476 ANTE KATUNARI ZABORAVLJENI SPLITSKI KNJI EVNIK I UMJETNIK Anatolij Kudrjavcev Na a kulturolo ka sada njica preintenzivno se usredotouje

na aktualnost prekrcanu duhovnom sirotinjom, a nehajno bri e sjeanje na mnoge sudionike nekada njih bogatih znaajnosti, pogotovo onih na polju umjetnosti, dakle i knji evnosti. Povijest dodu e odabire znaajnike i sla e ih u svoj red uspomena, ali i ona neke od njih ipak pre uuje, zaboravljajui njihov uinak u odreenoj sredini i u odreeno vrijeme. Jedan je od tih zaboravljenih i Ante Katunari, roen 1877, a umro 1935. godine, zanesenjak koji je tijekom svojega ivota i svojega mnogostranog djelovanja bio smatran najva nijim i najzaslu nijim Splianinom, a danas ak ni u samom Splitu gotovo vi e nitko ne zna ni ta o njemu ni o njegovim ostvarenjima. Ljudi danas masovno prolaze pokraj njegove kue u sredi tu Splita, a ne znaju niti osjeaju da je tu neko ivio i stvarao Ante Katunari i da se tu, pod krovom dotine secesijske zgrade, nalazio njegov salon atelijer, gdje su se okupljali knji evni, likovni, glazbeni i ostali umjetnici, ugledne osobe tada nje hrvatske i splitske kulture. Impresionira svestranost toga ovjeka relativno kratka ivotnoga puta. Kao gimnazijski profesor crtanja, stizao je na mnoga podruja tada njih dru tvenih, portskih i, dakako, umjetnikih djelatnosti. Istaknuo se kao maevalac, zatim kao biciklist, a istodobno i kao glazbenik te osobito ugledan splitski slikar, t o jest

477 grafiar. Posebnu pa nju javnosti privukao je pokretanjem aljivoga lista Duje Balavac, to ga je sam ureivao te za njega najvi e pisao i crtao od poetne 1908. do 1933. godine. Duju Balavca i danas slu beno smatraju najboljim od svih brojnih splitskih humoristinih listova koji su se u 20. stoljeu ivahno pojavljivali. A to nije mala stvar uzme li se u obzir kako je naroita aljivost bila presudnom mjerom duhovne vrijednosti po kriterijima tada njega mentaliteta mediteranskoga Splita. Mo da je upravo Duje Balavac bio pokretaka sila koja je Antu Katunaria povela u knji evne pustolovine. aljivost je bila osnovna svrha njegove pjesnike zbirke nazvane Splitski ratni soneti ili Gladni soneti, objavljene u veljai 1918. godine, dakle jo u doba austrijske vlasti i ratnih strahota. Pjesnik je u tim svo jim podrugljivim sonetima ismijao besmislenost svijeta koji svoje iluzije tragikomino realizira kao ubijanja, razaranja, sveopu nesreu i bijedu. Njegova vizura gotovo n i na trenutak ne napu ta Split, poni en i osakaen ratom. Soneti mu naprosto stenju, naje e pod teretom teme gladi, pa se bave mranim alama na raun gu ve publike koja se, primjerice, okupila pred dostojanstvenim splitskim kazali tem budui da u njemu, umjesto izvoenja predstava, dijele mekinje za prehranu. Ili mu stihovi sudjeluju u doeku broda koji Splianima donosi krumpir. Ili pjevaju o strci na splitskom Vonom trgu, gdje se prodaje jestiva divlja trava . Ili plau rugajui se praznoj gradskoj ribarnici kojoj je netko porazbijao sva vrata . Ili se ude stoga to su slu atelji na koncertu, prilikom izvoenja Beethovenovih sonata, naprosto pozaspali od gladi Pa je na kraju ta zbrka plaljivo-smijuljavih soneta garnirana monodramskim tekstom Tama na vremena, u kojemu splitski te ak, pijanina, Kum Marin, kao neposredan svjedok, i sve pijaniji, raspravlja o temama tih ratnih soneta. Sluaj dakle zavr ava tako da se ozbiljnost pokorava smijehu, kao to junakinja jednoga od najjaih soneta, nazvanoga Napast, svoj djevianski ponos prodaje za fa ol, ri u, i griz. Katunari oito dobro zna kako treba odoljeti mukama stvarnosti, i to ga, od samoga poetka, odreuje i usmjerava kao knji evnoga lutalicu splitskim bespuima. Meutim, posebnu pa nju neije svevremenske objektivnosti zaslu uju njegove novele okupljene u zbirkama Sa Jadrana, iz 1930, i Bog je providio, iz 1933 godine. Eventualni dana nji pokretai novih izdanja tih dviju knji ica imali bi pune ruke posla. Naime, onda nji izdavai nisu o tomu vodili nimalo rauna te su dopustili razulareno obilje raznih pravopisno-gramatikih, stilskih i tiskarski h

