac je takva proslava doivjela 2010. godine. Tada su medijska pozornost i negativne reakcije protivnika proslave takoer bile na vrhuncu, a iz brojnih nastupa povjesniara moglo se doznati da je u najmanju ruku rije o kontroverznim dogaajima.6 Krajem srpnja 2011. gosti proslave bili su manje zvuna imena, medijska pozornost nije bila ni sjena one iz prethodne godine, a i protivnici proslave dobili su mnogo vei prostor da javnost upoznaju sa svojim stajalitima.7
U proslavi je sudjelovao i predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipovi. Meu povjesniarima koji su javno istupili bio je i Ivo Banac s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, ije su izjave u kojima je iznio miljenje da je bila rije o kontroverznim dogaajima objavljene u nekoliko emisija Hrvatske televizije toga 27. srpnja 2010. godine. Neven Budak s istoga Odsjeka izjavio je da je u Srbu () dolo do spontane pobune protiv ustakog terora, a ono to je naalost uslijedilo bio je isti takav teror protiv hrvatskog naroda u tom kraju. Nisam siguran da je 27. srpnja najsretniji datum za obiljeavanje antifaistike borbe. Iznio je i da je povezanost partizanskog pokreta s dogaajem u Srbu upitna: Ustanak je sloena pojava do koje je dolo na razne naine u razliitim dijelovima i u BiH. Osobno, ja bih odabrao neki drugi datum za obiljeavanje antifaizma. Dodao je da treba imati razumijevanja za one koji su se orujem suprotstavili strahovitom teroru, ali to ne opravdava zloine koji su nakon toga poinjeni nad isto tako nevinim ljudima. Naglasio je i da prema antifaistikom pokretu treba imati pozitivan stav, no stvari se ne smiju previe uljepavati i ne treba zanemariti sve to je pratilo taj pokret. Budakove su izjave prenesene u prilogu Marine BARUKI, to se zapravo dogodilo u Srbu?, koji je objavljen 28. srpnja 2010. u sklopu vijesti tportala.hr (http://www.tportal.hr/ vijesti/hrvatska/79548/sto-se-zapravo-dogodilo-u-Srbu.html, pristup ostvaren 13. rujna 2011.). Tvrtko JAKOVINA, takoer s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, u lanku pod naslovom Ustanak u Srbu: to se dogodilo 27. srpnja 2010.?, Jutarnji list (Zagreb), 27. srpnja 2010., istupio je oprezno i nije se izriito izjasnio o tome to misli o karakteru ustanka, no istaknuo je da ba kao to je narodna pjesma nastojala stvari uljepati, tako je i proslava 27. srpnja 1941. bila neto drugo od onoga to se stvarno dogodilo. Od prethodnih se izjava i lanaka razlikuje lanak Ive GOLDSTEINA, Tko kae da je 27. srpnja datum etnike pobune, ustaoidno bulazni. to se zapravo dogodilo 41 u Srbu, Magazin Jutarnjeg lista, 31. srpnja 2010., 28. Njegov je lanak na tragu ideoloki umivene prie iz prigodniarskih tekstova objavljivanih prije 1990., a umjesto iznoenja argumenata u prilog svojih tvrdnji posluio se prijetnjama onima koji ne dijele njegovo miljenje. Zaobiavi rjenik uobiajen u akademskim raspravama, on je sve one koji o tim dogaajima misle drugaije optuio da ustaoidno bulazne, a tvrdnje da o 27. 7. kao datumu etnike pobune od sada valja nazivati pravim imenom ustaoidnim bulanjenjem te direktnim negiranjem antifaistikog karaktera ove drave. Vrhunac je svakako optuba da je koliina neznanja, lai, gluposti i mrnje u tim istupima () nevjerojatna (). Na kraju je sve zainio i svojevrsnom prijetnjom da htjeli - ne htjeli, negatori 27. srpnja uhvatili su se za ustaki mit i morat e podnijeti svu odgovornost za takvu rabotu. Iako je rije o napisu u medijima, koji doputa slobodnije izraavanje, ipak je vie negoli zabrinjavajua razina optubi na raun onih koji misle drugaije. 7 Meu sudionicima proslave bio je i bivi predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesi. Oito neupoznat s dogaajima o kojima je govorio, izjavio je da je povijesno tono i opravdano poetak ustanka u Hrvatskoj slaviti u Srbu, navod prema zvunom zapisu u prilogu u proslavi
6

753

MARIO JAREB, Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine

SP, br. 3., 751.-771. (2011)

I dalje je ostalo pitanje zbog ega je dobar dio hrvatske javnosti iznimno negativno reagirao na afirmativno prikazivanje dogaaja iz srpnja 1941. godine. Spomenuti nastupi povjesniara u srpnju 2010. posredno pokazuju da i historiografija raspolae injenicama i spoznajama koje ne idu u prilog slavljenikom raspoloenju na proslavama u Srbu. Iako od 1990. nije bilo znaajnijih znanstvenih istraivanja te problematike, ipak ve i ralamba historiografskih uradaka i memoarskih zapisa objavljenih prije te godine pokazuje da sadre obilje podataka koji o njoj govore drugaije negoli se to neko prikazivalo iroj javnosti.8 Meu njima su i memoarski radovi istaknutih voa ustanka i komunista u Lici Gojka Polovine i oke Jovania.9 Pritom je vie nego oit raskorak izmeu brojnih tvrdnji o konkretnom ustanikom djelovanju i istaknutih krikoji je emitiran u sklopu Dnevnika 1 Hrvatske televizije 27. srpnja 2011. Sve koji ne dijele njegovo miljenje nazvao je politikim strailima i etiketirao kao revizioniste. Meu prilozima u tisku koji su na svoj nain najavili proslavu isticao se dulji lanak publicista Slavka GOLDSTEINA, Ratovanje na pravoj strani, Novosti (Zagreb), br. 605, 22. srpnja 2011. Drim da je i on, slino nekim autorima iz razdoblja do 1990., zapravo primijenio formulu umanjivanja uloge etnikih elemenata u ustanikim redovima. Uz to se izravno ili posredno sve tamne strane ustanikog djelovanja pripisuju upravo njima, a rezultat je isti antifaizam. Goldstein, dodue, nije zanijekao ustanike zloine, no mislim da ih je posredno opravdavao tvrdnjom da ni ustanici nisu bili imuni na osvetu potaknutu ustakim zloinima. Nasuprot tome, lanak povjesniara Zlatka BEGONJE s Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zadru Ustanak u Srbu 41. nije antifaistiki, Vojna povijest (Zagreb), br. 4, srpanj 2011., 22.-25., predstavlja pokuaj znanstveno utemeljenog sagledavanja ustanka. Istoga 27. srpnja 2011. u mjestu Borievac otkrivena je spomen-ploa u spomen na stradanje mjetana toga sela koje su u ljeto 1941. protjerali ili ubili ustanici iz Srba, a tome je dogaaju takoer posveena pozornost u spomenutom Dnevniku 1 HTV-a. 8 I. JELI, U povodu jedne obljetnice, 275., istaknuo je da je o dogaajima u Srbu i junoj Lici, kao i u susjednoj Bosni, potkraj srpnja 1941., nastala () opsena povijesna literatura, i ona istraivakog karaktera i memoarska. Iz nje se moe upoznati prilino detaljna kronika svakodnevnih dogaanja, te brojni podaci o sudionicima i njihovim programsko-politikim ciljevima. Mogu se upoznati i pojedina otvorena pitanja, ali je ipak vidljiv nedostatak neke dubinske problematizacije koja bi upuivala na svu sloenost tih zbivanja i sporne probleme u vezi s njima. Od novijih radova treba izdvojiti onaj bonjakoga povjesniara Fadila ADEMOVIA, etnitvo i etnika propaganda u junoslovenskim zemljama u Drugom svjetskom ratu /19411945/. Sudionici velikih obmana, Prvi tom, Knjiga prva, Sarajevo 2009., posebice odlomak o obiljeavanju dana 27. srpnja u Bosni i Hercegovini pod naslovom Svojatanje dana ustanka i njegove proslave, 81.-83. Ademovi na str. 81.-82. tvrdi da za razliku od partizanskog, etniki pravac ustanikog pokreta jo nije dovoljno istraen. Stoga se i ustanak, kako pie akademik Enver Redi, u istoriografiji od 1945. do 1990. smatrao prevashodno rezultatom aktivnosti KPJ u cjelini i njegovih organizacija u pojedinim podrujima. On to objanjava injenicom da se NOP pod rukovodstvom te partije na kraju rata ovjenao slavom pobjednika. U takvoj poziciji obnovio je jugoslovensku dravu na novim drutveno-politikim osnovama. Ta injenica ne doputa da se i sam poetak ustanka vee iskljuivo za djelovanje organizacije KPJ. Dan ustanka su u potpunosti svojatali i etnici. Oni su ga slavili u toku cijelog rata. Obiljeavali su svake godine 27. jul kao dan poetka ustanka u Drvaru, iako je nedvojbeno da su pripreme i rukovoenje ustankom u tom kraju vezani za djelovanje Sreskog komiteta KPJ (). Koliko je neosporno da je ustanak u Drvaru i okolini organizovala KPJ toliko je jasno da masa tamonjih ustanika nije morala biti politiki odluno partizanski usmjerena. Opredjeljivanje za jedan ili drugi ustaniki smjer trajalo je zajedno sa razvojem ustanka vie mjeseci poslije dizanja ustanika na oruje. 9 oko JOVANI, Ratna sjeanja, Beograd 1988.; Gojko POLOVINA, Svedoenje. Seanja na dogaaje iz prve godine ustanka u Lici, Beograd 1988. Obojica su i prije 1988. objavila nekoliko radova koji su se bavili dogaajima iz ljeta i jeseni 1941., a u nastavku e neki od njih biti i spomenuti.

