Skok J.

: Hrvatski knjievni povjesniari u kritikom obzorju Miroslava icela, Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varadin br. 16 17, 2006., str. 35 46

Joa SKOK Zagreb

UDK:82.163.42icel(091)(497.5)

H R VAT S K I K N J I E V N I P O V J E S N I A R I U K R I T I K O M O B Z O R J U M I R O S L AVA I C E L A
Although Miroslav icel like other prominent historians of literature (such as Branko Vodnik, Antun Barac and Ivo Frange) didnt write explicit work on theory of literature, he significantly contributes on both fields: by his work on historians of literature and concepts in Modern Croatian literature. In his numerous works and synthesis, anthological selections as well as case studies, icel wrote on the theme objectively and analytically creating his extraordinarily history of 19th, 20th century and contemporary Croatian literature. His critic views includes all significant names of historian of literature, among others outstanding ones (Vodnik, Barac, Frange), his predecessors on the Department of Modern Croatian Literature.

Iako poput svojih uglednih prethodnika na zagrebakoj Katedri za noviju hrvatsku knjievnost Branka Vodnika, Antuna Barca i Ive Frangea, nije pisao eksplicitne teorijske tekstove u kojima bi izloio svoje shvaanje metodologije povijesti knjievnosti1 , kako to razlono uouje i zakljuuje Kreimir Nemec, knjievni povjesniar Miroslav icel je u obilju svojih kritikoesejistikih i sintetikih radova upravo o povjesniarima i autorskim povijestima hrvatske knjievnosti takva svoja shvaanja izraavao i otkrivao. Ipak, radovima navedenih autora, kao to su Vodnikovi seji Lingvistika i literatura2 , te Metodologija hrvatskosrpske knjievne historiografije3 , Bareve programske studije naa knjievnost i njezini historici4 , te Izmeu filologije i estetike5 , kao i Frangeov esej O metodologiji povijesti knjievnosti (s osobitim osvrtom na hrvatsku knjievnost)6 , moemo ipak pribrojiti icelovu studiju Dosadanje koncepcije povijesti hrvatske knjievnosti7 i 1967. na koju se osvre i Nemec smatrajui je s pravom ishodinom tokom icelovih knjievnoznanstvenih pogleda.

35

Skok J.: Hrvatski knjievni povjesniari u kritikom obzorju Miroslava icela, Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varadin br. 16 17, 2006., str. 35 46

A te poglede nesumnjivo otkrivamo u zakljuku studije prema kojemu jasno definirane koncepcije povijesti hrvatske knjievnosti ne moemo traiti u naih knjievnih povjesniara19. stoljea8 , ali njezine znanstvene i stvaralake premise moemo prepoznati kod Vodnika i Barca u 20. stoljeu. Meutim, ovo je za icela samo ishodina, a ne zavrna toka, jer mladi knjievni povjesniar proklamira jasno svoj stav: Bareva batina obvezuje nas da krenemo dalje, sluei se i novim spoznajama u nauci o knjievnosti, ali ne zazirui i od moda dosadnih, ali neminovnih, pozitivistikih zahvata. Novu povijest hrvatske knjievnosti treba graditi na poznatim i primjenjivim koncepcijama, proirujui je i nadopunjujui postepenim putem9 . icelovim je zalaganjem za svojevrsnu sintezu tzv. starijih (filolokih, biografskih, sociolokih) i novijih, suvremenijih pristupa, zatim zahtjevom za odmjerenost i postupnost u njihovoj primjeni vrlo su jasno deklarirana njegova knjievnoznanstvena osobna naela. No, dok je te nove pristupe na ovome mjestu turo i gotovo samo simboliki oznaio, u drugom svom sintetikom radu o hrvatskim knjievnim povjesniarima, a to je esej Sto godina hrvatske knjievne historiografije10 , bio je ve jasniji navodei kao se pred novom generacijom hrvatskih povjesniara otvaraju irom vrata i u europske aktualne teoretske i metodoloke procese11 . Jo osobniji i konkretniji bio je u otkrivanju vlastitoga koncepta povijesti knjievnosti u studiji Pregledi povijesti hrvatske knjievnosti u kontekstu suvremene znanosti o knjievnosti12 u kojima je eksplicitno izrazio svoj stav: Povijest knjievnosti (ipak) mora pratiti sveobuhvatnije knjievne procese unutar pojedinanih literarnih razdoblja, ugraujui ih u njihove povijesnopolitike i socioloke okvire, s naroitim naglaskom na duhovnom ozraju toga okvirnog konteksta. Pri tom valja iznai pravu mjeru izmeu pozitivistikog i fenomenolokog pristupa u analizi knjievnih ostvarenja. Pravi zadatak knjievnog povjesnika, naime, u ostvarivanju je velike sinteze bilo cjelokupnog stvaralatva nacionalne knjievnosti, bilo samo odreenog stilskoformacijskog razdoblja, ili pak anrovskoga knjievnoga-povijesnog osmiljavanja odreene nacionalne ili svjetske literatura13 Jasno je, dakle, kako icelove ideje i stavovi realizirani u njegovim pregledima14 i povijestima hrvatske knjievnosti15 , kao u njegovim monografijama16 i pojedinanim studijama i esejima o hrvatskoj knjievnosti17 imaju najdirektniju vezu s njegovim sustavnim prouavanjem hrvatskih knjievnih povjesniara i eksplikacijom njihovih osobnih odnosa prema koncepciji povijesti kao i znanosti o hrvatskoj knjievnosti. Naime, znaajan dio autorova respektabilnog bibliografskog opusa pripada ovoj vrsti njegovih kritikih radova. U njihovom su sreditu svakako tri navedene studijske sinteze u kojima ovaj knjievni povjesniar po vokaciji ispisuje svoju povijest o povijesti i povijestima hrvatske knjievnosti, kao i brojne pojedinane studije o hrvatskim
36