grijeha. To mo e neposredno zasmetati sada njemu itatelju, ali ipak ne mo e osporiti bitnu vrijednost i zanimljivost Katunarieve proze. Autor u svojim kratki m priama vazda nalazi vrste emocionalne razloge za duboko pro ivljavanje splitskih i nekih drugih mediteranskih tipinosti ambijenta, ganutljivo vezanih uz vrijeme kojemu je on pripadao. Posredstvom tih novela mogue je doarati duh toga doba te gotovo zamisliti i predoiti oblike i boje svijeta kojemu su pripadale autorova ma ta i njegova ivotna konkretnost.

U novelama kao to su Novi portski dom i Na splitskoj pla i iz zbirke Sa Jadrana, kao na nepostojeim starinskim razglednicama, pojavljuje se onda nji Split sa svojim egzotino-romantinim formama koje su ve stekle legendarni, ak i polumitolo ki znaaj. Katunarievi dinamini opisi splitske obale i luke, uvale Baluni pod Sustipanom, kupali ta Bavice s onda njim ljetnim raspojasanostima te ostalih predjela ija su obilje ja odavno poprimila ozraje bajkovitosti i stekla svojstva melodija, mogu se pratiti poput nekakve edne simfonije ma te nastale uslijed duboke pripadnosti tom ugoaju. Katunari naime kudikamo izrazitije svemu tomu osobno pripada nego to to opisuje sa stajali ta povla tena marginalca, kako to biva u vrhunskoj knji evnosti. Ali upravo stoga je i, primjerice, nevjerojatno, gotovo zapanjujue njegovo svjedoanstvo kada u svojoj prii iz te zbirke Uzaludna nastojanja galeba Martina doarava sliku odavno nestalih marjanskih vinograda to se spu taju s brda i iz kojih se uje pjesma te akih momaka, ija se (citat) melodija slila u simfoniju zelenila svih moguih nijansa, a maslinove kro nje dobile bi tu i tamo dublji ton kao najni a nota u akordu. Uostalom, Katunari je u svojim proznim etnjama esto znao na poseban nain izra avati vlastiti glazbeni afinitet. Tako u noveli Zmija, takoer iz spomenute zbirke, on se upu ta u neku vrstu verbalne skladbe pa govori svirajui i pretvarajui glazbala u iva bia: Tada glasovir uze prevlast svom snagom svoga temperamenta, a violina, regbi iznenaena tom energinom provalom, uze ga plaho pratiti arpeom, prepustiv i njemu harmoniju i melodiju Najednom glasovir sasvim zamre, a violina zagudi dugu kadencu. Poela je rastegnutim vapajima koji su ticali du u, pa se munjevito dizala i spu tala prelazei iz plaa u prpo ni smijeh, iz rikanja zvijeri u pjev ptica, pa je postepeno gubila na snazi kao da joj fali daha, dok se nije ugasila u najni em tonu glazbala. Ipak, znatno e e i monije u tom prianju do izra aja dolazi autorov slikarski talent. U toj istoj prii, nazvanoj Zmija, on istodobno eli biti pjesnik i slikar