754

MARIO JAREB, Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine

SP, br. 3., 751.-771. (2011)

latica i ideologiziranih fraza o ustanku koji je pokrenula i vodila iskljuivo Komunistika partija Jugoslavije (KPJ), odnosno Komunistika partija Hrvatske. Ve se i u djelima namijenjenim iroj javnosti moglo doznati da je partizanskoga djelovanja bilo znatno prije kraja srpnja 1941. godine. U svima je bio spomenut Sisaki partizanski odred, koji je poeo djelovati 22. lipnja 1941. kao prvi partizanski odred u Hrvatskoj (i u Jugoslaviji) ().10 Nije zbog toga sluajno da je ustanak u Srbu redovito oznaavan kao masovni ustanak, to je oito trebalo opravdati proglaenje toga znatno kasnijeg nadnevka Danom ustanka naroda Hrvatske. Problem ipak nije bio samo u izboru kriterija prvenstva ili masovnosti ustanka kao presudnog u odabiru nadnevka koji je trebalo slaviti kao dravni blagdan. Mnogo je vanije bilo pitanje je li se njime uistinu mogao obiljeavati dan koji je nazvan Danom ustanka naroda (naroda u mnoini Hrvata i Srba, nap. M. J.) Hrvatske. U sisakom sluaju stvari su bile prilino jasne i, unato tome to su prvi partizani slijedili ideje o komunistikoj revoluciji po uzoru na tadanji Staljinov SSSR, ipak je prvenstveno bilo opredjeljenje za oruanu antifaistiku borbu u skladu s dotadanjim smjernicama najviega partijskog vodstva. Prethodni navod Ivana Jelia odnosio se na ono to je u sklopu razmatranja oblika, modela pokretanja oruane, partizanske borbe pojednostavljeno oznaio prvim modelom, prema kojem akcije () pokreu komunisti i u njima imaju monopolni, rukovodei poloaj.11 Drugi je model pokretanja oruane borbe bio onaj izbijanja masovnih ili narodnih ustanaka, u kojima se pojavljuje vie imbenika zainteresiranih da utjeu na daljnji razvoj dogaaja. Taj je model znatno sloeniji i u njemu je rije o izvanrednoj situaciji s kojom se suoava stanovnitvo u pojedinom kraju i gdje se u njemu stvara raspoloenje pribjegavanja oruanom otporu. U Hrvatskoj je to 1941. poglavito dolo do izraaja u pojedinim podrujima nastanjenim srpskim stanovnitvom () gdje nastaje raspoloenje u njemu protiv stvaranja NDH kao hrvatske drave. Antihrvatska psihoza jo se vie poveavala ondje gdje je uslijedio teror ustakog reima () U takvoj se situaciji pojavljuju pojedine politike snage i otimaju za vodstvo u uznemirenom stanovnitvu. Komunisti su u takvim situacijama pokazali vidljivu dinaminost i pokretljivost () Ali su se vidljivo zainteresirani pokazali i drugi imbenici, u prvom redu etnike snage. Rije je dakle o modelu koji nije onako ist kao prethodni. Kao primjer takva modela mogli bi se oznaiti dogaaji u Lici potkraj srpnja 1941.12 U Enciklopediji Jugoslavije iz 1988. istaknuto je da su se oruane akcije, koje su pripremale i predvodile organizacije KPH na podruju Korduna, Banije i Like, slile sa spontanim otporom srpskog stanovnitva, poprimajui karakter opeg ustanikog pokreta, a i da je u dinaminom procesu bilo () uspona i padova, pa i trenutnih kriza ustanikog pokreta, koje e se prevladati
I. PERI, n. dj., 244. U izdanju iz 1972. iste su reenice objavljene na str. 221. Navedeno iz: Hrvatska 1941. Rasprava u povodu 50. obljetnice poetka antifaistike borbe, SP, 23/1991., br. 1-3, 62. 12 Isto, 62.-63.
10 11

755

MARIO JAREB, Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine

SP, br. 3., 751.-771. (2011)

naporima organizacija KPH.13 Vie su pozornosti drugim imbenicima i potekoama u razvoju ustanka pridali autori Pregleda istorije Saveza komunista Jugoslavije iz 1963. godine.14 Oni su istaknuli da su kao i u Bosni i Hercegovini, mase srpskog stanovnitva Like, Banije i Korduna prihvatile () poziv Partije na oruanu borbu () Partijske organizacije su i tu morale voditi odlunu borbu protiv pokuaja velikosrpskih elemenata da ustanak skrenu na kolosek bratoubilake borbe. () u Lici [je] velikosrpskim snagama polo za rukom da u saradnji s talijanskim okupatorom izazovu snanija kolebanja ustanikih masa i da stvore svoje etnike formacije.15 Franjo Tuman je u tekstu objavljenom u Enciklopediji Jugoslavije godine 1960. istaknuo da se oekivanja Talijana da e se masovni ustanci koji su izbili u NDH razvijati u granicama obrauna izmeu srpskih masa i ustaa, nisu () ostvarila. Pod rukovodstvom KP ustanike mase okrenule su se i protiv talijanskih okupacionih snaga. U toj situaciji Talijani su odluili da interveniraju i ugue ustanak. Pritom su teili da razbiju jedinstvo ustanikih redova i izoliraju KP, prikazujui se kao zatitnici srpskog naroda od ustakih progona. Vojnoj intervenciji Talijana na podruju NDH prethodili su sporazumi sa srpskim graanskim politiarima () Tako je na podruju Kninske Krajine i june Like dolo do stvaranja prvih etnikih oruanih formacija () U septembru su talijanske trupe zaposjele jo neokupirane dijelove Druge zone, u oktobru i Tree zone. Ustanike jedinice na podruju tromee Like, Dalmacije i Bosanske Krajine nisu pruile otpor talijanskim snagama, nego su veim dijelom pristupile etnicima, tako da je u ovim oblastima dolo do krize ustanka.16 itanje takvih prikaza namee brojna pitanja: Odakle su doli spomenuti velikosrpski elementi? Odakle su crpili svoju snagu kada su Partiji, kao navodno vodeoj snazi ustanka, nametnuli odlunu borbu koja je u Lici dovela i do snanijeg kolebanja ustanika? Zbog ega su se u rujnu ustanike postrojbe na Tromei ponijele kako su se ponijele? Odgovori na ta pitanja vani su za razumijevanje tadanjih dogaaja i upuuju na to kakav je bio karakter ustanika u razdoblju nakon izbijanja ustanka, odnosno moe li se govoriti iskljuivo o preteama partizana koji su se borili pod vodstvom Komunistike partije. Iako spomenuti prikazi ukazuju na djelovanje velikosrpskih ili proetnikih elemenata, ipak se stjee dojam da su oni na ustanike djelovali izvana, odnosno da nisu prije toga djelovanja inili dio ustanikih masa. Istodobno su neki etniki emigranti nijekali vanost komunista u podizanju ustanka i u njegovu voenju u poetnom razdoblju. Tako je Vojin Maleevi u elji da u potpunosti pobije i otkrije lai hrvatskih komunista odluio iznijeti imena
13 Navod prema: Narodnooslobodilaki rat i socijalistika revolucija u Hrvatskoj (1941-45), odlomak u sklopu natuknice Hrvatska, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 5., HrvJanj, Zagreb 1988., 360. 14 Skupina autora, Pregled istorije Saveza komunista Jugoslavije, Beograd 1963. 15 Isto, 326. 16 Navod prema: Narodnooslobodilaki rat, odlomak u sklopu natuknice Hrvatska, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 4., HilJugos, Zagreb 1960., 273.-274.

756

MARIO JAREB, Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine

SP, br. 3., 751.-771. (2011)

