U Zagrebu, 16. travnja 2012.

UPRAVNOM SUDU ZAGREB

Tuitelj:

HRVATSKA ISTA STRANKA PRAVA, iz Zagreba, Tratinska 2, zastupana po predsjedniku Josipu Miljku odnosno Tomislavu Jonjiu, odvjetniku u Zagrebu, Ilica 183, prema punomoi u prilogu

Tuenik:

REPUBLIKA HRVATSKA MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA Zagreb, Savska 39

radi utvrenja nitetnim odnosno ponitenja tuenikova rjeenja br. 511-01-51/2-888/73-12 od 12. travnja 2012. godine

Prilozi: - punomo - pobijano rjeenje - dokazi o nezakonitosti upravnog akta

(1) Pozivajui se na l. 14. st. 1. t. 3. i 4, u svezi s l. 11. st. 1. pod st. 5. Zakona o javnom okupljanju (u daljnjem tekstu: ZJO), rjeenjem br. 511-01-51/2-888/7412 od 12. travnja 2012. godine ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske je tuitelju organizatoru zabranio odravanje mirnog okupljanja i javnog prosvjeda, koji se imao odrati 14. travnja 2012. godine u 18:00 sati na Trgu bana Jelaia u sreditu Zagrebu. D o k a z: ovjerovljeni preslik rubriciranog rjeenja u prilogu

(2) Tuenik tvrdi da tuitelj nije pravodobno i uredno prijavio odravanje skupa u roku iz l. 7. st. 3. ZJO-a, a da ne postoje opravdani razlozi zbog kojega bi valjalo primijeniti odredbu l. 7. st. 4. ZJO-a, prema kojoj bi iz osobito opravdanih razloga bilo doputeno prijavu podnijeti najkasnije 48 sati prije poetka odravanja mirnog okupljanja i javnog prosvjeda. Obrazloenje je formalistiko i nezakonito. Zahvaljujui injenici da su zabranu toga javnog okupljanja zatraili i najavili predsjednik Republike i predsjednik vlade, smije se smatrati opepoznatim da su razlozi zabrane drugdje, a ne u roku za podnoenje prijave. U kogentnoj odredbi, sadranoj u l. 5. st. 3. Zakona o opem upravnom postupku (ZUP/1991) odnosno u l. 6. st. 2. i 3. ZUP/2009, zakonodavac je naloio upravnome tijelu da pri odluivanju primijeni propis koji je za stranku povoljniji. To je naelo dosetljeima potivano i u sudskoj praksi, pa je, primjerice, Vrhovni sud Hrvatske u odluci br. U-416/69 sudio: Kad postoji pravna mogunost da se o zahtjevu stranke odlui na temelju vie pravnih propisa, organ je duan primijeniti onaj propis koji je za stranku povoljniji. (Usp. P. Krijan L. Krijanigi, Komentar Zakona o upravnim sporovima sa sudskom praksom, Zagreb, 2006., str. 125.). (3) Opepoznato je i to, da je u dijelu medija objavljeno kako su ranije rezervirane i unaprijed plaene dvorane otkazane organizatoru neposredno pred odravanje konferencije upravo zbog toga politikog pritiska, koji je urodio rjeenjem istoga tuenika br. 511-01-51/2-888/74-12 od 12. travnja 2012. godine, o zabrani odravanja mirnog okupljanja i javnog prosvjeda pod nazivom 'Mimohod za generale', koji se imao odrati 14. travnja 2012. godine od 11:00 do 14:00 sati u sreditu Zagreba. Ve i najpovrnijom usporedbom dvaju rjeenja onoga koje se pobija i ovoga koje se nudi kao dokaz oito je da se radi o stvarima koje su injenino i pravno neraskidivo povezane. Kao to e se vidjeti, iste brzopletosti, pogrjeke, izmiljotine i neutemeljene politike diskvalifikacije ponavljaju se u oba rjeenja. D o k a z: preslik tuenikova rjeenja br. 511-01-51/2-888/74-12 od 12. travnja 2012.

