Revija Za Sociologiju 4 2008 07 Bilandzic

Islamske oruane organizacije i islamizam na primjeru Bliskog istoka
MIRKO BILANDI Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu e-mail: mbilandz@ffzg.hr UDK: 297:291.7](569.4) 323.1PLO Primljeno: 15. 9. 2008. Pregledni rad
Politiki islam (islamizam) odnosi se na politiku strategiju koja od sredine druge polovine 20. stoljea predstavlja domininirajuu artikulaciju muslimanskih politikih aspiracija. Islamizam je zajedniki naziv za politike ideologije koje dre kako islam nije samo religija nego i politiki sustav. Makar bitno istaknut, politiki islam je tek jedna od politikih orijentacija unutar ukupnoga islamskog svijeta i uz to nije uniforman pokret. Unutar njega postoje mnoge razliitosti: od socijalno-karitativnog preko politikog djelovanja do koritenja nasilnog i oruanog djelovanja (dihad). Razliitosti unutar islamizma vidljive su i kod oruanih organizacija. Mnoge od njih imaju razliite ciljeve. No, kad imaju i identine ili sline ciljeve, meu njima se opet dogaaju raskoli i meusobni sukobi (i oruani), ponajprije, zbog razliitih shvaanja koje strategije te sredstva, politika ili vojna, uporabiti za ostvarenje krajnjih ciljeva. Takoer, unutar islamskog svijeta postoje oruane organizacije koje ne spadaju u okvire koncepta politikog islama (sekularne). Kljune rijei: POLITIKI ISLAM, ISLAMIZAM, PALESTINSKA OSLOBODILAKA ORGANIZACIJA (PLO), HAMAS, HEZBOLAH, FATAH, ORUANA ISLAMSKA GRUPA
UVOD Arapsko-izraelski sukob jedna je od dominantnih tema suvremenih meunarodnih politikih odnosa jo od njegovih poetaka i izbijanja prvoga arapsko-izraelskog rata u svibnju 1948. godine. Drugi (1956), trei (1967) i etvrti (1973) arapsko-izraelski rat, irako-iranski rat (19801988), izraelska okupacija Libanona (1982) te prva i druga intifada1 (1987. i 2000.) itekako su zaokupljali pozornost svjetske javnosti. Ti, kao i niz drugih dogaaja, pretvorili su Bliski i Srednji istok u iznimno turbulentno podruje. Uostalom, rije je o jednoj od najnestabilnijih regija u svijetu, podruju u kojem su opseg i intenzitet nasilja meu najizraenijim u svjetskim relacijama. Kao jedan od aktera tih sukoba, arapske/islamske/islamistike oruane organizacije su pojam koji se esto istie. Brutalni udar Al Qaide na Sjedinjene Amerike Drave 11. rujna 2001. pozornost svijeta dodatno je usmjerio spram tih organizacija. No, zastraujui udar na SAD, koji je uz to stubokom promijenio svijet, bitno je utjecao i na percepciju, razumijevanje i prikazivanje islamskog svijeta. Nakon udara na SAD 11. rujna 2001. brojni zapadni promatrai, osobito politiari, tendirali su prikazivanju islamizma kao jedinstvenog pokreta i uz to kao nesklonog Zapadu. No, takav je pristup bitno pogrean. Kako unutar muslimanskog svijeta (Schwartz, 2005) tako i unutar islamistikog pokreta (Gerges, 2005) postoje razliite, bitno dijametralno suprotne struje. Ono to ih ini donekle jedinstvenim moda je tek nesklonost i oponiranje (ak i umjerenih krugova) gotovo stoljetnoj politici Zapada prema islamskom svijetu, osobito suvremenoj politici
1
Intifada ustanak (ar.)
307
Bilandi, M.: Islamske oruane organizacije i islamizam ...
Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 4: 307330
uokvirenoj u rat protiv terorizma te nastojanja islamskoga svijeta usmjerena na redefiniranje njegove uloge na meunarodnoj sceni te odnosa prema Zapadu predvoenom SAD-om. Uostalom, i veina pripadnika islamistikog pokreta zamjera SAD-u da je uinke 11. rujna iskoristio za proglaenje totalnog rata protiv cijeloga islamistikog pokreta, a ne njegova radikalnog dihadistikog dijela (Gerges, 2005:70). Posve suprotno, pojedini strunjaci umjerene krugove, i ne samo u muslimanskom svijetu, utjecajnoga islamistikog pokreta upravo vide kao bitan faktor dugorone amerike strategije za uspostavu ameriko-islamskog dijaloga, poboljanje njihovih odnosa, stabiliziranje i redefiniranje situacije u nizu islamskih drava, razvoj demokracije i stabiliziranje situacije na Bliskom i Srednjem istoku, to bi u konanici znatno utjecalo na dosege rata protiv terorizma (Hamid, 2007). Svrha ovoga rada nije pokazati ukupne politike ili socijetalne dimenzije islamskog svijeta ili njegovih pojedinih segmenata, nego analizirati strukturu, djelovanje i ciljeve te izvriti kategorizaciju oruanih organizacija islamskog predznaka na primjeru Bliskog istoka. Predmet interesa pri tome predstavljaju nedravne oruane organizacije (dakle, ne npr. vojska kao dravna oruana organizacija). No, prije toga potrebno je definirati kontekstualni okvir, odnosno odgovoriti na pitanje to je to islamizam, budui da se uz taj pojam najee povezuju oruane organizacije. To je osobito vano ako se ima na umu ne ba rijetko, ali posve pogreno, stavljanje znaka jednakosti izmeu islamskog svijeta i islamizma. Islamski svijet je podruje u kojem se, jednostavno kazano, prakticira islamska vjera, dok je islamizam politika orijentacija, zastupljena u jednom dijelu islamskog svijeta, u kojoj islamska vjera ima dominantnu ulogu. POLITIKI ISLAM I RAZLIITOSTI ISLAMSKOG SVIJETA Politiki islam (islamizam) je politika orijentacija nastala unutar slojevitoga, sloenog i unutar sebe bitno razjedinjenoga muslimanskog/islamskog svijeta. Unutar muslimanskog svijeta postoje razliite politike orijentacije, drave s razliitim ureenjima sekularne i islamistike (pri emu su jedne i druge istaknuti ameriki saveznici, npr. Turska i Saudijska Arabija), njihovom razliitom ulogom u meunarodnoj zajednici, razliitim geografskim poloajima, razliitim brojem stanovnika, razliitim stupnjem gospodarskog razvoja... Pojednostavnjeno, kako unutar islamskog svijeta, tako i unutar islamistikog pokreta kao njegova sastavnog dijela postoje razliite, bitno dijametralno suprotne struje (Gerges, 2005). Islam je danas druga najrasprostranjenija religija u svijetu s priblino 1,5 milijardi sljedbenika, od ega ih tek otprilike 300 milijuna pripada arapskom svijetu. Unutar islama postoje dvije osnovne skupine vjernika: Suniti i iiti. Suniti ine priblino 90% muslimanskog svijeta, ali su iiti apsolutna veina u Azerbejdanu (80%), Bahrainu (70%), Iranu (89%), Iraku (65%), relativna veina u Jemenu te znaajna manjina u Afganistanu, Libanonu, Kuvajtu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Dokaz bitnih razliitosti unutar islamskog svijeta jesu i ratovi izmeu islamskih drava. Irako-iranski osmogodinji sukob (1980 1988) i iraka invazija na Kuvajt (1990) zasigurno su uvjerljivi argument unutarislamskih razliitosti. Kada se tome pridodaju dugotrajni graanski ratovi unutar niza muslimanskih drava (npr. Afganistan, Alir, Libanon), podupiranje razliitih oruanih (teroristikih), po ciljevima bitno suprotnih, organizacija od strane razliitih muslimanskih drava ili pak estoka
308
borba za prevlast unutar islamskog svijeta (Saudijska Arabija i Iran) prikaz unutarislamskih razliitosti jo je uvjerljiviji. Politiki islam svoje korijene vue s kraja tridesetih godina 20. stoljea. Godine 1928. Hasan al-Banna u Ismailiyyi u Egiptu je osnovao organizaciju Muslimansko bratstvo (engl. Muslim Brotherhood, ar. Ikhwan al Muslimin). Ta najmonija organizacija islamskog svijeta nastala je upravo u trenutku kad se muslimanski svijet nalazio u stanovitoj smetenosti. U okvirima koncepta kemalizma2 Otomanski kalifat, koji je simbolizirao jedinstvo islamske vjernosti, netom je bio ukinut i stvorena je sekularna turska drava. Istodobno, pod utjecajem Zapada, u to vrijeme ponajprije Britanije i Francuske koje su vladale Bliskim istokom, podrivanje islamskih vrijednosti bilo je sve izraenije. U tom kontekstu, Bratstvo se zalagalo za socijalnu reformu na naelima Kurana, koji je prema njihovu miljenju vrhovni zakon i sadrava moralna naela univerzalnog karaktera, zbog ega muslimansko drutvo ne treba teiti europskim vrijednostima (Kepel, 2002:2730; Hiro, 2003:344346; Kulenovi, 2008:97100). Muslimansko bratstvo nije bilo samo dokaz traenja identiteta islama, nego je kasnije postalo uzorom za sve islamske/islamistike organizacije. Hasan al-Banna je, takoer, meu prvima otvoreno postulirao suprotnosti izmeu islama i Zapada (Townshend, 2003:113). Unato postojanju neto starijih povijesnih korijena, pojam politiki islam novijeg je datuma. Poraz arapskog svijeta u treem ratu s Izraelom potaknuo je njihove voe na promiljanje budunosti. Libanonski uenjak Salah al Munadshid u to je vrijeme objavio traktat koji je u zapadnom svijetu preveden pod naslovom Kamo ide arapski svijet. Njegova poruka kako samo obnova u duhu islama moe ojaati arapski svijet zaetak je fenomena koji od 1967. mnogi nazivaju islamizmom, odnosno islamskim fundamentalizmom.3 Koncept sekularnoga arapskog nacionalizma (al-qawmiya al-Arabiya), koji je od svojih zaetaka iz 19. stoljea do kraja ezdesetih godina 20. stoljea poprimao obrise politikog pokreta, od tog je trenutka poeo gubiti na znaaju. Egipatski voa Gamal Abdul Nasser, koji se smatra stvarnim utemeljiteljem arapskog nacionalizma (Dawisha, 2003), arapski je nacionalizam vidio kao put od solidarnosti do politikog jedinstva. Smatrao je da e Arapi kroz solidarnost i suradnju na gospodarskom, vanjskopolitikom i vojnom polju ojaati svoju pozicija, a to e biti osnova za ukupno politiko jedinstvo i stvaranje jedinstvene arapske drave. Dakle, arapski nacionalizam je politiko-drutveni konstrukt koji je polazio sa stanovita da su Arapi kulturoloki uniformni, tj. da dijele slinu povijest, imaju istu ili slinu kulturu, obiaje, uvjerenja te govore istim jezikom (arabizam, ar. al-Uruba) to je temelj i za
2 Rije je o ideologiji i modelu modernizacije muslimanskih drutava koji se veu uz ime osnivaa moderne turske drave Mustafe Kemala Ataturka. Kemalizam sadrava est naela: republikanizam, sekularizam, jezik kao definicija nacije, populizam i naglaavanje suvereniteta, revolucionarnost i etatizam koji istie ulogu drave u odnosu na dravne interese u gospodarskom razvoju, drutvu, kulturi i obrazovanju (Kulenovi, 2008:75). 3 Fundamentalizam podrazumijeva vjerski aktivizam koji pozivanjem na vjerska naela nastoji ostvariti politike ciljeve. Pojam fundamentalizam izvorno je vezan u protestantizam, no on postoji i u drugim religijama (islam, judaizam). Izvorno se pritom podrazumijeva strogo pridravanje tradicionalnih uvjerenja, odnosno fundamentalnih religijskih doktrina ili pak povratak temeljnim naelima i fundamentalnim religijskim istinama. Za razliku od ostalih religija, u islamskom svijetu fundamentalizam je dobio politika i drutvena, ali i sigurnosna obiljeja (Vidi: Esposito, 1999; Matthews, 2003).
309