Skok J.: Hrvatski knjievni povjesniari u kritikom obzorju Miroslava icela, Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varadin br. 16 17, 2006., str. 35 46

knjievnim povjesniarima, od kojih je najvie prisutno u knjizi Pisci i kritiari18 ,. Taj dio icelove anrovske bibliografije upotpunjuju i dva njegova specifina antologijska izbora u ediciji Pet stoljea hrvatske knjievnosti za koju je priredio i knjige Hrvatska moderna. Kritika i knjievna povijest19 posvetivi u njoj posebna poglavlja povjesniarima Anti Petraviu, Valantinu Vodniku i Dragutinu Prohaski, te drugi20 posveen kritiarima i povjesniarima meuratnog i poratnog razdoblja (Z. Berkovi, M. Jurkovi, E. tampar, V. Maarevi, M. Selakovi). S obzirom na to da je prvi knjievnopovijesni rad M. icela objavljen 1961., a bila je to recenzija Hrvatske knjievnosti 19241941 ime Vuetia21 , a posljednji posveen Ivi Frangeu 2005.22 , radi se o pedesetogodinjem autorovom kontinuiranom, ekstenzivnom istraivanju i praenju hrvatske knjievne povijesti u njezinom 150godinjem trajanju. Tijekom toga intenzivnog praenja u icelovu su se kritikom obzorju nali svi relevantni hrvatski knjievni povjesniari, od tzv. malenih do onih najveih. Svima je autor pristupao s jednakom odgovornou nastojei otkriti njihov manji ili vei udio u konstituiranju kritike svijesti o povijesti hrvatske knjievnosti. U prvoj kategoriji niz je imena iji je i minorniji doprinos toj svijesti paljivo objanjen i registriran (I. Mileti, M. Medini, F. Raki, . urmin, T. Mati i dr.), dok su u drugoj kategoriji oni najznaajniji po icelovu shvaanju stupovi hrvatske knjievne povijesne znanosti (V. Jagi, B. Vodnik, M. Kombol, Antun Barac, Ivo Frange i dr) iji doprinos ire eksplicira, ispitujui podjednako njegove knjievnoestetske premise kao i njihov odraz na svijest o nacionalnoj, ali i umjetnikoj autentinosti hrvatske knjievnosti. Temeljni autorov pristup svim hrvatskim knjievnim povjesniarima novijega doba, a rije je preteito o onima koji su se bavili hrvatskom knjievnou 19. i 20. stoljea, zasniva se na unutarnjem imanentnom ralanjivanju njihovih stavova i miljenja, na pronalaenju njihovih osobnih proniknua u povijesne procese hrvatske knjievnosti. Taj autorov pristup lien je uzgrednih biografskih, sociolokih, kao i povijesnopolitikih determinanti kako bi upravo bitne ideje programi, knjievnopovijesni i znanstveni pogledi hrvatskih knjievnih povjesniara ostali u fokusu autorova, i genetikog i analitikoga, i sintetikoga obuhvata. II Prva icelova studijska sinteza Dosadanje koncepcije povijesti knjievnosti23 autorov je odgovor na pitanje to je proteklih stotinu godina uinjeno na podruju hrvatske knjievne povijesti i je li u njoj uinjeno barem toliko da se vie ne mora poinjati ispoetka. Autor se pri tom opredjeljuje iskljuivo za razdoblje novije hrvatske knjievnosti s obzirom na to to smatra
37

Skok J.: Hrvatski knjievni povjesniari u kritikom obzorju Miroslava icela, Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varadin br. 16 17, 2006., str. 35 46