(4) Prema tome, pri odluivanju o tuiteljevu zahtjevu, podnesenom unutar roka iz l. 7. st. 4. ZJO-a, trebalo je odluiti na nain koji je za tuitelja povoljniji, budui da su postojali opravdani razlozi u prilog takvom rjeenju, a nije bilo nijednog razloga da se odlui drugaije. Pobijani je upravni akt, dakle, plod apsolutno bitnih povreda odredaba postupka, pogrjeno utvrenoga injeninog stanja i krive primjene materijalnog prava. Tuenikova povrnost zapanjuje, i moe se tumaiti samo politikim pritiskom da se pobijano rjeenje donese. Ministar unutarnjih poslova, naime, u jednome 2

dijelu primjenjuje nepostojei propis, a u drugome krivo citira postojei i pritom, zanimljivo, misli da i jedno i drugo primjenjuje! Rjeenje se, naime, temelji na tobonjem ZJO koji je objavljen i u Narodnim novinama br. 90/05 od 25. srpnja 2005., kao i na istoimenom propisu koji bi bio objavljen u Narodnim novinama br. 139/05 od 25. studenoga 2005. godine. Meutim, takav propis jednostavno ne postoji! Naime, izvorni tekst vaeega ZJO-a (NN, 128/99) noveliran je Zakonom o izmjenama i dopunama koji je objavljen u NN, br. 90/05 od 25. srpnja 2005. godine. Meutim, ta je zakonska novela ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-3307/2005, U-I-3309/2005, U-I-3346/2005, U-I-3359/2005 od 23. studenoga 2005., te je prestala vrijediti 31. oujka 2006. godine. Drugim rijeima, ministar je odluku Ustavnog suda (NN, 139/05) proglasio zakonom to ona nije a potom je u uvodu (preambuli) pobijanog rjeenja primijenio zakon koji je ukinut prije est-sedam godina. D o k a z: uvid u pobijano rjeenje

(5) Jednako se tako pobijano rjeenje oslanja na ZJO (ili na njegovu novelu) koja bi bila objavljena u Narodnim novinama br. 82/2011. No, ni tamo nema nikakve novele tog propisa: u tom broju slubenoga glasila Republike Hrvatske objavljeno je, dodue, neto to ima veze sa ZJO-om, ali ipak nije taj zakon: objavljena je odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-295/2006 i U-I-4516/2007 od 6. srpnja 2011., kojom je pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti ZJO-a s Ustavom te su ukidaju lanak 1. st. 3. i 4. ZID ZJO-a (Narodne novine broj 150/05.). Pritom je Ustavni sud odredio da l. 1. st. 3. i 4. spomenute zakonske novele, u dijelu koji se odnosi na objekte u kojima su smjeteni Hrvatski sabor, Vlada Republike Hrvatske i Ustavni sud Republike Hrvatske, prestaju vrijediti 15. srpnja 2012. godine. D o k a z: uvid u pobijano rjeenje

(6) Nejasno je, poziva li se Ministarstvo unutarnjih poslova na neke odredbe ili novele ZJO-a koje bi bile objavljene moda u nekome tajnom slubenom glasilu kakvoga u Hrvatskoj, za razliku od nekadanje bratske, nesvrstane i samoupravne socijalistike zajednice, sreom, nema ili to ministarstvo zakonom proglaava ono to zakon nije. Jer, odluke Ustavnoga suda nisu zakon, budui da prema l. 80. Ustava Republike Hrvatske, zakone donosi Sabor, a ne Ustavni sud. Od Ministarstva unutarnjih poslova mora se oekivati da primjenjuje zakon i da zakonom ne proglaava ono to zakon nije. U sadanjoj situaciji tuitelj ne moe znati, koje je propise tuenik primijenio, uslijed ega ne moe kvalitetno posegnuti za djelotvornom pravnom zatitom. Jer, kako je sueno u jednome drugom postupku, nije razumljiva odluka u kojoj sud nije naveo koje je materijalnopravne norme primijenio, a to se ne moe razumjeti ni iz teksta obrazloenja, pa se time ini bitna povreda odredaba parninog postupka (Okruni sud u Zagrebu, G-4316/87., u: Pregled sudske prakse Nae zakonitosti, sv. 41, sent. 100. Usp. Ivo GRBIN, Zakon o parninom postupku, sa sudskom praksom, biljekama, napomenama, prilozima i abecednim kazalom, Organizator, Zagreb, 2000., str. 292.). Iako je ovo stajalite izraeno u graanskom postupku, ono je primjenjivo i u upravnoj