pa veli: Sunce je jedva zaspalo, a veliki srebrni mjesec provirio je iza daleka brda. I podizao se pozorno da ne zatee dan. Jer on je kralj noi, blijedog svjetla i duboke sjene. Dolazio je da ubla i ono to sunce svojim monim arom o tro ocrtava, pa i svaku manu naznauje More je bilo glatko i tiho, kao naslikano, i kralj noi se je ogledao u zrcalu dostojnu njega, kao Narcis zaljubljen u svoju ljepotu. Ali Katunari je jo uinkovitiji kao pisac portretist, pa u prii U salonu gospoe Marije doslovce izvodi pretvorbu sebe pisca u sebe slikara: Rumena kao zreli ipak, a bijela poput bjelokosti. Profil delikatan kao u Madone. Nosi joj naginjao malo na orlovski i davao izrazu lica osobitu dra . Oi duboke kao na Jadran, zubii gusti i jednaki. Kad bi se nasmijala, kao da se nebo otvorilo. Kako je sjedila, opru ila malko nogu, tako da joj se vidio no ni list ija se krivulja dra esno i zamamno zaoblila do potpuna razvitka te i ezavala pod laganu opravu od muslina, vabei e nju sve dalje. Sve to nimalo ne ometa njegovu duhovitost, koja do osobita izra aja dolazi u svakoj noveli i svemu to je taj ovjek napisao. Vazda iz prikrajka proviruje ili se ak u samom sredi tu pojavljuje onaj Katunariev Duje Balavac, pa se zna umije ati ak i u tragine teme. Katunarieva ala zna nadma iti ak i onu legendarnoga Miljenka Smoje, pogotovo stoga to simulira nekakvu diskretnost. Meu tekstovima to ih je objavljivao u onda njemu splitskom dnevnom listu Novo doba njegovo smije no pojavljuje se u odreenim kvaziozbiljnim prigodama, kao primjerice u autobiografskoj priici Kako sam posta umitnik, u kojoj jedan splitski te ak od njega, tada mladoga slikara, tra i da mu napravi portret pokojnoga oca. A ta pria glasi ovako: ujte jor pitur, oete li mi uinit litrat momu ocu? Za to ne, dovedite mi ga. E, da je bidan iv! Umra je prin dvi godine.

A imate li fotografiju? Bo ji ovie, da jeman fotografiju, a bi mi bila potriba o A onda, kako emo? Lipo, ja u van re kakvi je bija. Muko Isusova, reen ja u sebi. Na kraju ipak odluim pristati. Uzmem platno, boje i kist pa mu reem: Dobro, govorite, ja vas slu am. A mu terija sjedne nasuprot meni pa zapone. Jema je visoko elo, da bi etri prsta. tebe!

A ja slikam visoko elo. Jema je nos malo batast. Ja zabilje im komad batastoga nosa, ka kukumar u ostu. iroku bradu, a u i mrvu klepaste.

Jema je modre oi i velike obrve. Jema je Vlasi ricaste i side.