vodeih etnikih prvaka, koji su organizovali i digli ustanak protiv ustaa na tromei Like, Bosne i Dalmacije.17 Meu njima je bio i Pajica Omikus iz Srba, koji je navodno sa likim junacima unitio () ustae u Srbu i osvojio ga, a Dane Stanisavljevi-Cicvara organizovao je ustanak u Graakom srezu i odigrao veliku ulogu u borbi protiv ustaa. Nema dvojbe da su komunisti igrali znaajnu ulogu u pokretanju ustanka, a oni su bez obzira na totalitarni karakter ideologije koju su propovijedali bili i nedvojbeni antifaisti. Mnogi od njih bili su organizatori ustanka i poslije vane osobe u ustanikom vodstvu. U Lici su se isticala imena Gojka Polovine i oke Jovania, ali i manjeg broja komunista Hrvata. Najpoznatiji je bio lan Centralnog komiteta KPH (CK KPH) i Centralnog komiteta KPJ (CK KPJ) Marko Orekovi Krntija, koji je u tom kraju boravio od polovine srpnja 1941. kao delegat CK KPH (ustanicima se pridruio prvih dana kolovoza). Sekretar Okrunog komiteta KPH u Gospiu za Liku Jakov Blaevi pridruio se ustanicima u istonoj Lici polovinom kolovoza iste godine.18 Nema dvojbe da su KPJ i KPH, kao njezin dio, radile na pokretanju oruane borbe, pa su u razdoblju od kraja lipnja do druge polovine srpnja 1941. diljem Hrvatske uz spomenuti Sisaki partizanski odred organizirane i brojne borbene skupine koje su izvele vie akcija. Sa svrhom pokretanja oruane borbe CK KPH je 13. srpnja 1941. odluio u razliite hrvatske krajeve uputiti svoje lanove, koji su u suradnji s lokalnim partijskim organizacijama trebali pomoi u ispunjenju toga cilja. Meu njima je bio i spomenuti Marko Orekovi Krntija, koji je upuen u Liku, gdje je djelovao i na podruju na kojemu je izbio ustanak 27. srpnja 1941. godine.19 Partija je uputila i vie proglasa stanovnitvu da se odazove pozivu na oruanu borbu, pa sve navedeno upuuje na to da je i u Lici ona dala poticaj za pokretanje ustanka. Brojni su ustanici isticali i ciljeve koji su bili potpuno suprotni onome to je Partija javno propovijedala, a neki istodobno vjeruju u pobjedu Rusije i nadaju se povratku kralja Petra i uspostavi Jugosla17 Vojin MALEEVI, Ustanak na srpskoj tromei, Spomenica Organizacije srpskih etnika Ravna Gora. Najbolji zapisci srpske etnike emigracije, Kragujevac 2008., 216.-217. 18 Blaevi je poslije ustrajao na tome da je ustanak po svemu bio djelo Partije, a nijekao je i da je dobrim dijelom bio posljedica spontane reakcije ljudi na progone kojima su bili izvrgnuti. Zbog toga se poetkom osamdesetih godina u knjizi Povijest i falsifikati, Zagreb 1983., 64., i obruio na neke falsifikate koji se stalno obnavljaju u razliitim varijantama, kao na primjer teorije o spontanosti ustanka 1941. godine. Na str. 68. iste knjige naveo je da je spontanost bila efemerna pojava, ustanak je organizirala i vodila Partija (). Spontano se nije moglo doi do pobjede, jer za pobjedu je trebala visoka svijest i dobra organiziranost. Isticati da je to bio spontani ustanak, zapravo je antipartijski stav, jer unosi iracionalni moment spontanosti, umjesto da se historijska istina predoi tamo gdje je na licu mjesta bila Partija, bilo je ustanka i borbe, a nije bilo tamo gdje nije bilo Partije. Tamo je ustanak, ako je i poeo, brzo opao. Njegovi opisi navode na pomisao o gotovo savrenoj organiziranosti i snazi Partije. Spomenuo je ipak i djelovanje velikosrpskih i proetnikih elemenata, to je iskoristio da bi odgovornost za zloine koje su poinili ustanici prebacio na njih. Nije ipak objasnio kako je onda bilo mogue da velikosrpski elementi u razdoblju od izbijanja ustanka tako snano djeluju na dio ustanika, to je dovelo do ustroja etnikih postrojbi na tim podrujima. 19 Orekovi je u razdoblju od dolaska u Liku do izbijanja ustanka najvie boravio na podruju kotara Udbina.

757

MARIO JAREB, Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine

SP, br. 3., 751.-771. (2011)

vije, ali da pod Hrvatskom dravom nikako ne mogu da ive niti da e oruje poloiti, ve da e se boriti za slobodu i [s] Talijanima ().20 S prethodnom tvrdnjom i navodom slae i tvrdnja poslijeratnog etnikog emigranta Mane M. Peuta koji je, opisujui stanje na podruju Like, Korduna i Banovine u tom razdoblju, naveo da su srpski komunisti ve u poetku komunistike akcije prilepili petokrake na kape. Za njima se poveo jedan deo boraca a da ni sami nisu oseali ta s time rade. Na ovaj nain su odredi postali jedna opta meavina u kojima je vladala zabuna. Tako je deo boraca nosio ambleme, drugi petokrake a trei opet amblem i petokraku. Ovo im nita nije smetalo da i dalje ostanu u jednoj jedinici i da im parola borbe bude ista kao i do tada S verom u Boga za Kralja i Otadbinu.21 O tome da su petokrake i potkraj rujna 1941. bile razmjerno slabo zastupljene posredno govori tvrdnja oke Jovania da je pojava prvog partizanskog odreda u Lici, nazvanog Letei odred (utemeljen je 20. rujna 1941.), s crvenim petokrakama izazvala () reakciju pojedinih proetnikih elemenata ().22 Bilo je ustanikih odreda iji su pripadnici jo poetkom 1942. nosili kokarde, kada su ih pod oitim komunistikim pritiskom zamijenili petokrakama. Tako su u selu Velika Popina u okolici Graaca u vremenu borbi partizanskih snaga s Talijanima kod Srba i na Srpskom klancu u oujku 1942., podstaknuti zauzimanjem Donjeg Lapca i oekivanim osloboenjem Srba i pokretom partizanskih snaga ka Popini () pojedinci () teka srca mjesto kraljevskih kokardi koje su nekad nosili stavljali petokrake zvijezde na kape i stidljivo dizali stisnutu pesnicu na pozdrav.23 Dobro je poznato i razumljivo je da je dobar dio ustanika bio potaknut na pobunu i zbog terora koji su nad dijelom srpskoga stanovnitva u tim krajevima provodile ustanove Ustakoga pokreta i vlasti NDH. Ipak, spomenuta borba protiv NDH kao hrvatske drave i masovni zloini nad hrvatskim (i muslimanskim) stanovnitvom upuuju na to da je bar dio ustanika bio na svoje djelovanje potaknut mrnjom prema Hrvatima kao narodu. Tako su komunistiki aktivisti koji su u kolovozu 1941. poslani u Kninsku krajinu potvrdili () da je meu srpskim ivljem na Tromei zavladala strana mrnja prema svemu to je nosilo hrvatsko ime te da su tu mrnju poticali velikosrpski elementi.24 Dio kasnijih ustanikih voa i sudionika ustanka (uglavnom
Zapisnik izjave na prijavku orunika Franje Kolaka, Gospi, 16. rujna 1941., u: I. JELI, U povodu jedne obljetnice, 278. Kolak je do 27. srpnja 1941. bio na slubi u orunikoj postaji u Srbu, odakle se pred naletom skupine od oko 300 ustanika povukao s preostala dva orunika iz iste postaje. Od 10. kolovoza do 14. rujna 1941. skrivao se u selu Neteki, u kui seljaka Paje Vojvodia, preko koga je doznao dosta toga o ustanikoj organizaciji i ustanikim ciljevima. 21 Mane M. PEUT, Revolucija u Lici 1941-1945, (Bielefeld, Njemaka?) 1966., 75. 22 . JOVANI, Ustanak u donjolapakom kotaru 1941. godine, Kotar Donji Lapac u narodnooslobodilakom ratu 1941-1945., ur. Gojko Vezmar, uro Zatezalo, Karlovac 1985., 142.-143. 23 Stevo GRUBII, Napad na etnike u Velikoj Popini (mart-april 1942), Kotar Graac u Narodnooslobodilakom ratu 1941-1945., knj. 1., odg. ur. uro Zatezalo, Karlovac 1984., 812.813. 24 Nada KISI KOLANOVI, NDH i Italija. Politike veze i diplomatski odnosi, Zagreb 2001., 259.
20

758

MARIO JAREB, Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine

SP, br. 3., 751.-771. (2011)

budui etnici) otprije je bio u vezi s talijanskim vlastima, koje su zbog svojih razloga bile zainteresirane za suradnju s njima.25 Ustanak je 27. srpnja 1941. istodobno izbio u Srbu i drugim mjestima istone i jugoistone Like, te neposredno prije toga istoga dana u Drvaru, Bosanskom Grahovu i brojnim mjestima u jugozapadnoj Bosni.26 Sljedeega dana proirio se na podruja sjeverne Dalmacije, od obrovake okolice do Kninske krajine. Moe se govoriti o jedinstvenom ustanku srpskoga stanovnitva na podruju istone i jugoistone Like, sjeverne Dalmacije i jugozapadne Bosne, a ulogu ustanikog sredita imalo je mjesto Drvar.27 Od poetka se uz naziv ustanik pojavljuje i naziv gerilac, a ustanike postrojbe nazivane su gerilskim odredima.28 Rije je o zanimljivoj pojavi s obzirom na to da je KPJ ve potkraj lipnja 1941. usvojila nazive partizan i partizanski odredi.29 Za pretpostaviti je da je te odluke CK KPJ zasigurno znao spomenuti Marko Orekovi Krntija. On je do odlaska u Liku polovinom srpnja 1941. sudjelovao u radu CK KPH u Zagrebu, a to je tijelo imalo izravan doticaj sa sredinjim tije O uspostavi suradnje pisala je i Fikreta JELI-BUTI, etnici u Hrvatskoj 1941-1945, Zagreb 1986., 32.-37. Naime, jo od proljea 1941. velik je broj Srba, meu njima i neki politiari, izbjegao s podruja NDH u podruja Dalmacije koja su Rimskim ugovorima prikljuena Italiji. Autorica je na str. 33. navela da je sredite okupljanja izbjeglica bilo u mjestu Kistanje, gdje su se zadnjih dana svibnja okupili Niko Novakovi, njegov brat Vlado Novakovi, Momilo uji, sveenik u selu Strmici, Pajo Popovi, posjednik iz Biskupije, Stevo Raenovi, bivi poslanik JRZ iz Srba, Milan Torbica i Jovo Kea, iz Srba. Doao je i jedan broj imunijih i poznatijih ljudi, trgovaca, advokata, poduzetnika, te oficira. Uskoro su uslijedili prvi dodiri s talijanskim okupacionim vlastima. Iz ostalih pravaca najvie je izbjeglica dolo s podruja Drvara, Bosanskog Grahova, Donjeg Lapca, Udbine i Graaca. (). O suradnji s Talijanima pisao je i uro STANISAVLJEVI, Pojava i razvitak etnikog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine, Istorija XX veka. Zbornik radova IV, odg. ur. Dragoslav Jankovi, Beograd 1962., 18.-20. 26 Pero MORAA, Jugoslavija 1941., Beograd 1971., 334., ukratko je opisao poetak ustanka u Lici tvrdei da se grupa komunista iz optine Srb povezala sa Sreskim komitetom KPJ za Bosansko Grahovo u Drvaru i na taj nain se ukljuila u pripreme za organizovanje ustanka. Odatle je, uoi napada na Drvar 26/27. jula, primila i direktivu za poetak oruanih akcija. O bliskoj povezanosti komunista iz Srba sa Sreskim komitetom KPJ za Bosansko Grahovo u drugoj polovini srpnja usp. i Danilo DAMJANOVI DANI, Ustanak naroda Hrvatske u Srbu i okolini, Zagreb 1972., 74. On na istom mjestu tvrdi da je na sastanku spomenutoga sreskog komiteta odranom 20. srpnja 1941. uz sudjelovanje i predstavnika iz Srba donesen zakljuak da ustanak u Bosanskoj krajini i Lici mora poeti istovremeno te da je potrebno odmah pristupiti formiranju gerilskih odreda i imenovanju rukovodeeg kadra (). 27 Brojni su navodi u literaturi koji potvruju prethodnu tvrdnju, pa i onaj . JOVANIA, Ustanak u junoj Lici 1941. godine (Neki podaci i sjeanja), Lika u NOB 1941. Zbornik, knjiga prva, ur. oko Jovani, Beograd 1963., 140., da je ustanak u Srbu bio () usko povezan sa ustankom u Drvaru i Bosanskoj Krajini: poelo je jednovremeno, slobodna teritorija je bila povezana, postojalo je zajedniko rukovodstvo za itavu teritoriju, ustanici s teritorije Hrvatske prebacivali su se i ratovali u Bosni, i obratno, itd. 28 Primjerice, D. DAMJANOVI DANI, n. dj., 74., istie da je na spomenutom sastanku odranom 20. srpnja odlueno da e dotadanji Inicijativni odbor za podizanje ustanka u Srbu biti preimenovan u tab gerilskih odreda za Srb i okolinu. 29 Odlukom CK KPJ od 27. lipnja 1941. utemeljen je Glavni tab Narodnooslobodilakih partizanskih odreda Jugoslavije (G NOPOJ) s Josipom Brozom Titom na elu. Dana 4. srpnja 1941. Politbiro CK KPJ donio je na sjednici odranoj u Beogradu odluku o poetku oruane borbe, a G NOPOJ izdao je upute o ustroju i djelovanju partizanskih odreda.
25