stvari, jer se od upravnog tijela ne smije oekivati nii stupanj profesionalne etike i potivanja zakonitosti. Osim iz opih naela svakoga civiliziranoga pravnog poredka, to proizlazi i iz Ustavom zatienih vrijednosti kojima se, razumljivo, priklanja i Upravni sud Republike Hrvatske u odluci br. Us-218/79: Kad rjeenje ne sadri pravne propise na temelju kojih je stvar rijeena niti je to mogue sa sigurnou zakljuiti prema stanju stvari, radi se o takvoj povredi pravila postupka koja je od utjecaja na rjeenje stvari (Pero KRIJAN, Komentar Zakona o Opem upravnom postupku. III. dopunjeno izdanje : Redakcijski proieni tekst Zakona o opem upravnom postupku s komentarom Sudska praksa Primjeri akata Pojmovno kazalo, Novi informator, Zagreb, 2006., str. 371.). Navlas je jednak i stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kako proizlazi iz odluke II Rev-93/94 (Izbor odluka Vrhovnog suda, br. I/1996-168.; Ivo GRBIN, Zakon o parninom postupku, nav. dj., str. 293.). (7) Serija povrnosti u pobijanom upravnom aktu nastavlja se sve do zavrne reenice: pouke o pravnom lijeku. U njoj je napisano da organizator moe u roku od tri dana od dana dostave ovog Rjeenja podnijeti tubu Upravnom sudu Republike Hrvatske. Ministar unutarnjih poslova, dakle, ima potekoa s elementarnim injenicama iz ustroja pravosudnog sustava drave u kojoj je na elu jednoga dravnoga ministarstva. Naime, sudite koje bi se zvalo Upravni sud Republike Hrvatske nekad je postojalo, ali ni u vrijeme donoenja rjeenja niti danas jednostavno ne postoji. Zauujue je da to nije poznato ak ni Ministarstvu unutarnjih poslova, iji su upravni akti podvrgnuti upravnosudskom preispitivanju, pa je ono po logici stvari stranka u poprilinom broju upravnosudskih spisa. Dodue, prevladavajue je stajalite sudske prakse da se kriva pouka o pravnome lijeku ne mora u procesnom smislu nuno tumaiti ad favorem stranke, ali je ona u ovom kontekstu vie nego ilustrativna za nezakonito postupanje tuenika. D o k a z: uvid u pobijano rjeenje

(8) Da bi tuitelj (organizator javnog okupljanja) mogao ostvariti pravo na djelotvornu pravnu zatitu, moraju mu biti predoeni razlozi na kojima se temelji rjeenje kojim se njegova prava ograniavaju. Takvih razloga u pobijanom rjeenju nema. Ustavni sud Republike Hrvatske nije uveo nikakvu revolucionarnu novost kad je istaknuo: Pravo na albu u upravnom postupku moe se uinkovito ostvariti samo ako tijelo koje je donijelo rjeenje navede razloge za to rjeenje, jer bez upuenosti u te razloge onemogueno je ili bitno oteano pobijanje zakonitosti rjeenja u obrani aliteljevih prava i na zakonu zasnovanih interesa (odluka br. U-I-248/94). Odnosno, kako u drugoj odluci precizira Ustavni sud: Nenavoenjem razloga kojima se nadleno tijelo vodilo pri odbijanju zahtjeva stranke kri se ustavno pravo jednakosti pred zakonom, jer stranka u postupku koja ne zna te razloge u nejednakom je poloaju prema onima kojima su razlozi poznati, pa zbog toga ta stranka ne moe valjano tititi svoja prava, niti na uinkovit nain ostvariti Ustavom zajameno pravo na pravnu zatitu (br. U-III-419/98). (9) U pobijanome upravnom aktu ti razlozi nisu jasno; tonije bi bilo kazati: nisu uope navedeni. Rjeenje, dodue, navodi da se preko medija, svih javnih glasila neto tvrdi, pa da je to u komentarima okarakterizirano kao nacionalistiko4