politiko jedinstvo (panarabizam, ar. al-Uruba al-Shamila),4 odnosno stvaranje jedinstvene sekularne5 arapske drave na teritoriju na kojem ive Arapi (Dawisha, 2003). Neuspjeh ostvarenja koncepta arapskog nacionalizma ujedno je bio put za isticanje zasebnih interesa svake od drava, put za ponovnu arapsku razjedinjenost. Rezultat tog procesa bio je poniavajui poraz u treem arapsko-izraelskom ratu 1967. godine. Taj je poraz pokazao da arapski nacionalizam ne moe rijeiti probleme Arapa, izvesti ih iz gospodarske nerazvijenosti i zaostalosti, napraviti tranziciju k samostalnosti i napretku, tovie, arapski svijet je ostao razjedinjen, sa zategnutim meusobnim diplomatskim odnosima i bez Palestine, Golanske visoravni i Sinaja. Propau arapskog nacionalizma otvorio se prostor za traenje drugoga kohezivnog elementa unutar arapskog svijeta. Islamska vjera je postupno postajala tim sve znaajnijim imbenikom. Religijski identitet je postajao vanijim od nacionalnoga. Islam je postajao nov ideal, koji je, ako se slijede njegovi zakoni, trebao donijeti bolju budunost. Postupna politika instrumentalizacija islama kao svjetske religije i njegovo pretvaranje u borbenu ideologiju, uz istodobni poetak financiranja islamskih/islamistikih organizacija i skupina od strane saudijskih financijera (Kepel, 2002:6975) imali su bitne uinke u primjerice zemljama Magreba, Egiptu, Arapskom poluotoku i Iranu (trbi, 1999). Dodatan uinak imao je etvrti arapsko-izraelski rat. Za razliku od katastrofalno poraavajueg rata iz 1967, gotovo pobjedniki Ramadanski rat (Yom Kipurski rat) voen je pod vojnim sloganom Bog je uzvien. Uz to, razvoju islamizma bitno su pridonijeli i istaknuti ideolozi islamskog svijeta ponajprije Abul Ala Mawdudi (Pakistan), Sayyid Muhammad Qutb (Egipat) i Ayatollah Ruholah Musavi Khomeini (Iran). No, tek je iranska revolucija 1979. Amerikancima bila povod da se sintagma politiki islam lansira na svjetsku politiku pozornicu otkad na njoj definitivno i zauzima znaajno mjesto. Politiki islam (islamizam) se odnosi na politiku ideologiju koja je u posljednjim desetljeima 20. stoljea okupila muslimanske mase. To je okvir koji predstavlja dominantni muslimanski identitet i artikulaciju njihovih politikih aspiracija. Islamizam (ar. al-islamiyya) je zajedniki naziv za politike ideologije koje dre kako islam nije samo religija nego i politiki sustav, istiui pritom da se muslimani trebaju vratiti korijenima svoje vjere te se politiki ujediniti. Islamisti se zauzimaju za povratak drutva islamskim vrijednostima i uvoenju erijatskog prava (vjerski zakon islama). Prema njima je jedino drutvo temeljeno na islamskim naelima i zakonu rjeenje problema koje uzrokuje moderni svijet ukljuujui drutveno i kulturno otuenje te politiku i gospodarsku eksploataciju. Takoer se zalau za panislamistiko politiko jedinstvo te eliminaciju gospodarskih, politikih, socijalnih i kulturnih utjecaja zapada na muslimanski svijet, budui da ti utjecaji nisu kompatibilni s islamskom vjerom (Interna4 Adeed Dawisha u svojoj knjizi Arab Nationalism in the Twentieth Century navodi da se pojam panarabizam rijetko koristi u arapskom jeziku te da je ovdje rije o najprimjerenijem prijevodu. Slini pojmovi su al-Wuhda al-Arabiya (arapsko jedinstvo) i al-Ittihad al-Arabi (arapska unija). 5 Brojni kritiari arapskog nacionalizma istiu da je upravo eliminiranje islama kao kohezivnog imbenika unutar arapskog svijeta razlog propasti tog koncepta. Za razliku od iskljuenja vjere iz arapskog nacionalizma, kranska vjera i judaizam sastavni su dio europskih i izraelskog nacionalizma. Dodatan razlog neprihvaanja arapskog nacionalizma bila je i Zapadna (westernizacija) izvornost tog koncepta.
310
tional Crisis Group, 2005; Kulenovi, 2008:1516). Islam i islamizam nisu sinonimi. Islam je religija, a islamizam ideologija ili preciznije instrumentalizacija religije, s elementima njezine ekstremizacije i militarizacije, radi ostvarenja politikih ciljeva. Koncept politikog islama u svojoj jezgri sadrava bitne kontroverzije. S jedne strane, islamisti tvrde da je islam nain ivota u totalitetu ljudskog ivljenja (socijalnom, politikom, gospodarskom, religijskom itd. podruju) zbog ega se ne moe govoriti o apolitinim muslimanima. Za njih unutar islama ne postoje razlike izmeu politike i religije, pri emu su redefiniranu sr religije podredili politikim ciljevima (Roy, 2004). S druge, pak, strane pojedini znanstvenici negiraju politiku dimenziju i ulogu islamske vjere (Halliday, 1996; Esposito 1992), pri emu pojedini tvrde kako su samo 10% muslimana islamisti (Pipes, 1998). Zakljuno, islamizam nije religijski fenomen, nego moderna politika ideologija (Matthews, 2003), to je pokuaj otimanja utjecaju Zapada i predstavljanje vlastitog identiteta, razmiljanja i vlastite akcije (ekolj, 2004). Opravdano je postaviti pitanje koji su razlozi nastanka islamizma? Podrobna analiza prelazi okvire ovog rada, ali se sumarno mogu navesti tri razloga. Oito je da razloge nastanka islamizma treba traiti u ukupnim odnosima na meunarodnoj sceni, ponajprije afganistanskom ratu i raspadu komunizma. No, islamizam je oito i posljedica raskola i rascjepa na relaciji izmeu dijela muslimanskog svijeta i Zapada predvoenog SAD-om, ali i duboke politike, drutvene i gospodarske krize zemalja Bliskog i Srednjeg istoka (Fuller, 2003; Gerges 2005). Politiki islam iniciran krajem tridesetih godina 20. stoljea, definitivno nastao krajem ezdesetih, na svjetsku scenu kao politiki koncept lansiran krajem sedamdesetih, svoj vrhunac kao politika snaga doivio je krajem osamdesetih. Analitiari i strunjaci se slau da je tomu pogodovalo vie razloga: pobjeda islamistikih boraca nad sovjetskom velesilom u Afganistanu; dravni udar u Sudanu i dolazak na vlast islamista predvoenih Hasanom al-Turabijem; jaanje Islamskog pokreta otpora, po arapskom akronimu poznat kao Hamas (Harakat al Muqawama al Islamiyya) i ugroavanje dotadanje prevlasti sekularne Palestinske oslobodilake organizacije (Palestine Liberation Organization PLO); pobjeda Fronte islamskog spasa (Front Islamique du Salut FIS) na alirskim izborima (Kepel, 2002:89) emu svakako treba pridodati i uspon proiranskog Hezbolaha u Libanonu (ar. Hizb Allah, engl. Hezbollah, Party of God Boja stranka). Iraka okupacija Kuvajta, Zaljevski rat i njegove posljedice, prvenstveno stvaranje Al Qaide, objavljivanje rata SAD-u (Declaration of War Against the American Occupying the Land of Two Holy Places) te stvaranje Svjetskoga islamistikog fronta za dihad protiv idova i kriara (World Islamic Front for Jihad against Jews and Crusaders) bitno su pridonijeli da islamistiki pokret i osobito njegov militantni dio poprime obiljeja globalnog fenomena koji je nezaobilazan ne samo faktor, nego i subjekt meunarodnih odnosa. Slojevitosti islamizma mogue je promatrati i kroz druge kriterije. Islamistika drava uspostavljena je u Iranu i Sudanu, u bitnoj mjeri u Pakistanu i Libiji, naela islamistike drave prisutna su i u Saudijskoj Arabiji. No, zanimljivo je da su, na iznenaenje mnogih, islamisti najprije doli na vlast u Iranu, a ne u arapskom svijetu. Islamistika je revolucija u Iranu bila iskljuivo iitska pojava, dakle manjinski fenomen u islamskom svijetu. Unato tomu, ta je pojava utjecala na gotove sve drave islamskog svijeta. Ciljeve islamizma mogue je promatrati na dvjema razinama: glo311
balnoj i nacionalnoj. Na globalnoj razini islamisti se zalau za poticanje islama u cijelom svijetu i time irenje svoje interesne sfere, dok se na nacionalnoj razini zalau za stvaranje islamistike drave (dawla islamiyya). Za ostvarenje ciljeva islamisti se slue razliitim sredstvima: od socijalno-karitativnih i misionarskih djelovanja (al dawa), preko utemeljenja politikih pokreta i stranaka koji se preteno slue politikim, miroljubivim sredstvima (al harakat al islamiyya al siyassiyya) priznajui pritom legitimitet nacionalnim dravama i vlastima, kao to se to moe vidjeti u Aliru, Egiptu, Jordanu, Maroku, Pakistanu, Turskoj (Roy, 2004:6265) do koritenja radikalnih sredstava ukljuujui oruano nasilje (al jihad) i terorizam. Unutar tih uvjetnih kategorija uoavaju se i dublje razlike. Islamski pokret otpora, po arapskom akronimu poznat kao Hamas makar deklaratorno politika stranka koja prvenstvo pridaje politikoj akciji i politikim sredstvima, danas se teko moe svrstati u kategoriju islamistikih institucija politikog karaktera. Hamas je uvjerljiva iznimka koja dokazuje da se i islamisti politike orijentacije koriste nasiljem u ostvarenju ciljeva. No, uporaba brutalnog nasilja Hamasu nije prepreka i za politiko djelovanje. Hamas je 2006. pobijedio na palestinskim izborima. S druge pak strane, takoer od 2006. militantni proiranski Hezbolah. (ar. Hizb Allah) lan je libanonske vladajue koalicije. KATEGORIZACIJA I OBILJEJA ISLAMSKIH ORUANIH ORGANIZACIJA Analiza ciljeva, organizacijske strukture i naina djelovanja pokazuje da islamske oruane organizacije pripadaju kategoriji teroristikih organizacija. Iako su, unato postojanju irokoga istraivakog interesa, razliiti pogledi na terorizam6 i njegova sloenost onemoguili postavljanje ope teorije terorizma i njegovo generiko definiranje,7 nesporno je da islamske oruane organizacije zadovoljavaju sve temeljne elemente za njihovo svrstavanje u red teroristikih. Zajedniko svim definicijama jest da je u osnovi terorizma primjena terora, odnosno nasilja kao instrumenta za ostvarenje politikih ciljeva. Primjena terora i u osnovi je djelovanja islamskih oruanih organizacija. Nasilje koje primjenjuju nije krajnji cilj, nego sredstvo za ostvarenje cilja, ono predstavlja prijetnju, budui da teroristiki akti imaju psiholoki uinak, odnosno kao posljedicu izazivaju emocionalni odgovor ire populacije. Proizvodnja straha sredstvo je kojim se utjee na politike promjene i to je strategijski i operativni cilj terorizma. Strah usmjeren spram ire populacije, a ne nasilje usmjereno protiv vlasti, imbenik je koji utjee na politike promjene. To nasilje nije usmjereno spram trenutnih rtava, ve protiv irih masa koje nisu trenutne rtve i zapravo predstavlja prijetnju izvoenjem buduih teroristikih akata to ima znatan psiholoki uinak u relaciji s ciljevima islamskih oruanih organizacija i njihovim tenjama usmjerenim na postizanje politikih promjena kao konanom cilju kojem tee. Uz strah, temeljni element psiholoke dimenzije terorizma je i publicitet. Kako bi usadili strah irokim masama, teroristi daju publicitet svojem postojanju i svojim aktivnostima. Teroristike operacije su nevojnog karaktera,
Vei broja djela koja obrauju problematiku terorizma naveden je u popisu literature. U svojoj knjizi Political Terrorism, Alex Schmid navodi vie od stotinu (109) definicija terorizma. Vidi: Schmid, 1984.
7 6
312
one se planiraju i provode u tajnosti. Po svojoj prirodi one su nasilne i gotovo uvijek ukljuuju i kriminalne akte (ubojstva, atentati, sabotae, otmice, uzimanje talaca itd.). Svi ovi elementi empirijski su primjenjivi i kad su u pitanju islamske oruane organizacije, kako na Bliskom istoku tako i u nizu drugih drava. (Mullins, 1997:15; Long, 1990:128) Analiza unutarnje strukture islamskih oruanih organizacija takoer pokazuje da je rije o teroristikim organizacijama. Imaju vojno i politiko krilo te su strogo hijerarhijski ustrojene. Strukturirane su na funkcionalnim i teritorijalnim naelima. To znai da imaju tijela zaduena za vojna pitanja, tijela za politika pitanja, informiranje, planiranje i pripremu operacija, obavjetajna djelovanja i pitanja sigurnosti, tijela za logistiku, tijela zaduena za izobrazbu, financiranje te tijela za tehnika pitanja. Teritorijalne postrojbe su od razine elije (do desetak osoba) do brigade (do desetak elija). Operacije gotovo uvijek izvode manje operativne postrojbe (elije), a svaka od njih ima svoj stil izvoenja operacija, vlastiti modus operandi. Opa fenomenoloka analiza terorizma takoer je primjenjiva na bliskoistonu situaciju gdje je terorizam jedna od bitnih drutveno-politikih znaajki i u tom pogledu, posve izgledno u iduem razdoblju, nee doi do bitnijih promjena. Sve dok postoje uzroci terorizma, odnosno politike, ekonomske i socijalne nejednakosti i nepravde i dok postoje pojedinci i skupine, koji u reakciji na takvo stanje, a s ciljem njegova otklanjanja i ostvarenja vlastitih ciljeva, tendiraju uporabi nasilja, postojat e i terorizam. U svojoj biti terorizam je spoj politike i nasilja, to podrazumijeva uporabu nasilja za ostvarenje politikih ciljeva. Upravo to i jest bit terorizma, bit koja upuuje na pitanje: Zato se dogaa terorizam? Odgovor na to pitanje prua osnovu za opravdavanje razliitih pogleda na teroriste: teroristi ili borci za slobodu. Terorizam se generira primarno iz politikog podruja. Rjeavanje politikih problema zasigurno bi utjecalo na eliminiranje ili reduciranje terorizma. No, u tome i jest paradoks terorizma: terorizam onemoguava rjeavanje politikih problema iz kojih se generira, a te probleme trebala bi rijeiti upravo ona politika koja je uvjetovala nastanak terorizma, odnosno politika kojoj je terorizam izravan odgovor. Radikalne islamistike organizacije (teroristike), najee nazvani militantni islamisti, jesu razlog zato se posljednjih godina na opoj razini stavlja znak jednakosti izmeu, ne samo islamistikog pokreta, nego i islamskog svijeta openito i terorizma. Militantni islamisti su militarilizirali islamsku vjeru, to su skupine koje u svojoj borbi koriste oruje i islam kao ideoloku osnovu mobilizacije (Kulenovi, 2008:151). Ti militantni aktivisti, pobornici dihada (svetog rata)8 koji zbog toga sami sebe nazivaju dihadistima, ne prihvaaju sekularne politike poretke u muslimanskom svijetu, globalizaciju i westernizaciju svijeta s dominantnom ulogom SAD-a. U ime vjere oni koriste nasilje radi preuzimanja vlasti i uspostave islamistikih drava (Gerges, 2005:1). Militantni islamizam je manji, ali vrlo moan dio islamistikog pokreta, pri emu se teko moe govoriti o njegovoj jedinstvenosti. Sukobi i razliitosti unutar militantnog islamizma moda su posljednjih godina i izraeniji nego primjerice izmeu militantnih islamista i veinskoga umjerenog dijela islamistikog pokreta ili pak izmeu mili8 O odreenju dihada i njegovim interpretacijama, primjerice, vidi: Gerges, 2005; Roy, 2004; Sardar, Z.; Malik, A. Z. Islam za poetnike, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2002.