759

MARIO JAREB, Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine

SP, br. 3., 751.-771. (2011)

lima KPJ. Komunisti iz jugozapadne Bosne okupljeni u Sreskom komitetu KPJ za Bosansko Grahovo takoer su imali prilike doznati za rad CK KPJ i odluke toga tijela. Uz to je Marko Orekovi od svojega dolaska meu ustanike prvih dana kolovoza 1941. pomagao u rukovoenju ustankom na itavoj slobodnoj teritoriji. On se nalazio svuda: u Drvaru, na frontovima u Bosni, na zborovima na slobodnoj teritoriji Like, na radu u drugim krajevima Like.30 Zbog svega toga nije jasno zato pokretai ustanka iz KPJ/KPH nisu postupili u skladu s odlukama najviih partijskih tijela, nego su usvojili nazive gerilci i gerilski odredi. Mogue je, ipak, da u poetku nisu znali za odluke CK KPJ, no i poslije su ustrajali na nazivu gerilac. Naime, u junoj se Lici i dalje razvijao iroki ustaniki pokret povezan sa centrom u Drvaru. Na inicijativu Marka Orekovia, krajem avgusta odlueno je da se formira tab bataljona gerilskih odreda za Liku, u kojima je polovinom rujna bilo oko 1 400 boraca.31 S uvoenjem naziva partizan i partizanski odred krenulo se tek u rujnu 1941., no mnogi su i dalje nastavili djelovati pod dotadanjim gerilskim imenom.32 U literaturi nastaloj do 1990. nema objanjenja za taj postupak ustanikog vodstva, iako se dosljedno isticalo da je Partija vodila ustanak. Postavlja se zbog toga pitanje zato ustaniko vodstvo nije prihvatilo odluke CK KPJ i nazive partizani i narodnooslobodilaki partizanski odredi. Je li injenica da su taj naziv iza . JOVANI, Ustanak u junoj Lici 1941. godine (Neki podaci i sjeanja), 136. P. MORAA, n. dj., 341. tab bataljona gerilskih odreda za Liku potpadao je pod komandu taba gerilskih odreda za osloboene krajeve Bosne i Like; usp. tekst naredbe o postavljenju Stojana Matia i Gojka Polovine od 21. kolovoza 1941. u: G. POLOVINA, n. dj., 315. 32 Vodstvo tadanje zajednike Krajiko-like (Drvarske) brigade odluilo se za zamjenu naziva gerilac s nazivom partizan 9. rujna 1941., no injenica je da je u Lici prvi partizanski odred osnovan tek 20. rujna 1941.; usp. spomenuti rad . JOVANIA, Ustanak u donjolapakom kotaru 1941. godine, 142.-143. Dana 12. rujna iste godine Josip Broz Tito imao je potrebu sekretara CK KPH Radu Konara Brku pismom uputiti u to da se ukida naziv Gerilac. To je valjda opet Krntinija [Marka Orekovia] izmiljotina. Kad za itavu zemlju vai popularni naziv partizani, kakav je odredio Glavni tab, onda ne moe biti razliitih naziva naih narodnih partizana niti kod vas, u jednoj pokrajini, zato to se to nekome svia, iako je partizan i gerilac jedno te isto, samo na raznim jezicima. Tekst pisma kako je objavljen u: Dokumenti centralnih organa KPJ. NOR i revolucija (1941-1945), Knjiga 1 (6. april-15. septembar 1941), prir. Radomir Vujoevi, Beograd 1985. G. POLOVINA, n. dj., 130., spominje zakljuke Konferencije vojnopolitikih delegata Like na Kamenskom 21. rujna 1941. godine. Na vie je mjesta spomenuo tab gerilskih odreda Like, pa je oito da je naziv gerilac i dalje bio u uporabi. Zapisnik s tog sastanka objavljen je kao dokument br. 39 u Zborniku dokumenata i podataka o narodnooslobodilakom ratu jugoslovenskih naroda, tom V., knj. 1., Borbe u Hrvatskoj 1941 god., odg. ur. Jovan Vujoevi, Beograd 1952., 124.-129. Znakovito je da se u njemu ne spominju ni naziv gerilac niti naziv partizan, pa se primjerice spominju tab bataljona Like i tab za Srb. Na tom je sastanku predloeno i da bojnik Raeta bude izabran u operativno rukovodstvo kao komandant, usp. navod na str. 129. U istom je zborniku na str. 132.-136. kao dokument br. 42 objavljen Izvjetaj taba Gerilskih odreda za Liku koncem rujna 1941 god. tabu Drvarske brigade o vojno-politikoj situaciji. Taj dokument, ali i neki dokumenti iz istog razdoblja u kojima su koriteni izrazi partizani i partizanski odredi, upuuje na postupnost u prihvaanju novih pojmova. Izriita Titova naredba o ukidanju naziva gerilac od 12. rujna 1941. u pismu Radi Konaru i injenica da je taj naziv bio u uporabi u Lici jo potkraj rujna upuuje na pretpostavku da novi naziv nije bilo lako uvesti, odnosno da je to nailazilo na otpor. M. M. PEUT, n. dj., 76., tvrdio je da je u rujnu 1941. jedan deo boraca () potpuno nesvesno prihvatio nov naziv partizan, dok je ostatak zadrao prvobitni i tradicionalni naziv etnik.
30 31

760

MARIO JAREB, Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine

SP, br. 3., 751.-771. (2011)

brali upravo komunisti mogla biti zapreka brojnim ustanicima da pristupe novoosnovanim odredima, pa je izraz gerilac izabran iz taktikih razloga da bi se prikrio njihov komunistiki karakter? Jesu li u izboru naziva znatnu ulogu imali i nekomunisti, koji nisu prihvaali odluke Partije i njezinu dominaciju? Na ta pitanja zasad nema konkretnog odgovora, no usvajanje naziva gerilac posredno upuuje na zakljuak da je bilo mnogo onih koji nisu prihvaali komunistiko vodstvo. Spomenuto je da se u brojnim opisima izbijanja ustanka na svim spomenutim podrujima istie prvenstvo Partije u njegovu podizanju i voenju. Iznimka su, dodue, prikazi dogaaja na kninskom podruju, u kojima se isticalo da se zbog jakog utjecaja Talijana meu tamonjim ustanicima vrlo rano istaknuo i prevladao Momilo uji. On je ustanike poveo u smjeru sporazumijevanja s Talijanima i u smjeru njihova pretvaranja u etnike.33 Sve do rujna 1941. priznavao je zapovjednitvo ustanikoga sredita iz Drvara, a njegove su snage (kao i gerilci iz Like) do tada inile dio zajednike ustanike Krajikolike (Drvarske) brigade.34 On nije bio jedini od osoba koje su autori radova objavljenih do 1990. svrstavali u prijeratne graanske politiare, reakcionarne politiare i elemente, ili etnike. itanje tih radova kod neupuenih moe stvoriti dojam o malobrojnim reakcionarnim elementima koji su djelovali nasuprot onome to se inilo kao masovni komunistiki pokret. Ima i tvrdnji o tekim uvjetima u kojima su djelovali malobrojni komunisti, no njihovi su neprijatelji esto opisani kao tek neto vie od ake stranih plaenika (u konkretnom sluaju talijanskih plaenika). Stvarno je Partija na podruju istone i june Like poetkom rata imala tek nekoliko desetaka lanova, pa je teko povjerovati u priu o ustanicima koje je vodila iskljuivo ona.35 Istodobno je
33 Postoje brojni radovi u kojima je opirno obraeno ujievo djelovanje tijekom ljeta i jeseni 1941., pri emu se izdvaja monografija Jove POPOVIA, Marka LOLIA i Branka LATASA, Pop izdaje, Zagreb 1988. 34 Naziv Krajiko-lika brigada koristio je u svojim sjeanjima Gojko Polovina, a u brojnim radovima naveden je naziv Drvarska brigada. Osnovana je 16. kolovoza 1941., a odlukom Marka Orekovia potkraj toga mjeseca preimenovana je u Prvu brigadu nacionalnooslobodilakih gerilskih odreda za zapadnu Bosnu i Liku. Opirnije je o njezinu osnivanju i ustroju pisao Milan J. BOSNI, Neke specifinosti vojne i politike organizacije ustanka u jugozapadnom dijelu Bosanske Krajine, 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Nauni skup odran u Drvaru od 7. do 9. oktobra 1971. godine, gl. ur. Enver Redi, Sarajevo 1973., 619.-624. Usp. i Naredba taba Drvarske brigade od 16. Kolovoza 1941 god. za reorganizaciju jedinica, koja je kao dokument br. 10 objavljena u Zborniku dokumenata i podataka o narodno-oslobodilakom ratu jugoslovenskih naroda, tom V., knj. 1., Borbe u Hrvatskoj 1941 god., 36.-38. 35 Prema podacima koje iznosi I. JELI, Komunistika partija Hrvatske 1937-1945, drugi svezak, Zagreb 1981., 35., KPH je prije izbijanja rata 1941. u cijeloj Lici (na podruju Okrunog komiteta u Gospiu koji je pokrivao podruja kotareva Gospi, Donji Lapac, Graac, Otoac, Perui, Korenica, Udbina i Brinje) imala 270 lanova organiziranih u 60 elija, a uz njih je bilo i 300 lanova SKOJ-a. Na podrujima koja je potkraj srpnja zahvatio ustanak bio je neznatan broj lanova. Tako je u kotaru Donji Lapac bila elija s deset lanova, a u kotaru Graac bilo je est elija koje su imale 25 lanova. injenica jest da su na to podruje nakon izbijanja ustanka doli i neki lanovi KPH s ostalih podruja Like i iz drugih krajeva, no prije toga su vlasti NDH uhitile ili ubile vie tamonjih komunista. Jeli na str. 54. istie da su ustakim progonima osobito bile pogoene partijske organizacije na podruju kotareva Donji Lapac, Korenica, Otoac i Perui,