da je u povijesti hrvatske starije literature uinjeno (naj)vie. Stoga se i usmjeruje prema knjievnopovijesnim pitanjima i problemima novijih razdoblja, odnosno analizi njihova odraza u pojedinanim studijama i sintezama u djelima hrvatskih knjievnih povjesniara. Svoju analitiku studiju i saeti prikaz razvoja hrvatske knjievnoznanstvene i povijesne interpretacije hrvatske knjievnosti icel zapoinje s imenom njezina zaetnika Ivana Kukuljevia koji je ostao na razini sakupljanja knjievnopovijesne grae kao osnovice bez koje nema nikakove mogunosti ozbiljnijeg pristupa takvoj interpretaciji. Meu najranijim knjievnim povjesniarima, odmah uz Kukuljevia navodi ime Vatroslava Jagia kojega smatra pravim utemeljiteljem hrvatske knjievne povijesti. Iako je na tom podruju djelovao vremenski kratko ostavio je vidan trag iako je bio uvjerljiviji u proklamiranju svoga povijesnoteorijskoga modela nego u realizaciji njegove koncepcije. Prema icelu Jagi se zalagao za odmak knjievne povijesti od iskljuivosti filoloke znanstvene metode, no u svojim knjievnopovijesnim radovima u kojima se bavio svojim uim knjievnim podrujima (srednjevjekovna knjievnost, Juraj Kriani, suvremena hrvatska knjievnost 60ih godina) ostajao je ipak zatoenikom metode koja je bitno utjecala i na druge knjievne povjesniare iz druge polovice 19. stoljea. Granice te dominantne, filoloke metode, zasnovane na jezinom i biografskobibliografskom pozitivizmu ne prekorauju , ni knjievni kritiari poput Milivoja repela, ni knjievni teoretiari poput Armina Pavia koji su se tek jednim dijelom bavili pitanjima knjievne povijesti. Tu granicu nije prekoraio niti uro urmin, autor prve vee knjievnopovijesne sinteze24 hrvatske knjievnosti te monografske studije o poetnom razdoblju hrvatske knjievnosti25 . A na promjenu takova stanja nije uspio bitnije utjecati ni Franjo Markovi, kritiar, knjievni teoretiar i estetiar pa tako tek pojava Branka Vodnika krajem 19. i poetkom 20 stoljea oznauje poetak suvremenijeg i modernijeg pristupa. Prema icelu Vodnik je zapravo prvi potpuniji povjesniar knjievnosti koji njezinu povijest usmjeruje izvan uskih okvira filologije zalaui se za nju kao samostalnu modernu nauku26 . To je i razlogom to icel eksplicira vrlo iscrpno Vodnikove teorijske stavove prema kojima knjievnost ima najuu vezu s duhom vremena i sredine i u kojima se filoloka metoda zamjenjuje svojevrsnom filozofskom metodom zasnovanom na estetskom kriteriju. U tom vidu posebnu vrijednost predstavljaju Vodnikove monografije27 kao najpotpunija realizacija takvoga koncepta. No icela kritiki odnos spram Vodnika ne spreava istai i ogranienja njegova knjievnopovijesnoga koncepta u kojemu nisu u potpunosti ostvarena proklamirana autorova naela jer je svoju viziju sinteze hrvatske knjievne povijesti na tome konceptu uspio ostvariti samo na podruju starije hrvatske knjievnosti i njezine povijesti.28
38

Skok J.: Hrvatski knjievni povjesniari u kritikom obzorju Miroslava icela, Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varadin br. 16 17, 2006., str. 35 46

Za icela je korak dalje od Vodnika u knjievnopovijesnoj znanosti sve do sredine 20. stoljea najdalje otiao Antun Barac. Njegovo shvaanje biti knjievnosti, znanosti i povijesti o njoj on ralanjuje na temelju poznatih Barevih programskih eseja29 , monografija30 te nedovrene Povijesti hrvatske knjievnosti u kojoj je namjeravao ostvariti idealnu sintezu te povijesti. U podlozi Bareva znanstvenoga svjetonazora i njegove racionalne metodologije kojom pronie u knjievnost kao svojevrsnu filozofiju ivota, icel otkriva emocionalnost povjesniareva pristupa knjievnim djelima, pristupa koji je oplemenio kao pjesnik, esejist i kritiar kako bi se to dublje pribliio njihovom estetskom identitetu. Kao povjesniar svojih povjesniarskih prethodnika icel se uzgred osvre na jedine dvije cjelovite hrvatske knjievnosti do sredine 20. stoljea, onu Dragutina Prohaske31 i onu Slavka Jeia32 koje su po njegovu kriteriju bile korisni knjievnopovijesni pregledi i sinteze te tako imale svoje opravdanje i pedagoku funkciju iako jednoj i drugoj nedostaje sustavne koncepcije. Ovdje je na neki nain autorovo izjednaavanje ta dva knjievna povjesniara ilo nautrb Jeiu koji je ipak ireg znanstvenog profila i veeg traga svojom knjievnopovijesnom sintezom. A u okviru ove teme autor se zadrava i na knjievnopovijesnim koncepcijama Alberta Halera kao estetiara i Mihovila Kombola kao vrhunskog knjievnog povjesnika. Istiui Halerovo estetiko-filozofske gledite o autonomnoj vrijednosti knjievnoga djela, to jest njegovo insistiranje iskljuivo na estetskom kriteriju iz kojega se iskljuuju svi nacionalni, vremenski i socioloki kriteriji, icel replicira takvoj iskljuivosti u kojoj se estetski kriteriji ne stavljaju u kontekst knjievnih i povijesnih procesa koji su razvojne uvjete hrvatske knjievnosti inili specifinima33 . A takovo je stajalite jo jedan od bitnih postulata icelova shvaanja koncepcije povijesti novije hrvatske knjievnosti. Za icela je Halerov suvremenik i antipod, Mihovil Kombol, kao moderni knjievni povjesniar svojevrstan pandan Antunu Barcu, jer uz estetsku uvauje i druge knjievne komponente, posebice komponente sredine i nacionalne specifinosti. Kao posebne znaajke Kombolova stila i metodologije icel izdvaja njegov smisao za otkrivanje s(u)kladnost odnosa izmeu umjetnike vrijednosti pojedinoga djela i utjecaja knjievnopovijesnih procesa na nj, kao i autorovu sposobnost za sintetiki pristup tim procesima, a to je ponajvie dolo do izraaja u njegovoj knjievnopovijesnoj sintezi starije hrvatske knjievnosti34 , kao i u njegovim antologijama hrvatske poezije i proze popraenima upravo vrsnim sintetikim esejima. Jasno je da se i u eksplikaciji Kombolovih shvaanja prepoznaju i icelovi stavovi ostvareni, i u njegovim knjievnopovijesnim monografijama kao i u koncepciji njegove povijesti knjievnosti.
39