neofaistiko okupljanje. Potom se tvrdi da je najavljen dolazak predstavnika profaistikih i neonacistikih stranaka, organizacija ili pokrete iz Njemake iji pripadnici su sljednici politikih i ideolokih struktura koje su tvorile njemaki nacistiki reim, Maarske iji pripadnici zagovaraju progon Roma i drugih manjina te maarsku okupaciju susjednih zemalja, Francuske iji pripadnici otvoreno negiraju holokaust i brane kvislinki viijevski reim itd. Na koncu se sugerira da su ciljevi javnog okupljanja usmjereni (dakle: u indikativnom, a ne u kondicionalnom obliku!) na pozivanje i poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mrnju ili bilo koji oblik nesnoljivosti. a) Nijedna od tih tvrdnji nije konkretizirana, niti je istinita. Ve i najpovrnijim pregledom svih javnih glasila koja izlaze u Hrvatskoj lako je ustanoviti da velika veina njih najavljenom skupu nije posvetila niti jednog redka. Pregledom hrvatskih elektronikih i tiskanih medija (press clipping) u razdoblju od 1. do 15. travnja 2012. lako je ustanoviti da je manje od 2 % (dva posto) javnih glasila na bilo koji nain spomenulo manifestaciju. Ni jednoga jedinog redka nisu mu posvetile ni jedne jedine vjerske novine (od Glasa Koncila do Staevice, upnog lista istoimene upe u okolici Vrgorca). ak ni za Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske ne bi 2 (dva) % smjelo biti isto to i sva javna glasila. b) Iz pobijanog rjeenja, dodue, dosta jasno proizlazi da ministru unutarnjih poslova nisu jasne razlike izmeu triju razliitih ideologija (nacionalizma, faizma, nacional-socijalizma), ali je u ovom postupku vanije to da ministar nije naveo ni jednoga jedinog dokaza u prilog svoje tvrdnje, pa ni to da je proveo bilo kakav ispitni postupak i vjetaenjem ili na slian nain (npr. konzultiranjem literature koja je nastala mimo ideoloke kole Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske u Kumrovcu), ustanovio tonost i filozofsku odnosno socioloko-politoloku utemeljenost politikih diskvalifikacija tuitelja. Prema tome, pobijano rjeenje se temelji na uopenim tvrdnjama koje nisu potkrijepljene niti mogu biti potkrijepljene makar i najmravijim dokazom; drugim rijeima na oitim i lako provjerljivim izmiljotinama. c) Istovjetna je priroda tvrdnji o predstavnicima stranaka iz drugih zemalja koji su toboe ili stvarno imali sudjelovati u manifestaciji. Tuenik u pobijanome upravnom aktu nije ak ni pokuao jednom jedinom rijeju konkretizirati svoje tvrdnje, navesti makar jednu od tih stranaka, ili bilo ime dokazati da se te stranke u svojim zemljama (listom zemljama lanicama Europske unije!) zabranjene ili oznaene kao nasilnike, teroristike i sl. Potpuna je izmiljotina da bilo koja od stranaka koja je najavila sudjelovanje u javnom okupljanju, programski ili stvarno zagovara rasizam, nasilje, nasilnu promjenu granica, rat ili slino. Da je drugaije, nesumnjivo bi tuenik takvo to u pobijanom rjeenju naveo. Meutim, on izbjegava injenice, jer se slui iztmiljotinama. A ako su te stranke u svojim (listom demokratskim!) zemljama doputene, ako su tamo parlamentarne, pa ako neke od njih imaju i svoje zastupnike u Europskom parlamentu, nejasno je po kojim kriterijima bi smjele biti nepoudne u zemlji koja ima demokratski ustav kao to ga ima Hrvatska? Takoer nije naveden ni jedan jedini dokaz (nema ak ni najopenitije opisanih indicija), da je javno okupljanje bilo usmjereno na poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mrnju ili bilo koji oblik nesnoljivosti. Ministarstvo, dakle izmilja. Zanimljivo je to, u svjetlu tvrdnje da sva javna glasila piu upravo o tome. Ako je tako, kako to da ministar nije uspio navesti ni jedan jedini dokaz iz tih svih javnih glasila?