761

MARIO JAREB, Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine

SP, br. 3., 751.-771. (2011)

na tim podrujima prije rata djelovalo vie jugoslavenskih reimskih stranaka i organizacija, primjerice Jugoslavenska radikalna zajednica (JRZ), Sokol Kraljevine Jugoslavije i etnike organizacije. Vlasti NDH uhitile su i ubile neke njihove prvake, no i dalje su postojali pojedinci i skupine, a njihova se imena u javnosti pojavljuju i nakon izbijanja ustanka. Meu njima su se osobito isticale upravo osobe iz opine Srb, primjerice nekadanji zastupnik JRZ-a u Narodnoj skuptini Kraljevine Jugoslavije Stevo Raenovi, voa Sokola Kraljevine Jugoslavije u tom mjestu Pajica Omikus te dotadanji opinski biljenik Milo Torbica.36 Djelovanje etnikih elemenata spominju i autori koji su o ustanku pisali do 1990., pa i Jakov Blaevi u navedenom radu. etniko je djelovanje prikazao kao nevanu pojavu, no etnici su mu dobro posluili da bi neke nemile dogaaje prebacio njima na teret. Pritom je u proturjeju s vlastitim opisima gotovo savrene organizacije Partije kao vodee snage ustanka. Tako je tvrdio da Partije nije bilo, svata bi se dogaalo kao npr. u lapakom kotaru gdje je Gojko Polovina otiao u hrvatsko selo Borievac i rekao narodu: Bjeite! Idu na vas da se osvete, nemamo za sada snage da ih sprijeimo. Selo je spaljeno od proetnikih elemenata s kojima je Partija ubrzo raistila. Treba znati da u to vrijeme strave i uasa, bez normalnih komunikacija, direktiva i uputa, svatko je esto bio preputen da se snalazi kako zna. Zato je situacija u pojedinim selima u poetku zavisila od dranja pojedinih lanova Partije. () Da bi otklonili neke spontane akcije, poslali smo u lapaki i graaki kotar lanove Okrunog komiteta, gdje je Partija uspjela upornom borbom ne samo otkloniti krizu () nego i uvrstiti svoje organizacije i vratiti teite ustanka u te krajeve; osmisliti, uzeti ustanak u svoje ruke.37 Ipak se i dalje na temelju njegova opisa moe pomisliti da je ustanak po svojemu karakteru bio iskljuivo komunistiki, a potekoe o kojima je govorio bile bi prema tome posljedica spontanosti i tekih uvjeta u kojima se djelovalo. Ni spomen proetnikih elea u cijeloj Lici uhieno je preko 50 komunista, skojevaca i antifaista. Usp. . JOVANI, Ratna sjeanja, 31.-32., gdje se tvrdi da je u kotaru Donji Lapac, koji je ubrzo postao sredite ustanka, od 8 prijeratnih lanova KPH ostalo tek njih etvero, a ta se organizacija nije snala u novoj situaciji. () Partijska organizacija u Lapcu nije imala nikakve veze sa Srbom niti je znala ta se tamo dogaa. Temelj jaanja Partije bili su pripadnici SKOJ-a i napredna omladina. Postojala je i skupina od dvadesetak lanova SKOJ-a koji su se doselili iz mjesta ednik u okolici Subotice, usp. str. 14. i 21. Jovanieve knjige sjeanja. Oni su bili podrijetlom sa srbskog i lapakog podruja, a ednik su morali napustiti zbog pritiska maarskih vlasti u Bakoj. Meu doseljenicima iz ednika bio je i lan KPJ Jovani. 36 Prema elaboratu Bive graanske stranke na kotaru Gospi rekonstrukcija, Hrvatski dravni arhiv (dalje: HDA), Republiki sekretarijat unutranjih poslova Socijalistike Republike Hrvatske (dalje: RSUP SRH), Sluba dravne sigurnosti (dalje: SDS), 01/19, 68., etnika organizacija u Srbu osnovana je 1937., a spomenuta trojica navedena su kao lanovi njezina odbora. Raenovi je pogreno naveden kao pripadnik Samostalne demokratske stranke (SDS), iako je bio lan Jugoslovenske radikalne zajednice (JRZ). Omikus (u elaboratu naveden kao Omiguz) prije rata bio je predsjednik Sokola, odnosno reimskog Sokola Kraljevine Jugoslavije. 37 Isto, 81.

762

MARIO JAREB, Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine

SP, br. 3., 751.-771. (2011)

menata koji su spalili Borievac nije nuno povezan s ustanicima kao sljedbenicima Partije. Ti su elementi prikazani kao neki drugi, a Partija ih tada nije imala snage sprijeiti. Ubrzo se s njima obraunala, no i ta se reenica moe shvatiti kao obraun s nekim elementima izvan ustanka. Opis dogaaja u Borievcu Gojka Polovine baca drugo svjetlo na ono to se dogodilo u tom jedinom veem mjestu u kotaru Donji Lapac koje je bilo veinski naseljeno Hrvatima. Spomenuo je pljaku i pale toga sela dana 2. kolovoza 1941. i naveo da ostaje injenica da je u masi neboraca toga momenta u pljaki i paljenju uestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego i politiki i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti.38 Blaeviev navod o usmenom upozorenju mjetanima Polovina opisuje kao poruku koju su ustanici 30. srpnja poslali u pismu.39 oko Jovani navodi da tek 2. augusta oko 11 sati nae jedinice ulaze u Borievac. Sa ustanicima se izmijealo i mnotvo golorukog naroda. U tom meteu opljakani su duani i naputeni domovi, krcati robom, uglavnom opljakanom u Donjem Lapcu i drugim mjestima.40 Polovina i Jovani slau se u tome da je selo uniteno i opljakano, to obojica osuuju. Jovani spominje i da su Polovina i komunisti iz Donjeg Lapca zakazali () odmah toga dana zbor u Donjem Lapcu. Polovina je () osudio ponaanje boraca i naroda kod Borievca, objasnio da mi vodimo oslobodilaku borbu protiv ustaa, Nijemaca i Italijana, a ne protiv hrvatskog naroda i Muslimana () i osudio pljaku i paljevinu. Za vrijeme zbora ule su se velikosrpske parole, ali one nisu imale odjeka. Polovina i Jovani zaboravili su rei neto i o sudbini Borievljana. Poznato je naime da se velika veina mjetana, a uz njih predstavnici vlasti i oruanih snaga NDH, povukla pred ustanicima 2. kolovoza 1941. godine. Jovani na istom mjestu tvrdi da su se povukli svi mjetani (on je mislio da se

G. POLOVINA, n. dj., 339. Unitenje toga sela opirno je opisao na str. 339.-342. Polovina na str. 339. pie da su se ustanici u planiranju zauzimanja Borievca suoili s problemom osvete. Navodno je nekoliko seljaka iz toga sela sudjelovalo u ubijanju naroda i paljenju kua u Suvaji, Osredcima i Bubnju. Izvjestan broj seljaka, ena i mukaraca iz Borievca uestvovao je u pljaki naputene imovine odbjeglih Srba u susjednim selima. Sve je to bilo dovoljno da stvori nepomirljive odnose Srba iz okolnih sela prema hrvatskom stanovnitvu u Borievcu. Na osnovi tih injenica zakljuili smo: ako stanovnitvo ne pobjegne prije nego mi uemo u Borievac, i pored svih mjera koje emo preduzeti nee biti mogue sprijeiti osvetu nad nedunim seljacima, enama i djecom. Stoga smo namjerno, iako svjesni da je oklijevanje smrt ustanka, odgodili napad na Borievac sa 30. ili 31. jula na 2. avgusta, uvjereni da emo do tog vremena uspjeti nagovoriti narod da bjei prema Bihau. Partija je od poetka isticala potrebu zajednike borbe Srba i Hrvata. Istodobno Polovina navodi da je meu Borievljanima bilo tek nekoliko onih koji su se ogrijeili prema svojim srpskim susjedima. Nije li postojanje jednoga hrvatskog sela okruenoga mjestima sa srpskom veinom Partiji prualo vie negoli dobru priliku da ona kao navodno vodea snaga ustanka na djelu dokae proklamiranu politiku bratstva i jedinstva Srba i Hrvata? To se svakako nije moglo postii nagovaranjem svih mjetana na odlazak iz njihovih domova, odnosno etnikim ienjem toga kraja od hrvatskoga stanovnitva. Polovina je time posredno priznao da Partija za takvo to nije imala snage, to proturjei brojnim njegovim tvrdnjama u knjizi o njezinoj snazi i utjecaju. 40 . JOVANI, Ratna sjeanja, 79.
38 39