Skok J.: Hrvatski knjievni povjesniari u kritikom obzorju Miroslava icela, Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varadin br. 16 17, 2006., str. 35 46

Istoj knjievnopovijesnoj temi i razdoblju Miroslav icel vraa se nakon tri desetljea, 1999. sumirajui ponovno ono to oznauje nazivom te sinteze Sto godina hrvatske historiografije (1850. - 1950.)35 . Ta je sinteza svojevrsna, ali proirena rekapitulacija prvobitne autorove sinteze. No premda i tu sintezu autor zasniva na kljunim imenima hrvatskih knjievnih povjesniara iz prve, a to je i njezina temeljnica, autor u svoj kritiki knjievnopovijesni obzor ukljuuje i niz onih imena koja nikada nisu bila eksponirana kao znaajniji knjievni povjesniari, no koja su ostavila (po)neki trag svoje prisutnosti u stogodinjoj historiografiji. To su knjievni povjesniari minornijeg znaenja, no ilustrativni za panoramu raznolikih koncepcija i pristupa povijesti knjievnosti ije je stogodinje trajanje razapeto Barevom sintagmom izmeu filologije i estetike (I. Mileti, M. Medini, A. Petravi, M. Reetar, T. Mati, Lj. Marakovi, J. Bogner, E. tampar). Na taj nain druga je icelova studijska sinteza potpunija i upravo rezultat autorova stajalita da kao knjievni povjesniar registrira knjievne procese i pojave u njima, bez obzira na manju ili veu ulogu i znaenje pojedinaca, pa i knjievnih povjesniara. Trea icelova studijska sinteza hrvatske knjievne historiografije naslovljena je kao Pregledi i povijesti hrvatske knjievnosti u kontekstu suvremene znanosti o knjievnosti36 . Radi se o pregledu i analizi knjievnopovijesnih koncepcija kojima je obiljeena druga polovica 20. stoljea, a to znai razdoblje bitnih pomaka u knjievnoznantvenoj svijesti i spoznajama. Ta sinteza upotpunjuje dvije prethodne, a temelji se na procesima koji u hrvatskoj znanosti, kao i u teoriji knjievnosti, a preko njih i u njezinoj povijesti nastaju pedesetih godina a manifestiraju se programski u almanahu Pogledi 55 kao i u novopokrenutom asopisu Umjetnost rijei koji je uslijedio. Proklamiranje ideje i kritike prakse tzv. unutarnjem pristupu djela kao imanentnoj estetskoj kategoriji za icela je svojevrstan obraun s pozitivistikim nasljeem (filolokim, sociolokim, idejnopolitikim, socijalnoidejnim i drugima), no kako proizlazi iz autorova kritikoga odnosa prema iskljuivosti novoga pristupa, povijest knjievnosti ne moe se temeljiti iskljuivo na metodama imanentne kritike (stilistike, strukturalistike, filozofske) jer povijesne odrednice neizbjeno se veu i za sve druge knjievnopovijesne determinante knjievnoga djela. Na odreeni nain ovo je autorovo opredjeljenje za integralistiki pristup i sveobuhvatniju koncepciju, a s tih pozicija on i ralanjuje realizaciju konkretnih koncepcija u najnovijim povijestima hrvatske knjievnosti u koje je kao autor i osobno ukljuen. U sreditu njegove kritike pozornosti nale su se sve relevantne povijesti novije hrvatske knjievnosti pedesetogodinjega razdoblja37 , a u taj se okvir prirodno uklapaju i u autorovi pregledi i njegove povijesti. U objektivnoj analitikoj deskripciji sva su ta djela promotrena sa stajalita odnosa njihovih autora prema suvremenim spoznajama u znanosti o knjievnosti kao i sa stajalita
40

Skok J.: Hrvatski knjievni povjesniari u kritikom obzorju Miroslava icela, Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varadin br. 16 17, 2006., str. 35 46