(10) Prema tome, pri donoenju rjeenja poinjena je zapanjujua serija bitnih povreda odredaba postupka, uslijed ega je injenino stanje utvreno dijelom pogrjeno, a dijelom nepotpuno. Pritom su krivo tumaene i primijenjene materijalnopravne norme. (11) Pobijanim su rjeenjem povrijeena tuiteljeva ustavna prava. Republika Hrvatska je Ustavom definirana kao demokratska drava (l. 1.). U njoj su sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, potivanje prava ovjeka, nepovredivost vlasnitva, ouvanje prirode i ovjekova okolia, vladavina prava i demokratski viestranaki sustav propisane kao najvie vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumaenje Ustava (l. 3.) Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji koe, spolu, jeziku, vjeri, politikom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, roenju, naobrazbi, drutvenom poloaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki (l. 14.). Slobode i prava mogu se ograniiti samo zakonom da bi se zatitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ogranienje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ogranienjem u svakom pojedinom sluaju (l. 16.). Jami se sloboda miljenja i izraavanja misli. Sloboda izraavanja misli obuhvaa osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopavanja (l. 38). Svakom se priznaje pravo na javno okupljanje i mirni prosvjed u skladu sa zakonom (l. 42.). (12) Pravo na javno okupljanje zajameno je i meunarodnim dokumentima. lanak 20. st. 1. Ope deklaracije o ljudskim pravima (1948.) propisuje: Svatko ima pravo na slobodu mirnog okupljanja. Meunarodni pakt o graanskim i politikim pravima, usvojen na zasjedanju Ope skuptine OUN 16. prosinca 1966., koji je na snagu stupio 23. oujka 1976., u l. 21. predvia: Pravo na mirno okupljanje mora biti priznato. Nikakva ogranienja ne mogu se postaviti ostvarenju toga prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su u demokratskom drutvu prijeko potrebna radi interesa dravne ili javne sigurnosti, javnog reda (ordre public), zatite javnog zdravlja ili morala, ili zatite prava i sloboda drugih. U lanku 11. Europske konvencije za zatitu ljudskih prava i sloboda (1950.), novelirane nizom protokola, takoer je pod naslovom Sloboda okupljanja i udruivanja propisano: Svatko ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruivanja s drugima... Ne mogu se postavljati nikakva ogranienja ostvarivanju tih prava, osim onih koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom drutvu nuna radi interesa dravne sigurnosti ili javnog reda i mira, radi sprjeavanja nereda i zloina, radi zatite zdravlja ili morala ili radi zatite prava i sloboda drugih, radi sprjeavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi ouvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti. (Narodne novine Meunarodni ugovori, br. 18/97., 6/99., 8/99., 14/02. i 1/06.) (13) Svi spomenuti meunarodni i hrvatski propisi, pa i ZJO kao lex specialis naelno doputaju (zapravo: jame!) slobodu javnog okupljanja. Kao ni ostali propisi, tako ni formulacije l. 3. i 14. ZJO ne ostavljaju nikakvu dvojbu o tome da se takvi oblici izraavanja miljenja mogu zabraniti samo iznimno. U pravnu abecedu spada naelo da se iznimke tumae restriktivno: ne moe se norma koja (pr)opisuje iznimnu 6

situaciju pretvoriti u kauuk-klauzulu, kako bi se na taj nain zaobilaznim putem derogirala opa, naelna norma. Upravo to se dogodilo u ovoj situaciji. U odluci br. U-I-241/1998 od 31. oujka 1999. (NN, br. 38/99.) Ustavni sud Republike Hrvatske naglasio je da kada se neko ustavno pravo moe ograniiti u smislu odredbe lanka 16. Ustava, onda to ogranienje mora biti jasno i nedvojbeno, bez ikakvih mogunosti ekstenzivnog ili voluntaristikog tumaenja u propisivanju ili primjeni ogranienja. (...) U sluaju kad se i moe pretpostaviti da odreeno okupljanje ljudi, s obzirom na njihov predvidiv ili oekivani broj, uzroke, povode i svrhu okupljanja, zahtijeva izvjesna ogranienja radi zatite prava i sloboda u smislu lanka 16. Ustava, ta ogranienja bi mogla biti samo u funkciji zatite i ouvanja vrijednosti iz lanka 16. Ustava. Ona mogu biti konkretno ureena samo zakonom, kao to bi se zakonom moglo propisati i uvjete koje organizatori javnog okupljanja moraju ispuniti da bi na odreenom mjestu i u odreeno vrijeme odrali javni skup. Odnosno, izuzeci od prava na slobodu udruivanja moraju se tumaiti strogo i samo uvjerljivi i snani razlozi mogu opravdati ograniavanja te slobode. Svako mijeanje mora odgovarati 'prijekoj drutvenoj potrebi' ('pressing social need'). U prvom je redu na dravnim vlastima da procijene postoji li 'prijeka drutvena potreba' za nametanje zadanih ogranienja u opem interesu. Dok Konvencija u tom smislu ostavlja vlastima slobodu procjene, njihova je procjena predmet nadzora Suda i u odnosu na pravo i u odnosu na odluke na koje je ono primijenjeno, ukljuujui i odluke koje su donijeli neovisni sudovi (vidi presudu u predmetu Gorzelik i ostali protiv Poljske, paras. 95, 96). (14) ak i kad bi bile tone i precizne (a nisu!) politike diskvalifikacije koje su eksplicitno ili implicitno sadrane u pobijanome upravnom aktu, on bi i dalje bio nezakonit odnosno u protimbi s hrvatskim ustavnim poredkom, s meunarodnim dokumentima koje je Republika Hrvatska potpisala i preuzela te s opim naelima na kojima poiva svako civilizirano i demokratsko drutvo. Uzimajui u obzir bogatu jurisprudenciju Europskog suda za ljudska prava (ESLJP), Ustavni je sud u odluci br. UI-295/2006, U-I-4516/2007 od 6. srpnja 2011. (NN, 82/2011.) podsjetio na to da pravo na slobodu mirnog okupljanja Europski sud smatra neraskidivo povezanim s pravom na slobodu izraavanja.1 ESLJP je u predmetu Stankov i Ujedinjena makedonska organizacija Ilinden protiv Bugarske (presuda od 2. listopada 2001., zahtjevi br. 29221/95, 29225/95) naglasio: ...Sloboda okupljanja i pravo da se preko nje izraze neija stajalita jesu meu najviim vrijednostima demokratskog drutva. Bit demokracije
1