763

MARIO JAREB, Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine

SP, br. 3., 751.-771. (2011)

to dogodilo 31. srpnja), a Polovina da su ustae pobjegle zajedno s narodom.41 Ipak je u selu ostalo 55 Hrvata (44 ene s djecom i 11 ostalih, veinom staraca), koje su ustanici sve pobili. To potvruje da je bio opravdan strah ostalih mjetana, njih 2 180 koji su se 2. kolovoza 1941. povukli bez imovine u Kulen Vakuf, neposredno prije napada ustanika, poueni iskustvom s mjestom Brotinjom. Naime, u Brotinji su 28. srpnja pobijeni svi zateeni Hrvati Ivezii, njih 37, a kue im opljakane i unitene.42 Slino su se prema hrvatskome i muslimanskom stanovnitvu ustanici s podruja Like i jugozapadne Bosne ponaali i na ostalim podrujima na kojima su djelovali.43 Podruja pod njihovim nadzorom bila su etniki oiena. Brojni Hrvati i muslimani su ubijeni, a tisue su izbjegle iz svojih domova.44 Teko je i pomisliti da Polovina i Jovani kao sudionici dogaaja ne bi znali za stradanja preostalih Borievljana, tim vie to je Polovina spomenuo i osudio ubojstvo lanova obitelji Ivezi.45 Neki su autori prije 1990. sve negativnosti koje su se dogaale u prvim danima ustanka nastojali pripisati etnicima ili etnikim elementima. Polovina je tome pristupio drugaije i zanijekao je i samo postojanje etnikih elemenata: Ostavljam po strani nae subjektivne greke i slabosti () ali prosto je izmiljena tvrdnja da su etniki elementi toboe izazvali negativne pojave: pljaku, paljenje i slino, bar to se tie Borievca. etnici to nisu mogli uiniti iz prostog razloga to ih nije bilo. Pored naroda koji je pod komandom nas komunista stupio u ustanak, u to vrijeme postojali su jo samo plaeni talijanski agenti, npr. Stevo Raenovi, Pajica
Usp. G. POLOVINA, n. dj., 340. Podaci o broju preostalih Hrvata u Borievcu te navod o stradanju obitelji Ivezi iz: Zdravko DIZDAR, Mihael SOBOLEVSKI, Preuivani etniki zloini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1941.-1945., Zagreb 1999., 116.-117. 43 U literaturi nastaloj do 1990. o tome se slabo pisalo, no u nekim su radovima ipak spomenuti neki od zloina. Tako je Jovan BABI, Mazin izmeu dva svjetska rata i ustanku do sredine 1942., Kotar Graac u narodnooslobodilakom ratu 1941-1945., 515.-516., opisao ubojstvo vie Hrvata u Mazinu poetkom kolovoza 1941., koje pripisuje neutvrenoj grupi ovinista-siledija iz okolice Udbine. Najprije su ubijeni Ivica Simeun Lior, lugar Mijat Ani i Nikola Kampor, koje su ustanici prije toga uhitili i zatvorili. Nekoliko dana poslije ubijeni su lanovi obitelji lugara Mijata Ania, supruga Maa i djeca Marko, Tomislav, Nada i Mira. Ubijeni su i lanovi obitelji Duje Kneevia (supruga i etvero djece, najstariji sin Stjepan uspio se spasiti). Autor istie da je veina mjetana i ustanika osudila zloine. Ipak priznaje da su poinitelji zloina i ostale sline skupine i dalje dolazili u mjesto, to znai da nisu bili kanjeni za ono to su uinili. 44 Z. DIZDAR i M. SOBOLEVSKI, n. dj., 114.-119., ukratko su opisali stradanja hrvatskoga i muslimanskoga stanovnitva na podruju pod ustanikim nadzorom. Tako su samo u Drvaru 27. srpnja ustanici ubili 300 Hrvata i nepoznat broj muslimana. Istoga su dana na Trubaru kod Drvara ubili 200 hodoasnika Hrvata i njihova upnika Waldemara Maximiliana Nestora. U Bosanskom Grahovu ubijeno je 62 Hrvata. U Krnjeui kod Bosanskog Petrovca ubijeno je najmanje 130 Hrvata, meu njima i upnik Kreimir Barii. Poetkom rujna 1941. ustanici iz Like i jugozapadne Bosne zajedno su zauzeli Kulen Vakuf i u njemu ubili oko 2 000 muslimana i manji broj Hrvata. Brojni radovi pokazuju da su u zauzimanju Kulen Vakufa i u poinjenju zloina zajedniki sudjelovali ustanici iz Like (ponajvie s podruja Srba) i ustanici iz jugozapadne Bosne. Dizdar i Sobolevski u nastavku opisuju i stradanja ostalih mjesta, najvie muslimanskih sela u jugozapadnoj Bosni. Uz to navode da se u Biha, Jajce, Knin, Sanski Most, Prijedor, Livno i druge gradove slila rijeka od oko 50.000 hrvatskih i muslimanskih izbjeglica. 45 G. POLOVINA, n. dj., 338.-339.
41 42

764

MARIO JAREB, Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine

SP, br. 3., 751.-771. (2011)

Omikus i Torbica iz Srba, uro Vugonja iz Graaca, Savica Gutea iz Bruvna i slini, koji su tek kasnije po nalogu svojih poslodavaca stvorili organizacije i proglasili ih etnicima (). Iako bi se prethodni navod mogao shvatiti i kao tvrdnja da spomenute osobe nisu bile dio ustanka, ipak je injenica da su neki od njih od prvih dana bili njegovi sudionici i Polovina mnoge spominje u tom kontekstu na vie mjesta u svojim sjeanjima. U spomenutoj knjizi sjeanja spomenuo je Pajicu Omikusa iz Srba u kontekstu ustanikog djelovanja i kao osobu s kojom se esto susretao u prvim tjednima ustanka. Njemu i drugim osobama koje su poslije pristupile etnikim snagama Polovina odrie bilo kakvu vanost za razvoj ustanka i redom ih prikazuje kao slabie, kukavice i talijanske plaenike. Ipak, ne daje uvjerljivo objanjenje zbog ega su tjednima, pa i mjesecima, ustanici pod vodstvom Partije trpjeli u svojim redovima djelovanje takvih osoba. Drim da je vie od dojma da su i u drugim radovima, uglavnom sjeanjima sudionika ustanka s komunistike strane, kasniji etnici opisani na slian nain. Iako opseg ovog lanka to ne omoguuje, drim da bi ralamba veeg broja takvih radova pokazala postojanje svojevrsne formule koju su njihovi pisci primjenjivali kada su pisali o buduim etnicima. Njima je odricana svaka vanost u podizanju i voenju ustanka, prikazivani su kao aica stranih plaenika (odnosno kao suradnici okupatora i domai izdajnici), a koriteni su i da bi na njih bila prebaena odgovornost za sve ono negativno to su ustanici poinili, pa i za ratne zloine. oko Jovani svojedobno je tvrdio da se utjecaj etnika ispoljio () ve prvih dana ustanka. Tada jo nije dolo do sukoba, jer nisu izvrne jasne diferencijacije u redovima ustanika niti su tada etnici imali vojnih jedinica. Ali koncem 1941. godine oni ve imaju svoje nevelike oruane formacije.46 Uistinu u poetku nije ni bilo etnika, ali ni partizana (komunista) koji bi istupali kao posebne skupine. Pritom treba razlikovati prijeratne etnike od onih gerilaca koji su se tek poslije, u procesu diferencijacije u ustanikim redovima, odluili za pripadnost etnikim postrojbama koje su ulazile u sklop etnikih snaga Drae Mihailovia.47 Do diferencijacije dolazi od jeseni 1941., no netrpeljivosti izmeu komunista i proetnikih elemenata bilo je i prije. etniki izvori ustraju na tome da su komunisti ve u ljeto 1941. krenuli u likvidacije nekih etniki opredijeljenih pojedinaca kako bi se nametnuli ustanicima kao iskljuivi voe ustanka.
. JOVANI, Razvoj oruane borbe u Lici od poetka oruanog ustanka do formiranja 6. like divizije, Lika u prolosti i sadanjosti. Materijali s naunog skupa odranog na Plitvicama 14, 15. i 16. novembra 1971. u povodu centralne proslave 30-godinjice ustanka naroda Hrvatske u Srbu, ur. Branimir Gui, Milan Majstorovi, uro Zatezalo, Karlovac 1973., 283. 47 U elaboratu Bive graanske stranke na kotaru Gospi rekonstrukcija, HDA, RSUP SRH, SDS, 01/19, 71., navedeno je da je dolaskom ustaa na vlast 1941. godine veliki dio predratnih etnikih organizacija pohapen () po ustaama ili likvidiran, a manji deo uspio je pobjei iz Like u druge krajeve zemlje. Tako prvih dana prilikom osnivanja etnika u Liki pojavljuju se kao organizatori novi ljudi, veinom iz redova oficira bive jugoslavenske vojske, koji poimaju usko da sarauju sa Talijanima i rade aktivno na organiziranju etnikog pokreta u Liki.
46