kako je u njima usklaen odnos izmeu pozitivistikog i fenomenolokog pristupa. Pri tom se autor ne libi kritikoga odnosa prema povjesniarima koji takav, adekvatan odnos nisu u svojim radovima ostvarili ili su ga kao irelevantan zapostavili. U obilju autorskih koncepcija koje obiljeavaju knjievnopovijesnu produkciju ima razliitih dostignua, od onih povrinskih do onih vrhunskih, a za icela je takav vrhunski autorski koncept kao autorska sinteza ostvaren u najveoj mjeri u Povijesti hrvatske knjievnosti Ive Frangea. U okvire znaajnih knjievnopovijesnih koncepcija i programa icel u ovoj sintezi ukljuuje i neke kljune anrovske monografije, knjievnopovijesne anrovske preglede i studije. Radi se o radovima suvremenih knjievnih povjesniara, djelomice i kritiara kao to su Branko Heimovi, Nikola Batui, Cvjetko Milanja, Kreimir Nemec na ija se djela odnose njegove objekcije smatrajui ta djela vrijednim prilogom knjievnoj povijesti 19. i 20. stoljea38 . A sukus autorove sinteze mogao bi se saeti u tri bitna autorova zakljuka. Prvi je kako suvremena hrvatska knjievna povijest (..) u pravilu naglasak u svojim istraivanjima i interpretacijama stavlja na literarnost djela, drugi kako je ona uza sve svoje raznolikosti u pristupu i dosegu tijekom posljednjih pedeset godina velikim korakom istupila prema europskim znanstvenim obzorima i tree kako se u noj sve vie vlastita nacionalna knjievnost promatra i prosuuje u kontekstu europske literarne obitelji39 . A sve su to ocjene i odrednice koje nisu iskljuivo kritike prosudbe, nego i svojevrsne premise autorovoga osobnoga odnosa prema konceptu suvremene povijesti hrvatske knjievnosti. Tako su i sve tri eksplicirane sinteze o toj povijesti ijim se najpouzdanijim i najupuenijim suvremenim poznavateljem afirmirao, ne samo objektivna povijesna eksplikacija, nego i subjektivan autorski program koji nadomjeuje autorove eksplicitne programske tekstove. III U icelovim studijskim sintezama izdvojio se knjievnopovjesniarski trolist to ga ine Barko Vodnik, Antun Barac i Ivo Frange. Vodnik i Barac dominiraju kao kljuna imena dviju studija koje sumiraju stogodinje, a Frange kao vrhunsko ime posljednjeg, pedesetogodinjeg razdoblja hrvatske knjievne povijesti. No, to nisu imena kojima je jedino u navedenim studijama dodijeljeno mjesto stvarnih kao i simbolinih predstavnika te povijesti, ve su i imena kojima se icel kao knjievni povjesniar vraao u vie svojih radova piui u njima s razliitih aspekata i razliitih povoda, ostajui uvijek pri jedinstvenoj ocjeni o njima, i kao kljunim utemeljiteljima knjievnopovijesne znanosti i kao najreprezentativnijim njezinim predstavnicima. Temeljne knjievnopovjesniarske portrete, i Vodnik i Barac dobivaju u Dosadanjim koncepcijama hrvatske knjievnosti te u Sto godina hrvatske
41

Skok J.: Hrvatski knjievni povjesniari u kritikom obzorju Miroslava icela, Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varadin br. 16 17, 2006., str. 35 46

knjievne historiografije, a Ivo Frange u Pregledima i povijestima hrvatske knjievnosti u kontekstu suvremene znanosti o knjievnosti. Znaajna je takoer i citatna prisutnost Ive Frangea ve u prve dvije icelove sinteze, kao to je znaajna kontekstualna, posebno uvodna, nazonost Vodnika i Barca u treoj sintezi. Jer, Frange u prvome sluaju najavljuje osnovno motrite, to jest poziciju s koje icel kao povjesniar knjievne povijesti ulazi u njezinu ralambu, a Vodnik i Barac u drugome sluaju simboliziraju knjievnopovijesnu batinu od koje je u novoj generaciji uoljiv odmak, no koja se i nekim svojim idejama ugrauje u nove knjievnopovijesne koncepcije. Izmeu vie radova posveenih Branku Vodniku40 , najiscrpnija je, ali i najsadrajnija icelova je studija Dvije ilirske monografije Branka Vodnika. U toj studiji Vodnik je obiljeen kao na prvi povjesniar jedne znanstvene koncepcije koju zasniva na spoznajama o tome kako je povijest knjievnosti u potpunosti samostalna, autonomna vieslojna znanost koja knjievnosti prilazi kao umjetnosti rijei, pa stoga i ne moe biti tek dio znanosti o jeziku. Na tim bitnim premisama icel ilustrira Vodnikovo shvaanje po kojemu povijest nacionalne knjievnosti mora predstavljati vrstu poveznicu izmeu historije duha naroda i povijesti civilizacije, a temeljni pristup u njezinom prouavanju treba polaziti od povijesti datosti, to jest rekonstrukcijom prolosti ulaenjem, primarno u duh i misao prolih razdoblja, no pri tome kao bitne odrednice valja uzeti u obzir i filozofski aspekt promiljanja, kao i nezaobilazni imperativ primjene estetskog kriterija41 . I o Barcu je icel pisao u vie navrata, a najsaetiji portret i Bareva shvaanja povijesti knjievnosti ilustrira u komparativnoj studiji Antun Barac Ivo Frange ili od filologije do estetike. Kao zagovaratelj sociolokoestetske metode, kako to istie icel Barac je od samog poetka teio vie k jednoj obimnijoj knjievnopovijesnoj sintezi, stavljanju djela u iri drutvene i povijesni kontekst i odreen prije svega naglaenom etikom koncepcijom shvaanja smisla knjievne povijesti: knjievnost je za njega bila i filozofija i estetika ivota primarno42 .Estetski identitet Barac usko vee uz njegov etiki identitet, a zapravo je time humanizirao povijest knjievnosti (M..), a kako te utvruje autor na drugom mjestu Barac znatno proiruje, produbljuje, modernizira, mogli bismo rei europeizma problematiku knjievnopovijesnih istraivanja u odnosu na svoje prethodnike, od kojih je krenuo dalje u istananu, kreativnu estetsku analizu dosegavi svoj kulmen, ne u svojoj nedovrenoj povijesti hrvatske knjievnosti ve (umetak J.S.) monografijom o Vidriu43 . Komparacijom Barca i Frangea icel zapravo metaforiki predouje kako Barac u svojim stavovima, kao i knjievnoznanstvenoj praksi od filologije dopire do estetike, dok Frange kree od estetike, najavljujui s novom znanstvenom generacijom raskid s filologijom, no inkorporirajui i elemente filologije u svoje
42