313
tantnih islamista i sekularista. Transformacija militantnog islamizma i njegovo preusmjeravanje s lokalnih pitanja (ruenje sekularnih reima u muslimanskim dravama) k globalnima (sukob sa SAD-om i njegovim saveznicima) sredinji je razlog koji posljednjih godina izaziva sukobe unutar militantnog islamizma. Pritom nisu rijetke ni kritike da je globalizacija dihada konfrontirala pokret s cijelim svijetom, ime je on, zbog otvaranja drugog fronta (sukob sa SAD-om) bitno oslabljen i ugroen, zbog ega je doveden u pitanje smisao postojanja i svrha onog dijela pokreta koji se na nacionalnim razinama, tj. unutar pojedinih muslimanskih drava zalae za ruenje sekularnih poredaka i uspostavu islamistikih drava (Gerges, 2005: passim). Strategijske razlike unutar militantnog islamizma u izravnoj su vezi s dosezima ciljeva radikalnih islamistikih organizacija. U okvirima niza nacionalnih drava radikalni islamisti, primjerice Oruana islamska grupa (ar. al-Jamaah al-Islamiyah al-Musallaha, franc. Groupe Islamique Arme GIA) u Aliru i Islamska grupa (ar. al-Gamaat al-Islamiyya, engl. Islamic Group) u Egiptu se zalau za nasilno ruenje njima neprihvatljivih sekularnih vlasti, neki od njih se zalau za svrgavanje nemuslimanskih vlasti u muslimanskim dravama i podrujima (Afganistan, eenija, Kamir, palestinsko podruje), dok su trei od kraja prolog stoljea globalno usmjereni (Al Qa ida), pri emu su SAD i njegovi saveznici prvenstveni cilj (International Crisis Group, 2005). Upravo su radikalni islamisti, nasilje i terorizam koji koriste za ostvarenje ciljeva razlog zato se cjelokupni islamski svijet u okvirima suvremenih politikih procesa prikazuje kao uniforman, monolitan pokret, nesklon i prijetei Zapadu. Makar posve pogreni i neprihvatljivi, ti prikazi za zapadne voe nisu bez utemeljenja. Uostalom, prema podacima amerike administracije islamske (sekularne i islamistike) oruane organizacije odgovorne su za priblino 25% od 14.000 teroristikih akata koji su se tijekom 2006. dogodili diljem svijeta (National Counterterrorism Center, 2007). Bez obzira na te argumente Zapada, jasno je da islamski svijet nije uniforman. Kao njegov sastavni dio, islamske oruane, odnosno teroristike organizacije takoer su daleko od jedinstvenosti. Ono to ih ini donekle slinima jest opseg i intenzitet nasilja to ga primjenjuju. No, treba istaknuti da je meu njima ponajprije potrebno razlikovati sekularne i islamistike teroristike organizacije. Njihove meusobne razliitosti, ali i razliitosti unutar svake od tih grupacija iznimno su velike. Prikaz nekoliko znaajnijih bliskoistonih teroristikih organizacija9 to nepobitno dokazuje. PALESTINSKA OSLOBODILAKA ORGANIZACIJA Odluka o formiranju Palestinske oslobodilake organizacije (Palestine Liberation Organization PLO), kao krovne organizacije palestinskog naroda, donesena je na kongresu Arapske lige u svibnju 1964. u Jeruzalemu (Hiro, 2003:402405). U istom razdoblju odran je i prvi kongres PLO-a na kojem je prihvaena Palestinska nacionalna povelja (Palestine National Charter), prema kojoj je PLO osnovan kao organizacija koja e dovesti do oslobaanja Palestine (Encyclopedia of World Terrorism). Kao
9 Izvrstan prikaz oruanih organizacija na podruju Bliskog istoka vidi u: Savi, D. Palestinsko pitanje i terorizam, magistarski rad, Sveuilite u Zagrebu, Fakultet politikih znanosti, Zagreb, 2003. Za potrebe ovog rada preuzet je dio rezultata tih istraivanja.
314
krovna organizacija palestinskog naroda odnosno palestinskog pokreta otpora u sukobu s Izraelom, PLO je u poeku bio posveen politikoj borbi. No, nakon treega arapsko-izraelskog rata 1967. u PLO ulaze militantne palestinske skupine, ponajprije Fatah, to je PLO usmjerilo i radikalnim nasilnim djelovanjima. Sljedee godine na etvrtom kongresu Nacionalnog vijea PLO-a (National Council of the Palestine Liberation Organization) Palestinska nacionalna povelja je dopunjena odredbom (l. 9) o legitimnosti oruane borbe za osloboenje Palestine. Kao legitimni predstavnik palestinskog naroda, pod svojim krovom PLO objedinjuje dvadesetak oruanih i politikih organizacija (tanzimat) s ne ba malim razlikama meu njima, pri emu su se, povijesno promatrano, u kontekstu arapsko-izraelskog sukoba, unutar tih organizacija dogaali i raskoli. Veina unutar PLO-a od trenutka nastanka, sukladno Palestinskoj nacionalnoj povelji (l. 1. i 2.), stavlja naglasak na borbu za palestinsku neovisnost, stvaranje neovisne, svjetovne i demokratske drave na cjelokupnom podruju Palestine koje je nekada bilo pod britanskim mandatom. No, pojedine lanice PLO-a tee i svearapskoj revoluciji. U kasnijoj fazi glavni cilj PLO-a je redefiniran. Nakon etvrtoga arapsko-izraelskog rata 1973. unutar Nacionalnog vijea PLO-a definirana je ideja o stvaranju palestinske drave na neto manjem teritoriju od prvotno definiranoga, odnosno teritoriju koji ukljuuje Zapadnu obalu i pojas Gaze koji je okupiran od strane Izraela u treem arapsko-izraelskom sukobu 1967. godine. Takoer, desetak godina kasnije Izraelu je priznato pravo na postojanje. Iako je u Povelji (l. 4) navedeno da su svi Palestinci lanovi PLO-a, niz znaajnih radikalnih palestinskih organizacija nisu lanice te krovne organizacije kao to su primjerice Hamas, Palestinski islamski dihad, Abu Nidalova organizacija itd. Od sredine ezdesetih godina 20. stoljea lanice PLO-a zapoele su s izvoenjem teroristikih akata spram izraelskih ciljeva i to upadima na izraelski teritorij iz Jordana, gdje je bila smjetena glavnina palestinskih snaga. Radikalne palestinske snage istodobno su nastojale destabilizirati i unutarnju situaciju u Jordanu te sruiti kralja Huseina koji, prema njihovu uvjerenju, nije dovoljno pomogao palestinskoj borbi. Jordanski odgovor bio je brutalan. Kralj Husein je u rujnu 1970. vojnom intervencijom protjerao PLO koji je utoite naao u Siriji i Libanonu. Frustrirajui poraz u Jordanu dodatno je radikalizirao PLO i neke njezine lanice usmjerio na izvoenje meunarodnih teroristikih napada. Ti su napadi bitno natetili palestinskom pokretu i doveli do gubitka simpatija koji su Palestinci dotad uivali glede svoje borbe za neovisnost. Vodstvo PLO-a napravilo je zaokret te se orijentiralo na politika sredstva i pronalazak mirnog rjeenja sukoba s Izraelom, prihvaajui mogunost stvaranja palestinske drave samo na podruju Gaze i Zapadne obale zauzetih tijekom estodnevnoga treeg arapskoizraelskog rata. Radikalni su se militanti usprotivili miroljubivoj politici. Nisu eljeli prihvatiti pregovore s Izraelom te su zahtijevali nastavak oruane borbe svim sredstvima s ciljem unitenja Izraela i stvaranja palestinske drave na cjelokupnom teritoriju Palestine koji je bio pod britanskim mandatom. To je, uz potporu Sirije, Iraka i Libije, 1974. dovelo do raskola unutar PLO-a (Anderson; Sloan, 1995).10 Iste godine PLO-u je Rezolucijom 3236 Ope skuptine Ujedinjenih naroda priznat status legitimnog
10 Stvorena je tzv. rejekcionistika fronta/fronta odbijanja (The Rejection Front) pod vodstvom Narodne fronte za osloboenje Palestine (ar. al-Debha al aabija li-Tahrir Filistin, engl. Popular Front for the Liberation of Palestine PFLP)
315
predstavnika palestinskog naroda te je dobio status stalnog promatraa u Ujedinjenim narodima. Unato usmjerenju elnitva PLO-a na politiku borbu, radikalni dijelovi nastavili su s izvoenjem teroristikih akata. Gerilski upadi na izraelski teritorij iz Libanona, palestinski teroristiki udari i vojni odgovor Izraela destabilizirali su Libanon te 1975. doveli do graanskog rata koji, unato postignutim mirovnim sporazumima (Taif Accord 1999) de facto traje do danas. Tri godine kasnije pod amerikim pritiskom u Camp Davidu je sklopljen egipatsko-izraelski mirovni sporazum. elnik PLO-a Jaser Arafat ipak je odbacio sporazum, to je dovelo do ponovnog pribliavanja PLO-u Narodne fronte za osloboenje Palestine (PFLP) koja se 1974. odcijepila od organizacije. PLO je ponovno radikaliziran. Nastavljena su teroristika djelovanja prema Izraelu koji je 1982. ponovno izvrio vojnu invaziju na Libanon, sjedite PLO-a. PLO je nakon sukoba Jasera Arafata sa sirijskim predsjednikom Hafizom Assadom u rujnu iste godine protjeran iz Bejruta te je sjedite premjeteno u Tunis. Godinu dana kasnije unutar PLO-a ponovno dolazi do raskola. Prosirijski dio PLO-a motiviran eljom da sprijei ponovnu infiltraciju PLO-a u Siriju opirao se nastojanjima Jasera Arafata da politikim sredstvima pronae rjeenje palestinskog pitanja. Tzv. Kairskom deklaracijom iz 1985. priznato je pravo palestinskom narodu na oruanu borbu s ciljem oslobaanja okupiranih teritorija, ali su osueni i svi oblici terorizma. Dvije godine kasnije izbila je prva intifada te je sjedite PLO-a premjeteno na podruje Zapadne obale i Gaze. Sjednica Nacionalnog vijea PLO-a odrana u studenom 1988. u Aliru predstavlja svojevrsnu prekretnicu u djelovanju PLO-a. Na sjednici je prihvaeno postojanje Izraela, objavljena je deklaracija o neovisnosti palestinske drave na podruju Zapadne obale i Gaze, dok je ranija odluka o obustavi teroristikih djelovanja uvjetovana izraelskim povlaenjem s okupiranih podruja. Tu odluku veine nevoljko su prihvatili i radikalni elementi unutar PLO-a. To je omoguilo poetak palestinsko-amerikog dijaloga usmjerenog na traenje rjeenja palestinskog pitanja. No, pojedine lanice PLO-a ipak su nastavile s terorizmom. Istodobno, zbog potpore Iraku tijekom Zaljevskog rata, PLO je izgubio potporu Saudijske Arabije. U ime PLO-a, njegova sredinja snaga Fatah 1993. odrekao se terorizma kao sredstva za ostvarenje palestinskih ciljeva. To je dovelo do potpisivanja palestinsko-izraelske Deklaracije o naelima (Oslo Accord) kojom je, uz meusobno priznanje Izraela i PLO-a, otvorena mogunost formiranja autonomne palestinske vlade na podruju Zapadne obale i Gaze. Sporazum su odbacile Narodna fronta za osloboenje Palestine i Demokratska fronta za osloboenje Palestine (Democratic Front for the Liberation of Palestine DFLP).11 Ipak, tri godine kasnije Fatah je pobijedio na palestinskim izborima, a Jaser Arafat je izabran za predsjednika Palestinske samouprave. Hamas i Palestinski islamski dihad12 nastojali su teroristikim udarima