765

MARIO JAREB, Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine

SP, br. 3., 751.-771. (2011)

Mane M. Peut tvrdi da su komunisti u Lici (ne, dodue, i na podruju Srba, Donjeg Lapca i Graaca) ve polovinom kolovoza ubili iz zasede velikog srpskog borca uru Kekia, Medak; a 22 avgusta 1941 Milana Leticu, umonje, Plaki; potom 28 avgusta Iliju Cvetianina, Sadilovac, kao i mnoge druge.48 Likvidacija, pa i masovnih, bilo je i poslije. Tako je Jovica Ljubojevi tvrdio da jednog zimskog jutra u selu Visu (smjeteno na putu izmeu Udbine i Donjeg Lapca) zaplakae majke, zakukae sestre, keri i snae srpske. Naoruani odred nekog oke Jovanovia [oito oke Jovania, nap. M. J.] upao je u selo i pokupio sve uglednije domaine, navodno da ih vodi u komandu u Kozju Dragu () O odvedenim seljacima nita se vie nije ulo. Selo zavie ponovo u kukanje, pla i alost. Ovi koji se spasie od ustaa sada nastradae, ni krivi ni duni, od nekih Srba, narodnih oslobodilaca-gerilaca. Kau imali su ajkae sa crvenim zvezdama.49 Kasniji partizani upravo su etnike optuivali za nasilje i ubojstva politikih suparnika. Najpoznatija etnika rtva bio je Marko Orekovi Krntija, koji je ubijen 20. listopada 1941. godine. To nisu nijekali ni etniki izvori, pa je Mane M. Peut istaknuo da je Orekovi ubijen od etnika majora Boka Raete.50 Vlasti NDH koristile su za ustanike openito naziv etnik, pa su i komunisti esto bili nazivani tim imenom. Ubrzo je u dokumentima i u medijima prevladao naziv etnici-komunisti ili etnici i komunisti, koji se dugo zadrao za oznaavanje ustanika, poslije i partizana i etnika.51 Uporaba etnikog imena u ustanikim je redovima zabiljeena ve prvih dana ustanka. Neki sudionici ustanka i kasniji etniki emigranti tvrdili su nakon Drugoga svjetskog rata da je u poetku naziv etnik bio opeprihvaen, da bi ga poslije dio ustanika napustio pod komunistikim utjecajem.52 U udbinskom su kraju etniki elementi poetkom kolovoza 1941. predlagali da se za ustanike usvoji ime etnik, do ega ipak nije dolo.53 Nekoliko dana poslije ivko Brkovi, kao zapovjednik taba gerilskih odreda za Kninsku krajinu,
M. M. PEUT, n. dj., 77. Jovica LJUBOJEVI, Komunistika ofanziva protiv Srba Like, Spomenica Organizacije srpskih etnika Ravna Gora, 989.-990. 50 M. M. PEUT, n. dj., 101. 51 Taj navod potvruje ve i povran uvid u tisak NDH, primjerice u zagrebaki dnevnik Hrvatski narod. Glasilo hrvatskog ustakog pokreta. 52 Ustanike u Lici dosljedno je nazivao etnicima i M. M. PEUT, n. dj. On je na str. 77. istaknuo da kako se brzo i veto razvijala ova drama [likvidacije proetnikih elemenata koje su poinili komunisti, nap. M. J.] retko je ko mogao prozreti i na vreme se osvestiti. Ali jednog dana, iako nesvesno, borci su se nali s petokrakom na kapama i nazivom partizan. Ko je hteo da se i dalje zove etnikom mogao je, ali isto tako nije bilo ni preporuljivo zbog izdajnikog rada Koste Peanca u Srbiji. Sve su ovo komunisti izvrili na prepad, urei se () To je bilo poetkom oktobra 1941. O tome da su na podruju jugozapadne Bosne ustanici u poetku osnovali etnike postrojbe tvrdio je sudionik dogaaja i kasniji zapovjednik etnikog zbora (korpusa) Gavrilo Princip Milan M. CVJETIANIN, Prve borbe sa komunistima u zapadnoj Bosni i grahovska bitka, Spomenica Organizacije srpskih etnika Ravna Gora, 98. 53 . STANISAVLJEVI, n. dj., 59.
48 49

766

MARIO JAREB, Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine

SP, br. 3., 751.-771. (2011)

promijenio je naziv toga stoera u tab gerilskih i etnikih odreda za Kninsku krajinu.54 Jo 28. srpnja zapovjednik jedne ustanike skupine izmeu Knina i Graaca uputio je pripadnicima talijanske divizije Sassari okrunicu (notiziario) naslovljenu na Zapovjednitvo talijanskih postrojbi Knin.55 U njoj je stanovnitvo Like molilo talijansku vojsku da odmah okupira cijelo podruje pokrajine zbog hrvatskog tlaenja te ju je prijateljski ekalo, a na kraju su kao potpisnici okrunice navedeni stanovnitvo i etnici (Popolazione e cetnici). elja da Talijani okupiraju podruje Like i neka druga podruja te da srpsko stanovnitvo bude pod njihovom zatitom i izvan dosega vlasti NDH bila je rairena meu ustanicima, o emu dosta podataka ima i u literaturi koja je nastala prije 1990. godine. To potvruje i sastanak predstavnika ustanika iz june Like i sjeverne Dalmacije s Talijanima u mjestu Otri na eljeznikoj pruzi izmeu Knina i Graaca 11. kolovoza 1941. godine. Ustaniko izaslanstvo, koje su inili uglavnom nekomunisti, istupalo je u ime Srpskog narodnog oslobodilakog pokreta za like srezove. U njemu su bili i predstavnici taba gerilskih odreda za Donji Lapac i okolinu, meu njima i oko Jovani kao lan KPJ.56 Srpski predstavnici tom su prigodom potpisali dokument u vidu izjave na pitanja koja su prethodno postavili italijanski oficiri, pri emu su zatraili autonomiju za srpski narod pod zatitom Kraljevine Italije, jer (da) veruju da bi na taj nain bili zatieni njegovi ivoti. A pri takvom zahtevu sasvim je logino to su dali i obavezu da nee vriti nikakve sabotae na tetu italijanskog okupatora i da e ih, ta vie, obavestiti o svakom sluaju sabotae.57 Istaknuta je i obveza da e srpski predstavnici zajedno s Talijanima suzbijati svaku komunistiku akciju u ovim krajevima. Jovani je u svojim sjeanjima pokuao taj sporazum i svoje sudjelovanje u njegovu postizanju prikazati kao neto nevano. Pritom nije objasnio kako je uope bilo mogue da netko u ime ustanika krene na pregovore s Talijanima ako su oni pod vodstvom Partije bili odluni u tome da se treba boriti i protiv njih kao okupatorske sile. Jovani umanjuje znaenje graanskih politiara i bojnika jugoslavenske vojske Boka Raete, koji su sudjelovali u pregovorima kao osobe iz ustanikog vodstva, no ne daje odgovor na logino pitanje kako su takve nevane osobe mogle prisiliti navodno monu Partiju da uope pristane na neto to je bilo protivno njezinoj politici.58 I u tom je sluaju mogue govoriti o spomenutoj formuli primjenjivanoj
Isto, 50. Taj dokument i tekst poruke na talijanskom jeziku donosi Oddone TALPO, Dalmazia. Una cronaca per la storio (1941), Rim 1985., 504. i 552., biljeka uz navod na str. 505. Prema tome je rije o svakidanjoj kronici (Notiziario giornaliero) ili dnevnoj zabiljeci Zapovjednitva divizije Sassari od 29. srpnja 1941. godine. Isti dokument spominju . STANISAVLJEVI, n. dj., 54., i F. JELI-BUTI, n. dj., 40. 56 U navedenim je sjeanjima razgovorima u Otriu posvetio odlomak pod naslovom Otriki razgovori, 95.-102. 57 . STANISAVLJEVI, n. dj., 68. 58 Raeti je veliku pozornost posvetio G. Polovina u svojoj knjizi Svedoenje. Seanja na dogaaje iz prve godine ustanka u Lici. Posvetio mu je i posebno poglavlje pod naslovom Uee i uloga Boka Raete, generaltabnog majora bive jugoslovenske vojske, u ustanku 1941. godine,
54 55