Skok J.: Hrvatski knjievni povjesniari u kritikom obzorju Miroslava icela, Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varadin br. 16 17, 2006., str. 35 46

knjievnopovijesne sinteze. Tu sintezu Frange44 je, za razliku od svojih prethodnika uspio ostvariti u svojoj Povijesti hrvatske knjievnosti u kojoj je ta knjievnost, kako uouje icel, koherentna cjelina, bez umjetne granice izmeu starije i novije knjievnosti, u ije je tkivo kao vaan organski segment ukljuen i latinizam, no dodali bismo i tronarjeni organizam. Bit Frangeova koncepta autor otkriva u tome kako je Frange kao moderan knjievni povjesniar od vremena zagrebake stilistike kole pa nadalje gradio vlastitu viziju promiljanja umjetnosti knjievne rijei kao specifinog proizvoda ljudskog duha i talenta. Istraivanjem knjievnih djela tzv. unutarnjim postupkom kao osnovnim polazitem, on je na interpretaciju vrhunskih hrvatskih pisaca u vertikali MauranienoaKranjeviKovaiMatoVidriKrlea ostvario tijekom godina temelje na kojima je realizirao svoju povijest drukije od prijanjih. A ona je to po svome blistavom esejistikome stilu, po sretnoj sintezi interpretacijskog (subjektivnog) i povijesnog (objektivnog) pristupa, jer je svoju literarnu vertikalu ugradio u horizontalu, drutvenopolitiku i povijesnu, i tako praktiki, zadovoljio dva najvanija aspekata u pristupu knjievnosti analitikointerpretacijski i knjievnipovijesni s respektabilnim i punim uvaavanjem knjievne grae45 . Frangeova knjievna povijest, a ona je upravo svojim stilskim obiljejima doista knjievna izdvaja se, ne samo u odnosu na prethodne pokuaje sinteza hrvatske knjievnosti, nego se izdvaja i u odnosu prema drugom suvremenim autorskim pokuajima, pa je icel s razlogom i stavlja u sam vrh. Izbor predstavnika koji su upravo vrhunski obiljeili povijest hrvatske knjievnosti 19. i 20. stoljea, bilo svojim znanstvenim promiljanjima, bilo sretnom sintezom promiljanja i realizacije, nije sluajan. On je istodobno objektivan kao to je i subjektivan, jer knjievnopovjesniarskom trolistu, svojim knjievnoznanstvenim stavovima koji se otkrivaju bilo izravno, bilo kontekstualno, kao i pretvaranjem tih stavova u knjievnopovijesne sinteze, pridruio se je i njihov povjesniar pretvarajui taj trolist u nesumnjivo knjievnopovjesniarski etverolist.
SAETAK

Iako poput knjievnih povjesniara Branka Vodnika, Antuna Barca i Ive Frangea nije pisao eksplicitne knjievnoteorijske radove o metodologiji znanosti i povijesti knjievnosti, Miroslav icel jedno i drugo podruje zaduio je svojim radovima o hrvatskim knjievnim povjesniarima i koncepcijama povijesti novije hrvatske knjievnosti. Svojim brojnim prilozima te vrste, meu kojima su studijske sinteze, antologijski izbori i pojedinane studije, icel je piui sustavno, objektivno i analitiki o toj temi ispisao posebnu povijest o
43

Skok J.: Hrvatski knjievni povjesniari u kritikom obzorju Miroslava icela, Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varadin br. 16 17, 2006., str. 35 46

povijesti hrvatske knjievnopovijesne znanosti od sredine 19. stoljea do danas. U njoj je u svoj kritiki obzor ukljuio sva relevantna imena knjievnih povjesniara, od onih najminornijih do stupova te znanosti svojih prethodnika na Katedri za noviju hrvatsku knjievnost: Vodnika, Barca i Frangea meu koje se i sam ukljuuje.