Ustavni sud izrijekom navodi kako je razmotrio odluke Europske komisije te odluke i presude Europskog suda, osobito u sljedeim sluajevima: predmet Rassemblement jurassien and Unite jurassienne protiv vicarske (odluka o doputenosti zahtjeva br. 8191/78, 10. listopada 1979.); predmet Krani protiv rasizma i faizma (Christians against Racism and Fascism) protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka o doputenosti zahtjeva br. 8440/78, 16. srpnja 1980.); predmet Pendragon protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka o doputenosti zahtjeva br. 31416/96, 19. listopada 1998.); predmet Rai, Allmond i Negotiate Now protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka o doputenosti zahtjeva br. 25522/94, 6. travnja 1995.); predmet va Molnr protiv Maarske (presuda, 7. listopada 2008., zahtjev br. 10346/05); predmet Patyi i drugi protiv Maarske (presuda, 7. listopada 2008., zahtjev br. 5529/05); predmet Nurettin Aldemir i drugi protiv Turske (presuda, 18. prosinca 2007., zahtjevi br. 32124/02, 32126/02, 32129/02, 32132/02, 32133/02, 32137/02 i 32138/02) i dr. Dometnuo je i kako je uvaio i mjerodavne dokumente Venecijanske komisije Vijea Europe, Ureda za demokratske institucije i ljudska prava te OESS-a pod nazivom Smjernice za slobodu mirnog okupljanja (2010.), zajedno s njihovim interpretativnim biljekama.

jest njezina sposobnost da rjeava probleme kroz otvorenu raspravu. Pretjerane mjere preventivne prirode za guenje (suppress) slobode udruivanja i izraavanja izvan sluajeva poticanja na nasilje ili odbacivanja demokratskih naela koliko god se okantnim i neprihvatljivim odreena stajalita ili rijei vlastima mogu initi i koliko god nelegitimni postavljeni zahtjevi mogu biti ine lou uslugu demokraciji, a esto je ak i ugroavaju. U demokratskom drutvu utemeljenom na vladavini prava, politike ideje koje osporavaju postojei poredak i ostvarenje kojih se podrava mirnim sredstvima moraju dobiti pravilnu mogunost izraavanja pomou ostvarenja prava na okupljanje i drugih pravovaljanih sredstava. (15) Ne moe neka apstraktna, uopena floskula o tobonjoj opasnosti za javni red i mir posluiti kao podloga za dokidanje ili ograniavanje tuiteljevih prava. U predmetu Informationsverein Lentia i drugi protiv Austrije (presuda od 24. studenoga 1993., ser. A, br. 276, str. 16., paragraf 38.), ESLJP je ocijenio da je drava krajnji jamac naela pluralizma. Istinsko i djelotvorno potovanje slobode udruivanja i okupljanja ne moe se ograniiti samo na puku dunost drave da se ne mijea; ista negativna koncepcija ne bi bila suglasna sa svrhom lanka 11. niti s onom Konvencije openito. Stoga mogu postojati pozitivne obveze kako bi se osiguralo djelotvorno uivanje tih sloboda (...). Drugim rijeima, ne moe se drava zadovoljiti pukom konstatacijom stvarne ili izmiljene opasnosti, nego treba prihvatiti rizik da se zbog zatite slobode i demokratskih prava i zatiena dobra izvrgnu opasnosti, koju e drava svesti na minimum. Brojni su sluajevi u kojima tuenik pokazuje da znade zatititi sudionike javnih okupljanja ak i onda kad je, naalost, izvjesno da bi moglo doi do sukoba izmeu njihovih sudionika i onih koji im se protive. Jasnu ilustraciju pruaju neke nogometne utakmice ili tzv. gay-parade: ne zabranjuju se takva javna okupljanja, iako je izvjesno da e pojedinci ili skupine traiti prigodu da izazove incidente. Kad hoe, drava znade uspostaviti ravnoteu izmeu suprotstavljenih interesa, tj. omoguiti ostvarenje prava na javno okupljanje i istodobno prikladnim i razmjernim sredstvima sprijeiti njihove sudionike i/ili njihove protivnike, da tu slobodu zloupotrijebe na tetu zatienih dobara i vrijednosti. Drugim rijeima, ak ni teoretska ili stvarna mogunost da mirno okupljanje preraste u nerede odnosno sukobe izmeu organizatora i njegovih pristaa na jednoj, te protivnika na drugoj strani, nije dostatan razlog za ukidanje prava na slobodu javnog okupljanja. Tako je u predmetu Christian Democratic People's Party protiv Moldavije (br. 2) (presuda od 2. veljae 2010., zahtjev br. 25196/04), ESLJP istaknuo: Pravo na slobodu mirnog okupljanja osigurano je svima koji imaju namjeru organizirati mirne demonstracije. Mogunost od protudemonstracija ili mogunost da se ekstremisti s nasilnikim namjerama pridrue demonstracijama ne moe sama po sebi oduzeti to pravo (....). Teret dokaza o nasilnikim namjerama organizatora demonstracija lei na tijelima vlasti. (...) Sud smatra da ako je i postojao teoretski rizik od nasilnih sukoba izmeu prosvjednika i pristaa..., bila je zadaa policije stati izmeu dviju skupina i osigurati javni red (...). Stoga se ovaj razlog za odbijanje dozvole ne moe smatrati relevantnim i dostatnim u smislu lanka 11. Konvencije...2
2