767

MARIO JAREB, Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine

SP, br. 3., 751.-771. (2011)

prigodom opisivanja kasnijih etnika, gdje su njihovo djelovanje i utjecaj prikazani kao nevani. Ipak je takvih nevanih dogaaja bilo dosta, a i navodno nevani etniki elementi u prikazima nastalim prije 1990. razmjerno se esto spominju. Sve to upuuje na zakljuak da su posredno i autori takvih radova unato uporabi spomenute formule zapravo priznavali vanost proetnike komponente u ustanku u istonoj i jugoistonoj Lici 1941. godine. Kako inae objasniti pojave kao to je potpuni izostanak otpora talijanskim snagama u jugoistonoj Lici ve posljednjih dana srpnja 1941., kada su one zauzele vane prometnice i uporita? Pritom su neke ustanike skupine s njima i otvoreno suraivale. Neto slino dogodilo se i u rujnu 1941., i to unato iznimnim naporima koje je Partija uloila da uvjeri ustanike da je potrebno boriti se i protiv Talijana. Ubrzo se dio ustanika ipak sukobio s Talijanima, no i dalje su neki ustanici zagovarali suradnju s njima. To je ve razdoblje spomenute diferencijacije u ustanikim redovima, koja je do kraja 1941. dovela do stvaranja partizana i etnika. Slino su mislili i pripadnici Slube dravne sigurnosti, koji su sastavili spomenuti elaborat o graanskim strankama u Lici, tvrdei da prvi zaeci stvaranja etnikih organizacija u Liki datiraju od jeseni 1941. godine, kada je dolo do cjepanja ustanika i stvaranja na jednoj strani etnika, a na drugoj NOV. Pritom su naveli da su prve etnike postrojbe osnovane u mjestima Medak (kod Gospia), Graac, Donji Lapac i Srb 1941. godine. etnici u Lici nikada nisu ustrojili svoje postrojbe na podruju kotareva Udbina i Korenica zbog jakog uticaja NOP. Na nekim su podrujima bili osobito jaki, pa je u Graacu i okolnim selima potkraj 1941. i poetkom 1942. dolo do cjepanja ustanika na partizane i etnike. etniki pokret u Graacu razvio se pod uticajem etnika Momila ujia iz Knina. Moe se rei da je na podruju biveg kotara Graaca bio najvie razvijen etniki pokret, koji je 1942. obuhvatao veinu stanovnitva. Na kraju su zakljuili da se iz izloenog vidi, da je etniki pokret kroz tok rata na podruju Like bio razvijen, a naroito u nekim mjestima, obuhvatao je vei deo stanovnitva.
146.-152. Polovina tvrdi da su ustanici (tada jo pokretai ustanka) s njim uspostavili vezu jo u srpnju 1941., a susreli su ga 3. kolovoza u Donjem Lapcu. Ve 6. kolovoza imenovan je vojnostrunim savjetnikom ustanikog stoera, i to nakon sastanka s Markom Orekoviem, koji ga je pridobio. Polovina ga je opisao kao kontroverznu osobu koja je navodno stjecajem okolnosti dola u sukob s nekim komunistima, pa se zbog toga udaljio od ustanika i kasnijih partizana. Ipak je ostao uvjeren da Raeta nije bio u slubi okupatora i domaih izdajnika, nego antifaist i jugoslavenski domoljub. Njegovo je ime u ljeto 1941. bilo poznato meu ustanicima, a smatran je i jednim od vojnikih zapovjednika ustanika. Orunik Franjo Kolak u spomenutoj izjavi Zapisnik izjave na prijavku orunika Franje Kolaka, Gospi, 16. rujna 1941., naveo je da su voe ustanika (on ih u skladu s uvrijeenim nazivom za ustanike u sklopu ustanova vlasti NDH zove etnicima) bivi jugoslavenski oficiri, meu kojima je neki major Raeta rodom iz D. Lapca (). U poslijeratnom elaboratu Bive graanske stranke na kotaru Gospi rekonstrukcija, HDA, RSUP SRH, SDS, 01/19, 73., spomenuto je da je Raeta bio kroz tok rata organizator i rukovodioc etnika. 1944. godine sa etnicima je emigrirao i sada se nalazi u SAD. Njegova pripadnost etnitvu tijekom rata spomenuta je i u lanku ivio 27. srpanj dan narodnog ustanka, veliki blagdan hrvatskog i srpskog naroda Hrvatske!, Vjesnik Jedinstvene narodno oslobodilake fronte Hrvatske (dnevnik, Zagreb), god. V., br. 84, 27. srpnja 1945., 1., gdje je stajalo da su se okupatori oslanjali na etnike, a u Hrvatskoj na popa ujia, majora Raetu i druge.

768

MARIO JAREB, Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine

SP, br. 3., 751.-771. (2011)

Prethodna reenica o snazi etnitva bila je, dakako, dostupna samo rijetkim pojedincima koji su imali pristup takvim materijalima, a javnost je istodobno uvjeravana o slabosti etnitva openito, pa tako i onoga u Lici. Iako plod istrage koju su vodili pripadnici Slube dravne sigurnosti (s obzirom na vjerojatni nadnevak nastanka elaborata to je, po svoj prilici, jo uvijek bila Uprava dravne bezbjednosti), a ne povjesniari, ipak je njihov zakljuak vie negoli zanimljiv. U elaboratu, dodue, nisu potpisani njegovi autori i nije oznaeno kada je nastao, no uvid u sline elaborate pokazuje da ih je veina nastala tijekom pedesetih godina prolog stoljea, a u njihovu su izradu bile ukljuene osobe iz podruja na koje su se odnosili i koje su esto kao sudionici dogaaja dobro znale to se na njima dogaalo. S obzirom na karakter elaborata, koji su se izraivali za potrebe rada spomenute slube i bili su strogo uvani od javnosti, ne treba sumnjati u elju autora da rekonstruiraju stvarne odnose u Lici prije i tijekom rata, pa i da pokuaju realno prikazati razvoj i snagu etnitva. Istodobno se upravo na sagledavanju stvarne uloge proetnikih elemenata u ustanku u istonoj i jugoistonoj Lici mogu pronai odgovori na brojna pitanja koja sam postavio na prethodnim stranicama. Utemeljene spoznaje o toj problematici zasigurno bi mogle pomoi da iz javnosti nestanu mitovi o navodnom Danu ustanka naroda Hrvatske. Njih neki pojedinci i skupine ve nekoliko godina tijekom srpnja pokuavaju prikazati hrvatskoj javnosti kao ratovanje na pravoj strani i kao dogaaj na kojem se zapravo temelji hrvatski antifaizam. Ve i brojni navodi preneseni iz radova objavljenih prije 1990. pokazuju da je rije o neutemeljenim tvrdnjama, a mitove bi trebali zamijeniti znanstveno utemeljeni radovi u kojima nee biti mjesta jednostranim ideologiziranim prikazima dogaaja iz ljeta 1941. godine.

769

MARIO JAREB, Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine

SP, br. 3., 751.-771. (2011)

SUMMARY A CONTRIBUTION TO THE DISCUSSION ABOUT THE CHARACTER OF THE UPRISING OF JULY 27, 1941 From 1945 to 1990 in the Peoples/Socialist Republic of Croatia and in the Peoples/Socialist Republic of Bosnia and Herzegovina July 27 has been celebrated as national holiday known as the Day of the Uprising of the Peoples of Croatia (the Day of the Uprising of the Peoples of Bosnia and Herzegovina). Communist regimes in both republics of Titos Yugoslavia claimed that on that day in 1941 masses led by the Communist party initiated the uprising against Fascist occupation and domestic collaborators (against the Ustasha regime of the Independent State of Croatia, Nezavisna Drava Hrvatska, NDH). Allegedly led exclusively by the Communist Party, insurgents in Croatia initiated the struggle on that day in the tiny town of Srb by liberating it from the NDH authorities. Earlier that day insurgents have gathered around the town of Drvar in southwestern Bosnia and attacked it. Events in Srb and Drvar triggered the uprising and within few days insurgents put under their control large territories of Lika and Northern Dalmatia in Croatia and large territories in Sothwestern Bosnia. All of the territories were predominantly inhabited by Serbian population which was motivated to join rebellion against the NDH. Ustasha atrocities forced many Serbs to do anything to secure their lives and the lives of their families, so armed uprising looked like the only way to achieve that goal. Behavior of numerous insurgents also shows that many were determined to fight against any Croatian state and against Croats and Muslims as ethnic and religious groups. In the eyes of many insurgents all Croats and Muslims were collectively guilty for Ustasha crimes. Before 1990 official propaganda claimed that the Communist Party of Yugoslavia/Croatia had been the sole organizer and leader of the uprising. Indeed numerous insurgents leaders were communists. Communists desired to lead massive uprising all over Croatia, which could become possible only if wider layers of Croatian population would join in. However, the behavior of numerous insurgents was totally opposed to that element of Communist policy and Croatian and Muslim populations on territories under their control were exposed to the reign of terror and mass extermination. It is more than obvious that the Party could not control many of the insurgents. It is also clear that the composition of insurgents ranks was more complex than the propaganda would ever be ready to admit. It is also obvious how there were other influential groups and individuals among them. Many of those later became the Chetniks of Draza Mihailovich. However, in the summer of 1941 it was still not possible to consider insurgents in the above-mentioned regions either as partisans or Chetniks. They referred to themselves simply as insurgents (ustanici) or Guerilla fighters (gerilci). Their units and detachments appeared in public as Guerilla units. The Central Committee of the Communist Party of Yugoslavia adopted the name 770

MARIO JAREB, Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine

SP, br. 3., 751.-771. (2011)

partisan for its fighters already at the end of June 1941. It would be natural that the organizers of the uprising in the aforementioned regions would adopt the same name for insurgents if claims how the Party was the sole organizer are based on facts. It is known that they adopted the name Guerilla fighter. They continued to use that name by fall 1941, and only in late September the first unit under the partisan name and whose members wore communist red stars on their caps was founded. Such move was met by many insurgents with dissatisfaction, especially the fact that they wore communist stars. Most of insurgents were also not ready to fight against Italians, although they were, as communists used to point out, fascist occupiers against whom the Party and all patriots should fight using all means possible. Instead of fighting those fascists, many insurgents chose either not to attack them or even to openly collaborate with them. When at the beginning of September 1941 Italians troops invaded the territories controlled by insurgents and mostly met no resistance. They were instead well accepted by many insurgents. At that time differences and tensions among communists and non-communists within the leadership of the Uprising were growing. That process was the result of struggle between these two groups for the leadership of the insurgents. As tensions have continued to grow, both sides were using all means available to win. They did not even hesitate to assassin their opponents, so both Chetniks and communists lost some of their people. Violence and assassinations showed how differences could not be prevailed, and they even endangered the growth and survival of insurgents. It is not surprising then that during the fall of 1941 the process of division within their ranks contributed to the foundation of separate Chetnik and partisan units. Keywords: Uprising, July 27, 1941, Guerilla Fighters, Insurgents, Communist Party, Partisans, Chetniks

771