BILJEKE
1. Kreimir Nemec: Dijagonale i vertikale hrvatske knjievnosti. Pogovor knjizi M. icela Pisci i kritiari. Studije i eseji iz hrvatske knjievnosti. Naklada Ljevak, Zagreb 2003., str. 392. Citat na str. 378 2. Branko Vodnik: Lingvistika i literatura / za studij knjievnosti na sveuilitu. Jugoslavenska njiva, VI., knj. 1, Zagreb, br. 1, 1922. 3 .Branko Vodnik: Metodologija hrvatskosrpske knjievne historiografije. Kronika Zavoda za knjievnost i teatrologiju, JAZU, Zagreb, br. 1 (7), 1978. 4. Antun Barac: Naa knjievnost i njezini historici.Jugoslavenska njiva, VII, Zagreb, br. 5, 1923. 5. Antun Barac: Izmeu filologije i estetike. Suvremenik, XXII., Zagreb, br. 1, 1929. 6. Ivo Frange: O metodologiji povijesti knjievnosti / s osobitim osvrtom na hrvatsku knjievnost. Referat na II. slavistikom kongresu 1969. Savez slavistikih drutava Jugoslavije. Titograd, 1969., str. 112. 7. Miroslav icel: Dosadanje koncepcije povijesti hrvatske knjievnosti . Umjetnost rijei, Zagreb, 1967., XI, br. 3 (str.193-205.). Isto u autorovoj knjizi Stvaraoci i razdoblja u novijoj hrvatskoj knjievnosti. Analize i sinteze. Matica hrvatska, Zagreb, 1971. 8. Miroslav icel: Stvaraoci i razdoblja (1971.), str. 330 9. Miroslav icel: isto, str. 330 10. Miroslav icel: Sto godina hrvatske knjievne historiografije (1850.-1950.). Objavljeno pod naslovom Povijesti i povjesniari hrvatske knjievnosti. Drugi hrvatski slavistiki kongres, ZagrebOsijek, 1999., str. 3-15.. Isto u autorovoj knjizi Pisci i kritiari. Studije i eseji iz hrvatska knjievnosti. Naklada Ljevak, Zagreb, 2003., str. 326-344. 11. Miroslav icel: Pisci i kritiari, str. 344 12. Miroslav icel: Pregledi i povijesti hrvatske knjievnosti u kontekstu znanosti o knjievnosti. Forum, XXXX, knj. LXXIII, Zagreb, br. 1-3, str. 358-380. Isto u knjizi Pisci i kritiari. Studije i eseji iz hrvatske knjievnosti, Naklada Ljevak, 2003., str. 345-372. 13. Miroslav icel: Pisci i kritiari, str. 355. 14. Miroslav icel: Pregled novije hrvatske knjievnosti. MH, Zagreb, 1966. (tri izdanja), Hrvatska knjievnost, K, Zagreb, 1982; Hrvatska knjievnost 19. i 20. stoljea. K, Zagreb, 1997. 15. Miroslav icel: Knjievnost moderne. Povijest hrvatske knjievnosti, knj. V, LiberMladost, Zagreb, 1978., str. 374.; Povijest hrvatske knjievnosti XIX. stoljea. Knjiga I., str. 323 (2004.); Knjiga II (Realizam), sr. 259.; Povijest hrvatske knjievnosti XX. stoljea. Knjiga III. (Moderna), str. 348, Izd. Ljevak, Zagreb, 2005. 16. Miroslav icel: Mato (Zagreb, 1966.); Kovai, Globus; Zagreb, 1984.; Gjalski, Globus, Zagreb, 1984; Rikard Jorgovani, Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta, Zagreb, 1991. 17. Miroslav icel: Stvaraoci i razdoblja novijoj hrvatskoj knjievnosti (analize i sinteze), MH, Zagreb, 1971.., str. 343.; Osmiljavanja. Studije i eseji, Revija, Osijek, 1987., str. 230; Hrvatski knjievni obzori (eseji i studije), Izdavaki centar Rijeka, 1997., str. 187; Pisci i kritiari. ibid. str. 381. 18. Miroslav icel, ibid. 19. Hrvatska moderna lirika. Kritika i knjievna povijest. Pet stoljea hrvatske knjievnosti. Knjiga 1. Priredio Miroslav icel. ZoraMatica hrvatska, Zagreb, 1975.

44

Skok J.: Hrvatski knjievni povjesniari u kritikom obzorju Miroslava icela, Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varadin br. 16 17, 2006., str. 35 46