Ustavni sud je podsjetio na Miljenja Venecijanske komisije (Venice Commission Opinion no. 532/2009 on the Draft Law on Meetings, Rallies and Manifestations of Bulgaria CDL-AD(2009)035, Strasbourg, 23 June 2009 to. 6., str. 3.), kao i na ustaljeno stajalite Saveznog ustavnog suda Njemake da puka sumnja ili pretpostavka da e doi do nereda nije dostatan razlog za zabranu javnog okupljanja. U presudi

(16) Jednako je nedopustivo ograniavati ili dokidati zajamena prava zbog arbitrarne, niim dokazane i uope nedokazive konstrukcije o ugroavanju dravnih ili nacionalnih interesa (bilo da je rije o hrvatskim ili stranim interesima), ili interesa treih osoba. U Sirakukim naelima o ogranienjima i ukidanju odredbi sadranih u Meunarodnom paktu o graanskim i politikim pravima (Siracusa Principles on the Limitation and Derogation of Provisions in the International Covenant on Civil and Political Rights, U.N. Doc. E/CN.4/1985/4, Annex 1985.), koje je prihvatilo Gospodarsko i socijalno vijee OUN istie se, izmeu ostaloga, kako ba sustavno krenje ljudskih prava podriva istinsku dravnu sigurnost i moe ugroziti meunarodni mir i sigurnost. A Ustavni sud Republike Hrvatske, pozivajui se na praksu ESLJP-a (npr. odluke u predmetima Ashughyan protiv Armenije, presuda od 17. srpnja 2008., zahtjev br. 33268/03, para. 90.; Balk i drugi protiv Turske (2007.), para. 49.; Oya Ataman protiv Turske (2006.), para 38.; Nurettin Aldemir i drugi protiv Turske (2007.), para. 43.), ocijenio je, da pri zatiti prava i sloboda drugih, treba poi od injenice da javna okupljanja konstituiraju, per definitionem, samo privremeno mijeanje u prava i slobode drugih, pa za svako ogranienje javnih okupljanja po toj osnovi mora postojati ozbiljan stupanj izvjesnosti da e zadiranje u prava i slobode drugih biti prekomjerno, odnosno nerazumno. (17) Na koncu, u demokratskome drutvu ni politika stajalita koja odudaraju od stajalita vladajuih struktura ili uope od prevladavajuih stajalita, ne mogu biti razloga za ogranienje ili dokidanje prava. To nije samo u neskladu s elementarnim demokratskim postulatima, nego bi bilo u neskladu s citiranim meunarodnim dokumentima, Ustavom Republike Hrvatske i praksom Europskog suda za ljudska prava. ESLJP je, primjerice, u predmetu Lehideux and Isorni v. France (zahtjev br. 24662/94), u presudi od 23. rujna 1998. godine istaknuo kako sloboda govora u smislu konvencijskih normi, oznaava slobodu ne samo za one obavijesti i ideje koje se smatraju opeprihvaenima, nego i za one koje vrijeaju, uznemiravaju ili okiraju, jer tako trai pluralizam, snoljivost i otvorenost bez kojih nema demokratskog drutva.3