11 Demokratska fronta za osloboenje Palestine (ar. al-Debha al-Dimukratijja li-Tahrir Filistin) je nastala 1969. nakon raskola unutar PFLP-a. U vrijeme nastanka bila je prosovjetska grupacija koja je teila zaetku revolucije u arapskom svijetu i ruenju konzervativnih arapskih monarhija. Palestinsku borbu za neovisnost je vidjela u okvirima meunarodne borbe za osloboenje naroda Afrike, Azije i Latinske Amerike. DFLP ne podupire Fatah kao sredinju snagu PLO-a, budui da smatra kako njegova politika teti palestinskim interesima. 12 Palestinski islamski dihad (ar. Harakat al-Dihad al-Islami al-Filistini) takoer je, kao ogranak egipatskoga Muslimanskog bratstva, 1981. nastao na krilima islamske revolucije u Iranu. Ta je grupacija smatrala da je islamistiku palestinsku dravu i unitenje Izraela mogue stvoriti i bez prethodne svearap-
316
zaustaviti mirovne pregovore. To je vodstvo PLO-a, zajedno s Izraelom, usmjerilo na borbu protiv islamskih fundamentalista i traenje rjeenja problema palestinskog terorizma. U tom pogledu, kao ni u pogledu rjeenja palestinskoga nacionalnog pitanja, nikakvi rezultati nisu polueni. Ta je situacija 2000. dovela do poetka druge intifade. Izraelsko represivno guenje intifade i niz serija mirovnih pregovora u razdoblju 20002003. (Camp David, Taba) nisu doveli do bitnog pomaka u rjeenju palestinskog pitanja i palestinsko-izraelskog sukoba. FATAH Fatah (ar. pobjeda) ili Pokret za osloboenje Palestine (ar. Harakat al-Tahrir alVatanijja al-Filistinija) najsnanija je, najutjecajnija i najstarija (osnovana 1958. u Kuvajtu) palestinska organizacija (Hiro 2003:136138). Fatah je nastao od tajno formiranih elija Palestinaca u Kuvajtu te palestinskih izbjeglica u Jordanu, Siriji i Libanonu. Ve 1959. nova je organizacija poela s objavljivanjem publikacije pod nazivom Naa Palestina (ar. Falastinuna, engl. Our Palestine) kroz koju je proglaena i ideologija Fataha prema kojoj je masovno revolucionarno nasilje jedini put za osloboenje Palestine. Fatah broji oko petnaestak tisua lanova (tijekom sedamdesetih godina 20. stoljea je imao otprilike 40.000 lanova) i raspolae imovinom ija se vrijednost procjenjuje na priblino milijardu dolara. Prema politikom programu (Hiro, 2003:137) sekularnog Fataha definiranom 1968. palestinski narod je jezgra arapske i islamske nacije, a njegov je prvotni cilj bio stvaranje neovisne svjetovne drave Palestine na cjelokupnom podruju iz vremena britanskog mandata. Taj je cilj kasnije redefiniran i prema njemu je cilj stvaranje sekularne i demokratske Palestine na bilo kojem dijelu teritorija osloboenom od izraelske okupacije. Pritom, Fatah nastoji ostati neovisan o bilo kojoj arapskoj dravi uvjeren da palestinski narod sam treba stei slobodu oruanim putem. No, logistiku i financijsku potporu Fatahu prua niz drava: Alir, Irak (do ruenja Sadama Husseina), Jordan, Kuvajt i Saudijska Arabija (do Zaljevskog rata), dok mu je ranije pomo pruao i bivi Sovjetski savez. Sredinja tijela Fataha koja politiki djeluju su Sredinji odbor, Revolucionarno vijee i Glavna skuptina. Glavni stoer nalazi se u Ramali, zapovjedne strukture smjetene su u Gazi i Jerihonu, a predstavnitva diljem Bliskog istoka i Europe. Podruja teroristikog djelovanja Fataha su diljem svijeta, pri emu je sredinja pozornost usmjerena na podruje Izraela, Libanona te Zapadne obale i Gaze. Svoje postojanje Fatah je objavio 1959, godinu dana nakon osnivanja, a od 1964. do kraja ivota na elu organizacije bio je Jaser Arafat. S teroristikim udarima Fatah je zapoeo netom nakon izlaska iz tajnosti 1964. koji se poklopio s formiranjem PLO-a. Prvi teroristiki udar izvren je prvog dana 1965. na izraelska vodoopskrbna postrojenja u Ain Boneu. Od tada su teroristiki upadi u Izrael s podruja Jordana, Sirije, Libanona i pojasa Gaze postali konstantom.
ske revolucije. tovie, uvjereni su da je osloboenje Palestine, iskljuivo oruanim putem, tzv. svetim ratom, model za ujedinjenje arapskog i islamskog svijeta. Specifinost Palestinskoga islamskog dihada jest injenica da je rije o sunitskoj organizaciji unutar koje vlada stanovita opsjednutost iranskom revolucijom (iitska) odnosno organizaciji koja zbog svojeg radikalizma i brutalnosti uiva svojevrsnu naklonjenost Izraela koji je oekivao da e tako pridonijeti jaanju umjerenih palestinskih struja.
317
Snaan otpor koji je Fatah pruio Izraelcima tijekom treega arapsko-izraelskog rata i nakon njega bitno su utjecali na njegov ugled meu Palestincima. Tome je pridonijela i potpora egipatskog predsjednika Gamala Abdula Nassera. Fatah se PLO-u pridruio 1968, a godinu dana kasnije osvojio je veinu mjesta u njegovim upravljakim tijelima. Razdoblje do sredine sedamdesetih godina 20. stoljea bilo je obiljeeno nizom meunarodnih teroristikih udara koji je izveo Fatah i mijeanjem u unutarnje stvari Jordana. Nasilno protjerivanje Fatah iz Jordana u rujnu 1970. dovelo je do raskola unutar Fataha i formiranja oruane organizacije Crni rujan13 koja je predstavljala uspomenu na palestinski poraz u sukobu s jordanskim snagama. Crni rujan ubrzo je postao jednom od najradikalnijih palestinskih teroristikih organizacija koja je, izmeu ostaloga, odgovorna i za masakr izraelskih sportaa na Olimpijskim igrama u Mnchenu 1972. godine te nekoliko neuspjenih atentata na jordanskog kralja Huseina. Gubitak ugleda zbog teroristikog djelovanja usmjerio je Fatah sredinom sedamdesetih na traenje politikog rjeenja palestinskog pitanja. Umjereno politiko djelovanje ponovno je dovelo do raskola unutar organizacije. Od Fataha se u listopadu 1974. odcijepila radikalna organizacija koja e kasnije postati poznatom po nazivom Revolucionarno vijee Fataha ili Abu Nidalova frakcija14 u ije se okrilje stavio i Crni rujan. Zbog raskola, neslaganja i meusobnih krvavih sukoba (napose u razdoblju do sredine osamdesetih dok je ANO bio pod utjecajem Iraka), PLO je Abu Nidala osudio na smrt, dok je ANO u vie navrata pripremao atentat na Jasera Arafata. Egipatsko-izraelski sporazum iz Camp Davida iz 1978. utjecao je na daljnju radikalizaciju Fataha. Kao odgovor na odbaeni Sporazum, na svojem etvrtom kongresu odranom u svibnju 1980. u Damsku, Fatah se usmjerio na potpuno osloboenje Palestine. Libanonski graanski rat i izraelska invazija na Libanon takoer su pridonijeli radikalizaciji Fataha. tovie, pod sirijskim utjecajem 1983, a povodom neuspjelih pokuaja koordiniranih s jordanskim kraljem Husseinom vezano za moebitne pregovore s Izraelom, dolo je pobune unutar Fataha i ponovnog raskola te odvajanja tzv. Abu Musine organizacije (AMO) kojoj je cilj bio stvoriti novu krovnu organizaciju palestinskog naroda. Ponovno radikalizirani Fatah etiri godine kasnije pokrenuo je prvu intifadu. No, 1993. Fatah se ponovno okrenuo politikom djelovanju te je, uz prihvaanje Sporazuma iz Osla, u ime PLO-a odbacio terorizam kao sredstvo za
13 Crni rujan (ar. Munazzamat Ajlul al-Asvad) najekstremnija je palestinska skupina koja smatra da se palestinska drava moe stvoriti iskljuivo oruanom borbom. Pojedini autori tvrde da je Crni rujan, nastao zapravo kao tajno krilo Fataha, matina organizacija koja se koristi i politikim sredstvima da ne bi bila povezana s teroristikim djelovanjem (Shafritz, M. J.; Gibbons, E. F.; Scott, E. J. G. Almanac of Modern Terrorism: Facts and File, New York, 1991; Black September and the Black September Terror Movement, The Birth of Black September, prikazano na: http://www.geocities.com/ CapitolHill/ /Parliament/2587/black.html; Builta, 1996.) 14 Revolucionarno vijee Fataha (engl. Fatah Revolutionary Council, ar. al-Medlis al-Tavri al-Fatah) ili Abu Nidalova organizacija ANO (nazvana po svojem elniku) smatra da je Fatah iznevjerio palestinske interese. Za ANO je unutarnji palestinski i meuarapski terorizam opravdan kako bi se izazvala svearapska revolucija koja jedino moe dovesti do oslobaanja Palestine. Prema procjenama strunjaka ANO je tijekom osamdesetih bila jedna od najubojitijih teroristikih organizacija koja je u tom razdoblju izvela stotinjak teroristikih udara u dvadesetak drava diljem svijeta. ANO-u potporu pruaju Irak, Sirija, Sudan, Iran i Libija, a tijekom Zaljevskog rata znaajna sredstva je dobio od Kuvajta i Saudijske Arabije kako bi se tako sprijeilo moebitne teroristike udare Abu Nidalove organizacije na te dvije drave (Shafritz i dr., 1991; Builta, 1996).
318
ostvarenje palestinskih ciljeva, to mu je tri godine kasnije s 30,9% osvojenih glasova omoguilo pobjedu na palestinskim izborima (Palestine Legislative Council). Time je Fatah, unato svim frakcijskim (i oruanim) sukobima i raskolima, potvrdio poziciju najutjecajnije i najsnanije palestinske organizacije. U tom je svojstvu, posredstvom novostvorenoga vojnog krila Tanzim (Organizacija) 2000. pokrenuo i drugu intifadu. No, izbori u sijenju 2006. promijenili su palestinsku politiku sliku. Hamas je preuzeo poziciju Fataha. HAMAS Islamski pokret otpora ili Hamas kao organizaciju formirao je eik Ahmed Jassin krajem prosinca 1987. godine. No, korijeni Hamasa (na arapskom znai junatvo, fanatizam, oduevljenje) nalaze se u neprofitnoj organizaciji koju je pod imenom al-Mudama (al-Mujamma al-Islami Islamski centar) kao ogranak Muslimanskog bratstva eik Ahmed Jassin registrirao u Izraelu 1978. godine. U poetnom razdoblju akcije Hamasa bile su karitativno-religijskog karaktera usmjerene na nastojanje da se islam prihvati kao nain ivota meu Palestincima. Desetak godine kasnije, tonije u prosincu 1987., nedugo nakon izbijanja prve intifade, Hamas formira vojno krilo i dobiva obiljeje nasilne radikalne fundamentalistike organizacije s politikim programom kao mjeavinom religijskih naela, nacionalnih i panarapskih tenji. Njegov je strateki cilj stvaranje islamistike drave na cjelokupnom podruju Palestine koji je mogue ostvariti iskljuivo radikalnim sredstvima, odnosno nasiljem. Preduvjet za ostvarenje tog cilja jest prihvaanje islama kao naina ivota u arapskom svijetu te mobiliziranje arapskih i islamskih resursa (Chapman, 2002; Hamas Profile; Hamas). Hamas se sastoji od politikog i vojnog dijela. Sredinje upravljako tijelo je Vrhovno vijee (ura)15 ije su odluke obavezne za sve lanove Hamasa. Politiki ured, koji je kao i ura dijelom javnog karaktera, najvie je upravno tijelo za donoenje politikih odluka operativnog karaktera te koordiniranje teroristikih akcija koje izvode vojne postrojbe, najpoznatije kao tzv. Kassamove brigade nazvane prema Izz al Din Qassamu, lideru arapske intifade iz razdoblja 19361939. godine. Hamas uiva potporu niza drava, ponajprije Jordana, Sirije, Sudana i Libanona, a nakon to je PLO u Zaljevskom ratu pruio potporu Iraku, i Saudijske Arabije. Vie od svega Hamas, iako sunitska organizacija, uiva potporu Irana u kojem dominiraju iiti, koji posredstvom Hamasa nastoji proiriti svoj utjecaj na bliskoistonom podruju. Zanimljivo je istaknuti da izmeu Hamasa i Fataha odnosno PLO-a postoji trajan sukob. Hamas sebe vidi u poziciji PLO-a. Za razliku od PLO-a koji eli stvoriti svjetovnu palestinsku dravu, Hamas tei stvaranju islamistike drave te ne pristaje na bilo kakve politike kompromise. Hamas koji prema procjenama godinama uivao konstantnu potporu od dvadesetak posto populacije na okupiranim palestinskim podru15 Pojednostavnjeno, ura je rije koja se odnosi na konzultacije, odnosno konzultativno vijee, to je nain kako se izabiru voe neke organizacije i donose odluke unutar te organizacije. Prema islamskim tumaenjima, ura, zajedno s pravednou, jednakou i ljudskim dostojanstvom, predstavlja naelo sociopolitikog organiziranja. ura ima izvorite u Kuranu i prema njemu je rije o naelu, a ne sustavu vladanja. U tom kontekstu, ura sadrava vie elemenata od kojih su znaajniji: potpora irih masa, kolektivno promiljanje, osobna sloboda i podijeljena odgovornost.