A ja sve piturajem i piturajem, i kad sam, po njegovom prianju, zavr io portret, boja ljivo ga zapitam: A, kako vam izgleda? A on ustane, pogleda moj rad uhvati se za glavu i zavie: Asti Gospu, nisan ga pripozna! Bidni moj otac, a se prominija u ove dvi godine! Eto, tako je Ante Katunari slikao duhovitost splitskih Velovaro ana, spajajui njihovu primitivnu naivnost s nasljednim vragolijama mediteranskog ozraja. Osobit znaaj posjeduju Katunarieve prozne minijature u kojima sustavno i precizno slika te opisuje autentinu tipinost splitskoga ivota i svjetonazora, onoga te akog, a zatim i onoga tzv. gospodskoga. U noveli Bog je providio, iz istoimene zbirke, on gotovo minuciozno doarava splitski velovaro ki svijet u doba Prvoga svjetskog rata. Opisujui ivot nezaposlena velovaro koga siromaha, sa enom i keri nastanjena u potleu ici, to jest prizemnoj ploarici, koje su bile, pa su ak i danas ostale, svjedoanstvima bijede onda njih stanovnika toga dijela grada, Katunari je ostao presudnim svjedokom i kroniarom tih naroitih okolnosti. S posebnom uvedeno u opisao je i egzotinost komuniciranja i dnevnih obiaja dotine primitivne sredine u kojoj dominira mrana ala u kombinaciji s vrijeanjem. Ti dnevni obiaji, koji su ipak osmi ljavali siroma tvo te nudili potporu ma ti i osjeajima, u Katunarievu prianju postaju osobito slikoviti i duhoviti, a istodobno posjeduju i znaajnu dokumentarnost. Ali pripovijetka U salonu gospoe Marije, u istoj zbirci, na takoer vrlo sadr ajan, uzgred i podrugljiv nain, duboko zalazi u salonska podruja gospodskoga, odnosno graanskoga ivota, pomno izra avajui njegovu bogatu scenografiju i njegovu otmjenu kostimografiju, i to u ivotno-scenskim prizorima ispunjenim mno tvom koje ple e, u iva u glazbi, raspravlja, sanja o simbolinim erotskim motivima pokorenim dru tvenim normama sredine i vremena. Katunari naime gotovo u svakoj svojoj noveli primjenjuje ljubav kao pokretaku silu teme, ali je gotovo uvijek pokorava pravilima igre dotinoga mentaliteta i osuuje na potpunu diskreciju.

ena je u njegovim priama naje e izazivaica, a zatim prijevremena bjegunica, a mu karac zaljubljenik-patnik i konani gubitnik. To je tema koja, na poseban nain, psiholo ki i duhovito uvodi u ozraje jedne zaboravljene, ali vrlo izra ajne i povijesno konkretne stvarnosti. Zapravo, Anti Katunariu gotovo vazda uspijeva postii znaajan stupanj dramatinosti kojoj on navlai kominu ili barem polukominu obrazinu. Nije stoga udno ni to se, onako svestran, bavio i komediografskim projektima. Dramski najuinkovitijom pokazala mu se komedija Kuma Mande i er jon Pupa, djelomice srodna Kolarovoj prii-drami Svoga tela gospodar. U tom djelu to ga je 1935. godine, s osamnaest glumakih uloga, scenski izvelo Splitsko kazali no dru tvo, koje je 1950, s 22 uloge i dodanim statistima ponovila Kulturno-umjetnika grupa Sindikata splitskoga PTT-a, te se 1962. godine, ali s tek osam dramskih osoba, pojavila u dramatur koj adaptaciji glumca Ive Marjanovia, u tom dakle dramskom djelu Katunari je spojio te aki i graanski Split, uobiajeno duhovito prodrijev i u najdelikatnija podruja njihova licemjerja. Spojiv i dvije posve razliite vrste govora u dramsko jedinstvo, autor je ostvario dodatnu tenzij u te pokazao osobitu komediografsku suptilnost. A dalekometnost svoje vizure ponovno je dokazao locirajui prvi in u tipian velovaro ki ambijent, drugi u graansko-gospodski stambeni prostor, a trei u eksterijer splitskoga perivoja, onoga o kojemu je pjevao i Tin Ujevi. Na alost, splitski teatar ve desetljeima ne pokazuje repertoarno zanimanje za tu i ostale Katunarieve komedije, pa je tako dotini pisac na svim podrujima potonuo u zaborav. A on i dana njici itekako ima to rei, i to ne samo Splitu, nego i cijeloj Hrvatskoj, kako s kulturolo koga i povijesnoga, tako i s nedvojbeno knji evno-umjetnikoga stajali ta.