BVerfG, 1 BvQ 22/01, 5. 1. 2001 (1-22) taj je sud razmatrao prijedlog Nacionalne demokratske stranke Njemake za izdavanje privremene mjere i ukidanje naloga Vieg upravnog suda (Oberverwaltungsgericht) pokrajine Nordrhein-Westfalen vezan uz zabranu konkretnog javnog okupljanja. Odbijajui prijedlo g kao neosnovan, Savezni ustavni sud Njemake u obrazloenju je istaknuo da je sloboda okupljanja jedno od jamstava koji prate naelo vladavine prava, ukljuujui i ogranienja te slobode navedena u lanku 8. stavku 2. Temeljnog zakona. U skladu s praksom Saveznog ustavnog suda, zabrane okupljanja mogu se nametnuti samo u cilju zatite elementarnih pravnih dobara; puka prijetnja javnom redu ne bi mogla biti dovoljna. 3 U izvorniku: The Court further notes that the events referred to in the publication i n issue had occurred more than forty years before. Even though remarks like those the applicants made are always likely to reopen the controversy and bring back memories of past sufferings, the lapse of time makes it inappropriate to deal with such remarks, forty years on, with the same severity as ten or twenty years previously. That forms part of the efforts that every country must make to debate its own history openly and dispassionately. The Court reiterates in that connection that, subject to paragraph 2 of Article 10, freedom of expression is applicable not only to information or ideas that are favourably received or regarded as inoffensive or as a matter of indifference, but also to those that offend, shock or disturb; such are the demands of that pluralism, tolerance and broadmindedness without which there is no democratic society (see, among many other authorities, the Open Door and Dublin Well Woman v. Ireland judgment of 29 October 1992,

Istovjetno je stajalite izraeno u paragrafima 63.-65. predmeta Udruenje graana Radko & Paunovski protiv Makedonije (presuda od 15. sijenja 2009., zahtjev br. 74651/01): Bez obzira na njegovu autonomnu ulogu i poseban djelokrug njegove primjene, lanak 11. Konvencije mora se promatrati u svjetlu lanka 10. Zatita miljenja i slobode izraavanja jedna je od svrha prava na slobodu okupljanja i udruivanja koje jami lanak 11. (...). Sloboda izraavanja ne odnosi se samo na 'informacije' ili 'ideje' koje su prihvaene s odobravanjem ili koje se ne smatraju uvredljivima, ve i na one koje vrijeaju, okiraju ili uznemiravaju. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i irokoumlja bez kojih nema 'demokratskog drutva' (...). Iako Sud prihvaa da je mogue da napetost nastaje u situacijama kada se drutvo podijeli, on smatra da je to jedna od neizbjenih posljedica pluralizma. U takvim okolnostima uloga drave nije da otkloni uzrok tenzija na nain da ukine pluralizam, ve da osigura da se konkurentske grupe meusobno toleriraju (...). Pobijano rjeenje, meutim, zauzima suprotna stajalita, time to izravno krivotvori tuiteljeve politike poglede, dokida mu pravo na njihovo izraavanje i promicanje. A to nije samo politiki pogrjeno; to je i nezakonito. (18) Slijedom navedenoga, smatrajui da u pobijanome upravnom aktu postoje povrede uslijed kojih je doputen spor pune jurisdikcije, tuitelj od naslovljenoga upravnog suda kao stvarno i mjesno nadlenog sudita (l. 12. st. 2. odnosno l. 13. st. 1. ZUS-a), trai da po urnom postupku (l. 15. ZJO-a) zakae usmenu raspravu na koju se moli pozvati i tuitelja (l. 36. ZUS-a), te potom

P r e s u d i:
I. Oglaava se nitetnim, podredno ponitava, rjeenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske br. 511-01-51/2-888/73-12 od 12. travnja 2012. godine. II. Nalae se tuenici Republici Hrvatskoj da u roku od 15 dana tuitelju naknadi troak spora prema odreenju suda, povean zakonskim zateznim kamatama od dana presuenja do namirenja.

Series A no. 246-A, p. 30, 71, and the Vogt v. Germany judgment of 26 September 1995, Series A no. 323, p. 25, 52).

10