319
jima kontinuirano je nastojao preuzeti ulogu Fataha. Osobito estoki sukobi zbivali su se tijekom 1992. godine. Potpisivanje meusobnog primirja i formiranje Palestinske samouprave 1994, nagnali su Jasera Arafata da privoli Hamas za sudjelovanje u njezinu djelovanju. No, Hamas je nastavio s teroristikim djelovanjem, na to su vlasti Palestinske samouprave pod izraelskim pritiskom odgovorile uhienjima 350 njegovih lanova. Hamas je odgovorio terorom i spirala nasilja je porasla. Uz izvoenje teroristikih djelovanja, Hamas je bio i politiki aktivan. Pokuaj pridobivanja Fatahova birakog tijela na izborima 1996. nije uspio. Pobjeda Fataha izazvala je svojevrsni raskol unutar Hamasa. Umjereniji dio bio je za dijalog s Fatahom i sudjelovanje u Palestinskoj samoupravi, emu se usprotivila radikalna struja. Nizom teroristikih akcija Hamas je tijekom sljedeih godina nastojao onemoguiti mirovni proces i svrgnuti palestinsku vlast, to bi bitno otealo postizanje primirja na dulji rok. Izraelska vojna odmazda i likvidacija veeg broja pripadnika Hamasa sredinom 2002. bila je uvod u daljnje nasilje. Hamas je odbacio mirovni plan iz 2003. i krenuo u novi val terorizma uvjetujui njegov prestanak potpunim izraelskim povlaenjem s okupiranih podruja. Istodobno s terorom, Hamas je nastavio sa socijalno-karitativnim i politikim djelovanjima, ime je stekao bitnu potporu palestinske populacije. Potpora je kapitalizirana na palestinskim izborima u sijenju 2006 godine. Pobjeda Hamasa bila je uvjerljiva: od 132 Hamas je osvojio 76 mandata. Iako legitimna politika stranka, Hamas se nije odrekao nasilja i terorizma. Pobjeda na izborima bila je uvod u novi val arapsko-izraelskog nasilja, ali i novi ciklus sukoba Hamasa i Fataha (Hamas). HEZBOLAH Izvorno nastao kao politiko-religijski pokret, Hezbolah, (ar. Hizb Allah, engl. Hezbollah, Party of God Boja stranka) koji je nastao kao rezultat previranja u islamskom svijetu, danas je jedan od predvodnika islamistikoga radikalnog pokreta. Pod utjecajem islamistike iranske revolucije i uz izravnu iransku pomo i naklonjenost Sirije, organizacija je nastala u lipnju 1982. godine. Prvi elnik Hezbolaha bio je iitski klerik Muhammad Hussein Fadlallah, a njegov pokrovitelj tadanji iranski veleposlanik u Siriji Ali Akbar Mohtashemi. Neposredan povod za nastanak Hezbolaha bila je izraelska vojna invazija na Libanon (Hiro, 2003:188). Hezbolah je oruana (teroristika) organizacija i politika stranka iitskog usmjerenja, koja zajedno sa sunitskim Hamasom itekako moe utjecati na tijek arapsko-izraelskog sukoba i iransku poziciju u, veinskoj sunitskoj, regiji. Prema Programu (An Open Letter: The Hizballah Program) Hezbolah ima tri cilja: istjerati zapadne kolonizatore iz Libanona; privesti pravdi poinitelje zloina protiv muslimana i krana u libanonskom ratu (falangiste) te stvoriti islamistiku dravu u multikonfesionalnom Libanonu. Istodobno, Hezbolah je nadahnue brojnim palestinskim frakcijama s kojima blisko surauje (Hamas, Palestinski islamski dihad) u borbi protiv Izraela kojem Hezbolah negira pravo postojanja (Westcott, 2002). Dakle, ciljevi Hezbolaha mogu se sumirati u dvije kategorije: a) borba protiv Izraela, iako je rije o libanonskoj oruanoj organizaciji koja nema izravnu nacionalnu poveznicu s izraelsko-arapskim sukobom i b) irenje utjecaja Irana u bliskoistonoj regiji. Pritom vrijedi istaknuti da, iako je protiv sekularnoga sirijskog reima, Hezbolah uiva i potporu Sirije. Organiziranje masovnih demonstracija u oujku 2005.
320
s ciljem sprjeavanja sirijskog povlaenja iz Libanona uvjetovanog pritiskom meunarodne zajednice nije poluilo eljene rezultate. Sirijski odlazak iz Libanona otvorio je put irenju iranskog utjecaja. Godinama je Hezbolah sinonim brutalnog terora, samoubilakih ataka (udari na amerike vojnike i veleposlanstvo u Bejrutu, likvidacija 241 marinca u listopadu 1983. izravno su utjecali na odluku o povlaenju SAD-a iz Libanona 1984.) i otmicama diljem svijeta. Tijekom druge polovine osamdesetih Hezbolah je posebno bio usmjeren na otmice amerikih dravljana, to je bio pokuaj sprjeavanja SAD-a da tijekom irako-iranskog rata prui potporu Iraanima. U kasnijem razdoblju za putanje otetih amerikih dravljana Hezbolah je zauzvrat nastojao dobiti ameriku pomo za osposobljavanje amerikog oruja isporuenog Iranu u vrijeme vladavine aha Reze Pahlavija. Rezultat terora Hezbolaha bitno je ugraen i u izraelsku odluku o povlaenju iz Libanona u svibnju 2000. godine. Jednostrano proglaenje pobjede nad Izraelom dodatno je pridonijelo popularnosti Hezbolaha. Time je Hezbolah postao prvom arapskom (islamska-islamistikom) oruanom snagom koja je Izrael natjerala na povlaenje. Uz uporabu nasilja, Hezbolah je politika stranka, aktivna i u socijalno-karitativnom podruju. Upravo taj angaman, uz prijanje zasluge proizale iz pruanja snanog otpora Izraelu, takoer pridonosi popularnosti Hezbolaha u Libanonu u kojem su vie od 40% populacije iiti. U konanici, od 1992. Hezbolah je parlamentarna politika stranka koja je na tim izborima osvojila sedam od, za iitsku zajednicu, predvienih 27 parlamentarnih mandata. Rezultati izbora iz kolovoza 2006. dodatno su potvrdili politiku mo Hezbolaha. Na krilima mjesec dana ranije izvrenog napada na Izrael te nakon jednomjesenih krvavih sukoba i sklopljenog trostranog primirja (Hezbollah, izraelska i libanonska vlada) Hezbolah je kapitaliziralo politiku mo. Kolovoki izbori omoguili su Hezbolahu ulazak u libanonsku koalicijsku vladu (dva ministarska mjesta, etrnaest parlamentarnih mandata). ISLAMSKA GRUPA Egipatska Islamska grupa (ar. al-Gamaat al-Islamiyya, engl. Islamic Group) najvea je militantna organizacija u arapskom svijetu i posveena je ruenju sekularnog poretka u Egiptu i uspostavi islamistike drave. Islamska grupa je stvorena na Asyut University u Egiptu u kolovozu 1973. kao krovna organizacija radikalnih studentskih grupa i to nakon to je Muslimansko bratstvo, to ga je Islamska grupa smatra preliberalnim u odnosu na vjerska pitanja, odustalo od uporabe nasilja radi ostvarenja svojih ciljeva. Svoju misiju grupacija radikalnih studenata, koja u poetku nije bila usmjerena na nasilje, uokvirila je u manifestu pod naslovom Poglavlja iz Povelje islamske politike akcije (Chapters from the Charter of Islamic Political Action). Vremenom je taj manifest postao izvorom iz kojega islamisti legitimiraju svoje nasilje zbog ega pojedini strunjaci Islamsku grupu nazivaju svojevrsnim vlasnikom dihadistikog pokreta (Gerges, 2005:213). Kao voa islamske grupe istaknuo se slijepi eik Omar Abdul Rahman. U poetnom razdoblju Islamska grupa je uivala potporu egipatskih vlasti koji su Grupu vidjeli kao saveznika u moguim okrajima s naseristima i marksistima. No, eskalacija nasilja primorala je egipatske vlasti na represiju spram militanata. Pristajanje Anwara Sadata na potpisivanje campdavidskoga mirovnog sporazuma s Izraelom 1979.
321
dodatno je osnailo Islamsku grupu. Po povratku iz Saudijske Arabije 1980. slijepi eik je izdao fatwu za ubojstvo Anwara Mohammada Sadata. Islamska grupa je zajedno s drugom egipatskom islamistikom teroristikom organizacijom, Islamskim dihadom (ar. al-Jihad al-Islami, engl. Islamic Jihadi), suodgovorna za atentat na egipatskog predsjednika u listopadu 1981. godine. etrnaest godina kasnije, tonije u lipnju 1995. Grupa je u Addis Abebi, Etiopija, pokuala atentat i na predsjednika Hosnija Mubaraka. Teroristiki ciljevi Islamske grupe takoer su bili egipatski sekularni intelektualci koji su se protivili naelima islamistike drave za koju se zalagala Grupa. Tako je u lipnju 1992. ubijen Farag Foda, a dvije godine kasnije izvren je atentat i na nobelovca Naguiba Mahfouza. Tijekom prve polovine devedesetih godina Islamska grupa je provodila i ubilaku kampanju s ciljem ponitenja utjecaja zapadne kulture u muslimanskom svijetu. Njezina meta bili su inozemni turisti koji su, prema shvaanju egipatskih islamista, bili infekt nemoralnosti. Osobito brutalni teroristiki udari bili su u rujnu 1997. kad je u kairskom muzeju ubijeno devet njemakih turista te dva mjeseca kasnije kad je u Luxoru ubijeno 68 osoba, veinom inozemnih turista, uglavnom Japanaca i Nijemaca. Teroristiko nasilje zahtijevalo je odgovor egipatskih vlasti. Autokratski reim Hosnija Mubaraka vrlo otrim represivnim mjerama nastojao je suzbiti islamistiki teror i njegove namjere. Prema odreenim procjenama do kraja devedesetih godina u egipatskim zatvorima nalo se priblino 30.000 militantnih islamista i njihovih simpatizera. Unato provedbi brutalnog terora Islamska grupa je ve u srpnju 1997., posredstvom svojega nekadanjeg lana i sudionika atentata na Anwara Sadata, a kasnijega uglednog odvjetnika islamista, Montasser al-Zayyata, pokrenula unilateralnu inicijativu, tzv. Inicijativu nenasilja (Nonviolence Initiative), za pomirenje s egipatskim vlastima. Postavlja se pitanje zato je Islamska grupa, operativno, kadrovski i funkcionalno vrlo mona teroristika organizacija, pokrenula ovakvu inicijativu. Podrobnija analiza prelazi okvire ovog rada, no nekoliko opih razloga vrijedi istaknuti. Otar odgovor egipatskih vlasti na teror Islamske grupe koji je bitno ugrozio egipatsku nacionalnu sigurnost, njegove najvie dunosnike i egipatsku turistiku privredu16 zasigurno je jedan od razloga. Gubitak ire potpore (Kepel, 2006:82) poslije teroristikog udara u Luxoru koji je kao nijedan drugi incident mobilizirao egipatsku javnost, takoer je utjecao na odluke Islamske grupe. No, ini se da su na odluku Islamske grupe o pokretanju Inicijative nenasilja utjecala i previranja unutar islamistikog pokreta i preuzimanje prvenstva globalnog nad lokalnim djelovanjem (Gerges, 2005: passim). Kako se odluka Islamske grupe dogaala upravo u trenutku nastanka Al Qaide i strateke transformacije islamistikog pokreta, Ayman al-Zawahiri, glavni egipatski ideolog Al Qaide, u strahu od moguih negativnih psiholokih i politikih posljedica za oruani dio islamistikog pokreta, pokuao je promijeniti odluku Islamske grupe o odricanju od nasilja. No, ti napori nisu urodili plodom. Islamska je grupa u oujku 1999. proglasila prekid vatre. Zauzvrat, egipatske vlasti su sljedeih godina na slobodu pustile nekoliko tisua zatoenih militantnih islamista. Proglaeni prekid vatre izazvao je duboki raskol unutar
16 Prema pojedinim procjenama, teroristiki udari Islamske grupe na inozemne turiste bitno su utjecali na egipatske prihode od turizma. Primjerice, udar u Luxoru je uzrokovao 50%-tni pad turistikog prihoda koji je u Egiptu u to vrijeme, prema slubenim podacima, iznosio 3,7 mlrd. dolara. Egipanima je trebalo dvije godine da broj turista povrate na razinu prije udara u Luxoru (Fletcher, 2008).
322