20. Josip Berkovi: lanci i kritike. Marijan Jurkovi: Eseji i kritike. Emil tampar: Studije i eseji. Vlado Maarevi: Eseji i kritike. Milan Selakovi: Pjesme, Eseji. Putopisi. Pripovjedna proza. Nakladni zavod Matice hrvatske Zagreb 1985 (1986!). - Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. 11/II. 21. Miroslav icel: ime Vueti. Hrvatska knjievnost 1914-1941. Vjesnik, Zagreb, 1961., XXII (16. oujka), str. 7 22. Miroslav icel: Rije to traje Ive Frangea. Forum, god. XXXXIV, knj. LXXVI, Zagreb, br. 1012., str. 1453-1455. 23. Umjetnost rijei, ibid..; Stvaraoci i razdoblja u novijoj hrvatskoj knjievnosti, str. 312 - 33l. 24. uro urmin: Povijest knjievnosti hrvatske i srpske. Zagreb, 1898. 25. uro urmin: Hrvatski preporod, knj. I II, Zagreb, 1903/4. 26. Stvaraoci i razdoblja, ibid., str. 320 - 324. 27. Monografije o Petru Preradoviu (Zagreb, 1903.), Franji Markoviu (Zagreb, 1907.), Stanku Vrazu (Zagreb, 1909.) 28. Stvaraoci i razdoblja, ibid. 29. Antun Barac, ibid. 30. Monografije o Augustu enoi, Ivanu Mauraniu, Vladimiru Vidriu; Hrvatska knjievnost. Knjiga I. Knjievnost ilirizma, JAZU, Zagreb 1954., Knjiga II. Knjievnost pedesetih i ezdesetih godina (priredila Vinja Barac!), JAZU, Zagreb, 1960. 31 Dragutin Prohaska: Pregled suvremene hrvatsko-srpske knjievnosti. Zagreb, 1921. 32. Slavko Jei: Hrvatska knjievnost od poetaka do danas (1100 -1941.). Naklada A. Velzek, Zagreb, 1944. 33 Stvaraoci i razdoblja, ibid., str. 330. 34 Mihovil Kombol: Poviest hrvatske knjievnosti do narodnog preporoda, Zagreb, 1945. Drugo izdanje 1961. 35. Objavljeno pod naslovom Povijesti i povjesniari hrvatske knjievnosti. Drugi hrvatski slavistiki kongres, Zagreb - Osijek, 199., str. 3-15, ibid.: Pisci i kritiari, str. 326 - 345. 36. Forum, XXX, knj. LXXIII, br. 13, 001., str. 358 - 38o., ibid. Pisci i kritiari, str. 345 - 372. 37. Povijest hrvatske knjievnosti. Knj. 1 - 5. Liber - Mladost, Zagreb, l974., l975., l978.; ime Vueti: Hrvatska knjievnost 1914. -1941. Lykos, Zagreb, 1965.; Miroslav Vaupoti: Hrvatska suvremena knjievnost. PEN - klub, Zagreb, 1966.; Ivo Frange: Povijest hrvatske knjievnosti. Nakladni zavod Matice hrvatske Cankarjeva zaloba, Zagreb - Ljubljana, 1987.; Miroslav icel: Pregled novije hrvatske knjievnosti (1966., 1971., 1977.) ; Hrvatska knjievnost 19. i 20. stoljea, ibid.; Slobodan Prosperov Novak: Povijest hrvatske knjievnosti. Knj. 1 - 3, Zagreb 1996., 1997., 1999. ; Dubravko Jeli: Povijest hrvatske knjievnosti, izd. P.I.P. (Naklada Pavii), Zagreb, 1997. 38. Branko Heimovi: Dramaturki triptihon (1979.), Hrvatska dramska knjievnost izmeu dva rata (1968.): Nikola Batui: Povijest hrvatskog kazalita (1978.), Hrvatska kazalina kritika (dramska) (1971.),; Hrvatska drama 19. stoljea (l986.), ; Cvjetko Milanja: Doba razlika (1991.), Hrvatsko pjesnitvo od 1950. do 2000. (2000.), Hrvatski roman 1945 -1990. (1996.).; Kreimir Nemec: Povijest hrvatskog romana (1994., 1998.); Pripovijedanje i refleksija (1988.), Tragom tradicije (1995.); Mogunosti tumaenja (2000.). 39. Pisci i kritiari, ibid, str. 372. 40. Branko Vodnik. Knjievnost moderne. Kritika i povijest knjievnosti, str. 98. - l53., ibid.; Hrvatska moderna. Kritika i knjievna povijest, str. 429. - 435., ibid.: Metodologija hrvatsko-srpske knjievne historiografije Branka Vodnika. Osmiljavanja: studije i eseji. Izdavaki centar Revija, Osijek, 1987., str. 211. -217.; Knjievnopovijesno djelo Branka Vodnika. Encyclopaedija moderna, XVIII, br. 48, Zagreb1998., str. 75. - 78.; Dvije ilirske monografije Branka Vodnika. Zbornik o Branku Vodniku. Edicija Hrvatski knjievni povjesniari, sv. 6. Izdava Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu., str. 916 ibid, Pisci i kritiari, str. 290. - 301. 41. Antun Barac u svjetlu dananjice. Forum, Zagreb, 1975, XIII, br. 12, str. 962. - 969.; Barev koncepcija povijesti hrvatske knjievnosti. Barev zbornik., Zagreb, 1984., str. 71. -76.; Antun Barac - Ivo Frange ili: od filologije do estetike . Forum, XXX, knj. LXI, br. 3- 4, str. 351. - 355. ; ibid.Croatica, XXI, sv. 33, Zagreb, 1990, str. 53 - 58.; ibid. Pisci i kritiari,,str. 326. - 344.

45

Skok J.: Hrvatski knjievni povjesniari u kritikom obzorju Miroslava icela, Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varadin br. 16 17, 2006., str. 35 46

42. Pisci i kritiari, ibid. 43. Pisci i kritiari, ibid. 44. Rije to traje Ive Frangea. Forum, XXXIV, knj. LXXVI, br. 10 12, str, 1453 - 1445.; Zbogom, gosparu Ivo. Forum XXXIII, knj. LXXV, Zagreb , br. 1 - 3, str. 26 . - 29.; Antun Barac Ivo Frange ili: od filologije do estetike, ibid.; Pisci i kritiari, ibid. str. 326. - 344.: 45. Pisci i kritiari, ibid.

46