Islamske grupe. Na jednoj su strane bili pobornici prekida vatre predvoeni Mustafom Hamzom, a na drugoj zagovornici nastavka koritenja terora koje predvodi Rifai Ahmad Taha. Raskol unutar Islamske grupe doveo je, na neki nain, do povezivanja Islamske grupe s globalno usmjerenom Al Qaidom, iako je Islamska grupa iskljuivo posveena djelovanju u nacionalnim okvirima, tj. ruenju egipatskih sekularnih vlasti.17 Rifai Ahmad Taha je, naime, 1998. stavio svoj potpis na akt o osnivanju Svjetskoga islamistikog fronta za dihad protiv idova i kriara. Analiza Islamske grupe pokazuje da je rije o organizaciji koja je posljednjih godina suoena s dramatinom promjenom naina djelovanja. Od kolovoza 1998. Grupa nije izvela niti jedan teroristiki udar u Egiptu. Unato injenici da je u lipnju 2000. duhovni voa grupe, Omar Abdul Rahman, koji zbog sudjelovanja u teroristikom udaru na World Trade Center 1993. u SAD-u izdrava doivotnu kaznu zatvora, povukao svoju suglasnost na prekid vatre, u oujku 2002. pobornici prestanka nasilja su proglasili da je uporaba nasilja u prolosti bila pogrena, ispriali se za izvedene teroristike akte i njihove posljedice te istaknuli da nasilje nee koristiti u budunosti. tovie, Islamska grupa je promovirala novu ideologiju, ideologiju suivota u sekularnom Egiptu sa sekularnim egipatskim vlastima. Nova ideologija ukljuuje i kritiku globalnog djelovanja Al Qaide i pokuaje ograniavanja njezina utjecaja u islamskom svijetu. Nova ideologija Islamske grupe nije ipak znaila i prestanak teroristikih udara na turiste u Egiptu. U turistikom mjestu Taba u listopadu 2004. ubijene su 34 osobe, a u srpnju 2005. u ljetovalitu Sharm al-Sheikh 64 osobe, dok ih je vie od 200 ranjeno. Odgovornost za njih preuzele su nepoznate organizacije: Al Qadine brigade Abdulaha Azama (Abdullah Azzam Brigades of al-Qaeda) i Egipatski sveti ratnici (Holy Warriors of Egypt). Upravo ti akti nameu oprez u pogledu donoenja konanih zakljuaka o buduem djelovanju Islamske grupe. S jedne strane, Islamska grupa je svojevrsni vlasnik dihadistikog pokreta, ona je obustavom vatre 1997. utjecala na njegov smjer zbog ega je opravdano upitati se pripada li uope militantnom islamizmu. S druge strane, teroristiki se udari u Egiptu jo uvijek dogaaju. Stoga se postavlja pitanje je li doista rije o tim organizacijama ili je moebitno rije o djelovanju Islamske grupe ili njezinih frakcija pod drugim imenom. Suvremeni politiki procesi svjedoe da ta praksa nije rijetkost. ORUANA ISLAMSKA GRUPA Oruana islamska grupa (ar. al-Jamaah al-Islamiyah al-Musallaha, franc. Groupe Islamique Arme GIA) jest islamistika teroristika organizacija kojoj je cilj ruenje autoritarnih sekularnih alirskih vlasti i stvaranje islamistike drave u Aliru (Armed Islamic Group, 2005). Od stjecanje neovisnosti od Francuske 1962, Alirom
17 Islamska grupa je i veinu od preko 150 teroristikih udara koje je izvela, iskljuivo izvodila na teritoriju Egipta. Moda je jedini znaajniji udar protiv egipatskih interesa izvan Egipta bio onaj od 19. studenoga 1995. kad je auto-bombom napadnuto egipatsko veleposlanstvo u Islamabadu, Pakistan, kojom prilikom je ubijeno 16 ljudi. Treba istaknuti da je Islamska grupa u listopadu 1995. auto-bombom izvela i teroristiki udar u Rijeci kojom prigodom je ranjeno 29 ljudi, dok je jedna osoba smrtno stradala. Vidi: MIPT, Memorial Institute for Prevention of Terrorism, Global Terrorism Database, prikazano na: http:// www.mipt.org/TKB.asp.
323
je upravljao socijalistiki Front nacionalnog osloboenja (engl. National Liberation Front, franc. Front de Liberation Nationale FLN) koji je bio i predvodnik u procesu daljnjeg razvoja netom konano formiranoga zasebnog arapsko-alirskog identiteta te borbe za stjecanje neovisnosti. Nezadovoljstvo unutarnjopolitikom situacijom, masovne demonstracije i oruani sukobi krajem osamdesetih i poetkom devedesetih godina primorali su FLN na promjenu Ustava, omoguavanje viestranaja i raspisivanje parlamentarnih izbora, prvih u povijesti Alira, 1991. godine (Kepel, 2002:159176). Front islamskog spasa (ar. al-Jabhah al-Islamiyah lil-Inqadh, engl. Islamic Salvation Front, franc. Front Islamique de Salut FIS), politika stranka18 stvorena 1989. i koju su inili kako umjereni tako i radikalni islamisti pobijedila je (sa 48% osvojenih glasova) u prvom krugu izbora u prosincu 1991. godine. Sva ispitivanja javnog mnijenja pokazivala su da e i u drugom krugu FIS biti pobjednik parlamentarnih izbora, ime bi put stvaranja islamistike drave politikim sredstvima bio otvoren. No, dogaaji koji su uslijedili, promijenili su smjer dogaanja. U sijenju 1992. alirska je vojska uz francusku pomo izvrila vojni udar i sruila predsjednika Benjedida Chadlia. Dva mjeseca kasnije alirske vlasti su zabranile FIS, a njegove elnike Abassi Madania, Ali Benhadja i Abdelkader Hachania ili osudile na viegodinje kazne zatvora ili nagnale u egzil. Bio je to uvod u viegodinji krvavi graanski rat izmeu alirske vojske i militantnih islamista, iji je sastavni dio bio i unutarislamistiki sukob, u kojem je do njegova zavretka 1997. ivot izgubilo 100.000 ljudi (Kepel, 2002:254275). U vrtlogu graanskog rata nastala je i GIA koja e kasnije postati njegovim bitnim akterom. Oruanu islamsku grupu u srpnju 1992. stvorili su bivi pripadnici Islamskoga vojnog pokreta (engl. Islamic Armed Movement, franc. Mouvement Islamique Arme MIA) i afganistanski veterani predvoeni Abdelhaqom Layadom i duhovnim voom Omar El-Eulmiom. GIA je posveena uspostavi islamistike alirske drave oruanim putem, odnosno posredstvom terorizma, te ne prihvaa nikakav politiki angaman koji bi ukljuivao demokratsko djelovanje i politiki kompromis. Na neki nain, GIA je jedinstveni predstavnik najekstremnijeg dijela islamizma. Njezina nastojanja za reislamizacijom alirskog drutva posredstvom terora ekstremna su i za islamistike prilike. Iako je islamska vjera u Aliru ustavna kategorija od 1963., GIA ne priznaje ustavni islam koji eli sruiti. Njezina su teroristika meta svi koji stoje na putu stvaranja islamistike drave. Za GIA-u nije samo alirska sekularna vlada nevjernika, nego je njezin elnik Djamel Zitouni 1995. i alirski narod proglasio nevjernikim koji je zbog tog razloga legitimna meta GIA-e. Ideoloki okvir je u bitnome odredio i modus operandi GIA-e. GIA je zasigurno jedna od najbrutalnijih teroristikih organizacija na svijetu. Osobito je poznata po viestrukim iznimno brutalnim masovnim ubijanjima kako nevjernih Aliraca tako i stranaca.19 Organizacijski promatrano, GIA nema tradicionalna obiljeja islamskih organizacija, primjerice nema Vrhovno vijee (ura). GIA je organizirana na paravojnim naelima. Sredinji dio njezine strukture su bataljuni (kateebat), funkcionalno i linijski
18 Iako politika stranka FIS ima i vojno krilo, Vojsku islamskog spasa/Islamsku oslobodilaku vojsku (engl. Islamic Liberation Army, franc. Armee Islamique de Salut AIS) koja je stvorena 1994, a rasputena 2000. godine. 19 GIA je odgovorna i za ubojstvo 12 djelatnika hrvatskih tvrtki u prosincu 1993. u Aliru.
324
strukturirani. GIA uiva logistiku potporu Irana i Sudana te ima rasprostranjenu mreu u nizu drava Zapadne Europe, dominantno u Francuskoj (Groupe Islamique Arme (GIA) Dossier). Previranja u Aliru i na meunarodnoj sceni (Zaljevski rat) poetkom devedesetih omoguila su jaanje GIA-e. Ubilaku teroristiku kampanju protiv alirskih vlasti, onih koji sa njom surauju ili joj pruaju potporu (Francuska), suparnikih islamistikih organizacija i nevjernikoga nedunog alirskog stanovnitva, GIA je zapoela 1993. godine. U rujnu 1993. oteto je i ubijeno dvoje Francuza, mjesec dana kasnije takoer je ubijeno petero stranaca, dok su u studenom 1993. oteta tri francuska konzularna slubenika nakon ega je upuen poziv svim strancima da do poetka prosinca napuste Alir. Kao dokaz ozbiljnosti prijetnje nakon isteka roka ubijeno je 19 stranaca. Godinu dana kasnije GIA je otmicom zrakoplova Air Francea teroristiku kampanju prebacila i na teritorij Francuske, saveznika alirske vlade. U razdoblju 19951996. u Francuskoj je izvren niz teroristikih udara nakon ega su francuske vlasti uhitile i osudile stotine pripadnika GIA-e. Tijekom 1994. GIA-i su se pridruili pojedini lanovi i voe FIS-a ime je GIA postala sredinja islamistika organizacija u Aliru. Time nije samo bila smanjena mogunost postizanja dogovora izmeu alirske vlade i FIS-a, nego je jaanje GIA-e vodilo i porastu nasilja. tovie, bio je to uvod u brutalan unutarislamistiki sukob izmeu GIA-e i Vojske islamskog spasa/Islamske oslobodilake vojske (ar. al-Jabha al-Islamiyya li-l-inqadh, engl. Islamic Liberation Army, franc. Armee Islamique de Salut AIS) vojnog krila FIS-a. Alirski predsjedniki izbori u studenom 1995. dokazali su svu brutalnost GIA-e. Pod geslom jedan glas jedan metak GIA je prijetila likvidacijom svakom sudioniku izbora. Neselektivni masovni masakri nedunoga alirskog stanovnitva nastavljeni su i u sljedeem razdoblju. Od 1995. to je postupno izazivalo raskol unutar GIA-e (koji je ukljuivao i meusobne likvidacije) i pridonijelo bitnom gubljenju popularnosti unutar irih masa. GIA je jo vie izgubila na snazi kad je u rujnu 1997. njezin saveznik u borbi protiv vladajueg reima, Vojska islamskog spasa (vojno krilo FIS-a) suoena s represivnim odgovorom alirskih vlasti, ali i nastojei se distancirati od GIA-nih masakra, proglasila jednostrani prekid vatre. Time je alirski graanski rat bio pred zavretkom. No, to nije zaustavilo teror i masakre GIA-e. Brutalna ubojstva civila u Raisi i Beni Messousu, osobito masakr 240 alirskih civila u selu Bentalha u rujnu 1997. bio je okida za daljnje slabljenje i raskol unutar GIA-e. Tim je raskolima pridonijela kritika koja je GIA-i zbog brojnih masakara upuena od strane utjecajnih vanjskih islamistikih krugova (Al Qaida), ali i razliiti pogledi elnika GIA-e spram Al Qaide i njezina globalnog djelovanja u odnosu na dotadanju lokalnu orijentiranost GIA-e (Alir). Konano, 1998. GIA se podijelila. Jedan od njezinih voa, Hassan Hattab, uz potporu voa Al Qaide, formirao je neto umjereniju Salafistiku grupu za propovijed i borbu (ar. el-Jamaa es-salafiyya li Dawa wal Qital, engl. The Salafist Group for Preaching and Combat, franc. Groupe Salafiste pour la Predication et le Combat GSCP).20 U sljedee dvije-tri godine,
20 U pojedinim izvorima u uporabi su i nazivi The Salafist Group for Dawah and Combat i The Salafist Group for Call and Combat. GSCP se 2006. pridruio Al Qaidi djelujui pod imenom Al Qaida u islamistikom Magrebu (Al Qaeda in the Islamic Maghreb-AQIM). Vidi: National Counterterrorism Center, 2008.
325
preuzevi operativni mreu i logistike izvore GIA-e, GSCP je postao sredinjom islamistikom oruanom organizacijom u Aliru (Mobley, Rosenbach, 2005). Slabljenju GIA-e pridonijela je i iroka amnestija militantnih islamista koja se u Aliru u okvirima Graanskog ugovora (Civil Concord) provodi od 1999. kad je predsjedniku dunost preuzeo Abdelaziz Bouteflika. Zavravajui ova razmatranja opravdano se upitati o perspektivi jedne od najmonijih i najbrutalnijih teroristikih organizacija dananjice? Nesporno je da broj lanova GIA-e u odnosu na poetke njezina djelovanja bitno manji. Prema procjenama, GIA je 2002. imala izmeu 800 i 1.500 lanova rasporeenih u manje grupe od 50 do 100 ljudi, dok kasnije procjene amerikog State Departmenta govore o manje od 100 lanova, to je u skladu s izjavama alirskih vlasti o postojanju samo 30 lanova GIA-e (Groupe Islamique Arme (GIA) Dossier). Teko je utvrditi tonost tih procjena. No, ostaje injenica da radikalna GIA, decentralizirano organizirana, tvrdokorno posveena stvaranju alirske islamistike drave jo uvijek predstavlja ozbiljnu teroristiku prijetnju. ZAKLJUAK Nastanak, postojanje, djelovanje i konane ciljeve teroristikih organizacija u islamskom svijetu uvjetovalo je/uvjetuje vie razloga. Autokratski reimi islamskih drava (otprilike 4/5 drava s veinskim muslimanskim stanovnitvom nedemokratski su reimi) i politika Zapada predvoenog SAD-om, ciljevi i konani uinci te politike, zasigurno su sredinji razlozi koji u suvremenim uvjetima generiraju postojanje terorizma islamskog predznaka. Nemogunost dijela muslimanskog svijeta da zbog niza razloga ostvari svoje politike ciljeve miroljubivim sredstvima, izloenost ponienjima i krenju ljudskih prava znaajnog dijela muslimanske populacije, njihova neimatina i bijeda, nezadovoljstvo loom vladavinom u matinim dravama, osjeaj ugroenosti i nezadovoljstvo globalnim previranjima na meunarodnoj politikoj sceni te protuamerikanizam imbenici su koji kontinuirano pridonose kadrovskom te funkcionalnoorganizacijskom obnavljanju teroristikih organizacija u islamskom svijetu. Kumulativni efekt prikazanih razloga uvjetovao je da je terorizam koji posljednjih desetljea provode islamske teroristike organizacije postao ne samo znatna prijetnja nacionalnoj sigurnosti veine islamskih drava, nego i globalna prijetnja sigurnosti meunarodnog poretka. Dodatno, utiranjem vjerske dimenzije u politike procese i krajnje politike ciljeve, pretvaranjem islama u radikalnu oruanu ideologiju ta je prijetnja posljednjih godina jo vie pojaana. Sve to zajedno terorizam islamskog predznaka ini vrlo sloenim fenomenom za ije je iskorjenjivanje potrebno mnogo vie od dosad uinjenoga. Dakako, ostaje i pitanje je li taj terorizam uope mogue eliminirati? Nacionalne protuteroristike akcije islamskih drava ili meunarodne protuteroristike akcije iz okvira rata protiv terorizma (dominantno represivne) mogu unititi pojedinu eliju neke islamske teroristike organizacije, pa i cijelu organizaciju. No, to nipoto nee iskorijeniti islamski terorizam koji je stanoviti pokret, s vrstom ideolokom, a sve vie i religijskom ukorijenjenou. Pozivi muslimanskoj populaciji za pridruivanjem teroristikim organizacijama, populaciji koja se osjea nezadovoljno, obespravljeno i ponieno, a koje teroristiki voe kontinuirano upuuju, unutar bitnog dijela populacije
326
jo uvijek nailaze na plodno tlo. Islamski teroristiki pokret jo uvijek ima, a oito e imati i u budunosti, znatan broj pristaa. Stoga je za iskorjenjivanje islamskog terorizma ili pak sprjeavanje njegovih uinaka nuno posvetiti pozornost i eliminiranju uzroka koji u islamskom svijetu uvjetuju terorizam. Pritom treba imati na umu svu sloenost islamskog svijeta te pozornost posvetiti svim aspektima i dimenzijama tog svijeta: socijalnim, sociopsiholokim, vjerskim, ideolokim, povijesnim, gospodarskim, kao i unutarnjopolitikim i vanjskopolitikim. Argumenti izneseni u radu upuuju na to da unutar islamskog svijeta postoje bitne razliitosti. Promatrano kroz prizmu oruanih, odnosno teroristikih organizacija, uoava se slojevitost islamskog svijeta. U islamskom svijetu postoje sekularne teroristike organizacije i teroristike organizacije koje djeluju u okvirima koncepta politikog islama. Te oruane organizacije nisu samo suprotstavljenih ciljeva, nego esto i u meusobnim vrlo brutalnim sukobima. Iako prema ciljevima bitno razliite i meusobno suprotstavljene, prema brutalnosti terora koji provode one su zapravo vrlo sline. Takoer, u pojedinim sluajevima (Palestina) i sekularne i islamistike teroristike organizacije imaju identian krajnji strateki cilj osloboenje Palestine i stvaranje palestinske drave, pri emu se razlikuju u pogledu unutarnjeg ureenja drave: sekularna (Fatah) ili islamistika (Hamas, Palestinski islamski dihad). Izmeu islamizma i terorizma ne moe se u potpunosti staviti znak jednakosti. Svi islamisti nisu i teroristi niti su svi teroristi u islamskom svijetu islamisti, neki su i sekularisti. Za ostvarenje ciljeva islamisti se slue razliitim sredstvima: a) socijalno-karitativnim i misionarskim djelovanjima; b) politikim djelovanjima politikih stranaka i pokreta kroz legalne i legitimne politike procese i institucije; c) koritenjem radikalnih sredstava, ukljuujui oruano nasilje i terorizam. Analiza oruanog dijela islamistikog pokreta (pobornici dihada) takoer upuuje na zakljuak o nepostojanju jedinstvenosti i monolitnosti. Njihove je razliitosti mogue promatrati na nekoliko bitnih razina: a) strategijske razliitosti koje podrazumijevaju djelovanje na globalnoj razini (Al Qaida) ili pak nacionalnim razinama (GIA, Hezbolah, egipatska Islamska grupa.); b) pripadnost razliitim religijskim grupacijama suniti i iiti; c) unutarnji raskoli i sukobi u pogledu uporabe strategija i sredstava za ostvarenje ciljeva politika ili oruana.
LITERATURA Anderson, S. i Sloan, S. (1995) Historical Dictionary of Terrorism. New York and London: The Scarecrow Press Inc. Armed Islamic Group, Council on Foreign Relations, Updated: October 2005, preuzeto sa: http://www.cfr.org/, uitano 17. srpnja 2007. Builta, J. A. (1996) Extremist Groups: An International Compilation of Terrorist Organizations, Violent Political Groups and Issue-Oriented Militant Movements. Chicago: University of Illinois Press. Chapman, C. (2002) Izraelsko-palestinski sukob ija je obeana zemlja? Zagreb: STEPress. Constitution of the Palestine Liberation Organization, preuzeto sa: http://www.us.israel.org / jsource/Peace/plocon.html, uitano 12. svibnja 2002. 327
Dawisha, I. A. (2003) Arab Nationalism in the Twentieth Century: From Triumpf to Despair. Princeton: Princeton University Press. ekolj, . (2004) Terorizam, izazov dananjeg vremena, Glas koncila, 7. 11. 2004. Encyclopedia of World Terrorism (1997) New York: M. E. Sharpe, Inc. Esposito, J. (1999) The Islamic Treat: Myth or Reality? (tree izdanje), Oxford, New York: Oxford University Press. Fatah, preuzeto sa: http://www.us-israel.org/jsource/Terrorism/fatah_program.html., uitano 18. srpnja 2002. Federation of American Scientists, FAS, Intelligence Resource Program, Muslim Brotherhood, preuzeto sa: http://www.fas.org/irp/world/para/mb.htm, uitano 15. veljae 2008. Federation of American Scientists, FAS, Intelligence Resource Program, al-Gamaat al-Islamiyya, preuzeto sa: http://www.fas.org/irp/world/para/ig.htm, uitano 15. veljae 2008. Fletcher, H. (2008) Jamaat al-Islamiyya. Council on Foreign relations, preuzeto sa: http:// www.cfr.org/, uitano 15. travnja 2008. Fuller, E. G. (2003) The Future of Political Islam. New York: Palgrave MacMillan. Gerges, A. F. (2005) The Far Enemy: Why Jihad Went Global. Cambridge, New York: Cambridge University Press. Groupe Islamique Arme (GIA) Dossier, Center for Policing Terrorism, At the Manhattan Institute, preuzeto sa: http://www.cpt-mi.org/terrorist_org.html, uitano 30. lipnja 2008. Halliday, F. (1996) Islam and the Myth of Controntation. London: I.B. Tauris. Hiro, D. (2003) The Essential Middle East: A Comprehensive Guide, New York: Caroll and Graf Publishers. International Crisis Group (2004) Islamism, Violence and Reform in Algeria: Turning the Page, International Crisis Group Middle East Report, No. 29, July 30, 2004. International Crisis Group (2005) Understanding Islamism, Middle East/Nort Africa Report No 37, 2 March 2005. International Policy Institute for Counter-Terrorism, Terrorist Organizations, Palestinian Islamic Jihad (JIC), preuzeto sa: www.counterterror.org.il/ Hamas, Memorial Institute for the Prevention of Terrorism (MIPT), MIPT Terrorism Knowledge Base, preuzeto sa: http://www.tkb.org/, uitano 11. sijenja 2008. Hamas Profile, preuzeto sa: israel.nysernet.org. Hamass Organizational Structure, Membership, preuzeto sa: www.arabia.com/. Hamid, S. (2007) Engaging Political Islam to Promote Democracy, Progressive Policy Institute, PPI, Policy Report,preuzeto sa: http://www.ppionline.org/documents/Political_ islam_06272007.pdf, uitano 17. rujna 2008. Hezbollah, Memorial Institute for the Prevention of Terrorism (MIPT), MIPT Terrorism Knowledge Base, preuzeto sa: http://www.tkb.org/15, uitano 15. prosinca 2007. Hizballah, preuzeto sa: http://www.globalsecurity.org/military/world/para/hizballah.htm. Janke, P.; Richard, S. (1983) Guerrilla and Terrorist Organizations: A World Directory and Bibliography. New York: Palgrave Macmillan. Kepel, G. (2002) Jihad:The Trail of Political Islam. Cambridge, MA: Harvard University Press. Kepel, G. (2006) The War for Muslim Mind: Islam and the West. Cambridge, MA: Harvard University Press. Kulenovi, T. (2008) Politiki islam: Osnovni pojmovi, autori i skupine jednog modernog politikog pokreta. Zagreb: V.B.Z. Laqueur, W. (1987) The Age of Terrorism. Boston: Little Brown. 328
Long, E. D. (1990) The Anatomy of Terrorism. New York: The Free Press. Matthews, E. M. (2003) What Is the Difference Between Islam and Islamism?, George Mason University, History News Network, 9-08-03, preuzeto sa: http://hnn.us/articles/1671.html., uitano 10. srpnja 2008. Mobley, B.; Rosenbach, E. (2005) GSCP Dossier, Center for Policing Terrorism, At the Manhattan Institute, preuzeto sa: http://www.cpt-mi.org/terrorist_org.html, uitano 10. oujka 2008. National Counterterrorism Center, (2007) Report on Terrorist Incidents 2006, Washington DC. National Counterterrorism Center (2008) 2007 Report on Terrorism, Washington DC. OBallance, E. (1997) Islamic Fundamentalist Terrorism, 19791995 The Iranian Connection. London: Macmillan Press. Palestine Legislative Council, Results of the Council elections according Affiliation, preuzeto sa: http://www.palplc.org/english/election/aff.html, uitano 17. sijenja 2003. Pipes, D. (1998) Distinguishing between Islam and Islamism, Center for Strategic and International Studies, preuzeto sa: http://www.danielpipes.org/article/954, uitano 10. srpnja 2008. Roy, O. (2004) Globalised Islam: The Search for a New Ummah, New York: Columbia University Press. Roy, O. (2007) The Failure od Political Islam. London, New York: I. B. Tauris. Savi, D. (2003) Palestinsko pitanje i terorizam, magistarski rad, Sveuilite u Zagrebu, Fakultet politikih znanosti, Zagreb. Schmid, A. (1984) Political Terrorism: A Research Guide, New Brunswick: TransAction Books. Schwartz, S. (2005) Dva lica islama. Sarajevo: Tugra. trbi, J. (1999) Islamski fundamentalizam se zbog neuspjeha u svojoj jezgri iri i na Balkan (preneseno iz Frankfurter Allgemeine Zeitung), Vjesnik, 9. rujna 1999. The Palestine National Charter, preuzeto sa: http://www.us.israel.org/jsource/Peace//PLO_ Covenant.htm., uitano 17. veljae 2005. Townshend, Ch. (2003) Terorizam. Sarajevo: TKD ahinpai. Westcott, K. (2002) Who are Hezbollah, BBC News Online, 4 April, 2002. Whittaker, J. D. (ur.) (2001) The Terrorism Reader. London, New York: Routledge. Wilkinson, P. (2002) Terorizam protiv demokracije: Odgovor liberalne drave. Zagreb: Golden marketing.
329
ISLAMIC ARMED ORGANISATIONS AND ISLAMISM IN THE CASE OF THE MIDDLE EAST
MIRKO BILANDI University of Zagreb Faculty of Humanities and Social Sciences
Political Islam (Islamism) refers to a political strategy, which since the second half of 20th century represents the dominate articulation of Muslim political aspirations. Islamism is the common name for the political ideologies that consider that Islam is not just a religion but a political system. Even essentially prominent, political Islam is only one of political orientations in the entire Islamic world and with this is not a uniformed movement. There are many differences within it: from social-charitable activities across the political doing to the use of violent and armed action (jihad). Diversity within Islamism is visible and in the armed organizations. Many of them have different goals. However, when they have identical or similar goals between them occur disruptions and internecine conflicts (and armed), primarily due to the different notions what strategy and resources, political or military, use to achieve the utter goals. Also, within the Islamic world, there are armed organizations that do not belong under the frame of political Islam (secular) concept. Key words: POLITICAL ISLAM, ISLAMISM, PALESTINE LIBERATION ORGANIZATION (PLO), HAMAS, HEZBOLLAH, FATAH, ISLAMIC ARMED GROUPS
330

Revija Za Sociologiju 4 2008 07 Bilandzic

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Revija Za Sociologiju 4 2008 07 Bilandzic

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Islamske oruane organizacije i islamizam na primjeru Bliskog istoka

Intifada ustanak (ar.)

Bilandi, M.: Islamske oruane organizacije i islamizam ...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 4: 307330

Bilandi, M.: Islamske oruane organizacije i islamizam ...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 4: 307330

Bilandi, M.: Islamske oruane organizacije i islamizam ...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 4: 307330

Bilandi, M.: Islamske oruane organizacije i islamizam ...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 4: 307330

Bilandi, M.: Islamske oruane organizacije i islamizam ...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 4: 307330

Bilandi, M.: Islamske oruane organizacije i islamizam ...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 4: 307330

Bilandi, M.: Islamske oruane organizacije i islamizam ...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 4: 307330

Bilandi, M.: Islamske oruane organizacije i islamizam ...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 4: 307330

Bilandi, M.: Islamske oruane organizacije i islamizam ...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 4: 307330

Bilandi, M.: Islamske oruane organizacije i islamizam ...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 4: 307330

Bilandi, M.: Islamske oruane organizacije i islamizam ...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 4: 307330

Bilandi, M.: Islamske oruane organizacije i islamizam ...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 4: 307330

Bilandi, M.: Islamske oruane organizacije i islamizam ...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 4: 307330

Bilandi, M.: Islamske oruane organizacije i islamizam ...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 4: 307330

Bilandi, M.: Islamske oruane organizacije i islamizam ...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 4: 307330

Bilandi, M.: Islamske oruane organizacije i islamizam ...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 4: 307330

Bilandi, M.: Islamske oruane organizacije i islamizam ...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 4: 307330

Bilandi, M.: Islamske oruane organizacije i islamizam ...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 4: 307330

Bilandi, M.: Islamske oruane organizacije i islamizam ...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 4: 307330

Bilandi, M.: Islamske oruane organizacije i islamizam ...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 4: 307330

Bilandi, M.: Islamske oruane organizacije i islamizam ...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 4: 307330

Bilandi, M.: Islamske oruane organizacije i islamizam ...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 4: 307330

Bilandi, M.: Islamske oruane organizacije i islamizam ...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 4: 307330

You might also like